Hurbain protiv Belgije

Država na koju se presuda odnosi
Belgija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
57292/16
Stepen važnosti
2
Jezik
Bosanski
Datum
22.06.2021
Članovi
8
8-1
10
10-1
10-2
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
10
10-1
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje privatnog života
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda izražavanja
(Čl. 10-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 10-2) Zaštita ugleda drugih
(Čl. 10-2) Zaštita prava drugih
(Čl. 10-2) Propisano zakonom
(Čl. 10-2) Predvidljivost
Srazmernost
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

TREĆI ODJEL

PREDMET HURBAIN PROTIV BELGIJE

(Predstavka broj 57292/16)

PRESUDA

PROSLEĐENO VELIKOM VEĆU 11/10/2021

Član 10. • Sloboda izražavanja • Urednik novina primoran da anonimizira internetsku arhivu članka objavljenog prije dvadeset godina, u ime prava na zaborav počinioca nesreće sa smrtnim posljedicama • Utvrđivanje ravnoteže interesa u odnosu na poštivanje sudske prakse Suda • Identitet privatne osobe koja nije poznata a koja ne donosi nikakvu dodatnu vrijednost općem interesu u spornom članku, a čije bi zadržavanje na internetu moglo stvoriti „virtualnu kaznenu evidenciju” • Šteta za navedenu osobu, naročito imajući u vidu vrijeme koje je proteklo od objavljivanja izvornog članka • Sačuvan integritet originalne verzije arhiviranog članka • Relevantni i dovoljni razlozi • Srazmjerna mjera • Obaveza medija da provjere svoju arhivu i da utvrde ravnotežu uključenih prava samo u slučaju izričitog zahtjeva u tom smislu.

STRASBOURG

22. juni 2021. godine

Ova presuda će postati konačna pod uslovima definisanim u članu 44. stava (2) Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Hurbain protiv Belgije, Europski sud za ljudska prava (Treći odjel), zasjedajući u Vijeću u sastavu:

Georgios A. Serghides, predsjednik,
Paul Lemmens,
Georges Ravarani,
María Elósegui,
Darian Pavli,
Anja Seibert-Fohr,
Peeter Roosma, sudije,
i Milan Blaško, sekretar Odjela,

Imajući u vidu :

predstavku (broj 57292/16) usmjerenu protiv Kraljevine Belgije i čiji je državljanin ove države, gospodin Patrick Hurbain („podnosilac predstavke”) je dana 26. septembra 2016. godine pokrenuo postupak pred Sudom na osnovu člana 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda („Konvencija“), odluka da se Belgijska vlada („Vlada”) obavijesti o predstavci, zapažanja strana,

komentare dobivene od strane G., kome je predsjednik odjela odobrio da interveniše kao umiješač,

Nakon vijećanja zatvorenog za javnosti koja su održana 23. marta 2021. godine i 18. maja 2021. godine,

Donosi sljedeću presudu, koja je usvojena posljednjeg navedenog datuma:

UVOD

  1. Predstavka se odnosi na građansku osudu podnosioca predstavke, glavnog urednika belgijskih dnevnih novina Le Soir, da anonimizira, u ime prava na zaborav, elektronsku arhivu članka u kojem se navodi puno ime G.-a, vozača odgovornog za fatalnu saobraćajnu nesreću koja se desila 1994. godine. U pitanju je član 10. Konvencije.

ČINJENICE

  1. Podnosilac predstavke je rođen 1959. godine i živi u Genappeu. Njega zastupa A. Berenboom, advokat.
  2. Belgijsku vladu („Vlada“) je zastupao njen agent, gospođa I. Niedlispacher, iz Federalne javne službe pravde.

I. KONTEKST PREDMETA

  1. Podnosilac predstavke je glavni urednik novina Le Soir, jedan od vodećih belgijskih dnevnih novina na francuskom jeziku.
  2. U štampanom izdanju iz 1994. godine, jedan članak, između ostalih događaja, se odnosio na saobraćajnu nesreću koju je izazvao G., a koje je prouzrokovalo smrt dvije osobe, a ozlijedivši tri. U članku se spominje puno ime G.. On je osuđen je za ta djela 2000. godine. On je odslužio kaznu i 2006. godine dobio je rješenje o rehabilitaciji.
  3. Od 13. juna 2008. godine novine nude svoju arhivu od 1989. godine u elektronskom obliku na svojoj internet stranici, uključujući i gore opisani sporni članak. Kada su arhive postavljene na internet i tokom postupka pred domaćim sudovima, članci su bili dostupni besplatno na internet stranici.
  4. Dopisima od 15. juna 2010. godine, 07. jula 2010. godine i 19. avgusta 2010. godine, G. je zatražio od pravnog odjela dioničkog društva („S.A.“) Rossel et Compagnie, vlasnici novina Le Soir, brisanje ovog članka iz njihove elektronske arhive ili, u najmanju ruku, njegovo anonimiziranje. U prilog svojom zahtjevu, G. je navodio da je on doktor i da se članak pojavljivao kao rezultat unošenja njegovog imena na više pretraživača.
  5. Dana 24. januara 2011. godine, pravna služba S.A. Rossel et Cie je odbila izbrisati članak iz svoje arhive i navela je da je obavijestila administratora Google pretraživača kako bi izvršio dereferenciranje spornog članka. Administratoru Google poslan je podsjetnik 23. februara 2011. godine. Pred domaćim sudovima podnosilac predstavke je naveo da su ti dopisi ostali bez odgovora. Sud nije obaviješten o bilo kakvim naknadnim radnjama.
  6. Dana 30. marta 2012. godine, G. je podnio tužbu Vijeću za novinarsku etiku („CDJ”), samoregulatornom tijelu za medije na francuskom i njemačkom jeziku u Belgiji.
  7. Dana 18. aprila 2012. godine, CDJ je zahtjev proglasio nedopuštenim jer se spor nije odnosio na pitanje novinarske etike. On je podsjetio na rješenja koja su belgijski izdavači uspostavili po pitanju arhive elektronske štampe, naime pravo na ispravljanje (u slučaju da su informacije netačne) i pravo na elektroničku komunikaciju (u slučaju da su informacije nepotpune).

II. POSTUPAK PRED DOMAĆIM SUDOVIMA

  1. Dopisom sudskog izvršitelja od 24. maja 2012. godine, na osnovu člana 1382. Građanskog zakonika G. je pozvao pred prvostepeni sud u Neufchâteau-u podnosioca predstavke kako bi dobio anonimiziranje sporne arhive elektronske štampe. Alternativno, ako podnosilac predstavke zaista pruži nepobitan tehnički dokaz o nemogućnosti takvog anonimiziranja, G. je zatražio da se podnosilac predstavke osudi da se internet verzija spornog članka uskladi sa informatičkim oznakama za deindeksiranje na način koje bi spriječilo pojavljivanje, kao rezultat ukucavanja, njegovog imena na pretraživaču internet stranice novina. G. je smatrao da držanje spornog članka na internetu podnosilac predstavke je učinio grešku i povrijedio njegovo pravo na zaborav, bez da je izvršeno njegovo anonimiziranje ili postavljanje oznake bez indeksiranja, a budući da mu je u tom smislu upućen razuman i obrazložen zahtjev.
  2. Presudom od 25. januara 2013. godine, prvostepeni sud je uvažio suštinu zahtjeva G.-a. Konstatujući da podnosilac predstavke nije pružio dokaz da je nemoguće anonimizirati članak, sud je naložio da se zamijeni prezime i ime G.-a slovom X u elektronskoj verziji spornog članka koji se pojavljuje na internet stranici novina i svim ostalim bazama podataka koja su pod njenom odgovornošću. Podnosilac predstavke je osuđen da plati 1 euro G.-u na ime nematerijalne štete, kao i troškove G.-u. Sud je odbacio zahtjeve u vezi sa saopštavanjem strankama i eventualno trećim stranama anonimizirane verzije presude i njenog privremenog izvršenja.
  3. Presudom od 25. septembra 2014. godine, Apelacioni sud u Liege-u je potvrdio presudu donesenu u svim njenim odredbama. Apelacioni sud je započeo konstatacijom da su obje strane uživale osnovna prava koja nisu bila apsolutna niti hijerarhijska, te da su imala jednaku vrijednost.
  4. U odnosu na kriterij zakonitosti koji je potreban za odstupanje od principa slobode izražavanja, apelacioni sud je naveo da se pravo na zaborav smatra sastavnim dijelom prava na poštivanje privatnog života kako je navedeno u članu 8. Konvencije, članu 17. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i članu 22. Ustava. To je bilo dovoljno da se zadovolji kriterij zakonitosti da bi se moglo odstupiti od principa slobode izražavanja. Podnosilac predstavke nije također mogao biti podržan kada je tvrdio da član 1382. Građanskog zakonika nije jasan i predvidljiv pravni osnov. Ova odredba je predstavljala opće pravo odgovornosti i bila je primjenjiva na novinarske organe koji nisu mogli zanemariti da postoji njihova odgovornost ako je ostvarivanje slobode štampe nanijelo štetu kao rezultat kršenja prava drugih. Kako je podsjetio prvostepeni sud, članovi 1382. i dalje Građanskog zakonika, kako ih tumače belgijska doktrina i sudska praksa, činili su dovoljno dostupan, jasan, precizan i predvidljiv zakon u smislu člana 10. stav (2) Konvencije.
  5. Apelacioni sud je dalje smatrao da je, pored tradicionalnog aspekta prava na zaborav, povezano sa ponovnim otkrivanjem od strane medija sudske prošlosti neke osobe, postojao je i drugi aspekt vezan za brisanje digitalnih podataka, a posebno podataka dostupnih na internetu. Spor oko digitalizacije novinarskih  arhiva potpada pod ovaj drugi aspekt : pravo na digitalni zaborav. Ulog je dakle bio dobiti brisanje dostupnih informacija na Internetu. O ovom pravu na digitalni zaborav nedavno je obrađen od strane Sud pravde Europske unije (CJUE) u presudi Google Spain i Google (C131/12, 13. maj 2014. godine; niže navedene tačke 41.-45.). CJUE je smatrao da je uvjet povezan s ponovnim otkrivanjem informacija izveden iz rada alata za pretraživanje koji je stavio „na prvo mjesto” informaciju koja bi inače bila nevidljiva na internetu. Ova presuda se svakako odnosila na spor između građanina i operatera pretraživača. Principi utvrđeni ovom presudom mogli bi se, međutim, u ovom slučaju prenijeti u onoj mjeri u kojoj je izdavač dopustio da se sporni članak prikaže na prvom mjestu putem pretraživača njegovoj internet stranice, koju je moguće besplatno pregledati, postavljenje na prvo mjesto koji je između ostalog značajno uvećan razvojem softvera za pretraživanje tipa Google. Indeksiranje članka na pretraživačima bilo je moguće samo zato što se nalazilo u bazi podataka Soir na neanonimiziran način i bez ikakvih oznaka za deindeksiranje.
  6. Budući da pravo na digitalni zaborav nije bez ograničenja, morao je biti uokviren u onoj u mjeri u kojoj je moglo doći u sukob sa slobodom izražavanja koju uživa štampa. Da bi se procijenilo održavanje ravnoteže između osnovnih prava koja su posebno utvrđena članovima 8. i 10. Konvencije, trebalo je uzeti u obzir kriterije definisane u sudskoj praksi Suda (Von Hannover protiv Njemačke (broj 2), broj 40660/08 i 60641/08, ESLJP 2012) i CJUE (Google Spain i Google, prethodno citirano). Dakle, da bi se priznalo pravo na zaborav, moralo je postojati početno zakonito otkrivanje činjenica, da su činjenice sudske prirode, da nema savremenog interesa za otkrivanja, da postoji odsustvo historijskog interesa za činjenice, da postoji određeni vremenski period između dva otkrivanja, da zainteresovana osoba nema javni život, da ima interes za resocijalizaciju i da je otplatila dug. Trebalo je provjeriti da li je, u ovom predmetu, na osnovu ovih različitih kriterija, ograničenje slobode štampe koje je proizašlo iz zahtjeva koje je uputio G. imalo legitiman cilj i ispunjavao zahtjev proporcionalnosti u skladu sa članom 10. stav (2) Konvencije.
  7. U ovom predmetu, Apelacioni sud je smatrao da nije sporno da je inicijalno otkrivanje spornog člana bilo zakonito i da su u vezi s tim povezani događaji bili sudske prirode. Ponovno otkrivanje događaja nije bilo od nikakve trenutne važnosti. G. nije obavljao nikakvu javnu funkciju; samo njegovo svojstvo doktora nije ni na koji način opravdalo zadržavanje njegovog identiteta, oko 20 godina nakon događaja, u članku postavljenog na internetu. Jedno takvo zadržavanje izgledalo je nelegitimno i nesrazmjerno čim nije donosilo nikakvu dodatnu vrijednost članku i bio je takve prirode da je neograničeno i ozbiljno štetilo ugledu G.-a, stvarajući virtualnu kaznenu evidencije za njega, dok je ne samo pravomoćno osuđen za sporne događaje i odslužio svoju kaznu, već je i rehabilitiran. Dvadeset godina nakon događaja, identitet osobe koja nije javna osoba nije donijelo nikakvu dodatnu vrijednost od općeg interesa za sporni članak, koji je samo doprinio statistički javnoj raspravi o sigurnosti na cestama.
  8. Po mišljenju Apelacionog suda, brisanje prezimena i imena G.-a nije učinilo podatke nevažnim jer ovo brisanje ne bi imalo uticaja na samu suštinu dostavljenih informacija, a koja se odnosila na tragičnu saobraćajnu nesreće zbog štetnog djelovanja alkohola. Argumente koje je podnosilac predstavke razvio a koji su se odnosile na obavezu pamćenja i potrebom očuvanja cjelovitosti i tačnosti arhive nisu bili relevantni. Zaista, nije bilo zahtjeva za brisanje arhive, već samo za anonimizaciju elektroničke verzije spornog članka; papirna arhiva je ostala netaknuta, a podnosilac predstavke je zadržao sposobnost da osigura integritet originalne digitalne verzije.
  9. Činjenice otkrivene u članku zasigurno nisu bile dio historije, iako se radilo o banalnoj vijesti - iako tragičnoj - za koju se nikako nije tvrdilo, niti je a fortiori pokazala, da bi imala poseban utjecaj na javno mnijenje.
  10. Konačno, protekao je značajno vrijeme (16 godina) između prve objave članka i prvog zahtjeva za anonimiziranje, ovaj protek vremena na dan izricanja presude je nekoliko 20 godina.
  11. Iz svega ovoga je proisteklo da je G. ispunio uslove da uživa pravo na zaborav i da je zadržavanje neanonimiziranog spornog članka na internetu bilo takvo da je nanijelo nesrazmjernu štetu u odnosu na prednostima koji su povezanim sa strogim poštivanjem slobode izražavanja podnosioca predstavke. Uslovi zakonitosti, legitimnosti i proporcionalnosti koji su nametnuti članom 10. stava (2) Konvencije su ispunjeni.
  12. Zahtjev za anonimizacijom bio je takav da se osigura uravnoteženost između prisutnih prava. Takva uravnoteženost ne bi bila postignuta uspostavljanjem prava na digitalnu ispravku ili komunikaciju koju je predložio podnosilac predstavke, jer takvi postupci nisu adekvatni. Ovi procesi bi zaista ostavili stigmatizirajući efekat na neograničeno dugo vrijeme teških prekršaja koje je počinio G., kao i već odslužene kazne i shodno tome bi odluka o rehabilitaciji bi bila donesena uzalud. Dakle, najefikasniji način očuvanja privatnog života G.-a bez nesrazmjernog narušavanja slobode izražavanja podnosioca predstavke je bila anonimizacija članka na internet stranici Soir zamjenom prezimena i imena G. slovom X.
  13. Odbijajući da udovolji zahtjevu za anonimizaciju spornog članka, podnosilac predstavke nije postupio onako kako bi bilo koji normalno razborit i marljiv izdavač postupio u istim okolnostima. Ovo odbijanje predstavlja grešku. Jednostavna pretraga pomoću prezimena i imena G.-a na pretraživaču Le Soir ili na Google odmah je prikazivalo sporni članak, koji je nesumnjivo bio izvor štete, u najmanju ruku moralne, za G.-a. Jedna takva situacija olakšala je široj javnosti saznanje o njegovoj sudskoj prošlosti i stoga ga je vjerovatno stigmatiziralo, ozbiljno narušilo njegov ugled i oduzelo mu mogućnost normalne resocijalizacije. Utvrđena je i uzročna veza između greške i pretrpljene štete.
  14. Uvažavanje postavljenog zahtjeva G-a nije imalo za posljedicu da svakom pojedincu dodijeli subjektivno pravo na ponovno pisanje niti omogućavalo „falsifikovanje historije”, niti stvoriti „pretjeranu odgovornost” podnosiocu predstavke. Apelacioni sud je pozvan da presudi u konkretnom sporu između dvije strane u kontekstu posebne tužbe koja se oslanja na odgovornost zasnovanu na članu 1382. Građanskog zakonika, istovremeno osiguravajući ravnotežu između dva osnovna prava koje su oba dvije strane isticale.
  15. Podnosilac predstavke je dalje tvrdio da je rad baze podataka lista Le Soir nije omogućavalo izmjenu arhiviranih članaka, a samim tim i da zamjenu ime G.-a slovom X. Apelacioni sud je naveo da je podnosilac predstavke u prilog svojim tvrdnjama podnio izvještaj koju je pripremila njegova tehnička služba. On je ipak smatrao, da ovaj izvještaj, sastavljen nakon što je podnosilac predstavke pozvao tehničare koji su bili u zavisnoj vezi sa njim, nije pružalo nikakvu garanciju nepristrasnosti i nije imalo nikakvu dokaznu vrijednost. Osim toga, u izvještaju se ne spominje stvarna nemogućnost provođenja tražene mjere, već samo rizici i troškovi. Zaista, jedina nemogućnost koja se spominje bila je „materijalna nemogućnost brisanja prodanih novina, njihova raštrkana zbirka, višestrukih kopija sadržaja na bilo kojem materijalu ili digitalnom mediju, koji se nalaze u javnom vlasništvu”, brisanja koja nisu na bilo koji način tražena.
  16. Podnosilac predstavke je podnio žalbu Kasacionom sudu. U jednom od navoda, on je posebno naveo kršenje člana 10. Konvencije. On je posebno tvrdio u prvom dijelu da se njegova krivica za koje se tereti se sastoji u tome što nije poštovao subjektivno pravo, pravo na zaborav, iako ovo pravo nije bilo sadržano u jasnom, preciznom i dostupnom domaćem zakonu, niti višim međunarodnim standardom, već samo doktrinom i sudskom praksom. Presuda Apelacionog suda je stoga zanemarila zahtjev zakonitosti miješanja. U drugom dijelu, podnosilac predstavke je tvrdio da je njegova osuda da promijeni u internet arhivama sadržaj članka koji je objavljen u prošlosti i koji se nalazio u fizičkoj arhivi, predstavljalo neopravdano miješanje u njegovu slobodu izražavanja sa čime se krši član 10. Konvencije.
  17. Presudom od 29. aprila 2016. godine, Kasacioni sud je odbacio žalbu. On je smatrao da prvi dio žalbe manjkav, a na osnovu činjenice da je Apelacioni sud pravo na digitalni zaborav zasnovao na doktrini i sudskoj praksi. Sud je istakao sljedeće:

„(...) Proizilazi [iz] obrazloženja [presude apelacionog suda], sa jedne strane, da pobijana presuda podržava, kako se inače navodi, pravo na digitalni zaborav za „unutrašnju komponentu prava na poštivanje privatnog života“ i smatra da je miješanje osnovano, te da se zaštita ovog prava može opravdati u pravu na slobodu izražavanja, a ne na doktrini i sudskoj praksi, za koju ne priznaje opći i regulatorni domet, već na članovima 8. [Konvencije], 17. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i 22. Ustava, sa druge strane, da se poziva na presudu Suda pravde Europske unije koju citira samo kako bi potkrijepio domet koji pridaje ovom pravu na zaborav.“

  1. U odnosu na drugi dio, Kasacioni sud je smatrao da pravo na poštovanje privatnog života, koje uključuje i pravo na zaborav, može opravdati miješanje u pravo na slobodu izražavanja. Digitalno arhiviranje starog članka iz pisane štampe koji je, u vrijeme događaja, legalno govorio o događajima iz prošlosti je od sada obuhvaćen pravom na zaborav nije bio izuzet od miješanja koje bi ovo pravo moglo opravdati u pravu na slobodu izražavanja. Ova miješanja se moglo sastojati od izmjene arhiviranog teksta na način da se spriječi ili popraviti povreda prava na zaborav. Apelacioni sud je pravno presudio da arhiviranje spornog članka na internetu predstavlja daljnje otkrivanje G.-ove sudske prošlosti koja bi mogla narušiti njegovo pravo na zaborav. Apelacioni sud je zatim izvršila utvrđivanje ravnoteže prava stranaka i pravno obrazložio svoju odluku prema kojoj je podnosilac predstavke, odbijajući da odobri zahtjev za anonimizaciju spornog članka, počinio grešku. Stoga, on je njega pravno osudio da na internetskoj stranici Soir-a zamijeni prezime i ime G.-a slovom X. Drugi dio tužbenog zahtjeva stoga se nije mogao prihvatiti.
  2. Čini se da je sporni članak još uvijek dostupan na internet stranici Soir-a, ali dostupan samo pretplatnicima. Uz članak se nalazi obavijest koja se odnosi na relevantnu sudsku odluku.

RELEVANTNI PRAVNI OKVIR I PRAKSA

I.      DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Pitanje zaštite osnovnih prava i pravo na zaborav

  1. Ustav Belgije garantuje slobodu izražavanja mišljenja po svim pitanjima (član 19.) i slobodu štampe (član 25.), kao i pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života (član 22.).
  2. Prije događaja koji su dovele do ovog spora, pravo na zaborav je bio priznat od strane sudova kao sastavni dio prava na poštivanje privatnog života (vidjeti, na primjer, Apelacioni sud u Briselu (ref.), 21. decembar 1995. godine, J.T., 1996., strana 47, Prvostepeni sud u Briselu, 30. juni 1997. godine, J.T. 1997., strana 710, Tribunal prem. inst. Namur, 17. novembar 1997. godine, J.T., 1998., strana 187, Prvostepeni sud u Namur, 27. septembar 1999. godine, Auteurs & Média, 2000., strana 471, Prvostepeni sud u Briselu, 20. septembar 2001. godine, Auteurs & Média, 2002, strana 77). Ovo pravo je kasnije priznao i Kasacioni sud (Cass., 29. april 2016. godine, C.15.0052.F, u predmetu podnosioca predstavke, i Cass., 08. novembar 2018. godine, C.16.0457.F).

B. Građanski zakonik

  1. Prema članu 1382. Građanskog zakonika, „svako ljudsko djelo, koje drugome nanese štetu obavezuje osobu po čijoj se krivici to dogodilo da ga popravi“.
  2. Ova odredba može poslužiti kao osnova za građanske tužbe za zloupotrebu slobode štampe (Cass., 04. decembar 1952. godine, Pas. 1953, I, strana 215; vidjeti De Haes i Gijsels protiv Belgije, 24. februar 1997. godine, tačka 26., Zbirka presuda i odluka 1997. I).

C. Zakon od 08. decembra 1992. godine o zaštiti privatnog života u pogledu obrade ličnih podataka

  1. Prema članu 8. stav (1) Zakona od 08. decembra 1992. godine o zaštiti privatnog života u pogledu obrade ličnih podataka („zakon koji se odnosi na zaštitu privatnog života“), koji je bio na snazi u momentu događaja, bila je zabranjena obrada ličnih podataka u vezi sa sporovima podnesenim sudovima, kao i organima uprave, sa sumnjama, gonjenjem ili osudama koje se odnose na djela ili na administrativne sankcije ili sigurnosne mjere. Međutim, član 3. stav (3) a) zakona predviđa da se član 8. ne primjenjuje na obradu ličnih podataka koja se vrši isključivo u svrhe novinarstva kada se obrada odnosi na podatke koji su očito postali javni od strane dotične osobe ili na podatke koji su usko povezani sa javnom prirodom dotične osobe ili na događaje u kojima je on bio uključen.
  2. U skladu sa članom 14. navedenog zakona, predsjednik prvostepenog suda, zasjedajući u skraćenom postupku, bio je nadležan da sasluša svaki zahtjev kojim se nastoji ispraviti, izbrisati ili zabraniti korištenje bilo kojih netačnih ličnih podataka ili, s obzirom na svrhu obrade, nepotpuni ili irelevantni, čije je snimanje, komunikacija ili čuvanje bilo zabranjeno, obrada na koju dotična osoba usprotivila ili još koja je čuvana duže od odobrenog perioda.
  3. Odlučujući o osnovanosti na osnovu ovog zakona, predsjednik prvostepenog suda u Briselu odbio je da naredi anonimizaciju članka objavljenog u internet arhivi nekoliko novinskih društava (Civ. Bruxelles (pres), 09. oktobar 2012. godine, Auteurs & Média, 2013, strana 267). Tužitelj je zasnovao svoju tužbu na pravu prigovora i ispravljanja koji su zakonom dodijeljeni osobi na koju se odnosi. Predsjednik je smatrao da stavljanje novinarskih arhiva na internet može zadovoljiti definiciju obrade koja se vrši isključivo u svrhe novinarstva za koje je zakonom priznat derogativni režim, posebno u pogledu dva razmatrana prava, i koja, u predsjednikovim očima, nije bila vremenski ograničena, jer se novinarstvo nije odnosilo samo na „informisanja javnosti o aktuelnim događajima“. Shodno tome, predsjednik je odbio udovoljiti zahtjevu. Ova naredba je potvrđen u žalbenom postupku (Brisel, 21. mart 2013. godine, broj 2012/AR/2791, neobjavljeno).
  4. Zakon od 08. decembra 1992. godine ukinut je zakonom od 30. jula 2018. godine o zaštiti fizičkih lica u pogledu obrade ličnih podataka. Član 24. stav (2) navedenog zakona isključuje primjenu niza članova Uredbe 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. aprila 2016. godine (niže navedena tačka 48.) na obradu ličnih podataka koje se vrši u novinarske svrhe. Član 17. Uredbe se ne nalazi među ovim članovima.

D. Rehabilitacija osuđenog lica

  1. Članovi od 621. do 634. Zakona o krivičnom postupku predviđaju mogućnost da osuđeno lice, pod određenim uslovima, zatraži rehabilitaciju. Ovo odobrava Apelacioni sud.
  2. Rehabilitacija osuđenog lica nema efekat skrivanje, kao da se nikada nije ni desilo, činjenica koje su, sudski utvrđene, su bile osnov za osudu rehabilitovane osobe. Osuda i dalje postoji i rehabilitacija ne sprečava da treća lica - uključujući i štampu - da se pozivaju na nju (Cass., 23. april 1997. godine, Pas. 1997, I, broj 199).

II. TEKSTOVI USVAJANI U VIJEĆU EUROPE

  1. Relevantne odredbe Konvencije o zaštiti pojedinaca u pogledu automatske obrade ličnih podataka, Preporuke broj R (2000) 13 Komiteta ministara Vijeća Europe državama članicama, o europskoj politici o dostupnosti arhivske građe, Preporuke Rec (2003) 13 Komiteta ministara državama članicama o širenju informacija od strane medija u vezi sa krivičnim postupcima i Preporuke Rec (2012)3 Komiteta ministara državama članicama o zaštiti ljudskih prava u kontekstu pretraživača koji su izloženi u presudi M.L. i W.W. protiv Njemačke (broj 60798/10 i 65599/10, tačke 52.-56., 28. juni 2018. godine).

III. PRAVO EUROPSKE UNIJE

  1. Direktiva 95/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 24. oktobra 1995. godine o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom ličnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka je imala za cilj zaštitu osnovnih prava i sloboda fizičkih lica (posebno njihovo pravo na privatni život) pri obradi ličnih podataka, sa uklanjanjem prepreka slobodnom kretanju takvih podataka. U skladu s članom 9. Direktive, Države članice su predvidjeli izuzeća i odstupanja u jednom broju poglavlja za obradu ličnih podataka koja se vrše isključivo u novinarske svrhe ili radi umjetničkog ili književnog izražavanja, „jedino u mjeri u kojoj su neophodni radi usklađivanje prava na privatnost sa propisima koja uređuju slobodu izražavanja“.
  2. U predmetu Google Spain SL i Google Inc., u daljem tekstu „Google Spain“ (presuda od 13. maja 2014. godine, C 131/12, EU:C:2014:317), Sud pravde Europske unije (CJUE) je bio pozvan da definira obim prava i obveza koje proizlaze iz Direktive 95/46/EZ u vezi sa pretraživačima podataka na internetu. U osnovi presude bilo je podnošenje zahtjeva španjolskog državljanina Španjolskoj agenciji za zaštitu podataka protiv španjolskog dnevnih novina i protiv Google. Državljanin se požalio da je, kada je jedan korisnik interneta unio njegovo ime u Google pretraživač, na popisu rezultata bile prikazane poveznice prema dvije stranice dnevnog lista u kojima se navodi njegovo ime, a u vezi sa prodajom putem aukcije nakon sudskog postupka. Zainteresovana osoba je zatražila od dnevnih novina ili da izbriše ili da izmjeni predmetne stranice kako bi se nestali njegovi lični podaci, bilo korištenjem određenih alata koje pruža pretraživač za zaštitu ovih podataka. On je također zatražio od Google da izbriše ili prikrije njegove lične podatke kako bi nestali iz rezultata pretraživanja i svakodnevnih poveznica. Dok je Španska agencija odbacila tužbu protiv dnevnog lista, ona je prihvatila tužbu protiv Google, koji podnosi žalbu španskim sudovima. U kontekstu ovog pravnog spora, CJUE je upućen zahtjev za donošenje prethodne odluke u ovom predmetu.
  3. CJUE je ocijenio da operacije koje provodi operator pretraživača trebaju biti kvalificirani kao „obrada podataka“ za koju je „odgovoran“ (član 2. b i d), i to bez obzira na činjenicu da su ti podaci već objavljeni na internetu i da ih pretraživač nije izmijenio. On je naveo, u mjeri u kojoj se aktivnosti pretraživača razlikuju od obrade koju provode izdavači internet stranice, i da je dodatno utjecalo na osnovna prava zainteresovane osobe, operater ovog pretraživača morao je osigurati da garancije koje su predviđen direktivom mogu razviti svoj puni učinak. Osim toga, s obzirom na lakoću sa kojom se informacije objavljene na jednoj internet stranici mogu replicirati na druge internet stranice, djelotvorna i potpuna zaštita zainteresovanih osoba, posebno njihovo pravo na poštivanje privatnog života ne bi se moglo postići ako bi te osobe morale najprije ili paralelno pribaviti brisanje podataka o njima od urednika internet stranice. CJUE je zaključio da je operater pretraživača bio dužan ukloniti spisak rezultata koji se prikazuje nakon pretraživanja po imenu jedne osobe, poveznice do internet stranice koje su objavila treća lica i koje sadrže informacije koje se odnose na ovu osobu, kao i u slučaju gdje ovo ime ili ovi podaci nisu prethodno ili istovremeno izbrisani sa ovih internet stranica, i to, ovisno o slučaju, čak i kada je njihovo objavljivanje samo na ovim stranicama bilo zakonito.
  4. CJUE je dodao da bi čak i početno zakonita obrada tačnih podataka mogla sa vremenom postati nekompatibilna sa Direktivom kada ti podaci više nisu neophodni za svrhe radi kojih su prikupljeni ili obrađeni. On je precizirao da je to posebno bio slučaj kada su izgledali neadekvatni, kada nisu relevantni ili više nisu relevantni ili kada su bili pretjerani u odnosu na svrhe i vrijeme koje je proteklo. CJUE je zaključio da, s obzirom na članove 7. i 8. Povelje o osnovnim pravima Europske unije, koji garantuju pravo na poštivanje privatnog života i pravo na zaštitu ličnih podataka, zainteresovana osoba je imalo pravo da podaci koji su u pitanju koji se odnose na njegovu osobu ne budu više nisu povezani s njegovim imenom pomoću popisa rezultata i stoga je mogla zahtijevati da informacije više ne budu dostupne široj javnosti zbog njihovog uključivanja u takav popis rezultata, njegova su prava prevladala, u načelu, ne samo nad ekonomskim interesom operatera pretraživača, nego i nad interesom ove javnosti da imaju pristup tim informacijama prilikom pretrage imena te osobe. Prema CJUE-u, međutim, to ne bi bio slučaj ako se čini, iz posebnih razloga, kao što je uloga zainteresovane osobe u javnom životu, da je miješanje u njegova osnovna prava opravdano prevladavajućim javnim interesom da se, na osnovu ovog uključivanja, ima pristup dotičnim informacijama.
  5. U pogledu razlike u tretmanu izdavača internet stranice i operatora pretraživača, CJUE je primijetio sljedeće:

„85. Nadalje, urednička obrada internet stranice koja se sastoji od objavljivanja informacija koje se odnose na fizičko lice može se, ako je takav slučaj, izvršiti „isključivo u novinarske svrhe“ i na taj način na osnovi člana 9. Direktive 95/46 uživati odstupanja koja su njome utvrđena, dok se čini da to nije slučaj kad je riječ o obradi koju provodi operater pretraživača. Na taj način nije moguće isključiti da se u određenim okolnostima lice, čiji se podaci obrađuju, može ostvariti prava navedena u članu 12. stav (b) i članu 14. prvi stav (a) Direktive 95/46 protiv navedenog operatera, ali ne i protiv urednika navedene internet stranice.

86. Konačno, potrebno je napomenuti da ne samo da se sa motivom koji opravdava, na osnovu člana 7. Direktive 95/46, objava ličnog podatka na internet stranici ne podudara se nužno sa onim koji se primjenjuje na aktivnost pretraživača, ali da, čak i kad je takav slučaj, rezultat utvrđivanje ravnoteže uključenih interesa, koji će biti učinjeno na osnovu člana 7. stav (f) i člana 14. prva stav, tačka (a) ove direktive, može se razlikovati shodno tome da li se radi o obradi koju izvršava operater pretraživača ili urednik internet stranice, s obzirom na to da, sa jedne strane, legitimni interesi koji opravdavaju ove obrade mogu biti različiti i, sa druge strane, posljedice navedenih obrada na osobu čiji se podaci obrađuju i posebno njen privatni život nisu nužno iste.

87. Naime, u mjeri u kojoj uključivanje u popis rezultata, prikazano nakon izvršenog pretraživanja provedenog na osnovu imena osobe, internet stranice i informacija koje su na njoj sadržani u vezi sa tom osobom, značajno olakšava dostupnost tih informacija svakom korisniku interneta koji provodi istraživanje o navedenoj osobi i može imati ključnu ulogu u širenju takvih informacija, ono može predstavljati veće miješanje u osnovno pravo na poštivanje privatnog života osobe na koji se odnosi nego objavljivanje od strane urednika ove internet stranice“.

  1. U Smjernicama koje se odnose na izvršenje presude Suda pravde EUropske unije u predmetu „Google Spaini Inc. / Agencia Española de Protección de datos (AEPD) i Mario Costeja González“, C-131/12, usvojena 26. novembar 2014. godine, Radna grupa „Član 29.“ za zaštitu podataka je posebno navela sljedeće:

„18. Pretraživači ugrađeni u internet stranice nemaju isti učinak kao „vanjski“ pretraživači. Sa jedne strane, oni pokrivaju samo informacije sadržane na internet stranicama koja su u pitanju. Sa druge strane, čak i ako korisnik traži istu osobu na nekoliko internet stranica, interni pretraživači neće sastaviti potpuni profil zainteresovane osobe i rezultati neće imati ozbiljan utjecaj na nju. Stoga, na uopćeni način, pravo na brisanje sa popisa ne bi se trebalo primjenjivati na pretraživače sa ograničenim dometom, posebno u slučaju alata za pretraživanje internet stranica ili novina.

(...)

21. Sa materijalne tačke gledišta, i kao što je već spomenuto, presuda izričito ukazuje na to da se ovo pravo odnosi samo na rezultate dobivene pretraživanjem u vezi sa imenom osobe i nikada ne sugerira da je potpuno brisanje indeksne strane pretraživača potrebno. Stranica bi i dalje trebala biti dostupna koristeći druge pojmove za pretraživanje. Treba napomenuti da se u presudi koristi izraz „zime“ bez dodatnih pojašnjenja.“

  1. Drugi dio smjernica odnosi se na zajedničke kriterije koje su organi vlasti za zaštitu podataka pozvani primijeniti pri rješavanju pritužbi koje dobiju nakon odbijanja pretraživača da ih izbrišu sa popisa. U svojim relevantnim dijelovima, osmi i trinaesti kriteriji glase:

„8. Da li obrada podataka nanosi štetu osobi na koju se odnosi? Imaju li podaci nesrazmjerno negativan utjecaj na privatni život osobe na koje se odnosi?

(...)

Podaci bi mogli imati nesrazmjerno negativan utjecaj na osobu na koji se odnose ako se rezultat pretraživanja odnosi na lakši ili beznačajni prekršaj koji nije više predmet javne rasprave ili koji možda nikada ni bio i ako nema velikog interesa javnosti da ta informacija budu dostupna.

(...)

13. Da li se podaci odnose na krivično djelo?

Države članice EU mogu imati različite pristupe objavljivanju informacija o počiniteljima i njihovim prekršajima. Mogu postojati posebne zakonske odredbe koje utiču na dostupnost ove vrste informacija tokom vremena. Organi zaduženi za zaštitu podataka rješavati će takve slučajeve u skladu sa principima i pristupima koji su na snazi u njihovoj državi članici. Na jedan uopćeni način, veća je vjerovatnoća da će organi zaduženi za zaštitu podataka razmotriti dereferenciranje rezultata pretraživanja koji se odnose na relativno manje zločine koji su počinjeni prije mnogo vremena, nego razmotriti isto za teže zločine koji su počinjeni nedavno. Međutim, ova pitanja zahtijevaju pažljivo razmatranje i rješavati će se od slučaja do slučaja.“

  1. Nakon presude Apelacionog suda u ovom predmetu, Uredba 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. aprila 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi obrade ličnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka („RGPD“) je stavila van snage Direktivu 95/46/EZ od 24. oktobar 1995. godine. Član 17. ove uredbe glasi :

Član 17.

Pravo na brisanje („pravo na zaborav“)

„(1) Osoba na koju se odnosi ima pravo dobiti od odgovornog lica za obradu, u što kraćem roku, brisanje ličnih podataka koji se na njega odnose, i odgovorno lice za obradu ima obavezu obrisati lične podatke u što kraćem roku, ako je ispunjen jedan od sljedećih uvjeta:

a) lični podaci koji više nisu potrebni u svrhe za koje su prikupljeni ili na drugi način obrađeni; (...)

(2) Kada javno objavi lične podatke i kada je obavezan da iz obriše shodno stavu (1), odgovorno lice za obradu, uzimajući u obzir dostupne tehnologije i troškove provedbe, poduzima razumne mjere, uključujući mjere tehničke prirode, kako bi obavijestio odgovorna lica za obradu koji obrađuju takve lične podatke da je osoba na koje se odnosi zatražilo brisanje od strane odgovornih lica za obradu svih poveznica prema takvim ličnim podacima ili bilo koje kopije ili reprodukcije istih. (3) Stavovi (1) i (2) ne primjenjuju se ako je ova obrada neophodna

a) radi ostvarivanje prava na slobodu izražavanja i informisanja;

(...)

d) u svrhu arhiviranja u javnom interesu, u svrhu naučnog ili historijskog istraživanja ili u statističke svrhe u skladu s članom 89. stavom (1), u mjeri u kojoj je pravo iz stava (1) moguće onemogućiti ili ozbiljno ugroziti postizanje ciljeve navedene obrade;

(...)“

  1. Od izricanje presude u predmetu M.L. i W.W. protiv Njemačke (citirano gore), CJUE je 24. septembra 2019. godine donijela dvije presude koje se odnose na prethodna pitanja a koja se odnose na obavezu dereferenciranje od strane operatora pretraživača: GC i drugi protiv Nacionalne komisije za informatiku i slobode (CNIL) (C -136/17, EU:C:2019:773) i Google protiv Nacionalne komisije za informatiku i slobode (CNIL) (C -507/17, EU:C:2019:772).
  2. U prvoj presudi (C-136/17), CJUE je potvrdio da operater pretraživača može podlijegati obavezi dereferenciranja. Međutim, kada primi zahtjev u tom smislu, mora staviti u ravnotežu sa jedne strana prava na poštivanje privatnog života i zaštitu ličnih podataka osobe koja je podnijela zahtjev za dereferenciranja, i sa druge strane, sloboda informisanja korisnika interneta potencijalno zainteresiranih za navedene informacije. CJUE se pozvao na presudu M.L. i W.W. protiv Njemačke (citirano gore), kako bi posebno zaključila, da pripada operatoru pretraživača „da izvrši procjenu, u okviru zahtjeva za dereferenciranje koji se odnosi na veze prema internet stranicama na kojima su objavljene informacije o sudskom postupku u krivičnim stvarima koji je vođen protiv osobe na koju se odnosi, [...] ako, s obzirom na sve okolnosti predmeta, kao što su posebno priroda i težina predmetnog krivičnog djela, tok i ishod navedenog postupka, protek vremena, uloga koju ta osoba ima u javnom životu i njeno ponašanje u prošlosti, interes javnosti u trenutku podnošenja zahtjeva, sadržaj i oblik objave, kao i njene posljedice za navedenu osobu, ova osoba ima pravo osigurati da navedeni podaci nisu više, u sadašnjoj fazi, povezani sa njegovim imenom na popisu rezultata, koji se prikazuje nakon pretraživanja izvršenim pod tim imenom“ (tačka 77.).
  3. U drugoj presudi (C-507/17), CJUE je precizirao da pravo Europske unije ne zahtjeva od operatora pretraživača da izvrši dereferenciranje svih verzija svog pretraživača. Ipak, on je obavezan da isto učini u odgovarajućim verzijama Država članica i uvesti mjere koje odvraćaju korisnike interneta da imaju, iz bilo koje Države članice, pristup vezama na koje se odnose na verzije ovog pretraživača izvan Europske unije. Pored toga, pravo Europske unije ne sprječava da kontrolno tijelo ili sudsko tijelo Države članice može izvršiti utvrđivanje ravnoteže između uključenih osnovnih prava, u svjetlu nacionalnih standarda za zaštitu osnovnih prava i na osnovu toga, naredite, ako je potrebno, operateru takvog pretraživača da izvrši dereferenciranje na svim verzijama navedenog pretraživača.

PRAVO

O NAVODNOJ POVREDI ČLANA 10. KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke navodi da njegova osuda na anonimiziranje arhiviranu verziju spornog članka na internet stranici lista Le Soir predstavlja kršenje slobode izražavanja, slobode štampe i slobode širenja informacija. On se poziva na član 10. Konvencije, koji u relevantnim dijelovima glasi:

„1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. (...)

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.“

A. O dopuštenosti

  1. Sud konstatuje da predstavka nije očigledno neosnovana ili nedopuštena po osnovu nekog razloga definisanim iz člana 35. Konvencije, te je proglašava dopuštenom.

B. O osnovanosti

1. Teze strana a) Podnosilac predstavke

i. O zakonitosti miješanja

  1. Podnosilac predstavke tvrdi da se njegova osuda ne zasniva na jasnom i predvidljivom zakonu koji mu omogućava da predvidjeti pravne posljedice svojih postupaka. Član 1382. Građanskog zakonika ne daje detalje o vrsti dozvoljenih ograničenja, niti o njihovoj svrsi, trajanju i obimu, niti o kontroli koje mogu biti predmet. Pravo na zaborav o kome je posvećeno tek nekoliko rijetkih belgijskih sudskih odluka se primjenjuje isključivo na nova objavljivanja, a ne i na digitalnu reprodukciju izvornog, arhiviranog i nepromijenjenog članka.
  2. Apelacioni sud je napravio analogiju sa presudom CJUE -a Google Spain, prenoseći principe koji su utvrđeni ovom presudom za pretraživača na novinskog izdavača. On je izjednačio novinske izdavače sa pretraživačima, ne uzimajući u obzir činjenicu da ne podliježu istim obavezama, novinski izdavači imaju izuzetke „za potrebe novinarstva“ u smislu članka 9. Direktive 95/46/EZ, i to dok je CJUE eksplicitno razlikovao ove dvije vrste aktivnosti.
  3. Osim toga, belgijska sudska praksa već je naznačila da zakon od 08. decembra 1992. godine o zaštiti privatnog života nije nametnuo period za štampu nakon kojeg je svako širenje informacija moralo biti učinjeno na anonimizira način od strane odgovornih lica za obradu ili od strane treće strane (vidjeti tačku 36. gore). Pored toga, ovaj zakon izričito ovlašćuje novinare za obradu sudskih podataka. Podnosilac predstavke tvrdi da ono što je odobreno posebnim zakonom ne može biti zabranjeno zajedničkim pravom o odgovornosti.
  4. Osim toga, rijetke odluke kojima je sankcionisano pravo na zaborav na osnovu člana 1382. Građanskog zakonika zadržavaju uslove koji su bili predmet neobjavljenih tumačenja i stoga nepredvidljivih. Zadržati, kao što je to učinio Apelacioni sud u ovom predmetu, da ovaj spor nema za cilj „sankcionirati iznošenje na vidjelo starih događaja, već pribavljanje brisanja informacija dostupnih na Internetu“ dovodi do značajne izmjene uslova primjene prava na zaborav koje je do sada primjenjivala sudska praksa. Ekstenzivno tumačenje Apelacionog suda o ovim kriterijima daje, prema podnosiocu predstavke, apsolutni i automatski karakter prava na zaborav, sa posljedicom da protek vremena omogućuje anonimizaciju bilo koje elektronske arhive, i dakle svih arhiva sudske štampe. Stoga bi se integritet novinarskih arhiva postupno izbrisalo zbog date mogućnosti bilo kome da dobije anonimizaciju. Tada postoji opasnost od nestanka same djelatnosti arhiviranja. Ova anonimizacija bi stoga trebala biti dio posebno strogog i efikasnog okvira u pogledu sudske kontrole protiv mogućih zloupotreba.
  5. Konačno, podnosilac predstavke podvlači da RGPD, koji je posvetio tumačenje o pravu na zaborav, a koje je usvojio CJUE u presudi Google Spain, izričito predviđa izuzetak za obradu podataka „u arhivske svrhe u javnom interesu“ (Član 17. stav (3) d); gore navedena tačka 48.).

 ii.   O neophodnosti miješanja

  1. Podnosilac predstavke smatra da njegova osuda nije bila strogo neophodna u demokratskom društvu. Ono što bi uzrokovalo prigovor G.-a bilo bi to što je članak indeksiran od strane pretraživači, a ne sam članak kao takav. Zaista, pretraživači su ti koji postavljaju arhive na vidjelo. Deindeksiranje članka trebalo je stoga preferirati u odnosu na anonimizaciju jer isti manje narušava slobodu izražavanja.
  2. Ulog u ovom predmetu je važan. Naime, aktivnost digitalnog arhiviranja bila bi ozbiljno ugrožena zahtjevima za anonimizacijom. Ostvariti pravo na zaborav po pitanju novinarskog arhiviranja predstavlja rizik da to pravo postane pravo na brisanje ili ponovno pisanje informacija, a time i rizik oštećenja slobode informiranja i same prirode arhive koji pretpostavlja da se radi o originalnom dokumentu, a ne o izmijenjenom. Osuda podnosioca predstavke na anonimiziranje sporne arhive imao bi odvraćajući efekat na slobodu izražavanja i slobodu štampe i ohrabrio bi in fine na zaustavljanje svoje djelatnost elektronskog arhiviranja.
  3. Također, belgijski sudovi nisu stavili u ravnotežu suprostavljene uključene interese, a u skladu sa kriterijima utvrđenim u sudskoj praksi Suda. Naročito, ispitivanje loše reputacije G.-a nije u skladu sa sudskom praksom Suda koji ukazuje na to da se osoba ne može žaliti na povredu ugleda koja na predvidljiv način proizilazi iz njezinih vlastitih radnji, kao što je krivično djelo.
  4. U odnosu na ozbiljnost izrečene mjere, podnosilac predstavke smatra da su postojale i druge mjere, koje manje štete slobodi izražavanja, naime, dodatak koji bi bio dodan tada objavljenim informacijama, spominjući odluku o rehabilitaciji G.-a, ili dereferenciranje spornog članka od strane pretraživača kao što je Google. U vezi sa ovom posljednjom tačkom, podnosilac predstavke navodi da je na G.-u bilo da podnese zahtjev za dereferenciranje kod pretraživača. U nastojanju da pomogne podnosiocu predstavke, pravni odjel Le Soir-a ipak je sam zatražio od Google da izvrši dereferenciranje spornog članka, ali su njihovi zahtjevi ostali bez odgovora.
  5. Podnosilac predstavke zaključuje da razlozi koje je naveo Apelacioni sud i koje je potvrdio Kasacioni sud nisu dovoljni da dokažu da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“. Kasacioni sud se ograničio na zaključak da je presuda Apelacionog suda pravno opravdana bez odgovora na argumente koje je iznio podnosilac predstavke.
  6. Podnosilac predstavke dalje tvrdi da se pravo na zaborav ne može transformisati u „pravo da se bude zaboravljen“, odnosno u mogućnost da svako ponovo ispiše svoju ličnu historiju. Krivične presude koje su dovele do javnih suđenja o kojima je pisala štampa pripadaju podacima koji su vrijedni čuvanja od strane medija. One se mogu biti dereferencirani ako su ispunjeni uvjeti, ali ne i cenzurisani.

b) Vlada

i.    O zakonitosti miješanja

  1. Vlada podsjeća da predvidljivost zakona ne može značiti pretjeranu rigidnost. U ovom predmetu, osuđujuća presuda podnosioca predstavke zasnovana je na odredbama Konvencije i Ustava koje garantuju pravo na zaštitu privatnog života - čiji je dio i pravo na zaborav - kao i na članu 1382. Građanskog zakonika, koji čine dovoljno predvidljivu pravnu osnovu. Miješanje u slobodu izražavanja stoga ne proizlazi ni iz belgijske doktrine i sudske prakse, niti iz presude CJUE -a protiv Google Spain.
  2. Prihvaćeno je u zajedničkom belgijskom pravu o odgovornosti da kršenje prava na poštivanje privatnog života iz kojeg proizlazi pravo na zaborav predstavlja grešku koja proizlazi iz nepoznavanje pisanih standarda ponašanja. Podnosilac predstavke stoga nije mogao biti svjestan da bi se mogla utvrditi njegova odgovornost. Član 1382. Građanskog zakonika dovoljno je dostupan, jasan, precizan i predvidljiv. U kombinaciji sa članom 8. Konvencije, ova odredba čini dovoljno predvidljivu osnovu da opravda miješanje u slobodu izražavanja.
  3. Činjenica da su drugi sudovi, belgijski ili inostrani, postigli različite rezultate nije relevantna utoliko što su ti sudovi primijenili isto obrazloženje koje je dovelo do različitih rezultata zbog posebnih okolnosti predmeta u kojima su odlučivali. U svakom slučaju, izuzeci predviđeni za novinare nisu apsolutni i moraju biti uravnoteženi u odnosu na kriterije koje je odredio Sud.

 ii.   O neophodnosti miješanja

  1. Vlada podsjeća da niti pravo javnosti da bude obaviještena o događajima iz prošlosti niti pravo na uspostavu arhive na internetu nisu apsolutna prava. Ona smatra da je početno miješanje G.-a u ostvarivanje njegovog prava na poštivanje privatnog života proizašlo iz odluke izdavača novina Le Soir da objavi sporne informacije i da ih zadrži na internetu, čak i ako ne privlači pažnju javnosti. Domaći sudovi su ispitali sve pravne i tehničke argumente stranaka i osudili su podnosioca predstavke na srazmjernu mjeru, uzimajući u obzir stepenatost mjera koje je podnosilac predstavke predložio. Oni su posebno smatrali nedovoljnim dodavanje komentara na članak objavljen na internetu. Apelacioni sud se odlučio za mjeru anonimizacije spornog članka nakon što je izvagao interese o kojima je riječ. Vlada je naglasila da osudom podnosioca predstavke nije narušen integritet arhive kao takve, već samo dostupnost članka takvog kakvog jest javnosti objavljenog na internetu. Arhiva na papiru ostaje netaknuta, a pojedinci kao i istraživači i dalje mogu zatražiti pristup neanonimiziranoj digitalnoj verziji članka.
  2. Predmet se mora razlikovati od predmeta M.L. i W.W. protiv Njemačke (broj 60798/10 i 65599/10, 28. juni 2018. godine), uzimajući u obzir posebne okolnosti predmeta, posebno da je G. nepoznat, odsustva njegovog kontakta sa štampom i manjeg interesa za događaje koji su vezani za sporni članak. Vlada također podvlači da su prijavljene informacije postale upravo štetne zbog protoka vremena te da je postavljanje članka na internetu izvršeno sa više od 15 godina nakon objavljivanja članka u štampanom obliku. Stoga se ovaj predmet također razlikuje od činjenica o kojima je riječ u presudi Węgrzynowski i Smolczewski protiv Poljske (broj 33846 / 07, 16. juli 2013. godine).
  3. Vlada je zaključila podsjetivši da su belgijski sudovi presudili u konkretnom sporu između dvije strane u kontekstu tužbe za odgovornost, vodeći računa o uravnoteženosti između dva različita osnovna prava na koja se poziva svaka od strana. Odluke su donesene ispitivanjem kriterija koje je utvrdio Sud i primjenom razumne ravnoteže prisutnih interesa. Stoga nema dovoljno jakih razloga da se ocjena domaćih sudova zamijeni ocjenom Suda.

2. Teza treće strane umiješača

  1. Treća strana umiješač G. je osoba koja je zatražila anonimizaciju njegovog imena u članku o kojem je riječ u ovom predmetu. Prema njegovim riječima, podnosilac predstavke je pokazao stvarnu odlučnost da se usprotivi ovom zahtjevu. U odnosu na činjenice, on posebno izjavljuje da iako je on sam pred prvostepenim sudom predložio kao alternativnu anonimizaciji, stavljanje oznake o ne-indeksiranju, podnosilac predstavke je tada odbacio ovo rješenje.
  2. On tvrdi da je član 1382. Građanskog zakonika u kombinaciji sa pravom na zaborav kako je utvrđeno u sudskoj praksi i doktrini kao sastavni dio prava na poštivanje privatnog života predstavljala dovoljno predvidljivu pravnu osnovu koja ispunjava uslove iz člana 10. stav (2) Konvencije.
  3. Kada je u pitanju neophodnost miješanja, on insistira na karakter prošlosti članka koja mu je pružala manju zaštitu, na velikom uticaju ponovnog objavljivanja članka na internetu stavljanjem arhive na internet i na potpunom nedostatku interesa javnosti da zna njegovo puno ime u ovom članku. On podvlači da se ne radi o prisiljavanju medija na brisanje iz njihovih arhiva lične podatke na jedan opći način ili svih onih koji bi podnijeli zahtjev, već da se kontekstualizirano ispitaju osnovna prava koja su u to uključena.

3. Ocjena suda

  1. Nije sporno da građanska osuda podnosioca predstavke za anonimizaciju spornog člana predstavlja „miješanje“ u njegova prava zagarantovana članom 10. Konvencije.
  2. Mješanje u ostvarivanje prava na prenos informacija ili ideja suprotno je Konvenciji ako ne ispunjava uvjete predviđene u stavu (2) člana 10. Dakle, postojala je potreba da se utvrdi da li je to „propisano zakonom“, da li je ciljala jedan ili više legitimnih ciljeva navedenih u tom stavu i da li je bilo „neophodno, u demokratskom društvu“, za postizanje ovaj ili ove ciljeve.

a) O zakonitosti miješanja

  1. Podnosilac predstavke je tvrdio da njegova osuda nije bila predvidljiva.
  2. Opći principi koji se odnose na garanciju predvidljivosti zakona koji se zahtijeva u okviru člana 10. Konvencije sažeti su u presudi Delfi AS protiv Estonije, broj 64569/09, tačke 120.-122., ESLJP 2015; vidjeti također, nedavno, Satakunnan Markkinapörssi Oy i Satamedia Oy protiv Finske, broj 931/13, tačke 142.-145., 27. juni 2017. godine, Magyar Kétfarkú Kutya Párt protiv Mađarske, broj 201/17, tačke 93.-101., 20. januar 2020. godine i Selahattin Demirtaş protiv Turske (broj 2), broj 14305/17, tačke 249.-253., 22. decembar 2020. godine).
  3. Sud mora ispitati da li je primjena od strane domaćih sudova člana 1382. Građanskog zakonika - koji predstavlja zajedničko pravo odgovornosti - na situaciju podnosioca predstavke bila predvidljiva. U tu svrhu uzima se u obzir cijeli unutrašnji pravni okvir, to jest kako primijenjeni pisani standardi, kao i opći principi prava i sudske prakse (Delfi AS, citirano gore, tačka 128.).
  4. Sud prije svega primjećuje da belgijski zakon priznaje pravo na zaborav kao sastavni dio prava na poštivanje privatnog života (vidjeti tačku 31. gore). Kako je podsjetio Kasacioni sud u ovom predmetu, ovo pravo proizlazi iz člana 8. Konvencije, člana 17. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i člana 22. Ustava (vidjeti tačku 27. gore). Apelacioni sud je posebno na ovim odredbama zasnovao tačku o priznanju G.-u pravu na zaborav (vidjeti gore tačku 14.).
  5. Tumačenje obima prava na zaborav je na domaćim vlastima, a posebno na sudovima koji imaju primarnu odgovornost za tumačenje domaćeg zakona. Zadatak Suda je ograničen na utvrđivanje da li su njeni efekti kompatibilni s Konvencijom, osim ako je usvojeno tumačenje proizvoljno ili očigledno nerazumno (Radomilja i drugi protiv Hrvatske, broj 37685/10 i 22768/12, tačka 149., 20. mart 2018. godine, S., V. i A. protiv Danske, broj 35553/12 i 2 druga, tačka 148., 22. oktobar 2018. godine i Molla Sali protiv Grčke, broj 20452/14, tačka 149., 19. decembar 2018. godine).
  6. Pitanje koje je podnosilac predstavke postavio pred domaćim sudovima bilo je saznati da li G. ispunjava uslove da bi mogao koristiti pravo na zaborav, u mjeri u kojoj, prema podnosiocu predstavke, sporni članak nije bila nova objavljivanja, već arhiviranje starog članka. Po ovom pitanju, Kasacioni sud je potvrdio tumačenje koje je usvojio Apelacioni sud, koji je smatrao da objavljivanje na internetu arhive spornog članka predstavlja „novo otkrivanje“ sudske prošlosti G.-a (tačka 27. gore).
  7. Sud ne može prihvatiti stanovište podnosioca predstavke kada tvrdi da je Apelacioni sud, pozivajući se na presudu CJUE-a Google Spain, izjednačio izdavače novina sa pretraživačima. Kako je Kasacioni sud objasnio, Apelacioni sud se oslanjao samo na gore navedenu presudu koja se odnosila na pretraživač kako bi utvrdio obim prava na zaborav kao takav.
  8. Prema mišljenju Suda, tumačenje odredbi koje se odnose na zaštitu privatnosti koju su na ovaj način učinili domaći sudovi nije proizvoljno niti očigledno nerazumno.
  9. Vraćajući se na član 1382. Građanskog zakonika, ova odredba obavezuje svaku osobu da poprave štetu nastalu njihovom krivicom, posebno neopravdano kršenje prava. Ova odredba služi kao osnova za građanske tužbe za navodne zloupotrebe slobode štampe (vidjeti tačku 33. gore).
  10. Iz toga slijedi da Sud nije uvjeren u tezu podnosioca predstavke prema kojoj nije bilo predvidljivo da bi mogao biti osuđen na osnovu općeg prava za odgovornost za povredu prava na zaborav digitalnom reprodukcijom starog članka. On podsjeća u tom smislu da sama činjenica da se zakonska odredba prvi put primjenjuje u određenoj vrsti predmeta nije dovoljna da okarakterizira nedostatak predvidljivosti (Satakunnan Markkinapörssi Oy i Satamedia Oy, citirano gore, tačka 150., Magyar Kétfarkú Kutya Párt, citirano gore, tačka 97., i Selahattin Demirtaş, citirano gore, tačka 253.).
  11. Isto tako, činjenica da postoje primjeri sudske prakse koji idu u drugom smjeru nije dovoljna da okarakterizira nedostatak predvidljivosti, pošto sve okolnosti predmeta moraju biti uzeti u obzir u predmetu gdje mora biti utvrđena ravnoteža prava. Ovo je utoliko tačnije jer je sudska praksa na koju se podnosilac predstavke poziva bila zasnovana na posebnoj pravnoj osnovi, tj. na zakon od 08. decembra 1992. godine o zaštiti privatnog života (vidjeti tačku 36. gore; vidjeti, a contrario, RTBF protiv Belgije, broj 50084/06, tačke 113.-114., ESLJP 2011).
  12. Radi potpunosti, Sud primjećuje da je već prihvatio, u drugim predmetima koji se razmatraju prema članu 10. Konvencije, odredbu koja konstituiše opće pravo građanske odgovornosti kao dovoljni pravni osnov predvidljivosti (vidjeti, s obzirom na član 1382. Belgijskog građanskog zakona, De Haes i Gijsels protiv Belgije, 24. februar 1997. godine, Zbirka presuda i odluka iz 1997. I, i Leempoel & SA ED. Ciné Revue protiv Belgije, broj 64772/01, 09. novembar 2006. godine; za predmet koji se odnose na druge države u kojima se miješanje u slobodu izražavanja također temeljilo na općem zakonu o građanskoj odgovornosti, vidjeti, na primjer, Węgrzynowski i Smolczewski, citirano gore, tačka 64., te ML i WW protiv Njemačke, citirano gore, tačka 48.-49.).
  13. Iz navedenog proizlazi da je osuđujuća presuda podnosioca predstavke zasnovana na pravnoj osnovi koja je ispunjavala uslov predvidljivosti. Miješanje je dakle bilo „predviđeno zakonom“.

b) O postojanju legitimnog cilja

  1. Strane se slažu da je miješanje imalo legitiman cilj u smislu člana 10. stav (2): zaštitu ugleda i prava drugih, u ovom slučaju prava na poštovanje privatnog života G.-a.

c) O neophodnosti miješanja

  1. Sud podvlači da kao što je u predmetu M.L. i W.W. protiv Njemačke (citirano gore, tačka 99.), ovdje se ne dovodi u pitanje zakonitost članka kada je prvi put objavljen, već njegova dostupnost na internetu i mogućnost pristupa ovom članku dugo vremena poslije događaja.
  2. Radilo se za nacionalne sudove da utvrde ravnotežu različitih uključenih prava: sa jedne strane, sloboda izražavanja podnosioca predstavke kao izdavača, posebno njegovo pravo na saopštavanje informacija javnosti, a sa druge strane, pravo G.-a na zaštitu svog privatnog života.
  3. Sud će najprije podsjetiti na principe koji se odnose na utvrđivanje ravnoteže prava i kriterija koje treba uzeti u obzir pri procjeni potrebe za miješanje u slobodu izražavanja zagarantovanom članom 10. Konvencije, posebno kada je, kao u ovom predmetu, u pitanju digitalna arhiva dostupna na Internetu (i). Sud će zatim nastaviti primjenjivati ove kriterije na okolnosti predmeta (ii).

 i.    Opći principi koji se primjenjuju

a. Utvrđivanje ravnoteže prava

  1. Sud se poziva na opće principe onako kako su opisana u brojnim presudama koja se odnosi na utvrđivanje ravnoteže prava zagrantovanih članovima 8. i 10. Konvencije. (vidjeti, između ostalog, Axel Springer AG protiv Njemačke, broj 39954/08, tačke 78.-84., 07. februar 2012. godine, Couderc i Hachette Filipacchi Associés protiv Francuske, broj 40454/07, tačke 82.-93., ESLJP 2015 (odlomci), Bédat protiv Švicarske, broj 56925/08, tačke 48., 54., 29. mart 2016. godine i Satakunnan Markkinapörssi Oy i Satamedia Oy, citirano gore, tačke 162.-165.). Kao što je već mnogo puta rečeno, ova prava zaslužuju a priori jednako poštovanje (vidjeti, između ostalog, Axel Springer AG, citirano gore, tačka 87., Von Hannover protiv Njemačke (broj 2), broj 40660/08 i 60641/08, tačka 106., ESLJP 2012, Delfi AS, citirano gore, tačke 110. i 139., Couderc i Hachette Filipacchi Associés, citirano gore, tačka 91., i Bédat, citirano gore, tačka 52.).
  2. Sud je imao priliku da, u kontekstu ispitivanja inicijalne objave, iznese relevantne principe koji moraju voditi njegovu ocjenu - i, naročito, domaćih sudova - potrebe za miješanjem. On je stoga je odredio niz kriterija u kontekstu utvrđivanje ravnoteže prava na slobodu izražavanja i prava na poštivanje privatnog života. Ovi kriteriji su sljedeći: prvo, doprinos raspravi od općeg interesa, drugo, koliko je navedena osoba poznata i koji je predmet izvještaja, treće, prethodno ponašanje dotične osobe, četvrto, način dobivanja informacija i njihova vjerodostojnost, peto, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i, šesto, ozbiljnost izrečene mjere (Axel Springer AG, citirano gore, tačke 89.-95., Satakunnan Markkinapörssi Oy i Satamedia Oy, citirano gore, tačka 165., i reference koje se u njemu citiraju; vidjeti i presudu CJUE, GC i druge protiv Commission nationale de information tehnologija i slobode (CNIL), citirano gore, tačka 50. gore).
  3. Prema sudskoj praksi Suda, uslov „neophodnosti u demokratskom društvu“ zahtijeva utvrđivanje da li sporno miješanje odgovara neophodnoj društvenoj potrebi, a posebno ako su razlozi koje su naveli nacionalni organi da to opravdaju bili relevantni i dovoljni i ako je mjera bila proporcionalna legitimnom cilju kojem se teži (Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva (broj 1), 26. april 1979. godine, tačka 62., Serija A broj 30, i Vavřička i drugi protiv Češke Republike, broj 47621/13 i 5 drugih, tačka 273., 08. april 2021. godine).
  4. Sud također podsjeća da na polju člana 10. Konvencije, Države ugovornice imaju određenu slobodu procjene u utvrđivanju neophodnosti i razmjera miješanja u slobodu izražavanja koja je zaštićena ovom odredbom. Međutim, ovo polje ide ruku pod ruku sa europskom kontrolom koja obuhvata i zakon i odluke koje ga primjenjuju, čak i kad proizlaze iz nezavisnog suda. U vršenju svojih ovlašćenja kontrole, zadatak Suda nije da zauzme mjesto nacionalnih sudova, već je na njemu da provjeri, u svjetlu predmeta u cjelini, da li su odluke koje su oni donijeli prema njihovom diskreciono pravo usklađeni sa navedenim odredbama Konvencije (Axel Springer AG, citirano gore, tačka 85., 86.).
  5. Između ostalog, Sud podsjeća da je utvrđivanje ravnoteže koje su provele nacionalne vlasti provedeno u skladu sa kriterijima utvrđenim u sudskoj praksi Suda, potrebni su ozbiljni razlozi da mišljenje domaćih sudova Sud zamijeni svojim (vidjeti, između ostalih, citirano gore Axel Springer AG, tačka 88., Couderc i Hachette Filipacchi Associés, citirano gore, tačka 92., Bédat, citirano gore, tačka 54., i Satakunnan Markkinapörssi Oy i Satamedia Oy, citirano gore, tačka 164.).

 b. Specifičnost dostupnosti digitalnih arhiva na internetu

  1. Velika većina predmeta koji se odnose na sukob između prava na slobodu izražavanja i prava na poštivanje privatnog života koji je ispitao Sud su se odnosile na inicijalne objave koje se odnose na privatni aspekt života pojedinca ili njegove porodice (vidjeti, između mnogih drugih, Hachette Filipacchi Associés (ICI PARIS) protiv Francuske, broj 12268/03, 23. juli 2009. godine, Axel Springer AG, citirano gore, Couderc i Hachette Filipacchi Associés, citirano gore, Satakunnan Markkinapörssi Oy i Satamedia Oy, citirano gore i, u novije vrijeme, Falzon protiv Malte, broj 45791/13, 20. mart 2018. godine).
  2. Za razliku od ovih predmeta, ovdje se radi o postavljanju na internetu u 2008. godini i od tada stavljanje na raspolaganje arhivirane verzije članka koji je prvobitno objavljen 1994. godine u papirnoj verziji lista Le Soir, zakonitost inicijalne objave nije sporna. Nakon što su primili takav zahtjev od G.-a, domaći sudovi su osudili podnosioca predstavke da anonimizira digitalnu arhivu spornog članka zamjenjujući puno ime G.-a slovom X.
  3. Sud je već smatrao da, pored primarne uloge štampe, postoji i pomoćna funkcija, ali ipak od određene važnosti, koja se sastoji u sastavljanju arhiva od već objavljenih informacija i stavljanju istih na raspolaganju javnosti. Stavljanje na raspolaganje arhive na internetu uveliko doprinosi očuvanju i dostupnosti vijesti i informacija. Digitalne arhive zaista su vrijedan izvor za nastavu i historijska istraživanja, posebno pošto su odmah dostupne javnosti i uglavnom besplatne (Times Newspapers Ltd protiv Ujedinjenog Kraljevstva (broj 1 i 2), broj 3002/03 i 23676/03, tačke 27. i 45., ESLJP 2009, Węgrzynowski i Smolczewski, citirano gore, tačka 59., Fuchsmann protiv Njemačke , broj 71233/13, tačka 39., 19. oktobar 2017. godine i ML i WW protiv Njemačke, citirano gore, tačka 90.).
  4. U predmetu kao što je ovaj, mora biti utvrđena ravnoteža prava osobe koja je bila predmet objavljivanja a koja je dostupna na internetu sa pravom javnosti da bude informirana o prošlim događajima i savremenoj historiji, a u posebno uz pomoć digitalne arhive štampe (ML i WW protiv Njemačke, citirano gore, tačka 104.).
  5. U tom smislu, Sud je potpuno svjestan rizika efekta odvraćanja na slobodu štampe obaveze za izdavača da mora anonimizirati članak čija zakonitost nije dovedena u pitanje. Naime, obaveza da se u kasnijoj fazi ispita zakonitost zadržavanja na internetu izvještaja a na zahtjev navedene osobe, koji uključuje utvrđivanje ravnoteže svih uključenih interesa, nosi rizik da će se štampa suzdržati od čuvanje izvještaja u svojim internetskim arhivama ili da će izostavljati pojedinačne elemente u izvještajima koji bi kasnije mogli biti predmet takvog zahtjeva (M.L. i W.W. protiv Njemačke, citirano gore, tačka 103.).
  6. Također, Sud je svjestan da izmjena arhivirane verzije članka narušava integritet arhive, što čini samu njegovu suštinu. Domaći sudovi stoga moraju biti posebno oprezni pri odobravanju zahtjeva za anonimizaciju ili izmjenu elektronske verzije arhiviranog članka u svrhu poštivanja prava na privatni život.
  7. Pošto je ovo rečeno, pravo na zadržavanje internetskih arhiva dostupnih javnosti nije apsolutno pravo. Mora biti utvrđena ravnoteža sa drugim uključenim pravima. U tom kontekstu, prema mišljenju Suda, kriteriji koji se moraju uzeti u obzir pri objavljivanju na internetu ili zadržavanju dostupne arhivirane objave su u principu isti oni koje je Sud koristio u okviru inicijalne objave. Međutim, neki od njih mogu biti manje ili više relevantni s obzirom na okolnosti predmeta i na protek vremena. (u tom smislu, M.L. i W.W. protiv Njemačke, citirano gore, tačka 96.; vidjeti također Satakunnan Markkinapörssi Oy i Satamedia Oy, citirano gore, tačka 166.).

              ii.   Primjena principa u ovom predmetu

a.  Doprinos raspravi od javnog interesa

  1. U odnosu na pitanje postojanja rasprave od općeg interesa koja sa protekom vremena nije nestala (M.L. i W.W. protiv Njemačke, citirano gore, tačka 99.), Sud želi da podvuče da, u suštini, arhiva drugačije doprinosi raspravi o javnom interesu nego početna objava. Prije svega, digitalne arhive su vrijedan izvor za pristup informacijama koje mogu biti korisne za proučavanje i historijsko istraživanje (vidjeti tačku 100. gore), kao i za kontekstualizaciju aktuelnih događaja. Stoga se težina koja se ovom kriteriju mora dati pri utvrđivanju ravnoteže interesa mora prilagoditi njihovoj specifičnosti.
  2. Vraćajući se na ovaj konkretan predmet, Apelacioni sud je ispravno primijetio da objavljivanje članka na internetu nije imalo aktuelnu vrijednost (vidjeti tačku 17. gore). On je odlučio da, 20 godina nakon događaja, identitet osobe koja nije javna osoba nije donio nikakvu dodatnu vrijednost od općeg interesa za sporni članak, koji je samo na statistički način doprinosio općoj raspravi o sigurnosti na cestama.
  3. Članak se doista odnosio na niz događaja, iako tragičnih, čiji se doprinos raspravi od općeg interesa fokusirao na opasnosti u saobraćaju i njihove uzroke. Sud dakle primjećuje ocjenu Apelacionog suda prema kojoj spominjanje punog imena G.-a nije bilo, 20 godina nakon događaja, takve prirode da doprinosi jednoj takvoj raspravi od općeg interesa (a contrario, M.L. i W.W. protiv Njemačke, citirano gore, tačka 106.).

b. Koliko je navedena osoba bila poznata i predmet članka

  1. U odnosu na pitanje koliko je navedena osoba bila poznata i predmet članka, Sud je, doduše, već rekao, kako ga podnosilac predstavke podsjeća, da se osoba ne može pozivati na član 8. Konvencije kako bi se žalila na povredu ugleda koja bi na predvidljiv način proizašla iz njegovih postupaka, poput krivičnog djela  (Axel Springer AG, citirano gore, tačka 83, Gillberg protiv Švedske, broj 41723/06, tačka 67., 03. april 2012. godine, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, broj 17224/11 , tačka 76., 27. juni 2017. godine, ML i WW protiv Njemačke, citirano gore, tačka 88., i Denisov protiv Ukrajine, broj 76639/11, tačka 98., 25. septembar 2018. godine).
  2. To, međutim, ne znači da osoba koja je u prošlosti bila osuđivana za krivično djelo nikada ne može iskoristiti pravo na zaborav, u suprotnom bi ovo pravo bilo oslobođeno svoje suštine. Sud zaista smatra da nakon što prođe određeno vrijeme, osuđena osoba može imati interes da se više ne suočava sa svojim djelom, sa ciljem njegove reintegracije u društvo (M.L. i W.W. protiv Njemačke, citirano gore, tačka 100., i reference koje se u njemu navode). Kao što je Apelacioni sud naveo, elektronsko arhiviranje članka koji se odnosi na počinjeno krivično djelo ne bi trebalo da stvori za navedenu osobu neku vrstu „virtualne kaznene evidencije“ (vidjeti tačku 17. gore). Ovo utoliko više kada je, kao u ovom predmetu, osoba odslužila kaznu i kada je rehabilitovana.
  3. Ako nakon počinjenja krivičnopravnih djela i tokom suđenja osoba koja nije poznata može steći određenu reputaciju, ta reputacija može sa protekom vremena i opadati (M.L. i W.W. protiv Njemačke, citirano gore, tačka 106.). Domet javnog interesa u krivičnom postupku je zaista promjenjiv (ibidem, tačka 100.). Pravo na zaborav može tako, u određenim slučajevima, dati zainteresovanoj osobi pravo da povrati status jednostavne osobe koja je nepoznata javnosti. I ovdje je faktor vremena veoma važan.
  4. U ovom predmetu, Apelacioni sud je podsjetio da G. nije imao nikakvu javnu funkciju (vidjeti tačku 17. gore). On je bio privatna osoba nepoznata široj javnosti u vrijeme podnošenja zahtjeva za anonimizaciju (a contrario, M.L. i W.W. protiv Njemačke, citirano gore, tačka 106.). Događaji za koje je osuđen nisu bile predmet medijskog izvještavanja, osim spornog članka, i slučaj nije dobio nikakvu medijsku pokrivenost ni u vrijeme izvještavanja o konkretnim događajima, ni u vrijeme postavljanja arhivirane verzije članka na internetu.

c.  Ponašanje navedene osobe prema medijima

  1. Domaći sudovi nisu posebno komentarisali pitanje ponašanja G.-a prema medijima. Sud je primijetio da G. ni u jednom trenutku nije stupio u kontakt sa medijima kako bi javno objasnio svoju situaciju, niti kada se članak pojavio 1994. godine niti kada je objavljen na internetu 2008. godine. (a contrario, M.L. i W.W. protiv Njemačke, citirano gore, tačke 108.-109.). Iz njegovih pisama Le Soir u kojima se traži brisanje ili anonimizacija spornog članka (vidjeti tačku 7. gore) čini se da je, naprotiv, učinio sve kako bi ostao van pažnje medija.

d. Način dobivanja informacija i njihova istinitost

  1. G. nije osporio istinitost činjenica iznesenih u spornom članku. (vidjeti, mutatis mutandis, M.L. i W.W. protiv Njemačke, citirano gore, tačka 111., i, a contrario, Węgrzynowski i Smolczewski, citirano gore, tačka 60.). Također, imenovani nije navodio da su dobivene informacije pribavljene kršeći novinarsku etiku. Osim toga, Apelacioni sud je smatrao da nije sporno da je prvobitno objavljivanje spornog člana bilo zakonito (vidjeti tačku 17. gore).

e.  Sadržaj, oblik i utjecaj objave

  1. Prvo, u odnosu na sadržaj spornog članka, on se odnosi na nekoliko saobraćajnih nesreća koje su se dogodile 1994. godine u roku od nekoliko dana. Nesreća koju je izazvao G. bila je jedna između ostalih (vidjeti tačku 5. gore).
  2. Drugo, s obzirom na oblik objave, o kojoj se ni domaći sudovi nisu izričito osvrnuli, Sud podsjeća da su internet stranice informacijski i komunikacijski alati koji se posebno razlikuju od pisane štampe, posebno u pogledu njihove sposobnosti skladištenja i širenja informacija, i da je veća vjerovatnoća da će internetska komunikacija i njihov sadržaj, a u odnosu na štampane objave, mnogo više narušiti ostvarivanje i uživanje osnovnih prava i sloboda, posebno pravo na poštivanje privatnog života, (Urednički odbor Pravoye Delo i Shtekel protiv Ukrajine, broj 33014/05, tačka 63., ESLJP 2011 (odlomci), Węgrzynowski i Smolczewski, citirano gore, tačka 58., Delfi AS, citirano gore, tačka 133., i ML i WW protiv Njemačke, citirano gore, tačka 91.).
  3. Sud je zaključio da reprodukcija materijala preuzetih iz pisane štampe i materijala preuzetih sa interneta može podlijegati drugačijem režimu (Urednički odbor Pravoye Delo i Shtekel, citirano gore, tačka 63., i Węgrzynowski i Smolczewski, citirano gore, tačka 58.). Isto vrijedi i za papirne i digitalne arhive. Domašaj ovih zadnjih je doista mnogo veći, i posljedice na privatni život imenovanih osoba su zbog toga ozbiljnije, a što još dodatno pojačavaju pretraživači.
  4. U odnosu na stepen širenja arhivirane verzije članka, Sud uzima u obzir činjenicu da je za pregled arhive potreban aktivan istraživački proces uvođenjem ključnih riječi na stranicu arhive časopisa. Zbog svoje lokacije na internet stranici, sporni članak vjerojatno nije privukao pažnju korisnika interneta koji nisu tražili informacije o G.-u. Također, on ne dovodi u sumnju da pristup spornom članku nije imao za cilj ponovno širenje informacija o G.-u (u istom smislu, M.L. i W.W. protiv Njemačke, citirano gore, tačka 113.).
  5. Međutim, on primjećuje da je u ovom predmetu, u vrijeme podnošenja zahtjeva od strane G.-a i tokom cijelog internog postupka, arhive novina Le Soir bile su dostupne u slobodnom i otvorenom pristupu (uporedite s gore citiranim M.L. i W.W. protiv Njemačke, tačka 113., gdje je pristup određenim člancima naplaćivao ili ograničilo na pretplatnike).
  6. Podnosilac predstavke naglašava da u ovom slučaju nije osuđen operater pretraživača, već odgovorni urednik izdavača novina čije su arhive dostupne na internetu.
  7. Kao i CJUE, Sud prihvaća da se različite obaveze mogu primijeniti na pretraživače i na izdavače od kojih potječu sporni podaci (M.L. i W.W. protiv Njemačke, citirano gore, tačka 97.; vidjeti također tačka 45. gore). Također, istina je, da prije svega zbog pretraživača da informacije o osobama koje posjeduju mediji mogu biti lakše dostupne od strane korisnika interneta (M.L. i W.W. protiv Njemačke, citirano gore, tačka 97.). Međutim, ne treba izgubiti iz vida da činjenica da novine objavljuju članak na svojoj internet stranici već ima posljedice na vidljivost spornih informacija. Takođe, početno miješanje u pravo G.-a na poštivanje privatnog života proizilazi iz odluke podnosioca predstavke da ove podatke objavi na svojoj internet stranici i, naročito, da ih tamo drži dostupnim, čak i bez namjere da privuće pažnju javnosti (ibidem).
  8. Treće, s obzirom na posljedice objavljivanja, Apelacioni sud je primijetio da je jednostavna pretraga koristeći prezime i ime G.-a na pretraživaču Le Soir ili na Google odmah dovela do pojavljivanje spornog članka (vidjeti tačka 17. gore). Apelacioni sud je smatrao da bi stoga držanje spornog članka na internetu bilo vjerovatno takve prirode da bi na neograničeno dugo vrijeme i ozbiljno narušilo ugled G.-a, stvarajući za njega, kako je već rečeno (vidjeti tačku 109. gore), virtualnu kaznenu evidenciju, iako ne samo da je pravomoćno osuđen za sporne događaje i odslužio kaznu, već između ostalog je i rehabilitovan.
  9. Sud smatra da se ocjena Apelacionog suda po ovom pitanju ne može smatrati proizvoljnom ili očigledno nerazumnom. Sa protekom vremena, jedna osoba bi morala imati mogućnost da ponovo izgradi svoj život bez da je suočena sa javnošću o svojim greškama iz prošlosti (vidjeti, mutatis mutandis, Österreichischer Rundfunk protiv Austrije, broj 35841/02, tačka 68., 07. decembar 2006. godine i M.L. i W.W. protiv Njemačke, citirano gore, tačka 100.). Pretraživanje ljudi po imenu postala je uobičajena praksa u današnjem društvu, a češće je to jednostavno pretraživanje iz razloga koji nisu u potpunosti povezani s mogućim krivičnim gonjenjem ili osudom zainteresovane osobe.

f. Ozbiljnost mjere izrečene podnosiocu predstavke

  1. Konačno, s obzirom na ozbiljnost mjere izrečene podnosiocu predstavke, potrebno je utvrditi jesu li domaći sudovi uzeli u obzir učinak mjere za podnosioca predstavke i Le Soir, i da li su ispitali, u granicama spora koji je vođen pred njima, da li su bile moguće mjere koje bi manje štetile slobodi izražavanja.
  2. Sud primjećuje da je podnosilac predstavke pred domaćim sudovima tvrdio da bi se ravnoteža između predmetnih prava mogla postići uspostavljanjem prava na ispravku ili saopštavanjem, odnosno dodavanjem dodatnih informacija o spornom članku. Apelacioni sud je smatrao da takav postupak nije adekvatan u ovom predmetu jer bi omogućio da se efekat stigmatizacije krivičnih djela koja je počinio G. nastavi neograničeno dugo vrijeme, a kazna je već odslužena i odluka o rehabilitaciji koja je donesena bila bi uzalud.
  3. Pred Sudom je podnosilac predstavke zatim tvrdio da Apelacioni sud nije naveo zašto bi postavljanje oznake za deindeksiranje članka od strane Le Soir-a bilo nedovoljno da garantuje pravo na poštovanje privatnog života G.-a. Osim toga, pozivajući se posebno na presudu CJUE -a protiv Google Spain, on tvrdi da je G. trebao tražiti od pretraživača poput Googlea da izvrše dereferenciranje spornog članka. Sud je dalje primjetio da je podnosilac predstavke pred Apelacionim sudom tvrdio da su samo pretraživači kvalifikovani da odgovore na zahtjev G.-a, i da je ovaj pogrešno uputio svoj zahtjeve protiv njega.
  4. Kada je u pitanju dodavanje oznake za deindeksiranje spornom članku od strane Le Soir-a, iz dokumenata domaćeg postupka koji su na raspolaganju Sudu nije očigledno da je podnosilac predstavke pred sudovima tvrdio da je dodavanje takve oznake dovoljno da garantuje poštivanje privatnog života G-a. U svakom slučaju, Apelacioni sud je utvrdio da se u vrijeme donošenja presude sporni članak još uvijek nalazio na internet stranici Soir bez oznake za deindeksiranje.
  5. U odnosu na dereferenciranje spornog članka od strane pretraživača, Sud smatra da se relevantnost takve mjere mora biti procijenjena u kontekstu spora koji je podnesen pred sudovima. Pošto je G.-ov zahtjev podnesen samo protiv podnosioca predstavke, sudovima se ne može zamjeriti što su se ograničili na ispitivanje dopuštenost i osnovanosti ovog zahtjeva. Ipak, same novine Le Soir mogle su preuzeti inicijativu da traže od pretraživača da izvrše dereferenciranje spornog članka, kako bi pronašli odgovor na G.-ov zahtjev za poštivanje privatnog života. Podnosilac predstavke je između ostalog naveo da je pravno odjeljenje Le Soir zaista poduzelo takav jedna korak prema Google, ali da je ostao bez odgovora (vidjeti tačku 8. gore). Kako dereferenciranje od strane pretraživača nije zatraženo od strane G.-a u okviru njegovog spora sa podnosiocom predstavke, niti ga je ovaj dao kao alternativu za anonimiziranje članka, Sud smatra da nije potrebno apstraktno razmatrati može li dereferenciranje dovesti do pravične ravnoteže između odgovarajućih uključenih prava. Na isti način, u mjeri gdje ovaj nije bio predmet rasprave pred domaćim sudovima, nije na Sudu da ex officio razmotri bilo koje druge manje nametljive načine po pitanju prava na slobodu izražavanja podnosioca predstavke koja bi mogla biti korištena u ovom predmetu.
  6. Apelacioni sud je smatrao da je najefikasniji način za očuvanje privatnog života G.-a bez nesrazmjernog uticaja na slobodu izražavanja podnosioca predstavke bio anonimiziranje članka koji se pojavio na internet stranici Soir zamjenom prezimena i imena G. slovom X (vidjeti tačku 22. gore). Odgovarajući na argument podnosioca predstavke, on je insistirao na činjenici da nije nikako bilo zatraženo brisanje članka iz arhive, već samo da se izvrši anomiziranje njegove elektronske verzije; papirna arhiva ostala je netaknuta, a podnosilac predstavke je zadržao mogućnost osiguranja integriteta originalne digitalne verzije (vidjeti tačku 18. gore). Odgovarajući na još jedan argument podnosioca predstavke, zasnovan na tehničkoj nemogućnosti izmjene arhiviranih članaka, Apelacioni sud je utvrdio da takva nemogućnost nije utvrđena (vidjeti tačku 25. gore).
  7. U odnosu na arhivu, Sud pridaje veliku važnost činjenici da priroda izrečene mjere omogućava u ovom predmetu osiguravanje integriteta arhiviranog članka kao takvog, budući da se radi samo o anonimiziranju internetske verzije članka, pri čemu je podnosilac predstavke ovlašten čuvati originalnu digitalnu i papirnu arhivu. Kao što je Vlada podvukla, to je posebno značilo, da osobe koje pokažu interes su uvijek mogle zatražiti pristup originalnoj verziji članka, čak i u digitalnom obliku (vidjeti gore tačka 68.). Dakle, nije sam članak, već njegova dostupnost na internet stranici novina Le Soir koji je pogođen mjerom.
  8. U odnosu na ocjenu Apelacionog suda o tehničkoj mogućnosti podnosioca predstavke da anonimizira članak na internet lokaciji Soir, podnosilac predstavke ne daje nikakve informacije koje bi mogle navesti Sud da ovu ocjenu smatra proizvoljnom ili očigledno nerazumnom.
  9. U svjetlu prethodno navedenog, Sud smatra da su domaći sudovi mogli zaključiti da je uslov koji se odnosi na proporcionalnost miješanja u pravo na slobodu izražavanja ispunjen (vidjeti tačku 16. gore).

iii. Zaključak

  1. U svjetlu gore navedenih razmatranja, Sud smatra da su domaći sudovi, u skladu sa kriterijima postavljenim u njegovoj sudskoj praksi, utvrdili ravnotežu prava na poštivanje privatnog života G.-a i prava na slobodu izražavanja podnosioca predstavke. Apelacioni sud je posebno pridao značaj šteti koju je G. pretrpio zbog objavljivanja spornog članka na internetu, posebno imajući u vidu vrijeme koje je proteklo od objave originalnog članka sa jedne strane, kao i na činjenicu da je anonimizacija spornog članka na internet stranici Soir ostavila arhivu kao takvu netaknutu i da je bila najefikasnija mjera među onima koje su se bile moguće u ovom predmetu, bez srazmjernog uticaja na slobodu izražavanja podnosioca predstavke, sa druge strane. Sud smatra da su razlozi koju su iznijeli domaćih sudovi relevantni i dovoljni. On ne vidi ozbiljan razlog da zamijeni svojim mišljenjem, mišljenje domaćih sudova i da odbaci rezultat utvrđivanje ravnoteže koji su izvršili ovi drugi. Dakle, on zaključuje da se izrečena mjera može smatrati proprocijalnom mjerom legitimnom cilju kojim se teži i kao postizanje pravične ravnoteže između uključenih konkurentskih prava.
  2. U skladu sa tim, u posebnim okolnostima predmeta, nije došlo do povrede člana 10. Konvencije.
  3. Sud želi naglasiti da se zaključak do kojeg je došao ne može se tumačiti kao da podrazumijeva obavezu medija da sistematski i trajno provjeravaju svoju arhivu. Ne dovodeći u pitanje njihovu dužnost poštivanja privatnog života prilikom prvobitne objave članka, ovo za njih znači, u pogledu arhiviranja članka, samo u slučaju izričitog zahtjeva u tom smislu da izvrše provjeru i da izvrše utvrđivanje ravnoteže uključenih prava.

IZ NAVEDNIH RAZLOGA, SUD,

  1. Proglašava, jednoglasno, predstavku dopuštenom;
  2. Utvrđuje, sa šest glasova prema jedan, da nije došlo do povrede člana 10. Konvencije;

Sačinjeno na francuskom jeziku, zatim otpremljeno u pisanom obliku dana 22. juna 2021. godine, u skladu s članom 77. stavovi (2) i (3) Pravila.

Milan Blaško

Georgios A. Serghides

Sekretar

Predsjednik

U skladu sa članovima 45. stav (2) Konvencije i 74. stav (2) Pravila, uz ovu presudu prilaže se suprotno mišljenje sudije Pavli.

G.A.S. M.B.

 

SUPROTNO MIŠLJENJE SUDIJE PAVLI

 (Prijevod)

  1. Ovaj predmet se odnosi na sukob između, sa jedne strane, prava štampe i javnosti općenito na očuvanje integriteta arhiva štampe, i sa druge strane, pravo osobe da se ne suočava sa trajnom „virtualnim kaznenom evidencijom“, koji je jedan od aspekata onoga što se sada naziva „pravo na zaborav“. Sa činjeničnog stajališta, ovo je situacija gdje pravo jedne osobe na poštivanje njegovog privatnog života na internetu može biti efikasno zaštićeno na nivou pretraživača bez da je potrebno direktnu intervenciju na relevantne arhivirane informacije - intervencija koja po definiciji otvara ozbiljna pitanja neophodnosti u demokratskom društvu. Ovdje se radi o suštinskom razmatranju koje je zanemareno odlukama domaćih sudova koje je većina potvrdila oslanjajući se na slab procesni argument i obraćajući premalo pažnje na povratne posljedice ove presude koje bi mogle imati teške posljedice.
  2. Naređujući podnosiocu predstavke da anonimizira arhivirani članak na internetu koji sadrži informacije koje se odnose na stari prekršaj koji je podnosilac žalbe počinio u domaćem postupku (M. G.), Belgijski sudovi, po mom mišljenju, nisu postigli pravičnu ravnotežu između konkurentskih interesa koji su zaštićeni članom 10. i članom 8. Konvencije. Potvrđivanjem postupka utvrđivanja ravnoteže koji su sproveli nacionalni sudovi, dovodi ova presuda u suprotnosti sa europskim konsenzusom, jasnim iako tek u nastanku, prema kojem zahtjevi koji se zasnivaju na digitalnom pravu na zaborav mogu, i trebaju, efikasno rješavati putem deindeksiranja rezultata koje pruža pretraživač, sve uz očuvanje integriteta originalnih historijskih informacija - osim ako podnositelj zahtjeva koji koristi svoje pravo na poštivanje privatnog života nije u mogućnosti dokazati da, iz nekog izuzetnog razloga, deindeksiranje u njegovom slučaju ne bi bilo dovoljno ili adekvatno. Na kraju, metodološki pristup koji je većina odabrala u primjeni Von Hannoverskih kriterija na ovaj predmet je također, po mom mišljenju, upitan.

A. Suštinska uloga arhive digitalne štampe

  1. Podsjećam da je Sud u više navrata podvukao da stavljanje na raspolaganje arhive na internetu doprinosi uveliko očuvanju i dostupnosti aktuelnih događaja i informacija i stoga predstavlja vrijedan izvor za nastavu i historijska istraživanja (Węgrzynowski i Smolczewskiprotiv Poljske, broj 33846/07, tačka 59., 16. juli 2013. godine, Times Newspapers Ltd protiv Ujedinjenog Kraljevstva (broj 1 i 2), broj 3002/03 i 23676/03, tačka 45., ESLJP 2009). Uspostavljanje arhiva na internetu bitan je aspekt uloge koju igra štampe u demokratiji (ibidem).
  2. Sud je dalje primijetio da, čak i u prisustvu klevetničkog materijala, „nije uloga pravosudnih organa da ponovo pišu historiju naređujući uklanjanje iz javnog domena svih tragova prošlih objava za koje se, pravomoćnim sudskim odlukama, smatra da predstavljaju neopravdane napade na ugled pojedinaca“ (Węgrzynowski i Smolczewski, citirano gore, tačka 65.). Iz toga slijedi a fortiori da samo zaista važni razlozi mogu opravdati direktne intervencije na arhivirane medijske sadržaje, a čija zakonitost nije dovedena u pitanje u trenutku njegovog prvog objavljivanja.
  3. Retroaktivno čišćenje arhiva digitalne štampe ne samo da narušava pravo javnosti da se informiše o događajima iz prošlosti i savremene historije, kako je predviđeno članom 10., ali i na pravo izdavača na slobodu izražavanja zagarantovano istom odredbom. U tom kontekstu, Sud je prihvatio da odobravanje takvih zahtjeva za anonimizaciju može imati rasprostraniji efekat odvraćanja na slobodu izražavanja. Prema Sudu, „obaveza da se u kasnijoj fazi ispita zakonitost izvještaja na zahtjev navedene osobe, koji uključuje (...) utvrđivanje ravnoteže svih uključenih interesa, nosi rizik da će se štampa suzdržati od čuvanja izvještaja u svojim internetskim arhivama ili da će izostavljati pojedinačne elemente u izvještajima koji bi kasnije mogli biti predmet takvog zahtjeva“ (M.L. i W.W. protiv Njemačke, broj 60798/10 i 65599/10, tačka 104., 28. juni 2018. godine). Sud je u tom pogledu primijetio da „on mora biti krajnje oprezan kada bude pozvan da ispita, pod uglom člana 10. Konvencije, mjere ili sankcije nametnute štampi koje su takve prirode da ih odvraćaju od učešća u raspravi o legitimnim problemima od općeg interesa“ (ibidem).
  4. Da bi ispunile svoju funkciju prema članu 10., arhiva digitalne štampe mora biti potpuna i historijski tačna. Svaka izmjena njenog sadržaja mogla bi biti štetna za njenu osnovnu namjenu, a to je čuvanje kompletnih historijskih dokumenata, bez zaboravljanja da nije moguće unaprijed znati koje bi od informacija koje oni sadrže mogle kasnije izazvati obnovljeni javni interes. Na primjer, novinari i drugi imaju legitiman interes da oblikuju moralni profil kandidata za izbore prikupljanjem ili unakrsnim upoređivanjem različite činjenice iz njegove prošlosti. U takvoj situaciji kaznena evidencija osobe može poprimiti novu važnost, bez obzira na to smatraju li se ranije osuđujuće presude „izrečenim“ ili ne (Jankauskas protiv Litvanije (broj 2), broj 50446/09, 27. juni 2017. godine, gdje je Sud smatrao legitimnim oslanjati se na izrečene kazne za procjenu moralnog statusa osobe). U slučaju javnih ličnosti u usponu, uloga nadzornika može biti ozbiljno ugrožena ako se arhiva štampe u međuvremenu nepotrebno redigira.
  5. S obzirom na prethodno navedeno, Konvencija ostavlja malo prostora za mjere koje imaju trajni uticaj na historijske dokumente. Ovdje želim da podvučem da nema velike razlike što su historijske informacije ostale netaknute u štampanoj verziji arhive, budući da prikupljanje informacija, istraživačko novinarstvo i današnja istraživanja u velikoj mjeri oslanjaju na internetske izvore. Sud je, u stvari, primijetio da važnost arhive digitalne štampe proizlazi posebno iz činjenice da su one odmah dostupne široj javnosti i uglavnom besplatne (M.L. i W.W. protiv Njemačke, citirano gore, tačka 90.). Ako privatni život jedne osobe i njegovo pravo na rehabilitaciju, trebaju, na općenit način, biti sačuvani od prirodne znatiželje korisnika interneta, to ne mora nužno opravdati potpuno brisanje historijskih dokumenata.

B. Pojavljivanje europskog konsenzusa o „pravu na zaborav“

  1. Važno je razmotriti ovaj predmet u kontekstu pojave europskog konsenzusa o utvrđivanju ravnoteže privatnih i javnih interesa u predmetima koji se odnose na arhivu štampe. Važna referenca u tom pogledu je presuda Google Spain, koju je donio CJUE, na koju se ova presuda opširno poziva (tačke 42.-45.)[1]. U predmetu Google Spain, riječ je o jednom članku koji je arhiviran na internetu, potpuno zakonit u vrijeme objavljivanja, koji je sadržavao ime osobe u vezi s aukcijom nakon zaplijene. CJUE je uspostavio pravni lijek u svrhu zaštite podataka koji se sastoji u brisanju internet stranice koja sadrži lične podatke sa popisa rezultata dobivenih pretraživanjem imena na pretraživačima, a sve osiguravajući da se nikakve informacije ne izbrišu ili mijenjaju u izvornom originalu[2]. Obrazloženje CJUE-a se djelomično oslanja na razlici između pravnog režima koji se primjenjuje na opće pretraživače i onog koji se primjenjuje na izdavača internet stranice, suštinska razlika je u tome što samo ovaj zadnji može biti korisnik novinarskog izuzeća u skladu sa principima utvrđenim u pravu Europske unije po pitanju zaštite podataka. CJUE je podvukao da iz ove razlike proizlazi da će zainteresovana osoba u određenim okolnostima moći ostvariti svoja prava protiv operatora pretraživača, ali ne i protiv urednika internet stranice (tačka 85.). Isto tako, utvrđivanje ravnoteže konkurentskih uključenih interesa može se razilaziti u svakom od ova dva scenarija, „s obzirom na to da, sa jedne strane, legitimni interesi koji opravdavaju ove obrade mogu biti različiti, i, sa druge strane, posljedice navedenih obrada za zainteresovanu osobu, i posebno za njen privatni život nisu nužno iste“ (tačka 86.).
  2. Vezano za posljedice obrade podataka o privatnom životu, CJUE je donio odluku da uključivanje internet stranice u popis rezultata prikazanih nakon izvršenog pretraživanja prema imenu osobe „predstavljati veće miješanje u osnovno pravo na poštivanje privatnog života osobe na koji se odnosi nego objavljivanje od strane urednika ove internet stranice“ uzimajući u obzir uključivanje informacija koje su u njima sadržani „značajno olakšava dostupnost tih informacija svakom korisniku interneta koji provodi istraživanje o navedenoj osobi i može imati ključnu ulogu u širenju takvih informacija“ (tačka 87.).
  3. U tom smislu, važno je imati na umu da ovi opći pretraživači imaju transformacijski utjecaj na privatni život pojedinaca jer omogućavaju korisnicima da sastave „kompletan profil“ života jedne osobe, oslanjajući se gotovo na sve informacije koje su dostupne na internetu, na način koji prije interneta nije bio moguć. To čini opće pretraživače jedinstvenim i razlikuje ih od arhive digitalne štampe ili čak od pretraživača na određenoj internet stranici.
  4. Kao kontinuitet prethodnih europskih propisa o zaštiti podataka i presude Google Spain, Opća uredba Europske unije o zaštiti podataka („RGPD“) izričito predviđa pravo na brisanje podataka lične prirode iz jednog od razloga navedenih u članu 17. stav (1). Ovo pravo je, međutim, podložno ograničenju kada je obrada takvih podataka neophodna za ostvarivanje prava na slobodu izražavanja i informisanja (član 17. stav (3) a)). RGPD također predviđa izuzeća i odstupanja za obradu koja se provodi u novinarske svrhe ako je to potrebno radi usklađivanja prava na zaštitu ličnih podataka i slobode izražavanja i informacija (član 85. stav (2)). U uvodnoj izjavi 153. RGPD -a se precizira da se to posebno odnosi na obradu ličnih podataka „u dokumentima arhive aktualnih vijesti i bibliotekama za štampu“.
  5. U godinama koje su uslijedile nakon presude Google Spain, dereferenciranje rezultata pretraživanja imena postalo je dobro uspostavljen i funkcionalni pravni lijek u slučajevima koji uključuju pravo na zaborav u odnosu na štampanu publikaciju u Europi[3]. Komparativna studija o ovom pitanju pokazuje da domaći sudovi nerado mijenjaju prošlost anonimiziranjem arhiva i radije preferiraju rješenje na nivou pretraživača.
  6. Kao primjer, pozivam se na nedavnu presudu Španjolskog ustavnog suda u predmetu A & B protiv Ediciones El País, koji se bavi pitanjima sličnim sa ovim postavljenim u ovom predmetu4. Ustavni sud je presudio da pošto je pristup članku na internetu blokiran sa deindeksiranje općih pretraživača i internom pretraživaču El Paísa, više nije bilo potrebno mijenjati sadržaj navedenog članka kako bi se zadovoljio zahtjev za zaštitu privatnosti, budući da je odvajanje od identiteta dotičnih osoba, deindeksiranjem je smanjeno njegovo širenje i kvantitativno i kvalitativno.
  7. Također, potrebno je navesti jednu presudu koju je donio Njemački Federalni ustavni sud u novembru 2019. godine, koji je uveo nijansiranu metodologiju za utvrđivanje ravnoteže privatnih i javnih interesa u predmetima koji se odnose na arhive digitalne štampe, stavljajući akcenat na ispitivanje svih raspoloživih tehničkih mogućnosti prije nego što se pribjegne izravnoj izmjeni historijskih dokumenata[4]. Ostavljajući utvrđivanje ravnoteže u predmetima redovnim sudovima, njemački visoki sud je podvukao „cilj je postići ravnotežu koja čuva koliko je to moguće neograničen pristup originalnim tekstovima, a sve osiguravajući da tamo gdje je zaštita potrebna u određenom predmetu - posebno u slučaju pretraživanja koja se vrše pomoću imena na pretraživačima – da su uspostavljena dovoljna ograničenja“ (tačka 141.). U svojim metodološkim preporukama nižim sudovima, Federalni ustavni sud je stavio naglasak na stvarnu distribuciju i vidljivost izvornog objavljivanja na internetu (tačke 125., 131.-132. i 137.), aspekt koji je također bitan u ovom predmetu.

C. Kriteriji „svi tereni“ koji su navedeni u presudi Von Hannover

  1. Vratimo se našoj vlastitoj metodologiji za ispitivanje zahtjeva koji se odnose na pravo na zaborav, većina pribjegava kriterijima navedenim u presudi Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (broj 40660/08 i 60641/08, ESLJP 2012) kao opća matrica za rješavanje sukoba interesa zaštićenih članom 8., odnosno članom 10. U interesu pravičnosti, valja napomenuti da je Sud već usvojio isti pristup u predmetu M.L. i W.W. protiv Njemačke.
  2. Upotreba Von Hannover kriterija, zajedno sa sličnim, ali ne identičnim kriterijima utvrđenim u presudi Axel Springer AG protiv Njemačke (broj 39954/08, 07. februar 2012. godine), za rješavanje svih sukoba koji idu u rasponu od narušavanja privatnog života do sporova oko klevete, prolazeći sada kroz pitanja informacijskog samoopredjeljenja, izazvalo je kritike i izvan[5] i unutar[6] Suda. Na primjer, tvrdilo se da se predmeti klevete razlikuju od povreda privatnog života u mnogim važnim aspektima, te da barem neki od kriterija postavljenih u presudi Von Hannoveru nisu sasvim relevantni u kontekstu ugleda niti se mogu prenijeti na njih. Ja sam vrlo osjetljiv na ovaj argument s obzirom na to da bi mogao biti malo rigidan ili čak previše ambiciozno pokušati primijeniti iste kriterije na široki raspon sukoba koji mogu nastati između interesa zaštićenih članom 8. odnosno članom 10.. Ovo je još istinitije jer obim i raznolikost prigovora koje je Sud prihvatio da potpadaju pod član 8. neprestano rastu.
  3. U svakom slučaju, sadašnji kontekst postavlja još teže pitanje: zašto bi se Von Hannoverski kriteriji trebali primjenjivati na spor koji se odnosi na objave čija izvorna zakonitost nije dovedena u pitanje i čija se izmjena po naređenju suda traži u ime bitno različitih razloga? Na primjer, loša reputacija zainteresovane osobe ili doprinos spornih informacija pitanjima od općeg interesa je mnogo lakše procijeniti u vrijeme početnog objavljivanja; nasuprot tome, kada se zahtijevaju intervencije na arhiviranim podacima nekoliko godina nakon događaja, također je potrebno uzeti u obzir potencijalnu korisnost i relevantnost objave za korištenje u budućnosti. Ovo je inherentno nasumično ponderiranje i pretpostavka mora ići u prilog tome da se ne intervenira direktno u originalnu arhivu. Iz tih razloga se bojim da su kriteriji Von Hannovera dostigli granice svoje korisnosti u ovom kontekstu. Ovdje treba podsjetiti da se regulatorni okvir Europske unije o pravu na zaborav oslanja na nizu jednostavnih kriterija koji su relevantniji u kontekstu zaštite ličnih podataka[7] (iako oni nisu sigurno bez vlastitih interpretativnih izazova).

D. Dereferenciranje protiv izmjene arhive štampe u ovom predmetu

  1. O osnovanosti predmeta, ne sumnjam da je u svrhu svoje resocijalizacije podnosilac žalbe u domaćem postupku imao legitiman interes, zaštićen članom 8., da se slučajno ne suoči sa svojom izrečenom kaznom. Važno je, međutim, razjasniti gdje tačno leži taj interes. Zainteresovana osoba je pokrenula svoju prvu tužbu protiv Le Soir jer je shvatila da se navedeni članak pojavljivao u prvim rezultatima nekoliko pretraživača kada se unese njegovo ime (vidjeti tačku 7. ove presude). U svojim podnescima Sudu, gospodin G. je pokušao dokazati utjecaj arhiviranog članka na njegovu privatni život pozivajući se posebno na činjenicu da se članak nalazio na istaknutom mjestu u rezultatima pretraživanja povezanim s njegovim imenom na jednom od glavnih pretraživača i na internom pretraživaču novina Le Soir (tačka 8. treća intervencije). Također treba napomenuti, iako nije odlučujuće, da je gospodin G. bio spreman prihvatiti, kao alternativno rješenje, dereferenciranje članka sa rezultata pretraživača koji sadrže njegovo ime, ako se anonimizacija članka pokaže tehnički nemogućom (vidjeti tačku 11. ove presude).
  2. Iz navedenog jasno proizilazi da se glavna briga podnosioca predstavke odnosila na rezultate pretraživanja na internetu, a ne na samom članku. Iz ove perspektive, njegov legitimni interes da se ne suočava sa navedenim člankom u svom svakodnevnom privatnom i profesionalnom životu mogao je biti adekvatno zaštićen uklanjanjem članka iz rezultata pretraživanja provedenih pod njegovim imenom sa općih pretraživača (prema trenutnim statistikama, više od 90% belgijskih korisnika interneta koristi jedan od dva glavna pretraživača). Jedna takva mjera spriječila bi lagan pristup spornom članku u kontekstu slučajnog ili radoznalog istraživanja. Istovremeno, očuvao bi integritet arhiva štampe i omogućio potpuni pristup izvornom netaknutom originalu za osobe - novinare, istraživače ili druge - koji bi bili posebno zainteresovani za prošle događaje o kojima se govori u ovom članku. Čak i ako je dereferenciranje ostaje značajno miješanje u slobodu primanja ili prenošenja informacija ili ideja, bilo bi manje opterećujući za podnosioca predstavke i manje nametljiv na prava koja proizilaze iz člana 10.
  3. Ne može se isključiti mogućnost da u određenim okolnostima interes za očuvanjem privatnog života može biti toliko jak da opravdava anonimizaciju arhiviranog članka vijesti. Kada jedna osoba jasno dokaže da jednostavno dereferenciranje ne bi popravilo štetu koju joj nanese internetska objava, mogu se razmotriti drugi pravni lijekovi. Drugim riječima, da bi anonimizacija bila kompatibilna s članom 10., pojedinac mora dokazati da ozbiljna povreda njegovog privatnog života ne proizlazi samo iz činjenice da se podaci mogu lako otkriti, već prije da informacije jednostavno nastavljaju postojati na internetu (na primjer, kada se radi o posebno osjetljivim ličnim podacima ili posebno ugroženim osobama). Nikakva posebna okolnost ove vrste nije prisustva u ovom predmetu.
  4. Kako većina pristupa ovoj dilemi? Ona zaključuje da je podnosilac žalbe odlučio da napadne arhivu novina umjesto da traži deindeksiranje spornog članka na pretraživačima, da nije na domaćim sudovima ili na Sudu da razmatraju „apstraktno“ moguće alternative (vidjeti tačku 127. ove presude). Drugim riječima, budući da je podnosilac žalbe tražio da se sruši susjedov zid kako bi se riješili grafita, ostavimo da žalilac dobije što želi i nema veze za alternative i proporcionalnost! Nisam uvjeren da su u ovom predmetu belgijski sudovi ozbiljno razmotrili alternative (jednostavne za implementaciju) u odnosu na direktnu intervenciju na arhivirane podatke. Većina je tako potvrdila nacionalne odluke koje nisu izvršile pažljivo utvrđivanje ravnoteže koje su drugi nacionalni i nadnacionalni sudovi na kontinentu pokušali provesti u ovom osjetljivom kontekstu[8]. Iako saosjećamo sa teškim stanjem podnosioca žalbe u domaćem postupku, ne možemo zanemariti općenitije posljedice presedana kojeg stvaramo.
  5. Kao zaključak, ja smatram da je došlo do povrede člana 10. u ovom predmetu. Današnja presuda je u velikoj napetosti sa principima naše vlastite sudske prakse o integritetu arhiva štampe, kao i sa europskim konsenzusom u primjeni prava na zaborav. Time je Sud možda otvorio vrata, bez valjanog razloga, prema mom mišljenju, nepromišljenom čišćenju novinarskih arhiva.


[1] Predmet C-131/12, EU:C:2014:317; Google Spain SL i Google Inc. Treba napomenuti da je Apelacioni sud u Liježu spomenuo presudu Google Spain u svojoj odluci, što pokazuje da je bio svjestan novoosnovanog pravnog lijeka (tačka 15. ove presude).

[2] Radna grupa « Član 29 » o zaštiti podataka, Smjernice koje se odnose na izvršenje presude Suda pravde Europske unije u predmetu « Google Spain i Inc. / Agencia Española de Protección de datos (AEPD) et Mario Costeja González », C-131/12, usvojene 26. novembra 2014. godine, tačka 4.

[3] Vidjeti, na primjer, nedavno donesena odluka od strane Visokog suda Engleske i Velsa u predmetu NT1 and NT2 protiv Google and The Information Commissioner [2018] EWHC 799 (QB), i presuda donesena od strane prvog građanskog odjeka Kasacionog suda francuske, 12. maj 2016. godine, broj 15-17729. 4 Presuda 58/2018, 04 juni 2018. godine

[4] 1 BvR 16/13, 06. novembar 2019. godine

[5] Vidjeti, između ostalu, H. Tomlinson, « Privacy and Defamation, Strasbourg blurs the boundaries », 23. januar 2014. godine, na Inforrm.org ; i S. E. Gale, « Defamation and the misuse of private information: a comparative analysis » (2018), Tort Law Review 26, stranice 38-54.

[6] Vidjeti, iako u specifičnom kontekstu, zajedničko suprotno mišljenje sudija Sajó et Karakaş koje je pridodato presudi Satakunnan Markkinapörssi Oy i Satamedia Oy protiv Finlande [GC], broj 931/13, 27. juni 2017. godine.

[7] tačka 11 gore.

[8] Također, ja ne mogu slijediti prijedlog većine da je novina koja je podnijela zahtjev trebala zatražiti deindeksiranje pretraživača, dok ga nosilac prava nije bio spreman to učiniti. To bi bilo protivno principu zaštite podataka i nije iznenađujuće što pretraživač nije reagovao.

 

Prevod presude preuzet iz HUDOC baze podataka

 

 

THIRD SECTION

CASE OF HURBAIN v. BELGIUM

(Application no. 57292/16)

JUDGMENT

Art 10 • Freedom of expression • Newspaper publisher ordered to anonymise the online archive of an article printed twenty years earlier, to protect the right to be forgotten of a person who had caused a fatal accident • Balancing of the interests at stake in conformity with the Court’s case-law • Identity of private person who was not known to the public did not enhance the public interest of the impugned article, which, by being kept online, was liable to create a “virtual criminal record” • Damage caused to the individual named in view, among other factors, of the length of time since publication of the original article • Integrity of original version of the archived article preserved • Relevant and sufficient reasons • Proportionate measure • Obligation for media to check their archives and weigh up the rights at stake only in the event of an express request to that effect

STRASBOURG

22 June 2021

Referral to the Grand Chamber

11/10/2021

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Hurbain v. Belgium,

The European Court of Human Rights (Third Section), sitting as a Chamber composed of:

 Georgios A. Serghides, President,
 Paul Lemmens,
 Georges Ravarani,
 María Elósegui,
 Darian Pavli,
 Anja Seibert-Fohr,
 Peeter Roosma, judges,
and Milan Blaško, Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 57292/16) against the Kingdom of Belgium lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Belgian national, Mr Patrick Hurbain (“the applicant”), on 26 September 2016;

the decision to give notice to the Belgian Government (“the Government”) of the application;

the parties’ observations;

the comments submitted by G., who was granted leave to intervene as a third party by the President of the Section;

Having deliberated in private on 23 March and 18 May 2021,

Delivers the following judgment, which was adopted on the lastmentioned date:

INTRODUCTION

1.  The application concerns a civil judgment against the applicant, the publisher of the Belgian daily newspaper Le Soir, ordering him to anonymise, on the basis of the right to be forgotten, the electronic archived version of an article which mentioned the full name of G., the driver responsible for a fatal road accident in 1994. The applicant relies on Article 10 of the Convention.

THE FACTS

2.  The applicant was born in 1959 and lives in Genappe. He was represented by Mr A. Berenboom, lawyer.

3.  The Belgian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms I. Niedlispacher, of the Federal Justice Department.

  1.                 BACKGROUND TO THE CASE

4.  The applicant is the publisher of the newspaper Le Soir, one of Belgium’s leading French-language newspapers.

5.  In a 1994 print edition of the newspaper an article reported, among other items, on a car accident caused by G. that had led to the death of two people and injured three others. The article mentioned G.’s full name. G. was convicted in connection with the incident in 2000. He served his sentence and was formally rehabilitated in 2006.

6.  Since 13 June 2008 the newspaper’s website has provided an electronic version of its archives dating back to 1989, including the abovementioned article. When the archives were published online, and throughout the proceedings before the domestic courts, the articles were freely accessible on the website.

7.  On 15 June, 7 July and 19 August 2010, G. wrote to the legal department of the public limited company Rossel et Compagnie, which owned Le Soir, requesting that the article be removed from the newspaper’s electronic archives or at least rendered anonymous. In support of his request G. referred to the fact that he was a doctor and that the article appeared on the list of search results when his name was typed into several search engines.

8.  On 24 January 2011 the legal department of Rossel et Compagnie refused to remove the impugned article from the archives, but stated that it had given notice to the administrator of the search engine Google to delist the article. A reminder was sent to the administrator of Google on 23 February 2011. Before the domestic courts, the applicant stated that these steps had produced no response. The Court has not been informed of any subsequent follow-up action.

9.  On 30 March 2012 G. brought the case before the Council for Journalistic Ethics (Conseil de déontologie journalistique – “the CDJ”), the self-regulatory body of the French and German-speaking media in Belgium.

10.  On 18 April 2012 the CDJ declared the request inadmissible on the grounds that the dispute did not concern a matter of journalistic ethics. It pointed to the solutions that had been adopted by Belgian newspaper publishers with regard to electronic press archives, namely the right to rectification (in cases where the information was inaccurate) and the right of electronic communication (in cases where the information was incomplete).

  1.              DOMESTIC COURT PROCEEDINGS

11.  In a summons served on 24 May 2012 G. instituted proceedings against the applicant in the Neufchâteau Court of First Instance, seeking to have the online press archive in question anonymised on the basis of Article 1382 of the Civil Code. In the alternative, should the applicant actually provide irrefutable technical evidence of the impossibility of making the information anonymous, G. sought an order requiring him to add a “no-index” tag to the online version of the article to prevent it from appearing on the list of results when his name was typed into the search engine of the newspaper’s website. In G.’s view, by keeping the article online without anonymising it or adding a no-index tag, despite receiving a reasonable and substantiated request to that effect, the applicant had committed a fault and had infringed G.’s right to be forgotten.

12.  In a judgment of 25 January 2013 the Court of First Instance allowed most of G.’s claims. Noting that the applicant had not adduced any evidence of the impossibility of anonymising the article, the court ordered him to replace G.’s first name and surname by the letter X in the digital version of the article featured on the newspaper’s website and on any other database for which he was responsible. The applicant was ordered to pay one euro to G. in respect of non-pecuniary damage and to pay G.’s costs. The court rejected the requests for an anonymised version of the judgment to be sent to the parties and to possible third parties and for the judgment to be declared immediately enforceable.

13.  In a judgment of 25 September 2014 the Liège Court of Appeal upheld the lower court’s judgment in its entirety. The Court of Appeal began by pointing out that each of the parties had fundamental rights that were not absolute and were of equal ranking.

14.  As to the criterion of lawfulness required in order to derogate from the principle of freedom of expression, the Court of Appeal noted that the right to be forgotten was considered an integral part of the right to respect for private life as enshrined in Article 8 of the Convention, Article 17 of the International Covenant on Civil and Political Rights and Article 22 of the Constitution. That was sufficient to satisfy the lawfulness test in order to derogate from the principle of freedom of expression. The Court dismissed the applicant’s argument that Article 1382 of the Civil Code did not provide a clear and foreseeable legal basis. The provision in question constituted the ordinary rules on liability and was applicable to news organisations, which could not be unaware that they might be held liable if the exercise of press freedom caused damage resulting from an infringement of the rights of others. As the Court of First Instance had observed, Articles 1382 et seq. of the Civil Code, as interpreted by the Belgian legal literature and case-law, constituted legislation that was sufficiently accessible, clear, precise and foreseeable for the purposes of Article 10 § 2 of the Convention.

15.  The Court of Appeal added that, alongside the traditional aspect of the right to be forgotten linked to the fresh disclosure by the press of a person’s previous convictions, there existed a second aspect linked to the erasure of the digital data, and in particular the data available on the Internet. The dispute, which concerned the digitisation of journalistic archives, related to the latter aspect, namely the right to be forgotten online. What was sought, therefore, was the removal of information available on the Internet. This right to be forgotten online had recently been established by the Court of Justice of the European Union (“the CJEU”) in its judgment in Google Spain and Google (C-131/12, 13 May 2014; see paragraphs 4145 below). The CJEU had held that the requirement regarding fresh disclosure of the information could be inferred from the effect of the search tool, which gave prominence to information that would not otherwise be visible online. It was true that the CJEU judgment concerned a dispute between a private individual and the operator of a search engine. Nevertheless, the principles established by that judgment could be transposed to the case at hand in so far as the publisher had also enabled the article in question to be given prominence via the search engine of the newspaper’s website, which was accessible free of charge. The effect had also been multiplied significantly by the development of the operating software used by Google-type search engines. The indexing of the article on search engines was only possible because it was present in the database of Le Soir in non-anonymised form and without any no-index tag.

16.  The right to be forgotten online was not unlimited and had to be regulated in so far as it was liable to come into conflict with the freedom of expression of the press. In order to assess whether a balance had been struck between the fundamental rights enshrined, inter alia, in Articles 8 and 10 of the Convention, it was necessary to have regard to the criteria defined in the Court’s case-law (Von Hannover v. Germany (no. 2) [GC], nos. 40660/08 and 60641/08, ECHR 2012) and the case-law of the CJEU (Google Spain and Google, cited above). Thus, in order for a right to be forgotten to be recognised, the facts had to have been disclosed lawfully in the first place and had to be of a judicial nature; there could be no current interest in their disclosure; the facts could not be of historical interest; a certain time had to have elapsed between the two disclosures; and the person concerned could not be a public figure, had to have an interest in being reintegrated into society, and had to have discharged his or her debt. The Court of Appeal’s task in the case before it was to ascertain whether, in the light of these criteria, the restriction on press freedom stemming from G.’s request pursued a legitimate aim and satisfied the proportionality test, in conformity with Article 10 § 2 of the Convention.

17.  In the instant case the Court of Appeal found that it was not disputed that the original disclosure of the information in question had been lawful and that the facts reported on had been of a judicial nature. The fresh disclosure of the facts had no value in terms of newsworthiness. G. did not hold any public office: the mere fact that he was a doctor in no way justified his continued identification in the online article some twenty years after the events. The court considered this to be illegitimate and disproportionate, since it did not add anything to the value of the article and was liable to cause indefinite and serious harm to G.’s reputation by giving him a “virtual criminal record”, despite the fact that he had not only served his sentence after a final conviction for the offence but had also been rehabilitated. Twenty years after the events, the identity of a person who was not a public figure did not enhance the public interest of the article, which merely contributed at a statistical level to a public debate on road safety.

18.  In the Court of Appeal’s view, removing G.’s first name and surname did not render the information devoid of interest since it would have no impact on the actual substance of the information conveyed, which concerned a tragic road traffic accident caused in particular by the harmful effects of alcohol. The applicant’s arguments concerning the duty of remembrance and the need to preserve a full and faithful record in the archives were irrelevant. G. had not requested that the impugned article be removed from the archives, but simply that the electronic version be rendered anonymous; the paper archives remained intact and the applicant was still able to ensure the integrity of the original digital version.

19.  The events reported on in the article were clearly not of historical significance, as the article related to a banal – albeit tragic – news story which was not alleged, still less demonstrated, to have been a source of particular public concern.

20.  Lastly, a significant length of time (sixteen years) had elapsed between the initial publication of the article and the first request for anonymisation; some twenty years had passed by the time of delivery of the judgment.

21.  It followed from all these considerations that G. satisfied the criteria for claiming a right to be forgotten, and that keeping the article in question online without rendering it anonymous was liable to cause him disproportionate harm when weighed against the benefits of strict observance of the applicant’s right to freedom of expression. The criteria of lawfulness, legitimacy and proportionality arising out of Article 10 § 2 of the Convention were satisfied in the Court of Appeal’s view.

22.  The request for anonymisation had been apt to ensure a proper balance between the interests at stake. That balance would not be achieved by the establishment of a right to digital rectification or communication as proposed by the applicant. Such procedures would not be appropriate as they would allow the stigmatising effect of the serious offences committed by G., and of the sentence he had already served, to persist indefinitely and would render the rehabilitation order given in his favour meaningless. Hence, the most effective means of protecting G.’s privacy without interfering to a disproportionate extent with the applicant’s freedom of expression was to anonymise the article on the website of Le Soir by replacing G.’s first name and surname with the letter X.

23.  In the Court of Appeal’s view, by refusing to accede to the request to anonymise the article, the applicant had not acted in the way that any prudent and diligent publisher would act in the same circumstances. That refusal constituted a fault. A simple search using G.’s first name and surname in the search engine on Le Soir’s website or on Google immediately brought up the article. That was undoubtedly a source of damage to G., at least of a non-pecuniary nature. Such a situation made knowledge of his previous conviction easily accessible to a wide audience and was thus liable to stigmatise him, seriously damage his reputation and prevent him from reintegrating into society normally. A causal link between the fault and the damage sustained had also been established.

24.  Acceding to G.’s request did not confer on each and every individual a subjective right to rewrite history, nor did it make it possible to “falsify history” or impose an “excessive burden of responsibility” on the applicant. The Court of Appeal was called upon to determine a specific dispute between two parties in the context of a one-off civil action for damages based on Article 1382 of the Civil Code while seeking to ensure that a balance was struck between two fundamental rights claimed by the parties.

25.  The applicant further argued before the Court of Appeal that the way in which the database of Le Soir worked meant that it was not possible to alter archived articles and thus to replace G.’s name with the letter X. The Court of Appeal noted that, in support of his claims, the applicant had submitted a report drawn up by the newspaper’s technical department. However, the court considered that the report in question, which had been prepared after the applicant had been given notice to appear, by technicians who were in a relationship of dependency with the applicant, did not provide any guarantees of impartiality and had no probative value. Moreover, the report did not state that it was actually impossible to implement the measure requested, but simply referred to the risks and costs. The only reference to impossibility concerned the “physical impossibility of withdrawing the newspapers that [had] been sold, the collections that [had] been distributed, and the numerous copies of the content available in physical and digital format in the public domain”, something that had not been requested.

26.  The applicant appealed on points of law. In one of his grounds of appeal he alleged a violation of Article 10 of the Convention. In particular, he argued in the first limb of the ground of appeal that the fault he had allegedly committed consisted in disregarding a subjective right, namely the right to be forgotten, although that right was not enshrined either in clear, precise and accessible domestic legislation or in a higher-ranking international rule, but was derived solely from the legal literature and case-law. Hence, in the applicant’s view, the Court of Appeal judgment had breached the requirement that the interference be lawful. In the second limb of the ground of appeal the applicant contended that the order for him to alter in the online archives the content of an article that had been published in the past and was available in the paper archives amounted to unjustified interference with his freedom of expression, in breach of Article 10 of the Convention.

27.  In a judgment of 29 April 2016 the Court of Cassation dismissed the appeal on points of law. It found that the first limb of the ground of appeal, arguing that the Court of Appeal had based the right to be forgotten online on the legal literature and case-law, failed on factual grounds. The Court of Cassation held as follows:

“... It follows [from] the reasoning [of the Court of Appeal judgment], firstly, that the judgment under challenge regards the right to be forgotten online as an ‘intrinsic component of the right to respect for private life’ (and indeed states so), and views such interference with the right to freedom of expression as may be justified in order to protect that right as being based not on the legal literature and case-law – which the judgment does not recognise as having general regulatory scope – but on Article 8 of the [Convention], Article 17 of the International Covenant on Civil and Political Rights and Article 22 of the Constitution; and, secondly, that it refers to the judgment of the Court of Justice of the European Union only to lend support to its view on the scope of that right to be forgotten.”

28.  As to the second limb, the Court of Cassation held that the right to respect for private life, which encompassed the right to be forgotten, might justify interference with the right to freedom of expression. The digital archiving of an old press article which, at the time it was printed, had lawfully reported on past events that were now covered by the right to be forgotten was not exempt from possible interference with the right to freedom of expression in order to protect the right to be forgotten. Such interference might consist in altering the archived text so as to prevent or make good a breach of the right to be forgotten. The Court of Appeal had ruled lawfully that the online archiving of the article in question had amounted to a fresh disclosure of G.’s previous conviction that was liable to infringe his right to be forgotten. The Court of Appeal had subsequently weighed up the rights of the parties and had provided legal justification for its ruling that the applicant, by refusing to accede to the request for the article to be anonymised, had committed a fault. It had therefore lawfully ordered him to replace G.’s first name and surname with the letter X on the website of Le Soir. Accordingly, the second limb of the ground of appeal had to be dismissed.

29.  It appears that the article in question is still available on the newspaper’s website, but is accessible only to subscribers. It is accompanied by a notice referring to the relevant judicial decision.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK AND PRACTICE

  1.                 DOMESTIC LAW AND PRACTICE
    1. Protection of the fundamental rights at stake and the right to be forgotten

30.  The Belgian Constitution guarantees freedom to manifest one’s opinions on all matters (Article 19) and freedom of the press (Article 25), as well as the right to respect for private and family life (Article 22).

31.  Prior to the events giving rise to the present case, the right to be forgotten had been recognised by the lower courts as an integral part of the right to respect for private life (see, for instance, Brussels Court of Appeal (ref.), 21 December 1995, J.T., 1996, p. 47; Brussels Court of First Instance, 30 June 1997, J.T. 1997, p. 710; Namur Court of First Instance, 17 November 1997, J.T., 1998, p. 187; Namur Court of First Instance, 27 September 1999, Auteurs & Média, 2000, p. 471; and Brussels Court of First Instance, 20 September 2001, Auteurs & Média, 2002, p. 77). This right was also recognised subsequently by the Court of Cassation (Cass., 29 April 2016, C.15.0052.F, in the applicant’s case, and Cass., 8 November 2018, C.16.0457.F).

  1. Civil Code

32.  Under Article 1382 of the Civil Code, “any act committed by a person that causes damage to another shall render the person through whose fault the damage was caused liable to make reparation for it”.

33.  This provision may be used as the basis for civil actions for alleged abuse of press freedom (Cass., 4 December 1952, Pas. 1953, I, p. 215; see De Haes and Gijsels v. Belgium, 24 February 1997, § 26, Reports of Judgments and Decisions 1997I).

  1. Act of 8 December 1992 on the protection of private life with regard to the processing of personal data

34.  Under section 8(1) of the Act of 8 December 1992 on the protection of private life with regard to the processing of personal data (“the Protection of Private Life Act”), which was in force at the material time, the processing of personal data concerning cases coming before the ordinary and administrative courts, suspected offences, prosecutions or convictions in connection with offences, and administrative sanctions or preventive measures, was prohibited. Nevertheless, section 3(3)(a) of the Act provided that section 8 did not apply to the processing of personal data solely for journalistic purposes where it concerned data that had been manifestly made public by the person concerned, or to data that were closely connected to the public profile of the person concerned or the public nature of the events in which he or she had been involved.

35.  Under section 14 of the same Act, the president of the Court of First Instance, as the judge responsible for hearing urgent applications, had jurisdiction to examine any request to rectify, remove or prohibit the use of any personal data that were inaccurate or which, regard being had to the purpose of the processing, were incomplete or irrelevant; the recording, communication or retention of which was prohibited; the processing of which the person concerned had objected to; or which had been retained beyond the authorised period.

36.  Hearing an application based on this Act, the president of the Brussels Court of First Instance refused to order the anonymisation of an article published in the online press archives of several media companies (Brussels Civ. (pres.), 9 October 2012, Auteurs & Média, 2013, p. 267). The applicant had based his action on the right to object and the right to rectification granted to the persons concerned under the Act. The president found that the online publication of journalistic archives could be said to meet the definition of processing solely for journalistic purposes, which was covered by a derogation under the Act relating in particular to the two rights in issue and which, in the president’s view, was not limited in time, as journalism was not merely a matter of “informing the public on current affairs”. Accordingly, the president refused the application. That order was upheld on appeal (Brussels, 21 March 2013, no. 2012/AR/2791, unreported).

37.  The Act of 8 December 1992 was repealed by the Act of 30 July 2018 on the protection of individuals with regard to the processing of personal data. Section 24(2) exempts the processing of personal data carried out solely for journalistic purposes from the application of a number of Articles of Regulation (EU) 2016/679 of the European Parliament and of the Council of 27 April 2016 (see paragraph 48 below). Article 17 of the Regulation is not among the provisions concerned.

  1. Rehabilitation of convicted persons

38.  Articles 621 to 634 of the Code of Criminal Procedure make provision for persons who have been convicted to apply for rehabilitation, subject to a number of conditions. Rehabilitation orders are made by the Court of Appeal.

39.  The rehabilitation of a convicted person does not mean that the facts established by the courts and forming the basis for the person’s conviction are ignored as though they had never existed. The conviction still stands and the rehabilitation order does not prevent third parties – including the media – from referring to it (Cass., 23 April 1997, Pas. 1997, I, no. 199).

  1.              COUNCIL OF EUROPE INSTRUMENTS

40.  The relevant provisions of the Convention for the Protection of Individuals with regard to Automatic Processing of Personal Data, Recommendation No. R (2000) 13 of the Committee of Ministers to member states on a European policy on access to archives, Recommendation Rec (2003) 13 of the Committee of Ministers to member states on the provision of information through the media in relation to criminal proceedings, and Recommendation CM/Rec(2012)3 of the Committee of Ministers to member States on the protection of human rights with regard to search engines are set out in the judgment in M.L. and W.W. v. Germany (nos. 60798/10 and 65599/10, §§ 52-56, 28 June 2018).

  1.            EUROPEAN UNION LAW

41.  Directive 95/46/EC of the European Parliament and of the Council of 24 October 1995 on the protection of individuals with regard to the processing of personal data and on the free movement of such data was aimed at protecting the fundamental rights and freedoms of individuals, and in particular the right to privacy, with regard to the processing of personal data, while removing obstacles to the free movement of such data. Under Article 9 of the Directive, the member States could provide for exemptions or derogations from the provisions of a number of Chapters for the processing of personal data carried out solely for journalistic purposes or the purpose of artistic or literary expression “only if they [were] necessary to reconcile the right to privacy with the rules governing freedom of expression”.

42.  In its judgment of 13 May 2014 (Case C-131/12, EU:C:2014:317; Google Spain SL and Google Inc. – hereafter “Google Spain”), the Court of Justice of the European Union (“the CJEU”) was called upon to define the extent of the rights and obligations arising out of Directive 95/46/EC with regard to Internet search engines. The case originated in a complaint lodged by a Spanish national with the Spanish Data Protection Agency against a Spanish daily newspaper and Google. The applicant had complained that, when an Internet user entered his name in Google’s search engine, the list of results displayed links to two pages of the newspaper mentioning his name in connection with an auction following attachment proceedings. He had requested the newspaper either to remove or alter those pages so that the personal data relating to him no longer appeared or to use certain tools made available by search engines in order to protect his data. He had also requested Google to remove or conceal the personal data relating to him so that they ceased to be included in the search results and in the links to the newspaper. While the Spanish agency had rejected the complaint against the newspaper, it had upheld the complaint against Google, which brought an action before the Spanish courts. It was in the context of this judicial dispute that the case was referred to the CJEU for a preliminary ruling.

43.  The CJEU held that the operations carried out by operators of search engines should be classified as “data processing”, of which they were the “controllers” (Article 2 (b) and (d)), regardless of the fact that these data had already been published on the Internet and had not been altered by the search engine. It stated that, in so far as the activity of a search engine could be distinguished from and was additional to that carried out by publishers of websites and also affected the fundamental rights of the person concerned, the operator of the search engine had to ensure in particular that the guarantees laid down by the directive could have full effect. Moreover, given the ease with which information published on a website could be replicated on other sites, effective and complete protection of data users, and particularly of their right to privacy, could not be achieved if they had to obtain first or in parallel the erasure of the information relating to them from the publishers of websites. The CJEU concluded that the operator of a search engine was obliged to remove links to web pages that were published by third parties and contained information relating to a person from the list of results displayed following a search made on the basis of that person’s name, including in cases where the name or information had not been erased beforehand or simultaneously from those web pages and even, as applicable, when its publication on those pages was in itself lawful.

44.  The CJEU added that even initially lawful processing of accurate data could, in the course of time, become incompatible with the directive where those data were no longer necessary in the light of the purposes for which they had been collected or processed. That was so in particular where they appeared to be inadequate, irrelevant or no longer relevant, or excessive in relation to those purposes and in the light of the time that had elapsed. The CJEU concluded that if, under Articles 7 and 8 of the European Union’s Charter of Fundamental Rights guaranteeing, respectively, the right to respect for private life and the right to the protection of personal data, the persons concerned had a right to ensure that the information in question relating to them personally should no longer be linked to their name by a list of results, and they were thus entitled to request that the information in question no longer be made available to the general public on account of its inclusion in such a list of results, those rights overrode, as a rule, not only the economic interest of the operator of the search engine but also the interest of the general public in having access to that information through a search relating to the names of the persons concerned. However, according to the CJEU, that would not be the case if it appeared, for particular reasons such as the role played by the persons concerned in public life, that the interference with their fundamental rights was justified by the preponderant interest of the general public in having, on account of its inclusion in the list of results, access to the information in question.

45.  Regarding the difference in treatment between the publisher of a web page and the operator of a search engine, the CJEU found as follows:

“85.  Furthermore, the processing by the publisher of a web page consisting in the publication of information relating to an individual may, in some circumstances, be carried out ‘solely for journalistic purposes’ and thus benefit, by virtue of Article 9 of Directive 95/46, from derogations from the requirements laid down by the directive, whereas that does not appear to be so in the case of the processing carried out by the operator of a search engine. It cannot therefore be ruled out that in certain circumstances the data subject is capable of exercising the rights referred to in Article 12(b) and subparagraph (a) of the first paragraph of Article 14 of Directive 95/46 against that operator but not against the publisher of the web page.

86.  Finally, it must be stated that not only does the ground, under Article 7 of Directive 95/46, justifying the publication of a piece of personal data on a website not necessarily coincide with that which is applicable to the activity of search engines, but also, even where that is the case, the outcome of the weighing of the interests at issue to be carried out under Article 7(f) and subparagraph (a) of the first paragraph of Article 14 of the directive may differ according to whether the processing carried out by the operator of a search engine or that carried out by the publisher of the web page is at issue, given that, first, the legitimate interests justifying the processing may be different and, second, the consequences of the processing for the data subject, and in particular for his private life, are not necessarily the same.

87.  Indeed, since the inclusion in the list of results, displayed following a search made on the basis of a person’s name, of a web page and of the information contained on it relating to that person makes access to that information appreciably easier for any internet user making a search in respect of the person concerned and may play a decisive role in the dissemination of that information, it is liable to constitute a more significant interference with the data subject’s fundamental right to privacy than the publication on the web page.”

46.  In the Guidelines on the implementation of the Court of Justice of the European Union judgment in the case of “Google Spain SL and Google Inc. v Agencia Española de Protección de Datos (AEPD) and Mario Costeja González” (C-131/12), adopted on 26 November 2014, the “Article 29” Data Protection Working Party stated as follows:

“18. Search engines included in web pages do not produce the same effects as ‘external’ search engines. On the one hand, they only recover the information contained on specific web pages. On the other, and even if a user looks for the same person in a number of web pages, internal search engines will not establish a complete profile of the affected individual and the results will not have a serious impact on him, Therefore, as a rule the right to de-listing should not apply to search engines with a restricted field of action, particularly in the case of search tools of websites of newspapers.

...

21. From the material point of view, and as it’s been already mentioned, the ruling expressly states that the right only affects the results obtained on searches made by the name of the individual and never suggests that the complete deletion of the page from the indexes of the search engine is needed. The page should still be accessible using any other terms of search. It is worth mentioning that the ruling uses the term ‘name’, without further specification ...”

47.  The second part of the guidelines concerns common criteria which the data protection authorities are invited to apply in handling complaints following refusals of delisting by search engines. The relevant parts of the eighth and thirteenth criteria read as follows:

“8. Is the data processing causing prejudice to the data subject? Does the data have a disproportionately negative privacy impact on the data subject?

...

The data might have a disproportionately negative impact on the data subject where a search result relates to a trivial or foolish misdemeanour which is no longer – or may never have been – the subject of public debate and where there is no wider public interest in the availability of the information.

...

13.  Does the data relate to a criminal offence?

EU Member States may have different approaches as to the public availability of information about offenders and their offences. Specific legal provisions may exist which have an impact on the availability of such information over time. [Data Protection Authorities] will handle such cases in accordance with the relevant national principles and approaches. As a rule, [Data Protection Authorities] are more likely to consider the de-listing of search results relating to relatively minor offences that happened a long time ago, whilst being less likely to consider the de-listing of results relating to more serious ones that happened more recently. However, these issues call for careful consideration and will be handled on a case-by-case basis.”

48.  After the Court of Appeal had given its judgment in the present case, Regulation (EU) 2016/679 of the European Parliament and of the Council of 27 April 2016 on the protection of natural persons with regard to the processing of personal data and on the free movement of such data (“the GDPR”) repealed Directive 95/46/EC of 24 October 1995. Article 17 of the GDPR provides as follows:

Article 17

Right to erasure (“right to be forgotten”)

“1.  The data subject shall have the right to obtain from the controller the erasure of personal data concerning him or her without undue delay and the controller shall have the obligation to erase personal data without undue delay where one of the following grounds applies:

(a) the personal data are no longer necessary in relation to the purposes for which they were collected or otherwise processed;

...

2.  Where the controller has made the personal data public and is obliged pursuant to paragraph 1 to erase the personal data, the controller, taking account of available technology and the cost of implementation, shall take reasonable steps, including technical measures, to inform controllers which are processing the personal data that the data subject has requested the erasure by such controllers of any links to, or copy or replication of, those personal data.

3. Paragraphs 1 and 2 shall not apply to the extent that processing is necessary:

(a) for exercising the right of freedom of expression and information;

...

(d) for archiving purposes in the public interest, scientific or historical research purposes or statistical purposes in accordance with Article 89(1) in so far as the right referred to in paragraph 1 is likely to render impossible or seriously impair the achievement of the objectives of that processing;

...”

49.  After the delivery of the judgment in M.L. and W.W. v. Germany (cited above), the CJEU delivered two judgments on 24 September 2019 relating to requests for a preliminary ruling concerning the obligation for operators of search engines to grant requests for delisting (“dereferencing”). The cases concerned are GC and Others v Commission nationale de l’informatique et des libertés (CNIL) (C-136/17, EU:C:2019:773), and Google LLC, successor in law to Google Inc. v Commission nationale de l’informatique et des libertés (CNIL) (C-507/17, EU:C:2019:772).

50.  In the first judgment (C-136/17), the CJEU reiterated that the operators of search engines could be required to grant requests for dereferencing. Nevertheless, when they received a request to that effect, they had to weigh up the right to privacy and the right to protection of personal data of the person making the request for de-referencing against the freedom of information of Internet users potentially interested in accessing the information in question. The CJEU referred to the judgment in M.L. and W.W. v. Germany (cited above), inferring from it that it was for the operator of a search engine to “assess, in the context of a request for dereferencing relating to links to web pages on which information is published relating to criminal proceedings brought against the data subject, ... whether, in the light of all the circumstances of the case, such as, in particular, the nature and seriousness of the offence in question, the progress and the outcome of the proceedings, the time elapsed, the part played by the data subject in public life and his past conduct, the public’s interest at the time of the request, the content and form of the publication and the consequences of publication for the data subject, he or she has a right to the information in question no longer, in the present state of things, being linked with his or her name by a list of results displayed following a search carried out on the basis of that name” (§ 77).

51.  In the second judgment (C-507/17), the CJEU specified that European Union law did not require the operator of a search engine to carry out de-referencing on all versions of its search engine. Nevertheless, it was required to do so on the versions of the search engine corresponding to all the member States and to put in place measures to discourage Internet users conducting a search from one of the member States from gaining access to the links in question found on non-EU versions of the search engine. Furthermore, EU law did not prevent a supervisory or judicial authority of a member State from weighing up the fundamental rights at stake in the light of national standards of protection of fundamental rights and, after weighing those rights against each other, from ordering the operator of such a search engine, where appropriate, to carry out de-referencing concerning all versions of the search engine.

THE LAW

ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 10 OF THE CONVENTION

52.  The applicant alleged that the order for him to anonymise the archived version of the impugned article on the website of the newspaper Le Soir constituted a violation of freedom of expression, freedom of the press and freedom to impart information. He relied on Article 10 of the Convention, the relevant parts of which provide:

“1.  Everyone has the right to freedom of expression. This right shall include freedom to hold opinions and to receive and impart information and ideas without interference by public authority and regardless of frontiers ...

2.  The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society, in the interests of national security, territorial integrity or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, for the protection of the reputation or rights of others, for preventing the disclosure of information received in confidence, or for maintaining the authority and impartiality of the judiciary.”

  1. Admissibility

53.  The Court notes that the application is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. The parties’ submissions

(a)  The applicant

(i)     Lawfulness of the interference

54.  The applicant submitted that the judgment against him had not been based on a clear and foreseeable law enabling him to foresee the legal consequences of his actions. Article 1382 of the Civil Code did not provide any clarification as to the type of restrictions allowed, their purpose, duration and scope or the possibility of reviewing them. The right to be forgotten as established in a handful of decisions of the Belgian courts applied only to newly published material and not to the digital reproduction of an original article that had been archived in unaltered form.

55.  The Court of Appeal had drawn an analogy with the CJEU judgment in the case of Google Spain, transposing the principles established in that judgment regarding a search engine to a newspaper publisher. It had equated newspaper publishers with search engines without taking into account the fact that they were not subject to the same obligations, as newspaper publishers were granted exemptions “for journalistic purposes” within the meaning of Article 9 of Directive 95/46/CE, or the fact that the CJEU had expressly distinguished between these two types of activities.

56.  Furthermore, the Belgian courts had previously held that the Protection of Private Life Act of 8 December 1992 did not impose a timelimit on the press beyond which any information had to be disseminated in anonymous form by the person responsible for the processing or by a third party (see paragraph 36 above). That Act also expressly permitted journalists to process judicial data. In the applicant’s view, something that was permitted under a specific law could not be prohibited by the ordinary rules on liability.

57.  The applicant added that the few decisions that had sanctioned the right to be forgotten on the basis of Article 1382 of the Civil Code set out criteria that had been the subject of novel, and therefore unforeseeable, interpretations. Finding, as the Court of Appeal had done in the instant case, that the proceedings were not designed to “punish the disclosure of past events, but to obtain the removal of information available online”, amounted to a substantial change in the criteria for applying the right to be forgotten hitherto recognised by the case-law. In the applicant’s view, the extensive interpretation of those criteria by the Court of Appeal conferred an absolute and automatic character on the right to be forgotten which meant that with the passage of time it was possible to obtain the anonymisation of any electronic archive, and hence of all newspaper judicial archives. This would result in a gradual erosion of the integrity of the journalistic archives, if it was possible for anyone to have the information made anonymous. There was even a risk that the activity of archiving itself would disappear. Anonymisation therefore needed to be part of a particularly tight framework ensuring effective judicial review to prevent possible abuse.

58.  Lastly, the applicant emphasised that the GDPR, which incorporated the interpretation of the right to be forgotten given by the CJEU in its Google Spain judgment, specifically provided for an exemption for the processing of data “for archiving purposes in the public interest” (Article 17(3)(d); see paragraph 48 above).

(ii)   Necessity of the interference

59.  In the applicant’s view, the judgment against him had not been strictly necessary in a democratic society. The source of G.’s grievance was the fact that the article was indexed by search engines, rather than the article as such. It was search engines that brought the archives to light. A decision should therefore have been taken to de-index the article rather than anonymising it, as this was less restrictive of freedom of expression.

60.  There were significant issues at stake in the present case, as requests for anonymisation posed a serious threat to digital archiving. Recognising a right to be forgotten with regard to journalistic archives entailed a risk that this right would become a right to have information deleted or rewritten and hence a risk of undermining freedom to convey information and the very concept of archives, which presupposed the existence of documents in their original unaltered form. The order for the applicant to anonymise the archive in question would have a chilling effect on freedom of expression and freedom of the press and would ultimately prompt him to cease electronic archiving.

61.  Furthermore, the Belgian courts had not weighed up the competing interests at stake in accordance with the criteria established in the Court’s case-law. In particular, the assessment as to whether G. was known to the public had been incompatible with the Court’s case-law, according to which individuals could not complain of a loss of reputation which was a foreseeable consequence of their own actions, such as the commission of a criminal offence.

62.  As to the severity of the measure imposed, the applicant submitted that other measures had existed that were less restrictive of freedom of expression, such as making an addition to the news item published at the time, referring to the order rehabilitating G., or the delisting of the article by search engines such as Google. With regard to the last of these, the applicant alleged that it had been up to G. to submit a request for delisting to the operators of the search engines. Nevertheless, in an effort to assist the applicant, the newspaper’s legal department had itself requested Google to delist the article in question but had received no response.

63.  The applicant inferred from this that the reasons given by the Court of Appeal and upheld by the Court of Cassation were insufficient to demonstrate that the interference had been “necessary in a democratic society”. The Court of Cassation had merely found that the Court of Appeal judgment had been legally justified, without replying to the arguments raised by the applicant.

64.  The applicant added that the right to be forgotten could not be transformed into a right for each individual to rewrite his or her personal history. Criminal convictions that had been the subject of public proceedings reported on by the press fell into the category of information that could legitimately be retained by the media. The information could be delisted if the relevant criteria were satisfied, but it could not be censored.

(b)  The Government

(i)     Lawfulness of the interference

65.  The Government observed that the foreseeability of the law should not translate into excessive rigidity. In the present case the judgment against the applicant was based on the provisions of the Convention and the Constitution guaranteeing the right to protection of private life – of which the right to be forgotten formed a part – and on Article 1382 of the Civil Code, which together constituted a sufficiently foreseeable legal basis. Hence, the interference with freedom of expression did not stem either from the Belgian legal literature or case-law or from the CJEU’s Google Spain judgment.

66.  It was acknowledged in the Belgian ordinary rules on liability that a violation of the right to respect for private life, of which the right to be forgotten was a part, constituted a fault resulting from a breach of a written rule of conduct. Hence, the applicant could not have been unaware that he might be held liable. Article 1382 of the Civil Code was sufficiently accessible, clear, precise and foreseeable. Taken together with Article 8 of the Convention, it formed a sufficiently foreseeable basis justifying interference with freedom of expression.

67.  The fact that other courts, whether in Belgium or elsewhere, had reached a different conclusion was irrelevant in so far as those courts had applied the same reasoning, which had resulted in different outcomes depending on the specific circumstances of the cases before them. In any event, any exemptions allowed for journalists were not absolute and had to be weighed up in the light of the criteria established by the Court.

(ii)   Necessity of the interference

68.  The Government pointed out that neither the public’s right to be informed about past events nor the right to create online archives was an absolute right. In their view, the initial interference with G.’s exercise of his right to respect for his private life stemmed from the decision of the publisher of Le Soir to publish the information in question and to keep it online, albeit without drawing the public’s attention to it. The domestic courts had examined all the legal and technical arguments advanced by the parties and had imposed a proportionate measure on the applicant, taking into account the range of different measures proposed by him. In particular, they had deemed it insufficient to add a comment to the online article. The Court of Appeal had opted for the anonymisation of the article after weighing up the interests at stake. The Government stressed that the integrity of the archives as such was not impaired by the judgment given against the applicant, but merely the public’s access to the online version of the article. The paper archives remained intact and people like researchers could still request access to the non-anonymised digital version of the article.

69.  The case was to be distinguished from that of M.L. and W.W. v. Germany (nos. 60798/10 and 65599/10, 28 June 2018) in view of the particular circumstances of the case, and especially the fact that G. was not well known, the fact that he had had no contact with the media and the minimal interest of the events reported on in the article. The information had become damaging precisely because of the passage of time, and the article had been published online more than fifteen years after publication of the print version. The present case was therefore also to be distinguished in terms of the facts from the judgment in Węgrzynowski and Smolczewski v. Poland (no. 33846/07, 16 July 2013).

70.  In conclusion, the Government observed that the Belgian courts had determined a specific dispute between two parties in the context of a civil action for damages while seeking to ensure that a balance was struck between two competing fundamental rights claimed by the parties. They had taken their decisions after examining the criteria established by the Court and striking a reasonable balance between the interests at stake. There were therefore no sufficiently strong reasons for the Court to substitute its assessment for that of the domestic courts.

  1. Submissions of the third-party intervener

71.  The third-party intervener, G., was the person who had requested anonymisation of his name in the article in issue. In his view, the applicant had displayed excessive zeal in objecting to the request. As to the facts, he pointed out in particular that although he had himself, in the proceedings before the Court of First Instance, proposed the use of a no-index tag as an alternative to anonymisation, it was the applicant who had subsequently rejected that solution.

72.  In G.’s view, Article 1382 of the Civil Code, taken in conjunction with the right to be forgotten as recognised by the case-law and legal literature as an integral part of the right to respect for private life, constituted a sufficiently foreseeable legal basis satisfying the requirements of Article 10 § 2 of the Convention.

73.  As to the necessity of the interference, he stressed the fact that the article belonged to the past, which meant that it attracted a lesser degree of protection; the significant repercussions of re-publication of the article on the Internet as a result of the publication of the archives online; and the complete lack of any public interest in the inclusion of his full name in the article. Furthermore, it was not a question of requiring the media to remove all personal data from their archives as a blanket measure, or to remove the data of anyone who so requested, but of requiring them to assess the fundamental rights at stake in context.

  1. The Court’s assessment

74.  It is not disputed that the civil judgment against the applicant ordering him to anonymise the impugned article amounted to “interference” with his rights under Article 10 of the Convention.

75.  An interference with the right to convey information or ideas will infringe the Convention if it does not meet the requirements of paragraph 2 of Article 10. It should therefore be determined whether the interference was “prescribed by law”, whether it pursued one or more of the legitimate aims set out in that paragraph and whether it was “necessary in a democratic society” in order to achieve the relevant aim or aims.

(a)  Lawfulness of the interference

76.  The applicant alleged that the judgment against him had not been foreseeable.

77.  The general principles concerning the requirement of foreseeability of the law under Article 10 of the Convention are summarised in the judgment in Delfi AS v. Estonia [GC], no. 64569/09, §§ 120-22, ECHR 2015; see also, more recently, Satakunnan Markkinapörssi Oy and Satamedia Oy v. Finland [GC], no. 931/13, §§ 142-45, 27 June 2017; Magyar Kétfarkú Kutya Párt v. Hungary [GC], no. 201/17, §§ 93-101, 20 January 2020; and Selahattin Demirtaş v. Turkey (no. 2) [GC], no. 14305/17, §§ 249-53, 22 December 2020).

78.  The Court must seek to ascertain whether the way in which the domestic courts applied Article 1382 of the Civil Code – which constitutes the ordinary rules on liability – to the applicant’s situation was foreseeable. In so doing it will take account of the domestic legal framework as a whole, that is to say, both the written norms that were applied and the general principles stemming from the legislation and the case-law (see Delfi AS, cited above, § 128).

79.  The Court observes at the outset that Belgian law recognises a right to be forgotten as an integral part of the right to respect for private life (see paragraph 31 above). As pointed out by the Court of Cassation in the present case, that right flows from Article 8 of the Convention, Article 17 of the International Covenant on Civil and Political Rights, and Article 22 of the Constitution (see paragraph 27 above). The Court of Appeal relied on these provisions in particular in recognising G.’s right to be forgotten (see paragraph 14 above).

80.  Interpreting the scope of the right to be forgotten is a matter for the national authorities, notably the courts, which have primary responsibility for interpreting domestic law. Unless the interpretation is arbitrary or manifestly unreasonable, the Court’s role is confined to ascertaining whether the effects of the interpretation are compatible with the Convention (see Radomilja and Others v. Croatia [GC], nos. 37685/10 and 22768/12, § 149, 20 March 2018; S., V. and A. v. Denmark [GC], nos. 35553/12 and 2 others, § 148, 22 October 2018; and Molla Sali v. Greece [GC], no. 20452/14, § 149, 19 December 2018).

81.  The question raised by the applicant before the domestic courts was whether G. satisfied the relevant criteria in order to claim the right to be forgotten, in so far as, in the applicant’s view, the article in question was not newly published material but an archived version of an old article. In this regard the Court of Cassation upheld the interpretation of the Court of Appeal, which had found that the online publication of the archived version of the article amounted to “fresh disclosure” of G.’s previous conviction (see paragraph 27 above).

82.  The Court cannot subscribe to the applicant’s view that the Court of Appeal, in referring to the CJEU judgment in Google Spain, had equated newspaper publishers with search engines. As explained by the Court of Cassation, the Court of Appeal had referred to the above-mentioned judgment, which concerned a search engine, only for the purpose of determining the scope of the right to be forgotten per se.

83.  In the Court’s view, this interpretation by the national courts of the provisions concerning the protection of private life was neither arbitrary nor manifestly unreasonable.

84.  Returning to Article 1382 of the Civil Code, this provision requires a person to make good any damage caused through his or her fault, including the unjustified infringement of a right. This provision serves as the basis for civil actions for alleged abuse of press freedom (see paragraph 33 above).

85.  Accordingly, the Court is not persuaded by the applicant’s argument that it had not been foreseeable that judgment might be given against him on the basis of the ordinary rules on liability on account of an infringement of the right to be forgotten stemming from the digital reproduction of an old article. It observes in that connection that the fact that a legal provision is applied for the first time in a certain type of case does not suffice to establish a lack of foreseeability (see Satakunnan Markkinapörssi Oy and Satamedia Oy, cited above, § 150; Magyar Kétfarkú Kutya Párt, cited above, § 97; and Selahattin Demirtaş, cited above, § 253).

86.  Likewise, the fact that there are examples of cases in which the courts ruled differently is not sufficient to establish a lack of foreseeability, since all the circumstances of the case must be taken into account in matters that involve the balancing of rights. This is especially true since the caselaw to which the applicant referred had a different legal basis, namely the Protection of Private Life Act of 8 December 1992 (see paragraph 36 above; see, conversely, RTBF v. Belgium, no. 50084/06, §§ 113-14, ECHR 2011).

87.  Moreover, the Court notes that in previous cases examined under Article 10 of the Convention, it has accepted a provision constituting the ordinary rules on civil liability as a sufficiently foreseeable legal basis (see, with regard to Article 1382 of the Belgian Civil Code, De Haes and Gijsels v. Belgium, 24 February 1997, Reports of Judgments and Decisions 1997I, and Leempoel & S.A. ED. Ciné Revue v. Belgium, no. 64772/01, 9 November 2006; for cases concerning other States in which the interference with freedom of expression was also based on the ordinary rules of liability, see, for instance, Węgrzynowski and Smolczewski, cited above, § 64, and M.L. and W.W. v. Germany, cited above, §§ 48-49).

88.  It follows from the foregoing that the judgment given against the applicant had a legal basis that satisfied the foreseeability requirement. The interference was therefore “prescribed by law”.

(b)  Legitimate aim

89.  The parties agreed that the interference had pursued a legitimate aim within the meaning of Article 10 § 2, namely the protection of the reputation or rights of others, in this case G.’s right to respect for his private life.

(c)  Necessity of the interference

90.  The Court emphasises that, as in the case of M.L. and W.W. v. Germany (cited above, § 99), it is not the lawfulness of the article when it was first published that is in issue, but the fact that it was made available on the Internet and the possibility of accessing the article a long time after the events.

91.  The task of the national courts was to balance the various rights at stake: the freedom of expression of the applicant as a publisher, and in particular his right to convey information to the public, on the one hand, and G.’s right to protection of his private life on the other.

92.  The Court will first reiterate the principles concerning the balancing of the rights in issue and the criteria to be taken into account in assessing the necessity of an interference with freedom of expression as guaranteed by Article 10 of the Convention, especially where, as in the present case, the issue concerns a digital archive available on the Internet (i). It will then apply those criteria to the particular circumstances of the case (ii).

(i)     The applicable general principles

(α)    Balancing of the rights

93.  The Court refers to the general principles as set out in numerous judgments concerning the balancing of the rights guaranteed by Articles 8 and 10 of the Convention (see, among other authorities, Axel Springer AG v. Germany [GC], no. 39954/08, §§ 78-84, 7 February 2012; Couderc and Hachette Filipacchi Associés v. France [GC], no. 40454/07, §§ 82-93, ECHR 2015 (extracts); Bédat v. Switzerland [GC], no. 56925/08, §§ 48-54, 29 March 2016; and Satakunnan Markkinapörssi Oy and Satamedia Oy, cited above, §§ 162-65). As it has held repeatedly, these rights as a matter of principle deserve equal respect (see, among other authorities, Axel Springer AG, cited above, § 87; Von Hannover v. Germany (no. 2) [GC], nos. 40660/08 and 60641/08, § 106, CEDH 2012; Delfi AS, cited above, §§ 110 and 139; Couderc and Hachette Filipacchi Associés, cited above, § 91; and Bédat, cited above, § 52).

94.  The Court has already had occasion, in examining an initial publication, to lay down the relevant principles which must guide its assessment – and, more importantly, that of the domestic courts – as to whether an instance of interference was necessary. It has thus identified a number of criteria in the context of balancing the right to freedom of expression and the right to respect for private life. The criteria are as follows: (i) contribution to a debate of public interest; (ii) whether the person concerned is known to the public, and the subject of the news report; (iii) the prior conduct of the person concerned; (iv) the way in which the information was obtained and its veracity; (v) the content, form and consequences of the publication; and (vi) the severity of the measure imposed (see Axel Springer AG, cited above, §§ 89-95, and Satakunnan Markkinapörssi Oy and Satamedia Oy, cited above, § 165, and the references therein; see also the CJEU judgment in GC and Others v Commission nationale de l’informatique et des libertés (CNIL), cited at paragraph 50 above).

95.  According to the Court’s case-law, the test of “necessity in a democratic society” requires the Court to determine whether the interference complained of corresponded to a pressing social need, and in particular whether the reasons given by the national authorities to justify it were relevant and sufficient and whether it was proportionate to the legitimate aim pursued (see The Sunday Times v. the United Kingdom (no. 1), 26 April 1979, § 62, Series A no. 30, and Vavřička and Others v. the Czech Republic [GC], nos. 47621/13 and 5 others, § 273, 8 April 2021).

96.  The Court further reiterates that, under Article 10 of the Convention, the Contracting States enjoy a certain margin of appreciation in assessing whether and to what extent an interference with the freedom of expression guaranteed under that provision is necessary. However, this margin goes hand in hand with European supervision, embracing both the legislation and the decisions applying it, even those delivered by an independent court. In exercising its supervisory function, the Court’s task is not to take the place of the national courts, but rather to review, in the light of the case as a whole, whether the decisions they have taken pursuant to their power of appreciation are compatible with the provisions of the Convention relied on (see Axel Springer AG, cited above, §§ 8586).

97.  Where the balancing exercise has been undertaken by the national authorities in conformity with the criteria laid down in the Court’s case-law, the Court would require strong reasons to substitute its view for that of the domestic courts (see, among other authorities, Axel Springer AG, cited above, § 88; Couderc and Hachette Filipacchi Associés, cited above, § 92; Bédat, cited above, § 54; and Satakunnan Markkinapörssi Oy and Satamedia Oy, cited above, § 164).

(β)     The specific nature of online publication of digital archives

98.  The great majority of cases concerning a conflict between the right to freedom of expression and the right to respect for private life examined by the Court have related to the initial publication of information about private aspects of the lives of individuals or their families (see, among many other authorities, Hachette Filipacchi Associés (ICI PARIS) v. France, no. 12268/03, 23 July 2009; Axel Springer AG, cited above; Couderc and Hachette Filipacchi Associés, cited above; Satakunnan Markkinapörssi Oy and Satamedia Oy, cited above; and, more recently, Falzon v. Malta, no. 45791/13, 20 March 2018).

99.  Unlike those cases, the present case concerns the online publication in 2008, and the continued availability to date, of the archived version of an article originally published in 1994 in the print edition of the newspaper Le Soir, in a situation where the lawfulness of the initial publication is not disputed. In response to a request to that effect by G., the domestic courts ordered the applicant to anonymise the digital archive of the impugned article by replacing G.’s full name with the letter X.

100.  The Court has previously held that, in addition to its primary function, the press has a secondary but nonetheless valuable role in maintaining archives containing news which has previously been reported and making them available to the public. Internet archives make a substantial contribution to preserving and making available news and information. Digital archives constitute an important source for education and historical research, particularly as they are readily accessible to the public and are generally free (see Times Newspapers Ltd v. the United Kingdom (nos. 1 and 2), nos. 3002/03 and 23676/03, §§ 27 and 45, ECHR 2009; Węgrzynowski and Smolczewski, cited above § 59; Fuchsmann v. Germany, no. 71233/13, § 39, 19 October 2017; and M.L. and W.W. v. Germany, cited above, § 90).

101.  In a case such as the present one, the rights of a person who has been the subject of content available on the Internet must therefore be balanced against the public’s right to be informed about past events and contemporary history, in particular through the use of digital press archives (see M.L. and W.W. v. Germany, cited above, § 104).

102.  In that connection the Court is keenly aware of the risk of a chilling effect on freedom of the press posed by a requirement for a publisher to anonymise an article whose lawfulness has not been questioned. The obligation to examine at a later stage the lawfulness of keeping a report online following a request from the person concerned, which implies weighing up all the interests at stake, entails a risk that the press might refrain from keeping reports in its online archives or omit individualised elements in reports likely to be the subject of such a request (see M.L. and W.Wv. Germany, cited above, § 103).

103.  The Court is also mindful of the fact that the alteration of the archived version of an article undermines the integrity of the archives and thus their very essence. The domestic courts must therefore be particularly vigilant whenever they grant a request for anonymisation or alteration of the electronic version of an archived article on the grounds of respect for private life.

104.  That being said, the right to keep archives available to the public online is not an absolute right but must be balanced against the other rights at stake. In this context, in the Court’s view, the criteria to be taken into account regarding the online publication or continued availability of archived material are, in principle, the same as those applied by the Court in the context of initial publication. Nevertheless, certain criteria may have more or less relevance given the particular circumstances of the case and the passage of time (see, to similar effect, M.L. and W.W. v. Germany, cited above, § 96; see also Satakunnan Markkinapörssi Oy and Satamedia Oy, cited above, § 166).

(ii)   Application of these principles in the present case

(α)    Contribution to a debate of public interest

105.  As to the existence of a debate of public interest not diminished by the passage of time (see M.L. and W.W. v. Germany, cited above, § 99), the Court stresses the fact that, by their very nature, archives contribute to a debate of public interest in a different way from an initial publication. Above all, digital archives constitute an important source for education and historical research (see paragraph 100 above) and for placing current events in context. The weight to be given to this criterion in balancing the interests at stake must therefore be tailored to the specific nature of such archives.

106.  In the present case, the Court of Appeal correctly observed that the online publication of the article did not have any value in terms of newsworthiness (see paragraph 17 above). It held that, twenty years after the events, the identity of a person who was not a public figure did not enhance the public interest of the impugned article, which merely contributed at a statistical level to a general debate on road safety.

107.  The article concerned a series of – admittedly tragic – events whose contribution to a debate of public interest related mainly to the hazards of road traffic and the causes of those hazards. Hence, the Court notes the Court of Appeal’s finding that mentioning G.’s full name was not apt, twenty years after the events, to contribute to a debate of public interest (see, conversely, M.L. and W.W. v. Germany, cited above, § 106).

(β)     Whether the person concerned was known to the public, and the subject of the article

108.  As to whether the person concerned was known to the public, and the subject of the article, it is true that the Court has previously found, as pointed out by the applicant, that Article 8 of the Convention cannot be relied on in order to complain of a loss of reputation which is the foreseeable consequence of one’s own actions, such as the commission of a criminal offence (see Axel Springer AG, cited above, § 83; Gillberg v. Sweden [GC], no. 41723/06, § 67, 3 April 2012; Medžlis Islamske Zajednice Brčko and Others v. Bosnia and Herzegovina [GC], no. 17224/11, § 76, 27 June 2017; M.L. and W.W. v. Germany, cited above, § 88; and Denisov v. Ukraine [GC], no. 76639/11, § 98, 25 September 2018).

109.  However, this does not mean that a person with a past criminal conviction may never claim the right to be forgotten; were this so, that right would be devoid of substance. The Court considers that after a certain amount of time has passed, persons who have been convicted may have an interest in no longer being confronted with their acts, with a view to their reintegration in society (see M.L. and W.W. v. Germany, cited above, § 100, and the references contained therein). As stated by the Court of Appeal, the electronic archiving of an article concerning the commission of an offence must not create a kind of “virtual criminal record” for the person concerned (see paragraph 17 above). This is particularly true where, as in the present case, the person has served his or her sentence and been rehabilitated.

110.  Although, after the commission of a criminal offence and while the trial is ongoing, a hitherto unknown person may acquire a degree of notoriety, that notoriety may also decline with the passage of time (see M.L. and W.W. v. Germany, cited above, § 106). Indeed, the public’s interest as regards criminal proceedings will vary in degree (ibid., § 100). Thus, in some cases, the right to be forgotten may confer on the person concerned the right to revert to being simply an individual unknown to the public. Again, time is a very important factor in this regard.

111.  In the present case the Court of Appeal observed that G. did not hold any public office (see paragraph 17 above). He was a private individual unknown to the general public at the time of his request for anonymisation (see, conversely, M.L. and W.W. v. Germany, cited above, § 106). The facts for which he had been convicted were not the subject of any media coverage with the exception of the impugned article, either at the time of the events reported on or when the archived version of the article was published on the Internet.

(γ)     The conduct of the person concerned with regard to the media

112.  The domestic courts did not rule expressly on the issue of G.’s conduct with regard to the media. The Court notes that G. did not at any time contact the media to publicise his situation, either when the article first appeared in 1994 or when it was published online in 2008 (see, conversely, M.L. and W.W. v. Germany, cited above, §§ 108-09). It is clear from his letters to Le Soir requesting the removal or anonymisation of the article (see paragraph 7 above) that, on the contrary, he made every effort to stay out of the media spotlight.

(δ)     How the information was obtained and its veracity

113.  The veracity of the facts related in the article was not disputed by G. (see, mutatis mutandisM.L. and W.W. v. Germany, cited above, § 111, and, conversely, Węgrzynowski and Smolczewski, cited above, § 60). Likewise, G. did not allege that the information had been obtained in breach of journalistic ethics. Moreover, the Court of Appeal found that it was not disputed that the initial disclosure of the information had been lawful (see paragraph 17 above).

(ε)     The content, form and consequences of the publication

114.  Firstly, as regards the content of the article in question, it dealt with several road-traffic accidents which had occurred within the space of a few days in 1994. The accident caused by G. was one of them (see paragraph 5 above).

115.  Secondly, with regard to the form of the publication, an issue on which the domestic courts likewise did not rule expressly, the Court reiterates that Internet sites are an information and communication tool particularly distinct from the printed media, especially as regards the capacity to store and transmit information, and that the risk of harm posed by content and communications on the Internet to the exercise and enjoyment of human rights and freedoms, particularly the right to respect for private life, is certainly higher than that posed by printed publications (see Editorial Board of Pravoye Delo and Shtekel v. Ukraine, no. 33014/05, § 63, ECHR 2011 (extracts); Węgrzynowski and Smolczewski, cited above, § 58; Delfi AS, cited above, § 133; and M.L. and W.Wv. Germany, cited above, § 91).

116.  The Court has inferred from this that the policies governing reproduction of material from the printed media and the Internet may differ (see Editorial Board of Pravoye Delo and Shtekel, cited above, § 63, and Węgrzynowski and Smolczewski, cited above, § 58). The same is true as regards paper and digital archives, as the scope of the latter is much greater and the repercussions on the private life of the individuals who are named are correspondingly more serious, an effect that is further amplified by search engines.

117.  As to the extent to which the archived version of the article was disseminated, the Court takes account of the fact that consulting archives requires an active search which involves entering keywords on the web page containing the newspaper’s archives. Given its location on the website, the article in issue was not likely to attract the attention of those Internet users who were not seeking information about G. Likewise, the Court does not doubt that maintaining access to the article was not intended to redisseminate information about G. (see, to similar effect, M.L. and W.W. v. Germany, cited above, § 113).

118.  The Court nevertheless notes that in the instant case, at the time of G.’s request and throughout the domestic proceedings, access to the archives of the newspaper Le Soir was unrestricted and free of charge (compare with M.L. and W.W. v. Germany, cited above, § 113, where certain articles were accessible only behind a paywall or for subscribers).

119.  The applicant pointed out that in the present case the judgment had not been against the operator of the search engine but against the publisher of a newspaper whose articles were accessible online.

120.  Like the CJEU, the Court accepts that the obligations of search engines may differ from those of the entity which originally published the information (see M.L. and W.W. v. Germany, cited above, § 97; see also paragraph 45 above). It is also true that it is primarily because of search engines that the information on individuals that is held by the media outlets concerned can easily be found by Internet users (see M.L. and W.W. v. Germany, cited above, § 97). However, it cannot be overlooked that the very fact that a newspaper posts an article on its website has an impact on the visibility of the information in question. Thus, the initial interference with G.’s right to respect for his private life resulted from the applicant’s decision to publish that information on his website and, especially, to keep it available there, even without the intention of attracting the public’s attention (ibid.).

121.  Thirdly, as to the consequences of publication, the Court of Appeal noted that a simple search using G.’s first name and surname on the search engine of Le Soir or on Google immediately brought up the article (see paragraph 17 above). The Court of Appeal held that keeping the impugned article online was therefore liable to cause indefinite and serious harm to G.’s reputation by giving him, as already observed (see paragraph 109 above), a “virtual criminal record”, despite the fact that he had not only served his sentence after a final conviction for the offence but had also been formally rehabilitated.

122.  In the Court’s view, this assessment by the Court of Appeal cannot be regarded as arbitrary or manifestly unreasonable. With the passage of time, individuals should have the opportunity to rebuild their lives without being confronted with their past mistakes by members of the public (see, mutatis mutandisÖsterreichischer Rundfunk v. Austria, no. 35841/02, § 68, 7 December 2006, and M.L. and W.W. v. Germany, cited above, § 100). Name searches have become commonplace in today’s society, and more often than not people conduct such searches for reasons wholly unconnected to any prosecution or conviction of the person concerned.

(στ)  The severity of the measure imposed on the applicant

123.  Lastly, as regards the severity of the measure imposed on the applicant, the Court must seek to ascertain whether the domestic courts took into account the impact of the measure on the applicant and Le Soir and whether they examined, within the limits of the case before them, whether other measures less restrictive of freedom of expression could be considered.

124.  The Court notes that in the proceedings before the domestic courts the applicant maintained that a balance between the rights at stake could be achieved by means of a right to rectification or communication, that is to say, by adding further information to the impugned article. The Court of Appeal took the view that such a procedure would not be appropriate in the present case as it would allow the stigmatising effect of the offences committed by G., and of the sentence he had already served, to persist indefinitely and would render the rehabilitation order given in his favour meaningless.

125.  Before the Court, the applicant subsequently alleged that the Court of Appeal had not made clear why the addition by Le Soir of a no-index tag would be insufficient to secure G.’s right to respect for his private life. He also alleged, referring in particular to the CJEU’s Google Spain judgment, that G. should have asked search engines like Google to delist the impugned article. The Court notes that in the Court of Appeal proceedings the applicant argued that only the search engines were competent to deal with G.’s request and that the latter had erroneously directed his request against the applicant.

126.  As to the addition by Le Soir of a no-index tag on the article, it does not appear from the documents in the domestic case file to which the Court has access that the applicant argued before the lower courts that the addition of such a tag would suffice to secure G.’s right to respect for private life. In any event, the Court of Appeal noted that at the time of delivery of its judgment the article in question was still available on the website of Le Soir without any no-index tag.

127.  As to the delisting of the article by search engines, the Court considers that the relevance of such a measure is to be assessed in the context of the case brought before the courts. As G.’s request was directed against the applicant alone, the courts cannot be criticised for simply examining the admissibility and merits of that request. It is true that it was open to Le Soir to take the initiative and itself request the search engines to delist the article in question, in response to the request it had received from G. to ensure respect for his private life. The applicant stated that the newspaper’s legal department had in fact contacted Google for that purpose, but had received no reply (see paragraph 8 above). As G. did not request delisting of the article by the search engines in the context of his dispute with the applicant, and the latter did not have it delisted as an alternative to anonymisation, the Court considers it unnecessary to examine in the abstract whether delisting was apt to achieve a fair balance between the interests at stake. Likewise, in so far as the matter was not raised in the proceedings before the domestic courts, it is not the Court’s task to consider of its own motion possible alternative methods, less restrictive of the applicant’s right to freedom of expression, that might have been used in the present case.

128.  The Court of Appeal took the view that the most effective means of protecting G.’s privacy without disproportionately interfering with the applicant’s freedom of expression was to anonymise the article posted on Le Soir’s website by replacing G.’s first name and surname with the letter X (see paragraph 22 above). In reply to an argument advanced by the applicant, it stressed the fact that he had not been requested to remove the article from the archives but simply to render the electronic version anonymous; the paper archives remained intact and the applicant could still ensure the integrity of the original digital version (see paragraph 18 above). Replying to a further argument by the applicant citing the technical impossibility of altering archived articles, the Court of Appeal considered that the impossibility of doing so had not been established (see paragraph 25 above).

129.  With regard to archives, the Court attaches considerable weight to the fact that the nature of the measure imposed in the present case preserved the integrity of the archived article, since it was only a matter of anonymising the online version of the article and the applicant was allowed to keep the original digital and paper archives. As pointed out by the Government, this meant, in particular, that anyone interested in the original version of the article could still request access to it, including in digital form (see paragraph 68 above). It was therefore not the article itself, but merely the ability to access it on the website of Le Soir, that was affected by the measure.

130.  As to the Court of Appeal’s assessment of the technical feasibility for the applicant of anonymising the article on the website of Le Soir, the applicant did not adduce any evidence capable of persuading the Court that this assessment was arbitrary or manifestly unreasonable.

131.  In view of the foregoing, the Court considers that the national courts were entitled to conclude that the test as to the proportionality of the interference with the right to freedom of expression was satisfied (see paragraph 16 above).

(iii)  Conclusion

132.  In the light of the considerations outlined above, the Court considers that the domestic courts weighed in the balance G.’s right to respect for his private life and the applicant’s right to freedom of expression, in accordance with the criteria established in its case-law. Specifically, the Court of Appeal attached particular weight to the damage sustained by G. on account of the online publication of the article in question, having regard in particular to the passage of time since the publication of the original article and to the fact that the anonymisation of the article on the website of Le Soir left the archives themselves intact and constituted the most effective measure amongst those that could have been taken in the present case, without interfering disproportionately with the applicant’s freedom of expression. In the Court’s view, the reasons given by the domestic courts were relevant and sufficient. It sees no strong reason which would require it to substitute its view for that of the domestic courts and to set aside the balancing exercise carried out by them. It therefore finds that the measure imposed can be regarded as proportionate to the legitimate aim pursued and as striking a fair balance between the competing rights at stake.

133.  Accordingly, in the specific circumstances of the present case, there has been no violation of Article 10 of the Convention.

134.  The Court wishes to make it clear that its finding cannot be interpreted as entailing an obligation for the media to check their archives on a systematic and permanent basis. Without prejudice to their duty to respect private life at the time of the initial publication of an article, when it comes to archiving the article they are required to carry out a check, and thus weigh the rights at stake, only if they receive an express request to that effect.

FOR THESE REASONS, THE COURT,

  1. Declares, unanimously, the application admissible;
  2. Holds, by six votes to one, that there has been no violation of Article 10 of the Convention.

Done in French, and notified in writing on 22 June 2021, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court. {signature_p_2}

Milan Blaško Georgios A. Serghides
Registrar President

 

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judge Pavli is annexed to this judgment.

G.A.S.
M.B.

 

DISSENTING OPINION OF JUDGE PAVLI

1.  The current case involves a conflict between the right of the press and the general public to preserve the integrity of press archives versus the right of an individual not to be confronted with a permanent “criminal record” in the online domain, which is one aspect of what has come to be known as “the right to be forgotten”. On the facts, it is a situation whereby one person’s right to online privacy can be quite effectively protected, at the level of search engines, without it being necessary to interfere directly with the relevant archived material – a situation that by definition raises serious questions of necessity in a democratic society. It is a crucial consideration that has been ignored by the domestic rulings, which the majority upholds based on a weak procedural argument and with little attention to the general ramifications of this potentially far-reaching judgment.

2.  In my view, by ordering the applicant to anonymise an archived online article containing information about an old crime committed by the plaintiff in the domestic proceedings (Mr G.), the Belgian courts failed to strike a fair balance between the competing interests protected by Article 10 and Article 8 of the Convention respectively. In ratifying the balancing exercise carried out by the national courts, the judgment goes against an emerging but clear European consensus that right-to-be-forgotten claims in the online realm can, and should, be effectively addressed through deindexation of search engine results, while preserving the integrity of the original historical material – unless the privacy claimant can show that, for some exceptional reason, deindexation would not be sufficient or adequate in the specific case. Finally, the methodological approach followed by the majority in applying the Von Hannover criteria to the current case is also questionable in my view.

  1. The essential role of digital press archives

3.  I recall at the outset that the Court has repeatedly emphasised the substantial contribution made by digital press archives to preserving and making available news and information, thereby constituting an important source for education and historical research (see Węgrzynowski and Smolczewski v. Poland, no. 33846/07, § 59, 16 July 2013, and Times Newspapers Ltd v. the United Kingdom (nos. 1 and 2), nos. 3002/03 and 23676/03, § 45, ECHR 2009). The maintenance of Internet archives is a critical aspect of the role of the press in a democracy (ibid.).

4.  The Court has further noted that, even with respect to defamatory material, “it is not the role of judicial authorities to engage in rewriting history by ordering the removal from the public domain of all traces of publications which have in the past been found, by final judicial decisions, to amount to unjustified attacks on individual reputations” (see Węgrzynowski and Smolczewski, cited above, § 65). It follows a fortiori that only very compelling reasons can justify direct interference with archived media content whose legality at the time of the original publication has not been questioned.

5.  Retrospective cleansing of digital press archives interferes not only with the public’s Article 10 right to be informed about past events and contemporary history, but also with the publisher’s freedom of journalistic expression protected by the same provision. In this context, the Court has recognised that granting such anonymisation requests can have a broader chilling effect on freedom of expression. According to the Court, “[t]he obligation to examine the lawfulness of a report at a later stage, following an anonymisation request from the person concerned, which implies ... weighing up all the interests at stake, would entail a risk that the press might refrain from keeping reports in its online archives or that it would omit individualised elements in reports likely to be the subject of such a request” (see M.L. and W.W. v. Germany, nos. 60798/10 and 65599/10, § 104, 28 June 2018). The Court observed in that regard that “the most careful scrutiny under Article 10 is required where measures or sanctions imposed on the press are capable of discouraging the participation of the press in debates on matters of legitimate public concern” (ibid.).

6.  To fulfil their Article 10 function, digital press archives must be complete and historically accurate. Any tampering with their content could undermine their underlying purpose, which is to maintain a full historical record, keeping in mind also that it is not possible to know beforehand which particular information stored in them will, at some future point, become of renewed public interest. For example, journalists and others have a legitimate interest in building a moral profile of a political candidate by gathering or cross-checking various facts about his or her past. In such a situation, the person’s criminal record may gain new significance, whether or not any prior convictions are considered to be “spent” (see Jankauskas v. Lithuania (no. 2), no. 50446/09, 27 June 2017, where the Court found that spent convictions can legitimately be relied on for the purposes of evaluating a person’s moral stature). In the case of emergent public figures, the watchdog function can be seriously compromised if press archives have in the meantime been unnecessarily sanitised.

7.  In view of the above, there is little scope under the Convention for measures that have the effect of permanently interfering with the historical record. I should note at this point that it makes little difference that the historical material has been left untouched in the printed version of the archive, considering that present-day newsgathering, investigative journalism and scholarly research rely to a great degree on online sources. In fact, the Court has stressed that the importance of digital press archives stems particularly from the fact that they are readily accessible to the public and are generally free (see M.L. and W.W. v. Germany, cited above, § 90). While a person’s privacy and right to rehabilitation should be generally protected from the casual curiosity of the online masses, that does not necessarily justify the complete erasure of the historical record.

  1. Emerging European consensus on the “right to be forgotten”

8.  It is important to consider the case at hand in the context of the emerging European consensus on balancing private and public interests in cases involving press archives. An important reference in this regard is the CJEU’s ruling in Google Spain, to which today’s judgment refers extensively (see paragraphs 42-45 of the judgment)[1]. At issue in Google Spain was an archived online article, fully lawful at the time of publication, containing a person’s name in connection with an auction that followed attachment proceedings. The CJEU established a data protection remedy that consists in delisting web pages containing personal data from name-based search engine results, but ensuring that no information gets deleted or altered in the original source[2]. The CJEU’s reasoning rested in part on the distinction between the legal regime applicable to general search engines and that applicable to primary publishers, with the crucial difference being that only the latter can benefit from journalistic exemptions under European Union data protection principles. The CJEU pointed out that as a result of this difference the data subject will, in certain circumstances, be capable of exercising his data protection rights against the search engine operator, but not against the publisher of the web page (see paragraph 85 of the CJEU judgment). In the same vein, the outcome of the weighing of the competing interests at issue may be different in each of the two scenarios, “given that, first, the legitimate interests justifying the processing may be different and, second, the consequences of the processing for the data subject, and in particular for his private life, are not necessarily the same” (paragraph 86).

9.  Regarding specifically the consequences of data processing for private life, the CJEU found that the inclusion of a web page in name-based search results “is liable to constitute a more significant interference with the data subject’s fundamental right to privacy than the publication on the web page”, given that the inclusion of information in the search results “makes access to that information appreciably easier for any internet user making a search in respect of the person concerned and may play a decisive role in the dissemination of that information” (paragraph 87).

10.  In this connection, it is important to bear in mind that general search engines have a transformational impact on personal privacy because they allow users to build a “complete profile” of a person’s life, drawing on practically every piece of information available online, in a way that was not possible in the pre-Internet days. This makes general search engines unique in a way that does not apply to digital press archives or even the search engine of one individual website.

11.  In continuity with previous EU data protection rules and the Google Spain judgment, the upgraded EU General Data Protection Regulation (GDPR) expressly lays down the right to erasure of personal data on grounds enumerated in Article 17(1); this right is, however, subject to limitation to the extent that processing is necessary for exercising the right of freedom of expression and information (Article 17(3)(a)). The GDPR also provides for exemptions and derogations for processing carried out for journalistic purposes if they are necessary to reconcile the right to the protection of personal data with the freedom of expression and information (Article 85(2)). Recital 153 of the GDPR makes it clear that this applies “in particular to the processing of personal data ... in news archives and press libraries”.

12.  In the years since the Google Spain judgment, delisting of name-based search results has become a well-established and functional remedy in Europe in cases concerning right-to-be-forgotten claims relating to press publications[3]. There is in fact strong comparative evidence pointing towards a reluctance on the part of domestic courts to edit the past by anonymising archives, with remedies at the level of search engines being favoured instead.

13.  By way of example, I refer to a recent judgment of the Spanish Constitutional Court in A & B v. Ediciones El País, which dealt with facts not dissimilar to those at issue in the current case[4]. The Constitutional Court held that once access to the online article in question had been impeded through its deindexation from general search engines and from the internal search engine of El País, it was no longer necessary to alter its content to satisfy the privacy claim, since the dissemination of the article had been reduced both quantitatively and qualitatively by disassociating it from the identity of the persons concerned.

14.  Also notable is a judgment of the German Federal Constitutional Court of November 2019 which introduced a nuanced methodology for balancing private and public interests in cases concerning digital press archives, with an emphasis on examining all available technical options before resorting to altering the historical record directly[5]. While leaving the balancing exercise in casu to the ordinary courts, the high German court stressed that “[t]he aim is to strike a balance that preserves unrestricted access to the original texts to the greatest extent possible, while also ensuring that where protection is merited in the individual case – especially in relation to name-based searches via search engines – sufficient limitations are put in place” (paragraph 141). In its methodological guidance to the lower courts, the Federal Constitutional Court focused on the actual dissemination and visibility of the original publication on the Internet (see paragraphs 125, 131-32 and 137), an aspect that is also crucial in the present case.

  1. The all-terrain Von Hannover criteria

15.  Turning now to our own methodology for considering righttobeforgotten requests, the majority have resorted to the criteria developed in Von Hannover v. Germany (no. 2) ([GC], nos. 40660/08 and 60641/08, ECHR 2012) as the general matrix for resolving conflicts between Article 8 and Article 10 interests. In fairness, the Court has previously followed the same approach, in M.L. and W.W. v. Germany (cited above).

16.  The deployment of the Von Hannover criteria, together with the similar but not identical test adopted in Axel Springer AG v. Germany ([GC], no. 39954/08, 7 February 2012), in order to resolve all conflicts ranging from invasion of privacy to defamation disputes and now matters of informational self-determination has generated a measure of criticism from both outside[6] and inside[7] the Court. It has been argued, for example, that defamation cases differ in many significant respects from privacy torts, and that at least some of the criteria developed in Von Hannover are not equally relevant or transposable to the reputational context. I have some sympathy for this line of argument, considering that it may be somewhat rigid and overambitious to seek to apply a single set of criteria to the very diverse range of conflicts that may arise between Article 8 and 10 interests. This is especially so in view of the growing scope and diversity of claims that the Court has recognised as falling with the remit of Article 8.

17.  Be that as it may, the current context raises an even more challenging question: why should the Von Hannover criteria be applied by default to a dispute about a publication whose original legality is not in question and whose court-ordered editing is requested in the name of substantially different considerations? For example, the notoriety of the person concerned or the contribution of the material to matters of public interest are much more easily assessable at the moment of the original publication; in contrast, when interference with the archived material is requested many years after the events, it is also necessary to consider the potential utility and relevance of the publication at some future time. This is an inherently uncertain ponderation and therefore the presumption must be in favour of not interfering directly with original archive material. For these reasons, I fear that the Von Hannover criteria may have reached the limit of their usefulness in this context. It is worth recalling here that the EU regulatory framework on the right to be forgotten relies on a simpler set of criteria that are more germane to the context of personal data protection[8] (though certainly not without their own interpretative challenges).

  1. Delisting versus editing of the press archive in the present case

18.  Turning to the merits of the present case, I do not question that the plaintiff in the domestic proceedings had a legitimate Article 8 interest in not being casually confronted with his spent conviction, with a view to his reintegration in society. It is, however, important to pinpoint where exactly that interest lay. He took the initial steps against Le Soir because he realised that the article at issue appeared among the top search results when his name was typed into search engines (see paragraph 7 of the judgment). In his submissions to this Court, Mr G. sought to demonstrate the impact of the archived article on his private life precisely by reference to the fact that the article featured prominently in the search results linked to his name on a major search engine and on the internal search engine of Le Soir (see paragraph 8 of the third-party submissions). It is also notable, even though not decisive, that Mr G. was prepared to accept, as an alternative remedy, the delisting of the article from search engine results for queries containing his name, should anonymisation of the article prove technically impossible (see paragraph 11 of the judgment).

19.  It is clear from the above that the plaintiff’s root concern was with the online search results, not the article itself. With this in mind, his legitimate interest in not being confronted with the article in question in his daily personal and professional life could have been adequately protected by removing the article from name-based search results on general search engines (according to current statistics, more than 90 percent of Belgian Internet users tend to use one of two major search engines). Such a measure would have prevented the article from becoming easily accessible through curiosity-driven or other random search queries. At the same time, it would have preserved the integrity of the press archives and allowed full access to the unaltered original source to those persons – journalists, researchers or others – who might become specifically interested in the past events covered in the article. While delisting remains a significant interference with the freedom to receive and impart information and ideas, it is still less onerous for the applicant and less detrimental to his Article 10 rights.

20.  It cannot be excluded that in certain circumstances a privacy interest may be so strong as to warrant the anonymisation of an archived news article. Where a person makes a compelling case that the harm caused to him or her as a result of an online publication cannot be undone by delisting, other remedies may need to be considered. Put differently, for anonymisation to be compatible with Article 10, a person must show that substantial harm to his or her private life does not result merely from a piece of information being easily discoverable, but rather from the fact that the information continues to exist in the online space at all (for example, when it involves particularly sensitive personal data or especially vulnerable persons). However, no such special circumstances are present in the instant case.

21.  How do the majority deal with this conundrum? They find that since the plaintiff had not requested deindexation from the search engine and had in fact chosen to go after the newspaper archive, it was not for the national courts, or for this Court, to consider possible alternatives “in the abstract” (see paragraph 127 of the judgment). In other words, because the plaintiff has demanded that the neighbour’s wall be taken down in order to get rid of some graffiti on it, let the plaintiff have his wish – alternatives and proportionality be damned! I am not persuaded that the Belgian courts seriously considered any (readily available) alternatives to direct interference with the archived material in this case. The majority have therefore upheld domestic decisions that failed to engage in the kind of careful balancing that other national and supranational courts across the continent have sought to develop in this delicate context[9]. While one ought to have sympathy for the predicament of the plaintiff in the domestic proceedings, we cannot ignore the broader consequences of the precedent we are creating.

22.  In conclusion, today’s judgment stands in strong tension with the principles of our own jurisprudence on the integrity of press archives as well as the emerging European consensus on the application of the right to be forgotten. In adopting this judgment the Court may have opened the door, with no good reason in my view, to the facile cleansing of the journalistic record.

 


[1] Case C-131/12, EU:C:2014:317; Google Spain SL and Google Inc. It is notable that the Liège Court of Appeal took note of Google Spain in its decision in the case at hand and was therefore aware of the newly established remedy (see paragraph 15 of the judgment).

[2] See “Article 29” Data Protection Working Party, Guidelines on the implementation of the Court of Justice of the European Union judgment in the case of “Google Spain SL and Google Inc. v Agencia Española de Protección de Datos (AEPD) and Mario Costeja González” (C-131/12), adopted on 26 November 2014, § 4.

[3] See, for instance, the recent judgment of the High Court of England and Wales in NT1 and NT2 v Google and The Information Commissioner [2018] EWHC 799 (QB); and the judgment of the French Court of Cassation, First Civil Division, 12 May 2016, no. 1517729.

[4] Judgment 58/2018, 4 June 2018.

[5] 1 BvR 16/13, 6 November 2019.

[6] See, among others, H. Tomlinson, “Privacy and Defamation, Strasbourg blurs the boundaries”, 23 January 2014, at Inforrm.org; and S. E. Gale, “Defamation and the misuse of private information: a comparative analysis” (2018), Tort Law Review 26, at 38-54.

[7] See, although in a more specific context, the joint dissenting opinion of Judges Sajó and Karakaş in Satakunnan Markkinapörssi Oy and Satamedia Oy v. Finland [GC], no. 931/13, 27 June 2017.

[8] See paragraph 11 above.

[9] I am also unable to follow the majority’s suggestion that the applicant entity should have requested deindexation from the search engines, while the rightsholder was not prepared to do so himself. This would be against the principles of data protection and it is not surprising that the search engine failed to act on a third party’s request.

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10 | DIC | Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine
Predmet prosledjen Velikom veću. Odluka doneta 2017. godine
Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Gž 5984/2017 od 15. 05. 2018. Apelacionog suda u Nišu, kojom se odbija žalba tužioca V.A. iz N., i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Nišu 29P 325/15 od 24.08.2017. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca za isplatu nematerijalne štete za pretrplјeni strah, pretrplјeni duševni bol zbog umanjenja životne aktivnosti i na ime pretrplјenog stresa zbog okolnosti da je protiv njega podneta krivična prijava zbog zbog krivičnog dela primanja mita i krivičnog dela trgovine uticajem, pa je istom pokrenut krivični postupak i rešenjem istražnog sudije tužiocu je određen pritvor. Tužilac je u pritvoru proveo 75 dana, nakon čega je protiv njega podignuta optužnica zbog krivičnog dela primanja mita. Nakon ovoga, Sektor unutrašnje kontrole policije-Uprave za poslove unutrašnje kontrole policije, podneo je protiv tužioca još jednu krivičnu prijavu, a sada zbog krivičnog dela zloupotreba službenog položaja iz čl.359 st.1 KZ u saizvršilaštvu u vezi čl.33 KZ. Obaveštenjem OJT Niš 16Kt 4650/13 od 09.07.2014. godine tužilac je pismeno obavešten da je navedena krivična prijava odbačena jer prijavlјeno delo nije krivično delo koje se goni po službenoj dužnosti. Tužilac je u tužbi i tokom postupka naveo je usled navedene krivične prijave od 03.12.2013. godine trpeo strah, stres i duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1174/2018 od 25.10.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog AA, podnet protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine i Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, okrivlјeni AA, oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela oštećenje tuđih prava iz člana 220. stav 2. KZ, za koje mu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) meseca sa rokom provere od 1 godine od dana pravnosnažnosti presude, i da treba da isplati u roku od 30 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude privatnom tužiocu-oštećenom BB, određeni iznos sa pripadajućom kamatom, kao i troškove parničnog postupka shodno presudi Osnovnog suda u Nišu 33P 8299/10 od 30.05.2012. godine i rešenju o izvršenju 6I 3260/13 od 15.04.2013. godine. Istom presudom, okrivlјeni je obavezan da između ostalog isplati privatnom tužiocu BB, na ime nužnih troškova krivičnog postupka, presudom navedeni iznos od 263.250,00 dinara, sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja.

Presudom Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog AA, a presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, je potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Filipović protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Koprivica protiv Crne Gore
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Miljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 466/2017 od 21.09.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kpjom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine.

Presudom Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 100.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da tužiocu BB na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 50.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je deo tužbenog zahteva tužioca AA preko dosuđenog iznosa od 100.000,00 dinara do traženog iznosa od 400.000,00 dinara na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti i deo tužbenog zahteva tužioca BB preko dosuđenog iznosa od 50.000,00 dinara do traženog iznosa od 200.000,00 dinara na ime pretrplјene nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti. Stavom četvrtim izreke, obavezana je tužena da solidarno tužiocima naknadi troškove postupka u iznosu od 156.850,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine, žalba tužene je usvojena, a žalba tužilaca odbijena, pa je presuda Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine u pobijanom usvajajućem delu odluke o tužbenim zahtevima (st. 1. i 2. izreke) i delu odluke o troškovima postupka (stav 4. izreke) preinačena, tako što su odbijeni tužbeni zahtevi da se obaveže tužena da isplati naknadu nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti tužiocu AA u iznosu od 100.000,00 dinara i tužiocu BB u iznosu od 50.000,00 dinara, sve to sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate, kao i zahtev tužilaca da im tužena solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznos od 156.850,00 dinara, a tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove prvostepenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 98.933,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 49.467,00 dinara. Prvostepena presuda je potvrđena u preostalom pobijanom odbijajućem delu odluke o tužbenim zahtevima tužilaca (stav 3. izreke). Stavom drugim izreke drugostepene presude, tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove žalbenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 12.000,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 6.000,00 dinara

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Tešić protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde