1.8 Član 8. - pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
1.8.5 Dom
1.16 Član 1. protokola 1 - zaštita imovine
1.16.1 Imovina
1.16.2.1 Pravo na neometano uživanje imovine

Zbirke

Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće

Sažetak

Podnositeljka predstavke navodi da su rešenjem nacionalnih sudova o deobi kuće koja je bila u zajedničkom vlasništvu njenog bivšeg supruga i nje povređena njena prava na poštovanje njenog doma i mirno uživanje vlasništva na temelju člana 8. Konvencije i člana 1. Protokola br. 1.

Godine 1992. podnositeljka i njen bivši suprug G. Z. sagradili su porodičnu kuću u Vinkovcima. Kuća je imala dva sprata površine od 176,42 kvadratna metra. Na svakom spratu bile su dve sobe, kupatilo, hodnik, dnevna soba i kuhinja. Sagrađena je na zemljištu ukupne površine od 455 kvadratnih metara. Podnositeljka i njen bivši suprug živeli su u prizemlju, dok je gornji sprat ostao u grubim radovima. Maja 2005. oni su se razveli ali su nastavili da žive u istoj kući.

Podnositeljka je u međuvremenu je pred Opštinskim sudom u Županji pokrenula parnični postupak tražeći od Suda da utvrdi njen udeo u kući i zemljištu, kao i udeo u vlasništvu nad automobilom u zajedničkom vlasništvu. Sud je angažovao veštakinju koja je utvrdila vrednost kuće i odnos udela vlasništva u srazmeri 66:34 u korist G. Z.-a.

Budući da G. Z. nije osporio zahtev podnositeljke, Opšinski sud u Županji utvrdio je maja 2009 godine da je podnositeljka vlasnica jedne trećine, dok je G. Z. vlasnik dve trećine kuće i zemljišta. Sud je takođe utvrdio da su vlasnici automobila u jednakim udelima i naložio G. Z.-u da podnositeljki isplati oko 3000 kuna na taj račun. Ta je presuda postala pravnosnažna te su podnositeljka i G. Z. svoje udele u vlasništvu kuće i zemljišta registrovali u katastru Opšinskog suda u Vinkovcima.

Avgusta 20009. godine, G. Z. je na Opšinskom sudu u Vinkovcima uložio zahtev za deobu kuće. Predložio je da otkupi udeo podnositeljke ili, kao drugu mogućnost, da se kuća podeli sudskom prodajom. Podnositeljka na ročištu koje je potom zakazano nije prigovorila predlogu za deobu prema utvrđenim udelima, ali je zatražila je odgodu rasprave kako bi mogla da pripremi svoj iskaz o predloženom modelu deobe. Na sledećem ročištu, ona je osporila predloženi model deobe tražeći od Opšinskog suda u Vinkovcima da naloži prirodnu deobu, prema stausu koji trenutno postoji. Naime, tvrdila je da ona i G. Z. već nekoliko godina žive u zasebnim delovima kuće te da je to preraslo u de facto deobu. Dodala je da je pred Opšinskim sudom u Vinkovcima pokrenula parnični postupak protiv G. Z.-a u kojem je tražila refundaciju za svoje prethodne doprinose izgradnji kuće. Taj je postupak tada još uvek bio u toku.

G. Z. je podneo svoj odgovor na ove primedbe. Tvrdio je da su on i podnositeljka zapravo živeli u istom prostoru i delili isti životni prostor, osim spavaćih soba. Smatra da prirodna deoba tehnički nije moguća uzmu li se u obzir njihovi udeli u kući i zemljištu. Kad je reč o parničnom postupku radi refundacije doprinosa, istaknuo je da su njihovi udeli već utvrđeni pravnosnažnom presudom te da njen parnični postupak ne utiče na postupak radi deobe. Opštinski sud je angažovao veštaka koji je procenio kuću i mogućnost da se ona prirodno podeli. Prema njegovom mišljenju, prirodna deoba nije moguća jer je kuća jedinstvena celina. Zaključio je da kuća ima jedan ulaz koji vodi do hodnika otkud se može pristupiti svim ostalim prostorijama u kući. Takođe je zaključio da kuća ima građevinsku dozvolu samo za prizemlje iako se u stvarnosti sastoji od dva sprata kao i da kuća nema upotrebnu dozvolu. Oslanjajući se na izveštaj veštaka, Opštinski sud u Vinkovcima naložio je prodaju kuće i zemljišta. Podnositeljka se žalila na ovu odluku, koju je Županijski sud odbio.

Aprila 2011. godine, podnositeljka je podnela ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske tvrdeći da je povređeno njeno pravo na pošteno suđenje prema članu 29. Ustava i članu 6. Konvencije, zasebno i u vezi s članom 13. Konvencije. Takođe je smatrala da je povređeno načelo zakonitosti, jednakosti pred zakonom, prava na poštovanje privatnog i porodičnog života kao i prava na vlasništvo prema članovima 5., 14., 35. i 48. Ustava. Ustavni sud proglasio je ustavnu tužbu podnositeljke nedopuštenom kao očigledno neosnovanu i odbio njen zahtev za obustavom izvršnog postupka za prodaju kuće.

Septembra 2012. godine, Opštinski sud u Vinkovcima, nakon što su kuća i zemljište prodati G. Z.-u, sudskim nalogom dodelilo je podnositeljki predstavke iznos od 135.333,34 hrvatskih kuna kao njen udeo. Istoga dana podnositeljki je sudski naloženo da se iseli iz kuće.

Podnositeljka predstavke je prigovorila da je nalog domaćih sudova za deobu kuće koju je zajednički posedovala s bivšim suprugom sudskom prodajom povredio njeno pravo na poštovanje njenog doma i njeno pravo na mirno uživanje vlasništva. Pozvala se na član 8. Konvencije

Sud primećuje da je među strankama neosporno da je podnositeljka sa svojim bivšim suprugom G. Z.-om 1992. izgradila kuću o kojoj je reč te da su oboje živeli u kući čak i nakon razvoda 2005. godine. Podnositeljki je naloženo da se iseli iz kuće tek u septembru 2012. te ona tokom čitavog tog razdoblja nije imala drugi dom ili prebivalište. U takvim okolnostima, Sud smatra da je podnositeljka imala dovoljne i trajne veze s kućom o kojoj je reč kako bi se ona mogla smatrati njenim „domom” u svrhu člana 8. Konvencije.

Sud utvrđuje da među strankama nije bilo spora o tome jesu li deoba kuće i nalog podnositeljki da se iz nje iseli prerasli u mešanje u pravo na poštovanje njenog doma. Sud ne vidi razloga da zaključi drugačije. Budući da je deoba i dalje razgraničenje vlasništva urađeno u skladu sa hrvatskim zakonima, mešanjem o kojem je reč težilo se ostvarivanju legitimnog cilja „zaštite prava drugih”, odnosno prava G. Z.-a da traži razgraničenje suvlasništva nad kućom u pitanju.

Središnje je pitanje u ovom predmetu stoga je li mešanje bilo „nužno u demokratskom društvu”.

Sud primećuje da, iako je podnositeljka pred njim iznela važne tvrdnje da novcem dodeljenim sudskom prodajom ne bi mogla da kupi drugi prikladan stan, što bi moglo imati važnu ulogu u uravnoteženju interesa i u pogledu merodavnog domaćeg prava, tu tvrdnju nikad nije iznela pred domaćim sudovima. Imajući na umu da su domaća tela propisno razmotrila prigovor podnositeljke o modelu deobe, Sud ne vidi razloga za sumnju u to bi li razmotrili njenu tvrdnju o tome bi li ona mogla kupiti drugi stan. Međutim, s obzirom na to da to pitanje nije postavljeno na nacionalnom nivou, Sud ne može zameniti nacionalna tela jer bi to prelazilo njegovu supsidijarnu ulogu. Stoga, Sud smatra da nije došlo do povrede člana 8. Konvencije.

Sud takođe smatra da nema osnove po kojoj se može zaključiti da je na bilo koju odluku domaćih sudova uticao bilo koji element proizvoljnosti koji bi doveo do povrede vlasničkih prava podnositeljke prema članu 1. Protokola br. 1. To Sudu dopušta da bez daljeg razmatranja zaključi da nije došlo do povrede člana 1. Protokola br. 1.

Podnositeljka je prigovorila da je domaćim sudovima nedostajalo nepristranosti čime je povređen član 6 Konvencije, kao i da je bila diskriminisana čime je povređen član 14. Konvencije, no bez ikakog daljeg obrazloženja. Sud je ovaj deo predstavke odbacio kao očigledno neosnovan.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET ZRILIĆ PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 46726/11)

PRESUDA

STRASBOURG

3. listopada 2013.

Ova će presuda postati konačna pod okolnostima navedenim u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Zrilić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Isabelle Berro-Lefèvre, predsjednica,
Elisabeth Steiner,
Khanlar Hajiyev,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse,
Ksenija Turković,
Dmitry Dedov, suci,
i Søren Nielsen, tajnik Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 10. rujna 2013., donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 46726/11) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatska državljanka gđa Slavica Zrilić (podnositeljica zahtjeva) podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Konvencija) dana 21. srpnja 2011.
Podnositeljicu zahtjeva zastupala je gđa V. Šnur, odvjetnica iz Valpova. Hrvatsku vladu (Vlada) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
Podnositeljica zahtjeva konkretno navodi da su rješenjem nacionalnih sudova o diobi kuće koja je bila u zajedničkom vlasništvu njezina bivšeg supruga i nje povrijeđena njezina prava na poštivanje njezina doma i mirno uživanje vlasništva na temelju članka 8. Konvencije i članka 1. Protokola br. 1.
Dana 3. listopada 2011. Vlada je obaviještena o podnositeljičinim zahtjevima koji se odnose na pravo na poštivanje njezina doma i mirno uživanje njezina vlasništva prema članku 8. Konvencije i članku 1. Protokola br. 1. Također je odlučeno istodobno odlučivati o dopuštenosti i osnovanosti zahtjeva (članak 29. stavak 1.).

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

Podnositeljica zahtjeva rođena je 1958. i živi u Vinkovcima.
Godine 1992. podnositeljica zahtjeva i njezin bivši suprug G. Z. sagradili su obiteljsku kuću u Vinkovcima. Kuća je imala dva kata površine od 176,42 kvadratna metra. Na svakom katu nalazile su se dvije sobe, kupaonica, hodnik, blagovaonica i kuhinja. Sagrađena je na zemljištu ukupne površine od 455 kvadratnih metara. Podnositeljica zahtjeva i njezin bivši suprug živjeli su u prizemlju, dok je gornja razina ostala u fazi grube gradnje.
U svibnju 2005. podnositeljica zahtjeva razvela se od G. Z.-a, no nastavili su živjeti u istoj kući.
Podnositeljica zahtjeva u međuvremenu je na Općinskom sudu u Županji pokrenula parnični postupak tražeći od Suda da utvrdi njezin udio u kući i zemljištu. Također je zatražila da se utvrdi njezin udio u vlasništvu nad automobilom u zajedničkom vlasništvu.
Općinski sud u Županji zatražio je tijekom postupka izradu nalaza i mišljenja vještakinje kako bi se utvrdila ukupna vrijednost kuće i zemljišta. U svojem nalazu i mišljenju, kojeg je podnijela 17. ožujka 2009., vještakinja je utvrdila da je vrijednost kuće i zemljišta 55.158,48 eura (EUR). Također je utvrdila da udjeli stranaka u vlasništvu iznose 66 : 34 u korist G. Z.-a.
Budući da G. Z. nije osporio podnositeljičin zahtjev, Općinski sud u Županji utvrdio je 8. svibnja 2009. da je podnositeljica zahtjeva vlasnica jedne trećine, dok je G. Z. vlasnik dviju trećina kuće i zemljišta. Sud je također utvrdio da su vlasnici automobila u jednakim udjelima te G. Z.-u naložio da podnositeljici zahtjeva isplati 3.045,50 hrvatskih kuna (HRK) na taj račun. Ta je presuda postala pravomoćna te su podnositeljica zahtjeva i G. Z. svoje udjele kuće i zemljišta registrirali u katastru Općinskog suda u Vinkovcima.
Dana 28. kolovoza 2009. G. Z. je na Općinskom sudu u Vinkovcima uložio zahtjev za diobu kuće. Predložio je da otkupi podnositeljičin udio ili, kao drugu mogućnost, da se kuća podijeli sudskom prodajom.
Na raspravi održanoj 6. listopada 2009. podnositeljica zahtjeva nije prigovorila prijedlogu za diobu prema utvrđenim udjelima, no zatražila je odgodu rasprave kako bi mogla pripremiti svoja očitovanja o predloženome modelu diobe.
Dana 14. listopada 2009. podnositeljica zahtjeva osporila je predloženi model diobe tražeći od Općinskog suda u Vinkovcima da naloži diobu u naravi. Tvrdila je da ona i G. Z. već nekoliko godina žive u zasebnim dijelovima kuće te da je to preraslo u de facto diobu. Dodatno je podastrijela da je na Općinskom sudu u Vinkovcima pokrenula parnični postupak protiv G. Z.-a u kojem je tražila refundaciju za svoje prethodne doprinose izgradnji kuće. Taj je postupak tada još uvijek bio u tijeku.
Dana 2. studenoga 2009. G. Z. je podnio svoj odgovor na podnositeljičine primjedbe. Tvrdio je da su on i podnositeljica zapravo živjeli u istom prostoru i dijelili isti životni prostor, osim spavaćih soba. Smatra da dioba u naravi tehnički nije moguća uzmu li se u obzir njihovi udjeli u kući i zemljištu. Kad je riječ o podnositeljičinu parničnom postupku radi refundacije doprinosa, istaknuo je da su njihovi udjeli već utvrđeni pravomoćnom presudom te da njezin parnični postupak ne utječe na postupak radi diobe.
Druga je rasprava pred Općinskim sudom u Vinkovcima zakazana za 23. studenoga 2009. u 9.00 sati.
Na dan održavanja rasprave zastupnica podnositeljice zahtjeva obavijestila je Općinski sud u Vinkovcima da ne može prisustvovati raspravi zbog neutvrđenih zdravstvenih problema. Zatražila je odgodu rasprave. Općinski sud u Vinkovcima odbio je zahtjev za odgodom rasprave na temelju toga što zastupnica podnositeljice zahtjeva nije pružila nikakav dokaz o svojem zdravlju te jer odgodu nije tražila pravodobno. Rasprava je održana i Općinski sud u Vinkovcima odlučio je zatražiti mišljenje vještaka kako bi se utvrdilo je li dioba u naravi bila moguća i kolika je tržišna vrijednost nekretnine u pitanju.
Dana 26. studenoga 2009. Općinski sud u Vinkovcima naložio je izradu nalaza i mišljenja vještaka S. Ž.
Dana 4. prosinca 2009. podnositeljica zahtjeva prigovorila je Općinskom sudu u Vinkovcima da joj nije bilo dopušteno sudjelovati u izboru vještaka te da je odluka o nalaganju izrade izvješća donesena u njezinu odsustvu.
Dana 4. siječnja 2010. S. Ž. je podnio svoj nalaz i mišljenje. Procijenio je da je tržišna vrijednost nekretnine 55.674,00 eura (EUR). Kad je riječ o mogućnosti diobe u naravi, S. Ž. je utvrdio da ona nije moguća jer je kuća jedinstvena cjelina. Zaključio je da kuća ima jedan ulaz koji vodi do hodnika otkud se može pristupiti svim ostalim prostorijama u kući. Također je zaključio da kuća ima građevinsku dozvolu samo za prizemlje iako se u stvarnosti sastoji od dviju katova te da kuća nema uporabnu dozvolu.
Na raspravi održanoj 17. veljače 2010. podnositeljica zahtjeva prigovorila je nalazu i mišljenju vještaka. I dalje je tvrdila da je dioba u naravi moguća; istaknula je da vještak nije ispitao mogućnost stvaranja dvaju zasebnih stanova te da su njegovi nalazi o vrijednosti nekretnine i postojanju uporabne dozvole nejasni.
Općinski sud u Vinkovcima odgodio je raspravu i pozvao vještaka na ispitivanje o prigovorima podnositeljice zahtjeva.
Na raspravi održanoj 8. ožujka 2010. Općinski sud u Vinkovcima, u prisutnosti stranaka i njihovih zastupnika, saslušao je vještaka S. Ž. koji je ponovio svoje prethodne nalaze. Objasnio je da bi stvaranje dvaju zasebnih stanova bilo moguće da postoje dvije zasebne jedinice sa zasebnim ulazima. Budući da to nije slučaj s kućom o kojoj je riječ, nije moguće urediti dva zasebna stana bez dodatnog značajnog ulaganja. Posebice, trebalo bi pribaviti novu građevinsku dozvolu, što bi značilo pokrenuti novi niz upravnih postupaka, te izvršiti potrebne građevinske radove. Vještak je dodatno objasnio da nikad nije vidio uporabnu dozvolu te da je stoga sastavio svoje izvješće kao da ona ne postoji. U svakom slučaju, postojanje uporabne dozvole ne bi značajno utjecalo na njegove nalaze jer se ona može dobiti u svakom trenutku, bez posebnih poteškoća. Kad je riječ o tržišnoj vrijednosti nekretnine u pitanju, objasnio je da je ona procijenjena u skladu s mjerodavnim tržišnim podacima.
Stranke nisu imale pitanja za vještaka. Podnositeljica zahtjeva prigovorila je dijelu izvješća u kojem se navodi da dioba u naravi nije moguća. Zatražila je da se zatraži novo izvješće drugog vještaka.
Dana 22. travnja 2010. Općinski sud u Vinkovcima odbio je podnositeljičin zahtjev na temelju toga što su sve važne činjenice utvrđene te je zaključio postupak.
Oslanjajući se na izvješće vještaka, Općinski sud u Vinkovcima istoga je dana naložio prodaju kuće i zemljišta. Mjerodavni dio odluke glasi:

„Ovaj sud nije prihvatio zahtjev tuženice da se ovaj postupak obustavi do završetka postupka pod br. P-1151/09. Sud smatra da ishod tog parničnog postupka nije preliminarno pitanje koje bi moglo utjecati na ovaj postupak o diobi, posebice s obzirom na to da tuženica nije prigovorila samoj diobi i utvrđenim udjelima, što je odlučujući preduvjet za diobu ...

Sud nije prihvatio prigovor tuženice da je vještak imenovan bez da se saslušalo njezino mišljenje, kao što je predviđeno člankom 251. stavkom 2. Zakona o parničnom postupku.

Na raspravi održanoj 23. studenoga 2009. sud je odlučio naložiti izradu mišljenja vještaka. Zastupnica tuženice uredno je pozvana na tu raspravu, no na sam dan rasprave, netom prije njezina početka ..., obavijestila je sud da ne može prisustvovati raspravi zbog zdravstvenih razloga, ne podnoseći nikakve dokaze o zdravstvenim problemima.

Tužitelj je prigovorio na odgodu te je rasprava održana u odsustvu tuženice i njezine zastupnice ...

U svakom slučaju, iako je istina da je strankama dopušteno iznositi vlastito mišljenje o izboru vještaka, na sudu je da izabere vještaka, neovisno o tome slažu li se stranke ...

Tuženica je zatražila da se naloži izrada mišljenja novog izvješća drugog vještaka.

Odgovarajući na prigovore tuženice na raspravi održanoj 8. ožujka 2010. vještak [S. Ž.] ponovio je svoje nalaze o tržišnoj vrijednosti nekretnine kao i o mogućnosti diobe u naravi.

Prema mišljenju vještaka, da bi se oformila zasebna jedinica poput stana, trebala bi postojati kohezivna skupina prostorija pogodnih za stanovanje koje bi činile jedinicu i koje bi imale zaseban ulaz. Zasebna se jedinica, prema mišljenju vještaka, ne može oformiti od jedne prostorije ili više prostorija koje ne udovoljavaju prethodno navedenim kriterijima.

Kuća stranaka ne udovoljava kriterijima prema kojima se mogu oformiti zasebne jedinice jer bi to podrazumijevalo značajne troškove, posebice za novu građevinsku dozvolu, mjerodavni upravni postupak i, u konačnici, građevinske radove.

Vještak je također objasnio da je tržišnu vrijednost utvrdio uzimajući u obzir činjenicu da kuća nema uporabnu dozvolu iako njezino dobivanje ne bi zahtijevalo značajne troškove.

Čak i nakon što je vještak ponovio svoje nalaze na raspravi, tuženica je ustrajala na prigovoru njegovu nalazu da dioba u naravi ne bi bila moguća te zatražila da se naloži izrada izvješća novog vještaka.

Sud nije prihvatio zahtjev tuženice za izradom izvješća novog vještaka jer je utvrdio da je izvješće S. Ž. objektivno i dobro izrađeno.

Drugim riječima, tuženica je tijekom čitavog postupka tvrdila da je dioba u naravi moguća jer su ona i tužitelj već dijelili isti prostor kao fizički odvojene dijelove.

Međutim, ovaj sud smatra da činjenica da stranke žive zasebno u istoj kući sama po sebi ne znači da je moguća dioba u naravi jer bi ona zahtijevala da se svakoj stranci dodijeli zasebna jedinica koja bi se mogla unijeti u zemljišne knjige i koja bi bila u skladu s njihovim pojedinačnim udjelima.

Stručnjak je izričito naveo da dioba u naravi ne bi bila moguća jer bi zahtijevala dodatne građevinske radove, posebne dozvole i tako dalje.

Budući da je središnje pitanje u postupku koji se odnosi na diobu nekretnine utvrditi može li se nekretnina u pitanju u mjerodavnom trenutku fizički podijeliti, slijedi da su prigovori tuženice neosnovani, stoga je, posljedično, izvješće vještaka prihvaćeno.”

Dana 17. svibnja 2010. podnositeljica zahtjeva uložila je žalbu pred Županijskim sudom u Vukovaru osporavajući prvostupanjsku odluku. Tvrdila je da je činjenica da i ona i G. Z. žive u kući prerasla u de facto diobu te da je, u svakom slučaju, bilo potrebno obustaviti postupak o diobi do utvrđivanja ishoda parničnog postupka u kojem je tražila naknadu troškova za svoje prethodne doprinose izgradnji kuće. Dodatno je osporila činjenicu da je vještak bio izabran, a da ona nije imala priliku prigovoriti tom izboru Nadalje, podnositeljica zahtjeva smatrala je da je moguće formirati dvije zasebne jedinice, a time i zgradu s dvama zasebnim stanovima. Budući da je stručnjak zaključio drugačije, bilo je potrebno naložiti izradu drugog nalaza i mišljenja; prvostupanjski sud to je odbio bez navođenja bilo kakvih mjerodavnih razloga.
Dana 17. veljače 2011. Županijski sud u Vukovaru odbio je žalbu podnositeljice zahtjeva kao neosnovanu. Sud je utvrdio da je izvješće vještaka dobro izrađeno i uvjerljivo te je stoga odbio sve tvrdnje podnositeljice zahtjeva s tim u vezi. Županijski sud u Vukovaru utvrdio je da činjenica da podnositeljica zahtjeva nije bila saslušana kad je prvostupanjski sud odlučio naložiti izradu izvješća nije utjecala na ukupnu pravičnost postupka. Također je istaknuo da je vještak saslušan tijekom postupka i da je uvjerljivo obranio svoje nalaze. Konačno, Županijski sud u Vukovaru potvrdio je nalaze prvostupanjskog suda da dioba u naravi nije moguća i utvrdio da parnični postupak za refundacijom doprinosa podnositeljice zahtjeva za izgradnju kuće koji je u tijeku nije opravdavao obustavu postupka jer su udjeli stranaka u kući već utvrđeni pravomoćnom presudom.
Dana 22. ožujka 2011. Općinski sud u Vinkovcima pokrenuo je ovršni postupak sudske prodaje kuće i zemljišta.
Podnositeljica zahtjeva uložila je 4. travnja 2011. pred Županijskim sudom u Vukovaru žalbu protiv navedene odluke.
Dana 7. travnja 2011. podnositeljica zahtjeva podnijela je ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske tvrdeći da je povrijeđeno njezino pravo na pošteno suđenje prema članku 29. Ustava i članku 6. Konvencije, zasebno i u vezi s člankom 13. Konvencije. Također je smatrala da je povrijeđeno načelo zakonitosti, jednakosti pred zakonom, prava na poštivanje privatnog i obiteljskog života te prava na vlasništvo prema člancima 5., 14., 35. i 48. Ustava. Podnositeljica zahtjeva ponovila je svoje prethodne tvrdnje o izboru vještaka i nalazima izvješća vještaka. Također je tvrdila da su i ona i G. Z. oboje godinama živjeli u kući te da su je već de facto podijelili. Stoga je smatrala da je dioba u naravi jedino moguće rješenje. Podnositeljica zahtjeva od Ustavnog je suda također zahtijevala obustavu ovršnog postupka.
Dana 12. svibnja 2011. Ustavni sud proglasio je ustavnu tužbu podnositeljice zahtjeva nedopuštenom kao očigledno neosnovanu i odbio njezin zahtjev za obustavom ovršnog postupka.
Dana 10. listopada 2011. Županijski sud u Vukovaru odbio je žalbu podnositeljice zahtjeva protiv odluke Općinskog suda u Vinkovcima kojom se pokreće ovršni postupak (vidi prethodne stavke 28. i 29.).
Dana 18. rujna 2012. Općinski sud u Vinkovcima, nakon što su kuća i zemljište prodani G. Z.-u, sudskim nalogom dodijelilo je podnositeljici zahtjeva iznos od 135.333,34 hrvatskih kuna (HRK) kao njezin udio.
Općinski sud u Vinkovcima istog je dana podnositeljici zahtjeva naložio da se iseli iz kuće.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Mjerodavno domaće pravo

1. Ustav

Mjerodavne odredbe Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/1990, 135/1997, 8/1998 (pročišćeni tekst), 113/2000, 124/2000 (pročišćeni tekst), 28/2001 i 41/2001 (pročišćeni tekst), 55/2001 (ispravak), 76/2010, 85/2010) glase kako slijedi:

Članak 14.

„Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

Svi su pred zakonom jednaki.”

Članak 34.

„Dom je nepovrediv ... ”

Članak 35.

„Svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.”

Članak 48.

„Jamči se pravo vlasništva ...”

2. Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske

Mjerodavni dio članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 49/2002) glasi kako slijedi:

Članak 62.

„1. Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu (u daljnjem tekstu: ustavno pravo) ...

2. Ako je zbog povrede ustavnih prava dopušten drugi pravni put, ustavna tužba može se podnijeti tek nakon što je taj pravni put iscrpljen.”

3. Mjerodavno zakonodavstvo o vlasništvu

Mjerodavne odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09) glase:

SUVLASNIŠTVO

Pravo na razvrgnuće

Članak 47.

„(1) Suvlasnik ima pravo na razvrgnuće suvlasništva, ako je moguće i dopušteno; to mu pravo ne zastarijeva.

(2) Suvlasnik može zahtijevati razvrgnuće u bilo koje doba, osim kad bi to bilo na štetu ostalih, no može i tada ako se s obzirom na okolnosti ne bi moglo razumno očekivati da će se prilike uskoro tako izmijeniti da razvrgnuće ne bi bilo na štetu drugih suvlasnika. O prigovoru da se ne može zahtijevati razvrgnuće odlučit će sud nadležan za vođenje postupka razvrgnuća ... ”

Način sudskog razvrgnuća

Članak 50.

„(1) Kad razvrgnuće provodi sud, vezan je u prvom redom strogim zakonskim odredbama, a posredno valjanim sporazumom stranaka o načinu razvrgnuća, ako takav postoji, a moguć je i dopušten, a i pravom na razvrgnuće isplatom koje je imao pojedini suvlasnik na temelju pravnoga posla ili zakona.

(2) Ako sud nije glede načina razvrgnuća vezan u smislu stavka 1. ovoga članka, sud će djeljive pokretne stvari dijeliti fizički ...

(4) Ako dioba iz stavka 2. ovoga članka nije moguća, a da se znatno ne umanji vrijednost, sud će odlučiti da se stvar proda na javnoj dražbi ili na drugi prikladan način, a dobiveni iznos podijeliti razmjerno suvlasničkim dijelovima (civilno razvrgnuće).”

Razvrgnuće uspostavom etažnoga vlasništva

Članak 53.

„Ako suvlasnici suglasno odluče da će umjesto diobe nekretnine svoja suvlasnička prava ograničiti tako što će s određenim idealnim dijelom povezati vlasništvo posebnoga dijela suvlasničke nekretnine (uspostaviti etažno vlasništvo), uzima se da je to njihova odluka o načinu razvrgnuća ...”

POSEBNI DIJELOVI NEKRETNINE

Vlasništvo posebnih dijelova nekretnine

Članak 67.

„(1) Vlasništvo posebnoga dijela može biti uspostavljeno glede dijela suvlasničke nekretnine koji čini samostalnu uporabnu cjelinu, prikladnu za samostalno izvršavanje suvlasnikovih ovlasti, kao što je stan ili druga samostalna prostorija ... ”

Zakonom o najmu stanova (Narodne novine, br. 91/1996, 48/1998, 66/1998, 22/2006) definira se što čini stan u sljedećim terminima:

Članak 2.

„(1) Stanom se smatra skup prostorija namijenjenih za stanovanje s prijeko potrebnim sporednim prostorijama koje čine jednu zatvorenu građevinsku cjelinu i imaju poseban ulaz ...”

B. Mjerodavna praksa Ustavnog suda

U svojoj odluci br. U-III-46/2007 od 22. prosinca 2010. Ustavni je sud, pozivajući se na sudsku praksu Suda u predmetu Ćosić protiv Hrvatske, br. 28261/06, 15. siječnja 2009., razmotrio tužbu podnositeljice zbog njezina iseljenja iz stana u odnosu na pravo na dom propisano člankom 34. stavkom 1. Ustava iako podnositeljica nije navela tu odredbu. U tom pogledu Ustavni je sud primijetio:

„Podnositeljica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđena ustavna prava propisana člancima 14. i 18., kao i odredbe članaka 3. i 5. Ustava Republike Hrvatske. Iz sadržaja ustavne tužbe razvidno je da podnositeljica smatra povrijeđenim pravo na dom propisano člankom 34. stavkom 1. Ustava, kao i pravo na poštovanje doma zajamčeno člankom 8. Konvencije ...

Prema članku 62. stavku 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom (ustavno pravo).

Sukladno tome, Ustavni sud, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, štiti podnositelje od povreda samo onih prava koja imaju ustavno značenje.”

Ustavni sud slijedio je jednak pristup u svojoj odluci br. U-III405/2008 od 21. veljače 2012. o iseljenju podnositeljice iz njezina stana, a u kojoj je citiran članak 14. stavak 2. (jednakost pred zakonom) Ustava, no Ustavni je sud smatrao da je njezin predmet otvorio pitanje njezina prava na dom. Stoga je njezine prigovore ispitao prema članku 34. stavku 1. (pravo na dom) Ustava u vezi s člancima 35. (pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života) i 16. (ograničenje ustavnih prava) Ustava te člankom 8. Konvencije.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE I ČLANKA 1. PROTOKOLA br. 1.

Podnositeljica zahtjeva prigovorila je da je nalog domaćih sudova za diobu kuće koju je zajednički posjedovala s bivšim suprugom sudskom prodajom povrijedio njezino pravo na poštivanje njezina doma i njezino pravo na mirno uživanje njezina vlasništva. Podnositeljica zahtjeva pozvala se na članak 8. Konvencije koji glasi kako slijedi:

„1. Svatko ima pravo na štovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, gospodarske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.”

Podnositeljica je također citirala članak 1. Protokola br. 1. koji glasi: „Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine, Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

A. Dopuštenost

1. Tvrdnje stranaka

Vlada je ustvrdila da podnositeljica tijekom postupka pred domaćim sudovima nije prigovorila na povredu njezina prava na poštivanje njezina doma i mirno uživanje njezina vlasništva. U svojoj ustavnoj tužbi, koja je bila učinkovito domaće pravno sredstvo za njezine prigovore, podnositeljica zahtjeva nije navela mjerodavnu odredbu Ustava ili drugačije prigovorila na povredu njezina prava na poštivanje njezina doma i mirno uživanje njezina vlasništva. Nadalje, podnositeljica zahtjeva nije Ustavnom sudu uložila žalbu na točke zakona, što je također bilo učinkovito domaće sredstvo.
Podnositeljica zahtjeva nije se složila s Vladom, tvrdeći da je iscrpila sva dostupna i učinkovita domaća sredstva.

2. Ocjena suda

Sud ponavlja da se, prema članku 35. stavku 1. Konvencije, zahtjevom može baviti samo nakon iscrpljenja svih domaćih sredstava. Svrha članka 35. jest državama ugovornicama dati priliku da spriječe ili isprave povrede koje se protiv njih iznose prije nego što ti navodi budu podneseni Sudu (vidi, primjerice, predmet Mifsud protiv Francuske (odl.) [VV], br. 57220/00, § 15, ESLJP 2002.-VIII). Obveza iscrpljenja domaćih pravnih sredstava zahtijeva samo da podnositelj zahtjeva na uobičajeni način iskoristi pravna sredstva koja su učinkovita, dostatna i dostupna u vezi s njegovim pritužbama povezanim s Konvencijom. Da bi bilo učinkovito, sredstvo mora moći izravno riješiti pobijano stanje stvari (vidi predmet Balogh protiv Mađarske, br. 47940/99, stavak 30., 20. srpnja 2004.).
Pravilo iscrpljenja domaćih sredstava uobičajeno zahtijeva da prigovori koji se namjeravaju kasnije podnijeti na međunarodnoj razini najprije budu izneseni pred domaćim sudovima, barem u biti i u skladu s formalnim zahtjevima i vremenskim ograničenjima propisanim domaćim pravom. Cilj pravila o iscrpljenju domaćih sredstava jest dopustiti nacionalnim tijelima (prvenstveno sudskim tijelima) da adresiraju tvrdnju o povredi prava Konvencije i, gdje je to prikladno, da omoguće ispravak povrede prije nego što se tvrdnja podnese Sudu. U mjeri u kojoj na nacionalnoj razini postoji sredstvo koje domaćim sudovima omogućuje da razmotre, barem u biti, bilo koju tvrdnju kao navodnu povredu prava Konvencije, to se sredstvo treba koristiti (vidi predmet Azinas protiv Cipra [VV], br. 56679/00, stavak 38., ESLJP 2004.-III).
Sud primjećuje da se u ovom predmetu radi o diobi kuće koju je podnositeljica zahtjeva sagradila zajedno sa svojim bivšim suprugom i u kojoj su godinama živjeli, uključujući i godine nakon njihova razvoda. Tijekom postupaka na domaćim sudovima podnositeljica zahtjeva protivila se diobi kuće sudskom prodajom, tvrdeći da su ona i njezin bivši suprug godinama živjeli u zasebnim dijelovima kuće te da je to preraslo u de facto diobu. Stoga je ustrajala na svojoj ponudi za diobom u naravi, jasno dajući do znanja domaćim vlastima da se nije željela iseliti iz kuće.
Kada su niži sudovi odbili prihvatiti zahtjev za diobom u naravi, podnositeljica zahtjeva podnijela je ustavnu tužbu u kojoj je ponovno iznijela jednake prigovore o učincima diobe sudskom prodajom. S tim u vezi, Sud primjećuje da, suprotno Vladinim tvrdnjama, mjerodavni materijali iz predmetnog spisa otkrivaju da se podnositeljica zahtjeva izrijekom pozivala na odredbu Ustava koja jamči pravo vlasništva. U svakom slučaju, neovisno o odredbi koju je podnositeljica zahtjeva citirala, na Ustavnom je sudu bilo da ispita bit njezinih prigovora (vidi prethodne stavke 39. i 40.).
Stoga Sud smatra da je podnositeljica zahtjeva, žaleći se u biti o učincima diobe na njezino pravo na poštivanje njezina doma i mirno uživanje njezina vlasništva, uobičajeno iskoristila domaća sredstava u skladu s člankom 35. stavkom 1. Konvencije prije nego što je iste prigovore iznijela pred Sudom (vidi, inter alia, predmet Tarbuk protiv Hrvatske, br. 31360/10, stavak 32., 11. prosinca 2012.).
U pogledu Vladine tvrdnje da podnositeljica zahtjeva Vrhovnom sudu nije izjavila reviziju, Sud primjećuje da Ustavni sud ustavnu tužbu podnositeljice zahtjeva nije proglasio nedopuštenom zbog neiscrpljivanja domaćih sredstava, već da je smatrao da je njezina tužba u svojoj biti očigledno neosnovana. Time je Ustavni sud implicitno prihvatio da ustavna tužba podnositeljice zahtjeva zadovoljava formalne kriterije, Sud ne vidi razloga zašto bi imao drugačiji stav (vidi predmet Bjedov protiv Hrvatske, br. 42150/09, stavak 48., 29. svibnja 2012.).
S obzirom na prethodno navedeni kontekst, Sud smatra da Vladin prigovor mora biti odbijen, Sud dalje primjećuje da tužba podnositeljice zahtjeva nije očigledno neosnovana u smislu članka 35. stavka 3.(a) Konvencije. Također primjećuje da nije nedopuštena ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenom.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

Podnositeljica zahtjeva tvrdila je da je u kući u pitanju razvila dovoljne veze sa svojim privatnim i obiteljskim životom. Tu je kuću izgradila sa svojim bivšim suprugom i u njoj je živjela niz godina. Nakon razvoda, podnositeljica zahtjeva i njezin bivši suprug oboje su nastavili živjeti u kući. Stoga je smatrala da je to preraslo u de facto fizičku diobu te da stoga nije bilo razloga za diobom sudskom prodajom. Podnositeljica zahtjeva prigovorila je da iznos koji je primila od sudske prodaje kuće nije bio dostatan da si kupi primjeren stan u kojem može stanovati. S tim u vezi, osporila je nalaz i mišljenje vještaka i u pogledu mogućnosti diobe u naravi i vrijednosti njezina udjela.
Vlada je ustvrdila da kuća u pitanju nije bila podnositeljičin dom u smislu Konvencije. Istaknula je da se podnositeljica zahtjeva 2005. godine razvela od supruga, no da se od 2004. koristi samo jednom prostorijom u prizemlju kuće. Kuća je zasebna jedinica i podnositeljica zahtjeva trebala je znati da u toj kući ne može imati privatni i obiteljski život. Stoga je, barem od trenutka kada su pravomoćnom presudom ustanovljeni udjeli stranaka u kući, boravak podnositeljice zahtjeva u kući bio privremena karaktera, što je podnositeljicu zahtjeva spriječilo u stvaranju dovoljne i trajne veze s kućom.
Vlada je dalje tvrdila da se dioba kuće temeljila na mjerodavnom zakonskom pravu, odnosno Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima te Zakonu o parničnom postupku, kao i na mjerodavnoj sudskoj praksi domaćih sudova. Slijedila je legitiman cilj „zaštite prava drugih” u smislu članka 8. stavka 2. Konvencije jer je i bivši suprug podnositeljice zahtjeva također imao pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva i diobu zajedničke nekretnine. Konačno, Vlada je smatrala da je miješanje u diobu kuće bilo „nužno u demokratskom društvu”. Vlada je istaknula da su domaći sudovi bili suočeni s dvama suprotnim stavovima o tome koje je najbolje sredstvo diobe kuće. Stoga su naložili izvođenje izvješća vještaka i strankama dodijelili dostatnu mogućnost iznošenja svih svojih tvrdnji.
S obzirom na prigovor podnositeljice zahtjeva prema članku 1. Protokola br. 1., Vlada je istaknula da je, prema sudskoj praksi Suda, odgovornost Države u vlasničkim sporovima između privatnih stranaka ograničena na pružanje učinkovitog sredstva. Hrvatska je ispunila svoju obvezu u tom pogledu te stoga nije bilo miješanja u prava podnositeljice zahtjeva. U svakom slučaju, Vlada je smatrala da je navodno miješanje u vlasnička prava podnositeljice zahtjeva bilo temeljeno na Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima te Zakonu o parničnom postupku, da je težilo ostvarenju legitimna cilja od javnog interesa te da je bilo razmjerno okolnostima predmeta.

2. Ocjena suda

Uzimajući u obzir sve okolnosti ovog predmeta, kao i prigovore podnositeljice zahtjeva, Sud smatra primjerenim najprije razmotriti prigovor podnositeljice zahtjeva prema članku 8. Konvencije.

(a) Radi li se ovdje o pravu koje štiti članak 8.

Prvo pitanje koje je Sud razmotrio bilo je može li podnositeljica zahtjeva nedvojbeno tvrditi da je imala pravo koje štiti članak 8. i – što se tiče konkretno ovog predmeta – može li se kuća o kojoj je riječ smatrati domom podnositeljice zahtjeva.
Sud ponavlja da koncept „doma” prema Konvenciji ima autonomno značenje. Predstavljaju li određene prostorije „dom”, što povlači zaštitu iz članka 8. stavka 1., ovisit će o činjeničnim okolnostima, odnosno o postojanju dovoljnih i trajnih veza s konkretnim mjestom (vidi, među brojnim ostalim, predmete Gillow protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 24. studenoga 1986., stavak 46., serija A, br. 109; Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 25. rujna 1996., stavci 52. – 54., Izvješća o presudama i odlukama 1996.-IV; te predmet Bjedov, prethodno citiran, stavak 57.).
Sud primjećuje da je među strankama neosporno da je podnositeljica zahtjeva sa svojim bivšim suprugom G. Z.-om 1992. izgradila kuću o kojoj je riječ te da su oboje živjeli u kući čak i nakon razvoda 2005. Podnositeljici zahtjeva naloženo je da se iseli iz kuće tek u rujnu 2012. te ona tijekom čitavog tog razdoblja nije imala drugi dom ili prebivalište. U takvim okolnostima, Sud smatra da je podnositeljica zahtjeva imala dovoljne i trajne veze s kućom o kojoj je riječ kako bi se ona mogla smatrati njezinim „domom” u svrhu članka 8. Konvencije.

(b) Je li došlo do miješanja u pravo podnositeljice zahtjeva na poštivanje njezina doma

Sud utvrđuje da među strankama nije bilo spora o tome jesu li dioba podnositeljičine kuće i nalog da se iz nje iseli prerasli u miješanje u pravo na poštivanje njezina doma. Sud ne vidi razloga da zaključi drugačije.

(c) Je li miješanje propisano zakonom i teži li se njime ostvariti legitiman cilj

O diobi kuće o kojoj je riječ i nalogu podnositeljici zahtjeva da se iseli iz kuće odlučili su domaći sudovi prema hrvatskim zakonima kojima se uređuje suvlasništvo i koji bilo kojem suvlasniku dopuštaju da traži razvrgnuće suvlasništva. Primjećujući da je njegova ovlast revidiranja usklađenosti s domaćim pravom ograničena (vidi, među ostalim tijelima, predmet Allan Jacobsson protiv Švedske (br. 1), 25. listopada 1989., serija A, br. 163, str. 17., stavak 57.), Sud se uvjerio da su odluke nacionalnih sudova bile utemeljene na mjerodavnom nacionalnom pravu. Nadalje, miješanjem o kojem je riječ težilo se ostvariti legitiman cilj „zaštite prava drugih”, odnosno prava G. Z.-a da traži razvrgnuće suvlasništva nad kućom u pitanju.

(d) Je li miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu”

Središnje je pitanje u ovom predmetu stoga je li miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu”.
Sud ponavlja da će se miješanje smatrati „nužnim u demokratskom društvu” za legitiman cilj ako odgovara na „neodgodivu društvenu potrebu” i, posebice, ako je razmjerno legitimnom cilju koji se teži postići. Dok je početna ocjena nužnosti na nacionalnim tijelima, konačna ocjena o tome jesu li razlozi navedeni za miješanje mjerodavni i dovoljni podliježe reviziji Suda koji odlučuje o usklađenosti sa zahtjevima Konvencije (vidi predmete Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 66746/01, stavak 81., 27. svibnja 2004. i Buckley, prethodno citiran, stavak 74.).
Sud utvrđuje da su u predmetu o kojem je riječ domaći sudovi bili suočeni s problemom utvrđivanja poštene ravnoteže između privatnih interesa podnositeljice zahtjeva i G. Z.-a u diobi njihove obiteljske kuće. Ti su interesi obuhvaćali prava prema članku 8. Konvencije te je stoga, zbog prirode spora, miješanje odluka domaćih sudova u prava jedne od stranaka, zajamčena tom odredbom, bilo neizbježno. U takvim okolnostima, Sud mora preispitati je li proces odlučivanja koji je doveo do mjera miješanja bio pošten i takav da je mogao propisno poštivati interese koje pojedincu jamči članak 8. (vidi predmet Zehentner protiv Austrije, br. 20082/02, stavak 58., 16. srpnja 2009.).
Sud primjećuje da podnositeljica zahtjeva, kad je G. Z. pred Općinskim sudom u Vinkovcima pokrenuo spor tražeći razvrgnuće svojeg i podnositeljičina suvlasništva nad kućom u pitanju kupovinom udjela od podnositeljice zahtjeva ili diobom kuće sudskom prodajom, nije prigovorila prijedlogu za diobu (vidi prethodni stavak 12.), čime je uklonila mogućnost rasprave o pitanju nužnosti i legitimnosti takva zahtjeva. Umjesto toga, podnositeljica zahtjeva prigovorila je predloženome modelu diobe, tražeći diobu u naravi (vidi prethodni stavak 13.), a tom je prijedlogu prigovorio G. Z. (vidi prethodni stavak 14.).
Takvo neslaganje između podnositeljice zahtjeva i G. Z.-a zahtijevalo je od domaćih sudova da pronađu model diobe koji bi bio ostvariv i primjeren okolnostima predmeta. S tim u vezi, Sud ponavlja da svaka osoba izložena riziku miješanja u njezino pravo na dom treba u načelu imati mogućnost da razmjernost i razumnost te mjere odredi neovisan sud u svjetlu načela iz članka 8. Konvencije (vidi, mutatis mutandis, predmet Orlić protiv Hrvatske, br. 48833/07, stavak 65., 21. lipnja 2011.). Ovaj se zahtjev jednako primjenjivao na mjerodavne interese i podnositeljice zahtjeva i G. Z.-a.
Dana 26. studenoga 2009. Općinski sud u Vinkovcima naložio je izradu nalaza i mišljenja vještaka kako bi se utvrdilo je li dioba u naravi moguća, kao i kolika je tržišna vrijednost kuće i zemljišta. U nalazu i mišljenju vještaka od 4. siječnja 2010. utvrđeno je da dioba u naravi nije moguća jer je kuća bila jedinstvena jedinica s jednim ulazom i hodnikom koji vodi do svih ostalih prostorija u kući (vidi prethodni stavak 19.). Vještak je navedene nalaze dodatno obrazložio na raspravi održanoj 8. ožujka 2010. Vještak je objasnio da dioba u naravi formiranjem zasebnih stanova za podnositeljicu zahtjeva i G. Z.-a nije moguća bez dodatnog značajnog ulaganja, poput pokretanja novog upravnog postupka, dobivanja nove građevinske dozvole i izvođenja potrebnih građevinskih radova (vidi prethodni stavak 22.).
Sud primjećuje da podnositeljica zahtjeva nije imala pitanja za vještaka iako joj je dana svaka prilika da suoči vještaka sa svojim položajem i postavi važna pitanja o njegovim nalazima. Umjesto toga, podnositeljica je tek tvrdila da je dioba u naravi moguća (vidi prethodni stavak 23.). Općinski sud u Vinkovcima prihvatio je izvješće vještaka, utvrđujući da je ono dostatno obrazloženo i uvjerljivo, te je naložio diobu sudskom prodajom. Odluka Općinskog suda u Vinkovcima dostatno je obrazložena i ne otkriva nikakve proizvoljne ili očigledno nerazumne zaključke, posebice imajući u vidu odredbe mjerodavnog domaćeg prava. Utvrđuju da sud nalaže diobu sudskom prodajom ako dioba u naravi nije moguća bez štetnih učinaka na vrijednost nekretnine (vidi prethodni stavak 37. te članak 50. stavak 4. i članak 67. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima) te da „stan” zahtijeva zaseban ulaz (vidi prethodni stavak 38.).
Sud stoga, imajući na umu da vlastite utvrđene činjenice ne može zamijeniti onima domaćih sudova koji su u boljem položaju za ocjenjivanje dokaza koji su pred njima iznijeti, utvrđuje da je proces odlučivanja koji je doveo do mjera miješanja u prava podnositeljice zahtjeva bio pošten i takav da je omogućio dužno poštovanje interesa koje štiti članak 8.
Konačno, Sud primjećuje da, iako je podnositeljica zahtjeva pred njim iznijela važne tvrdnje, odnosno da novcem dodijeljenim sudskom prodajom ne bi mogla kupiti drugi prikladan stan, što bi moglo imati važnu ulogu u uravnoteženju interesa i u pogledu mjerodavnog domaćeg prava (vidi prethodni stavak 37. – članak 47. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima), tu tvrdnju nikad nije iznijela pred domaćim sudovima. Imajući na umu da su domaća tijela propisno razmotrila prigovor podnositeljice zahtjeva o modelu diobe, Sud ne vidi razloga za sumnju u to bi li razmotrili tvrdnju podnositeljice zahtjeva o tome bi li ona mogla kupiti drugi stan. Međutim, s obzirom na to da to pitanje nije postavljeno na nacionalnoj razini, Sud ne može zamijeniti nacionalna tijela jer bi to prelazilo njegovu supsidijarnu ulogu.
Stoga, Sud smatra da nije došlo do povrede članka 8. Konvencije.
U svjetlu prethodnih razmatranja, Sud također smatra da nema osnove po kojoj se može zaključiti da je na bilo koju odluku domaćih sudova utjecao bilo koji element proizvoljnosti ili da su bile drugačije očigledno nerazumne te stoga povrijedile vlasnička prava podnositeljice zahtjeva prema članku 1. Protokola br. 1. (vidi, mutatis mutandis, predmet Anheuser-Busch Inc. protiv Portugala [VV], br. 73049/01, stavak 86., ESLJP 2007.-I).
To Sudu dopušta da bez daljnjeg razmatranja zaključi da nije došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1.

II. OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE

Konačno, podnositeljica zahtjeva prigovorila je na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije da je domaćim sudovima nedostajalo nepristranosti te na temelju članka 14. Konvencije da je bila diskriminirana, no bez ikakva daljnjeg obrazloženja.
U svjetlu cjelokupnog materijala u njegovu posjedu i u mjeri u kojoj je predmet prigovora u njegovoj nadležnosti, Sud smatra da ovaj dio zahtjeva ne ukazuje ni na kakvu povredu Konvencije. Slijedi da je nedopušten temeljem članka 35. stavka 3.(a) Konvencije kao očigledno neosnovan te da mora biti odbačen u skladu s člankom 35. stavkom 4. Konvencije.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

Utvrđuje da je zahtjev u dijelu koji se odnosi na navodnu povredu podnositeljičina prava na poštivanje njezina doma i mirno uživanje njezina vlasništva dopušten, dok je ostatak zahtjeva nedopušten;
Presuđuje da nije došlo do povrede članka 8. Konvencije;
Presuđuje da nije došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 3. listopada 2013. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika suda.

Søren Nielsen	Isabelle Berro-Lefèvre
Tajnik	Predsjednica

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

PREVOD PRESUDE PREUZET JE IZ HUDOC BAZE PODATAKA

FIRST SECTION

CASE OF ZRILIĆ v. CROATIA

(Application no. 46726/11)

JUDGMENT

STRASBOURG

3 October 2013

FINAL

20/01/2014

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Zrilić v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Isabelle Berro-Lefèvre, President,
Elisabeth Steiner,
Khanlar Hajiyev,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse,
Ksenija Turković,
Dmitry Dedov, judges,
and Søren Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 10 September 2013,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 46726/11) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Ms Slavica Zrilić (“the applicant”), on 21 July 2011.

2. The applicant was represented by Ms V. Šnur, a lawyer practising in Vinkovci. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. The applicant alleged in particular that her rights to respect for her home and to peaceful enjoyment of her possessions under Article 8 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1 had been violated by the national courts’ order for the partition of the house she had jointly owned with her former husband.

4. On 3 October 2011 the applicant’s complaints concerning the right to respect for her home and peaceful enjoyment of her possessions under Article 8 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1 were communicated to the Government. It was also decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time (Article 29 § 1).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born in 1958 and lives in Vinkovci.

6. In 1992 the applicant and her former husband G.Z. built a family house in Vinkovci. The house measured 176.42 square metres on two levels, each consisting of two rooms, bathroom, hallway, dining-room and a kitchen. It was placed on a plot of land measuring in total 455 square metres. The applicant and her former husband lived on the ground floor while the upper level was left in a rough stage of construction.

7. In May 2005 the applicant and G.Z. divorced, but continued to live in the same house.

8. In the meantime, the applicant lodged a civil action in the Županja Municipal Court (Općinski sud u Županji) asking it to establish her share in the house and the plot of land. She also asked that her share in the ownership of a jointly owned car be established.

9. During the proceedings, the Županja Municipal Court commissioned an expert report to establish the total value of the house and the plot of land. The expert submitted her report on 17 March 2009, finding that the total value of the house and the plot of land was 55,158.48 euros (EUR). She also found that the parties’ proportions in the total investments were 66:34 in favour of G.Z.

10. Since G.Z. did not contest the applicant’s claim, on 8 May 2009 the Županja Municipal Court established that the applicant was the owner of one-third and G.Z. of two-thirds of the house and the plot of land. It also established that they owned their car in equal shares and ordered G.Z. to pay the applicant 3,045.50 Croatian kunas (HRK) on that account. This judgment became final and the applicant and G.Z. registered their shares of the house and the plot of land in the land registry of the Vinkovci Municipal Court (Općinski sud u Vinkovcima).

11. On 28 August 2009 G.Z. lodged a request with the Vinkovci Municipal Court for partition of the house. He proposed to buy out the applicant’s share or, alternatively, to have the house partitioned by judicial sale.

12. At a hearing on 6 October 2009 the applicant did not object to the proposal for partition in the proportions established, but she asked for an adjournment of the hearing so she could prepare her observations concerning the proposed partition model.

13. On 14 October 2009 the applicant opposed the proposed partition model asking the Vinkovci Municipal Court to order partition in kind. She argued that she and G.Z. had already been living in separate parts of the house for some years and that it had amounted to a de facto partition. She further submitted that she had brought a civil action against G.Z. in the Vinkovci Municipal Court in which she had claimed a refund of her previous contributions to the construction of the house. These proceedings were at the time still pending.

14. On 2 November 2009 G.Z. submitted his reply to the applicant’s observations. He argued that he and the applicant had actually been living in the same space and sharing the same living area, apart from bedrooms. He considered that partition in kind was not technically possible, given their shares in the house and the plot of land. As regards the applicant’s civil action for refund of contributions, he pointed out that they had already had their shares established by a final judgment, and that her civil action had no bearing on the proceedings at issue.

15. Another hearing before the Vinkovci Municipal Court was scheduled for 23 November 2009 at 9 a.m.

16. On the day of the hearing, the applicant’s representative informed the Vinkovci Municipal Court that she was not able to attend because she had some undisclosed health issues. She asked for the hearing to be adjourned. The Vinkovci Municipal Court dismissed the request for adjournment of the hearing, on the grounds that the applicant’s representative had not provided any evidence about her health, and that she had not asked for the adjournment in due time. The hearing was held and the Vinkovci Municipal Court decided to commission an expert report in order to establish whether partition in kind was possible and also the market value of the property at issue.

17. On 26 November 2009 the Vinkovci Municipal Court commissioned an expert report from S.Ž.

18. On 4 December 2009 the applicant complained to the Vinkovci Municipal Court that she had not been allowed to participate in the choice of the expert and that the decision to commission the report had been adopted in her absence.

19. On 4 January 2010 S.Ž. submitted his expert report. He estimated the market value of the property at EUR 55,674. As regards the possibility of partition in kind, S.Ž. established that it was not possible because the house was a single unit. He found that the house had one entrance, which led to a hallway from where it was possible to access all the other rooms in the house. He also found that the house had a building permit only for the ground floor although in reality it consisted of two levels, and that the house did not have a use permit.

20. At a hearing held on 17 February 2010 the applicant objected to the findings of the expert report. She maintained that partition in kind was possible, and pointed out that the expert had not examined the possibility of creating two separate flats, and that his findings as to the value of the property and the existence of the use permit were unclear.

21. The Vinkovci Municipal Court adjourned the hearing and summoned the expert for questioning concerning the applicant’s objections.

22. At a hearing held on 8 March 2010 the Vinkovci Municipal Court, in presence of the parties and their representatives, heard expert S.Ž., who reiterated his previous findings. He explained that creating two separate flats would only have been possible if there had been two single units with separate entrances. Since this was not the case with the house at issue it was not possible to establish two separate flats without further significant investment. In particular, it would be necessary to obtain a new building permit, which meant instituting a new set of administrative proceedings, and to carry out the necessary construction work. The expert further explained that he had never seen a use permit and therefore he had made his report as though it did not exist. In any event, the existence of a use permit would not significantly influence his findings, because it could always be obtained without any particular difficulties. As regards the market value of the property at issue, he explained that it had been assessed in line with the relevant market data.

23. The parties had no questions for the expert. The applicant objected to the part of the report which stated that partition in kind was not possible. She asked for a new report to be commissioned from another expert.

24. On 22 April 2010 the Vinkovci Municipal Court dismissed the applicant’s request, on the grounds that all the relevant facts had been established, and concluded the proceedings.

25. On the same day the Vinkovci Municipal Court, relying on the expert report, ordered the sale of the house and the plot of land. The relevant part of the decision reads:

“This court did not accept the respondent’s request for the proceedings to be stayed until termination of the proceedings under no. P-1151/09. The court considers that the outcome of those civil proceedings is not a preliminary issue which could influence these partition proceedings, especially since the respondent did not object to the partition itself and the established shares, which is the decisive prerequisite for partition ...

The court did not accept the respondent’s objection that the expert had been appointed without having her opinion heard, as provided under Article 251 § 2 of the Code of Civil Procedure.

At a hearing held on 23 November 2009 the court decided to commission an expert report. The respondent’s representative was duly summoned to this hearing, but she informed the court, on the same day just before the hearing ..., that she could not attend for health reasons, without submitting any evidence of health problems.

The claimant objected to the adjournment, and the hearing was held in the absence of the respondent and her representative ...

In any event, although it is true that the parties are allowed to express their opinion as to the choice of the expert, it is for the court to choose an expert, irrespective of whether the parties agree ...

The respondent asked for a new report to be commissioned from another expert.

Answering the respondent’s objections at a hearing held on 8 March 2010, expert [S.Ž.] reiterated his findings both as to the market value of the property and the possibility of partition in kind.

According to the expert, in order to form a single unit such as an apartment, there would have to be a cohesive group of rooms suitable as living accommodation, which would form a unit and would have a separate entrance. A single unit, according to the expert, could not be formed from one or more rooms which do not meet the aforementioned criteria.

The parties’ house does not meet the criteria by which single units could be formed, since it would imply significant costs, particularly for the new building permit, the relevant administrative proceedings and eventually the construction work.

The expert also explained that he had determined the market value taking into account the fact that the house had no use permit, although obtaining one would not entail significant costs.

Even after the expert had reiterated his findings at the hearing, the respondent insisted on her objection to his finding that partition in kind would not be possible, and requested that a new expert report be commissioned.

This court did not accept the respondent’s request for a new expert report because it found S.Ž.’s report objective and well drafted.

Namely, throughout the proceedings the respondent maintained that partition in kind was possible, as she and the claimant had been sharing the same space as physically divided parts.

However, this court considers that the fact that the parties live separately in the same house does not mean in itself that partition in kind is possible, since it would require each party to be allocated a single unit which could be entered in the land register and which would be in proportion with their respective shares.

The expert explicitly stated that partition in kind would not be possible since it would require additional construction work, special permits and more.

Given that the central question in proceedings relating to partition of property is to establish whether at the relevant time the property at issue could be physically partitioned, it follows that the respondent’s objections are ill-founded, and consequently the expert’s report was accepted.”

26. On 17 May 2010 the applicant lodged an appeal before the Vukovar County Court (Županijski sud u Vukovaru) challenging the first-instance decision. She maintained that the fact that she and G.Z. both lived in the house amounted to de facto partition and that, in any event, it had been necessary to stay the partition proceedings pending the outcome of the civil proceedings in which she had claimed reimbursement of her previous contributions in the construction of the house. She further challenged the fact that the expert had been chosen without her having the opportunity to make any observations in that respect. Furthermore, the applicant considered that it was possible to form two single units and thus a building with two separate flats. Since the expert had found differently it was necessary to commission another report; the first-instance court had refused to do this without giving any relevant reasons.

27. On 17 February 2011 the Vukovar County Court dismissed the applicant’s appeal as ill-founded. It found the expert report well drafted and convincing and therefore dismissed all the applicant’s arguments in that respect. The Vukovar County Court found that the fact that the applicant had not been heard when the first-instance court had decided to commission the report had had no bearing on the overall fairness of the proceedings. It also pointed out that the expert had been heard during the proceedings and that he had convincingly defended his findings. Finally, the Vukovar County Court endorsed the findings of the first-instance court that partition in kind was not possible, and held that the pending civil proceedings for refund of the applicant’s contributions to the construction of the house had not warranted staying the proceedings, since the parties’ shares in the house had already been established by a final judgment.

28. On 22 March 2011 the Vinkovci Municipal Court opened enforcement proceedings for judicial sale of the house and the plot of land.

29. The applicant lodged an appeal against the above decision before the Vukovar County Court on 4 April 2011.

30. On 7 April 2011 the applicant lodged a constitutional complaint before the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) arguing that there had been a violation of her right to a fair trial under Article 29 of the Constitution and Article 6 of the Convention, alone and in conjunction with Article 13 of the Convention. She also considered that there had been a violation of the principle of lawfulness, equality before the law, right to respect for private and family life and the right of ownership, under Articles 5, 14, 35 and 48 of the Constitution respectively. The applicant reiterated her previous arguments concerning the choice of the expert and the findings of the expert report. She maintained that she and G.Z. had both been living in the house for years and that they had already created de facto partition. Thus she considered that partition in kind was the only possible solution. The applicant also asked the Constitutional Court to stay the enforcement proceedings.

31. On 12 May 2011 the Constitutional Court declared the applicant’s constitutional complaint inadmissible as manifestly ill-founded and dismissed her request for staying of the enforcement proceedings.

32. On 10 October 2011 the Vukovar County Court dismissed the applicant’s appeal against the decision of the Vinkovci Municipal Court instituting the enforcement proceedings (see paragraphs 28 and 29 above).

33. On 18 September 2012 the Vinkovci Municipal Court, the house and the plot of land had been sold to G.Z., by court order, awarded the applicant HRK 135,333.34 as her share.

34. On the same day the Vinkovci Municipal Court ordered the applicant to vacate the house.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. Relevant domestic law

1. Constitution

35. The relevant provisions of the Constitution of the Republic of Croatia (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 56/1990, 135/1997, 8/1998 (consolidated text), 113/2000, 124/2000 (consolidated text), 28/2001 and 41/2001 (consolidated text), 55/2001 (corrigendum), 76/2010, 85/2010) read as follows:

Article 14

“Everyone in the Republic of Croatia shall enjoy rights and freedoms regardless of their race, colour, sex, language, religion, political or other belief, national or social origin, property, birth, education, social status or other characteristics.

All shall be equal before the law.”

Article 34

“The home is inviolable ... “

Article 35

“Everyone has a right to respect for and legal protection of his private and family life, dignity, reputation and honour.”

Article 48

“The right of ownership shall be guaranteed ...“

2. Constitutional Court Act

36. The relevant part of section 62 of the Constitutional Court Act (Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Official Gazette no. 49/2002) reads as follows:

Section 62

“1. Anyone may lodge a constitutional complaint with the Constitutional Court if he or she deems that an individual act of a state body, a body of local and regional self-government, or a legal person with public authority, concerning his or her rights and obligations, or a suspicion or an accusation of a criminal act, has violated his or her human rights or fundamental freedoms or his or her right to local and regional self-government guaranteed by the Constitution (hereinafter: a constitutional right) ...

2. If another legal remedy exists in respect of the violation of the constitutional right [complained of], a constitutional complaint may be lodged only after that remedy has been used.”

3. Relevant property legislation

37. The relevant provisions of the Property Act (Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Official Gazette nos. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09) reads:

CO-OWNERSHIP

The right to termination

Section 47

“(1) Co-owners have the right to terminate co-ownership if that is possible and permissible; such a right is not subject to any prescription.

(2) Co-owners may require termination at any time, except when such termination would be detrimental to the interests of other co-owners; however, such a requirement may be made even at such a time if in view of the circumstances it cannot be reasonably expected that the circumstance will change soon to the extent that the termination would not be detrimental to the interests of other co-owners. The court with jurisdiction for the termination proceedings shall decide on any objection to the termination ... “

Termination through court proceedings

Section 50

“(1) In court termination, the court is primarily bound by strict statutory provisions, and subsidiarily by a valid agreement existing between the parties on the method of termination, if any, and if possible and permissible, as well as by the right to terminate by payment to which a co-owner would be entitled based on a legal transaction or law.

(2) If the court is not bound regarding the method of termination within the meaning of paragraph 1 of this Article, the court shall order partition in kind ...

(4) If the partition under paragraph 2 of this Article is not possible without adverse substantial effects on the value of the property, the court shall order judicial sale and divide the proceeds according to the relevant shares (civil termination).

Termination by creating separate premises

Section 53

“If co-owners agree to limit their rights instead of partitioning the real property by establishing separate premises within it in accordance with their own shares, that shall be considered their decision on termination ... “

CONDOMINIUM

Condominium property

Section 67

(1) Part of a co-owned real property, representing a single unit suitable for independent exercise of co-ownership, such as a flat or other single unit, may transform the property into a condominium ... “

38. What constitutes a flat is defined under the Lease of Flats Act (Zakon o najmu stanova, Official Gazette nos. 91/1996, 48/1998, 66/1998, 22/2006) in the following terms:

Section 2

“(1) A flat is a group of rooms suitable for living accommodation and their ancillary premises, which form a single unit and have a separate entrance ... “

B. Relevant Constitutional Court practice

39. In its decision no. U-III-46/2007 of 22 December 2010 the Constitutional Court, referring to the Court’s case-law in Ćosić v. Croatia, no. 28261/06, 15 January 2009, examined an appellant’s complaint concerning her eviction from a flat, under the right to home provided in Article 34 § 1 of the Constitution, although the appellant had not cited that provision. In this respect the Constitutional Court noted:

“The appellant complained of a violation of her constitutional rights under Articles 14 and 18 and 3 and 5 of the Constitution. It is to be noted that in substance the appellant complained of a violation of her right to home provided in Article 34 § 1 of the Constitution, and the right to respect for her home provided in Article 8 of the Convention ...

Under Article 62 § 1 of the Constitutional Court Act anyone may lodge a constitutional complaint with the Constitutional Court if he or she deems that the individual act of a state body, concerning his or her rights and obligations, has violated his or her human rights or fundamental freedoms (a constitutional right).

Therefore, the Constitutional Court, in the proceedings upon a constitutional complaint, and in view of the relevant arguments, protects the appellants only from violations of their constitutional rights.”

40. The Constitutional Court followed the same approach in its decision no. U-III-405/2008 of 21 February 2012, concerning the eviction of an appellant from her flat, in which she cited Article 14 § 2 (equality before the law) of the Constitution, but the Constitutional Court considered that her case opened the issue of her right to home. It therefore examined her complaints under Article 34 § 1 (right to home) of the Constitution in conjunction with Articles 35 (right to respect for private and family life) and 16 (restrictions of the Constitution rights) of the Constitution and Article 8 of the Convention.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION AND ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1

41. The applicant complained that the national courts’ order for the partition of the house she had jointly owned with her former husband by judicial sale had violated her right to respect for her home and her right to peaceful enjoyment of her possessions. The applicant relied on Article 8 of the Convention, which reads as follows:

“1. Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

The applicant also cited Article 1 of Protocol No. 1, which provides:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

A. Admissibility

1. The parties’ arguments

42. The Government submitted that the applicant had failed to complain about the violation of her right to respect for her home and peaceful enjoyment of her possessions during the proceedings before the domestic authorities. In her constitutional complaint, which had been an effective domestic remedy concerning her complaints, the applicant had not cited the relevant provision of the Constitution or otherwise complained of a violation of her right to respect for her home and peaceful enjoyment of her possessions. Furthermore, the applicant had failed to lodge an appeal on points of law with the Supreme Court, which was also an effective domestic remedy.

43. The applicant disagreed with the Government, arguing that she had exhausted all available and effective domestic remedies.

2. The Court’s assessment

44. The Court reiterates that under Article 35 § 1 of the Convention it may only deal with an application after all domestic remedies have been exhausted. The purpose of Article 35 is to afford the Contracting States the opportunity of preventing or putting right the violations alleged against them before those allegations are submitted to the Court (see, for example, Mifsud v. France (dec.) [GC], no. 57220/00, § 15, ECHR 2002-VIII). The obligation to exhaust domestic remedies requires an applicant to make normal use of remedies which are effective, sufficient and accessible in respect of his Convention grievances. To be effective, a remedy must be capable of resolving directly the impugned state of affairs (see Balogh v. Hungary, no. 47940/99, § 30, 20 July 2004).

45. The rule of exhaustion of domestic remedies normally requires that complaints intended to be made subsequently at the international level should have been raised before the domestic courts, at least in substance and in compliance with the formal requirements and time-limits laid down in domestic law. The object of the rule on exhaustion of domestic remedies is to allow the national authorities (primarily the judicial authorities) to address an allegation that a Convention right has been violated and, where appropriate, to afford redress before that allegation is submitted to the Court. In so far as there exists at national level a remedy enabling the national courts to address, at least in substance, any argument as to an alleged violation of a Convention right, it is that remedy which should be used (see Azinas v. Cyprus [GC], no. 56679/00, § 38, ECHR 2004‑III).

46. The Court notes that the case at issue concerns partition of the house which the applicant built together with her former husband and in which they lived for years, including after their divorce. Throughout the domestic proceedings the applicant opposed partition of the house by judicial sale, arguing that she and her former husband had already been living in separate parts of the house for years and that this amounted to de facto partition. Thus she maintained her bid for partition in kind, making it clear to the domestic authorities that she did not want to leave the house.

47. When the lower courts refused to accept the request for partition in kind, the applicant lodged a constitutional complaint whereby she pursued the same complaints as to the effects of partition by judicial sale. In this respect the Court notes that, contrary to the Government’s arguments, the relevant materials from the case file disclose that the applicant did expressly rely on the Constitution provision guaranteeing the right of ownership. In any event, irrespective of the provision the applicant cited, it was open to the Constitutional Court to examine the substance of her complaints (see paragraphs 39 and 40 above).

48. Therefore the Court considers that, by complaining in substance about the effects of the partition on her right to respect for her home and peaceful enjoyment of her possessions, the applicant made normal use of the domestic remedies, as required by Article 35 § 1 of the Convention, before bringing the same complaints before the Court (see, inter alia, Tarbuk v. Croatia, no. 31360/10, § 32, 11 December 2012).

49. As to the Government’s argument that the applicant failed to lodge an appeal on points of law with the Supreme Court, the Court notes that the Constitutional Court did not declare the applicant’s constitutional complaint inadmissible for non-exhaustion of domestic remedies, but held that her complaint was in substance manifestly ill-founded. By doing so the Constitutional Court implicitly accepted that the applicant’s constitutional complaint satisfied formal criteria. The Court sees no reason to hold otherwise (see Bjedov v. Croatia, no. 42150/09, § 48, 29 May 2012).

50. Against the above background, the Court considers that the Government’s objection must be rejected. The Court further notes that the applicant’s complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It also notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ arguments

51. The applicant argued that in the house at issue she had developed sufficient links with her private and family life. She had built the house with her former husband and had lived there for a number of years. After their divorce, the applicant and her former husband had both continued to live in the house. She therefore considered that this had amounted to de facto physical partition and that there had been no reason for partition by judicial sale. The applicant contended that the amount she had received from the judicial sale of the house had not been sufficient for her to buy a suitable flat where she could live. In this respect she contested the findings of the expert report both as to the possibility of partition in kind and the value of her share.

52. The Government submitted that the house at issue had not been the applicant’s home within the meaning of the Convention. They pointed out that the applicant had divorced her husband in 2005 but that from 2004 she had been using only one room on the ground floor of the house. The house had been a single unit and the applicant should have known that it was not possible for her to have a private and family life in that house. Therefore, at least from the moment when the parties’ shares in the house had been established by a final judgment, the applicant’s stay in the house had had a temporary character, which had prevented the applicant from creating sufficient and continuous links with the house.

53. The Government further argued that the partition of the house had been based on the relevant statutory law, namely the Property Act and the Code of Civil Procedure, and the relevant case-law of the domestic courts. It had pursued the legitimate aim of “the protection of the rights of others” within the meaning of Article 8 § 2 of the Convention, since the applicant’s former husband had also had a right to peaceful enjoyment of his possessions and the partition of co-owned property. Finally, the Government considered that the interference by partition of the house had been “necessary in a democratic society”. The Government pointed out that the domestic courts had been confronted with two opposing views as to the best means of partition of the house. They had therefore commissioned an expert report and afforded the parties sufficient opportunity to present all their arguments.

54. As regards the applicant’s complaint under Article 1 of Protocol No. 1, the Government pointed out that, according to the Court’s case-law, the State’s responsibility in property disputes between private parties had been limited to providing an effective remedy. Croatia had discharged its obligation in that respect and therefore there had been no interference with the applicant’s rights. In any event, the Government considered that the alleged interference with the applicant’s property rights had been based on the Property Act and the Code of Civil Procedure, that it had pursued the legitimate aim of public interest and that it had been proportionate in the circumstances of the case.

2. The Court’s assessment

55. Having regard to all the circumstances of the present case, and the applicant’s complaints, the Court considers it appropriate to examine first the applicant’s complaint under Article 8 of the Convention.

(a) Whether a right protected by Article 8 is in issue

56. The first question the Court has to address is whether the applicant may arguably claim that she had a right protected by Article 8 and – more specifically in the present case – whether the house in question may be considered the applicant’s home.

57. The Court reiterates that the concept of “home” has autonomous meaning under the Convention. Whether or not a particular premises constitutes a “home” which attracts the protection of Article 8 § 1 will depend on the factual circumstances, namely the existence of sufficient and continuous links with a specific place (see, amongst many others, Gillow v. the United Kingdom, 24 November 1986, § 46, Series A no. 109; Buckley v. the United Kingdom, 25 September 1996, §§ 52-54, Reports of Judgments and Decisions 1996‑IV; and Bjedov, cited above, § 57).

58. The Court notes that it is undisputed between the parties that the applicant, with her former husband G.Z., built the house at issue in 1992, and that they both lived in the house even after their divorce in 2005. The applicant was ordered to vacate the house only in September 2012 and throughout that period she had no other home or place of residence. In such circumstances, the Court finds that the applicant had sufficient and continuing links with the house at issue for it to be considered her “home” for the purposes of Article 8 of the Convention.

(b) Whether there has been an interference with the applicant’s right to respect for her home

59. The Court observes that there is no dispute between the parties that the partition of the applicant’s house and the order to vacate it amounted to an interference with the right to respect for her home. The Court sees no reason to hold otherwise.

60. The partition of the house in question and the order to the applicant to vacate the house were adopted by the national courts under Croatian laws regulating co-ownership, which allow any co-owner to seek termination of the co-ownership. The Court, noting that its power to review compliance with domestic law is limited (see, among other authorities, Allan Jacobsson v. Sweden (no. 1), 25 October 1989, Series A no. 163, p. 17, § 57), is satisfied that the national courts’ decisions had a basis in the relevant domestic law. Furthermore, the interference in question pursued the legitimate aim of the “protection of the rights of others”, namely G.Z.’s right to seek termination of the co-ownership of the house at issue.

(d) Whether the interference was ‘”necessary in a democratic society”

61. The central question in this case is therefore whether the interference was “necessary in a democratic society”.

62. The Court reiterates that an interference will be considered “necessary in a democratic society” for a legitimate aim if it answers a “pressing social need” and, in particular, if it is proportionate to the legitimate aim pursued. While it is for the national authorities to make the initial assessment of necessity, the final evaluation as to whether the reasons cited for the interference are relevant and sufficient remains subject to review by the Court for conformity with the requirements of the Convention (see Connors v. the United Kingdom, no. 66746/01, § 81, 27 May 2004, and Buckley, cited above, § 74).

63. The Court observes that in the case at issue the domestic courts were confronted with the problem of finding a fair balance between the applicant’s and G.Z’s private interests in partition of their family house. These interests involved their rights under Article 8 of the Convention and therefore, by the nature of the dispute, there was an inevitable interference by the domestic courts’ decisions with the rights of one of the parties guaranteed under that provision. In such circumstances, the Court must examine whether the decision-making process leading to measures of interference was fair and was such as to afford due respect to the interests safeguarded to the individual by Article 8 (see Zehentner v. Austria, no. 20082/02, § 58, 16 July 2009).

64. The Court notes that when G.Z. brought his action in the Vinkovci Municipal Court seeking termination of his and the applicant’s co-ownership of the house at issue by buying out the applicant’s share or partition of the house by judicial sale, the applicant did not object to the proposal for partition (see paragraph 12 above), thus removing the question of the necessity and legitimacy of such a request from any dispute. The applicant rather objected to the proposed partition model, seeking partition in kind (see paragraph 13 above); a proposal which was objected to by G.Z. (see paragraph 14 above).

65. Such a disagreement between the applicant and G.Z. required the domestic courts to seek a partition model which would be feasible and appropriate in the circumstances of the case. In this connection the Court reiterates that any person at risk of an interference with his right to home should in principle be able to have the proportionality and reasonableness of the measure determined by an independent tribunal in the light of the relevant principles under Article 8 of the Convention (see, mutatis mutandis, Orlić v. Croatia, no. 48833/07, § 65, 21 June 2011). This requirement applied equally both to the applicant’s and G.Z.’s relevant interests.

66. On 26 November 2009 the Vinkovci Municipal Court commissioned an expert report in order to establish whether partition in kind was possible and also the market value of the house and the plot of land. The expert report of 4 January 2010 found that partition in kind was not possible, since the house was a single unit with one entrance and a hallway leading to all the other rooms in the house (see paragraph 19 above). These findings were further elaborated by the expert at a court hearing held on 8 March 2010. The expert explained that partition in kind by establishing separate flats for the applicant and G.Z. was not possible without further significant investment, such as instituting new administrative proceedings, obtaining a new building permit, and carrying out the necessary construction work (see paragraph 22 above).

67. The Court notes that the applicant had no questions for the expert, although she was given every opportunity to confront the expert with her position and to put the relevant questions concerning his findings. The applicant merely maintained that partition in kind was possible (see paragraph 23 above). The Vinkovci Municipal Court accepted the expert report, finding it sufficiently reasoned and convincing, and ordered partition by judicial sale. The decision of the Vinkovci Municipal Court is sufficiently reasoned and does not disclose any arbitrary or manifestly unreasonable conclusions, particularly having in mind the provisions of the relevant domestic law. They stipulate that the court shall order partition by judicial sale if partition in kind is not possible without adverse effects on the value of the property (see paragraph 37 above, sections 50 § 4 and 67 of the Property Act) and that a “flat” requires a separate entrance (see paragraph 38 above).

68. The Court therefore, having in mind that it cannot substitute its own findings of fact for that of the domestic courts, which are better placed to assess the evidence adduced before them, is satisfied that the decision-making process leading to measures of interference with the applicant’s rights was fair and such as to afford due respect to the interests safeguarded by Article 8.

69. Finally, the Court notes that although the applicant raised a relevant argument before it, namely that she would not be able to buy another suitable flat with the money awarded by judicial sale, which could play an important role in balancing of interests also in terms of the relevant domestic law (see paragraph 37 above – section 47 § 2 of the Property Act); she had never raised that argument before the domestic authorities. Having in mind that the domestic authorities duly examined the applicant’s objection as to the partition model, the Court sees no reason to doubt that they would have examined the applicant’s argument as to whether it would be possible for her to buy another flat. However, without having that issue raised at the national level, the Court cannot substitute itself for the national authorities, since that would take it beyond its subsidiary role.

70. Therefore, the Court finds that there has been no violation of Article 8 of the Convention.

71. In view of the above considerations, the Court also finds no basis on which to conclude that any of the decisions of the domestic courts were affected by any element of arbitrariness or were otherwise manifestly unreasonable and thus in violation of the applicant’s property rights under Article 1 of Protocol No. 1. (see, mutatis mutandis, Anheuser-Busch Inc. v. Portugal [GC], no. 73049/01, § 86, ECHR 2007‑I).

72. This allows the Court to conclude, without further examination, that there has been no violation of Article 1 of Protocol No. 1.

II. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

73. Lastly, the applicant complained, under Article 6 § 1 of the Convention, that the domestic courts lacked impartiality, and under Article 14 of the Convention that she was discriminated against, but without any further substantiation.

74. In the light of all the material in its possession, and in so far as the matters complained of are within its competence, the Court considers that this part of the application does not disclose any appearance of a violation of the Convention. It follows that it is inadmissible under Article 35 § 3 as manifestly ill-founded, and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Declares the complaint concerning the alleged violation of the applicant’s right to respect for her home and the peaceful enjoyment of her possessions admissible and the remainder of the application inadmissible;

2. Holds that there has been no violation of Article 8 of the Convention;

3. Holds that there has been no violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

Done in English, and notified in writing on 3 October 2013, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen Isabelle Berro-Lefèvre
Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.

Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske

Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije

Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku

Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije

Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije

U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske

U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde

Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije

Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije

Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije

Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije

U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije

Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde

Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke

Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije

Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.

Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske

Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske

Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde

Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske

Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore

Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije

Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.

Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije

Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine

Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine

Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke

Podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova samo u onoj meri u kojoj je pokazano da su ti troškovi zaista i neophodno nastali i da su razumni u pogledu iznosa, jeste premisa na osnovu koje je Veliko veće ESLJP zauzelo stav u pogledu pravičnog zadovoljenja u presudi Iatridis protiv Grčke, broj 31107/96, tačka 54.

Ovaj stav je naveden u brojnim presudama koje su usledile kod kojih je Sud razmatrao pravično zadovoljnenje usled izgubljene dobiit.

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Pravo na imovinu kroz domaće propise i član 1 Protokola 1 uz EKLjP
Evropska konvencija o ljudskim pravima pravo na imovinu praksa ESLjP

Publikacije

Vodič kroz pravno uređenje braka (sklapanje i razvod braka, poveravanje dece, deoba imovine)
brak vodič otvorena vrata pravosuđa razvod braka
Član 1 Protokola br. 1 uz EKLjP: trajno/privremeno oduzimanje imovine
Evropska konvencija o ljudskim pravima međunarodni pravni standardi oduzimanje imevine proistekle iz krivičnog dela oduzimanje imovine pravo na imovinu praksa ESLjP

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude

Presuda Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 2444/2024 od 10.09.2024.
oduzimanje imovine pravo na imovinu eksproprijacija
Presuda Prekršajnog apelacionog suda 4-PRŽ br.17194/24 od 17.10.2024.
oduzimanje imovine pravo na imovinu carinski prekršaji