delo počinjeno u stanju neuračunljivosti
maloletnici počinioci krivičnih dela
uhođenje i proganjanje
veštačenje
prisilno lečenje u psihijatrijskoj ustanovi

VS deskriptori

1.5 Član 5. - pravo na slobodu i sigurnost
1.5.2 Zakonitost lišenja slobode
1.5.5 Lišenje slobode duševno poremećenih lica, alkoholičara, uživalaca droga ili skitnica

Zbirke

Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće

Sažetak

Predmet se odnosi na prisilni smeštaj podnosilac predstavke u psihijatrijskoj ustanovi nakon osude za krivična dela za koja je utvrđeno da ih je počinio u stanju neuračunljivosti. On prigovara da je produženje njegovog prisilnog smeštaja u psihijatrijskoj ustanovi bilo nezakonito jer u njegovom predmetu nije bilo određeno novo veštačenje, kao i da mu pre rasprave u predmetu nisu dostavljeni pisani predlog i obrazloženo mišljenje psihijatrijske bolnice.

Godine 2015. izvesna D.R., koja je tada bila maloletna, podnela je krivičnu prijavu protiv podnosioca, tada takođe maloletnika, navodeći da ju je od 2013. godine uporno pratio, uznemiravao i uhodio pokušavajući da sa njom uspostavi neželjeni kontakt. Navela je da joj se podnosilac predstavke u mnogo navrata obraćao uvredljivim rečima seksualne konotacije. U nekoliko ju je navrata fizički napao. Septembra 2016. i majka D.R. je podnela krivičnu prijavu navodeću da je tokom leta 2016. godine podnosilac često boravio u četvrti gde njena kćerka i ona žive, kao i da ih je često pozivao i navodio detalje prema kojima je bilo jasno da ih već duže vreme uhodi. Takođe je slao uznemirujuće poruke preko Facebooka sa raznih profila.

Tokom krivičnog postupka koji je usledio, psiholog i psihijatar su dostavile nalaz i mišljenje, u kojima je navedeno da podnosilac boluje od paranoidne shizofrenije, poremećaja ponašanja i duševnog poremećaja pogoršanog uzimanjem droga ili drugih štetnih materija. U vreme počinjenja krivičnih dela bio je u stanju neuračunljivosti i nije mogao da shvati značenje vlastitih postupaka niti njima upravljati. Juna 2017. Općinski sud u Rijeci utvrdio je da je podnosilac, kao maloletnik, počinio dva krivična dela nametljivog ponašanja i jedno krivilno delo pretnje, u stanju neuračunljivosti. Pozivajući se na psihijatrijska i psihološka veštačenja sprovedena tokom krivičnog postupka, sud je odlučio da je podnosioca potrebno smestiti u psihijatrijsku bolnicu na razdoblje od šest meseci. Avgusta 2017. godine, drugostepeni suda je odbio žalbu podnosioca protiv prvostepene presude. Početkom oktobra, on je svojevoljno došao u bolnicu u Rabu i prijavio se na psihijatrijsko lečenje. U februaru 2018. godine, bolnica u Rabu podnela je Županijskom sudu u Rijeci predlog, koji je potpisala dr. V.T., za određivanje ambulantnog lečenja podnosioca budući da je redovno primao zaštitnu antipsihotičnu terapiju, kao i da bolničko lečenje nije davalo zadovoljavajuće rezultate i da su roditelji, koji su potpuno upoznati sa celokupnom situacijom, preuzeli potpunu brigu o njegovoj terapiji, a kako bi mogao da završi srednjoškolsko obrazovanje. Psihijatrijska bolnica Rab navela i da ne može u potpunosti isključiti mogućnost da podnosilac i dalje predstavlja opasnost za sebe i za okolinu.

Županijski sud u Rijeci odredio je sprovođenje psihijatrijskog veštačenja duševnog stanja podnosioca od strane doktorke koja nije bila zaposlena u bolnci Rab , koja nije bila zaposlenica bolnice u Rabu. Ona je dostavila nalaz i mišljenje koje je temeljila na spisu predmeta, medicinskoj dokumentaciji i pregledu podnositelja, zaključila je da trenutno ne nalazi paranoidnu shizofreniju, koja je, ako je postojala u vreme počinjenja krivičnih dela, pod delovanjem lijekova postigla remisiju. Prema nenom mišljenju, pacijent je bolovao od poremećaja ličnosti i imao je naglašen agresivni potencijal koji se može manifestovati u potencijalno frustracijskim okolnostima. Nije mogla isključiti opasnost koju podnosilac predstavlja za okolinu te je stoga smatrala da je nužno nastaviti njegovo lečenje u psihijatrijskoj ustanovi. Županijski sud u Rijeci produžio je podnosiocu prisilni smeštaj za još jednu godinu, do početa marta 2019. Podnosilac se žalio na ovo rešenje, međutim, žalba je odbijena. U međuvremenu, u maju 2018. podnosilac je otpušten na svoj prvi terapijski izlazak, tokom kojeg je ponovno posetio prebivalište D.R., uprkos jasnim uputama da to ne čini.

Krajem 2018. godine, podnosilac je još jednom zatražio puštanje iz bolnice i nastavak lečenja na slobodi, na temelju veštačenja nezavisnog doktora koga je porodica angažovala. Bolnica je neke od navoda iz nalaza opovrgnula i navela da podnosilac još uvek nije dostigao nivo potreban za ambulantno lečenje. Na ročištu održanom sredinom februara 2019. godine, Županijski sud u Rijeci dostavio je advokatici podnosioca pisano izjašnjenje bolnice u Rabu o njegovom predlogu za otpust, kao i protivprijedlog bolnice za nastavak njegovog bolničkog lečenja. Prema navodima terapeuta podnosioca predstavke, nije bilo odgovarajućeg odgovora na terapijske aktivnosti, a nastavilo se vulgarno i neprimereno ponašanje podnosioca prema članovima i terapeutima. Takođe, on je još uvek bio fokusiran na žrtvu tako da je postojala opasnost da krivično delo ponovi. Na istom ročištu Županijski sud u Rijeci produžio je podnosiocu prisilni smeštaj do 4. marta 2020. Podnosilac se žalio, ali je žalba odbijena. Nakon toga, on je podneo ustavnu tužbu tvrdeći da su mu povređena prava na pošteno suđenje, jednakost svih pred zakonom i da mu je nesrazmerno ograničena sloboda jer domaći sudovi nisu propisno razmotrili zamenu prisilnog smeštaja blažom merom niti su odredili novo veštačenje. Jula 2019. Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu kao neosnovanu.

Sredinom 2019. godine, podneo je novi predlog za ambulantno lečenje. Sud je pribavio nalaz veštaka koji je navodio da je došlo do napretka u lečenju. U skladu s tim, Županijski sud u Rijeci prihvatio je predlog za zamenu prisilnog smeštaja lečenjem na slobodi od 31. januara 2020. godine.

Tokom leta 2020. podnosilac je ponovno pokušao da uspostavi kontakt s D.R., a njegovo se stanje pogoršalo. Jula 2020. godine, sud je naložio njegov prisilni smeštaj u bolnici na temelju nove preporuke veštakinje da se lečenje podnosioca nastavi u bolnici s obzirom na to da je do pogoršanja stanja došlo za vreme ambulantnog lečenja. Prisilni smeštaj nastavljen je u Klinici za psihijatriju Vrapče.

Podnosilac je prigovorio je da je njegov prisilni smeštaj u psihijatrijsku bolnicu koji je određen rešenjem Županijskog suda u Rijeci iz februara 2019. predstavljao povredu člana 5. stav 1. i člana 6. stav 1. Konvencije. S jedne strane, sud nije odredio novo veštačenje kada je odredio nastavak hospitalizacije, a s druge strane, nije dostavio njegovoj advokatici mišljenje i predlog bolnice u Rabu pre ročišta održanog februara 2019. Sud smatra da bi prigovore podnosioca trebalo ispitati na temelju člana 5. stav 1. i 4. Konvencije.

Sud ponavlja da je članom 5. stav 1. tačka (e) Konvencije dopušteno pritvaranje „duševnih bolesnika” samo kada su ispunjene i materijalne i procesne pretpostavke za takvo pritvaranje. Kada je reč o materijalnim pretpostavkama, osoba ne može biti lišena slobode jer je „duševni bolesnik” osim ako su ispunjena tri minimalna uslova: kao prvo, mora se pouzdano dokazati da je osoba duševni bolesnik, odnosno istinski duševni poremećaj mora biti utvrđen pred nadležnim telom na temelju objektivnog medicinskog nalaza; kao drugo, duševni poremećaj mora biti takve vrste ili stepena koji opravdava prisilno lišenje slobode; kao treće, valjanost produženja lišenja slobode zavisi od trajnosti takvog poremećaja. Sud naglašava da, kako bi se ispunio zahtev iz člana 5. stav 1. tačka (e) Konvencije, postupak koji dovodi do prisilnog smeštaja pojedinca u psihijatrijsku ustanovu mora nužno pružiti delotvorne garancije protiv proizvoljnosti s obzirom na ranjivost osoba koje boluju od duševnih poremećaja i potrebu da se iznesu vrlo važni razlozi kojima se opravdava bilo koje ograničenje njihovih prava.

U ovom lsučaju, Sud primećuje da je procena duševnog stanja podnosioca u trenutku produženja njegovog prisilnog smeštaja u celini donesena u postupku koji nije bio u skladu sa merodavnim odredbama domaćeg zakonodavstva i da se nije temeljila na objektivnom i nedavnom medicinskom veštačenju. Stoga je došlo do povrede člana 5. stav 1. u ovom predmetu.

Imajuću u vidu navedeno za povredu člana 5. stav 1., Sud smatra da nije potrebno odvojeno ispitivati je li u ovom predmetu došlo i do povrede člana 5. stav 4.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET MIKLIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 41023/19)

PRESUDA

Članak 5. stavak 1. • Osobe s duševnim smetnjama • Nezakonito produženje podnositeljeva prisilnog smještaja u psihijatrijskoj ustanovi nakon njegove osude za kaznena djela koja je počinio u stanju neubrojivosti • Postupak za ocjenu njegova duševnog stanja nije bio u skladu s odredbama domaćeg prava i nije se temeljio na objektivnom i nedavnom medicinskom vještačenju • Nedostavljanje podnositelju podnesaka psihijatrijske bolnice prije ročišta

STRASBOURG

7. travnja 2022.

KONAČNA

7. srpnja 2022.

Presuda je postala konačna pod okolnostima utvrđenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Miklić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Marko Bošnjak, predsjednik,
Péter Paczolay,
Krzysztof Wojtyczek,
Alena Poláčková,
Erik Wennerström,
Raffaele Sabato,
Davor Derenčinović, suci,
i Renata Degener, tajnica Odjela,

uzimajući u obzir: zahtjev (br. 41023/19) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin g. Luka Miklić („podnositelj zahtjeva”) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda „Konvencija”) dana 29. srpnja 2019.; odluku da se Vladu Republike Hrvatske („Vlada”) obavijesti o zahtjevu; očitovanja stranaka; nakon vijećanja zatvorenog za javnost 15. ožujka 2022. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

UVOD

Predmet se odnosi na prisilni smještaj podnositelja zahtjeva u psihijatrijskoj ustanovi nakon osude za kaznena djela nametljivog ponašanja i prijetnje, za koja je utvrđeno da ih je počinio u stanju neubrojivosti. Podnositelj zahtjeva prigovara da je produženje njegova prisilnog smještaja u psihijatrijskoj ustanovi bilo nezakonito jer u njegovu predmetu nije bilo određeno novo vještačenje. Prigovara i da mu prije rasprave u njegovu predmetu nisu dostavljeni pisani prijedlog i obrazloženo mišljenje psihijatrijske bolnice.

ČINJENICE

Podnositelj zahtjeva rođen je 1999. godine i živi u Dramlju. Zastupala ga je gđa I. Dedić, odvjetnica iz Rijeke.
Vladu je zastupala njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
Činjenično stanje predmeta, kako su ga iznijele stranke, može se sažeti kako slijedi.

OSUDA PODNOSITELJA ZAHTJEVA

Godine 2015. izvjesna D.R., koja je tada bila maloljetna, podnijela je kaznenu prijavu protiv podnositelja, tada također maloljetnika, navodeći da ju je od 2013. godine uporno pratio, uznemiravao i uhodio pokušavajući s njom uspostaviti neželjeni kontakt. Navela je da joj se podnositelj zahtjeva u mnogo navrata obraćao uvredljivim riječima seksualne konotacije. U nekoliko ju je navrata fizički napao i hvatao za spolne organe.
Dana 6. rujna 2016. i majka D.R. podnijela je kaznenu prijavu protiv podnositelja zahtjeva navodeći da je tijekom ljeta 2016. godine podnositelj često posjećivao četvrt u kojoj žive, da ih je često nazivao i spominjao određene detalje iz kojih je bilo jasno da ih već neko vrijeme uhodi. Podnositelj je i slao uznemirujuće poruke na Facebooku s raznih profila.
Dana 19. rujna 2016. policija je obavijestila Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci da je i maloljetna L.L. podnijela kaznenu prijavu protiv podnositelja navodeći da joj je slao prijeteće poruke na Facebooku jer je odbila razgovarati s njim o D.R.
Tijekom kaznenog postupka protiv podnositelja zahtjeva koji je uslijedio, dana 7. prosinca 2016. psihijatrica D.P. i psihologinja D.B. dostavile su nalaz i mišljenje, u kojima je navedeno da podnositelj boluje od paranoidne shizofrenije, poremećaja ponašanja i duševnog poremećaja pogoršanog uzimanjem droga ili drugih štetnih tvari. U vrijeme počinjenja kaznenih djela (tempore criminis) bio je u stanju neubrojivosti i nije mogao shvatiti značenje vlastitih postupaka ni njima upravljati. Nalaz i mišljenje temeljili su se na uvidu u spis, medicinskoj dokumentaciji i osobnom pregledu podnositelja.
Dana 12. siječnja 2017. D.P. je dostavila dopunu nalaza i mišljenja u kojoj je navela da je podnositeljeva raspravna sposobnost smanjena te je preporučila da sud angažira psihologa koji će razjašnjavati pitanja koja mu budu postavljena tijekom sudskih ročišta. Nadalje, D.P. je navela da bi podnositelj mogao predstavljati opasnost za okolinu zbog nepredvidljivosti svojeg ponašanja, s obzirom na to da je pod utjecajem psihopatoloških doživljaja.
Dana 13. lipnja 2017. Općinski sud u Rijeci utvrdio je da je podnositelj zahtjeva, kao maloljetnik, počinio dva kaznena djela nametljivog ponašanja i jedno kazneno djelo prijetnje, u stanju neubrojivosti. Pozivajući se na psihijatrijska i psihološka vještačenja provedena tijekom kaznenog postupka, sud je odlučio da je podnositelja potrebno smjestiti u psihijatrijsku bolnicu na razdoblje od šest mjeseci.
Dana 18. kolovoza 2017. drugostupanjski sud je odbio žalbu podnositelja zahtjeva protiv prvostupanjske presude.

II. PRISILNI SMJEŠTAJ PODNOSITELJA ZAHTJEVA

Dana 15. rujna 2017. Županijski sud u Rijeci pokrenuo je postupak prisilnog smještaja podnositelja zahtjeva u Psihijatrijsku bolnicu Rab (dalje u tekstu: „bolnica u Rabu”) na razdoblje od šest mjeseci na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Rijeci (vidi stavak 10 ove presude).
Dana 4. listopada 2017. podnositelj je dobrovoljno došao u bolnicu u Rabu u pratnji svog oca i prijavio se na psihijatrijsko liječenje.
Istovremeno, odvjetnica podnositelja zahtjeva podnijela je žalbu protiv rješenja o njegovu prisilnom smještaju osporavajući mišljenje vještakinje D.P. o njegovoj neubrojivosti dano pred kaznenim sudom (vidi stavke 8 i 9 ove presude). Dana 31. listopada 2017. Županijski sud u Rijeci odbio je podnositeljevu žalbu.
Dana 9. veljače 2018. bolnica u Rabu podnijela je Županijskom sudu u Rijeci prijedlog, koji je potpisala dr. V.T., za određivanje ambulantnog liječenja podnositelja imajući u vidu da je: i) podnositelj redovito primao zaštitnu antipsihotičnu terapiju, ii) bolničko liječenje nije davalo zadovoljavajuće rezultate, iii) njegovi roditelji bili su upoznati s cjelokupnom situacijom i iv) preuzeli su potpunu brigu o terapiji podnositelja, te v) radi završetka srednjoškolskog obrazovanja. U prijedlogu je Psihijatrijska bolnica Rab navela i da ne može u potpunosti isključiti mogućnost da podnositelj i dalje predstavlja opasnost za sebe i za okolinu.
Dana 14. veljače 2018. Županijski sud u Rijeci odredio je provođenje psihijatrijskog vještačenja duševnog stanja podnositelja po dr. K.R., koja nije bila zaposlenica bolnice u Rabu, u svrhu donošenja odluke o prijedlogu zamjene prisilnog smještaja liječenjem na slobodi.
Dana 25. veljače 2018. K.R. je dostavila nalaz i mišljenje koje je temeljila na spisu predmeta, medicinskoj dokumentaciji i pregledu podnositelja. Zaključila je da trenutačno ne nalazi paranoidnu shizofreniju, koja je, ako je postojala u vrijeme počinjenja kaznenih djela, pod djelovanjem lijekova postigla remisiju. Prema njezinu mišljenju, podnositelj je bolovao od poremećaja osobnosti i imao je naglašen agresivni potencijal koji se može manifestirati u potencijalno frustracijskim okolnostima. Nije mogla isključiti opasnost koju podnositelj predstavlja za okolinu te je stoga smatrala da je nužno nastaviti njegovo liječenje u psihijatrijskoj ustanovi.
Dana 28. veljače 2018. Županijski sud u Rijeci održao je ročište u prostorijama bolnice u Rabu s kojeg je javnost bila isključena, u nazočnosti podnositelja zahtjeva, njegove odvjetnice, voditeljice Odjela za forenzičku psihijatriju bolnice u Rabu V.Š.J., i vještakinje K.R. K.R. je ostala pri svojim zaključcima i objasnila da se podnositelj zahtjeva nije mogao izliječiti tijekom tako kratkog razdoblja hospitalizacije. Stoga se nije suglasila s prijedlogom za izvanbolničkim liječenjem jer nije mogla isključiti opasnost koju podnositelj predstavlja za sebe i za okolinu.
Posljedično, Županijski sud u Rijeci produžio je podnositelju prisilni smještaj za još jednu godinu, do 4. ožujka 2019.
U svibnju 2018. podnositelj je otpušten na svoj prvi terapijski izlazak, tijekom kojeg je ponovno posjetio prebivalište D.R., unatoč jasnim uputama da to ne čini.
Povodom žalbe podnositelja zahtjeva protiv gore navedenog rješenja o produženju njegova prisilnog smještaja, dana 27. lipnja 2018. izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Rijeci ukinulo je prvostupanjsko rješenje te je vratilo predmet na ponovno odlučivanje s uputom određivanja dodatnog vještačenja ili, prema potrebi, provođenja novog vještačenja. Smatralo je da iz vještačenja K.R. nije jasno proizlazilo boluje li podnositelj i nadalje od iste bolesti koja je dovela do počinjenja kaznenih djela.
Dana 19. srpnja 2018. Županijski sud u Rijeci održao je ročište iz kojeg je javnost bila isključena u nazočnosti podnositelja zahtjeva, njegove odvjetnice, liječnice bolnice u Rabu V.T. i vještakinje D.P., koja nije bila zaposlena u bolnici u Rabu. V.T. je promijenila prvotnu preporuku bolnice za izvanbolničkim liječenjem i predložila je daljnji prisilni smještaj podnositelja zahtjeva s obzirom na to da njegov prvi terapijski izlazak u svibnju 2018. nije bio uspješan (vidi stavak 20 ove presude).
Nakon što je obavila razgovor s podnositeljem, vještakinja D.P objasnila je da je njezin tim liječio podnositelja od 2013. godine s dijagnozom akutnog psihotičnog poremećaja. S obzirom na sve objektivne parametre, podnositelju je dijagnosticirana paranoidna shizofrenija uzrokovana uzimanjem droga. Bolovao je i od poremećajâ ponašanja dužeg trajanja. Prema njezinu mišljenju, podnositelj je i dalje bio projektivan do paranoidnosti u odnosu na D.R. i njezinu majku te nije imao uvid u svoje stanje. Predložila je prisilni smještaj u bolnici u trajanju od godinu dana jer je to razdoblje bilo potrebno da se ispravi njegovo ponašanje.
Odvjetnica podnositelja zahtjeva zatražila je od suda da odredi novo psihijatrijsko vještačenje. Njezin je zahtjev odbijen uz obrazloženje da je sud već pribavio nalaz i mišljenje D.P., koja nije bila zaposlena u bolnici u Rabu.
Istoga dana, Županijski sud u Rijeci podnositelju je produžio prisilni smještaj do 4. ožujka 2019. S obzirom da je i dalje postojala vjerojatnost da bi podnositelj, zbog težih duševnih smetnji, mogao počiniti nova kaznena djela, bilo je potrebno bolničko liječenje radi uklanjanja te opasnosti.
Dana 5. rujna 2018. izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu prihvatilo je žalbu podnositelja zahtjeva protiv prvostupanjskog rješenja od 19. srpnja 2018. te je vratilo predmet na ponovno ispitivanje. Smatralo je da je mišljenje vještakinje K.R. bilo zanemareno u novom postupku i uputilo je prvostupanjski sud da ponovno ispita nalaze i mišljenja K.R. i D.P. te da, prema potrebi, odredi provođenje novog psihijatrijskog vještačenja podnositeljeva stanja.
Na ročištu održanom 22. listopada 2018. Županijski sud u Rijeci saslušao je V.T. i vještakinje D.P. i K.R. Vještakinja D.P. ostala je pri mišljenju da je potreban daljnji prisilni smještaj podnositelja zahtjeva s obzirom na to da je bio opsjednut žrtvom u domeni sumanutosti, od čega ga se prethodnim postupcima još nije uspjelo odmaknuti. Vještakinja K.R. navela je da simptomi podnositelja zahtjeva jasno ukazuju na disocijalni poremećaj osobnosti. Opasnost koju je predstavljao za sebe i okolinu proizlazila je iz njegove ustrajnosti da postigne svoj cilj te je bilo nužno nastaviti njegovo liječenje u ustanovi zatvorenog tipa. Nije bilo za očekivati da bi se ambulantnim liječenjem situacije rizičnog ponašanja smanjile ili uklonile. Kao predstavnica bolnice u Rabu, i V.T. je navela da podnositelj zahtjeva pati od disocijalnog poremećaja osobnosti i da bi predstavljao prijetnju za sebe i okolinu ako bi bio otpušten.
Na istom ročištu odvjetnica podnositelja zahtjeva podnijela je zahtjev za novo psihijatrijsko vještačenje u Klinici za psihijatriju Vrapče. Taj je zahtjev odbijen uz obrazloženje da su V.T. i dvije vještakinje D.P. i K.R. bile suglasne u pogledu dijagnoze podnositelja zahtjeva i da su zaključile da je potrebno nastaviti njegovo liječenje u ustanovi zatvorenog tipa. Stoga je sud podnositelju produžio prisilni smještaj do 4. ožujka 2019.
Podnositeljevu žalbu protiv tog rješenja izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Rijeci odbilo je 19. prosinca 2018. godine.
U međuvremenu, dana 8. studenoga 2018. podnositelj zahtjeva predložio je otpuštanje iz psihijatrijske bolnice i nastavak liječenja na slobodi. Svoj prijedlog je temeljio na privatnom vještačenju od strane dr. D.M., koji je preporučio da se razmotri liječenje podnositelja izvan bolnice uz redovito javljanje psihijatru i uključivanje roditelja u taj proces.
Dana 31. siječnja 2019. sudac je podnositeljev prijedlog dostavio bolnici u Rabu na očitovanje i zakazao je ročište za 13. veljače 2019.
Dana 7. veljače 2019. bolnica u Rabu podnijela je prijedlog za nastavak bolničkog liječenja podnositelja navodeći da još uvijek nije dostigao dostatan stupanj kritičnosti u odnosu na svoje stanje i počinjena kaznena djela. Opasnost koju je predstavljao za okolinu proizlazila je iz poremećene strukture i dinamike ličnosti, bio je nekritičan i imao je nedostatan uvid u svoje stanje, samo je formalno verbalizirao kajanje, a nije poštovao pravila bolnice, imao je nizak prag tolerancije na frustracije i agresivno je reagirao na opomene. Taj podnesak nije dostavljen podnositelju zahtjeva.
Dana 8. veljače 2019. bolnica u Rabu dostavila je pisano očitovanje o podnositeljevu prijedlogu za izvanbolničko liječenje. Bolnica je opovrgnula određene navode sadržane u nalazu i mišljenju D.M.-a pozivajući se na relevantnu medicinsku teoriju i praksu. Nadalje je navela da je proces resocijalizacije podnositelja zahtjeva započeo njegovim drugim terapijskim izlaskom početkom 2019. Međutim, podnositelj još nije dosegao razinu potrebnu za ambulantno liječenje. Dok je vještak D.M. isključio podnositeljevo nasilno ponašanje, svi psihološki testovi potvrdili su njegovu agresivnost, a nedavno je bio započeo fizički sukob s drugim pacijentom. Taj podnesak nije dostavljen podnositelju zahtjeva.
Na ročištu održanom 13. veljače 2019. Županijski sud u Rijeci dostavio je podnositeljevoj odvjetnici pisano očitovanje bolnice u Rabu o njegovu prijedlogu za otpust, kao i protuprijedlog bolnice za nastavak njegova bolničkog liječenja (vidi stavke 32 i 33 ove presude). Sud je započeo ročište čitanjem podnositeljeva prijedloga za otpust, kao i prijedloga bolnice u Rabu za nastavak njegova prisilnog smještaja u psihijatrijskoj ustanovi. U ime bolnice u Rabu dr. V.T. tvrdila je da je nužno nastaviti liječenje podnositelja zahtjeva u bolnici kako bi se uklonila opasnost od počinjenja novih kaznenih djela jer je on još uvijek bio fokusiran na žrtvu. Prema navodima terapeuta podnositelja zahtjeva, nije bilo odgovarajućeg odgovora na terapijske aktivnosti, a nastavilo se vulgarno i neprimjereno ponašanje podnositelja zahtjeva prema članovima i terapeutima. Podnositeljeva odvjetnica osporila je prijedlog bolnice navodeći da ga je primila tek na tom ročištu i ističući da se prijedlog podnositelja zahtjeva za ambulantnim liječenjem temeljio na neovisnom vještačenju D.M.-a, kojega bi trebalo saslušati na sudu, te je ponovila svoj zahtjev za određivanje novog vještačenja.
Na istom ročištu Županijski sud u Rijeci produžio je podnositelju prisilni smještaj do 4. ožujka 2020. te je odbio njegov prijedlog za ambulantnim liječenjem. Sud je utvrdio da podnositelj i dalje boluje od težeg duševnog poremećaja (disocijalni poremećaj ličnosti) i da iz tijeka liječenja proizlazi da je i dalje fokusiran na žrtvu i ima nedostatan uvid u svoje stanje. Opasnost za okolinu još uvijek se nije mogla isključiti pa nije bilo za očekivati da bi se u njegovu trenutačnom stanju rizici mogli smanjiti ili ukloniti ambulantnim liječenjem. Sud je odbio zahtjev podnositelja za provođenje novog vještačenja smatrajući da postojanje pretpostavki za nastavak njegova prisilnog smještaja nije bilo dovedeno u pitanje.
Dana 24. travnja 2019. izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Rijeci odbilo je podnositeljevu žalbu protiv rješenja prvostupanjskog suda. Kada je riječ o njegovu prigovoru da je prvostupanjski sud trebao odrediti provođenje novog vještačenja, istaknulo je da je podnositelj zahtjeva prethodno bio podvrgnut vještačenju od strane K.R. i D.P. tijekom liječenja u bolnici u Rabu. Obje vještakinje bile su suglasne u pogledu dijagnoze podnositelja zahtjeva, kao i u pogledu potrebe za nastavkom njegova prisilnog smještaja.
Podnositelj je zatim podnio ustavnu tužbu tvrdeći da su mu povrijeđena prava na pošteno suđenje, jednakost svih pred zakonom i da mu je nerazmjerno ograničena sloboda jer domaći sudovi nisu propisno razmotrili zamjenu prisilnog smještaja blažom mjerom niti su odredili novo vještačenje.
Dana 2. srpnja 2019. Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je podnositeljevu ustavnu tužbu kao neosnovanu.

III. NAKNADNI DOGAĐAJI

Prema navodima Vlade, dana 22. srpnja 2019. podnositelj zahtjeva podnio je novi prijedlog za ambulantnim liječenjem. Županijski sud u Rijeci pribavio je novi nalaz i mišljenje od K.R., koja je zaključila da je došlo do napretka u liječenju podnositelja zahtjeva. Voditeljica Forenzičkog odjela bolnice u Rabu upozorila je da se ambulantno liječenje podnositelja treba odvijati strukturirano i oprezno. U skladu s time, Županijski sud u Rijeci prihvatio je prijedlog za zamjenu prisilnog smještaja liječenjem na slobodi od 31. siječnja 2020.
Tijekom ljeta 2020. podnositelj je ponovno pokušao uspostaviti kontakt s D.R., a njegovo se stanje pogoršalo.
Dana 14. srpnja 2020. sud je naložio prisilni smještaj podnositelja zahtjeva na temelju nove preporuke vještakinje K.R. da se liječenje podnositelja nastavi u institucionaliziranim uvjetima s obzirom na to da je do pogoršanja stanja došlo za vrijeme ambulantnog liječenja. Podnositeljev prisilni smještaj nastavljen je u Klinici za psihijatriju Vrapče.

MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

Mjerodavna odredba Kaznenog zakona (Narodne novine br. 125/11 s naknadnim izmjenama i dopunama), koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, glasi kako slijedi:

Članak 140. - Nametljivo ponašanje

„(1) Tko ustrajno i kroz dulje vrijeme prati ili uhodi drugu osobu ili s njom nastoji uspostaviti ili uspostavlja neželjeni kontakt ili je na drugi način zastrašuje i time kod nje izazove tjeskobu ili strah za njezinu sigurnost ili sigurnost njoj bliskih osoba,

kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.“

Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku, Narodne novine br. 52/2008, 76/2009, 80/2011, 91/2012, 143/2012, 56/2013, 145/2013 i 152/2014), na snazi u relevantno vrijeme glase:

Članak 554.

„1. Ako je državni odvjetnik postavio zahtjev iz članka 550. stavka 1. ovog Zakona, a sud nakon provedene rasprave utvrdi da je optuženik u stanju neubrojivosti počinio protupravno djelo te da postoje uvjeti za određivanje prisilnog smještaja optuženika u psihijatrijsku ustanovu ili za njegovo psihijatrijsko liječenje na slobodi prema odredbama Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, donijet će presudu kojom se utvrđuje da je optuženik počinio protupravno djelo, da ga je počinio u stanju neubrojivosti, te odrediti prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu ili psihijatrijsko liječenje na slobodi u trajanju šest mjeseci. Presuda sadrži i upozorenje optuženiku da će psihijatrijsko liječenje na slobodi biti zamijenjeno prisilnim smještajem u psihijatrijsku ustanovu ako do dana određenog rješenjem o upućivanju u psihijatrijsku ustanovu ne započne liječenje na slobodi.“

Mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, Narodne novine br. 76/2014) glase:

Članak 13.

„(2) Postupci po odredbama ovoga Zakona su hitni.”

Članak 37.

(1) Na usmenu raspravu pozivaju se prisilno zadržana osoba, zakonski zastupnik, odvjetnik, voditelj odjela te po potrebi osoba od povjerenja i centar za socijalnu skrb. ….

(2) Za usmenu raspravu sud može, a na obrazloženi zahtjev prisilno zadržane osobe ili njezina odvjetnika mora, pribaviti pisani nalaz i mišljenje jednog od vještaka psihijatra koji nije zaposlen u psihijatrijskoj ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržana osoba o tome postoje li kod te osobe teže duševne smetnje zbog kojih ona ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti ili tuđi život, zdravlje ili sigurnost. …

(3) Iznimno, ako zbog nemogućnosti održavanja roka iz članka 36. stavka 7. ovoga Zakona ili druge objektivne okolnosti nije moguće postupiti na način određen stavkom 2. ovoga članka, pisani nalaz i mišljenje može dati vještak psihijatar koji je zaposlen u ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržana osoba, a koji nije odlučivao o njezinu prisilnom zadržavanju.

(4) Vještak psihijatar podnosi sudu pisani nalaz i mišljenje nakon što osobno pregleda prisilno zadržanu osobu.

…

(7) Sud će prisilno zadržanoj osobi, osobi od povjerenja, zakonskom zastupniku i odvjetniku te voditelju odjela dopustiti da se izjasne o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o prisilnom smještaju i da postavljaju pitanja vještaku psihijatru i drugim osobama koje će se saslušati na raspravi.“

Članak 40.

„(1) Ako psihijatrijska ustanova utvrdi da prisilno smještena osoba treba ostati prisilno smještena i nakon isteka trajanja prisilnog smještaja određenog u rješenju suda, obvezna je najkasnije u roku od sedam dana prije isteka tog vremena predložiti sudu donošenje rješenja o produženju prisilnog smještaja.

(2) Rješenje o produženju prisilnog smještaja sud donosi po istom postupku po kojem je donio i prvo rješenje o prisilnom smještaju.

(3) Sud je obvezan rješenje o produženju prisilnog smještaja donijeti najkasnije do isteka roka prethodno određenog prisilnog smještaja.

(4) Rješenjem iz stavka 2. ovoga članka sud može produžiti prisilni smještaj osobe u psihijatrijskoj ustanovi u trajanju do tri mjeseca od dana isteka vremena određenog rješenjem o prisilnom smještaju iz članka 39. stavka 3. ovoga Zakona.

(5) Svaki daljnji prisilni smještaj može se produžiti rješenjem suda na vrijeme do šest mjeseci.“

Članak 47.

„(1) Prisilno smještena osoba otpustit će se iz psihijatrijske ustanove prije isteka vremena za koje je prisilni smještaj određen ako se utvrdi da su prestali razlozi za prisilni smještaj iz članka 27. ovoga Zakona. Odluku s obrazloženjem o prijevremenom otpustu prisilno smještene osobe donosi voditelj odjela.

(2) Odluku o prijevremenom otpustu prisilno smještene osobe psihijatrijska ustanova obvezna je bez odgode poslati sudu koji je donio rješenje o prisilnom smještaju.

(3) Rješenje o prijevremenom otpustu prisilno smještene osobe može donijeti i sud po službenoj dužnosti ili na prijedlog prisilno smještene osobe, zakonskog zastupnika ili odvjetnika ako utvrdi da su prestali razlozi za prisilni smještaj iz članka 27. ovoga Zakona.

(4) U postupku prijevremenog otpusta iz stavka 3. ovoga članka sud će na odgovarajući način primijeniti odredbe članaka 34. do 39. i 41. do 44. ovoga Zakona.“

Članak 51.

„(1) Sud u kaznenom postupku odredit će prisilni smještaj neubrojive osobe u psihijatrijsku ustanovu u trajanju od šest mjeseci ako je na temelju mišljenja vještaka psihijatra utvrdio da postoji vjerojatnost da bi ta osoba zbog težih duševnih smetnji, zbog kojih je nastupila njezina neubrojivost, mogla ponovno počiniti teže kazneno djelo i da je za otklanjanje te opasnosti potrebno njezino liječenje u psihijatrijskoj ustanovi.

Članak 58.

„(1) Psihijatrijska ustanova obvezna je najmanje 15 dana prije isteka trajanja prisilnog smještaja neubrojive osobe u psihijatrijskoj ustanovi podnijeti nadležnom sudu obrazloženi pisani prijedlog za produženje prisilnog smještaja u psihijatrijskoj ustanovi ako i dalje postoje razlozi iz članka 51. stavka 1. ovoga Zakona.

…

(3) Prijedlog za otpust iz psihijatrijske ustanove ili za zamjenu prisilnog smještaja psihijatrijskim liječenjem na slobodi nadležnom sudu psihijatrijska ustanova može podnijeti uvijek, a prijedlog za otpust iz psihijatrijske ustanove, za zamjenu prisilnog smještaja psihijatrijskim liječenjem na slobodi ili za prestanak psihijatrijskog liječenja na slobodi neubrojiva osoba, zakonski zastupnik ili odvjetnik, jednom u šest mjeseci.“

...

Članak 59.

„(1) O prijedlogu za produženje prisilnog smještaja ili za produženje psihijatrijskog liječenja na slobodi, za zamjenu prisilnog smještaja psihijatrijskim liječenjem na slobodi, za otpust neubrojive osobe iz psihijatrijske ustanove ili za prestanak psihijatrijskog liječenja na slobodi sud odlučuje na temelju provedene rasprave primjenjujući na odgovarajući način odredbe članaka 37. do 41. ovoga Zakona.

(2) Ako sud nakon provedenog postupka utvrdi da i dalje postoje pretpostavke za prisilni smještaj neubrojive osobe iz članka 51. stavka 1. ovoga Zakona odnosno za određivanje njezina psihijatrijskog liječenja na slobodi iz članka 51. stavka 2. ovoga Zakona, donijet će rješenje o produženju prisilnog smještaja odnosno produženju psihijatrijskog liječenja na slobodi na rok do jedne godine. Svako daljnje produženje prisilnog smještaja ili liječenja na slobodi može se produžiti na rok do jedne godine ne prekoračujući rok iz članka 56. ovoga Zakona.“

U konačnom prijedlogu Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama iz svibnja 2014. relevantno objašnjenje članka 37. zakona glasi kako slijedi:

“... Također je propisano da sud može, a svakako mora na zahtjev osobe s duševnim smetnjama ili na zahtjev njezinog odvjetnika, odrediti neovisno vještačenje. Naime, praksa je pokazala manjkavosti u postupcima vještačenja, posebice u manjim sredinama u kojima su vještaci u pravilu i zaposlenici psihijatrijskih ustanova. U tim slučajevima može biti upitna neovisnost vještaka u konkretno provedenom vještačenju. Stoga je bilo potrebno propisati da je sud obvezan osigurati pravo osobe s duševnim smetnjama da zatraži neovisno vještačenje što je sukladno članku 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda prema kojem je kvaliteta medicinskog pregleda odlučna za zakonito provođenje sudskih postupaka te članku 5. navedene Konvencije koji propisuje da je potrebno osigurati zaštitu osoba s duševnim smetnjama od proizvoljnog donošenja odluka o njihovoj slobodi.”

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 5. KONVENCIJE

Podnositelj zahtjeva prigovorio je da je njegov prisilni smještaj u psihijatrijsku bolnicu koji je određen rješenjem Županijskog suda u Rijeci od 13. veljače 2019. predstavljao povredu članka 5. stavka 1. i članka 6. stavka 1. Konvencije. S jedne strane, sud nije odredio novo vještačenje kada je odredio nastavak njegova smještaja, a s druge strane, nije dostavio njegovoj odvjetnici mišljenje i prijedlog bolnice u Rabu prije ročišta održanog 13. veljače 2019.
Kao gospodar karakterizacije koja se u domaćem pravu daje činjenicama predmeta (vidi Radomilja i drugi protiv Hrvatske [VV], br.37685/10i 22768/12, stavak 114., 20. ožujka 2018.), Sud smatra da bi prigovore podnositelja zahtjeva trebalo ispitati na temelju članka 5. stavaka 1. i 4. Konvencije, koji, u mjerodavnom dijelu, glasi kako slijedi:

„1. Svatko ima pravo na slobodu i na osobnu sigurnost. Nitko se ne smije lišiti slobode, osim u sljedećim slučajevima i u postupku propisanom zakonom:

…

(e) ako se radi o zakonitom … pritvaranju umobolnika...“

4. Svatko tko je lišen slobode uhićenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti sudski postupak u kojem će se brzo odlučiti o zakonitosti njegova pritvaranja ili o njegovu puštanju na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.“

A. Dopuštenost

Sud primjećuje da ovaj zahtjev nije ni očigledno neosnovan ni nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi navedenoj u članku 35. Konvencije. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Podnositelj zahtjeva

Podnositelj zahtjeva tvrdio je da domaći sudovi nisu pravilno ocijenili je li njegovo stanje zahtijevalo nastavak prisilnog smještaja u psihijatrijskoj ustanovi te da sudske odluke u tom pogledu nisu bile popraćene odgovarajućim postupovnim jamstvima. Isto tako, načela kontradiktornog postupka i jednakosti stranaka u postupku nisu bila poštovana.
Prijedlog za ambulantnim liječenjem podnio je 8. studenoga 2018. godine i temeljio ga je na privatnom vještačenju, kojim je utvrđeno da najvjerojatnije nije bolovao ni od kakvog duševnog poremećaja u vrijeme počinjenja kaznenih djela te da je za njegovo stanje bilo moguće liječenje u ambulantnim uvjetima. U nalazu i mišljenju navedeno je i da je, s obzirom na njegovu mladu dob i nedostatak povjerenja u osoblje bolnice u Rabu, vjerojatnije da će svoje poteškoće riješiti ambulantnim liječenjem i bliskijim odnosom s roditeljima.
Prema navodima podnositelja zahtjeva, nakon što je on podnio prijedlog za otpust, sud je postupio nezakonito jer je odbio odrediti novo vještačenje. Umjesto toga, neopravdano je produžio njegov prisilni smještaj pozivajući se isključivo na podneske ustanove i zanemarujući nalaz i mišljenje D.M.-a. Štoviše, drugostupanjski sud pogrešno je istaknuo da je podnositelj zahtjeva već bio podvrgnut neovisnom vještačenju od strane K.R. i D.P. zanemarujući činjenicu da su ta mišljenja bila pribavljena ranije u postupku, a ne za potrebe ročišta održanog 13. veljače 2019.
Konačno, podnositelj zahtjeva naglasio je da mu sud prije ročišta od 13. veljače 2019. nije dostavio očitovanje bolnice u Rabu o njegovu prijedlogu za ambulantno liječenje, kao ni protuprijedlog za produženje njegova smještaja u psihijatrijskoj ustanovi, čime je prekršio načela kontradiktornog postupka i jednakosti stranaka u postupku.

(b) Vlada

Vlada je tvrdila da su vještačenje podnositelja tijekom kaznenog postupka provele dvije vještakinje, koje su zaključile da boluje od teških duševnih poremećaja i da predstavlja opasnost za okolinu, zbog čega je bio opravdan njegov prisilni smještaj u psihijatrijskoj ustanovi. Podnositeljevo duševno stanje bilo je stoga pouzdano utvrđeno u trenutku određivanja prisilnog smještaja presudom kaznenih sudova.
Nadalje, tijekom prisilnog smještaja u bolnici, podnositelj zahtjeva bio je podvrgnut dodatnom psihijatrijskom vještačenju od strane K.R, koja je nalaz temeljila na medicinskoj dokumentaciji i osobnom pregledu podnositelja. Osim toga, tijekom cijelog razdoblja njegova prisilnog smještaja, domaćem sudu dostavljeni su i iskazi i mišljenja liječnika bolnice u Rabu, koji su obrazložili svoj prijedlog za produženje liječenja podnositelja zahtjeva na temelju svakodnevnog praćenja podnositelja od strane cijelog tima medicinskog osoblja.
Vlada je naglasila da su svi vještaci uključeni u postupak jednoglasno zaključili da podnositelj predstavlja opasnost za sebe i okolinu jer je i dalje bio opsjednut žrtvom i nije imao realan uvid u svoje stanje.
Štoviše, tijekom cijelog spornog razdoblja domaći sud pažljivo je razmatrao primjenu blažih mjera i opravdanost daljnjeg lišenja slobode podnositelja na temelju redovitih izvještaja bolnice u Rabu o pomacima u podnositeljevu liječenju i ponašanju. Stoga je, kada je rizik od ponavljanja kaznenih djela sveden na najmanju moguću mjeru i kada su postignuti pozitivni pomaci u liječenju podnositelja zahtjeva, sud odobrio njegovo ambulantno liječenje u siječnju 2020. Međutim, zbog naknadnog pogoršanja njegova stanja, podnositelj zahtjeva ponovno je hospitaliziran nekoliko mjeseci kasnije.
Vlada je dalje tvrdila da je podnositelj imao puni pristup sudu sudjelovanjem i iznošenjem prijedloga i mišljenja, osobno i putem svoje izabrane punomoćnice. Imao je neposredan kontakt sa svojom izabranom odvjetnicom, koja ga je djelotvorno zastupala tijekom cijelog postupka pred domaćim sudovima, aktivno i sveobuhvatno štiteći njegove interese. Štoviše, podnositelj zahtjeva imao je mogućnost zatražiti preispitivanje zakonitosti rješenja o produženju njegova prisilnog smještaja. Usmene rasprave, kojima je prisustvovao, održavale su se u redovitim razmacima pred domaćim sudom.
Kada je riječ o ročištu od 13. veljače 2019., Vlada je tvrdila da je sud imao sve informacije potrebne za donošenje odluke o produženju prisilnog smještaja podnositelja zahtjeva, koje su uključivale medicinsku dokumentaciju o tijeku liječenja, izvještaje o podnositeljevu ponašanju u bolnici i tijekom terapijskih izlazaka, pisano očitovanje i iskaz bolnice u Rabu o podnositeljevu prijedlogu za ambulantno liječenje, mišljenje dr. V.T., koja prethodno nije bila uključena u odlučivanje o prisilnom smještaju podnositelja zahtjeva, i usmeno mišljenje vještakinje K.R. s ročišta održanog samo četiri mjeseca ranije. Stoga, prema mišljenju Vlade, rješenje domaćeg suda o produženju podnositeljeva prisilnog smještaja temeljilo se na „dovoljno nedavnom” psihijatrijskom vještačenju te nije bilo medicinski opravdanog razloga za određivanje novog vještačenja koje je zatražio podnositelj zahtjeva.
Vlada je dalje napomenula da je sud podnositelju dostavio prijedlog za produženje prisilnog smještaja i mišljenje bolnice u Rabu o podnositeljevu prijedlogu za ambulantno liječenje odmah na početku ročišta od 13. veljače 2019. Podnositelj zahtjeva i njegova odvjetnica nisu zatražili od suda odgodu rasprave kako bi proučili te materijale, već su umjesto toga raspravljali o sadržaju tih dokumenata.
Kada je riječ o privatnom vještačenju od strane D.M.-a, Vlada je primijetila da on nije stručnjak u području forenzike i da je bolnica u Rabu iznijela jasne argumente kojima je osporavala njegove zaključke. Domaći sud razmatrao je dva suprotstavljena mišljenja uzimajući u obzir sve dostavljene dokaze o podnositeljevu ponašanju i njegovu zdravstvenom stanju. Stoga je mogao donijeti nepristrani zaključak o suvišnosti saslušanja D.M.-a na sudu.

2. Ocjena Suda

(a) U pogledu članka 5. stavka 1. Konvencije

(i) Opća načela

Sud ponavlja da je člankom 5. stavkom 1. točkom (e) Konvencije dopušteno pritvaranje „duševnih bolesnika” samo kada su ispunjene i materijalne i procesne pretpostavke za takvo pritvaranje (vidi Zagidulina protiv Rusije, br. 11737/06, stavak 54., 2. svibnja 2013.).
Kada je riječ o materijalnim pretpostavkama, osoba ne može biti lišena slobode jer je „duševni bolesnik” osim ako su ispunjena tri minimalna uvjeta: kao prvo, mora se pouzdano dokazati da je osoba duševni bolesnik, odnosno istinski duševni poremećaj mora biti utvrđen pred nadležnim tijelom na temelju objektivnog medicinskog nalaza; kao drugo, duševni poremećaj mora biti takve vrste ili stupnja koji opravdava prisilno lišenje slobode; kao treće, valjanost produženja lišenja slobode ovisi o ustrajnosti takvog poremećaja (vidi Ilnseher protiv Njemačke [VV], br. 10211/12 i 27505/14, stavak 127., 4. prosinca 2018., i Rooman protiv Belgije [VV], br. 18052/11, stavak 192., 31. siječnja 2019.). Prilikom odlučivanja o tome treba li osoba biti pritvorena kao „duševni bolesnik” potrebno je nacionalnim vlastima priznati određenu diskrecijsku ovlast jer je prvenstveno na nacionalnim vlastima da ocijene dokaze izvedene u određenom predmetu; zadaća je Suda da na temelju Konvencije preispita odluke tih tijela (vidi gore navedeni predmet Ilnseher, stavak 128.).
Sud ponavlja da se ne može smatrati da je lišenje slobode osobe koja se smatra duševnim bolesnikom u skladu s člankom 5. stavkom 1. točkom (e) Konvencije ako je određeno, a da nije zatraženo mišljenje medicinskog vještaka. Bilo koji drugi pristup ne pruža potrebnu zaštitu od proizvoljnosti, svojstvenu članku 5. Konvencije (vidi Kadusic protiv Švicarske, br. 43977/13, stavak 43., 9. siječnja 2018., s daljnjim referencama). Nadalje, objektivnost medicinskog vještačenja podrazumijeva zahtjev da je dovoljno nedavno provedeno, a ocjena toga ovisi o konkretnim okolnostima predmeta pred Sudom (vidi gore navedeni predmet Ilnseher, stavak 131., i u njemu sadržane reference).
Kada je riječ o procesnim pretpostavkama, izrazi „zakonit” i „u postupku propisanom zakonom” iz članka 5. stavka 1. Konvencije u biti upućuju na domaće pravo; njima se izražava potreba za usklađenošću s relevantnim postupkom na temelju tog prava. Navedeni izrazi temelje se na pojmu poštenog i pravilnog postupka, odnosno tome da svaku mjeru kojom se osobu lišava slobode treba donijeti i izvršiti odgovarajuće tijelo i da takva mjera ne smije biti proizvoljna (vidi M.S. protiv Hrvatske (br. 2), br. 75450/12, stavak 140., 19. veljače 2015., s daljnjim referencama).
Konačno, da bi se ispunio zahtjev iz članka 5. stavka 1. točke (e) Konvencije, postupak koji dovodi do prisilnog smještaja pojedinca u psihijatrijsku ustanovu mora nužno pružiti djelotvorna jamstva protiv proizvoljnosti s obzirom na ranjivost osoba koje boluju od duševnih poremećaja i potrebu da se iznesu vrlo važni razlozi kojima se opravdava bilo koje ograničenje njihovih prava (vidi gore navedeni predmet M.S. (br. 2), stavak 147.).

(ii) Primjena navedenih načela na ovaj predmet

Sud primjećuje da je podnositelj zahtjeva prvotno bio lišen slobode na temelju presude Županijskog suda u Rijeci od 13. lipnja 2017. kojom je naložen njegov smještaj u psihijatrijsku bolnicu na razdoblje od šest mjeseci (vidi stavak 10 ove presude). Njegovo pritvaranje stoga je moglo biti obuhvaćeno člankom 5. stavkom 1. točkom (a) kao pritvaranje „nakon presude”„nadležnog suda” i/ili člankom 5. stavkom 1. točkom (e) kao pritvaranje „duševnog bolesnika”.
S obzirom na činjenicu da je njegovo daljnje lišenje slobode produženo u dva navrata, na temelju utvrđenja domaćih sudova da podnositelj zahtjeva boluje od duševnog poremećaja i da je stoga „duševni bolesnik”, Sud smatra prikladnim ispitati prigovor na temelju članka 5. stavka 1. točke (e) (vidi X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 5. studenoga 1981., stavak 39., Serija A br. 46; Puttrus protiv Njemačke, (odl.), br. 1241/06, 24. ožujka 2009.; iGraf protiv Njemačke, (odl.), br. 53783/09, 18. listopada 2011.).
Sud će prvo ispitati je li postupak koji su proveli domaći sudovi bio „propisan zakonom” kako to zahtijeva članak 5. stavak 1. Konvencije.
S tim u vezi Sud primjećuje da je na temelju članka 37. stavka 2. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, kada odlučuje o periodičkom produženju prisilnog smještaja osobe u psihijatrijskoj ustanovi ili njezinu prijedlogu za liječenje izvan bolnice, na obrazloženi zahtjev dotične osobe, domaći sud u pravilu obvezan pribaviti novi nalaz i mišljenje od osobe koja nije zaposlena u dotičnoj ustanovi (vidi stavak 44 ove presude). Prema članku 47. stavku 4. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, isti se postupak na odgovarajući način primjenjuje na prijedloge za prijevremeni otpust (ibid.)
Sud nadalje primjećuje da je člankom 37. stavkom 3. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama predviđena iznimka od obveze pribavljanja neovisnog nalaza i mišljenja u slučajevima kada to nije moguće zbog nemogućnosti održavanja roka za produženje zadržavanja osobe ili drugih objektivnih okolnosti. U takvim slučajevima pisani nalaz i mišljenje o duševnom stanju osobe može dati vještak psihijatar koji je zaposlen u ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržana osoba, pod uvjetom da taj vještak nije prethodno odlučivao o njezinu prisilnom zadržavanju (vidi stavak 44 ove presude).
Nije sporno da je u ovom predmetu odvjetnica podnositelja zahtjeva podnijela obrazloženi zahtjev za određivanje neovisnog vještačenja na ročištu održanom 13. veljače 2019. Prvostupanjski sud odbio je njezin zahtjev jer „postojanje pretpostavki za nastavak podnositeljeva prisilnog smještaja nije bilo dovedeno u pitanje” (vidi stavak 35 ove presude). Odgovarajući na istu tvrdnju u žalbi podnositelja, drugostupanjski sud naveo je da je podnositelj prethodno tijekom liječenja bio podvrgnut vještačenju od strane K.R. (vidi stavak 36 ove presude). Nijedno od tih objašnjenja, prema mišljenju Suda, ne opravdava činjenicu da u podnositeljevu predmetu nije zatraženo novo vještačenje, kako je propisano domaćim pravom (s tim u vezi vidi i travauxpréparatoires Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama citiran u stavku 45 ove presude).
Sud nadalje primjećuje da nijedan od domaćih sudova nije objasnio zašto je bilo potrebno zanemariti jasan i obrazložen zahtjev podnositelja za određivanje novog vještačenja i provesti izniman postupak propisan člankom 37. stavkom 3. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Iako je točno da je prethodno rješenje o prisilnom smještaju podnositelja zahtjeva trebalo isteći 4. ožujka 2019., kao što je podnositelj zahtjeva ispravno istaknuo, Županijski sud u Rijeci imao je dovoljno vremena pribaviti novo mišljenje vještaka u razdoblju od trenutka kada je podnositelj podnio svoj prijedlog za ambulantno liječenje 8. studenoga 2018. do održavanja sudskog ročišta 13. veljače 2019. Umjesto toga, unatoč činjenici da se taj postupak smatrao hitnim prema domaćem pravu (vidi članak 13. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, citiran u stavku 44 ove presude), Županijski sud u Rijeci gotovo tri mjeseca nije poduzeo nikakve radnje povodom prijedloga podnositelja zahtjeva za otpust, a bolnici u Rabu proslijedio ga je na očitovanje tek 31. siječnja 2019. (vidi stavak 31 ove presude). Nijedan od domaćih sudova nije pokušao objasniti takvo prekomjerno odlaganje u situaciji koja je uključivala hitne domaće postupke i stroge rokove, niti Sud vidi opravdanje za takvo odlaganje.
Nadalje, čak i pod pretpostavkom da su ostali uvjeti za primjenu izvanrednog postupka propisani člankom 37. stavkom 3. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama bili ispunjeni, sud nije pribavio mišljenje vještaka psihijatra zaposlenog u ustanovi u kojoj je podnositelj bio smješten, a koji nije prethodno odlučivao o njegovu prisilnom zadržavanju. Doista, jedina osoba koja je dala mišljenje o potrebi za daljnjim prisilnim smještajem podnositelja zahtjeva, na kojem je Županijski sud u Rijeci u konačnici temeljio sporno rješenje od 13. veljače 2019., bila je dr. V.T., koja je postupala u ime bolnice u Rabu i koja je sudjelovala u prethodnom odlučivanju o produženju prisilnog smještaja podnositelja zahtjeva. Posebice, ona je u ime bolnice u Rabu podnijela prijedlog za otpust podnositelja zahtjeva u veljači 2018., koji je izmijenila na ročištu održanom 19. srpnja 2018. predlažući nastavak njegova prisilnog smještaja (vidi stavke 15 i 22 ove presude), te je na ročištu održanom 22. listopada 2018. dala iskaz o dijagnozi podnositelja zahtjeva i potrebi za njegovim daljnjim prisilnim smještajem (vidi stavak 27 ove presude).
Sud nadalje primjećuje da su domaći sudovi, nakon što su odbili podnositeljev zahtjev za određivanje novog vještačenja, osim na mišljenju bolnice, svoje odluke temeljili na vještačenjima K.R. i D.P., koja ne samo da se prvotno nisu podudarala u pogledu podnositeljeve dijagnoze već su i u vrijeme određivanja daljnjeg prisilnog smještaja podnositelja bila stara jednu odnosno dvije godine (vidi stavke 8, 9 i 17 ove presude). U takvim okolnostima, Sud nije uvjeren da se bilo koje od tih vještačenja može smatrati i objektivnim i nedavnim u smislu sudske prakse Suda o članku 5. stavku 1. točki (e) (vidi gore navedeni predmet Kadusic, stavak 55.; i Herz protiv Njemačke, br. 44672/98, stavak 50., 12. lipnja 2003.).
Imajući u vidu da se na pitanje je li medicinsko vještačenje bilo dovoljno nedavno ne može odgovoriti na statički način, već to pitanje ovisi o konkretnim okolnostima predmeta pred Sudom (vidi, među brojnim drugim izvorima prava, M.B. protiv Poljske, br. 60157/15, stavak 64., 14. listopada 2021.), Sud dodatno napominje sljedeće. Već kada se podnositeljev prisilni smještaj prvi put produžavao, žalbeni sud više je puta uputio prvostupanjski sud da pribavi novi nalaz i mišljenje (vidi stavke 21 i 26 ove presude), što potonji nije učinio u relevantno vrijeme. Iz činjenica predmeta proizlazi da su kod podnositelja zahtjeva, koji je bio vrlo mlad, prethodno bile vidljive promjene u njegovu stanju (vidi, primjerice, stavke 15 i 22 ove presude, kada je bolnica u Rabu prvi put predložila njegov otpust, a zatim produženje njegova prisilnog smještaja zbog promjene okolnosti). Štoviše, nedavno privatno vještačenje čiji je nalaz i mišljenje podnositelj zahtjeva dostavio u prilog svom prijedlogu za prijevremeni otpust upućivalo je na to da se njegovo stanje dalje razvijalo (vidi stavak 50 ove presude). U takvim okolnostima, i kako bi pribavio najtočnije informacije o duševnom zdravlju podnositelja u vrijeme kada je podnositelj podnio prijedlog za otpust, sud je trebao barem zatražiti novo medicinsko vještačenje (usporedi Ruiz Rivera protiv Švicarske, br. 8300/06, stavak 64., 18. veljače 2014.). 76.
Zaključno, Sud primjećuje da je procjena duševnog stanja podnositelja zahtjeva u trenutku produženja njegova prisilnog smještaja u cjelini donesena u postupku koji nije bio u skladu s mjerodavnim odredbama domaćeg zakonodavstva i da se nije temeljila na objektivnom i nedavnom medicinskom vještačenju.
Položaj podnositelja zahtjeva u postupku koji je uslijedio dodatno je bio ugrožen zbog činjenice da za protuprijedlog bolnice u Rabu za nastavak prisilnog smještaja, ni za mišljenje te bolnice o njegovu prijedlogu za otpust od 7. odnosno 8. veljače 2019. nije saznao prije ročišta od 13. veljače 2019. (vidi stavke 32 i 33 ove presude).
Gore navedeni postupovni propusti uklanjaju potrebu da Sud ispita jesu li nacionalna tijela ispunila materijalnu pretpostavku za prisilni smještaj podnositelja zahtjeva dokazujući da je njegovo duševno stanje zahtijevalo daljnje lišenje slobode (vidi gore navedeni predmet M.S. (br. 2) protiv Hrvatske, stavak 161.).
Stoga je došlo do povrede članka 5. stavka 1. u ovom predmetu.

(b) Članak 5. stavak 4. Konvencije

Podnositelj zahtjeva prigovorio je i da mu sud nije dostavio dva ključna podneska bolnice u Rabu, čime je prekršio načela kontradiktornog postupka i jednakosti stranaka u postupku.
Uzimajući u obzir svoja gore navedena utvrđenja na temelju članka 5. stavka 1., u kojima je uzeo u obzir činjenicu da podnositelju nisu bila dostavljena dva podneska bolnice u Rijeci prije ročišta održanog 13. veljače 2019. (vidi stavak 77 ove presude), Sud smatra da nije potrebno odvojeno ispitivati je li u ovom predmetu došlo i do povrede članka 5. stavka 4.

II. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Člankom 41. Konvencije predviđeno je:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“

Podnositelj zahtjeva nije podnio zahtjev za pravednu naknadu. Sud stoga smatra da nema potrebe dosuditi mu bilo kakav iznos po toj osnovi.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

utvrđuje da je zahtjev dopušten;
presuđuje da je došlo do povrede članka 5. stavka 1. Konvencije;
presuđuje, da nije potrebno odvojeno ispitivati prigovor na temelju članka 5. stavka 4. Konvencije;

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 7. travnja 2022. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Renata Degener	Marko Bošnjak
Tajnica	Predsjednik

Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava provjerio je točnost prijevoda, te proveo lekturu i pravnu redakturu istoga

PRESUDA PREUZETA SA SAJTA ZASTUPNIKA REPUBLIEK HRVATSKE PRED EVROPSKIM SUDOM ZA LJUDSKA PRAVA

EUROPEAN COURT OF HUMAN RIGHTS

FIRST SECTION

CASE OF MIKLIĆ v. CROATIA

(Application no. 41023/19)

JUDGMENT

Art 5 § 1 • Persons of unsound mind • Unlawful prolongation of applicant’s compulsory psychiatric internment following his criminal conviction for offences committed while lacking mental capacity • Procedure assessing his mental state at odds with domestic law provisions and not based on objective and recent medical expert opinion • Failure to provide applicant with psychiatric hospital’s submissions prior to the hearing

STRASBOURG

7 April 2022

FINAL

07/07/2022

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revisions

In the case of Miklić v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Marko Bošnjak, President,
Péter Paczolay,
Krzysztof Wojtyczek,
Alena Poláčková,
Erik Wennerström,
Raffaele Sabato,
Davor Derenčinović, judges,
and Renata Degener, Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 41023/19) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Luka Miklić (“the applicant”), on 29 July 2019;

the decision to give notice of the application to the Croatian Government (“the Government”);

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 15 March 2022,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1. The case concerns the applicant’s compulsory psychiatric internment following his criminal conviction for intrusive behaviour and uttering threats, which he was found to have committed while lacking mental capacity. The applicant complains that the prolongation of his compulsory psychiatric internment had been unlawful in that no fresh expert opinion had been obtained in his case. He also complains that he was not served with the written proposal and reasoned opinion of the psychiatric hospital prior to the hearing in his case.

THE FACTS

2. The applicant was born in 1999 and lives in Dramalj. He was represented by Ms I. Dedić, a lawyer practising in Rijeka.

3. The Government were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

4. The facts of the case, as submitted by the parties, may be summarised as follows.

THE APPLICANT’S CONVICTION

5. In 2015 a certain D.R., who was a minor at the time, lodged a criminal complaint against the applicant, also a minor at the time, alleging that he had persistently followed, harassed and stalked her since 2013, attempting to establish unwanted contact with her. She stated that the applicant had on many occasions addressed her with offensive words with sexual connotations. On several occasions he had physically attacked her and had grabbed her by her genitals.

6. On 6 September 2016 D.R.’s mother also lodged a criminal complaint against the applicant alleging that during the summer of 2016, the applicant had frequently visited the neighbourhood where they lived, often called them and mentioned certain details from which it was clear that he had been stalking them for a while. The applicant had also sent disturbing Facebook messages from various profiles.

7. On 19 September 2016 the police informed the Rijeka Municipal State Attorney’s Office that minor L.L. had also lodged a criminal complaint against the applicant, alleging that he had sent her threatening Facebook messages because she had refused to talk to him about D.R.

8. In the course of the ensuing criminal proceedings against the applicant, on 7 December 2016 a psychiatrist D.P. and psychologist D.B. submitted an expert report, which stated that the applicant suffered from paranoid schizophrenia, a behavioural and mental disorder aggravated by taking drugs or other harmful substances. At the time of the commission of the criminal offences (tempore criminis) he was in a state of diminished mental capacity and he could not understand the meaning of his actions or control them. The expert report was based on the inspection of the case file, medical documentation and personal examination of the applicant.

9. On 12 January 2017 D.P. produced a supplement to her expert report submitting that the applicant had reduced capacity of standing trial and recommending that the court provide a psychologist who would clarify the questions put to him during court hearings. Furthermore, D.P. stated that the applicant could pose a danger to others due to the unpredictability of his behaviour, given that he was under the influence of psychopathological experiences.

10. On 13 June 2017 the Rijeka Municipal Court found that the applicant, as a minor, had committed criminal offences of two counts of intrusive behaviour and one threat, while lacking mental capacity. Relying on the psychiatric and psychological expert opinions obtained during the criminal proceedings, it decided that the applicant should be placed in a psychiatric hospital for a period of six months.

11. The applicant’s appeal against that judgment was dismissed by the second-instance court on 18 August 2017.

THE APPLICANT’S COMPULSORY INTERNMENT

12. On 15 September 2017 the Rijeka County Court instituted proceedings for the applicant’s compulsory internment in the Rab Psychiatric Hospital (hereinafter: “the Rab Hospital”) for a period of six months, based on the Rijeka Municipal Court’s final judgment (see paragraph 10 above).

13. On 4 October 2017 the applicant voluntarily came to the Rab Hospital, accompanied by his father, and applied for psychiatric treatment.

14. At the same time, the applicant’s lawyer lodged an appeal against the decision on his internment, challenging D.P.’s expert opinion on his lack of mental capacity given before the criminal court (see paragraph 8 and 9 above). On 31 October 2017 the Rijeka County Court dismissed the applicant’s appeal.

15. On 9 February 2018 the Rab Hospital filed a motion, signed by doctor V.T., with the Rijeka County Court proposing outpatient treatment in respect of the applicant, bearing in mind that: i) he regularly received protective antipsychotic therapy, ii) his hospital treatment was not providing satisfactory results, iii) his parents were aware of the overall situation, iv) they have taken full care of the applicant’s therapy, and v) for the purpose of completing secondary education. In its motion, the Rab Psychiatric Hospital also stated that it could not completely rule out the possibility that the applicant continued to pose a danger to himself and others.

16. On 14 February 2018 the Rijeka County Court commissioned a psychiatric expert report on the applicant’s mental state from doctor K.R., who was not an employee of the Rab Hospital, with a view to deciding on the motion to replace compulsory internment with treatment at liberty.

17. On 25 February 2018 K.R. submitted her report based on the case file, medical documentation and examination of the applicant. She concluded that she had not currently observed paranoid schizophrenia, which, if it had existed at the time of the commission of the criminal offences, may have gone into remission under the influence of medication. In her view, the applicant suffered from a personality disorder and had a pronounced aggressive potential which could manifest itself in possibly frustrating circumstances. She could not rule out the danger that the applicant posed to others and thus considered it necessary to continue his treatment in the psychiatric institution.

18. On 28 February 2018 the Rijeka County Court held a hearing closed to the public at the premises of the Rab Hospital, in the presence of the applicant, his lawyer, the Rab Hospital’s Head of Forensic Psychiatry Department, V.S.J., and expert K.R. K.R. maintained her findings and explained that the applicant could not have been cured during such a short period of hospitalisation. She therefore disagreed with the motion for outpatient treatment because the danger that the applicant posed to himself and others could not be ruled out.

19. Consequently, the Rijeka County Court extended the applicant’s internment for another year, until 4 March 2019.

20. In May 2018 the applicant was released on his first therapeutic leave, during which he had again visited the place of residence of D.R., despite clear instructions not to do so.

21. Following the applicant’s appeal against the above decision on prolongation of his internment, on 27 June 2018 a three-judge panel of the Rijeka County Court quashed the first-instance decision and remitted the case with an instruction to commission an additional expert report or, if necessary, a new expert witness evaluation. It held that it was not clear from K.R.’s report whether the applicant was still suffering from the same illness that led to the commission of the criminal offences.

22. On 19 July 2018 the Rijeka County Court held a hearing closed to the public and attended by the applicant, his lawyer, the Rab Hospital’s doctor V.T, and expert D.P., who was not employed by the Rab Hospital. V.T. changed the hospital’s initial recommendation for out-patient treatment and proposed continuation of the applicant’s compulsory hospitalization given that his first therapeutic leave in May 2018 had not been successful (see paragraph 20 above).

23. Having interviewed the applicant, expert D.P. explained that her team had been treating the applicant since 2013 with a diagnosis of acute psychotic disorder. Considering all objective parameters, the applicant had been diagnosed with paranoid schizophrenia caused by the use of drugs. He also suffered from behavioural mental disorders of longer duration. In her opinion, the applicant continued to exhibit paranoia-related projective tendencies towards D.R. and her mother and remained unaware of his condition. She proposed compulsory hospitalisation for a period of one year because such a period had been required to correct his behaviour.

24. The applicant’s lawyer requested the court to commission a fresh psychiatric expert evaluation. Her request was dismissed on the grounds that the court had already obtained expert evaluation by D.P., who was not employed by the Rab Hospital.

25. On the same day, the Rijeka County Court extended the applicant’s compulsory internment until 4 March 2019. Considering that there was still a possibility that the applicant, due to severe mental disorders, could commit further criminal offences, hospital treatment was required to eliminate that danger.

26. On 5 September 2018 a three-judge panel of the Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu) allowed the applicant’s appeal against the first‑instance decision of 19 July 2018 and remitted the case. It held that K.R.’s expert opinion had been overlooked in the fresh proceedings and instructed the first-instance court to re-examine K.R.’s and D.P.’s reports, and, if necessary, to obtain a new psychiatric expert witness evaluation of the applicant’s state.

27. At a hearing held on 22 October 2018, the Rijeka County Court heard V.T., and experts D.P. and K.R. Expert D.P. maintained that the applicant’s compulsory internment should be continued considering that he was obsessed with the victim at the level of insanity, from which he had not yet been retrieved by previous methods. Expert K.R. submitted that the applicant’s symptoms clearly indicated a dissocial personality disorder. The danger to himself and to others stemmed from his persistence in achieving his goal, and it was thus necessary to continue his treatment in a closed institution. Outpatient treatment was not expected to reduce or eliminate his risky behaviour. Representing the Rab Hospital, V.T. also stated that the applicant suffered from a dissocial personality disorder and that he would pose a threat to himself and others if he were to be released.

28. At the same hearing the applicant’s lawyer lodged a request for a fresh psychiatric expert evaluation at the Vrapče Psychiatric Hospital. That request was dismissed on the grounds that V.T. and two expert witnesses D.P. and K.R. had all agreed on the applicant’s diagnosis and concluded that there had been a need to continue his treatment in a closed institution. Thus, the court extended the applicant’s compulsory internment until 4 March 2019.

29. The applicant’s appeal against that decision was dismissed by a three‑judge panel of the Rijeka County Court on 19 December 2018.

30. In the meantime, on 8 November 2018, the applicant requested that he be released from the psychiatric hospital and continue his treatment at liberty. He based his request on a privately commissioned expert witness evaluation by doctor D.M., who recommended that the applicant’s out-of-hospital treatment be considered, with regular reporting to a psychiatrist and the involvement of the parents in the process.

31. On 31 January 2019 the judge forwarded the applicant’s request to the Rab Hospital for comments and scheduled a hearing for 13 February 2019.

32. On 7 February 2019 the Rab Hospital filed a motion for the continuation of the applicant’s hospital treatment, stating that he had still not achieved a sufficient degree of criticism regarding his condition or the committed criminal offences. The danger which he posed to others had resulted from a disturbed personality structure and dynamics, he had been uncritical and insufficiently aware of his condition, had only formally verbalized remorse, while disobeying hospital rules, poorly tolerating frustration and responding to warnings with aggression. That submission was not forwarded to the applicant.

33. On 8 February 2019 the Rab Hospital submitted written observations on the applicant’s motion for out-of-hospital treatment. The hospital refuted certain statements contained in D.M.’s expert report, relying on relevant medical theory and practice. It further stated that the applicant’s resocialization process had begun by his second therapeutic leave in early 2019. However, he had not yet reached the level required for out-patient treatment. While expert D.M. had ruled out the applicant’s violent behaviour, all psychological tests had confirmed his aggressiveness and he had recently initiated physical conflict with another patient. That submission was not forwarded to the applicant.

34. At the hearing held on 13 February 2019, the Rijeka County Court served on the applicant’s lawyer the Rab Hospital’s written observations on his proposal for release as well the Hospital’s counter proposal for the continuation of his hospital treatment (see paragraphs 32 and 33 above). The court began the hearing by reading out the applicant’s motion for release as well as the Rab Hospital’s proposal for continuation of his compulsory psychiatric internment. On behalf of the Rab Hospital, doctor V.T. maintained that it had been necessary to continue the applicant’s treatment in the hospital in order to eliminate the danger of committing further criminal offences, since he had still been focused on the victim. According to the applicant’s therapist, there had been no adequate response to the therapeutic activities, the applicant’s vulgar and inappropriate behaviour towards members and therapists having continued. The applicant’s lawyer contested the hospital’s motion by noting that she had received it only at that hearing, stressing that the applicant’s motion for outpatient treatment had been based on an independent expert opinion by D.M. who should be heard in court and reiterating her request to obtain a fresh expert opinion.

35. At the same hearing, the Rijeka County Court extended the applicant’s compulsory internment until 4 March 2020, dismissing his motion for outpatient treatment. The court found that the applicant had continued to suffer from a severe mental disorder (dissocial personality disorder) and that the course of treatment showed that he had remained focused on the victim and insufficiently aware of his condition. The danger to others could not yet be ruled out, thus reducing or eliminating risks by outpatient treatment could not be expected in his current state. The court dismissed the applicant’s request to obtain a fresh expert witness evaluation, deeming that the existence of the requirements for the continuation of his compulsory internment had not been called into question.

36. On 24 April 2019 a three-judge panel of the Rijeka County Court dismissed the applicant’s appeal against the first-instance court’s decision. As regard his complaint that the first-instance court should have commissioned a fresh expert report, it pointed out that the applicant had previously been subjected to an expert witness evaluation during his treatment in the Rab Hospital by K.R. and D.P. Both experts had agreed on the applicant’s diagnosis, as well as on the need to continue his compulsory internment.

37. The applicant then lodged a constitutional complaint, claiming that his rights to a fair trial and equality before the law had been violated and that his freedom was disproportionately restricted because the domestic courts had not duly considered replacing compulsory internment with a milder measure, and they had failed to commission a new expert evaluation.

38. On 2 July 2019 the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) dismissed his constitutional complaint as ill-founded.

SUBSEQUENT EVENTS

39. According to the Government, on 22 July 2019 the applicant lodged a fresh motion for outpatient treatment. The Rijeka County Court obtained a fresh expert evaluation by K.R., who had concluded that there had been progress in the applicant’s treatment. The Head of the Forensic Department of the Rab Hospital warned that the applicant’s outpatient treatment should be structured and carried out cautiously. Consequently, the Rijeka County Court accepted the motion to replace compulsory internment with treatment at liberty as of 31 January 2020.

40. In the summer of 2020, the applicant again tried to contact D.R. and his condition deteriorated.

41. On 14 July 2020 the court ordered the applicant’s compulsory internment, based on expert K.R.’s fresh recommendation to continue the applicant’s treatment under institutionalised conditions as the deterioration had occurred during outpatient treatment. The applicant’s compulsory confinement has continued in the Vrapče Psychiatric Hospital.

RELEVANT DOMESTIC LAW

42. The relevant provision of the Criminal Code (Kazneni zakon, Official Gazette no. 125/11, with subsequent amendments), as in force at the material time, reads as follows:

Article 140 – Intrusive behaviour

“(l) Whoever persistently and over a long period of time follows or spies on another, or establishes or seeks to establish unwanted contact with another, or intimidates another in some other way and by doing so provokes anxiety in him or her or causes fear for his or her safety or the safety of persons close to them,

shall be punished by imprisonment not exceeding one year.”

43. The relevant provisions of the Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku, Official Gazette, nos. 52/2008, 76/2009, 80/2011, 91/2012, 143/2012, 56/2013, 145/2013 and 152/2014), as in force at the material time, read as follows:

Article 554

“(1) If the State Attorney has made a request in accordance with Article 550 paragraph 1 of this Code, and the court, upon completion of the trial, establishes that the defendant committed the unlawful act in a state of mental incapacity and that the conditions exist for ordering his or her confinement in a psychiatric hospital or psychiatric treatment at liberty in accordance with the Protection of Individuals with Mental Disorders Act, it shall adopt a judgment determining that the defendant committed the unlawful act in a state of mental incapacity and shall order [his or her] involuntary internment in a psychiatric hospital for a period of six months. The judgment shall also contain a warning to the accused that psychiatric treatment at liberty will be replaced by compulsory internment in a psychiatric institution if he fails to start treatment at liberty by the date specified in the ruling on referral to a psychiatric institution.”

44. The relevant provisions of the Protection of Persons with Mental Disorders Act (Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, Official Gazette no. 76/2014) provide:

Section 13

“(2) Proceedings conducted on the basis of this Act shall be considered urgent.”

Section 37

“(1) The compulsorily detained person, legal representative, lawyer, head of the department and, if necessary, a person of trust and the social welfare centre shall be invited to an oral hearing. ...

(2) For an oral hearing, the court may, and upon a reasoned request of the compulsorily detained person or his or her lawyer, has to obtain written findings and opinion of one of the psychiatrist expert witnesses who is not employed at the psychiatric institution where the compulsorily detained person is placed on whether that person has severe mental disorders due to which he or she seriously and directly endangers his or her own or someone else’s life, health or safety...

(3) Exceptionally, if due to the impossibility of meeting the deadline referred to in section 36(7) of this Act or other objective circumstances, it is not possible to act in the manner specified in paragraph 2 of this section, the written findings and opinion may be given by a psychiatrist expert witness employed by the institution where the compulsorily detained person is staying, who had not previously decided on his/her compulsory detention.

(4) A psychiatrist expert witness shall submit the written findings and opinion to the court upon the personal examination of the compulsorily detained person.

...

(7) The court shall allow the compulsorily detained person, person of trust, legal representative, lawyer and head of the department to state all the facts relevant to issuing a decision on compulsory internment and to ask questions to the psychiatrist expert witness and other persons heard at the hearing.”

Section 40

“(1) If a psychiatric institution determines that a compulsorily detained person should remain in internment even after the expiration of the duration thereof determined by the court decision, it is obliged to propose to the court an extension of internment no later than seven days before its expiry.

(2) The court shall issue a decision on the extension of the internment in accordance with the same procedure as the first decision on involuntary placement.

(3) The court is obliged to issue a decision on the extension of the internment before the expiry of the previously determined [period].

(4) With the decision referred to in paragraph 2 of this section, the court may extend the involuntary placement of a person in a psychiatric institution for up to three months from the expiration of the time set out by the decision on involuntary placement referred to in section 39(3) of this Act.

(5) Any further involuntary placement may be extended by a court decision for a period of up to six months.”

Section 47

“(1) A compulsorily detained person shall be released from a psychiatric institution before the expiration of the time for which the internment was determined if it is established that the reasons for involuntary placement referred to in section 27 of this Act have ceased to exist. A reasoned decision on early release ... shall be issued by the head of the department.

(2) The psychiatric institution shall be obliged to send the decision on early release of a compulsorily detained person to the court that issued the decision on involuntary placement without delay.

(3) The decision on early release of a compulsorily detained person may also be issued by the court ex officio or at the proposal of the compulsorily detained person, their legal representative or lawyer if it finds that the reasons for internment referred to in section 27 of this Act have ceased to exist.

(4) In the procedure of early release referred to in paragraph 3 of this section, the court shall apply mutatis mutandis the provisions of sections 34 to 39 and 41 to 44 of this Act.”

Section 51

“(1) In criminal proceedings the court shall order the compulsory internment of a person lacking mental capacity in a psychiatric institution for a period of six months if, based on the opinion of a psychiatrist expert witness, it finds that the person could again commit an aggravated criminal offence owing to severe mental disorders, causing the lack of mental capacity, and that treatment in a psychiatric institution is necessary to eliminate that danger.”

Section 58

“(1) The psychiatric institution shall lodge a reasoned motion for the extension of compulsory internment in a psychiatric institution with the competent court at least fifteen days before the expiry of the compulsory internment of a person lacking mental capacity in a psychiatric institution if the reasons referred to in section 51(1) of this Act still exist.

...

(3) A motion for release from a psychiatric institution or for the replacement of compulsory internment with psychiatric treatment at liberty may be lodged with the competent court by the psychiatric institution at any time, and a motion for release from a psychiatric institution, for the replacement of compulsory internment with psychiatric treatment at liberty or for the termination of psychiatric treatment at liberty may be filed by a person lacking mental capacity, his or her legal representative or lawyer, once every six months.”

Section 59

“(1) The motion for the extension of compulsory internment or psychiatric treatment at liberty, for the replacement of compulsory internment with psychiatric treatment at liberty, for the release of a person lacking mental capacity from a psychiatric institution or the termination of psychiatric treatment at liberty shall be decided by the court on the basis of a hearing, applying in an appropriate manner the provisions of sections 37 to 41 of this Act.

(2) If, after the proceedings the court finds that the requirements for the compulsory internment of a person lacking mental capacity referred to in section 51(1) of this Act, or for ordering his or her psychiatric treatment at liberty referred to in section 51(2) of this Act continue to exist, it shall issue a ruling extending compulsory placement or extending psychiatric treatment at liberty for up to one year. Any further extension of the compulsory internment or treatment at liberty may be for a period of up to one year without exceeding the period referred to in section 56 of this Act.”

45. In the final proposal of the Protection of Persons with Mental Disorders Act, dated May 2014, the relevant explanation concerning section 37 of the Act reads as follows:

“...It is also prescribed that the court may, and at the request of the person with mental disorders or their lawyer in any event must, obtain an independent expert opinion. Namely, the practice has shown shortcomings in the procedures of obtaining expert opinions, especially in smaller communities where experts are usually employees of psychiatric institutions. In these cases, the independence of the expert in the specific expertise may be questionable. Therefore, it was necessary to stipulate that the court is obliged to ensure the right of a person with mental disabilities to request independent expertise, which is in accordance with Article 6 of the Convention, according to which the quality of medical examination is decisive for the lawfulness of court proceedings, and with Article 5 of the Convention which stipulates that it is necessary to ensure the protection of persons with mental disabilities from arbitrary decisions on their freedom.”

THE LAW

ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 OF THE CONVENTION

46. The applicant complained that his involuntary internment in the psychiatric hospital as ordered by the decision of the Rijeka County Court of 13 February 2019 had been in breach of Articles 5 § 1 and 6 § 1 of the Convention. On the one hand, the court had failed to obtain a fresh expert opinion when ordering the continuation of his internment and, on the other, it had failed to forward to his lawyer the opinion and the proposal of the Rab Hospital prior to the hearing of 13 February 2019.

47. Being master of the characterisation to be given in law to the facts of the case (see Radomilja and Others v. Croatia [GC], nos. 37685/10 and 22768/12, § 114, 20 March 2018), the Court considers that the applicant’s complaints should be examined under Article 5 §§ 1 and 4 of the Convention, which, in so far as relevant, read as follows:

“1. Everyone has the right to liberty and security of person. No one shall be deprived of his liberty save in the following cases and in accordance with a procedure prescribed by law:

...

(e) the lawful detention ... of persons of unsound mind, ...”

4. Everyone who is deprived of his liberty by arrest or detention shall be entitled to take proceedings by which the lawfulness of his detention shall be decided speedily by a court and his release ordered if the detention is not lawful.”

Admissibility

48. The Court notes that the application is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

The parties’ submissions

(a) The applicant

49. The applicant maintained that the domestic courts had failed to properly assess whether his condition warranted continuation of his psychiatric internment and that the judicial decisions in that regard had not been accompanied by adequate procedural safeguards. Nor had the principles of adversarial proceedings and equality of arms been respected.

50. He had filed his motion for outpatient treatment on 8 November 2018, basing it on a privately-commissioned expert report, which concluded that he had most likely not suffered from any mental disorder at the time when the offences had been committed and that his condition allowed for treatment in an outpatient setting. The report also noted that, given his young age and lack of trust in the Rab Hospital staff, he was more likely to resolve his difficulties with outpatient treatment and closer relationship with his parents.

51. According to the applicant, following his request for release, the court acted unlawfully in that it refused to obtain a fresh expert evaluation. Instead, it unjustifiably extended his involuntary placement, relying solely on the submissions of the institution and ignoring D.M.’s expert report. Moreover, the second-instance court erroneously pointed out that the applicant had already been subject to independent expert evaluations by K.R. and D.P., disregarding the fact that those opinions had been obtained earlier in the proceedings and not for the purpose of the hearing held on 13 February 2019.

52. Finally, the applicant stressed that the court had failed to communicate to him, prior to the hearing of 13 February 2019, the Rab Hospital’s comments on his request for out-patient treatment, as well as its counter‑proposal on prolongation of his psychiatric internment, thereby breaching the principles of adversarial proceedings and equality of arms.

(b) The Government

53. The Government maintained that during the criminal proceedings the applicant had been evaluated by two expert witnesses, who concluded that he had suffered from serious mental disorders and posed a danger to others warranting his psychiatric internment. The applicant’s mental state had thus been reliably determined at the time of the imposition of compulsory interment by the judgment of the criminal courts.

54. Furthermore, during his compulsory hospitalisation, the applicant had been subjected to a further psychiatric expert witness evaluation by K.R., who had based her findings on the medical documentation and her examination of the applicant. In addition, during the entire period of his compulsory internment, the domestic court had also been provided with the statements and opinions of the Rab Hospital doctors, who had given their reasons for proposing the extension of the applicant’s treatment based on his daily monitoring by an entire team of medical staff.

55. The Government stressed that all experts involved in the proceedings had unanimously concluded that the applicant had posed a danger to himself and others, as he had remained obsessed with the victim and lacked any real awareness of his condition.

56. Moreover, throughout the impugned period the court carefully considered the application of more lenient measures and the justification for the applicant’s further confinement on the basis of regular reports by the Rab Hospital on developments in his treatment and behaviour. Thus, when the risk of reoffending had been minimized and positive developments in the applicant’s treatment achieved, the court approved his outpatient treatment in January 2020. However, due to a subsequent deterioration in his condition, the applicant was again hospitalised several months later.

57. The Government further argued that the applicant enjoyed full access to court, by participating and presenting motions and opinions, personally and through his chosen representative. He had had direct contact with the lawyer of his choosing, who effectively represented him throughout the proceedings before the domestic courts, actively and comprehensively protecting his interests. What is more, the applicant had the opportunity to have reviewed the lawfulness of the decisions to extend his compulsory internment. Oral hearings, which he attended, were held at regular intervals before the domestic court.

58. As regards the hearing of 13 February 2019, the Government submitted that the court had had all the information necessary to issue its decision on the extension of the applicant’s compulsory internment, which had comprised the medical documentation on the course of his treatment, the reports on his behaviour in the hospital and during therapeutic leave, written observations and statement of the Rab Hospital on the applicant’s motion for outpatient treatment, the opinion of doctor V.T., who had not been previously involved in decisions on the applicant’s compulsory internment and the oral opinion produced by expert K.R. at a hearing held only four months previously. Thus, in the Government’s view, the domestic court’s decision extending the applicant’s compulsory internment had been based on a “sufficiently recent” psychiatric expert witness evaluation, and there had been no medically justified reason to obtain a fresh expert evaluation as requested by the applicant.

59. The Government further noted that the court served the motion for the extension of compulsory internment and the opinion of the Rab Hospital on the applicant’s motion for outpatient treatment on the applicant immediately at the beginning of the hearing of 13 February 2019. The applicant and his lawyer did not ask the court to adjourn the hearing in order to study those materials, but instead engaged in discussing the content of those documents.

60. As regards D.M.’s private expert witness evaluation, the Government observed that he was not a specialist in the field of forensics, and that the Rab Hospital had presented clear arguments challenged his findings. The domestic court considered two opposing opinions, taking into consideration all the evidence submitted on the applicant’s behaviour and his state of health. It was thus able to reach an impartial conclusion as to the redundancy of hearing D.M. in court.

The Court’s assessment

(a) As regards Article 5 § 1 of the Convention

(i) General principles

61. The Court reiterates that Article 5 § 1 (e) of the Convention permits detention of persons of “unsound mind” only when both the substantive and procedural requirements for such detention are met (see Zagidulina v. Russia, no. 11737/06, § 54, 2 May 2013).

62. Substantively, an individual cannot be deprived of his liberty as being of “unsound mind” unless the following three minimum conditions are satisfied: firstly, he must reliably be shown to be of unsound mind, that is, a true mental disorder must be established before a competent authority on the basis of objective medical expertise; secondly, the mental disorder must be of a kind or degree warranting compulsory confinement; thirdly, the validity of continued confinement depends upon the persistence of such a disorder (see Ilnseher v. Germany [GC], nos. 10211/12 and 27505/14, § 127, 4 December 2018, and Rooman v. Belgium [GC], no. 18052/11, § 192, 31 January 2019). In deciding whether an individual should be detained as a person “of unsound mind”, the national authorities are to be recognised as having a certain discretion, since it is in the first place for them to evaluate the evidence adduced before them in a particular case; the Court’s task is to review under the Convention the decisions of those authorities (see Ilnseher, cited above, § 128).

63. The Court further reiterates that no deprivation of liberty of a person considered to be of unsound mind may be deemed in conformity with Article 5 § 1 (e) of the Convention if it has been ordered without seeking the opinion of a medical expert. Any other approach falls short of the required protection against arbitrariness, inherent in Article 5 of the Convention (see Kadusic v. Switzerland, no. 43977/13, § 43, 9 January 2018, with further references). Moreover, the objectivity of the medical expertise entails a requirement that it was sufficiently recent, the assessment of which depends on the specific circumstances of the case before it (see Ilnseher, cited above, § 131, and the references therein).

64. Procedurally, the expressions “lawful” and “in accordance with a procedure prescribed by law” under Article 5 § 1 of the Convention essentially refer back to domestic law; they state the need for compliance with the relevant procedure under that law. The notion underlying the term in question is one of fair and proper procedure, namely that any measure depriving a person of his liberty should issue from and be executed by an appropriate authority and should not be arbitrary (see M.S. v. Croatia (no. 2), no. 75450/12, § 140, 19 February 2015, with further references).

65. Finally, in order to comply with Article 5 § 1 (e) of the Convention, the proceedings leading to the involuntary placement of an individual in a psychiatric facility must necessarily provide clearly effective guarantees against arbitrariness given the vulnerability of individuals suffering from mental disorders and the need to adduce very weighty reasons to justify any restriction of their rights (see M.S. (no. 2), cited above, § 147).

(ii) Application of the above principles to the present case

66. The Court notes that the applicant was initially deprived of his liberty by virtue of the Rijeka County Court’s judgment of 13 June 2017 ordering his placement in a psychiatric hospital for a period of six months (see paragraph 10 above). His detention could thus fall under Article 5 § 1 (a) as being detention “after conviction” by a “competent court”, and/or under Article 5 § 1 (e) as constituting detention of a person of “unsound mind”.

67. In view of the fact that his continued deprivation of liberty was prolonged on two occasions, based on a finding by the domestic courts that the applicant suffered from a mental disorder and was therefore of “unsound mind”, the Court considers it appropriate to examine the complaint under Article 5 § 1 (e) (see X v. the United Kingdom, 5 November 1981, § 39, Series A no. 46; Puttrus v. Germany, (dec.), no. 1241/06, 24 March 2009; and Graf v. Germany, (dec.), no. 53783/09, 18 October 2011).

68. The Court will first examine whether the procedure followed by the domestic courts had been “prescribed by law” as required by Article 5 § 1 of the Convention.

69. In that connection, the Court observes that under section 37(2) of the Protection of Persons with Mental Disorders Act, when deciding on the periodic prolongation of a person’s compulsory internment or his or her request for out-of-hospital treatment, at a reasoned request of the person concerned, the domestic court is as a rule under the obligation to obtain a fresh expert opinion from a person not employed by the institution concerned (see paragraph 44 above). According to section 47(4) of the Protection of Persons with Mental Disorders Act, the same procedure is to be applied mutatis mutandis to requests for early release (ibid.)

70. The Court further observes that section 37(3) of the Protection of Persons with Mental Disorders Act provides for an exception from obtaining an independent expert opinion, in cases when this would not be possible due to the impossibility of meeting the deadline for prolongation of one’s internment or other objective circumstances. In such cases, written findings and opinion on the person’s mental state may be given by a psychiatrist expert witness employed by the institution where the compulsorily detained person was staying, provided that that person had not previously decided on his or her compulsory detention (see paragraph 44 above).

71. It is not disputed that in the present case the applicant’s lawyer submitted a reasoned request for obtaining an independent expert opinion at the hearing held on 13 February 2019. Her request was rejected by the first-instance court because “the existence of the requirements for the continuation of the applicant’s compulsory internment had not been called into question” (see paragraph 35 above). Replying to the same argument in the applicant’s appeal, the appellate court stated that he had previously been subjected to an expert witness evaluation by K.R. during his treatment (see paragraph 36 above). None of these explanations, in the Court’s view justify the fact that no fresh expert evaluation had been requested in the applicant’s case, as prescribed by domestic law (see in this connection also the travaux préparatoires of the Protection of Persons with Mental Disorders Act cited at paragraph 45 above).

72. The Court further notes that none of the domestic courts explained why it had been necessary to disregard the applicant’s clear and reasoned request to obtain a fresh expert opinion and follow the exceptional procedure prescribed by section 37(3) of the Protection of Persons with Mental Disorders Act. While it is true that the previous decision on the applicant’s internment was about to expire on 4 March 2019, as the applicant rightly pointed out, the Rijeka County Court had ample time to obtain a fresh expert opinion between the moment the applicant had submitted his proposal for out‑patient treatment on 8 November 2018, and the holding of the court hearing on 13 February 2019. Instead, despite the fact that the proceedings were considered urgent under domestic law (see section 13 of the Protection of Persons with Mental Disorders Act, cited in paragraph 44 above), the Rijeka County Court took no action on the applicant’s motion for release for almost three months and forwarded it to the Rab Hospital for observations as late as 31 January 2019 (see paragraph 31 above). None of the domestic courts have sought to explain, nor does the Court see any justification for, such an excessive delay in a situation involving urgent domestic procedures and strict deadlines.

73. Furthermore, even assuming that the other conditions for applying the exceptional procedure as prescribed in section 37(3) of the Protection of Persons with Mental Disorders Act had been met, the court did not obtain an opinion of a psychiatrist expert witness employed by the institution where the applicant was staying, who had not previously decided on his internment. Indeed, the only person who had given an opinion on the need for the applicant’s continued internment on which the Rijeka County Court ultimately based the impugned decision of 13 February 2019 was doctor V.T., acting on behalf of the Rab Hospital, who had been involved in previous decisions concerning the prolongation of the applicant’s internment. Notably, she had filed on behalf of the Rab Hospital the proposal for the applicant to be released in February 2018, which she amended at the hearing held on 19 July 2018 proposing his continued internment (see paragraphs 15 and 22 above), and gave evidence on the applicant’s diagnosis and the need for his continued internment at the hearing held on 22 October 2018 (see paragraph 27 above).

74. The Court further notes that, having refused the applicant’s proposal to obtain a fresh expert opinion, in addition to the hospital’s opinion, the domestic courts based their decisions on expert evaluations of K.R. and D.P. which were not only initially in disagreement about the applicant’s diagnosis, but at the time of ordering his continued internment had been one and two years old, respectively (see paragraphs 8, 9 and 17 above). In such circumstances, the Court is not convinced that either of those expert opinions could be considered both objective and recent within the meaning of the Court’s case-law on Article 5 § 1 (e) (see Kadusic, cited above, § 55; and Herz v. Germany, no. 44672/98, § 50, 12 June 2003).

75. Bearing in mind that the question whether medical expertise was sufficiently recent cannot be answered in a static way but depends on the specific circumstances of the case before it (see, among many other authorities, M.B. v. Poland, no. 60157/15, § 64, 14 October 2021), the Court would in addition note the following. Already when the applicant’s internment was being prolonged for the first time, the appeal court had repeatedly instructed the first-instance court to obtain a fresh expert report (see paragraphs 21 and 26 above), which the latter did not do at the relevant time. It transpires from the facts of the case that the applicant, who was of a very young age, had previously shown changes in his condition (see for instance paragraphs 15 and 22 above, when the Rab Hospital first proposed his release and subsequently his prolonged internment due to a change in circumstances). Moreover, a recent privately-commissioned expert opinion the applicant had submitted in support of his request for early release, implied that his condition had further evolved (see paragraph 50 above). In such circumstances, and in order to obtain the most accurate information on the applicant’s mental health at the time of his request for discharge, the court should at least have sought a fresh medical expert opinion (compare Ruiz Rivera v. Switzerland, no. 8300/06, § 64, 18 February 2014).

76. In conclusion, the Court notes that the assessment of the applicant’s mental state at the moment of prolonging his internment had on the whole been adopted in a procedure at odds with the relevant provisions of the domestic legislation and had not been based on objective and recent medical expert opinion.

77. The applicant’s position in the ensuing proceedings was further compromised by the fact that he had not learned about the Rab Hospital’s counterproposal for his continued internment or its opinion on his request for release of 7 and 8 February 2019, respectively (see paragraphs 32 and 33 above), prior to the hearing of 13 February 2019.

78. The above procedural failures obviate the need for the Court to examine whether the national authorities met the substantive requirement for the applicant’s involuntary internment by proving that his mental condition had necessitated continued deprivation of his liberty (see M.S. (no. 2) v. Croatia, cited above, § 161).

79. There had accordingly been a violation of Article 5 § 1 in the present case.

(b) Article 5 § 4 of the Convention

80. The applicant also complained that the court had failed to communicate to him two crucial submissions by the Rab Hospital, thereby breaching the principles of adversarial proceedings and equality of arms.

81. Having regard to its findings under Article 5 § 1 above, in which it took into account the fact that the applicant had not been served the two submissions by the Rab Hospital prior to the hearing held on 13 February 2019 (see paragraph 77 above), the Court considers that it is not necessary to examine separately whether, in this case, there has also been a violation of Article 5 § 4.

APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

82. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

83. The applicant did not submit a claim for just satisfaction. Accordingly, the Court considers that there is no call to award him any sum on that account.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

Declares the application admissible;
Holds that there has been a violation of Article 5 § 1 of the Convention;
Holds that it is not necessary to examine separately the complaint under Article 5 § 4 of the Convention;

Done in English, and notified in writing on 7 April 2022, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Renata Degener Marko Bošnjak
Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Publikacije

Priručnik za uviđaj
veštačenje uviđaj krivičnog dela priručnik uviđaj uviđaj saobraćajnih nezgoda