Hanževački protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
49439/21
Stepen važnosti
2
Jezik
Hrvatski
Datum
05.09.2023
Članovi
3
6
6-1
35
35-1
41
Kršenje
3
6
6-1
Nekršenje
3
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 3 / CAT-16) Ponižavajuće postupanje
(Čl. 3 / CAT-16) Nečovečno postupanje
(Čl. 6) Postupak po ustavnoj žalbi
(Čl. 6-1) Pristup sudu
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-4) Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet odnosi se na uslove u kojima je podnosilac predstavke boravio u zatvorskim ustanovama u Varaždinu, Zagrebu, Lepoglavi i Bjelovaru. U predstavci se žali na same uslove boravka kao i nemogućnost pristupa sudu i nepostojanja pravnog leka po ovom pitanju.

Podnoslac predstavke prigovorio je da je Ustavni sud njegovu ustavnu tužbu proglasio nedopuštenom retroaktivnom primenom kriterijuma dopuštenosti. Pozvao se na član 6. stav 1. i član 13. Konvencije ističući da je ustavna tužba bila nedelotvorna u njegovom predmetu. Sud je odlučio da prigovor ispituje isključivo na temelju člana 6. stav 1.

Sud ističe da je utvrdio da se sudska praksa Ustavnog suda u pogledu pravnih lekova menjala, uvođenjem novog uslova dopuštenosti koji je u slučaju podnosioca primenjen retroaktivno, što je otvorilo pitanje predvidljivosti.

Sud napominje, kao i Ustavni sud u svojoj naknadnoj sudskoj praksi, da je relevantni trenutak za ocenu predvidljivosti ograničenja pristupa sudu bilo vreme kada je podnosilac imao mogućnost da uoči takvo ograničenje.

Kod ponositelja, reč je o razdoblju od 2008. do 2011., dok je još bio u zatvoru i mogao je iscrpiti preventivna pravna sredstva da je znao da će to postati uslov za dopuštenost njegove ustavne tužbe u naknadnom parničnom postupku. Međutim, s obzirom na stanje stvari u relevantno vreme, podnosilac je smatrao da može da bira između preventivnih i kompenzacijskih pravnih sredstava te je odabrao kompenzacijsko verujući da će njegov tužbeni zahtev moći da ispitaju građanski sudovi i konačno Ustavni sud. Međutim, zbog neočekivane promene prakse Ustavnog suda s retroaktivnim učinkom podnosilac više nije bio u mogućnosti ispuniti novopropisani uslov iscrpljivanja preventivnog pravnog sredstva.

Sud zaključuje da je nepredvidljivo retroaktivno propisivanje procesnog uslova, koji podnosilac predstavke više nije mogao ispuniti, njegov pristup sudu ograničilo u takvoj meri da je sama bit tog prava bila narušena. Stoga je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.

Podnosilac je prigovorio i da su uslovi njegovog boravka u zatvoru bili nečovečni i ponižavajući, protivno članu 3. Konvencije, zbog veoma malog ličnog prostora koji je imao na raspolaganju.

Sud nalazi da jeste došlo do povrede člana 3. Konvencije u pogledu uslova boravka u Zatvoru u Zagrebu i Kaznionici u Lepoglavi, ali nalazi povredu u pogledu uslova boravka podnosioca u Zatvoru u Bjelovaru, gde je bio podvrgnut manjim smanjenjima ličnog prostora samo u kratkim, ne uzastopnim navratima, a to je bilo nadoknađeno dovoljnim aktivnostima izvan ćelije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGI ODJEL SUDA

PREDMET HANŽEVAČKI protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 49439/21)

PRESUDA 

Članak 6. stavak 1. (građanski aspekt) • Nedostatak djelotvornog pristupa Ustavnom sudu zbog nepredvidljive retroaktivne primjene kriterija dopuštenosti za podnošenje ustavne tužbe zbog neodgovarajućih uvjeta smještaja u zatvoru • Podnositelj više nije bio u mogućnosti ispuniti postupovni uvjet iscrpljenja preventivnog pravnog sredstva prije nego što iskoristi kompenzacijsko pravno sredstvo • Narušena je sama bit prava na pristup sudu

Članak 3. (materijalni aspekt) • Ponižavajuće postupanje • Uvjeti smještaja u zatvoru

STRASBOURG

5. rujna 2023.

Ova će presuda postati konačna pod okolnostima utvrđenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Hanževački protiv Hrvatske,

Europski sud za ljudska prava (Drugi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Arnfinn Bårdsen, predsjednik,
Jovan Ilievski,
Egidijus Kūris,
Pauliine Koskelo,
Frédéric Krenc,
Diana Sârcu,
Davor Derenčinović, suci,
i Hasan Bakırcı, tajnik Odjela,

uzimajući u obzir: zahtjev (br. 49439/21) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin g. Kristijan Hanževački („podnositelj zahtjeva”) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 1. listopada 2021., odluku da se Vladu Republike Hrvatske („Vlada”) obavijesti o zahtjevu, očitovanja stranaka, nakon vijećanja zatvorenog za javnost 4. srpnja 2023., donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

UVOD

  1. Ovaj predmet odnosi se na uvjete u kojima je podnositelj zahtjeva boravio u zatvorskim ustanovama u Varaždinu, Zagrebu, Lepoglavi i Bjelovaru i navodni nedostatak djelotvornog pristupa Ustavnom sudu zbog retroaktivne primjene kriterija dopuštenosti za podnošenje ustavne tužbe u njegovu predmetu.

ČINJENICE

  1. Podnositelj zahtjev rođen je 1983. godine i živi u Kućan Marofu. Zastupala ga je gđa L. Horvat, odvjetnica iz Zagreba.
  2. Vladu je zastupala njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Činjenično stanje predmeta može se sažeti kako slijedi.
  4. Godine 2008. podnositelj zahtjeva proglašen je krivim za podmetanje požara i osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Godine 2010. proglašen je krivim za još jedno kazneno djelo te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i četiri mjeseca. Dana 5. studenoga 2012. proglašen je krivim i za još jedno kazneno djelo te je osuđen na kaznu zatvora u ukupnom trajanju od četiri godine i osam mjeseci.

I. PODNOSITELJEVI ZATVORSKI UVJETI

  1. Od 12. travnja do 24. prosinca 2008. podnositelj zahtjeva boravio je u Istražnom zatvoru u Varaždinu. Od 12. travnja do 17. prosinca 2008. bio je smješten u ćeliju površine 26,76 m2, ne računajući sanitarni čvor, s još pet do deset zatvorenika. Od 18. do 24. prosinca 2008. bio je smješten u ćeliju površine 17,01 m2, ne računajući sanitarni čvor, s još pet pritvorenika. Dana 24. prosinca 2008. podnositelj zahtjeva pušten je iz istražnog zatvora.
  2. Dana 30. listopada 2009. podnositelj je ponovno uhićen i upućen u Centar za dijagnostiku u Zagrebu (dalje u tekstu: „Zatvor u Zagrebu”), u kojem je boravio do 13. siječnja 2010., radi izrade prijedloga za upućivanje u kaznenu ustanovu. Boravio je u ćeliji površine 21,10 m2 sa šest do sedam zatvorenika. Dio ćelije bio je i djelomično pregrađeni sanitarni čvor površine 1,57 m2. Hrana se posluživala u ćeliji dok je iz sanitarnog čvora neprestano dolazio neugodan miris. Zatvorenici su mogli svakodnevno provesti sat vremena u šetnji izvan ćelije, a ostatak dana provodili su zaključani u ćeliji. Nadalje, zatvorenici su se mogli tuširati samo dvaput tjedno, a nisu bile organizirane nikakve rekreacijske aktivnosti ili strukovno osposobljavanje.
  3. Od 13. siječnja 2010. do 6. rujna 2011. podnositelj je kaznu zatvora izdržavao u Kaznionici u Lepoglavi. Od 13. siječnja do 2. veljače 2010. bio je smješten u ćeliji površine 7,7 m2, ne računajući sanitarni čvor, s još tri zatvorenika; od 2. do 9. veljače 2010. i od 26. travnja do 6. rujna 2011. boravio je u ćeliji površine 9,8 m2 s još tri zatvorenika; od 9. veljače do 4. travnja 2010. boravio je u ćeliji površine 8,07 m2 s još tri zatvorenika; a od 4. travnja 2010. do 24. travnja 2011. boravio je u ćeliji površine 33,12 m2 s još sedam do jedanaest zatvorenika. Tijekom boravka u toj ustanovi podnositelj je i radio, a i završio je program strukovnog osposobljavanja.
  4. Od 6. rujna 2011. do 29. svibnja 2013. podnositelj je kaznu zatvora izdržavao u Zatvoru u Bjelovaru. Tijekom prvih osamdeset i pet dana boravio je u ćeliji površine 17,8 m2; od toga je sedamnaest dana ćeliju dijelio s još pet zatvorenika, pa je na raspolaganju imao 2,96 m2 osobnog prostora od 21. do 23. rujna, od 27. do 29. rujna, 9. studenoga i od 20. do 29. studenoga 2011. U istoj je ćeliji boravio dvadeset i dva dana s još četiri zatvorenika, trideset osam dana s još tri zatvorenika i osam dana s još dva zatvorenika. Od preostalih 546 dana boravka u Zatvoru u Bjelovaru podnositelj je 530 dana boravio u ćeliji površine 9,22 m2 s još jednim zatvorenikom, a šesnaest dana sam.

II. PRIGOVORI PODNOSITELJA ZAHTJEVA O ZATVORSKIM UVJETIMA I PARNIČNI POSTUPAK

  1. Dana 19. siječnja 2012. tijekom izdržavanja kazne u Zatvoru u Bjelovaru podnositelj je podnio zahtjev za sudsku zaštitu sucu izvršenja Županijskog suda u Bjelovaru prigovarajući zbog neodgovarajućih uvjeta u zatvorskim ustanovama u Varaždinu, Zagrebu, Lepoglavi i Bjelovaru. Istog je dana podnio i zahtjev za mirno rješenje spora Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu, koji je odbijen.
  2. Nakon posjeta Zatvoru u Bjelovaru i nakon što je zatražio očitovanje od zatvorskih vlasti, dana 22. ožujka 2012. sudac izvršenja odbio je podnositeljevu pritužbu kao neosnovanu smatrajući da su uvjeti njegova smještaja zadovoljavajući.
  3. Dana 12. travnja 2012. žalbeno vijeće Županijskog suda u Bjelovaru odbilo je podnositeljevu žalbu protiv tog rješenja.
  4. Dana 5. prosinca 2012. podnositelj zahtjeva podnio je tužbu protiv države Općinskom građanskom sudu u Zagrebu tražeći naknadu štete u iznosu od 70.550,00 hrvatskih kuna (HRK – približno 9.400,00 eura (EUR)).
  5. Dana 10. listopada 2018. prvostupanjski sud odbio je podnositeljev tužbeni zahtjev utvrdivši da podnositelj nije dokazao postojanje povrede svojih prava osobnosti takve težine, intenziteta i trajanja da bi bilo opravdano dosuditi naknadu na ime nematerijalne štete. Podnositelju je naloženo nadoknaditi troškove zastupanja države u iznosu od 12.500,00 kuna (približno 1.660,00 eura).
  6. Dana 21. srpnja 2020. Županijski sud u Osijeku odbio je podnositeljevu žalbu kao neosnovanu.
  7. Dana 23. listopada 2020. podnositelj zahtjeva podnio je ustavnu tužbu protiv drugostupanjske presude. Pozivajući se na članak 23. stavak 1., članak 29. stavak 1. i članak 35. Ustava, kao i članke 3., 6. i 13. Konvencije, podnositelj zahtjeva prigovorio je zbog povrede svojih građanskih prava i tvrdio je da su uvjeti njegova boravka u raznim zatvorskim ustanovama bili nečovječni i ponižavajući, protivno i Konvenciji i domaćem zakonu. Prigovorio je i da su domaći sudovi pogrešno i proizvoljno odbili njegov zahtjev za naknadu štete u tom pogledu, a da nisu pružili dostatno obrazloženje, te su mu naložili da plati troškove postupka.
  8. Dana 18. ožujka 2021. Ustavni sud odbio je ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva kao neosnovanu u pogledu troškova postupka utvrdivši da podnositelj nije dokazao da su ti troškovi za njega predstavljali značajan financijski teret. Istovremeno, njegov prigovor o uvjetima u kojima je boravio proglašen je nedopuštenim jer podnositelj zahtjeva nikada nije upotrijebio postojeća preventivna pravna sredstva (vidi stavak 27. ove presude) tijekom boravka u uvjetima kojima prigovara. Navedena odluka podnositelju je dostavljena 2. travnja 2021.

MJERODAVNI PRAVNI OKVIR I PRAKSA

  1. Mjerodavno domaće pravo i praksa izloženi su u predmetu Ulemek protiv Hrvatske (br. 21613/16, stavci 38. – 57., 31. listopada 2019.).
  2. Dana 4. veljače 2020., u rješenju br. U-III-2757/2018 (objavljenom u Narodnim novinama br. 26/2020 od 10. ožujka 2020.), Ustavni sud ispitao je predmet podnositelja koji je boravio u Zatvoru u Zagrebu i koji je 2018. podnio ustavnu tužbu protiv presude građanskog suda kojom je odbijena njegova tužba za naknadu štete zbog neodgovarajućih uvjeta u tom zatvoru. Ustavni sud smatrao je da bi se predmet trebao ispitati na temelju članka 23. stavka 1. i članka 25. stavka 1. Ustava (za tekst tih odredbi vidi gore navedeni predmet Ulemek, stavak 38.) i članka 3. Konvencije te ga je proglasio nedopuštenim. Mjerodavni dijelovi rješenja glase kako slijedi:

„3.  Podnošenje ustavne tužbe [protiv presude građanskih sudova] nije dopušteno iz razloga što nije ispunjena jedna od pretpostavki za podnošenje ustavne tužbe, a to je iscrpljenost dopuštenog pravnog puta. 

Naime, prije podnošenja tužbe za naknadu štete, tijekom svog boravka u zatvoru, podnositelj nije pokrenuo postupak za zaštitu svojih prava predviđen Zakonom o izvršavanju kazne zatvora …, zbog čega pravni put za podnošenje ustavne tužbe zbog navodne povrede prava zajamčenih člancima 23. i 25. Ustava odnosno člankom 3. Konvencije nije iscrpljen.

Ovakav način postupanja Ustavnog suda predstavlja promjenu ustavnosudske prakse za što se razlozi navode u nastavku obrazloženja

...

Načelna stajališta

7. Ustavni sud polazi od toga da je naknada štete tek dio cjeline učinkovitih pravnih sredstava koja zatvorenik ima na raspolaganju kada su u pitanju uvjeti u zatvorima. Prvi dio cjeline [pravnih sredstava] čine tzv. preventivna sredstva predviđena ZoIKZ-om koja su prikladna za poboljšavanje uvjeta u kojima zatvorenik boravi, odnosno za zaustavljanje povrede koju su neprimjereni uvjeti u zatvoru proizveli. [S druge strane,] tužba za naknadu štete zbog neprimjerenih uvjeta u zatvoru drugi dio cjeline [pravnih sredstava] (tzv. kompenzatorno pravno sredstvo). 

8. U pogledu učinkovitosti pravnog sredstva [u kontekstu uvjeta u zatvoru], Ustavni sud prihvaća načelna stajališta Europskog suda za ljudska prava u pogledu članka 13. Konvencije [vidi i relevantna načela razvijena u predmetu Ulemek, [prethodno citiran,] stavci 71. i 8.3-86.] ...

11.  Ustavni sud utvrđuje da, u skladu s odredbama ZoIKZ-a, zatvorenici imaju na raspolaganju djelotvorno pravno sredstvo, koje je prikladno za zaustavljanje povrede ustavnih prava zajamčenih člancima 23. stavkom 1. i 25. stavkom 1. Ustava, odnosno člankom 3. Konvencije, ... Naime, zatvorenici imaju na raspolaganju pritužbu [zatvorskoj upravi] , predviđenu člankom 15. ZoIKZ-a, i zahtjev za sudsku zaštitu sucu izvršenja, predviđenu člankom 17. ZoIKZ-a.

Pritom Ustavni sud ističe posebnu važnost ovlastima suca izvršenja predviđenih ZoIKZ-om, a koje predstavljaju oživotvorenje obveze države da osigura adekvatne uvjete u zatvorima. Naime, imajući u vidu takvu obvezu, dovoljno je da zatvorenik navede razumne argumente da je njegov smještaj ili tretman u zatvoru protivan člancima 23. stavku 1. ili 25. stavku 1. Ustava, ili članku 3. Konvencije, a na državnim tijelima je da takve njegove navode provjere i utvrde objektivno stanje. Takve ovlasti ima upravo sudac izvršenja.

Nasuprot tome, parnični sud koji odlučuje o naknadi štete nema inkvizitorne ovlasti te se [prilikom ispitivanja predmeta] rukovodi prijedlozima stranaka kao i pravilom o teretu dokazivanja, gdje je isključivo na tužitelju da dokaže svoje navode. S obzirom na posebnu prirodu obveze države prema zatvorenicima, parnični postupak nije adekvatno sredstvo zaštite zatvorenika od nehumanih uvjeta [zatvora] ili postupaka [od strane zatvorske uprave]. K tome, parnica nije prikladno sredstvo za zaustavljanje povrede. Osim toga, sudac izvršenja dužan je postupati na način kojim se, prema temeljnim načelima, jamči djelotvorna zaštita zatvorenikovih prava i interesa (članak 44. stavak 2. ZoIKZ-a), što se osigurava, između ostaloga, i kratkim zakonskim rokovima za postupanje [od strane suca izvršenja]. ...

12.  U pogledu parničnih postupaka zbog naknade štete zbog uvjeta u zatvoru, Ustavni sud napominje da podnositelji, koji nisu koristili preventivno pravo sredstvo predviđeno ZoIKZ-om, ne mogu Ustavnom sudu u ustavnoj tužbi, podnesenoj u povodu parnične presude za naknadu štete zbog uvjeta u zatvoru, podnositi prigovore na temelju članka 23. stavka 1. i 25. stavka 1. Ustava.

Dok sud u parničnom postupku za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti zbog neadekvatnih uvjeta u zatvoru utvrđuje postojanje zakonom propisanih pretpostavki za naknadu štete, predmet ustavnosudske ocjene u pogledu uvjeta u zatvoru je, …, drugačiji i izlazi izvan okvira sudačke ocjene u parničnom postupku za naknadu štete. 13.  Ustavni sud, kada ocjenjuje podnositeljeve prigovore na temelju članka 23. stavka 1. i 25. stavka 1. Ustava, odnosno članka 3. Konvencije, u fokusu ustavnosudskog razmatranja nema provedeni postupak za naknadu štete, nego uvjete u kojima je podnositelj izdržavao ili izdržava kaznu te način na koji država odgovara na takav prigovor.

Ukoliko podnositelj državi nije dao priliku odgovoriti na takav prigovor, odnosno da ga zaštiti od nehumanih uvjeta u zatvoru koji predstavljaju povredu ustavnih prava zajamčenih člancima 23. stavkom 1. i 25. stavkom 1. Ustava, odnosno člankom 3. Konvencije, takav prigovor ne može uspješno isticati u ustavnoj tužbi podnesenoj u povodu presude parničnog suda kojom je odlučeno o njegovom zahtjevu za naknadu štete [povezane s neprimjerenim uvjetima u zatvoru].

Primjena načelnih stajališta na konkretan slučaj 

14... Uvidom u parnični spis Ustavni sud utvrdio je da se podnositelj nije koristio pravnim sredstvima predviđenima ZoIKZ-om, odnosno da nije podnio pritužbu [zatvorskoj upravi] iz članka 15. ZoIKZ-a, a ni zahtjev za sudsku zaštitu [sucu izvršenja] iz članka 17. ZoIKZ-a. 

Budući da je u zatvoru boravio šezdeset i pet dana, Ustavni sud smatra da je podnositelj imao dovoljno vremena poslužiti se pravnim sredstvima predviđenim ZoIKZ-om. 

Iz navedenih razloga, Ustavni sud utvrđuje da podnositelj nije iscrpio dopušteni pravni put, odnosno da nije koristio učinkovita pravna sredstva za zaštitu ustavnih prava zajamčenih člancima 23. stavkom 1. i 25. stavkom 1. Ustava te da, stoga, ne može te prigovore s uspjehom isticati u ustavnoj tužbi.

15. Slijedom navedenog, riješeno je [da je ustavna tužba nedopuštena].“

  1.  Dana 29. ožujka 2022. u odluci br. U-III-3047/2019 Ustavni sud presudio je kako slijedi:

“Dopuštenost ustavne tužbe

19.  Slijedi da je podnositelj prije podnošenja ustavne tužbe iskoristio samo kompenzatorno pravno sredstvo za neprimjerene uvjete u zatvoru (usp. §§ 55., 63. odluke ESLJP-a u predmetu Janković i drugi protiv Hrvatske (odl.) br. 23244/16 i 4 druga, 21. rujna 2021.]), ali da prije korištenja tog sredstva nije koristio preventivna pravna sredstva na temelju ZIKZ-a. Imajući u vidu da je ta sredstva mogao koristiti jedino 2012. - 2013. godine, ali da tada nije mogao predvidjeti da će korištenje preventivnih sredstava postati uvjet dopuštenosti ustavne tužbe, Ustavni sud, primjenom stajališta iz § 63. odluke ESLJP-a Janković i dr. [prethodno citirano], zaključuje da u konkretnom slučaju nekorištenje preventivnih sredstava na temelju ZIKZ-a ne može ići na teret podnositelju.“

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da je Ustavni sud njegovu ustavnu tužbu proglasio nedopuštenom retroaktivnom primjenom kriterija dopuštenosti. Pozvao se na članak 6. stavak 1. i članak 13. Konvencije ustvrdivši da je ustavna tužba bila nedjelotvorna u njegovu predmetu. Budući da se članak 6. stavak 1. treba smatrati lex specialisom u odnosu na članak 13. (vidi, primjerice, Kardoš protiv Hrvatske, br. 25782/11, stavak 63.,26. travnja 2016.), Sud će ovaj prigovor ispitati isključivo na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije, koji u mjerodavnom dijelu glasi kako slijedi:

„Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi… svatko ima pravo  da… sud pravično…ispita njegov slučaj…“

A. Dopuštenost

  1. Sud primjećuje da ovaj prigovor nije ni očigledno neosnovan ni nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi navedenoj u članku 35. Konvencije. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Očitovanja stranaka

  1. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da se odluka Ustavnog suda br. U-III2757/2018 nije trebala primijeniti u njegovu predmetu jer, tijekom njegova boravka u uvjetima kojima prigovara, praksa tog suda nije zahtijevala upotrebu preventivnog pravnog sredstva kao uvjet za upotrebu kompenzacijskog pravnog sredstva. Primjena takvog preduvjeta stoga nije bila predvidljiva za podnositelja zahtjeva i nije mu trebao biti nametnut teret naknadnih promjena prakse Ustavnog suda. Ustvrdio je da je sam Sud već kritizirao retroaktivni učinak sudske prakse Ustavnog suda u predmetu Janković i drugi protiv Hrvatske ((odl.), br. 23244/16 i četiri druga zahtjeva, 21. rujna 2021.).
  2. Vlada je istaknula da je podnositelj zahtjeva ustavnu tužbu podnio više od šest mjeseci nakon što je Ustavni sud promijenio svoju praksu u pogledu kriterija dopuštenosti u predmetima o zatvorskim uvjetima. Stoga je morao biti svjestan nove prakse Ustavnog suda, koja mu, prema tome, nije bila nepredvidljiva. Podnositeljevo pravo na pristup Ustavnom sudu stoga nije bilo nerazmjerno ograničeno.

2. Ocjena Suda

(a) Opća načela

  1. Opća načela o pristupu sudu, a osobito pristupu višim sudovima, sažeta su u predmetu Zubac protiv Hrvatske ([VV], br. 40160/12, stavci 76. – 89., 5. travnja 2018.).
  2. Sud ponavlja, konkretno, da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može biti podvrgnuto ograničenjima; ona su implicitno dopuštena s obzirom da pravo na pristup po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju od strane države, koja ima određenu slobodu procjene u tom pogledu. Međutim, primijenjena ograničenja ne smiju ograničiti ili umanjiti pristup koji pojedinac ima na raspolaganju na takav način ili u takvoj mjeri da se narušava samu bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti spojivo s člankom 6. stavkom 1. ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razumni odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji postići (vidi, među brojnim drugim izvorima prava, Petko Petkov protiv Bugarske, br. 2834/06, stavak 27., 19. veljače 2013.).

(b) Razvoj sudske prakse Ustavnog suda Republike Hrvatske u predmetima o uvjetima u kojima borave osobe lišene slobode u Hrvatskoj

  1. Kada je riječ o domaćim pravnim sredstvima i nadležnosti Ustavnog suda za ispitivanje predmeta o uvjetima u kojima borave osobe lišene slobode, Sud je u svojoj vodećoj presudi u predmetu Ulemek protiv Hrvatske (br. 21613/16, 31. listopada 2019.) objasnio da je u hrvatskom pravnom sustavu predviđeno i preventivno i kompenzacijsko pravno sredstvo u pogledu neprikladnih zatvorskih uvjeta. Preventivna pravna sredstva podrazumijevaju podnošenje pritužbe zatvorskoj upravi i/ili izravno sucu izvršenja, dok se kompenzacijsko pravno sredstvo odnosi na mogućnost ostvarivanja naknade od države u postupku pred nadležnim građanskim sudovima. U slučaju nepovoljnog ishoda nakon upotrebe preventivnog i/ili kompenzacijskog pravnog sredstva podnositelji zahtjeva mogu podnijeti ustavnu tužbu Ustavnom sudu (ibid., stavci 93. – 110.).
  2. Sud je nadalje naveo da se, u skladu sa sudskom praksom Ustavnog suda u relevantno vrijeme, u svrhu iscrpljenja pravnih sredstava prije podnošenja ustavne tužbe nakon upotrebe kompenzacijskog pravnog sredstva, od podnositelja nije zahtijevalo da prvo upotrijebe preventivno pravno sredstvo ako su kasnije iskoristili tužbu za naknadu štete (kompenzacijsko pravno sredstvo) pred nadležnim građanskim sudom u odnosu na navode o neprikladnim uvjetima boravka u zatvoru (za više detalja o toj sudskoj praksi vidi gore navedeni predmet Ulemek, stavci 39. i 51. – 54.). U predmetu Ulemek Sud je stoga utvrdio da podnositelj zahtjeva nije morao iscrpiti postojeća preventivna pravna sredstva (ibid., stavak 118.).
  3. Nakon donošenja presude Suda u predmetu Ulemek došlo je do promjena u sudskoj praksi Ustavnog suda. U rješenju br. U-III-2757/2018, donesenom 4. veljače 2020., Ustavni sud utvrdio je načelo prema kojem podnositelj ne može uspješno podnijeti prigovore o neprikladnim uvjetima boravka u zatvoru u ustavnoj tužbi nakon podnošenja tužbe za naknadu štete ako prethodno nije pravilno upotrijebio preventivno pravno sredstvo tijekom boravka u zatvorskim uvjetima kojima prigovara (vidi stavak 21. ove presude i podtočku 3. in fine rješenja Ustavnog suda citiranog u stavku 19. ove presude).
  4. Nakon što je ispitao navedeno rješenje u naknadnom predmetu Janković i drugi, Sud je potvrdio da je taj razvoj sudske prakse Ustavnog suda sadržajno u skladu s utvrđenjima Suda u predmetu Ulemek u pogledu komplementarnosti preventivnog i kompenzacijskog pravnog sredstva u kontekstu uvjeta boravka u zatvoru (vidi gore navedeni predmet Janković i drugi, stavak 58.).
  5. Međutim, Sud je izrazio zabrinutost u pogledu retroaktivne prirode nove sudske prakse Ustavnog suda. Konkretno, u nedostatku prijelaznog razdoblja ili bilo kakvih naznaka u pogledu načina na koji bi se s vremenom primjenjivalo rješenje Ustavnog suda br. U-III-2757/2018, Sud je utvrdio da retroaktivna primjena vodeće sudske prakse Ustavnog suda otvara pitanje predvidljivosti, a stoga i djelotvornosti ustavne tužbe kao pravnog sredstva u kontekstu uvjeta boravka u zatvoru za sve podnositelje koji su upotrijebili kompenzacijsko pravno sredstvo, ali koji nisu upotrijebili preventivno pravno sredstvo prije 10. rujna 2020. (odnosno, šest mjeseci nakon objave tog rješenja) te više nisu u mogućnosti to učiniti u odnosu na konkretne uvjete njihova boravka u zatvoru (vidi gore navedeni predmet Janković i drugi, stavci 62. – 63.). Međutim, Sud je uzeo u obzir daljnji razvoj sudske prakse Ustavnog suda te nije smatrao da je ustavna tužba nedjelotvorno pravno sredstvo u relevantno vrijeme (ibid. stavci 64. – 66.).
  6. Nakon odluke Suda u predmetu Janković i drugi Ustavni sud opet je prilagodio pristup u pogledu tog pitanja u odluci br. U-III-3047/2019 od 29. ožujka 2022. (vidi stavak 20. ove presude). U predmetu usporedivom podnositeljevu predmetu, u kojem podnositelj ustavne tužbe nije upotrijebio preventivna pravna sredstva, već samo kompenzacijsko, s obzirom na činjenicu da je preventivnim sredstvima mogao pribjeći samo tijekom boravka u zatvoru, kada mu nije bilo predvidljivo da će upotreba tog pravnog sredstva postati uvjet za dopuštenost njegove ustavne tužbe u naknadnom parničnom postupku, Ustavni sud presudio je da se podnositelju ustavne tužbe u tom predmetu ne može predbaciti činjenica da nije upotrijebio preventivna pravna sredstva (ibid.).
  7. Ukratko, prije ožujka 2020. i rješenja Ustavnog suda br. U-III2757/2018 domaće pravo nije zahtijevalo upotrebu preventivnih pravnih sredstava za dopuštenost ustavne tužbe tijekom naknadnog parničnog postupka za naknadu štete (kompenzacijsko pravno sredstvo). Nakon tog datuma upotreba preventivnih pravnih sredstava postala je obvezna za sve podnositelje koji žele podnijeti ustavnu tužbu u parničnom postupku za naknadu štete (kompenzacijsko pravno sredstvo), neovisno o tome imaju li još uvijek mogućnost upotrijebiti preventivna pravna sredstva. Od ožujka 2022. i odluke Ustavnog suda br. U-III-3047/2019 uvjet upotrebe preventivnog pravnog sredstva više se ne primjenjuje u predmetima u kojima podnositelj ustavne tužbe više nije mogao upotrijebiti to pravno sredstvo.

(c) Primjena navedenih utvrđenja na ovaj predmet

  1. Vraćajući se ovom predmetu, Sud primjećuje da je podnositelj zahtjeva ustavnu tužbu podnio u listopadu 2020. i da je ta ustavna tužba proglašena nedopuštenom u ožujku 2021. primjenom tada vodećeg rješenja Ustavnog suda br. U-III-2757/2018. To je predstavljalo ograničenje njegova prava na pristup Ustavnom sudu.
  2. Stoga je na Sudu utvrditi je li ograničenje koje je primijenio Ustavni sud bilo jasno, dostupno i predvidljivo u smislu sudske prakse Suda, je li težilo legitimnom cilju i je li bilo razmjerno tom cilju (vidi gore navedeni predmet Petko Petkov, stavak 30.). Iako razvoj sudske prakse sam po sebi nije u suprotnosti s pravilnim djelovanjem pravosudnog sustava (vidi Grkokatolička župa Lupeni i drugi protiv Rumunjske [VV], br. 76943/11, stavak 116., 29. studenoga 2016.; Nejdet Şahin i Perihan Şahin protiv Turske [VV], br. 13279/05, stavak 58., 20. listopada 2011.; i Legrand protiv Francuske, br. 23228/08, stavak 37., 26. svibnja 2011.), u predmetima u kojima su promjene domaće sudske prakse utjecale na parnične postupke koji su bili u tijeku, Sud je utvrdio da nije došlo do povrede članka 6. samo u slučaju kada je način na koji se pravo razvilo strankama bio dobro poznat, ili barem razumno predvidljiv, i kada nije postojala nikakva neizvjesnost u pogledu njihove pravne situacije (vidi Gil Sanjuan protiv Španjolske, br. 48297/15, stavak 38., 26. svibnja 2020.).
  3. Vraćajući se ovom predmetu, Sud je već utvrdio da je u rješenju Ustavnog suda br. U-III-2757/2018 novi uvjet dopuštenosti primijenjen retroaktivno i bez primjene ikakvih prijelaznih mjera, što je otvorilo pitanje predvidljivosti na temelju Konvencije (vidi gore navedeni predmet Janković i drugi, stavci 62. – 63.; vidi i stavak 31 ove presude).
  4. Glavni argument Vlade bio je da, budući da je prošlo više od šest mjeseci od objave rješenja Ustavnog suda br. U-III-2757/2018 u ožujku 2020. do podnositeljeva podnošenja ustavne tužbe u listopadu 2020., podnositelj zahtjeva više ne može tvrditi da mu je novi kriterij dopuštenosti bio nepredvidljiv. Umjesto toga, trebao je biti svjestan da će se gore navedena sudska praksa primijeniti u njegovu predmetu.
  5. S tim u vezi Sud napominje, kao i Ustavni sud u svojoj naknadnoj sudskoj praksi (vidi stavak 20. ove presude), da je relevantni trenutak za ocjenu predvidljivosti ograničenja pristupa sudu bilo vrijeme kada je podnositelj imao mogućnost primijetiti svako takvo ograničenje. U podnositeljevu predmetu riječ je o razdoblju od 2008. do 2011., dok je još bio u zatvoru i mogao je iscrpiti preventivna pravna sredstva da je znao da će to postati uvjet za dopuštenost njegove ustavne tužbe u naknadnom parničnom postupku. Međutim, s obzirom na stanje stvari u relevantno vrijeme, podnositelj zahtjeva smatrao je da može birati između preventivnih i kompenzacijskih pravnih sredstava te je odabrao kompenzacijsko vjerujući da će njegov tužbeni zahtjev moći ispitati građanski sudovi i u konačnici Ustavni sud. Međutim, zbog neočekivane promjene prakse Ustavnog suda s retroaktivnim učinkom podnositelj više nije bio u mogućnosti ispuniti novo propisani uvjet iscrpljenja preventivnog pravnog sredstva.
  6. Nadalje, u situaciji u kojoj se praksa Ustavnog suda razvijala (vidi stavke 21. i 22. ove presude), a u skladu s načelom supsidijarnosti, podnositelju se ne može predbaciti to što je zatražio da najviši nacionalni sud u Hrvatskoj odluči o njegovu predmetu (vidi, mutatis mutandis, Vrtar protiv Hrvatske, br. 39380/13, stavak 76., 7. siječnja 2016.).
  7. Prethodna razmatranja dostatna su Sudu da zaključi da je nepredvidljivo retroaktivno propisivanje postupovnog uvjeta, koji podnositelj zahtjeva više nije mogao ispuniti, njegov pristup sudu ograničilo u takvoj mjeri da je sama bit tog prava bila narušena.
  8. Stoga je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 3. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da su uvjeti njegova boravka u zatvoru bili nečovječni i ponižavajući, protivno članku 3. Konvencije, koji glasi kako slijedi:

„Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.”

A. Dopuštenost

1. Očitovanja stranaka

  1. Vlada je tvrdila da je šestomjesečni rok za podnositelja zahtjeva za podnošenje prigovora o uvjetima u raznim zatvorskim ustanovama u kojima je boravio počeo teći od datuma kada je prestao boraviti u svakoj od tih ustanova. Podredno, smatrala je da podnositelj zahtjeva nije iscrpio preventivna domaća pravna sredstva u odnosu na neprikladne zatvorske uvjete u Hrvatskoj, odnosno, pritužbu sucu izvršenja i, u konačnici, ustavnu tužbu. Konačno, Vlada je tvrdila da podnositelj zahtjeva nije pravilno iskoristio kompenzacijsko pravno sredstvo u odnosu na neprikladne zatvorske uvjete jer je u odnosu na njegovu tužbu za naknadu štete u pogledu njegova boravka u Zatvoru u Varaždinu nastupila zastara.
  2. Podnositelj zahtjeva nije se složio. Ustvrdio je da je zahtjev Sudu podnio u roku od šest mjeseci od iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava u predmetu i da, u skladu s domaćim zakonom u relevantno vrijeme, nije bio dužan iscrpiti preventivna pravna sredstva u odnosu na zatvorske uvjete prije prelaska na kompenzacijska pravna sredstva. Konačno, podnositelj zahtjeva tvrdio je da u odnosu na njegovu tužbu nije nastupila zastara, što dokazuje činjenica da su građanski sudovi njegovu tužbu odbili, a da nisu utvrdili da je nastupila zastara.

2. Ocjena Suda

  1. Opća načela o iscrpljivanju domaćih pravnih sredstava i poštovanju pravila o šest mjeseci u predmetima o uvjetima u kojima borave osobe lišene slobode sažeta su u predmetu Ulemek (gore naveden, stavci 81. – 92.).
  2. Kada je riječ o prigovoru Vlade da podnositelj svoj prigovor o uvjetima u svakoj zatvorskoj ustanovi nije podnio u roku od šest mjeseci od njegova puštanja iz dotičnog objekta, Sud napominje da se prema njegovoj sudskoj praksi od podnositelja zahtjeva općenito zahtijeva da podnese Sudu sve moguće prigovore koje bi mogao imati u vezi s uvjetima svojeg boravka u zatvoru u roku od šest mjeseci nakon donošenja konačne odluke u postupku iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava i, samo ako takva pravna sredstva nisu pravilno djelovala u konkretnim okolnostima predmeta, šest mjeseci nakon uklanjanja iz posebno nepovoljnih uvjeta ili režima zatvora (ibid., stavak 114.).
  3. Budući da je podnositelj zahtjeva u ovom predmetu prvo nastojao iskoristiti djelotvorno domaće pravno sredstvo, odnosno parnični postupak za naknadu štete protiv države nakon završetka izdržavanja kazne zatvora, a građanski sudovi odlučivali su o osnovanosti njegova tužbenog zahtjeva, Sud je uvjeren da je podnošenjem prigovora Sudu u roku od šest mjeseci od donošenja posljednje domaće odluke u tom parničnom postupku podnositelj zahtjeva poštovao šestomjesečni rok. Tvrdnja Vlade u tom pogledu stoga se mora odbiti.
  4. Nadalje, u dijelu u kojem je Vlada tvrdila da je podnositelj zahtjeva trebao iscrpiti preventivna pravna sredstva u odnosu na neprikladne uvjete smještaja, što nije učinio, prije nego što se obratio Sudu, Sud je već zaključio u odnosu na prigovor na temelju članka 6. Konvencije da je taj uvjet podnositelju nametnut retroaktivno i da ga stoga nije mogao ispuniti (vidi stavke 34. – 41. ove presude). Iz istih razloga Sud odbija preliminarni prigovor Vlade u tom pogledu.
  5. Konačno kada je riječ o tvrdnji Vlade da je u odnosu na boravak u Zatvoru u Varaždinu podnositeljeva tužba za naknadu štete zastarjela jer ju je podnio izvan zakonskog roka od tri godine, Sud primjećuje kako slijedi. Podnositelj zahtjeva boravio je u Zatvoru u Varaždinu od 12. travnja do 24. prosinca 2008., a 19. siječnja 2012. poduzeo je relevantan prethodni korak za podnošenje tužbe za naknadu zbog neprikladnih uvjeta u zatvoru (vidi stavke 6. i 10. ove presude). Budući da je podnositelj tužbu podnio izvan trogodišnjeg zakonskog roka zastare, prigovor Vlade da nije pravilno iscrpio domaća pravna sredstva u odnosu na to razdoblje mora se prihvatiti. Iz toga proizlazi da je ovaj dio zahtjeva nedopušten i mora se odbaciti na temelju članka 35. stavka 1. točke (a) i stavka 4. Konvencije.
  6. Kad je riječ o preostalim razdobljima, Sud primjećuje da ovaj prigovor nije ni očigledno neosnovan ni nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi navedenoj u članku 35. Konvencije. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Očitovanja stranaka

  1. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da su uvjeti njegova boravka u zatvorskim ustanovama u Zagrebu, Lepoglavi i Bjelovaru bili nečovječni i ponižavajući. Konkretno, ustvrdio je da u svim tim zatvorskim ustanovama nije imao dovoljno osobnog prostora, da su higijenski uvjeti bili užasni, a hrana je bila loše kvalitete. Konkretno, u Zatvoru u Zagrebu dvadeset i dva sata dnevno boravio je u prenapučenoj ćeliji, od koje su sanitarni čvorovi bili samo djelomično odvojeni pregradom, zbog čega su smradovi bili nepodnošljivi i nije bilo nikakve privatnosti. I obroci su se posluživali u istoj prostoriji. U Kaznionici u Lepoglavi podnositelj zahtjeva neprestano je imao manje od 4 m2 osobnog prostora, a posebice je 328 dana imao manje od 3 četvorna metra, što nije bilo nadoknađeno većom slobodom kretanja. Na otvorenom je mogao boraviti samo dva sata, zdravlje mu se pogoršalo i nisu mu osigurani odgovarajuća zdravstvena skrb i higijenski uvjeti. Kada je riječ o Zatvoru u Bjelovaru, podnositelj zahtjeva istaknuo je da u dokumentima koje je dostavila Vlada nisu u obzir uzeti sanitarni čvorovi koji su se nalazili u prostoriji i da je, prema tome, najmanje sedamnaest dana imao na raspolaganju samo 2,90 m2osobnog prostora, dok je dvadeset i dva dana na raspolaganju imao 3,49 m2.
  2. Vlada je osporila te navode. Kada je riječ o Zatvoru u Zagrebu, tvrdila je da je podnositelj zahtjeva često boravio izvan svoje ćelije radi razgovora sa stručnim osobljem i radi liječničkih pregleda. Štoviše, bilo mu je omogućeno baviti se aktivnošću na otvorenom najmanje dva sata dnevno i mogao je upotrebljavati igre, knjižnicu i televiziju u prostoriji za dnevni boravak. U Kaznionici u Lepoglavi podnositelj je boravio u suhim, toplim i čistim ćelijama i tijekom različitih razdoblja imao je na raspolaganju od 1,92 do 4,14 m2 osobnog prostora. Međutim, nedostatak prostora bio je nadoknađen dovoljnom slobodom kretanja i prikladnim aktivnostima izvan sobe. Konačno, u Zatvoru u Bjelovaru podnositelj je cijelo vrijeme na raspolaganju imao od 3,28 do 9,22 m2 osobnog prostora, boravio je u obnovljenom zatvorskom odjelu i mogao je upotrebljavati dnevnu sobu s televizorom, knjigama i igrama devedeset minuta dnevno, a mogao je dva sata dnevno vježbati na otvorenom.

2. Ocjena Suda

  1. Sud upućuje na načela utvrđena u svojoj sudskoj praksi u vezi s neprikladnim uvjetima u kojima borave osobe lišene slobode (vidi, primjerice, Muršić protiv Hrvatske [VV], br. 7334/13, stavci 96. – 101., 20. listopada 2016.). Posebice ponavlja da izrazit nedostatak osobnog prostora u zatvorskoj ćeliji ima veliku težinu kao čimbenik koji je potrebno uzeti u obzir u svrhu utvrđivanja jesu li opisani uvjeti u kojima je boravila osoba lišena slobode bili „ponižavajući” sa stajališta članka 3. i mogu li dovesti do povrede i kada se razmatraju zasebno i u vezi s drugim nedostatcima (ibid., stavci 122. – 141.; vidi i Ananyev i drugi protiv Rusije, br. 42525/07 i 60800/08, stavci 149. – 159., 10. siječnja 2012.).
  2. Sud primjećuje je u Zatvoru u Zagrebu podnositelj zahtjeva na raspolaganju imao manje od 3 m2 osobnog prostora tijekom cijelog boravka, koji je trajao sedamdeset i pet dana (vidi stavak 7. ove presude; vidi i utvrđenja Suda o povredi članka 3. u pogledu boravaka u Zatvoru u Zagrebu u predmetu Ulemek, gore naveden, stavci 128. – 131., i Longin protiv Hrvatske, br. 49268/10, stavci 60. – 61., 6. studenoga 2012.). Isto vrijedi i za barem polovicu njegova boravka u Kaznionici u Lepoglavi, u kojoj je bio zatvoren 601 dan (vidi stavak 8. ove presude).
  3. U vodećim predmetima Muršić (gore naveden, stavci 69. – 73. i 91. – 173.) i Ulemek (gore naveden., stavci 71. – 120. i 126. – 146.) Sud je utvrdio povredu u pogledu pitanja sličnih onima u ovom predmetu. Nakon ispitivanja svih materijala koji su mu dostavljeni Sud ne nalazi nikakvu činjenicu ili tvrdnju koja bi ga mogla uvjeriti da donese drukčiji zaključak o osnovanosti zahtjeva u ovom predmetu.
  4. Stoga je došlo do povrede članka 3. Konvencije u pogledu uvjeta podnositeljeva boravka u Zatvoru u Zagrebu i Kaznionici u Lepoglavi.
  5. Međutim, Sud ne nalazi povredu u pogledu uvjeta podnositeljeva boravka u Zatvoru u Bjelovaru, gdje je bio podvrgnut manjim smanjenjima osobnog prostora (2,96 m2) samo u kratkim, ne uzastopnim navratima, a to je bilo nadoknađeno dovoljnim aktivnostima izvan ćelije (vidi stavak 9. ove presude, i usporedi gore navedeni predmet Muršić, stavci 154. – 171., u kojem je Sud utvrdio da se povremeni boravak u istim uvjetima u Zatvoru u Bjelovaru u ne uzastopnim razdobljima u trajanju do osam dana može smatrati kratkim i manjim smanjenjem osobnog prostora, tijekom kojeg su na raspolaganju bile dovoljna sloboda kretanja i aktivnosti izvan ćelije). Nadalje, od 631 dana koliko je podnositelj proveo u tom zatvoru samo je dvadeset i dva dana na raspolaganju imao od 3 do 4 četvorna metra osobnog prostora, dok je u preostalom razdoblju imao više od 4 četvorna metra. Sud je ranije utvrdio i da su, uzevši u cjelini, uvjeti boravka u Zatvoru u Bjelovaru u približno istom razdoblju općenito bili prikladni (vidi gore navedeni predmet Muršić, stavci 164. – 168.).
  6. Stoga nije došlo do povrede članka 3. Konvencije u pogledu uvjeta podnositeljeva boravka u Zatvoru u Bjelovaru.

III. OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE

  1. Konačno, podnositelj zahtjeva prigovorio je da su mu domaći sudovi, kada su odbili njegov zahtjev za naknadu štete kao neosnovan, naložili da državi nadoknadi troškove parničnog postupka. Pozvao se na članak 6. stavak 1. i članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.
  2. Uzimajući u obzir činjenice predmeta i u svjetlu svih materijala koje posjeduje, kao i svojih gore navedenih utvrđenja na temelju članka 3. i članka 6. stavka 1. Konvencije, Sud smatra da, budući da je ispitao glavna pravna pitanja iznesena u ovom zahtjevu, nije potrebno donijeti posebnu odluku o preostalim prigovorima (vidi Centar za pravna istraživanja uime Valentina Câmpeanua protiv Rumunjske [VV], br. 47848/08, stavak 156., ECHR 2014., s daljnjim upućivanjima).

IV. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Člankom 41. Konvencije predviđeno je:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.

A. Šteta

  1. Podnositelj zahtjeva potraživao je iznos od 10.000,00 eura (EUR) na ime naknade nematerijalne štete.
  2. Vlada je osporila taj iznos.
  3. Sud podnositelju zahtjeva dosuđuje 9.900,00 eura na ime naknade nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi se mogli zaračunati.

B. Troškovi i izdaci

  1. Podnositelj zahtjeva potraživao je i 15.251,68 eura na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima i onih pred Sudom. Konkretno, potraživao je 6.532,45 eura na ime troškova postupka pred domaćim sudovima, 7.465,66 eura na ime troškova postupka pred Sudom i 1.253,57 eura na ime troškova prijevoda.
  2. Vlada je osporila ta potraživanja.
  3. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno nastali i bili potrebni te da je njihova visina razumna (vidi, među mnogim drugim izvorima prava, L. B. protiv Mađarske [VV], br. 36345/16, stavak 149., 9. ožujka 2023.). Sud u ovom predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje posjeduje i prethodno navedene kriterije, smatra razumnim dosuditi iznos od 3.000,00 eura, koji obuhvaća troškove po svim osnovama, uvećan za sav porez koji bi se mogao zaračunati podnositelju zahtjeva.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

 

  1. utvrđuje da je prigovor o neprikladnim uvjetima boravka u Zatvoru u Varaždinu nedopušten, dok je ostatak zahtjeva dopušten;

  2. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije

  3. presuđuje da je došlo do povrede članka 3. Konvencije u pogledu neprikladnih uvjeta boravka u Zatvoru u Zagrebu i Kaznionici u Lepoglavi;

  4. presuđuje da nije došlo do povrede članka 3. Konvencije u pogledu neodgovarajućih uvjeta boravka u Zatvoru u Bjelovaru;

  5. presuđuje da nije potrebno donijeti posebnu odluku o preostalim prigovorima koje je podnositelj iznio;

  6. presuđuje

(a) da tužena država treba isplatiti podnositelju zahtjeva, u roku od tri mjeseca od datuma kada presuda postane konačna u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, sljedeće iznose:

(i)   9.900,00 EUR (devet tisuća devetsto eura) na ime naknade nematerijalne štete, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati

(ii) 3.000,00 EUR (tri tisuće eura) na ime naknade troškova i izdataka, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositelju zahtjeva

(iii)   da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata na navedene iznose koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda,

7. odbija preostali dio zahtjeva podnositelja za pravednu naknadu.

 

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 5. rujna 2023. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika suda

            Hasan Bakırcı 

Arnfinn Bårdsen

                  Tajnik 

Predsjednik

 

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

prevod presude preuzet sa sajta Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

 

SECOND SECTION

CASE OF HANŽEVAČKI v. CROATIA

(Application no. 49439/21)

JUDGMENT

Art 6 § 1 (civil) • Lack of effective access to Constitutional Court due to unforeseeable retroactive application of admissibility criteria for lodging a constitutional complaint of inadequate conditions of detention • Applicant no longer in a position to fulfil procedural condition of using preventive remedy before availing himself of compensatory remedy • Very essence of right of access to a court impaired

Art 3 (substantive) • Degrading treatment • Conditions of detention

STRASBOURG

5 September 2023

FINAL 

05/12/2023

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Hanževački v. Croatia,

The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

 Arnfinn Bårdsen, President,
 Jovan Ilievski,
 Egidijus Kūris,
 Pauliine Koskelo,
 Frédéric Krenc,
 Diana Sârcu,
 Davor Derenčinović, judges,
and Hasan Bakırcı, Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 49439/21) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Kristijan Hanževački (“the applicant”), on 1 October 2021;

the decision to give notice to the Croatian Government (“the Government”) of the application;

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 4 July 2023,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1.  The present case concerns the applicant’s conditions of detention in Varaždin, Zagreb, Lepoglava and Bjelovar prisons and his alleged lack of effective access to the Constitutional Court on account of the retroactive application of admissibility criteria for lodging a constitutional complaint in his case.

THE FACTS

2.  The applicant was born in 1983 and lives in Kućan Marof. He was represented by Ms L. Horvat, a lawyer practising in Zagreb.

3.  The Government were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

4.  The facts of the case may be summarised as follows.

5.  In 2008 the applicant was convicted of arson and sentenced to a term of imprisonment of two years. In 2010 he was convicted of another criminal offence and sentenced to four years and four months’ imprisonment. On 5 November 2012 he was convicted of yet another criminal offence and sentenced to a total of four years and eight months’ imprisonment.

  1. THE APPLICANT’S PRISON CONDITIONS

6.  Between 12 April and 24 December 2008 the applicant was held in pretrial detention in Varaždin Prison (Istražni zatvor u Varaždinu). Between 12 April and 17 December 2008 he was placed in a cell measuring 26.76 sq. m, excluding sanitary facilities, with five to ten other prisoners. Between 18 and 24 December 2008 he was placed in a cell measuring 17.01 sq. m, excluding sanitary facilities, with five other detainees. On 24 December 2008 the applicant was released from pre-trial detention.

7.  On 30 October 2009 the applicant was again arrested and sent to the Zagreb Diagnostics Centre (Centar za dijagnostiku u Zagrebu – hereinafter “Zagreb Prison”), where he stayed until 13 January 2010, with a view to a proposal being drawn up for his referral to a correctional facility. He stayed in a cell measuring 21.10 sq. m with six to seven other prisoners. A partially partitioned sanitary facility measuring 1.57 sq. m formed part of the cell. Food was served in the cell while there was a constant smell coming from the sanitary facility. The inmates were allowed one hour’s walk outside the cell every day and they were locked in the cell for the remainder of the day. Moreover, the inmates were only allowed to shower twice a week and no recreational or vocational activities were organised.

8.  Between 13 January 2010 and 6 September 2011 the applicant was serving his prison sentence in Lepoglava State Prison (Kaznionica u Lepoglavi). Between 13 January and 2 February 2010 he was held in a cell measuring 7.7 sq. m, excluding sanitary facilities, with three other prisoners; between 2 and 9 February 2010 and between 26 April and 6 September 2011 he stayed in a cell measuring 9.8 sq. m with three other prisoners; between 9 February and 4 April 2010 he stayed in a cell measuring 8.07 sq. m with three other prisoners; and between 4 April 2010 and 24 April 2011 he stayed in a cell measuring 33.12 sq. m with seven to eleven other prisoners. During part of his stay there the applicant worked, and he also completed a vocational programme.

9.  Between 6 September 2011 and 29 May 2013 the applicant was serving his prison sentence in Bjelovar Prison (Zatvor u Bjelovaru). During the first eighty-five days he stayed in a cell measuring 17.8 sq. m; for seventeen of those days he shared the cell with five other prisoners, thus having 2.96 sq. m of personal space between 21 and 23 September, 27 and 29 September, on 9 November and from 20 to 29 November 2011. He stayed in the same cell for twenty-two days with four other prisoners, for thirty-eight days with three other prisoners and for eight days with two other prisoners. For the remaining 546 days of his stay in Bjelovar Prison, the applicant stayed in a cell measuring 9.22 sq. m with one other prisoner for 530 days and alone for sixteen days.

  1. THE APPLICANT’S COMPLAINTS CONCERNING PRISON CONDITIONS AND CIVIL PROCEEDINGS

10.  On 19 January 2012, while serving his sentence in Bjelovar Prison, the applicant submitted a request for judicial protection to the sentenceexecution judge of the Bjelovar County Court (Županijski sud u Bjelovaru), complaining of inadequate conditions in Varaždin, Zagreb, Lepoglava and Bjelovar prisons. On the same date he also lodged an application for a friendly settlement with the Varaždin Municipal State Attorney’s Office, which was dismissed.

11.  Following a visit to Bjelovar Prison and after requesting a statement from the prison authorities, on 22 March 2012 the sentence-execution judge dismissed the applicant’s complaint as ill-founded, holding that his conditions of detention were satisfactory.

12.  On 12 April 2012 the appeal panel of the Bjelovar County Court dismissed a complaint by the applicant against that decision.

13.  On 5 December 2012 the applicant brought a civil action against the State in the Zagreb Municipal Civil Court (Općinski građanski sud u Zagrebu), seeking damages in the amount of 70,550 Croatian kunas (HRK – approximately 9,400 euros (EUR)).

14.  On 10 October 2018 the first-instance court dismissed the applicant’s claim, finding that he had failed to prove the existence of a breach of his personality rights of such gravity, intensity and duration as to justify an award in respect of non-pecuniary damage. The applicant was ordered to reimburse the State’s costs of legal representation in the amount of HRK 12,500 (approximately EUR 1,660).

15.  On 21 July 2020 the Osijek County Court (Županijski sud u Osijeku) dismissed an appeal by the applicant as ill-founded.

16.  On 23 October 2020 the applicant lodged a constitutional complaint against the second-instance judgment. Relying on Articles 23 § 1, 29 § 1 and 35 of the Constitution, as well as on Articles 3, 6 and 13 of the Convention, the applicant complained about the violation of his civil rights and maintained that his conditions of detention in the various prisons had been inhuman and degrading, contrary both to the Convention and the domestic law. He also complained that the domestic courts had wrongly and arbitrarily dismissed his civil claim for compensation of damage in that respect without sufficient reasoning and ordered him to pay costs of proceedings.

17.  On 18 March 2021 the Constitutional Court dismissed the applicant’s constitutional complaint as ill-founded as regards the costs of proceedings, finding that he had failed to show that those costs had imposed a significant financial burden on him. At the same time, his complaint concerning the conditions of detention was declared inadmissible because the applicant had never used the existing preventive remedies (see paragraph 27 below) during his stay in the detention conditions complained of. The above-mentioned decision was served on the applicant on 2 April 2021.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK AND PRACTICE

18.  The relevant domestic law and practice are set out in Ulemek v. Croatia (no. 21613/16, §§ 38-57, 31 October 2019).

19.  On 4 February 2020, in its decision no. U-III-2757/2018 (published in Official Gazette No. 26/2020 of 10 March 2020), the Constitutional Court examined the case of an appellant who had been detained in Zagreb Prison and who had lodged a constitutional complaint in 2018 against a civil court judgment dismissing his civil action for compensation for inadequate conditions of detention in that prison. The Constitutional Court considered that the case fell to be examined under Article 23 § 1 and Article 25 § 1 of the Constitution (see Ulemek, cited above, § 38, for the text of those provisions) and Article 3 of the Convention and declared it inadmissible. The relevant parts of the decision read as follows:

“3.  The constitutional complaint [against the civil courts’ judgment] is inadmissible because one of the conditions for lodging a constitutional complaint has not been met, namely, the relevant legal remedies had not been exhausted.

In particular, before lodging a civil action for damages during his stay in the prison, the appellant had not used the remedy for the protection of his rights as provided by the Enforcement of Prison Sentences Act ... and therefore the relevant remedy concerning his constitutional complaint under Articles 23 and 25 of the Constitution and Article 3 of the Convention was not pursued.

This decision of the Constitutional Court represents a departure from its earlier case-law, for which the relevant reasons are provided below.

...

General principles

7.  The Constitutional Court begins by noting that a civil action for damages is only one aspect of the overall system of effective remedies for prisoners concerning the conditions of their detention. The first aspect of the overall system [of remedies] concerns the preventive remedy under the Enforcement of Prison Sentences Act which is aimed at improving the conditions of detention of prisoners: in other words, [it is aimed at] bringing the ongoing violation relating to inadequate conditions of detention to an end. [On the other hand], a civil action for damages concerning inadequate conditions of detention is the other part of the overall [system of remedies] (the compensatory remedy).

8.  As regards the effectiveness of remedies [in the context of conditions of detention], the Constitutional Court accepts the general principles developed in the case-law of the European Court of Human Rights under Article 13 of the Convention [see also the relevant principles set out in Ulemek, [cited above,] §§ 71 and 83-86] ...

11.  The Constitutional Court notes that, in accordance with the Enforcement of Prison Sentences Act, prisoners have at their disposal an effective remedy capable of bringing to an end a breach of their rights guaranteed under Article 23 § 1 and Article 25 § 1 of the Constitution and Article 3 of the Convention ... In particular, prisoners have an opportunity to lodge a complaint [with the prison administration] under section 15 of the Enforcement of Prison Sentences Act and a complaint with the sentence-execution judge under section 17 of the Enforcement of Prison Sentences Act.

In this connection, the Constitutional Court stresses the importance of the powers granted to the sentence-execution judge under [the above-mentioned Act], which represent the expression of the State’s duty to ensure adequate conditions of detention. Having regard to this duty, it is sufficient that the prisoner raises an arguable claim that the conditions of his or her detention or treatment in prison are contrary to the requirements of Article 23 § 1 and Article 25 § 1 of the Constitution or Article 3 of the Convention, and it is then for the State authorities to examine that claim and to establish the facts. These are in fact the powers vested in the sentence-execution judge.

On the other hand, a civil court which is called upon to examine an action for compensation for damage does not have investigative powers and its [examination of the case] is limited to the parties’ proposals and the rules on the burden of proof, according to which it is exclusively for the claimant to prove his or her claim. Having regard to the special nature of the duty which the State has towards prisoners, civil proceedings are not an adequate legal remedy for the protection of prisoners from inhuman conditions [of detention] or conduct [by the prison administration]. Moreover, civil proceedings are not an appropriate way to put an end to [ongoing] breaches. In addition, the sentence-execution judge has the duty to act in a manner in which, according to the relevant principles, effective protection of the prisoners’ rights and interests is guaranteed (section 44(2) of the Enforcement of Prison Sentences Act), which is achieved through, inter alia, short time-limits for the taking of actions [by the sentence-execution judge] ...

12.  As regards civil proceedings for damages concerning conditions of detention, the Constitutional Court stresses that appellants who have not used the preventive remedy under the Enforcement of Prison Sentences Act cannot raise before the Constitutional Court, in their constitutional complaints lodged against judgments of the civil courts concerning actions for compensation for damage for inadequate conditions of detention, complaints under Article 23 § 1 and Article 25 § 1 of the Constitution.

While in civil proceedings for damages relating to breaches of personality rights concerning inadequate conditions of detention the court establishes the existence of the legal conditions for compensation for damage, the subject matter of the Constitutional Court’s assessment relating to the conditions of detention ... is different and goes beyond the scope of the judicial assessment conducted in civil proceedings for damages.

13.  When the Constitutional Court examines appellants’ complaints under Article 23 § 1 and Article 25 § 1 of the Constitution and Article 3 of the Convention, the focus of its assessment is not on the civil proceedings for damages but on the conditions in which the appellant served or is serving his or her sentence of imprisonment and the manner in which the State responded to his or her complaints [in that respect].

If the appellant failed to give an opportunity to the State to respond to such a complaint, notably by protecting him or her from inhuman conditions of imprisonment in breach of Article 23 § 1 and Article 25 § 1 of the Constitution and Article 3 of the Convention, he or she cannot raise that issue in a constitutional complaint lodged against a judgment of the civil courts concerning his or her action for compensation for damage [relating to allegedly inadequate conditions of detention].

Application of those principles to the present case

14.  ... The examination of the [civil court’s] case file shows that the appellant did not use the remedies under the Enforcement of Prison Sentences Act; he did not lodge a complaint [with the prison administration] under section 15 of the Enforcement of Prison Sentences Act or a complaint [with the sentence-execution judge] under section 17 of the Enforcement of Prison Sentences Act.

Given that he spent sixty-five days in the prison, the Constitutional Court considers that the appellant had sufficient time to use the remedies under the Enforcement of Prison Sentences Act.

In view of the above, the Constitutional Court finds that the appellant failed to use the relevant legal remedy, namely the effective remedy for the protection of his constitutional rights under Article 23 § 1 and Article 25 § 1 of the Constitution, and thus he cannot successfully raise these complaints in the constitutional complaint.

15.  It has therefore been decided [to declare the constitutional complaint inadmissible].”

20.  On 29 March 2022, in decision no. U-III-3047/2019, the Constitutional Court held as follows:

“Admissibility of the constitutional complaint

19.  It follows that, before lodging the constitutional complaint, the complainant used only the compensatory remedy in respect of inadequate conditions of detention (compare paragraphs 55 and 63 of the [Court’s] decision in Janković and Others [v. Croatia (dec.), nos. 23244/16 and 4 others, 21 September 2021]) but before using that remedy, he had not used preventive remedies on the basis of the Execution of Prison Sentence Act. Bearing in mind that he could only have used those remedies from 2012 to 2013, but that at that time he could not have foreseen that the use of preventive remedies would become a criterion for the admissibility of a constitutional complaint, the Constitutional Court, applying the standpoint expressed in paragraph 63 of the [Court’s] decision in Janković and Others [cited above], concludes that in this particular case, the failure to use preventive remedies on the basis of the Enforcement of Prison Sentences Act cannot be imputable to the complainant.”

THE LAW

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

21.  The applicant complained that the Constitutional Court had declared his constitutional complaint inadmissible by the retroactive application of its admissibility criteria. He relied on Article 6 § 1 and Article 13 of the Convention, asserting that a constitutional complaint had been ineffective in his case. Given that Article 6 § 1 is to be considered a lex specialis in relation to Article 13 (see, for example, Kardoš v. Croatia, no. 25782/11, § 63, 26 April 2016), the Court will examine this complaint solely under Article 6 § 1 of the Convention, which in so far as relevant, reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”

  1. Admissibility

22.  The Court notes that this complaint is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. The parties’ observations

23.  The applicant argued that the Constitutional Court’s decision no. UIII-2757/2018 should not have been applied in his case because, during his detention in the conditions complained of, that court’s practice had not required the use of the preventive remedy as a condition for the use of the compensatory one. The application of such a precondition had thus not been foreseeable for the applicant and he should not have been forced to bear the burden of subsequent changes in the Constitutional Court’s practice. He submitted that the Court itself had already criticised the retroactive effect of the Constitutional Court’s case-law in Janković and Others v. Croatia ((dec.), nos. 23244/16 and 4 others, 21 September 2021).

24.  The Government pointed out that the applicant had lodged his constitutional complaint more than six months after the Constitutional Court had changed its practice with respect to admissibility criteria in cases concerning prison conditions. He must therefore have been aware of the Constitutional Court’s new practice, which accordingly had not been unforeseeable for him. The applicant’s right of access to the Constitutional Court had thus not been disproportionately restricted.

  1. The Court’s assessment

(a)  General principles

25.  The general principles concerning access to a court, and in particular access to superior courts, have been summarised in Zubac v. Croatia ([GC], no. 40160/12, §§ 76-89, 5 April 2018).

26.  The Court reiterates, in particular, that the right of access to a court is not absolute but may be subject to limitations; these are permitted by implication, since the right of access by its very nature calls for regulation by the State, which enjoys a certain margin of appreciation in this regard. Nevertheless, the limitations applied must not restrict or reduce the access left to the individual in such a way or to such an extent that the very essence of the right is impaired. Furthermore, a limitation will not be compatible with Article 6 § 1 if it does not pursue a legitimate aim and if there is not a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be achieved (see, among many other authorities, Petko Petkov v. Bulgaria, no. 2834/06, § 27, 19 February 2013).

(b)  Development of the Constitutional Court’s case-law in cases concerning conditions of detention in Croatia

27.  As regards the domestic remedies and the competence of the Constitutional Court to examine cases concerning conditions of detention, in its leading judgment in Ulemek v. Croatia (no. 21613/16, 31 October 2019) the Court explained that the Croatian legal system provided for both preventive and compensatory remedies in respect of inadequate prison conditions. The preventive remedies involved making a complaint to the prison administration and/or the sentence-execution judge directly, while the compensatory remedy related to the possibility of obtaining compensation from the State in proceedings before the relevant civil courts. In the event of an unfavourable outcome after using the preventive and/or compensatory remedy, applicants were able to lodge a constitutional complaint with the Constitutional Court (ibid., §§ 93-110).

28.  The Court further noted that, according to the case-law of the Constitutional Court at the material time, for the purposes of exhaustion of remedies before lodging a constitutional complaint following the use of the compensatory remedy, complainants had not been required to first use the preventive remedies if they later availed themselves of a civil action for damages – namely the compensatory remedy - in the relevant civil court concerning allegations of inadequate conditions of detention (see, for further details of this case-law, Ulemek, cited above, §§ 39 and 51-54). In Ulemek the Court consequently found that the applicant had not had to exhaust the existing preventive remedies (ibid., § 118).

29.  Following the Court’s adoption of the judgment in Ulemek, there have been changes in the Constitutional Court’s case-law. In its decision no. U-III-2757/2018, adopted on 4 February 2020, the Constitutional Court established the principle according to which a complainant cannot successfully raise his or her complaints of inadequate conditions of detention in a constitutional complaint after the use of a civil action for damages if he or she has not first properly used the preventive remedy during his or her stay in the prison conditions complained of (see paragraph 21 above and sub-paragraph 3 in fine of the Constitutional Court’s decision cited in paragraph 19 above).

30.  Having examined the above-mentioned decision in the subsequent case of Janković and Others, the Court confirmed that this development in the Constitutional Court’s case-law was substantively in line with the Court’s findings in Ulemek concerning the complementary nature of the preventive and compensatory remedies in the context of conditions of detention (see Janković and Others, cited above, § 58).

31.  However, the Court expressed concerns about the retroactive nature of the Constitutional Court’s new case-law. Specifically, in the absence of a transition period or any indication as regards the manner in which the Constitutional Court’s decision no. U-III-2757/2018 was to apply over time, the Court found that the retroactive application of the Constitutional Court’s leading case-law raised an issue of foreseeability, and thus effectiveness, of the constitutional complaint as a remedy in the context of conditions of detention for all complainants who used the compensatory remedy but had not used the preventive remedy before 10 September 2020 (that is, six months after that decision’s publication), and were no longer in a position to do so with respect to the particular conditions of their detention (see Janković and Others, cited above, §§ 62-63). The Court, however, allowed for the further development of the Constitutional Court’s case-law without considering the constitutional complaint to be an ineffective remedy at the material time (ibid., §§ 64-66).

32.  Following the Court’s decision in Janković and Others, the Constitutional Court yet again adjusted its approach on the matter in its decision no. U-III-3047/2019 of 29 March 2022 (see paragraph 20 above). In a case comparable to the applicant’s, where the complainant had not used the preventive remedies but only the compensatory one, in view of the fact that he could have had recourse to the former only during his imprisonment, at which time it had not been foreseeable for him that using that remedy would become the condition for the admissibility of his constitutional complaint in subsequent civil proceedings, the Constitutional Court held that his failure to use the preventive remedies could not be held against the complainant in that case (ibid.).

33.  In sum, prior to March 2020 and the Constitutional Court’s decision no. U-III-2757/2018, domestic law had not required the use of the preventive remedies for the admissibility of a constitutional complaint during subsequent civil proceedings for damages (the compensatory remedy). After that date, the use of the preventive remedies became obligatory for all complainants wishing to lodge a constitutional complaint in civil proceedings for damages (compensatory remedy), irrespective of whether or not they still had the possibility of using the preventive remedies. As of March 2022, and the Constitutional Court’s decision no. UIII-3047/2019, the condition of using the preventive remedy is no longer applied in cases where the complainant could no longer have used that remedy.

(c)  Application of the above findings to the present case

34.  Turning to the present case, the Court notes that the applicant lodged his constitutional complaint in October 2020 and it was declared inadmissible in March 2021 through the application of the Constitutional Court’s then leading decision no. U-III-2757/2018. This constituted a restriction on his right of access to the Constitutional Court.

35.  It thus falls to the Court to ascertain whether the restriction applied by the Constitutional Court was clear, accessible and foreseeable within the meaning of the Court’s case-law, whether it pursued a legitimate aim and whether it was proportionate to that aim (see Petko Petkov, cited above, § 30). While caselaw development is not, in itself, contrary to the proper administration of justice (see Lupeni Greek Catholic Parish and Others v. Romania [GC], no. 76943/11, § 116, 29 November 2016; Nejdet Şahin and Perihan Şahin v. Turkey [GC], no. 13279/05, § 58, 20 October 2011; and Legrand v. France, no. 23228/08, § 37, 26 May 2011), in cases where changes in domestic case-law had affected pending civil proceedings, the Court has found no issue under Article 6 only where the way in which the law had developed had been well known to the parties, or had at least been reasonably foreseeable, and where no uncertainty had existed as to their legal situation (see Gil Sanjuan v. Spain, no. 48297/15, § 38, 26 May 2020).

36.  Turning to the present case, the Court has already found that the Constitutional Court’s decision no. U-III-2757/2018 applied the new admissibility requirement retroactively and without any transitional measures, which raised an issue of foreseeability under the Convention (see Janković and Others, cited above, §§ 62-63; see also paragraph 31 above).

37.  The Government’s principal argument consisted in asserting that, since more than six months had passed between the publication of the Constitutional Court’s decision no. U-III-2757/2018 in March 2020 and the applicant’s lodging of his constitutional complaint in October 2020, the applicant could no longer argue that the new admissibility criterion had been unforeseeable to him. Instead, he should have been aware that the abovementioned case-law would be applied in his case.

38.  In that connection, the Court notes, as did the Constitutional Court in its subsequent case-law (see paragraph 20 above), that the relevant moment for the assessment of the foreseeability of a restriction on access to a court was the time when it had been possible for the applicant to observe any such limitation. In the applicant’s case, that was the period between 2008 and 2011, while he was still incarcerated and could have exhausted the preventive remedies, had he known that it would become a condition for the admissibility of his constitutional complaint in the subsequent civil proceedings. As things stood at the relevant time, however, the applicant believed that he had a choice between the preventive and the compensatory remedies, and he chose the latter, trusting that he would be able to have his claim examined by the civil courts and ultimately by the Constitutional Court. However, on account of the unexpected change in the Constitutional Court’s practice with retroactive effect, the applicant was no longer in a position to fulfil the newly imposed condition of using the preventive remedy.

39.  Moreover, in a situation where the practice of the Constitutional Court had been evolving (see paragraphs 21 and 22 above), and in line with the principle of subsidiarity, it cannot be held against the applicant for having requested that the highest national court in Croatia rule on his case (see, mutatis mutandisVrtar v. Croatia, no. 39380/13, § 76, 7 January 2016).

40.  The foregoing considerations are sufficient to enable the Court to conclude that the unforeseeable retroactive imposition of a procedural condition, which the applicant could no longer fulfil, restricted his access to a court to such an extent that the very essence of that right was impaired.

41.  There has accordingly been a violation of Article 6 § 1 of the Convention.

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 3 OF THE CONVENTION

42.  The applicant complained that his prison conditions had been inhuman and degrading, contrary to Article 3 of the Convention, which reads as follows:

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

  1. Admissibility
    1. The parties’ observations

43.  The Government maintained that the six-month time-limit for the applicant to lodge a complaint concerning the conditions in the various prisons he had stayed in had started to run from the dates on which he had ceased to be detained in each of those institutions. Alternatively, they submitted that the applicant had failed to exhaust preventive domestic remedies in respect of inadequate prison conditions in Croatia, that is to say, a complaint with the sentence-execution judge and, ultimately, a constitutional complaint. Lastly, the Government argued that the applicant had failed to properly avail himself of the compensatory remedy in respect of inadequate prison conditions in that his civil claim for damages in respect of his stay at Varaždin Prison had become time-barred.

44.  The applicant disagreed. He submitted that he had lodged his application with the Court within six months from the exhaustion of the domestic remedies in the case and that, in line with the domestic law at the material time, he had not been required to exhaust preventive remedies concerning prison conditions prior to turning to compensatory ones. Lastly, the applicant argued that his complaint had not been time-barred, as evidenced by the fact that the civil courts had dismissed his claim without finding it time-barred.

  1. The Court’s assessment

45.  The general principles concerning the exhaustion of domestic remedies and compliance with the six-month rule in cases concerning conditions of detention have been summarised in Ulemek (cited above, §§ 81-92).

46.  As regards the Government’s objection that the applicant had not brought his complaint in respect of the conditions in each prison within six months after his release from the respective facility, the Court notes that according to its case-law, an applicant is in general required to bring to the Court any possible complaints he or she might have had concerning the conditions of his or her detention within six months following the final decision in the process of exhaustion of domestic remedies and, only if such remedies did not properly operate in the particular circumstances of the case, six months following his or her removal from the particular adverse conditions of detention or detention regime (ibid., § 114).

47.  Since the applicant in the present case first sought to make use of an effective domestic remedy, namely civil proceedings for damages against the State following the end of his imprisonment, and the civil courts decided on the merits of his claim, the Court is satisfied that by raising his complaint before it within six months from the last domestic decision in those civil proceedings, the applicant complied with the six-month time-limit. The Government’s argument in this respect must therefore be dismissed.

48.  Furthermore, in so far as the Government argued that the applicant should have exhausted the preventive remedies in respect of inadequate conditions of detention, which he had failed to do, before applying to the Court, the Court has already concluded in respect of the complaint under Article 6 of the Convention that this requirement was imposed on the applicant retroactively and that it was consequently impossible for him to fulfil (see paragraphs 34-41 above). For the same reasons, the Court dismisses the Government’s preliminary objection in this respect.

49.  Lastly, as regards the Government’s argument that in respect of his detention in Varaždin Prison, the applicant’s civil action for compensation had become time-barred because he had brought it outside the statutory timelimit of three years, the Court notes as follows. The applicant was detained in Varaždin Prison between 12 April and 24 December 2008, and on 19 January 2012 he took the relevant preliminary step of bringing an action for compensation for inadequate conditions of detention (see paragraphs 6 and 10 above). Since he brought his civil action outside of the three-year statutory limitation period, the Government’s objection that he did not properly exhaust domestic remedies in respect of that period must be upheld. It follows that this part of the application is inadmissible and must be rejected pursuant to Article 35 §§ 1 and 4 of the Convention.

50.  As regards the remaining periods, the Court notes that this complaint is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. The parties’ observations

51.  The applicant complained that his conditions of detention in prisons in Zagreb, Lepoglava and Bjelovar had been inhuman and degrading. In particular, he submitted that in all of those prisons he had had insufficient personal space, the conditions of hygiene had been appalling and the food had been of poor quality. Specifically, in Zagreb Prison he had stayed in an overcrowded cell for twenty-two hours per day, from which the sanitary facilities had been only partially separated by a partition, which had made the smells unbearable and privacy non-existent. The meals had also been served in the same room. In Lepoglava State Prison, the applicant had continuously had less than 4 sq. m of personal space and, in particular, for 328 days he had had less than 3 sq. m, which had not been compensated for by a greater freedom of movement. He could only stay outdoors for two hours, his health had deteriorated and he had not been afforded adequate healthcare or conditions of hygiene. As regards Bjelovar Prison, the applicant pointed out that the documents submitted by the Government had excluded the sanitary facilities which were in the room and that, accordingly, for at least seventeen days he had only had access to 2.90 sq. m of personal space, whereas for twenty-two days he had had access to 3.49 sq. m.

52.  The Government contested those allegations. As regards Zagreb Prison, they maintained that the applicant had often stayed outside his cell for interviews with the professional staff and for medical examinations. Moreover, he had been allowed outdoor activity for at least two hours per day and he had been able to use the games, library and television in the leisure room. In Lepoglava State Prison the applicant had stayed in dry, warm and clean cells and had been afforded between 1.92 and 4.14 sq. m of personal space during different periods. His lack of space had, however, been compensated for by sufficient freedom of movement and activities outside the room. Lastly, as regards Bjelovar Prison, the applicant had had between 3.28 and 9.22 sq. m of personal space at all times, he had stayed in the renovated prison wing and had been able to use the day room with a television, books and games for ninety minutes per day and had had two hours of outdoor exercise daily.

  1. The Court’s assessment

53.  The Court refers to the principles established in its caselaw regarding inadequate conditions of detention (see, for instance, Muršić v. Croatia [GC], no. 7334/13, §§ 96101, 20 October 2016). It reiterates in particular that a serious lack of space in a prison cell weighs heavily as a factor to be taken into account for the purpose of establishing whether the detention conditions described were “degrading” from the point of view of Article 3 and may disclose a violation, both alone or taken together with other shortcomings (ibid., §§ 122-41; see also Ananyev and Others v. Russia, nos. 42525/07 and 60800/08, §§ 14959, 10 January 2012).

54.  The Court notes that in Zagreb Prison the applicant had less than 3 sq. m of personal space throughout his stay, which lasted for seventy-five days (see paragraph 7 above; see also the Court’s findings of a violation of Article 3 in respect of stays in Zagreb Prison in Ulemek, cited above, §§ 128-31, and Longin v. Croatia, no. 49268/10, §§ 60-61, 6 November 2012). The same holds true as regards at least half of his stay in Lepoglava State Prison, where he was imprisoned for 601 days (see paragraph 8 above).

55.  In the leading cases of Muršić (cited above, §§ 69-73 and 91-173) and Ulemek (cited above, §§ 71-120 and 126-46), the Court found a violation in respect of issues similar to those in the present case. Having examined all the material submitted to it, the Court has not found any fact or argument capable of persuading it to reach a different conclusion on the merits of the application in the present case.

56.  There has accordingly been a violation of Article 3 of the Convention as regards the applicant’s conditions of detention in Zagreb Prison and Lepoglava State Prison.

57.  However, the Court finds no issue with the conditions of the applicant’s detention in Bjelovar Prison, where he was subjected to minor reductions of personal space (2.96 sq. m) only on short, non-consecutive occasions and this was compensated for by sufficient out-of-cell activities (see paragraph 9 above, and compare Muršić, cited above, §§ 154-71, where the Court found that the occasional stay in the same conditions in Bjelovar Prison for non-consecutive periods of up to eight days could be regarded as short and minor reductions in personal space, during which sufficient freedom of movement and out-of-cell activities had been available). Moreover, out of the 631 days he spent in that prison, only on twenty-two days did the applicant have between 3 and 4 sq. m of personal space, whereas for the remaining period he had more than 4 sq. m. The Court has also previously found that the overall conditions of detention in Bjelovar Prison in approximately the same period were generally appropriate (see Muršić, cited above, §§ 164-68).

58.  There has accordingly been no violation of Article 3 of the Convention as regards the applicant’s conditions of detention in Bjelovar Prison.

  1. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

59.  Lastly, the applicant complained that the domestic courts, when dismissing his claim for damages as ill-founded, had ordered him to reimburse to the State the costs of litigation. He relied on Article 6 § 1 and Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

60.  Having regard to the facts of the case and in the light of all the material in its possession as well as its above findings under Article 3 and Article 6 § 1 of the Convention, the Court considers that, since it has examined the main legal questions raised in the present application, there is no need to give a separate ruling on the remaining complaints (see Centre for Legal Resources on behalf of Valentin Câmpeanu v. Romania [GC], no. 47848/08, § 156, ECHR 2014, with further references).

  1. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

61.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

  1. Damage

62.  The applicant claimed 10,000 euros (EUR) in respect of nonpecuniary damage.

63.  The Government contested that amount.

64.  The Court awards the applicant EUR 9,900 in respect of nonpecuniary damage, plus any tax that may be chargeable.

  1. Costs and expenses

65.  The applicant also claimed EUR 15,251.68 for the costs and expenses incurred before the domestic courts and those incurred before the Court. Specifically, he claimed EUR 6,532.45 in respect of proceedings before the domestic courts, EUR 7,465.66 in respect of proceedings before the Court and EUR 1,253.57 in respect of translation costs.

66.  The Government contested those claims.

67.  According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these were actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum (see, among many others, L.B. v. Hungary [GC], no. 36345/16, § 149, 9 March 2023). In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 3,000 covering costs under all heads, plus any tax that may be chargeable to the applicant.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the complaint concerning the conditions of detention in Varaždin Prison inadmissible and the remainder of the application admissible;
  2. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;
  3. Holds that there has been a violation of Article 3 of the Convention on account of inadequate conditions of detention in Zagreb Prison and Lepoglava State Prison;
  4. Holds that there has been no violation of Article 3 of the Convention on account of inadequate conditions of detention in Bjelovar Prison;
  5. Holds that there is no need to give a separate ruling on the remaining complaints raised by the applicant;
  6. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts:

(i) EUR 9,900 (nine thousand nine hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 3,000 (three thousand euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(iii) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

  1. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 5 September 2023, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Hasan Bakırcı                              Arnfinn Bårdsen
 Registrar                                     President

 

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 3 | DIC | Habimi i drugi protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž br. 4027/17 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 17805/11 od 05.04.2017. godine u stavu prvom izreke, u delu stava drugog izreke kojim je odbijen tužbeni zahtev u delu u kome je traženo da se obaveže tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete isplati za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode još iznos od 400.000,00 dinara, za pretrplјeni strah usled torture još iznos od 150.000,00 dinara i za pretrplјene fizičke bolove usled torture još iznos od 150.000,00 dinara, u stavu trećem izreke i u stavu četvrtom izreke i žalbe tužioca AA i Republike Srbije u ovom delu odbijaju, kao neosnovane, dok se presuda preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode isplati još iznos od 350.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 05.04.2017. godine pa do isplate, i preinačava rešenje o troškovima sadržano u stavovima petom i šestom izreke presude tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 301.350,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom.

U vreme lišenja slobode tužilac je bio policijski pripravnik već šest meseci i raspoređen na rad u Policijskoj stanici Palilula. Odmah po lišenju slobode odveden je u Policijsku stanicu u Ulici 29. novembra gde je bio "obrađivan" tri dana i iznudili priznanje dela primenom sile i fizičkim maltretiranjem. Prva tri dana koja je proveo u policijskoj stanici kod tužioca su dovele do snažne psihotraume i fizičke traume usled čega je razvijen strah najjačeg intenziteta u trajanju od tri dana sa kliničkom slikom akutne reakcije na stres. Tokom boravka u pritvoru narednih 6 meseci doživlјava strah srednjeg do jakog intenziteta usled socijalne izolacije, patnje, duševnog bola zbog sumnje da je počinio navedeno krivično delo, nemogućnosti komunikacije sa bliskim osobama, strah od neizvesnosti sudskog postupka u vidu posttraumatskog stresnog sindroma. U periodu izlaska iz pritvora tužilac doživlјava strah srednjeg intenziteta, a potom slabog intenziteta uz duševnu patnju zbog povrede ugleda i časti doživlјaj stida i osramoćenosti u jakom stečenu u trajanju od dve godine.

Pravilno je prvostepeni sud utvrdio i da je nad tužiocem vršena tortura jer je podvrgnut fizičkom mučenju, ponižavajućem postupanju i kažnjavanju od strane policije, ali i prilikom boravka u pritvoru čime su povređena njegova prava zaštićena članom 3 Evropske konvencije o lјudskim pravima i osnovnim slobodama.

Neosnovani su žalbeni navodi tužioca da je visina dosuđene naknade za pretrplјeni strah i bol zbog torture prenisko određena sa pozivanjem na visinu štete dosuđene pred Evropskim sudom za lјudska prava obzirom da je iznos naknade štete za pretrplјeni strah i bol zbog torture prema tužiocu u zbiru približno iste visine kao onaj koji je dosuđen svakom od oštećenih, kao podnosilaca predstavke u odluci Evropskog suda za lјudska prava Habimi protiv Srbije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 3 | DIC | Đorđević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1268/2019 od 11.12.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih AA i BB, podnet protiv pravnosnažnih rešenja Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine i Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine, u odnosu na povredu krivičnog zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku u vezi člana 61. Krivičnog zakonika, dok se u ostalom delu zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih odbacuje kao nedozvolјen.

Rešenjem Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine, između ostalih, maloletnima AA i BB su zbog izvršenja produženog krivičnog dela silovanje iz člana 178. stav 3. u vezi stava 2. i 1. u vezi člana 61. KZ izrečene vaspitne mere pojačan nadzor od strane roditelјa koje mogu trajati najmanje 6 (šest) meseci, a najviše 2 (dve) godine, a u koje mere se maloletnima uračunava vreme provedeno u pritvoru od 10.12.2018.godine do 18.12.2018.godine, s tim što će sud naknadno odlučiti o njihovom prestanku.

Rešenjem Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine odbijena je kao neosnovana žalba zajedničkog branioca maloletnih AA i BB i potvrđeno je rešenje Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde