Predstavke se odnose na navodno nerazmernu upotrebu sile prilikom hapšenja prvog podnosioca predstavke, koji je odbio da nosi zaštitnu masku u javnom prevozu (vozu) u okviru mera zaštite od bolesti COVID-19, i na postupanje prema drugom podnosiocu predstavke, koji je svedočio tom prizoru.

Dana 27. juna 2020. prvi podnosilac se ukrcao na voz sa svojim sinom od dve i po godine (drugi podnosilac). Nije nosio zaštitnu masku. Dva dana ranije stupila je na snagu službena naredba po kojoj svi su putnici u javnom prevozu obavezni da nose zaštitnu masku, u suprotnom vozilo neće započeti vožnju. Nakon što je odbio da stavi zaštitnu masku ili da napusti voz, nakon svađe sa osobljen voza i policijskim službenikom, prvi podnosilac je stavio masku tek nakon što je video da se približava još dva policijska službenika. Tada mu je rečeno da će protiv njega biti pokrenut prekršajni postupak zbog narušavanja javnog reda i mira i vređanja policijskog službenika. Pošto je odbio da se iskrca iz voza, on je uhapšen, uz primenu sile, budući da se opirao, nakon čega je odveden u policijsku stanicu. Tokom hapšenja, dete je počelo da plače, ali je stavljen da sedi pored oca što ga je umirilo.

Prema navodima Vlade, dok je bio zadržan u policiji, prvi podnosilac predstavke nije tražio da se pozove majka deteta i izričito je tražio da se o incidentu ne obavesti centar za socijalni rad jer je pristao da sarađuje sa policijom. Prema navodima prvog podnosioca, tražio je da se pozove deda drugog podnosioca, ali policija je to odbila.

Podnosilac predstavke je naknadno podneo pritužbu Ministarstvu i službi unutrašnje kontrole zbog postupnja tokom hapšenja ali su ove pritužbe odbijene, jer je utvrđeno da je postupanje bilo zakonito. Podneli su ustavnu žalbu navodeći prekomernu upotrebu sile, kao i da je dete svedočilo ovom incidentu. Sud je odbio ustavnu žalbu navodeći da je postupak bio zakonit, kao i da je uznemirenost deteta izazvao upravo otac.

U naknadnom prekršajnom postupku, prvi podnosilac je oslobođen optužbi za narušavanje javnog reda i mira vređanjem policijskog službenika.

U obraćanju ESLJP, prigovori su da je, na osnovu člana 3 Konvencije, sila koju je policija upotrebila pri hapšenju bila nesrazmerna i da istraga o tim navodima nije bila valjano sprovedena.

Sud primećuje da se prvi podnosilac oglušio na jasnu naredbu policijskog službenika da se iskrca iz voza zbog odbijanja da stavi zaštitnu masku, što je rezultovalo kašnjenjem voza od 30 minuta. Zatim mu je rečeno da će protiv njega biti upotrebljena sila kako bi ga se udaljilo iz voza i da će biti pokrenut prekršajni postupak. Budući da se on ponovno odbio iskrcati iz voza, prisilno je udaljen. Domaće vlasti utvrdile su da je upotreba sile od strane policije bila u skladu s domaćim pravom u datim okolnostima. Sud je pregledao snimak sa sigurno kamere i utvrdio da je upotrebu sile učinilo nužnom upravo ponašanje podnosioca i da ona nije bila ni preterana ni nesrazmerna.

Prema tome, Sud utvrđuje da prigovore prvog podnosioca u odnosu na član 3. treba odbaciti kao očigledno neosnovane.
Što se tiče prisunosti dece na mestu hapšenja, imajući u vidu da akcija hapšenja nije bila planirana, čime se gubi element pripreme vlasti kako bi uzele u obzir najbolji interes deteta. Ovde je bial reč o sponatnoj intervenciji policije izazvanoj odbijanjem detetovog oca da poštuje zakon i zakonitu naredbu policije.

Imajući u vidu relativno kratko trajanje situacije (dva i po sata), uslove boravka drugog podnosioca u policijskoj stanici, kao i činjenicu da nije predočena nikakva medicinska dokumentacija koja pokazuje da je dete pretrpelo bilo kakve posledice događaja, Sud je uveren da postupanje vlasti prema drugom podnosiocu nije bilo takvo da bi doseglo prag člana 3. Konvencije.

Prema tome, Sud utvrđuje da prigovor drugog podnosioca predstavke na temelju člana 3. Konvencije treba odbaciti kao očigledno neosnovan,

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGI ODJEL

ODLUKA

Zahtjevi br. 6749/22 i 7154/22

Danijel GRGIČIN protiv Hrvatske i Liam GRGIČIN protiv Hrvatske

Europski sud za ljudska prava (Drugi odjel), zasjedajući 12. prosinca 2023. u odboru u sastavu:

Pauliine Koskelo, predsjednica,
Lorraine Schembri Orland,
Davor Derenčinović, suci,
i Dorothee von Arnim, zamjenica tajnika Odjela,

uzimajući u obzir: zahtjeve protiv Republike Hrvatske koje su g. Danijel Grgičin („prvi podnositelj zahtjeva”) i g. Liam Grgičin („drugi podnositelj zahtjeva”), koji su rođeni 1985. odnosno 2017., podnijeli Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 31. siječnja 2022., odluku da se Vladu Republike Hrvatske („Vlada”), koju je zastupala njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik, obavijesti o prigovorima o navodnom zlostavljanju podnositelja, a da se ostatak zahtjeva proglasi nedopuštenim, odluku da se zahtjevima dade prvenstvo (pravilo 41. Poslovnika Suda), očitovanja stranaka, očitovanje treće strane primljeno od organizacije Crew Against Torture, nakon vijećanja odlučuje kako slijedi:

PREDMET SPORA

Zahtjevi se odnose na navodno nerazmjernu upotrebu sile prilikom uhićenja prvog podnositelja zahtjeva, koji je odbio nositi zaštitnu masku u javnom prometu u okviru mjera zaštite od bolesti COVID-19, i na postupanje prema drugom podnositelju zahtjeva, koji je svjedočio tom prizoru.
Dana 27. lipnja 2020. prvi podnositelj zahtjeva ukrcao se na vlak, a da nije nosio zaštitnu masku, sa svojim sinom, drugim podnositeljem zahtjeva, koji je tada imao dvije i pol godine.
Dva dana ranije, u okviru sanitarnih mjera zaštite od bolesti COVID19, na snagu je stupila službena odluka prema kojoj svi putnici u javnom prometu moraju nositi zaštitnu masku, a u suprotnom vozilo ne može započeti vožnju. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da je navedena uputa bila objavljena tek navečer prethodnog dana i da nigdje u vlaku nije bio istaknut nikakav znak o tome. Vlada je ustvrdila da je uputa bila javno objavljivana danima prije incidenta i da su u vlaku bili postavljeni znakovi.
Nakon što je odbio staviti zaštitnu masku ili napustiti vlak, i na zahtjev osoblja vlaka i na zahtjev policijskog službenika, s kojima se navodno svađao, prvi podnositelj stavio je masku tek kad je vidio da se približavaju još dva policijska službenika. Tada mu je rečeno da će protiv njega biti pokrenut prekršajni postupak zbog narušavanja javnog reda i mira i vrijeđanja policijskog službenika.
Budući da je odbio iskrcati se iz vlaka, prvog podnositelja uhitili su policijski službenici, koji su upotrijebili silu kako bi svladali njegov otpor te su ga iznijeli iz vlaka. Zatim su mu na ruke stavili sredstva za vezivanje dok je bio na tlu. Policijski službenici odmah su podigli prvog podnositelja s tla te je sjeo na obližnju klupu. Drugi podnositelj zahtjeva, koji je svjedočio tom prizoru, počeo je plakati. Jedan od policijskih službenika uzeo ga je u naručje i donio ga da sjedne pokraj prvog podnositelja, kojemu su zatim skinuta sredstva za vezivanje.
Podnositelji zahtjeva zatim su pješice otpraćeni u obližnju policijsku postaju gdje su se zadržali još dva i pol sata prije nego što su pušteni.
Podnositelji zahtjeva ostali su u dvorištu policijske postaje, gdje je policija obavila razgovor s prvim podnositeljem, koji je naveo da nema primjedbi na upotrebu sile od strane policije te je o tome potpisao izjavu. Pregledao ga je liječnik koji nije utvrdio nikakve ozljede na njegovu tijelu. Drugi podnositelj zahtjeva cijelo je vrijeme bio u blizini i pod nadzorom prvog podnositelja zahtjeva, igrajući se i vozeći bicikl. Policijski službenici dali su mu vodu i kekse i dijete je bilo mirno.
Prema navodima Vlade, dok je bio zadržan u policiji, prvi podnositelj zahtjeva nije tražio da se pozove majka drugog podnositelja i izričito je tražio da se o incidentu ne obavijesti centar za socijalnu skrb jer je pristao surađivati s policijom. Prema navodima prvog podnositelja, tražio je da se pozove djed drugog podnositelja, ali policija je to odbila.
Podnositelji zahtjeva naknadno su nadležnom Ministarstvu i Službi za unutarnju kontrolu Ministarstva unutarnjih poslova podnijeli pritužbe zbog policijskog postupanja, ali njihove su pritužbe odbijene jer je utvrđeno da je policijsko postupanje bilo zakonito. Zatražili su i da njihov predmet ispita nadležno Povjerenstvo za rad po pritužbama na rad policije, koje je odbilo velik dio pritužbi podnositelja i jedino je utvrdilo da, dok je prvi podnositelj zahtjeva bio uhićen, računa o najboljem interesu i zaštiti privatnosti drugog podnositelja nije vodio posebno osposobljen policijski službenik, u skladu s člankom 18. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima.
Dana 10. studenoga 2020. podnositelji zahtjeva podnijeli su ustavnu tužbu prigovarajući, među ostalim, da je protiv prvog podnositelja zahtjeva upotrijebljena nerazmjerna sila tijekom njegova uhićenja i da je drugi podnositelj zahtjeva svjedočio tom prizoru. Dana 28. listopada 2021. Ustavni sud odbio je ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva. Utvrdio je da je sila koju je upotrijebila policija bila zakonita i razmjerna u danim okolnostima. Utvrdio je i da je prvi podnositelj zahtjeva bio taj koji je uzrokovao uznemirenost drugog podnositelja zbog svjedočenja njegovom uhićenju pa se bilo koja trauma koju je eventualno pretrpio ne može pripisati policiji.
U naknadnom prekršajnom postupku, dana 30. studenoga 2021. prvi podnositelj oslobođen je optužbi za narušavanje javnog reda i mira vrijeđanjem policijskog službenika.
Podnositelji zahtjeva prigovorili su, na temelju članka 3. Konvencije, da je sila koju je policija upotrijebila protiv prvog podnositelja zahtjeva bila nerazmjerna i da istraga o tim navodima nije bila učinkovita. Prigovorili su i da je nasilno uhićenje prvog podnositelja i zadržavanje drugog podnositelja u policijskoj postaji, a da se nitko o njemu nije brinuo, izložilo drugog podnositelja nečovječnom i ponižavajućem postupanju u suprotnosti s člankom 3. Konvencije.

OCJENA SUDA

Uzimajući u obzir sličan predmet spora podnesenih zahtjeva, Sud smatra prikladnim ispitati ih zajedno u jednoj odluci.
Sud smatra da nije potrebno odlučiti o preliminarnim prigovorima Vlade o zlouporabi prava na podnošenje zahtjeva, iscrpljivanju domaćih pravnih sredstava i primjenjivosti članka 3. jer su zahtjevi u svakom slučaju nedopušteni iz sljedećih razloga.
Mjerodavna opća načela sudske prakse Suda o materijalnom i postupovnom aspektu obveza na temelju članka 3. Konvencije sažeta su u predmetu Bouyid protiv Belgije ([VV], br. 23380/09, stavci 81. – 90. i stavci 114. – 123., ECHR 2015).

A. U pogledu prvog podnositelja zahtjeva

Sud primjećuje da se prvi podnositelj zahtjeva oglušio na jasnu naredbu policijskog službenika da se iskrca iz vlaka zbog odbijanja da stavi zaštitnu masku, što je rezultiralo kašnjenjem vlaka od 30 minuta. Zatim mu je rečeno da će protiv njega biti upotrijebljena sila kako bi ga se udaljilo iz vlaka i da će biti pokrenut prekršajni postupak. Budući da se prvi podnositelj ponovno odbio iskrcati iz vlaka, policijski službenici prisilno su ga udaljili iz vlaka. Domaće vlasti utvrdile su da je upotreba sile od strane policije bila u skladu s domaćim pravom u danim okolnostima.
Nakon što je pregledao snimku sigurnosne kamere na kojoj je prikazano postupanje policije o kojem je riječ, Sud primjećuje da je prvi podnositelj zahtjeva pružao otpor policiji držeći se za rukohvat u vlaku. Tri službenika zatim su mu držala ruke i iznijela ga iz vlaka te ga spustila na tlo gdje su mu na ruke stavili sredstva za vezivanje. Sud se slaže da je upotrebu sile nužnom učinilo ponašanje samog prvog podnositelja i da nije bila ni pretjerana ni nerazmjerna (usporedi predmet Barta protiv Mađarske, br. 26137/04, stavci 68. – 72., 10. travnja 2007.).
S obzirom na prethodno navedena razmatranja, osobito činjenicu da prvi podnositelj zahtjeva nije kritički prosudio vlastito ponašanje kada je bio suočen s jednostavnom obvezom da surađuje s legitimnim zahtjevima službenika odgovornog za provedbu zakona i da nije zadobio nikakve ozljede, Sud smatra da njegov prigovor nije „dokaziv” u smislu članka 3. Konvencije i da domaće vlasti stoga nisu bile dužne provesti učinkovitu istragu o njegovu navodnom zlostavljanju od strane policije (vidi Goran Kovačević protiv Hrvatske, br. 34804/14, stavak 58., 12. travnja 2018. i ondje navedene predmete).
Prema tome, Sud utvrđuje da prigovore prvog podnositelja zahtjeva i u materijalnom i u postupovnom aspektu članka 3. treba odbaciti kao očigledno neosnovane, u skladu s člankom 35. stavkom 3. točkom (a) i stavkom 4. Konvencije.

B. U pogledu drugog podnositelja zahtjeva

Sud je prethodno utvrdio da je moguća prisutnost djece, koja su zbog mlade dobi psihološki ranjiva, na mjestu uhićenja čimbenik koji je potrebno uzeti u obzir pri planiranju i provođenju takve operacije (vidi predmet Gutsanovi protiv Bugarske, br. 34529/10, stavak 132., ECHR 2013 (izvadci), u kojem su djeca svjedočila uhićenju oca tijekom policijske operacije u ranim jutarnjim satima u kojoj su sudjelovali specijalni agenti koji su nosili maske;predmet A protiv Rusije, br. 37735/09, stavak 56., 12. studenoga 2019., u kojem je devetogodišnje dijete svjedočilo nasilnom uhićenju oca, koji nije pružao nikakav otpor, i predmet Dokukiny protiv Rusije, br. 1223/12, stavci 28. – 29., 24. svibnja 2022., u kojem je četverogodišnje dijete svjedočilo uhićenju oca te zadobilo ozljede koje je uzrokovala policija tijekom tog događaja).
Ispitao je i predmete o djeci koja su na dulja razdoblja ostavljena bez nadzora dok su im roditelji bili u policijskom pritvoru (vidi predmet Ioan Pop i drugi protiv Rumunjske, br. 52924/09, stavak 65., 6. prosinca 2016., u kojem se o dvanaestogodišnjem djetetu nije brinula odrasla osoba nekoliko sati dok su mu roditelji zadržani u policiji, i predmet Hadzhieva protiv Bugarske, br. 45285/12, stavci 60. – 66., 1. veljače 2018., u kojem je utvrđeno da propust da se osigura da se o četrnaestogodišnjoj djevojčici vodi briga tijekom dva dana dok su joj roditelji bili zadržani u policiji predstavlja povredu članka 8. Konvencije). Konačno, Sud je naglasio da, bilo kakva krivnja ili sudjelovanje roditelja u takvim okolnostima, ne može osloboditi državu njezine obveze da zaštiti dijete i da intervenira kako bi ga zaštitila (vidi gore navedeni predmet Ioan Pop, stavak 64.).
Sud primjećuje da se situacija u ovom predmetu razlikuje od situacije u gore navedenim predmetima (vidi stavke 20. i 21.) jer se nije odnosila na planiranu operaciju u kojoj bi se vlasti mogle unaprijed pripremiti kako bi uzele u obzir najbolji interes drugog podnositelja zahtjeva kao djeteta i na najmanju moguću mjeru svele bilo kakav rizik za njegovu dobrobit. Naprotiv, riječ je bila o spontanoj intervenciji policije izazvanoj odbijanjem djetetova oca da poštuje zakon i zakonitu naredbu policije.
Štoviše, za razliku od gore navedenih predmeta, ne može se reći da su u ovom predmetu policijski službenici potpuno zanemarili prisutnost drugog podnositelja zahtjeva na mjestu događaja. Policijski službenici više od deset minuta prepirali su se s prvim podnositeljem i upozorili su ga da će možda morati upotrijebiti silu pred njegovim djetetom. Nakon intervencije jedan od policijskih službenika uzeo je drugog podnositelja zahtjeva u naručje i odmah ga doveo do oca, prvog podnositelja zahtjeva, čim se situacija smirila (vidi stavak 5. ove odluke, i usporedi nasuprot tome gore navedeni predmet Dokukiny, stavak 29.).
Kad su stigli u policijsku postaju, drugi podnositelj zahtjeva cijelo je vrijeme bio u blizini svojeg oca, igrajući se i vozeći bicikl u dvorištu policijske postaje (vidi stavak 7. ove odluke). Prema navodima Vlade, upravo je njegov otac, prvi podnositelj zahtjeva, taj koji je zatražio da se ne pozove centar za socijalnu skrb (vidi stavak 8. ove odluke; vidi i članak 134. stavak 2. točku 3. Prekršajnog zakona, prema kojem je policija dužna odmah nakon uhićenja obavijestiti nadležni centar za socijalnu skrb u slučajevima kada je potrebno poduzeti mjere za zbrinjavanje djece i drugih članova obitelji uhićenika).
Šteta je što posebno osposobljen policijski službenik za mlade nije bio prisutan kako bi zaštitio najbolji interes i privatnost drugog podnositelja kako to zahtijeva domaće pravo (vidi stavak 9. ove odluke).
Međutim, imajući u vidu relativno kratko trajanje situacije (dva i pol sata), uvjete boravka drugog podnositelja u policijskoj postaji, kao i činjenicu da nije predočena nikakva medicinska dokumentacija koja pokazuje da je dijete pretrpjelo bilo kakve posljedice događaja, Sud je uvjeren da postupanje vlasti prema drugom podnositelju nije bilo takvo da bi doseglo prag članka 3. Konvencije.
Prema tome, Sud utvrđuje da prigovor drugog podnositelja zahtjeva na temelju članka 3. Konvencije treba odbaciti kao očigledno neosnovan, u skladu s člankom 35. stavkom 3. točkom (a) i stavkom 4. Konvencije.

Iz tih razloga Sud jednoglasno

odlučuje spojiti zahtjeve; utvrđuje da su zahtjevi nedopušteni.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 18. siječnja 2024.

Dorothee von Arnim Pauliine Koskelo

Zamjenica tajnika Predsjednica

Prilog

Popis predmeta:

Br.

Broj zahtjeva

Naziv predmeta

Podnesen dana

Podnositelj zahtjeva / Godina rođenja

Prebivalište / Državljanstvo

Zastupa ga

6749/22

Grgičin protiv Hrvatske

31. 1. 2022.

Danijel GRGIČIN / 1985.

Zagreb / hrvatsko

Ivan KOBAŠ

7154/22

Grgičin protiv Hrvatske

31. 1. 2022.

Liam GRGIČIN / 2017.

Zagreb / hrvatsko

Ivan KOBAŠ

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

prevod odluke preuzet sa sajta Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava https://uredzastupnika.gov.hr/

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 3 | DIC | Habimi i drugi protiv Srbije

Presuda je navedena u presudi Gž br. 4027/17 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 17805/11 od 05.04.2017. godine u stavu prvom izreke, u delu stava drugog izreke kojim je odbijen tužbeni zahtev u delu u kome je traženo da se obaveže tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete isplati za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode još iznos od 400.000,00 dinara, za pretrplјeni strah usled torture još iznos od 150.000,00 dinara i za pretrplјene fizičke bolove usled torture još iznos od 150.000,00 dinara, u stavu trećem izreke i u stavu četvrtom izreke i žalbe tužioca AA i Republike Srbije u ovom delu odbijaju, kao neosnovane, dok se presuda preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode isplati još iznos od 350.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 05.04.2017. godine pa do isplate, i preinačava rešenje o troškovima sadržano u stavovima petom i šestom izreke presude tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 301.350,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom.

U vreme lišenja slobode tužilac je bio policijski pripravnik već šest meseci i raspoređen na rad u Policijskoj stanici Palilula. Odmah po lišenju slobode odveden je u Policijsku stanicu u Ulici 29. novembra gde je bio "obrađivan" tri dana i iznudili priznanje dela primenom sile i fizičkim maltretiranjem. Prva tri dana koja je proveo u policijskoj stanici kod tužioca su dovele do snažne psihotraume i fizičke traume usled čega je razvijen strah najjačeg intenziteta u trajanju od tri dana sa kliničkom slikom akutne reakcije na stres. Tokom boravka u pritvoru narednih 6 meseci doživlјava strah srednjeg do jakog intenziteta usled socijalne izolacije, patnje, duševnog bola zbog sumnje da je počinio navedeno krivično delo, nemogućnosti komunikacije sa bliskim osobama, strah od neizvesnosti sudskog postupka u vidu posttraumatskog stresnog sindroma. U periodu izlaska iz pritvora tužilac doživlјava strah srednjeg intenziteta, a potom slabog intenziteta uz duševnu patnju zbog povrede ugleda i časti doživlјaj stida i osramoćenosti u jakom stečenu u trajanju od dve godine.

Pravilno je prvostepeni sud utvrdio i da je nad tužiocem vršena tortura jer je podvrgnut fizičkom mučenju, ponižavajućem postupanju i kažnjavanju od strane policije, ali i prilikom boravka u pritvoru čime su povređena njegova prava zaštićena članom 3 Evropske konvencije o lјudskim pravima i osnovnim slobodama.

Neosnovani su žalbeni navodi tužioca da je visina dosuđene naknade za pretrplјeni strah i bol zbog torture prenisko određena sa pozivanjem na visinu štete dosuđene pred Evropskim sudom za lјudska prava obzirom da je iznos naknade štete za pretrplјeni strah i bol zbog torture prema tužiocu u zbiru približno iste visine kao onaj koji je dosuđen svakom od oštećenih, kao podnosilaca predstavke u odluci Evropskog suda za lјudska prava Habimi protiv Srbije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 3 | DIC | Đorđević protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Kzz 1268/2019 od 11.12.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih AA i BB, podnet protiv pravnosnažnih rešenja Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine i Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine, u odnosu na povredu krivičnog zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku u vezi člana 61. Krivičnog zakonika, dok se u ostalom delu zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih odbacuje kao nedozvolјen.

Rešenjem Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine, između ostalih, maloletnima AA i BB su zbog izvršenja produženog krivičnog dela silovanje iz člana 178. stav 3. u vezi stava 2. i 1. u vezi člana 61. KZ izrečene vaspitne mere pojačan nadzor od strane roditelјa koje mogu trajati najmanje 6 (šest) meseci, a najviše 2 (dve) godine, a u koje mere se maloletnima uračunava vreme provedeno u pritvoru od 10.12.2018.godine do 18.12.2018.godine, s tim što će sud naknadno odlučiti o njihovom prestanku.

Rešenjem Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine odbijena je kao neosnovana žalba zajedničkog branioca maloletnih AA i BB i potvrđeno je rešenje Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde