Predmet se odnosi na navodno zlostavljanje podnosioca predstavke od strane zatvorskih službenika i nesprovođenje efikasne istrage tog incidenta.

Podnosilac predstavke je nasumce odabran da bude svedok prilikom pretresa njegove ćelije koju je sprovodilo pet zatvorskih službenika dok su zatvorenici koji su s njim delili ćeliju čekali napolju. On je upozoren da ništa ne dira u ćeliji dok traje pretres.

U jednom trenutku, pitao je da li sme da uzme čarape te mu je rečeno da ne može. U jednom trenutku jedan od službenika uočio je da je podnosilac nešto stavio u usta te mu je naredio da prestane i ispljune to što je stavio u usta. Podnosilac je odgovorio da je progutao tabletu Subtoxone. Službenici su mu naredili da legne, što je on i učinio, pritisli su mu glavu i vrat, nakon čega su mu stavili lisice. U njegovoj izjavi ne pominje se tableta, već samo čarape koje je želeo da uzme jer mu je bilo hladno.

U ranim večernjim satima medicinska sestra u zatvoru primetila je modrice na njegovoj levoj sljepoočnici i iza uha, a nakon toga odveden je u bolnicu. Dijagnostikovani su mi prelomi dvaju rebara, pneumotoraks, nekoliko ogrebotina i tragova udaraca na levoj strani grudnog koša, vratu i glavi. Operisan je i hospitalizovan. Nakon incidenta sproveden je inspekcijski nadzor koji je naložilo nadležno ministarstvo, ali rezultati tog nadzora su bili neodređeni jer nije bilo moguće utvrditi točne okolnosti u kojima je podnosilac zadobio povrede.

On je podneo krivičnu prijavu Opštinskom javnom tužilaštvu u Splitu protiv nepoznatih zatvorskih službanika navodeći da je bio predmet okrutnog i ponižavajućeg postupanja, nanošenja teške telesne povrede i zloupotrebe službenog ovlašćenja. Tužilaštvo je je odbacilo prijavu, budući da iz medicinskog veštačenja proizlazi da su povrede koje je on imao mogle nastati na nekoliko različitih načina, stoga ne postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni zatvorski službenici podnosiocu namerno naneli te povrede.

Sud ističe da istraga o incidentu nije pokrenuta po službenog dužnosti nego tek povodom njegove krivične prijave.
Dalje, iako je tačno da je iz nalaza i mišljenja medicinskog veštaka proizlazilo da je moguće nekoliko različitih scenarija u kojima je podnosilac mogao zadobiti teške povrede koje je on imao, Sud mora da primeti da ni Vlada ni zatvorski službenici koji su bili prisutni tokom incidenta ni u jednom trenutku nisu tvrdili da je podnosilac povrede zadobio padom na vrstu predmeta koja bi mogla prouzrokovati prelome rebara ili hematome na glavi, već su naveli da je on sam legao na pod kada su mu zatvorski službenici naredili da to učini. Podnosilac je pak tvrdio da je bio gurnut na pod, ali je opet izostalo da se navede kako je pao budući da je povrede koje je zadobio mogao da prouzrokuje pad na određenu vrstu površine.

Uprkos navedenoj nedoslednosti, javno tužilaštvo nije obavilo informativni razgovor ni sa podnosiocem ni sa zatvorskim službenicima, i donelo zaključak da ne postoji osnovana sumnja da su zatvorski službenici podnosiocu naneli teške povrede o kojima je reč. Iz ovoga proizlazi da je krivična prijava koju je podnosilac podneo tužilaštvu odbačena bez pažljivog ispitivanja svih relevantnih činjenica, što je dovoljno da Sud zaključi da dotična istraga nije bila temeljina. Stoga je došlo do povrede člana 3. Konvencije u njegovom procesnom aspektu.

Što se tiče povrede materijalnog aspekta člana 3, podnosilac je naveo da su ga zatvorski službenici udarali nogama i šakama dok je onesposobljen ležao na podu svoje zatvorske ćelije, zbog čega je zadobio teške ozljede, bio je operisan i hospitalizovan osam dana. S obzirom na ovo, Sud je uveren da je podnosilac izneo dovoljno elemenata za stvaranje čvrste pretpostavke da je teške telesne povrede zadobio dok je bio lišen slobode. Sa druge strane, Vlada nije pružila uverljivo objašnjenje uzroka ovih povreda dostavljanjem dokaza koji dovode u sumnju verziju događaja koju je podnosilac naveo, niti je sprovedena istraga o incidentu koja je u skladu sa Konvencijom. Sud stoga utvrđuje da Vlada nije na zadovoljavajući način utvrdila da su povrede podnosioca prouzrokovane na neki drugi način osim zlostavljanjem kome je bio izložen u svojoj zatvorskoj ćeliji. Stoga je došlo do povrede člana 3. Konvencije u njegovom materijalnom aspektu.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGI ODJEL

PREDMET MILJAK protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 15681/18)

PRESUDA

STRASBOURG

16. siječnja 2024.

Ova je presuda konačna, no može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Miljak protiv Hrvatske,

Europski sud za ljudska prava (Drugi odjel), zasjedajući u odboru u sastavu:

Pauliine Koskelo, predsjednica,
Lorraine Schembri Orland,
Davor Derenčinović, suci,
i Dorothee von Arnim, zamjenica tajnika Odjela,

uzimajući u obzir: zahtjev (br. 15681/18) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin g. Hrvoje Miljak („podnositelj zahtjeva”), rođen 1988. godine i živi u Šibeniku i kojeg je zastupala gđa L. Horvat, odvjetnica iz Zagreba, podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 29. ožujka 2018., odluku da se Vladu Republike Hrvatske („Vlada”), koju je zastupala njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik, obavijesti o zahtjevu, očitovanja stranaka, nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 12. prosinca 2023., donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

PREDMET SPORA

Predmet se odnosi na navodno zlostavljanje podnositelja zahtjeva od strane zatvorskih službenika i neprovođenje učinkovite istrage tog incidenta.
Ujutro 6. listopada 2016. podnositelj zahtjeva nasumce je odabran da bude svjedok prilikom pretrage njegove ćelije koju je provodilo pet zatvorskih službenika dok su zatvorenici koji su s njim dijelili ćeliju čekali vani. Podnositelj je upozoren da ništa ne dira u ćeliji dok traje pretraga.
Prema navodima Vlade, podnositelj je pitao smije li uzeti čarape te mu je rečeno da ne može. U jednom trenutku jedan od službenika uočio je da je podnositelj nešto stavio u usta te mu je naredio da prestane i ispljune to što je stavio u usta. Podnositelj je odgovorio da je progutao tabletu Subtoxone. Službenici su zatim podnositelju naredili da legne, što je on i učinio, a zatim su ga dva službenika polegla na pod s prsima prema dolje, dok ga je jedan službenik držao za vrat i glavu. Dva druga službenika držala su podnositeljeve ruke na leđima dok mu nisu stavljene lisice.
Prema navodima podnositelja zahtjeva, podnositelj je pitao smije li uzeti čarape jer mu je hladno te je, budući da mu nitko nije odgovorio, posegnuo za čarapama. U tom su ga trenutku službenici zaustavili na način da su ga bacili na pod i nekoliko ga puta udarili po glavi i tijelu.
U ranim večernjim satima medicinska sestra u zatvoru primijetila je modrice na podnositeljevoj lijevoj sljepoočnici i iza uha, a nakon toga odveden je u bolnicu. Dijagnosticirani su mu prijelomi dvaju rebara, pneumotoraks, nekoliko ogrebotina i tragova udaraca na lijevoj strani prsnog koša, vratu i glavi, kao i udarci na lijevom temporalnom području i lijevoj ušnoj resici. Podnositelj je operiran i bio je hospitaliziran do 14. listopada 2016. 6. Nakon incidenta proveden je inspekcijski nadzor koji je naložilo nadležno ministarstvo, ali rezultati tog nadzora, zabilježeni u izvješću od 21. listopada 2016., bili su neodređeni jer nije bilo moguće utvrditi točne okolnosti u kojima je podnositelj zadobio ozljede.
Dana 19. svibnja 2017. podnositelj je podnio kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu protiv nepoznatih zatvorskih djelatnika prigovarajući zbog okrutnog i ponižavajućeg postupanja, nanošenja teške tjelesne ozljede i zlouporabe ovlasti.
Tijekom istrage pribavljeno je izvješće o nadzoru (vidi stavak 6 ove presude) kao i nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za forenziku. Sudski vještak zaključio je da je prijelom rebara podnositelja mogao uzrokovati jedan udarac tupo/tvrdim predmetom (kao što je šaka ili stopalo s obuvenom cipelom) silom velikog intenziteta ili spontan ili prisilan pad na neki uglati tupi tvrdi predmet kao što su rub stepenice, krevet ili ormar. Hematome na lijevoj ušnoj resici i u temporalnom području glave mogao je uzrokovati jedan ili dva udarca tupo/tvrdim predmetom (otvorena ili zatvorena šaka) silom niskog do srednjeg intenziteta, ali i udarac glavom o neki tupo/tvrdi predmet. Konačno, hematome na lijevoj strani vrata moglo je uzrokovati pritiskanje vrata šakom ili primjenom takozvanog zahvata „kravata” silom nižeg ili srednjeg intenziteta ili udarac tupo/tvrdim predmetom silom srednjeg intenziteta.
Dana 31. siječnja 2018. Općinsko državno odvjetništvo u Splitu odbacilo je podnositeljevu kaznenu prijavu za nanošenje teške tjelesne ozljede zaključivši da, budući da iz medicinskog vještačenja proizlazi da su podnositeljeve ozljede mogle nastati na nekoliko različitih načina, ne postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni zatvorski službenici podnositelju namjerno nanijeli te ozljede. Podnositelj zahtjeva nije preuzeo kazneni progon.
Podnositelj zahtjeva prigovorio je na temelju članka 3. Konvencije zbog zlostavljanja od strane zatvorskih službenika i neprovođenja učinkovite istrage tog incidenta.

OCJENA SUDA

NAVODNA POVREDA ČLANKA 3. KONVENCIJE

A. Dopuštenost

Kada je riječ o tvrdnji Vlade da podnositelj zahtjeva nije iscrpio domaća pravna sredstva jer nije podnio ustavnu tužbu, Sud napominje da je već odbacio sličan preliminarni prigovor u okviru i postupovnog i materijalnog prigovora na temelju članka 2. Konvencije u predmetu Daraibou protiv Hrvatske (br. 84523/17, stavci 66. – 70., 17. siječnja 2023.). Ne vidi razlog da od tih zaključaka odstupi u ovom predmetu, u kojem je nadležno državno odvjetništvo odbacilo podnositeljevu kaznenu prijavu u siječnju 2018. (vidi stavak 9 ove presude), a ustavna tužba postala je djelotvorno domaće pravno sredstvo za prigovore o neučinkovitim istragama na temelju članaka 2. i 3. Konvencije 2019. (vidi Kušić i drugi protiv Hrvatske (odl.), br. 71667/17, stavak 99., 10. prosinca 2019.). Štoviše, praksa Ustavnog suda koju je dostavila Vlada nije uspjela dokazati da je u vrijeme podnositeljeva podnošenja zahtjeva Sudu ustavna tužba predstavljala djelotvorno pravno sredstvo u pogledu podnositeljeva prigovora na temelju materijalnog aspekta članka 3. Konvencije (usporedi, mutatis mutandis, gore navedeni predmet Daraibou, stavak 68.). Prigovor Vlade u tom pogledu stoga se mora odbiti.
Nadalje, navod Vlade da je podnositelj trebao preuzeti kazneni progon i predložiti provođenje daljnjih dokaznih radnji nakon što je državni odvjetnik odbacio njegovu prijavu također se mora odbiti iz razloga koji su već objašnjeni u predmetu Đurđević protiv Hrvatske (br. 52442/09, stavak 64., ECHR 2011 (izvadci)).
Sud dalje primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije niti je nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Postupovni aspekt

Opća načela o postupovnim obvezama države u pogledu navodnog zlostavljanja tijekom zadržavanja osoba u policiji sažeta su u predmetu Bouyid protiv Belgije ([VV], br. 23380/09, stavci 114. – 123., ECHR 2015). Konkretno, kada postoji razlog vjerovati da je pojedinac bio izložen zlostavljanju od strane državnog službenika, država je dužna provesti učinkovitu službenu istragu (ibid., stavak 116.; i Tadić protiv Hrvatske, br. 10633/15, stavak 41., 23. studenoga 2017.). Ne može se prepustiti inicijativi žrtve da podnese službenu prijavu ili preuzme odgovornost za vođenje istražnih postupaka jer vlasti moraju postupati po službenoj dužnosti (usporedi ibid., stavak 119., i gore navedeni predmet Tadić, stavak 41.). Nadalje, istraga mora biti temeljita, što znači da vlasti uvijek moraju ulagati ozbiljne napore kako bi utvrdile što se dogodilo i da se ne bi smjele oslanjati na ishitrene ili neutemeljene zaključke da bi zatvorile istragu (ibid., stavak 123.).
Primjenjujući ta načela na ovaj predmet, Sud prvo primjećuje da je, umjesto da je kaznena istraga po službenoj dužnosti radi utvrđivanja načina na koji je podnositelj zahtjeva zadobio ozljede dok je bio lišen slobode pokrenuta odmah nakon incidenta od 6. listopada 2016., kaznena istraga pokrenuta je tek povodom kaznene prijave koju je podnositelj podnio otprilike šest mjeseci kasnije. Nadležni državni odvjetnik na raspolaganju je imao izvješće o nadzoru bez jasnog zaključka i nalaz i mišljenje medicinskog vještaka o mogućim uzrocima podnositeljevih ozljeda.
Iako je točno da je iz tog nalaza i mišljenja medicinskog vještaka proizlazilo da je moguće nekoliko različitih scenarija u kojima je podnositelj zahtjeva mogao zadobiti teške ozljede (vidi stavak 8 ove presude), Sud mora primijetiti da jedna mogućnost očito nije odgovarala ni Vladinoj ni podnositeljevoj verziji događaja (vidi stavke 3 i 4 ove presude). Naime, ni Vlada ni zatvorski službenici koji su bili prisutni tijekom incidenta ni u jednom trenutku nisu tvrdili da je podnositelj ozljede zadobio padom na uglati tupo/tvrdi predmet koji je mogao uzrokovati prijelome rebara ili hematome na glavi, već su naveli da je podnositelj sam legao na pod kada su mu zatvorski službenici naredili da to učini (vidi stavak 3 ove presude). Podnositelj je pak tvrdio da je bio gurnut na pod, ali ne i na uglati predmet (vidi stavak 4 ove presude).
Međutim, unatoč navedenoj nedosljednosti, i ne obavivši obavijesni razgovor s podnositeljem ili osumnjičenim zatvorskim službenicima, državno odvjetništvo zaključilo je da ne postoji osnovana sumnja da su zatvorski službenici podnositelju nanijeli teške ozljede o kojima je riječ.
Iz prethodno navedenog proizlazi da je podnositeljeva kaznena prijava odbačena bez pažljivog ispitivanja svih relevantnih činjenica, što je dovoljno da Sud zaključi da dotična istraga nije bila temeljita. Stoga je došlo do povrede članka 3. Konvencije u njegovu postupovnom aspektu.

2. Materijalni aspekt

Opća načela o materijalnim obvezama države u pogledu navodnog zlostavljanja tijekom zadržavanja osoba u policiji sažeta su u predmetu Bouyid (gore naveden, stavci 81. – 90.).
Podnositelj zahtjeva naveo je da su ga zatvorski službenici udarali nogama i šakama dok je onesposobljen ležao na podu svoje zatvorske ćelije, zbog čega je zadobio teške ozljede, bio je operiran i hospitaliziran osam dana (vidi stavak 5 ove presude).
S obzirom na gore navedeno, Sud je uvjeren da je podnositelj zahtjeva iznio dovoljno elemenata za stvaranje čvrste pretpostavke da je teške tjelesne ozljede kojima prigovara zadobio dok je bio lišen slobode i za prebacivanje tereta dokazivanja na Vladu (usporedi gore navedeni predmet Bouyid, stavak 83.; usporedi nasuprot tomu predmet Perkov protiv Hrvatske, br. 33754/16, stavak 48., 20. rujna 2022.).
Međutim, Vlada nije pružila zadovoljavajuće ili uvjerljivo objašnjenje uzroka ozljeda dostavljanjem dokaza kojima se utvrđuju činjenice koje dovode u sumnju verziju događaja koju je iznijela žrtva (vidi gore navedeni predmet Bouyid, stavak 83.) niti je provedena istraga o incidentu koja je u skladu s Konvencijom (vidi stavak 18 ove presude). Na temelju svih materijala koji su mu dostavljeni Sud stoga utvrđuje da Vlada nije na zadovoljavajući način utvrdila da su ozljede podnositelja zahtjeva uzrokovane na neki drugi način osim zlostavljanjem kojemu je bio izložen u svojoj zatvorskoj ćeliji.
Stoga je došlo do povrede članka 3. Konvencije u njegovu materijalnom aspektu.

PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Podnositelj zahtjeva potraživao je 50.000,00 eura (EUR) na ime naknade nematerijalne štete i 8.024,66 eura na ime troškova i izdataka nastalih pred Ustavnim sudom i pred Sudom.
Vlada je osporila ta potraživanja.
Sud podnositelju zahtjeva dosuđuje 12.000,00 eura na ime naknade nematerijalne štete, uza sve poreze koji bi se mogli zaračunati.
Uzimajući u obzir dokumente koje posjeduje, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 3.000,00 eura, koji obuhvaća troškove i izdatke po svim osnovama, uvećan za sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositelju zahtjeva.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

utvrđuje da je zahtjev dopušten
presuđuje da je došlo do povrede članka 3. Konvencije u njegovu postupovnom aspektu
presuđuje da je došlo do povrede članka 3. Konvencije u njegovu materijalnom aspektu
presuđuje

(a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba u roku od tri mjeseca isplatiti sljedeće iznose:

(i) 12.000,00 EUR (dvanaest tisuća eura) na ime naknade nematerijalne štete, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati,

(ii) 3.000,00 EUR (tri tisuće eura) na ime naknade troškova i izdataka, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositelju zahtjeva,

(b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata na navedene iznose koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda,

5. odbija preostali dio zahtjeva podnositelja za pravednu naknadu.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 16. siječnja 2024. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Dorothee von Arnim	Pauliine Koskelo
Zamjenica tajnika	Predsjednica

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

prevod presude preuzet sa sajta Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava https://uredzastupnika.gov.hr/

SECOND SECTION

CASE OF MILJAK v. CROATIA

(Application no. 15681/18)

JUDGMENT

STRASBOURG

16 January 2024

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

In the case of Miljak v. Croatia,

The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Committee composed of:

Pauliine Koskelo, President,
Lorraine Schembri Orland,
Davor Derenčinović, judges,
and Dorothee von Arnim, Deputy Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 15681/18) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) on 29 March 2018 by a Croatian national, Mr Hrvoje Miljak (“the applicant”), who was born in 1988, lives in Šibenik and was represented by Ms L. Horvat, a lawyer practising in Zagreb;

the decision to give notice of the application to the Croatian Government (“the Government”), represented by their Agent, Ms Š. Stažnik;

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 12 December 2023,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

SUBJECT MATTER OF THE CASE

1. The case concerns the applicant’s alleged ill-treatment by prison officers and the lack of an effective investigation into the incident.

2. In the morning of 6 October 2016, the applicant was randomly selected to witness a search of his cell conducted by five prison officers, while his cellmates waited outside. He was warned not to touch anything inside the cell while the search was taking place.

3. According to the Government, the applicant had asked if he could take his socks and he was told that he could not. At one point, one of the officers noticed that the applicant had put something in his mouth and ordered him to stop and spit out what he had put in the mouth. The applicant replied that he had swallowed a subtoxone tablet. The officers then ordered the applicant to lie down, which he did and then two officers laid him with his chest against the floor, while an officer held him by the neck and head. Two other officers were holding the applicant’s arms behind his back, until he was handcuffed.

4. According to the applicant, he had asked whether he could take his socks because he was cold and, since nobody replied, he had reached to take his socks. At that moment, the officers stopped him by throwing him on the floor and hitting him on the head and body several times.

5. In the early evening, the prison nurse noticed bruises on the applicant’s left temple and behind his ear, after which he was taken to the hospital. He was diagnosed with two fractured ribs, pneumothorax, several scratches and blow marks on the left side of the chest, neck and head, as well as blows to the left temporal area and the left earlobe. The applicant underwent surgery and remained hospitalised until 14 October 2016.

6. Following the incident, an inspection ordered by the competent Ministry was conducted but its results, noted in a report dated 21 October 2016, were inconclusive since it had not been possible to determine the exact circumstances in which the applicant had suffered the injuries.

7. On 19 May 2017 the applicant filed a criminal complaint with the Split Municipal State Attorney’s Office against unknown prison employees complaining about their cruel and degrading treatment, inflicting serious bodily injury and committing abuse of authority.

8. During the investigation, the inspection report had been obtained (see paragraph 6 above), as well as a forensic expert opinion by a certified court expert. The latter concluded that the applicant’s rib fracture could have been caused by a single blow with a blunt hard object (such as a fist or a foot with a shoe on it) with high intensity force, or by a spontaneous or forced fall on an angular blunt hard object such as the edge of a stair, a bed or a cupboard. His hematomas on the left earlobe and temporal region of the head could have been caused by one or two blows with a blunt hard object (an open or a closed fist) with low to medium intensity force, but also by the head hitting a blunt hard object. Finally, hematomas on the left side of his neck could have been caused by pressing the neck with a fist or in a so-called “tie” position with lower or medium intensity force, or by hitting with a blunt hard object with medium intensity force.

9. On 31 January 2018 the Split Municipal State Attorney’s Office dismissed the applicant’s criminal complaint for serious bodily injury concluding that, since the medical expert opinion had allowed for the possibility of several different ways in which the applicant’s injuries could have come about, there was no reasonable suspicion that the suspected prison officers had intentionally inflicted those injuries on the applicant. The applicant did not take over the prosecution.

10. The applicant complained, under Article 3 of the Convention, about his ill-treatment by prison officers and the lack of an effective investigation into the incident.

THE COURT’S ASSESSMENT

ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 3 OF THE CONVENTION

Admissibility

11. As regards the Government’s contention that the applicant had failed to exhaust domestic remedies by not having lodged a constitutional complaint, the Court notes that it has already rejected a similar preliminary objection in the context of both a procedural and a substantive complaint under Article 2 of the Convention in the case of Daraibou v. Croatia (no. 84523/17, §§ 66-70, 17 January 2023). It sees no reason to depart from those conclusions in the present case, where the competent State Attorney’s Office dismissed the applicant’s criminal complaint in January 2018 (see paragraph 9 above), whereas a constitutional complaint became an effective domestic remedy for complaints concerning ineffective investigations under Articles 2 and 3 of the Convention in 2019 (see Kušić and Others v. Croatia (dec.), no. 71667/17, § 99, 10 December 2019). Moreover, the Constitutional Court’s practice submitted by the Government did not succeed in showing that, at the time of the lodging of his application with the Court, a constitutional complaint constituted an effective remedy as regards the applicant’s complaint under the substantive limb of Article 3 of the Convention (compare, mutatis mutandis, Daraibou, cited above, § 68). The Government’s objection in this respect must therefore be dismissed.

12. Furthermore, the Government’s suggestion that the applicant should have taken over the prosecution and proposed that further investigative measure be taken after the State Attorney had dismissed his complaint must also be dismissed for the reasons already explained in Đurđević v. Croatia (no. 52442/09, § 64, ECHR 2011 (extracts)).

13. The Court further notes that this complaint is not manifestly ill‑founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention or inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

Merits
1. Procedural aspect

14. The general principles concerning the State’s procedural obligations in respect of alleged ill-treatment in police custody are summarised in Bouyid v. Belgium ([GC], no. 23380/09, §§ 114-23, ECHR 2015). In particular, when there is reason to believe that an individual has been subjected to ill-treatment by a State official, the State is required to conduct an effective official investigation (ibid., § 116; and Tadić v. Croatia, no. 10633/15, § 41, 23 November 2017). It cannot be left to the initiative of the victim either to lodge a formal complaint or to take responsibility for the conduct of any investigative procedures since the authorities must act on their own motion (compare ibid., § 119, and Tadić, cited above, § 41). Furthermore, the investigation must be thorough, which means that the authorities must always make a serious attempt to find out what happened and should not rely on hasty or ill-founded conclusions to close their investigation (ibid., § 123).

15. Applying those principles to the present case, the Court firstly notes that, instead of starting an ex officio criminal investigation with a view to establishing the manner in which the applicant’s injuries in custody had been sustained immediately after the incident of 6 October 2016, a criminal investigation was opened only upon a criminal complaint lodged by the applicant some six months later. The competent State Attorney had at its disposal an inconclusive inspection report and a medical expert opinion concerning the possible causes of the applicant’s injuries.

16. While it is true that the latter expert medical opinion allowed for several different scenarios in which the applicant’s serious injuries may have been sustained (see paragraph 8 above), the Court cannot but note that one of the alternatives clearly did not correspond to either the Government’s or the applicant’s account of events (see paragraphs 3 and 4 above). Namely, neither the Government nor the prison officers who had been present during the incident at no point claimed that the applicant had sustained injuries by falling on an angular blunt hard object which could have caused his rib fractures or hematomas on his head. Instead, they submitted that the applicant himself had laid down on the floor when the prison officers ordered him to do so (see paragraph 3 above). The applicant, for his part, claimed that he was pushed onto the floor, but again not on an angular object (see paragraph 4 above).

17. However, notwithstanding the above inconsistency, and without interviewing the applicant or the suspected prison officers on that crucial point, the State Attorney’s Office concluded that there had been no reasonable suspicion that the prison officers had caused the applicant the serious injuries in question.

18. The foregoing shows that the applicant’s criminal complaint had been dismissed without careful scrutiny of all the relevant facts, which is sufficient for the Court to conclude that the investigation in question had not been thorough. There has consequently been a violation of Article 3 of the Convention under its procedural limb.

Substantive aspect

19. The general principles concerning the State’s substantive obligations in respect of alleged ill-treatment in police custody are summarised in Bouyid (cited above, §§ 81-90).

20. The applicant submitted that the prison officers had kicked and punched him while he was lying immobilised on the floor of his prison cell, as a result of which he had sustained serious injuries, had undergone surgery and had remained hospitalised for eight days (see paragraph 5 above).

21. In view of the above, the Court is satisfied that the applicant has submitted sufficient elements to create a strong presumption that he had sustained the severe bodily injuries complained of during his incarceration, and to shift the burden of proof to the Government (compare Bouyid, cited above, § 83; contrast Perkov v. Croatia, no. 33754/16, § 48, 20 September 2022).

22. However, the Government have not provided a satisfactory or convincing explanation for the cause of those injuries by producing evidence establishing facts which cast doubt on the account of events given by the victim (see Bouyid, cited above, § 83), nor was a Convention-compliant investigation conducted into the incident (see paragraph 18 above). On the basis of all the material before it, the Court therefore finds that the Government have not satisfactorily established that the applicant’s injuries were caused otherwise than by ill-treatment to which he had been subjected in his prison cell.

23. There has accordingly been a violation of Article 3 of the Convention under its substantive limb.

APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

24. The applicant claimed 50,000 euros (EUR) in respect of non‑pecuniary damage and EUR 8,024.66 in respect of costs and expenses incurred before the Constitutional Court and before the Court.

25. The Government contested those claims.

26. The Court awards the applicant EUR 12,000 in respect of non‑pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable.

27. Having regard to the documents in its possession, the Court considers it reasonable to award EUR 3,000 covering costs and expenses under all heads, plus any tax that may be chargeable to the applicant.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

Declares the application admissible;
Holds that there has been a violation of Article 3 of the Convention under its procedural limb;
Holds that there has been a violation of Article 3 of the Convention under its substantive limb;
Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months, the following amounts:

(i) EUR 12,000 (twelve thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 3,000 (three thousand euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 16 January 2024, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Dorothee von Arnim Pauliine Koskelo
Deputy Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 3 | DIC | Habimi i drugi protiv Srbije

Presuda je navedena u presudi Gž br. 4027/17 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 17805/11 od 05.04.2017. godine u stavu prvom izreke, u delu stava drugog izreke kojim je odbijen tužbeni zahtev u delu u kome je traženo da se obaveže tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete isplati za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode još iznos od 400.000,00 dinara, za pretrplјeni strah usled torture još iznos od 150.000,00 dinara i za pretrplјene fizičke bolove usled torture još iznos od 150.000,00 dinara, u stavu trećem izreke i u stavu četvrtom izreke i žalbe tužioca AA i Republike Srbije u ovom delu odbijaju, kao neosnovane, dok se presuda preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode isplati još iznos od 350.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 05.04.2017. godine pa do isplate, i preinačava rešenje o troškovima sadržano u stavovima petom i šestom izreke presude tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 301.350,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom.

U vreme lišenja slobode tužilac je bio policijski pripravnik već šest meseci i raspoređen na rad u Policijskoj stanici Palilula. Odmah po lišenju slobode odveden je u Policijsku stanicu u Ulici 29. novembra gde je bio "obrađivan" tri dana i iznudili priznanje dela primenom sile i fizičkim maltretiranjem. Prva tri dana koja je proveo u policijskoj stanici kod tužioca su dovele do snažne psihotraume i fizičke traume usled čega je razvijen strah najjačeg intenziteta u trajanju od tri dana sa kliničkom slikom akutne reakcije na stres. Tokom boravka u pritvoru narednih 6 meseci doživlјava strah srednjeg do jakog intenziteta usled socijalne izolacije, patnje, duševnog bola zbog sumnje da je počinio navedeno krivično delo, nemogućnosti komunikacije sa bliskim osobama, strah od neizvesnosti sudskog postupka u vidu posttraumatskog stresnog sindroma. U periodu izlaska iz pritvora tužilac doživlјava strah srednjeg intenziteta, a potom slabog intenziteta uz duševnu patnju zbog povrede ugleda i časti doživlјaj stida i osramoćenosti u jakom stečenu u trajanju od dve godine.

Pravilno je prvostepeni sud utvrdio i da je nad tužiocem vršena tortura jer je podvrgnut fizičkom mučenju, ponižavajućem postupanju i kažnjavanju od strane policije, ali i prilikom boravka u pritvoru čime su povređena njegova prava zaštićena članom 3 Evropske konvencije o lјudskim pravima i osnovnim slobodama.

Neosnovani su žalbeni navodi tužioca da je visina dosuđene naknade za pretrplјeni strah i bol zbog torture prenisko određena sa pozivanjem na visinu štete dosuđene pred Evropskim sudom za lјudska prava obzirom da je iznos naknade štete za pretrplјeni strah i bol zbog torture prema tužiocu u zbiru približno iste visine kao onaj koji je dosuđen svakom od oštećenih, kao podnosilaca predstavke u odluci Evropskog suda za lјudska prava Habimi protiv Srbije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 3 | DIC | Đorđević protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Kzz 1268/2019 od 11.12.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih AA i BB, podnet protiv pravnosnažnih rešenja Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine i Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine, u odnosu na povredu krivičnog zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku u vezi člana 61. Krivičnog zakonika, dok se u ostalom delu zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih odbacuje kao nedozvolјen.

Rešenjem Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine, između ostalih, maloletnima AA i BB su zbog izvršenja produženog krivičnog dela silovanje iz člana 178. stav 3. u vezi stava 2. i 1. u vezi člana 61. KZ izrečene vaspitne mere pojačan nadzor od strane roditelјa koje mogu trajati najmanje 6 (šest) meseci, a najviše 2 (dve) godine, a u koje mere se maloletnima uračunava vreme provedeno u pritvoru od 10.12.2018.godine do 18.12.2018.godine, s tim što će sud naknadno odlučiti o njihovom prestanku.

Rešenjem Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine odbijena je kao neosnovana žalba zajedničkog branioca maloletnih AA i BB i potvrđeno je rešenje Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde