(Čl. 3) Zabrana torture
(Čl. 3 / CAT-16) Ponižavajuće postupanje
(Čl. 3 / CAT-16) Nečovečno postupanje
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-3-a) Očigledno neosnovana predstavka
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta

Tematske ključne reči

VS deskriptori

Zbirke

Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće

Sažetak

Predmet se odnosi na dugotrajno zadržavanje podnosioca predstavke u posebno osiguranoj prostoriji i navodno zlostavljanje od strane zatvorskih čuvara u Zatvoru u Splitu, kao i na uslove smeštaja u Zatvoru u Zagrebu i Zatvoru u Splitu. Podnosilac navodi povrede člana 3. Konvencije.

Njegovo ponašanje u zatvoru je ocenjeno kao “nezadovoljavajuće” u više navrata, zbog različitih prekršaja. Prema njegovim navodima, započeo je štrajk glađu jer je hteo da bude premješten u Zatvor u Zagrebu. Dana 18.1.2012. njega su pretukli zatvorski čuvari, zbog čega je izgubio svest i udario glavom o pod, nakon čega je odveden u bolnicu gde je utvrđeno da ima potres mozga.

Prema navodima Vlade, dana 20.1.2012. zatvorski čuvari zatekli su podnosioca u kupatilu njegove sobe bez odeće, ispred razbijenog ogledala, a tvrdio je da ga je razbio kako bi sebi naneo povrede i izvršio samoubistvo. Tri zatvorenika iz njegove sobe potvrdila su da je ranije od njih tražio britvu i da je pao na pod. Zatvorski čuvari potom su podnosioca prisilno izveli iz sobe dok je on i dalje izvikivao pretnje i tražio premeštaj u Zagreb. On je zatim odveden u bolnicu gde mu je dijagnostifikovan udarac u glavu, nakon čega je vraćen u zatvor.

U rukom pisanoj belešci sastavljenoj 20.1.2012. podnosilac je naveo da je drugi dan zaredom odbijao hranu jer je hteo da bude premešten u drugi zatvor bliže svojoj porodici i da je, dok su ga toga dana prisilno premeštali iz jedne sobe u drugu, izgubio svest i udario glavom o pod. Kasnije toga dana, kako bi sprečila dalje samopovređivanje podnosioca i uznemiravanje drugih zatvorenika, upraviteljka zatvora naredila je da se podnosilac smesti u posebno osiguranu prostoriju bez opasnih stvari, takozvanu „gumenjaru”, na 48 sati.

Prema navodima podnosioca, ova prostorija je bila izuzetno prljava, on je bio doveden bez odeće (bio je potpino go), i u njoj je svetlo bilo upaljeno sve vreme tako da nije mogao da spava. Pored toga, u prostoriji nije bilo grejanja, ventilacija je radila svo vreme i bilo mu je jako hladno. Pored ovoga, nije imao pristup sanitarnom čvoru.

Prema navodima Vlade, sobu su zatvorenici redovno čistili, ali podnosilac je odbijao da čisti za sobom. Takođe, Vlada navodi da soba ima podno grejanje tako da primedba o tome da grejanja nije bilo ne stoji. Pored toga, stražari su ga vodili u sanitarni čvor na zahtev, a posećivao ga je i lekar iako je on često odbijao preglede.

Zbog njegove nesaradnje sa vlastima i daljih pretnji samopovređivanjem, mera zadržavanja u posebno osiguranoj prostoriji produžavana je do 31.1.2012., kada je odveden u Zatvorsku bolnicu u Zagrebu.

Nakon povratka u Zatvor u Splitu, smešten je u normalnu sobu ali su se pretnje o samopovređivanju i incidenti nastavili, što je rezultovalo ponovnim smeštanjem u posebno osiguranu sobu, na isti način kao i prethodni put, s tim što su mu ovoga puta i ruke i noge bile vezane. Mera vezivanja produžavana je svakih 12 sati do 20.2.2012. a sam smeštaj u ovoj prostoriji do 21.2.2012., kada je premešten u Zatvor u Zagrebu.

U septembru je podneo krivičnu prijavu u kojoj je naveo da je bio držan u neljudskim uslovima prekomerno dugo, kao i da je žrtva različitih krivičnih dela koej su počinili zatvorski čuvari, međutim tužilaštvo je ovu prijavu odbacilo. On je podneo i nekoliko pritužbi na uslove u zatvoru, različitim telima, međutim, bez uspeha.

Aprila 2013. godine podnosilac je podeo tužbu protiv države tražeći naknadu štete zbog loših uslova u kojima je boravio dok je bio u zatvoru i zbog „torture” kojoj su ga podvrgnuli zatvorski čuvari 18.1.2012. Općinski građanski sud u Zagrebu odbio je njegov tužbeni zahtev kao neosnovan, između ostalog, jer nije došao na ročište na koje je bio pozvan radi saslušanja i jer nije dokazao da je nastala ikakva šteta. Njegovu žalbu protiv te presude odbio je Županijski sud u Zagrebu. On je podneo ustavnu tužbu koju je Ustavni sud Republike Hrvatske odbio.

U obraćanju ESLJp, on je prigovorio je da su uslovi njegovog boravka u zatvoru bili nečovečni i ponižavajući kao i da je njegovo produženo zadržavanje u posebno osiguranoj prostoriji bez opasnih stvari u Zatvoru u Splitu predstavljalo nečovečno i ponižavajuće postupanje zabranjeno članom 3. Konvencije.

Sud stoga smatra da, iako su prvobitno možda postojali valjani razlozi za smeštaj podnosioca u posebno osiguranu prostoriju kako bi se sprečilo samopovređivanje, njegovi boravci u toj prostoriji duže vreme, ukazuju na to da je svrha njegovog boravka bila kažnjavanje i da se ne može opravdati razlozima koje je navela Vlada.

Kada je reč o uslovima u posebno osiguranoj prostoriji, iako se Vlada nije složila s opisom niske temperature koju je dao podnosilac, tvrdeći da je u prostoriji postavljeno podno grejanje, nije osporila njegove navode da je onde smešten go ni da su svetla svo vreme bila uključena, što ga je sprečavalo da spava. Sud je već smatrao da lišenje zatvorenika odeće može izazvati osećanje straha, teskobe i manje vrednosti koji ga mogu poniziti ili omalovažiti. Ovo je dodatno pogoršalo već ranjiv položaj podnosioca predstavke.

S obzirom na navedeno, Sud smatra da je produženi smeštaj podnosioca u posebno osiguranoj prostoriji u opisanim uslovima u ukupnom trajanju od 17 dana predstavljao nečovečno i ponižavajuće postupanje. Stoga je došlo do povrede člana 3. Konvencije po toj osnovi.

Što se tiče uslova u kojima je u zatvoru boravio, na šta se takođe pituživao, odn. na činjenicu da ni u Zatvoru u Splitu, ni u Zatvoru u Zagrebu nije imao dovoljno ličnog prostora, da su higijenski uslovi bili užasni, a hrana je lošeg kvaliteta, Sud primećuje da je on u Zatvoru u Zagrebu na raspolaganju imao manje od 3 kvadrata ličnog prostora najmanje 152 dana od boravka koji je trajao 432 dana i da je situacija u pogledu njegovo boravka u Zatvoru u Splitu, gde je proveo 193 dana slična. Sud je ranije utvrdio povrede u vezi s pitanjima sličnima onima u ovom predmetu i ne nalazi nikakvu činjenicu ili tvrdnju koja bi ga mogla uveriti da donese drugačiji zaključak o osnovanosti prigovora u ovom predmetu. Sud stoga zaključuje da je došlo do povrede člana 3. Konvencije u pogledu uslova njegovog boravka u Zatvoru u Zagrebu i Zatvoru u Splitu.

Što se tiče njegovih navoda o zlostavljanju od strane zatvorsnkih čuvara, u nedostatku bilo kakvih konkretnih dokaza da se navodno zlostavljanje ikada dogodilo Sud zaključuje da je ovaj prigovor očigledno neosnovan i mora se odbaciti.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGI ODJEL

PREDMET VUKUŠIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 37522/16)

PRESUDA

Članak 3. (materijalni aspekt) • Nečovječno i ponižavajuće postupanje • Neopravdano dugotrajan smještaj zatvorenika, bez odjeće, u posebno osiguranoj obloženoj prostoriji neprekidno uključenih svjetala • Trajanje mjere smještaja ukazivalo je na to da je svrha smještaja bila kažnjavanje • Vezanje ruku i nogu podnositelja zahtjeva četiri dana nije bilo nužno i čini se da je bilo u suprotnosti s domaćim pravom

Članak 3. (materijalni aspekt) • Ponižavajuće postupanje • Neodgovarajući zatvorski uvjeti

STRASBOURG

14. studenoga 2023.

KONAČNA

14. veljače 2024.

Ova presuda je konačna, no može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Vukušić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Drugi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Arnfinn Bårdsen, predsjednik,
Jovan Ilievski,
Egidijus Kūris,
Saadet Yüksel,
Lorraine Schembri Orland,
Diana Sârcu,
Davor Derenčinović, suci,
i Hasan Bakırcı, tajnik odjela,

uzimajući u obzir: zahtjev (br. 37522/16) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin g. Zoran Vukušić („podnositelj zahtjeva”) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 24. lipnja 2016., odluku da se Vladu Republike Hrvatske („Vlada”) obavijesti o prigovorima o dugotrajnom zadržavanju podnositelja u posebno osiguranoj prostoriji i navodnom zlostavljanju u Zatvoru u Splitu, kao i uvjetima smještaja u Zatvoru u Splitu i Zatvoru u Zagrebu, a da se ostatak zahtjeva odbaci kao nedopušten, očitovanja stranaka, nakon vijećanja zatvorenog za javnost 17. listopada 2023., donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

UVOD

Predmet se odnosi na dugotrajno zadržavanje podnositelja zahtjeva u posebno osiguranoj prostoriji i navodno zlostavljanje podnositelja od strane zatvorskih čuvara u Zatvoru u Splitu, kao i uvjete njegova smještaja u Zatvoru u Zagrebu i Zatvoru u Splitu. Podnositelj prigovara zbog povrede članka 3. Konvencije.

ČINJENICE

Podnositelj zahtjeva rođen je 1979. i živi u Zagrebu. Zastupala ga je gđa L. Horvat, odvjetnica u Zagrebu.
Vladu je zastupala njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
Činjenično stanje predmeta može se sažeti kako slijedi.
Podnositelj zahtjeva boravio je u Zatvoru u Zagrebu od 28. svibnja do 29. lipnja 2011., a zatim ponovno od 21. veljače 2012. do 27. ožujka 2013. Sve sobe u kojima je boravio u tom zatvoru bile su površine 19,53 m², a u različitim razdobljima dijelilo ih je tri do sedam zatvorenika. Sobe su imale i sanitarni čvor površine 1,57 m²odvojen od ostatka sobe zidom visine 180 cm.
Od 29. lipnja 2011. do 21. veljače 2012. podnositelj je boravio u Zatvoru u Splitu. Od 29. lipnja 2011. do 13. srpnja 2011. boravio je u sobi površine 27,74 m², uključujući i sanitarne čvorove, s još sedam do devet zatvorenika. Od 14. srpnja 2011. do 8. siječnja 2012. boravio je u sobi površine 17,64 m², uključujući i sanitarne čvorove, s još četiri do pet zatvorenika.
Tijekom cijelog boravka podnositelj zahtjeva počinio je niz stegovnih prijestupa, a zatvorske vlasti njegovo su ponašanje često ocjenjivale ocjenom „ne zadovoljava”.
Prema navodima podnositelja zahtjeva, započeo je štrajk glađu jer je htio biti premješten u Zatvor u Zagrebu. Dana 18. siječnja 2012. u približno 17 sati podnositelja su pretukli zatvorski čuvari, zbog čega je izgubio svijest i udario glavom o pod. U konačnici je odveden u bolnicu gdje je snimka glave pokazala da ima hematom na glavi i potres mozga. Podnositelj zahtjeva naknadno je naveo da se navedeni incident možda dogodio 19. ili 20. siječnja 2012. (vidi stavak 53 ove presude).
Prema navodima Vlade, dana 20. siječnja 2012. u 15.50 zatvorski čuvari zatekli su podnositelja u kupaonici njegove sobe razodjevenog ispred razbijenog ogledala, a tvrdio je da ga je razbio kako bi se ozlijedio te je prijetio samoubojstvom. Tri zatvorenika iz njegove sobe potvrdila su da je ranije od njih tražio britvu i da je pao na pod. Zatvorski čuvari potom su podnositelja prisilno izveli iz sobe dok je on i dalje izvikivao prijetnje i tražio premještaj u Zagreb. Podnositelj zahtjeva zatim je odveden u bolnicu gdje mu je dijagnosticiran udarac u glavu, nakon čega je vraćen u zatvor.
U rukom pisanoj bilješci sastavljenoj 20. siječnja 2012. podnositelj je naveo da je drugi dan zaredom odbijao hranu jer je htio biti premješten u drugi zatvor bliže svojoj obitelji i da je, dok su ga toga dana prisilno premještali iz jedne sobe u drugu, izgubio svijest i udario glavom o pod.
Dana 20. siječnja 2012. u 15.55, radi sprječavanja daljnjeg samoozljeđivanja i uznemiravanja drugih zatvorenika, upraviteljica zatvora naredila je da se podnositelja smjesti u posebno osiguranu prostoriju bez opasnih stvari, takozvanu „gumenjaru”, na 48 sati.
Prema navodima podnositelja zahtjeva, posebno osigurana prostorija bila je izrazito prljava od fekalija, svjetlo je bilo upaljeno cijelo vrijeme tako da nije mogao spavati, a ondje je boravio potpuno gol. Bila je zima, nije bilo grijanja, a ventilacija je radila cijelo vrijeme pa je drhtao. Budući da nije imao redoviti pristup sanitarnim čvorovima, bio je prisiljen mokriti i vršiti nuždu po sebi.
Prema navodima Vlade, zatvorenici su redovito čistili sobu, ali je podnositelj zahtjeva odbijao čistiti za sobom. Soba je imala i podno grijanje te se grijala i odozgo od podnog grijanja na gornjem katu. Noćima su stražari nekoliko puta provjeravali podnositelja zahtjeva i odvodili ga na korištenje sanitarnih čvorova kad god je to bilo potrebno. Redovito ga je posjećivao i liječnik iako je često odbijao preglede.
Zbog podnositeljeve nesuradnje s vlastima i daljnjih prijetnji samoozljeđivanjem mjera zadržavanja u posebno osiguranoj prostoriji produljivana je svakih 48 sati do 31. siječnja 2012., kada je odveden u Zatvorsku bolnicu u Zagrebu.
Nakon povratka u Zatvor u Splitu, dana 16. veljače 2012. podnositelj je smješten u običnu sobu. Nakon što je odbio večeru i progutao dvije baterije i dio daljinskog upravljača odveden je u bolnicu gdje je odbio pregled.
Dana 17. veljače 2012., nakon što je podnositelj ponovno zaprijetio da će progutati još predmeta, ponovno je smješten u posebno osiguranu prostoriju, gol, s neprestano uključenim svjetlima, a ovaj put ruke i noge bile su mu vezane lisicama i remenjem. Podnositelj zahtjeva tvrdi da uopće nije mogao spavati zbog svjetla i otečenih šaka i položaja ruku. Mjera vezanja redovito je produljivana svakih 12 sati do 20. veljače 2012., a njegov smještaj u posebnoj prostoriji produljen je do 21. veljače 2012., kada je podnositelj premješten u Zatvor u Zagrebu.
U rujnu 2012. podnositelj je podnio kaznenu prijavu u kojoj je naveo da su čuvari u Zatvoru u Splitu počinili razna kaznena djela na njegovu štetu, uglavnom tako što su ga smjestili u „gumenjaru” i ondje držali u užasnim uvjetima prekomjerno dugo. Tražio je i da se pribave sigurnosne snimke iz zatvora kako bi se „osigurali dokazi o kaznenim djelima koje je počinilo osoblje Zatvora u Splitu”. Nakon provedenih izvida kaznenih djela Državno odvjetništvo u Splitu 6. prosinca 2012. odbacilo je njegovu prijavu.
Podnositelj zahtjeva podnio je i nekoliko pritužbi u vezi s uvjetima u zatvoru različitim tijelima, ali bez uspjeha.
Dana 26. travnja 2013. podnositelj zahtjeva podnio je tužbu protiv države tražeći naknadu štete zbog loših uvjeta u kojima je boravio dok je bio u zatvoru i zbog „torture” kojoj su ga podvrgnuli zatvorski čuvari 18. siječnja 2012. Presudom od 22. svibnja 2015. Općinski građanski sud u Zagrebu odbio je njegov tužbeni zahtjev kao neosnovan, između ostalog, jer podnositelj nije došao na ročište na koje je bio pozvan radi saslušanja i jer nije dokazao da je nastala ikakva šteta.
Njegovu žalbu protiv te presude Županijski sud u Zagrebu odbio je 15. ožujka 2016., a naknadnu ustavnu tužbu Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je 9. listopada 2018. Potonja odluka dostavljena je punomoćniku podnositelja zahtjeva 1. veljače 2019.

MJERODAVNI PRAVNI OKVIR

I. DOMAĆI MATERIJALI

Mjerodavno domaće pravo i praksa izloženi su u predmetu Ulemek protiv Hrvatske (br. 21613/16, stavci 38. – 57., 31. listopada 2019.).
Mjerodavne odredbe Zakona o izvršavanju kazne zatvora (Narodne novine br. 128/99 s naknadnim izmjenama i dopunama), koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, glasile su kako slijedi:

Posebne mjere održavanja reda i sigurnosti

Članak 135.

„(1) Prema zatvoreniku kod kojeg postoji opasnost od bijega, nasilnih radnji prema osobama ili stvarima, opasnost od samoubojstva ili samoozljeđivanja, ili ugrožavanja sigurnosti i reda koje se na drugi način ne mogu otkloniti, mogu se narediti posebne mjere održavanja reda i sigurnosti. (2) Posebne mjere održavanja reda i sigurnosti jesu:

…

4) smještaj u posebno osiguranu prostoriju bez opasnih stvari,

5) smještaj na odjel pojačanog nadzora,

6) vezanje ruku lisicama, a po potrebi i nogu,

…“

Izvršavanje posebnih mjera sigurnosti

Članak 136.

„(1) Posebne mjere sigurnosti … naređuje upravitelj. …

…

(4) Mjera iz članka 135. stavka 2. točke 4., 5., 6., 7. i 8. ovoga Zakona izvršava se pod nadzorom liječnika.

…

(8) Smještaj u posebno osiguranu prostoriju bez opasnih stvari može trajati najdulje četrdeset osam sati jednokratno. Upravitelj će pribaviti suglasnost liječnika za izvršavanje ove mjere u roku od šest sati od početka njezina izvršavanja. Tijekom izvršavanja ove mjere zatvoreniku se jamči nesmetano zadovoljavanje fizioloških

potreba. ...“

Vezanje

Članak 138.

„(1) Vezanje lisicama ne smije se primijeniti kao mjera kažnjavanja već isključivo radi ograničenja kretanja.

(2) Vezanje lisicama može trajati jednokratno najdulje dvanaest sati u dvadeset četiri sata.“

Mjerodavni dio Izvješća pučke pravobraniteljice Republike Hrvatske za 2013. godinu glasi kako slijedi:

„Iako nacionalno zakonodavstvo koje uređuje postupanja prema osobama lišenim slobode i uvjete u kojima se one nalaze, generalno ocjenjujemo dobrim, postoji i prostor za poboljšanje. ... [R]azlozi za to ipak proizlaze iz njegovih suštinskih nedostataka, koji se primjerice odnose na provođenje posebnih mjera održavanja reda i sigurnosti, provođenje stegovnih postupaka, definiranje stegovnih prijestupa, ali i brojnih drugih. Temeljem podataka koje smo prikupili tijekom obilazaka i postupanja po pritužbama zatvorenika, smatramo da je provođenje posebnih mjera održavanja reda i sigurnosti nedovoljno jasno propisano, naročito ima li se na umu da se primjenom i izvršavanjem ovih mjera dodatno ograničavaju prava zatvorenika. Primjerice, provođenje posebne mjere održavanja reda i sigurnosti - smještaj u posebno osiguranu prostoriju bez opasnih stvari, propisana je samo u jednom stavku [zakona], kojim nije propisana svrha izvršavanja ove mjere niti je jasno izvršava li se ona iz sigurnosnih ili medicinskih razloga te ima li punitivni ili preventivni karakter. Stoga se u praksi događa da se 157 smještaj u posebno osiguranu prostoriju bez opasnih stvari primjenjuje prema zatvoreniku koji prijeti da će izvršiti suicid, što smatramo apsolutno neprihvatljivim. Također, iako ZIKZ propisuje da smještaj u posebno osiguranu prostoriju bez opasnih stvari može trajati najdulje četrdeset osam sati jednokratno, u praksi nije jasno koliki mora biti razmak između [dva zasebna navrata] izvršavanja ove mjere.”

II. MATERIJALI VIJEĆA EUROPE

Mjerodavni dijelovi Izvješća Vladi Republike Hrvatske o posjetu Europskog odbora za sprječavanje mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (CPT) Hrvatskoj od 19. do 27. rujna 2012., (CPT/Inf (2014)9), objavljenog 18. ožujka 2014., glase kako slijedi:

„54. U Zatvoru u Zagrebu tijekom 2012. mjera smještaja zatvorenika u 'gumenjaru' primijenjena je 68 puta, od čega je 49 puta trajala više od 40 sati (uključujući dvije uzastopne noći). Među razlozima za smještaj zatvorenika u 'gumenjare' u bilješkama u službenim evidencijama upućuje se na 'odbijanje izvršavanja naredbi' i 'kršenje pravila kućnog reda'; riječ je očito o stegovnim prijestupima.

Nadalje, prema podatcima u evidencijama, mjera smještaja u 'gumenjaru' uvijek se određivala u kombinaciji s dvjema dodatnim mjerama sigurnosti (tj. 'pojačani nadzor' i vezanje ruku i nogu lisicama). Svi zatvorenici s kojima se delegacija susrela koji su bili podvrgnuti mjeri smještaja u 'gumenjaru' potvrdili su da su im ruke i noge bile vezane lisicama tijekom cijelog trajanja smještaja (lisice na rukama i nogama bile su spojene metalnim lancem koji je prolazio kroz kožni remen oko struka zatvorenika). Takvo stanje stvari u suprotnosti je s člankom 138. stavkom 2. hrvatskog Zakona o izvršavanju kazne zatvora, prema kojem je vezanje zatvorenika lisicama dopušteno kao mjera sigurnosti u najduljem trajanju od dvanaest sati u dvadeset četiri sata.

Nekoliko zatvorenika tvrdilo je i da su u 'gumenjaru' smješteni u donjem rublju i da je osoblje sustav klimatizacije postavilo na hlađenje. Takva situacija, ako se potvrdi, predstavljala bi ponižavajuće postupanje.

55. U Kaznionici u Glini mjera smještaja zatvorenika u 'gumenjaru' primijenjena je deset puta u prvih devet mjeseci 2012., od čega su tri trajale više od 48 sati, prema podacima u evidencijama. Za razliku od Zatvora u Zagrebu, mjera se nije uvijek određivala u kombinaciji s dodatnim mjerama sigurnosti, kao što je vezanje lisicama. Zatvorsko osoblje u Kaznionici u Glini dvaput je iskoristilo mjeru takvog smještaja tijekom prethodna dva mjeseca kako bi nepokorne zatvorenike nagovorilo da daju urin za testiranje na drogu …

56. Mjeru smještaja zatvorenika u 'gumenjaru' obično su određivali zatvorski službenici, a kasnije je o mjeri obaviješten upravitelj. Liječnik je u roku od šest sati morao potvrditi sposobnost zatvorenika za takav smještaj (kako je predviđeno zakonom). Nadalje, liječnički pregledi obavljali su se svaka 24 sata, a zatvorski službenici bili su dužni pratiti stanje zatvorenika svaka dva sata. Na temelju evidencija u koje je delegacija izvršila uvid potvrđeno je da su to i činili. Svi zatvorenici koji su bili podvrgnuti dodatnoj mjeri vezanja lisicama dok su bili u 'gumenjari' izjavili su da su im lisice skinute kako bi jeli obroke na stolu u hodniku prije nego što im se ruke i noge ponovno vežu lisicama u 'gumenjari'. To samo po sebi pokazuje da je mjera vezanja lisicama nastavljena i nakon što se zatvorenik smirio.

57. Nalazi delegacije jasno ukazuju na to da je osoblje povremeno pribjegavalo smještaju u 'gumenjaru' s ciljem kažnjavanja. Nadalje, čin vezanja nogu i ruku zatvorenika lisicama povezanima metalnim lancem pričvršćenim za remen oko struka, u kombinaciji s činjenicom da se takva mjera primjenjivala tijekom duljeg razdoblja i dugo nakon što se zatvorenik smirio, mogao se smatrati nečovječnim postupanjem.

58. Smještaj zatvorenika u 'gumenjari' trebao bi trajati samo dok se dotična osoba ne smiri. Osobe smještene u 'gumenjari' trebalo bi redovito nadzirati (učestalost je određena prirodom slučaja), a zapažanje zatvorskih službenika jasno zabilježiti u evidenciji. Kada je riječ konkretno o smještaju u 'gumenjari' zatvorenika za kojeg postoji opasnost od samoozljeđivanja, ta bi se mjera trebala primijeniti samo uz odobrenje liječnika, kada su sve druge mjere bile neuspješne; a uklanjanje odjeće i osiguravanje odjeće otporne na paranje trebalo bi uslijediti nakon pojedinačne procjene rizika i treba ga odobriti liječnik.

Odbor preporučuje da hrvatske vlasti temeljito preispitaju praksu smještaja zatvorenika u 'gumenjare' u svim ustanovama, osobito u Zatvoru u Zagrebu, uzimajući u obzir gore navedene primjedbe.”

Mjerodavni dijelovi Izvješća Vladi Republike Hrvatske o posjetu CPT-a Hrvatskoj od 14. do 22. ožujka 2017., (CPT/Inf (2018) 44), objavljenog 2. listopada 2018., glase kako slijedi:

„59. Kao što je već navedeno u stavku 28., delegacija CPT-a preispitala je primjenu mjera sigurnosti u zatvorskim ustanovama koje je posjetila, a osobito smještaj zatvorenika u prostoriju bez opasnih stvari (tj. obloženu sobu poznatu i kao i 'gumenjara'). Na početku posjeta hrvatske vlasti obavijestile su delegaciju CPT-a da je uprava za zatvorski sustav u prosincu 2016. izdala uputu o navodnom moratoriju na upotrebu takozvanih 'gumenjara' u svim zatvorskim ustanovama diljem zemlje. U praksi se nastavilo primjenjivati mjeru smještaja zatvorenika u 'gumenjarama' kako bi se obuzdalo pretjerano nemirne i nasilne zatvorenike i spriječilo eskalaciju bilo kakvih incidenata, a uprave zatvorskih ustanova koje je delegacija posjetila u različitoj mjeri nisu bile upoznate ni sa kakvim uputama uprave za zatvorski sustav o toj temi. U Zatvoru u Osijeku tijekom 2016. bila su dva slučaja smještaja zatvorenika u 'gumenjari' (površine 7,5 m² s treperavom umjetnom rasvjetom), a u prva tri mjeseca

2017. bila su dva takva slučaja. Mjera se obično primjenjivala tijekom produljivanog razdoblja do 50 sati dok su zatvorenicima ruke i noge bile vezane lisicama spojenima metalnim lancem pričvršćenim za kožni remen oko struka, a oni su bili odjeveni samo u donje rublje. Razlozi za takav smještaj bili su različiti - prijetnje samoubojstvom i samoozljeđivanjem, remećenje kućnog reda, 'krhko psihičko stanje' te kao mjera nakon pokušaja bijega. U jednom slučaju zatvorenik je smješten u 'gumenjaru' s lisicama na rukama, no nakon što je, prema podatcima u evidenciji, obavio veliku nuždu u gumenoj sobi i dalje napadao službenika, i noge su mu vezane lisicama. Unatoč tome što su mu ruke i noge bile vezane lisicama, navodno se nastavio agresivno ponašati prema osoblju pa je pošprican suzavcem po licu. Prema mišljenju CPT-a, takvo se postupanje može smatrati nečovječnim i ponižavajućim… Za početak, CPT ne vidi nikakvo opravdanje za vezanje lisicama ruku i nogu zatvorenika koji je smješten u 'gumenjari'. Nadalje, Odbor je zabrinut što je zatvorenik bio prisiljen obaviti nuždu u 'gumenjari', a nije odveden u zahod; štoviše, s obzirom na to da je zatvorenik u trenutku obavljanja nužde bio lisicama vezan za remen pa se nije mogao skinuti, može se zaključiti da je zatvorenik u gumenoj prostoriji zapravo bio gol ili da, u najmanju ruku, nije imao donje rublje. Konačno, primjena suzavca na zatvorenika koji je vezan na prethodno opisani način može za cilj imati samo kažnjavanje te CPT smatra da bi se protiv odgovornih članova osoblja trebalo pokrenuti istragu zbog zlostavljanja tog zatvorenika. Zatvorski liječnik posjetio bi zatvorenike u roku od šest sati kako bi ocijenio sposobnost zatvorenika za takav smještaj (kako je predviđeno zakonom), a u nekim bi slučajevima naložio premještaj zatvorenika u Zatvorsku bolnicu u Zagrebu. Ipak, zatvorski liječnik nije se usprotivio vezanju lisicama ruku i nogu zatvorenika koji su smješteni u 'gumenjari'.

U Zatvoru u Splitu, dvije 'gumenjare' (površine približno 5 m² i opremljene zvonom, ali bez pristupa prirodnom svjetlu) nisu se upotrebljavale od početka 2016.; delegacija CPT-a nije primila nikakve tvrdnje o neslužbenoj upotrebi 'gumenjara'.

U Zatvoru u Zagrebu upotreba triju 'gumenjara' koje se nalaze u modulima 1, 4 i 7 prestala je, prema podacima u relevantnim evidencijama, nakon rujna 2012. Nadalje, multidisciplinarni tim (sastavljen od službenika odjela osiguranja i odjela tretmana, kao i psihologa) ocijenio bi nužnost pribjegavanja mjeri sigurnosti za svaki pojedinačni slučaj i dao preporuke upravitelju zatvora. Ipak, delegacija je primila dvije novije vjerodostojne tvrdnje o smještaju zatvorenika u 'gumenjari' na kratka razdoblja s ciljem kažnjavanja (za slučajeve neposlušnog ponašanja i povrede kućnog reda). Oba zatvorenika smještena su u 'gumenjari' gola ili u donjem rublju te ruku na leđima vezanih lisicama na razdoblja od 30 do 60 minuta, a u jednom slučaju zatvorsko osoblje upotrijebilo je lisice na nogama. Ta dva slučaja nisu bila zabilježena u odgovarajućim evidencijama.

60. Prema mišljenju CPT-a, nemirnog zatvorenika koji predstavlja ozbiljnu opasnost za sebe ili druge može se privremeno izolirati u sobu za smirivanje dok ponovno ne uspostavi kontrolu nad ponašanjem samo kao krajnja mjera kada sve druge razumne mogućnosti (kao što je razgovor s dotičnim zatvorenikom) nisu na zadovoljavajući način ograničile te rizike. Trajanje takve mjere trebalo bi biti najkraće moguće (obično nekoliko minuta, a ne sati), a zatvorenika bi odmah trebao pregledati zatvorski liječnik kako bi ocijenio zahtijeva li njegovo psihičko stanje hospitalizaciju ili je potrebna neka druga mjera uzimajući u obzir zdravstveno stanje zatvorenika. Nema opravdanja za primjenu dodatnih sredstava za tjelesno ograničavanje slobode, kao što je vezanje ruku i nogu lisicama, i suzavca na nemirnog zatvorenika koji je već smješten u 'gumenjaru'. Nadalje, prema mišljenju Odbora, neprihvatljivo je da su zatvorenici smješteni u 'gumenjari' u donjem rublju ili čak goli. Pretjerano nemirnim zatvorenicima koji predstavljaju opasnost za sebe ili druge trebalo bi osigurati odjeću otpornu na paranje nakon pojedinačne procjene rizika i odobrenja liječnika. Svaku mjeru smještaja u 'gumenjaru' trebalo bi zabilježiti u odgovarajuću evidenciju, a upis bi trebao sadržavati vrijeme početka i završetka primjene mjere, okolnosti slučaja, razloge za primjenu mjere, ime osobe koja je mjeru odredila ili odobrila te opis svih ozljeda koje su zadobili zatvorenik ili osoblje. Konačno, dotičnoj osobi trebalo bi dati priliku da o svojem iskustvu razgovara s višim članom zdravstvenog osoblja ili nekim drugim višim članom osoblja koji je prošao odgovarajuće osposobljavanje što je prije moguće nakon završetka primjene dotične mjere sigurnosti.

CPT preporučuje da hrvatske vlasti donesu službene pisane smjernice o upotrebi gumenjara uzimajući u obzir gore navedene kriterije.”

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 3. KONVENCIJE ZBOG SMJEŠTAJA U POSEBNO OSIGURANOJ PROSTORIJI

Podnositelj zahtjeva prigovorio je da je njegovo produljeno zadržavanje u posebno osiguranoj prostoriji bez opasnih stvari u Zatvoru u Splitu predstavljao nečovječno i ponižavajuće postupanje zabranjeno člankom 3. Konvencije, koji glasi kako slijedi:

„Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.”

A. Dopuštenost

Sud primjećuje da ovaj prigovor nije ni očigledno neosnovan ni nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi navedenoj u članku 35. Konvencije. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

Podnositelj zahtjeva tvrdio je da je bio smješten u takozvanoj „gumenjari” iako su bile dostupne druge blaže mjere, kao što je odvajanje od ostalih zatvorenika. Ondje je boravio gol, a svjetla i ventilacija cijelo su vrijeme bili uključeni. S druge strane sobe nalazio se hodnik s velikim prozorima, koji su bili širom otvoreni pa je podnositelj drhtao od hladnoće. Soba je bila prljava i u njoj je bilo tragova fekalija prijašnjih zatvorenika. Tijekom drugog smještaja u navedenoj prostoriji ruke i noge bile su mu vezane neprestano gotovo 70 sati, što je bilo u suprotnosti s domaćim pravom.
Vlada je tvrdila da je smještaj podnositelja zahtjeva u posebno osiguranu prostoriju bio zakonit i nužan jer je podnositelj namjerno ugrožavao svoje zdravlje, uznemiravao druge zatvorenike i uništavao zatvorski inventar, čime je ugrožavao red i sigurnost u zatvoru. Tijekom drugog boravka u osiguranoj prostoriji podnositelju su i ruke i noge morale biti vezane zbog stvarne opasnosti od samoozljeđivanja ili čak samoubojstva.
Vlada je nadalje navela da je mjera sigurnosti redovito prekidana prije isteka najdužeg roka trajanja, a zatim je, nakon što su službenici utvrdili da i dalje postoje razlozi za određivanje, mjera ponovno određivana. Podnositelja je također redovito pregledavao liječnik i omogućeno mu je redovito korištenje zahodom koji se nalazi izvan osigurane prostorije.
Kada je riječ o uvjetima u posebno osiguranoj prostoriji, Vlada je objasnila da prostorija ima podno grijanje i da se, budući da se nalazi na prvom katu, grijala i odozgo kroz podno grijanje postavljeno na drugom katu. Nadalje, sve zatvorske sobe trebali su čistiti i održavati sami zatvorenici, ali je podnositelj zahtjeva odbijao održavati sobu čistom. Međutim, svoje fiziološke potrebe redovito je ispunjavao u sanitarnom čvoru koji se nalazi uz posebno osiguranu prostoriju.

2. Ocjena Suda

Sud ponavlja da su osobe lišene slobode u ranjivom položaju i vlasti imaju obvezu zaštititi ih. Na temelju članka 3. Konvencije država mora osigurati da način i metoda izvršenja mjere lišenja slobode osobu ne izlažu pogibelji i poteškoćama jačine koja nadilazi neizbježnu razinu patnje svojstvenu lišenju slobode i da su, s obzirom na praktične zahtjeve boravka u zatvoru, njezino zdravlje i dobrobit na odgovarajući način osigurani (vidi Valašinas protiv Litve, br. 44558/98, stavak 102., ECHR 2001-VIII, i Kudła protiv Poljske [VV], br.30210/96, stavak 94., ECHR 2000-XI). Prilikom ocjene uvjeta u kojima je smještena osoba lišena slobode potrebno je uzeti u obzir kumulativni učinak tih uvjeta, kao i konkretne navode podnositelja zahtjeva (vidi Dougoz protiv Grčke, br. 40907/98, stavak 46., ECHR 2001-II).
Konkretnije, u slučajevima osamljenja razmjernost te mjere i uvjeti osamljenja mogu biti upitni na temelju članka 3. Konvencije (vidi Ramishvili i Kokhreidze protiv Gruzije, br. 1704/06, stavak 82., 27. siječnja 2009.). S tim u vezi, Sud ponavlja da države imaju pozitivnu obvezu poduzeti sve mjere opreza za dobrobit osobe lišene slobode kako bi umanjile mogućnosti samoozljeđivanja (vidi, mutatis mutandis, Jashi protiv Gruzije, br. 10799/06, stavak 62., 8. siječnja 2013.).
Sud primjećuje da se ovaj predmet ne odnosi na klasičnu situaciju osamljenja, već na smještaj podnositelja zahtjeva u posebno osiguranu prostoriju bez opasnih stvari navodno kako bi ga se spriječilo da ozlijedi sebe ili druge. Sud primjećuje da je podnositelj zahtjeva u takvoj prostoriji boravio u dvama ne uzastopnim razdobljima: prvo dvanaest dana u siječnju 2012., a zatim pet dana u veljači 2012., drugi put ruku i nogu vezanih lisicama i remenjem.
Sud dalje primjećuje da su posebno osigurane prostorije bez opasnih predmeta posebne prostorije, obložene gumom ili drugim mekanim materijalom namijenjene sprječavanju samoozljeđivanja. Smještaj u takvu prostoriju u relevantno je vrijeme bio propisan člankom 135. Zakona o izvršavanju kazne zatvora, u kojem je takav smještaj naveden kao jedna od mjera sigurnosti u zatvoru (vidi stavak 22 ove presude). Člankom 136. stavkom 8. Zakona o izvršavanju kazne zatvora nadalje je bilo predviđeno da smještaj u tako osiguranoj prostoriji može trajati najdulje 48 sati, iako doduše nije navedeno koliko vremena, ako uopće, treba proteći između dviju uzastopnih odluka o smještaju u tu prostoriju (usporedi Izvješće pučke pravobraniteljice citirano u stavku 23 ove presude).
Vlada je tvrdila da je smještaj podnositelja zahtjeva u posebno osiguranu prostoriju bio opravdan jer je postojala stvarna opasnost da bi se mogao nasilno ponašati i ozlijediti sebe ili druge.
Međutim, iako Sud može prihvatiti da, s jedne strane, smještaj uznemirenog zatvorenika u prostoriju bez opasnih stvari može biti prikladno rješenje da se takav zatvorenik smiri, ne vidi kako bi takva svrha mogla opravdati produljena razdoblja boravka u takvim posebnim prostorijama (vidi i izvješća CPT-a citirana u stavcima 24 i 25. ove presude, u kojima se oštro kritizira upotrebu posebno osiguranih prostorija od strane hrvatskih zatvorskih vlasti s ciljem kažnjavanja), osobito u uvjetima opisanima u nastavku (vidi stavak 39 ove presude).
Sud stoga smatra da, iako su prvotno možda postojali valjani razlozi za smještaj podnositelja zahtjeva u posebno osiguranu prostoriju kako bi se spriječilo samoozljeđivanje, njegovi boravci u toj prostoriji dulje vrijeme, 12 odnosno pet dana, ukazuju na to da je svrha njegova boravka bila kažnjavanje i da se ne može opravdati razlozima koje je navela Vlada (usporedi, mutatis mutandis, Ciorap protiv Moldavije, br. 12066/02, stavak 83., 19. lipnja 2007.).
Kada je riječ o uvjetima u posebno osiguranoj prostoriji, iako se Vlada nije složila s podnositeljevim opisom niske temperature tvrdeći da je u prostoriji postavljeno grijanje, nije osporila njegove navode da je ondje smješten gol ni da su svjetla cijelo vrijeme bila uključena, što ga je sprječavalo da spava (vidi i nalaze CPT-a citirane u stavcima 24 i 25. ove presude, u kojima se hrvatske vlasti poziva da zatvorenicima u takvim okolnostima osiguraju odjeću otpornu na paranje). Sud je već smatrao da lišenje zatvorenika odjeće može izazvati osjećaje straha, tjeskobe i manje vrijednosti koji ga mogu poniziti ili omalovažiti (vidi Hellig protiv Njemačke, br. 20999/05, stavak 56., 7. srpnja 2011.). Prethodno navedeno stoga je zasigurno dodatno pogoršalo već ranjiv položaj podnositelja zahtjeva.
Konačno, Sud se slaže s CPT-om da se ne čini da je vezanje podnositeljevih ruku i nogu u posebno osiguranoj prostoriji u razdoblju od četiri dana bilo nužno s obzirom da je već bio smješten u prostor bez opasnih stvari, što je sprječavalo samoozljeđivanje (vidi zapažanja CPT-a u pogledu takvih mjera citirana u stavcima 24 i 25. ove presude). Nadalje, čini se i da je mjera vezanja bila primijenjena u suprotnosti s člankom 138. stavkom 2. Zakona o izvršavanju kazne zatvora, prema kojem je vezanje zatvorenika lisicama dopušteno kao mjera sigurnosti u najduljem trajanju od dvanaest sati u dvadeset četiri sata (vidi stavak 22 ove presude).
S obzirom na prethodno navedeno, Sud smatra da je produljeni smještaj podnositelja zahtjeva u posebno osiguranoj prostoriji u opisanim uvjetima u ukupnom trajanju od 17 dana predstavljao nečovječno i ponižavajuće postupanje.
Stoga je došlo do povrede članka 3. Konvencije po toj osnovi.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 3. KONVENCIJE ZBOG ZATVORSKIH UVJETA

Podnositelj zahtjeva prigovorio je da su uvjeti njegova boravka u zatvoru bili nečovječni i ponižavajući, protivno članku 3. Konvencije, koji glasi kako slijedi:

„Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.”

A. Dopuštenost

Sud primjećuje da ovaj prigovor nije ni očigledno neosnovan ni nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi navedenoj u članku 35. Konvencije. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Očitovanja stranaka

Podnositelj zahtjeva prigovorio je da su uvjeti njegova boravka u Zatvoru u Zagrebu i Zatvoru u Splitu bili nečovječni i ponižavajući. Konkretno, naveo je da u oba zatvora nije imao dovoljno osobnog prostora, da su higijenski uvjeti bili užasni, a hrana je bila loše kvalitete.
Konkretno, u Zatvoru u Zagrebu dvadeset i dva sata dnevno boravio je u prenapučenoj sobi, od koje su sanitarni čvorovi bili samo djelomično odvojeni pregradom, zbog čega su mirisi bili nepodnošljivi i nije bilo nikakve privatnosti. Obroci su se također posluživali u istoj prostoriji. U Zatvoru u Splitu podnositelj zahtjeva bio je smješten u prenapučene sobe s pušačima i zatvorenicima koji boluju od hepatitisa C. Vježbanje na otvorenom bilo je ograničeno na manje od dva sata dnevno, a tuširanje mu je bilo dopušteno samo jednom tjedno.
Vlada je osporila te navode. Kada je riječ o Zatvoru u Zagrebu, tvrdila je da je tijekom prvih mjesec dana podnositelj zahtjeva bio u Centru za dijagnostiku i stoga je često boravio izvan svoje sobe radi razgovora sa stručnim osobljem i radi liječničkih pregleda. Tijekom drugog boravka u toj ustanovi, od 21. veljače 2012. do 4. siječnja 2013., na raspolaganju je imao od 2,79 do 4,8 m² osobnog prostora. Razdoblja u kojima je imao manje od 3 m² prostora nadoknađena su velikim brojem drugih aktivnosti, kao što su vježbanje na otvorenom najmanje dva sata dnevno, knjižnica, igre i televizija u zajedničkoj prostoriji.
U Zatvoru u Splitu podnositelj je boravio u suhim, toplim i čistim sobama i imao je na raspolaganju od 2,9 do 3,5 m²osobnog prostora tijekom različitih razdoblja, o kojima Vlada nije na raspolaganju imala pojedinosti. Međutim, nedostatak prostora bio je nadoknađen dovoljnom slobodom kretanja i prikladnim aktivnostima izvan sobe.

2. Ocjena Suda

Sud upućuje na načela utvrđena u njegovoj sudskoj praksi u vezi s neodgovarajućim uvjetima u kojima borave osobe lišene slobode (vidi, primjerice, Muršić protiv Hrvatske [VV], br. 7334/13, stavci 96. – 101., 20. listopada 2016.). Posebice ponavlja da izrazit nedostatak osobnog prostora u zatvorskoj sobi ima veliku težinu kao čimbenik koji je potrebno uzeti u obzir u svrhu utvrđivanja toga jesu li opisani uvjeti u kojima je boravila osoba lišena slobode bili „ponižavajući” sa stajališta članka 3. i mogu li ukazivati na povredu i kada se razmatraju zasebno i u vezi s drugim nedostatcima (ibid., stavci 122. – 141.; vidi i Ananyev i drugi protiv Rusije, br. 42525/07 i 60800/08, stavci 149. – 159., 10. siječnja 2012.).
Sud primjećuje da je u Zatvoru u Zagrebu podnositelj zahtjeva na raspolaganju imao manje od 3 m² osobnog prostora najmanje 152 dana od boravka koji je trajao 432 dana (vidi stavak 5 ove presude; vidi i utvrđenja Suda da je došlo do povrede članka 3. u pogledu boravaka u Zatvoru u Zagrebu u predmetima Ulemek protiv Hrvatske, br. 21613/16, stavci 128. – 131., 31. listopada 2019., i Longin protiv Hrvatske, br. 49268/10, stavci 60. – 61., 6. studenoga 2012.). Isto vrijedi i barem za dio njegova boravka u Zatvoru u Splitu, u kojem je bio zatvoren 193 dana (vidi stavke 6 i 48 ove presude).
Sud je ranije utvrdio povrede u vezi s pitanjima sličnima onima u ovom predmetu (vidi gore navedeni predmet Muršić, stavci 151. – 153.; gore navedeni predmet Ulemek, stavci 127. – 131.; i Lonić protiv Hrvatske, br. 8067/12, stavci 74. – 78., 4. prosinca 2014.). Nakon ispitivanja svih materijala koji su mu dostavljeni Sud ne nalazi nikakvu činjenicu ili tvrdnju koja bi ga mogla uvjeriti da donese drukčiji zaključak o osnovanosti prigovora u ovom predmetu.
Stoga je došlo do povrede članka 3. Konvencije u pogledu uvjeta podnositeljeva boravka u Zatvoru u Zagrebu i Zatvoru u Splitu.

III. OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE

Konačno, podnositelj zahtjeva prigovorio je, na temelju članka 3. Konvencije, da su ga 18. siječnja 2012. u Zatvoru u Splitu zlostavljali zatvorski čuvari. Nakon podnošenja inicijalnog prigovora podnositelj je promijenio iskaz ostavljajući otvorenom mogućnost da se navedeni incident možda dogodio 19. ili 20. siječnja 2012. (vidi stavak 8 ove presude).
Vlada je tvrdila da se zlostavljanje nikada nije dogodilo.
Sud primjećuje da je 20. siječnja 2012. podnositelj zahtjeva primljen u bolnicu navodeći da je „nakon dvodnevnog odbijanja hrane osjetio slabost” i da je „tijekom prisilnog premještanja [iz jedne sobe u drugu] pao i udario glavom”. Liječnik je dijagnosticirao udarac u glavu. Pritom nije iznio nikakve izričite pritužbe da su ga zatvorski čuvari zlostavljali neposredno nakon navodnog incidenta.
Sud nadalje primjećuje da podnositelj zahtjeva nije prigovorio zbog navodnog zlostavljanja čak ni nakon što je premješten iz Zatvora u Splitu. Iako je u kaznenoj prijavi iz 2012. tražio da se pribave sigurnosne snimke kako bi se „osigurali dokazi o kaznenim djelima osoblja Zatvora u Splitu” (vidi stavak 17 ove presude), ne može se reći da je takva općenita izjava bez ikakvog konkretnog spominjanja navodnog zlostavljanja kojemu se prigovara bila dovoljno precizna ili detaljna da bi omogućila vlastima da istraže navodni incident.
U nedostatku bilo kakvih konkretnih dokaza da se navodno zlostavljanje ikada dogodilo Sud zaključuje da je ovaj prigovor očigledno neosnovan i mora se odbaciti u skladu s člankom 35. stavkom 3. točkom (a) i stavkom 4. Konvencije.

IV. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Člankom 41. Konvencije predviđeno je:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”

A. Šteta

Podnositelj zahtjeva potraživao je 50.000,00 eura (EUR) na ime naknade neimovinske štete.
Vlada je osporila to potraživanje.
Sud podnositelju zahtjeva dosuđuje 15.000,00 EUR na ime naknade neimovinske štete, uz sve poreze koji bi se mogli zaračunati.

B. Troškovi i izdatci

Podnositelj zahtjeva potraživao je i 1.875,00 EUR na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima i 5.750,00 EUR na ime troškova i izdataka nastalih pred Sudom, kao i 805,00 EUR na ime troškova prijevoda.
Vlada je osporila ta potraživanja.
Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno nastali i bili potrebni te da je njihova visina razumna (vidi, među mnogim drugim izvorima prava, L. B. protiv Mađarske [VV], br. 36345/16, stavak 149., 9. ožujka 2023.).
Sud u ovom predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje posjeduje i prethodno navedene kriterije, smatra razumnim dosuditi iznos od 4.000,00 EUR, koji obuhvaća troškove po svim osnovama, uvećan za sav porez koji bi se mogao zaračunati podnositelju zahtjeva.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

utvrđuje da su prigovori o smještaju podnositelja zahtjeva u posebno osiguranu prostoriju u Zatvoru u Splitu i uvjetima njegova boravka u Zatvoru u Zagrebu i Zatvoru u Splitu dopušteni, dok je ostatak zahtjeva nedopušten
presuđuje da je došlo do povrede članka 3. Konvencije zbog smještaja podnositelja zahtjeva u posebno osiguranu prostoriju u Zatvoru u Splitu
presuđuje da je došlo do povrede članka 3. Konvencije u pogledu neodgovarajućih uvjeta podnositeljeva boravka u Zatvoru u Zagrebu i Zatvoru u Splitu
presuđuje

(a) da tužena država treba isplatiti podnositelju zahtjeva, u roku od tri mjeseca od datuma kada presuda postane konačna u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, sljedeće iznose:

(i) 15.000 EUR (petnaest tisuća eura), na ime naknade neimovinske štete, uz sve poreze koji bi se mogli zaračunati

(ii) 4.000,00 EUR (četiri tisuće eura) na ime naknade troškova i izdataka, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositelju zahtjeva

(b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata na navedene iznose koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda

5. odbija preostali dio zahtjeva podnositelja za pravednu naknadu.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 14. studenoga 2023. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Hasan Bakırcı Arnfinn Bårdsen

Tajnik Predsjednik

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

Prevod presude preuzet sa sajta Ureda Zastupnike Reoublike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava, https://uredzastupnika.gov.hr/

SECOND SECTION

CASE OF VUKUŠIĆ v. CROATIA

(Application no. 37522/16)

JUDGMENT

Art 3 (substantive) • Inhuman and degrading treatment • Unjustified prolonged placement of prisoner, without clothing, in a specially secured padded cell and with lights continuously on • Period of time held indicated purpose of stay punitive • Restraining of applicant’s hands and ankles for four days not necessary and appeared to be contrary to domestic law

Art 3 (substantive) • Degrading treatment • Inadequate prison conditions

STRASBOURG

14 November 2023

FINAL

14/02/2024

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention.
It may be subject to editorial revision.

In the case of Vukušić v. Croatia,

The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

Arnfinn Bårdsen, President,
Jovan Ilievski,
Egidijus Kūris,
Saadet Yüksel,
Lorraine Schembri Orland,
Diana Sârcu,
Davor Derenčinović, judges,
and Hasan Bakırcı, Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 37522/16) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Zoran Vukušić (“the applicant”), on 24 June 2016;

the decision to give notice to the Croatian Government (“the Government”) of the complaints concerning his prolonged confinement in a specially secured cell and alleged ill-treatment in Split Prison, as well as his conditions of detention in Split and Zagreb Prisons, and to declare inadmissible the remainder of the application;

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 17 October 2023,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1. The case concerns the applicant’s prolonged confinement in a specially secured cell and his alleged ill-treatment by prison guards in Split Prison, as well as the conditions of his detention in Zagreb and Split Prisons. The applicant complains of a violation of Article 3 of the Convention.

THE FACTS

2. The applicant was born in 1979 and lives in Zagreb. He was represented by Ms L. Horvat, a lawyer practising in Zagreb.

3. The Government were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

4. The facts of the case may be summarised as follows.

5. The applicant was detained in Zagreb Prison between 28 May and 29 June 2011, and then again between 21 February 2012 and 27 March 2013. All cells that he stayed in in that prison measured 19.53 sq.m. and were shared by three to seven inmates at various times. The cells also had a sanitary facility of 1.57 sq.m. partitioned from the rest of the cell by a 180 cm high wall.

6. Between 29 June 2011 and 21 February 2012, the applicant was detained in Split Prison. From 29 June 2011 until 13 July 2011, he stayed in a cell measuring 27.74 sq.m. including sanitary facilities with another seven to nine inmates. From 14 July 2011 until 8 January 2012, he stayed in a cell measuring 17.64 sq.m. including sanitary facilities with four to five other inmates.

7. Throughout his detention, the applicant committed a number of disciplinary offences, and his behaviour was frequently assessed as “unsatisfactory” by the prison authorities.

8. According to the applicant, he had started a hunger strike because he wished to be transferred to Zagreb Prison. At around 5 p.m. on 18 January 2012 he was beaten up by the prison guards, as a result of which he lost consciousness and had hit his head on the floor. He was eventually taken to hospital where a head scan showed that he had a haematoma on his head and a concussion. The applicant subsequently stated that the said incident may have happened on 19 or 20 January 2012 (see paragraph 53 below).

9. According to the Government, on 20 January 2012 at 3.50 p.m. the prison guards found the applicant in the bathroom of his cell, undressed, in front of a shattered mirror, which he claimed to have broken in order to harm himself and threatened suicide. His three cell inmates confirmed that he had previously asked them for a razor and that he had fallen on the floor. The prison guards then forcibly removed the applicant from the cell, while he continued yelling threats and requesting to be transferred to Zagreb. The applicant was then taken to hospital where he was diagnosed with a head contusion, after which he was returned to prison.

10. In a handwritten note drafted on 20 January 2012, the applicant stated that he had refused food for the second day in a row because he had wished to be transferred to another prison closer to his family and that, while being forcibly transferred from one cell to another on that day, he had lost consciousness and hit his head on the floor.

11. On 20 January 2012 at 3.55 p.m., with a view to preventing further injuries to himself and harassment of other inmates, the prison governor ordered that the applicant be placed in a specially secured cell without dangerous items, so-called “rubber cell” (“gumenjara”) for 48 hours.

12. According to the applicant, the specially secured cell was extremely dirty with faeces, the light was on at all times so that he could not sleep, and he was held there completely naked. It was wintertime, there was no heating, and the ventilation was on the entire time, so that he was shivering. Since he had irregular access to the sanitary facilities, he was forced to urinate and defecate on himself.

13. According to the Government, the cell was regularly cleaned by the inmates, but the applicant refused to clean after himself. The cell also had floor heating and was also heated from above from the floor heating of the upper floor. During the nights the guards checked on the applicant several times and took him to use the sanitary facilities whenever necessary. He was also regularly seen by a doctor, although he frequently refused examination.

14. Due to the applicant’s lack of cooperation with the authorities and further threats of self-harm, his confinement in the specially secured cell was prolonged every 48 hours until 31 January 2012, when he was taken to the Zagreb Prison Hospital.

15. After returning to Split Prison on 16 February 2012, the applicant was placed in a regular cell. After he refused dinner and swallowed two batteries and a piece of a remote control, he was taken to hospital where he refused examination.

16. On 17 February 2012, after the applicant again threatened with swallowing further objects, he was again placed in the specially secured cell, naked and with the lights turned on constantly, this time with his hands and legs restrained by handcuffs and belts. The applicant claims that he could not sleep at all due to the light and his swollen hands and position of his arms. The restraining measure was regularly prolonged every 12 hours until 20 February 2012 and his placement in the special cell was prolonged until 21 February 2012, when the applicant was transferred to Zagreb Prison.

17. In September 2012 the applicant filed a criminal complaint alleging that the Split Prison guards had committed various criminal acts against him, mainly by putting him in the “rubber cell” and keeping him there in appalling conditions for an inordinate amount of time. He also sought that security footage be obtained from the prison in order to “ensure evidence of criminal acts committed by the Split Prison staff”. Having conducted criminal inquiries, on 6 December 2012 the Split State Attorney’s Office dismissed his complaint.

18. The applicant also filed several complaints concerning his prison conditions with various authorities, to no avail.

19. On 26 April 2013 the applicant lodged a civil action against the State claiming damages for his poor conditions of detention and for the “torture” he had been subject to by the prison guards on 18 January 2012. By a judgment dated 22 May 2015, the Zagreb Municipal Civil Court (Općinski građanski sud u Zagrebu) dismissed his claim as ill-founded, among other things because the applicant had failed to attend the court hearing to which he had been summoned to give his statement as well as he had failed to prove the occurrence of any damage.

20. His appeal against that judgment was dismissed by the Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu) on 15 March 2016 and his subsequent constitutional complaint was dismissed on 9 October 2018 by the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske). The latter decision was served on the applicant’s lawyer on 1 February 2019.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK

DOMESTIC MATERIALS

21. The relevant domestic law and practice are set out in Ulemek v. Croatia (no. 21613/16, §§ 38-57, 31 October 2019).

22. The relevant provisions of the Execution of Criminal Sanctions Act (Zakon o izvršavanju kazne zatvora, Official Gazette no. 128/99 with subsequent amendments), as in force at the material time, read as follows:

Specially secured measures

Section 135

“1. Special order and security measures may be imposed on an inmate in respect of which there is a risk, which cannot be eliminated in other ways, of absconding, committing violence against persons or property, of suicide or self-harm, or of jeopardising order and security.

2. Special order and security measures are:

...

4) placement in a specially secured cell without dangerous items,

5) placement in a strict supervision ward,

6) restraining hands and, if necessary, feet using handcuffs

...”

Execution of specially secured measures

Section 136

“1. Special security measures ... shall be imposed by the prison governor...

...

4. The measures referred to in points 4, 5, 6, 7 and 8 of section 135(2) shall be executed under medical supervision.

...

8. Placement in a specially secured room without dangerous items may last no longer than 48 hours at a time. The prison governor shall obtain consent of a doctor for the execution of this measure within six hours from the beginning of its enforcement During the execution of this measure, the inmate is guaranteed the ability to fulfil their physiological needs....”

Restraining

Section 138

“1. Restraining an inmate using handcuffs may not be imposed as punishment, but solely for the purpose of restricting movement.

2. An inmate may be restrained using handcuffs for no more than 12 hours in a 24‑hour period.”

23. The relevant part of the 2013 Annual Report of the Ombudsperson of the Republic of Croatia (Izvješće pučke pravobraniteljice za 2013. godinu) reads as follows:

“Although the national legislation governing the treatment of persons deprived of liberty and the conditions in which they are detained are generally good, there is also room for improvement... [T]he reasons for this lie in its essential shortcomings relating, for example, to the implementation of special measures to maintain order and security, the implementation of disciplinary measures, defining disciplinary offences, but also many others. Based on the data we have collected during visits and dealing with prisoners’ complaints, we believe that the implementation of special measures to maintain order and security is insufficiently clearly prescribed, in particular if it is borne in mind that the application and execution of these measures further restrict rights of the prisoner. For example, the implementation of a special measure to maintain order and security – accommodation in a specially secured room without dangerous items – is prescribed only in one paragraph [of the law], which does not set out the purpose of carrying out this measure, nor is it clear whether it is carried out for security reasons or medical reasons and whether it has a punitive or preventive character. Therefore, in practice, it happens that placement in a specially secured room without dangerous items is applied to a prisoner who threatens to commit suicide, which we consider absolutely unacceptable. Also, although [the law] stipulates that accommodation in a specially secured room without dangerous items can last a maximum of forty-eight hours at a time, in practice it is not clear what the interval must be between [two separate instances of] execution of this measure.”

COUNCIL OF EUROPE MATERIALS

24. The relevant parts of the Report to the Croatian Government on the visit to Croatia carried out by the European Committee for the Prevention of Torture and Inhuman or Degrading Treatment or Punishment (CPT) from 19 to 27 September 2012, (CPT/Inf (2014)9), published on 18 March 2014, read as follows:

“54. At Zagreb County Prison, in the course of 2012, the measure of placement of an inmate in a ‘rubber room’ had been applied 68 times, 49 of which had been for a period in excess of 40 hours (including two consecutive nights). Among the reasons for placement of inmates in ‘rubber rooms’, the notes in the official registers referred to ‘refusal to obey orders’ and ‘violation of house rules’; these are clearly disciplinary offences.

Further, according to the registers, placement in a ‘rubber room’ was always combined with two additional security measures (i.e. ‘increased supervision’ and ankle- and wrist-cuffs). All inmates met by the delegation who had been subjected to placement in a ‘rubber room’ confirmed that they had been ankle- and wrist-cuffed during the whole placement period (ankle- and wrist cuffs were attached together by a metal chain passing through a leather belt around the waist of the inmate). Such a state of affairs contravenes Article 138, paragraph 2, of the Croatian Law on the Execution of Criminal Sanctions, which allows for handcuffing of an inmate as a security measure for a period not exceeding 12 hours per day.

Several inmates also claimed that they had been placed in the ‘rubber room’ in their underwear and that staff had turned the air-conditioning to cold. Such a situation, if confirmed, would amount to degrading treatment.

55. At Glina State Prison, the measure of placement of an inmate in a ‘rubber room’ had been applied ten times in the first nine months of 2012, three of which had lasted more than 48 hours, according to the registers. Unlike at Zagreb, the measure was not always combined with additional security measures, such as immobilisation with handcuffs. Prison staff at Glina State Prison had resorted twice to such placement over the preceding two months with the aim of persuading recalcitrant inmates to provide urine for drug tests ...

56. Placement of inmates in a ‘rubber room’ was generally ordered by prison officers and later communicated to the director. A doctor had to confirm within six hours whether the inmate was fit to undergo such a placement (as provided for by law). Further, medical checks took place every 24 hours, and prison officers were obliged to monitor the situation of the inmates every two hours. Registers consulted by the delegation confirmed that this was done. All the prisoners who had been subjected to the additional measure of cuffing while in the ‘rubber room’ stated that they had been uncuffed in order to eat their meals on a table in the corridor before being once again ankle- and wrist-cuffed in the ‘rubber-room’. This in itself demonstrates that the security measure of cuffing was continued even after the inmate had calmed down.

57. The findings of the delegation clearly indicate that placement in a ‘rubber-room’ was at times resorted to by staff for punitive reasons. Further, the act of trussing up an inmate with ankle and wrist cuffs linked together via a metal chain attached to a belt around the waist, combined with the fact that such a measure was applied for prolonged periods and long after a prisoner had calmed down, could well be considered as inhuman treatment.

58. Placement of a prisoner in a ‘rubber room’ should last only until the person concerned has calmed down. Persons placed in a ‘rubber room’ should be regularly monitored (the frequency determined by the nature of the case) and the observation by prison officers clearly recorded in the register. As regards more specifically the placement inside a room of a prisoner likely to commit an act of self-harm, this should only be made upon the authorisation of the medical doctor, when all other measures have failed; and the removal of clothes and provision of rip-proof clothing should follow an individual risk assessment, and be authorised by the doctor.

The Committee recommends that the Croatian authorities fundamentally review the practice of placing inmates in ‘rubber rooms’ in all establishments, particularly at Zagreb County Prison, in the light of the above remarks.”

25. The relevant parts of the Report to the Croatian Government on the visit to Croatia carried out by the CPT from 14 to 22 March 2017 (CPT/Inf (2018) 44), published on 2 October 2018, read as follows:

“59. As already mentioned in paragraph 28, once again the CPT’s delegation reviewed the application of security measures at the prison establishments visited and in particular the placement of inmates in a room devoid of dangerous objects (i.e. a padded cell, also known as a ‘rubber room’ or gumenjara). At the outset of the visit, the Croatian authorities informed the CPT’s delegation that an instruction had been issued in December 2016 by the prison administration on the alleged moratorium of the use of the so-called rubber-rooms in all prison establishments nationwide. In practice, the placement of inmates in a rubber room in order to contain over-agitated and violent inmates and to prevent the escalation of any incidents continued, and the management of the prison establishments visited were to various degrees not aware of any instructions from the prison administration on this subject.

At Osijek County Prison, in the course of 2016 there had been two instances of inmates being placed in the ‘rubber room’ (measuring 7.5 m2 with flickering artificial lighting) and two in the first three months of 2017. The measure was usually applied for a prolonged period of up to 50 hours with inmates ankle- and hand-cuffed, with the cuffs connected together via a metal chain attached to a leather waist belt, and wearing only their underwear. The reason for the placement was variously described as threats to commit suicide and self-injury, disturbance of the house rules, a ‘fragile psychological state’, and following attempts to escape. In one case, an inmate was placed in a rubber room hand-cuffed but after he had, according to the register, defecated in the rubber room and further assaulted an officer he was also ankle-cuffed. Despite being hand- and ankle-cuffed, he allegedly continued his aggressive behaviour towards staff and was pepper-sprayed in the face. In the view of the CPT, such treatment may be considered inhuman and degrading... To begin with, the CPT can see no justification in having to ankle- and hand-cuff a prisoner who is placed inside a rubber room. Further it is of concern to the Committee that the inmate was compelled to defecate in the rubber room and was not taken to a toilet; moreover, given that the inmate was handcuffed to a waist belt at the time of defecating and thus could not have taken off his clothes, it can be concluded that the inmate was actually naked or at least without his underwear in the rubber room. Finally, to administer pepper spray to a prisoner trussed up in the manner described above can only be for punitive reasons and the CPT considers that the staff members responsible should be investigated for the ill‑treatment of this prisoner.

The prison doctor would visit the inmates within six hours in order to assess whether the inmate was fit to undergo such a placement (as provided for by law) and in some cases would order the transfer of the inmate to Zagreb Prison Hospital. That said, the prison doctor did not object to the hand- and ankle-cuffing of inmates placed in a ‘rubber room’.

At Split County Prison, the two rubber rooms (measuring approximately 5 m2 and equipped with a call bell but lacking access to natural light) had not been used since the beginning of 2016; the CPT’s delegation did not receive any allegation of informal use of the rubber rooms.

At Zagreb County Prison, the use of three rubber rooms located in modules 1, 4 and 7 had ceased according to the relevant registers after September 2012. Further, a multi‑disciplinary team (composed of security and treatment staff, as well as a psychologist) would assess the necessity of the recourse to a security measure on a case by case basis and would make recommendations to the prison director. That said, the delegation received two recent credible allegations of placement of inmates in a rubber room for short periods for punitive reasons (for instances of disobedient behaviour and breach of good order). Both inmates had been placed naked or in their underwear as well as hand-cuffed behind their backs for periods of 30 to 60 minutes in a rubber room and in one case ankle-cuffs had been used by custodial staff. The two instances had not been recorded in the dedicated registers.

60. In the CPT’s view, an agitated inmate who poses a serious danger to him-/herself or to others could be temporarily isolated in a calming down cell until he/she regains behavioural control only as a last resort when all other reasonable options (such as talking to the inmate in question) have failed to satisfactorily contain these risks. The duration of such a measure should be for the shortest possible time (usually minutes rather than hours) and the inmate should be immediately examined by a prison doctor in order to assess whether his/her mental state requires hospitalisation or whether any other measure is required in the light of the inmate’s medical condition. The application of additional means of restraint such as ankle- and hand-cuffs, as well as pepper spray, to an agitated inmate already placed in a rubber room has no justification. Further, in the view of the Committee it is unacceptable that inmates be placed in a rubber room in their underwear or even naked. Over-agitated inmates representing a danger for themselves or others should be provided with rip-proof clothing following an individual risk assessment and upon authorisation by the doctor. Any placement in a ‘rubber room’ should be recorded in a dedicated register, the entry should include the times at which the measure began and ended, the circumstances of the case, the reasons for resorting to the measure, the name of the person who ordered or approved it, and an account of any injuries sustained by the prisoner or staff. Finally, the person concerned should be given the opportunity to discuss his/her experience with a senior member of the health‑care staff or another senior member of staff with appropriate training as soon as possible after the end of the application of the security measure in question.

The CPT recommends that the Croatian authorities adopt formal written guidelines on the use of rubber rooms, taking into account the above-mentioned criteria.”

THE LAW

ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 3 OF THE CONVENTION ON ACCOUNT OF DETENTION IN A SPECIALLY SECURED CELL

26. The applicant complained that his prolonged detention in the specially secured cell without dangerous items in Split Prison had amounted to inhuman and degrading treatment proscribed by Article 3 of the Convention, which reads as follows:

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

Admissibility

27. The Court notes that this complaint is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

Merits
1. The parties’ arguments

28. The applicant maintained that he had been placed in the so-called “rubber cell” although other less severe measure had been available, such as separation from other inmates. He was held there naked, with the lights and ventilation on at all times. Across the cell there was a hallway with large windows which were kept wide open so that the applicant shivering from cold. The cell was dirty and had traces of faeces of previous occupants. During his second stay in the said cell, his hands and ankles were tied in continuity for practically 70 hours, which had been contrary to domestic law.

29. The Government maintained that the applicant’s placement in the specially secured cell had been lawful and necessary because the applicant had deliberately endangered his health, harassed other inmates and destroyed prison inventory, thereby jeopardising order and security in prison. During his second stay in the security cell, the applicant’s hands and feet also had to be restrained because of a real risk of self-harm, or even suicide.

30. The Government further submitted that the security measure was regularly suspended prior to the expiry of its maximum duration period and then, after the officers established the continued reasons for its imposition, the measure was reimposed. The applicant was also regularly examined by a doctor and was allowed to regularly use the toilet located outside the security cell.

31. As regards the conditions in the specially secured cell, the Government explained that the cell had floor heating and that, being located on the first floor, it was also heated from about through the floor heating installed on the second floor. Furthermore, all prison cells were to be cleaned and maintained by the inmates themselves, but the applicant refused to keep the cell clean. However, he regularly fulfilled his physiological needs in the sanitary facility located next to the specially secured cell.

The Court’s assessment

32. The Court reiterates that persons in custody are in a vulnerable position and the authorities are under a duty to protect them. Under Article 3 of the Convention the State must ensure that the manner and method of the execution of the measure of deprivation of liberty do not subject the person to distress or hardship of an intensity exceeding the unavoidable level of suffering inherent in detention and that, given the practical demands of imprisonment, his health and well‑being are adequately secured (see Valašinas v. Lithuania, no. 44558/98, § 102, ECHR 2001‑VIII, and Kudła v. Poland [GC], no. 30210/96, § 94, ECHR 2000-XI). When assessing conditions of detention, their cumulative effects as well as the applicant’s specific allegations must be considered (see Dougoz v. Greece, no. 40907/98, § 46, ECHR 2001‑II).

33. More specifically, in cases of solitary confinement it is rather the proportionality of this measure and the conditions of the confinement which may be questionable under Article 3 of the Convention (see Ramishvili and Kokhreidze v. Georgia, no. 1704/06, § 82, 27 January 2009). In this connection, the Court reiterates that the States have a positive obligation to take all precautionary measures for the well-being of a detainee in order to diminish the opportunities for self-harm (see, mutatis mutandis, Jashi v. Georgia, no. 10799/06, § 62, 8 January 2013).

34. The Court notes that the present case does not concern a classic situation of solitary confinement, but rather the applicant’s placement in a specially secured cell devoid of dangerous items allegedly in order to prevent him from harming himself or others. The Court observes that the applicant was held in such a cell for two non-consecutive periods: first for twelve days in January 2012 and then for five days in February 2012, the second time with handcuffs and belts restraining his hands and ankles.

35. The Court further notes that specially secured cells devoid of dangerous items are special rooms, padded with rubber or other soft material aimed at preventing self-harm. The placement in such cells was at the material time regulated by section 135 of the Execution of Criminal Sanctions Act, listing it as one of security measures in prison (see paragraph 22 above). Section 136(8) of the Execution of Criminal Sanctions Act further provided that placement in such a secured cell was allowed for a maximum of 48 hours, although admittedly, it did not specify how much time, if any, needed to pass between two consecutive decisions on placement therein (compare the Croatian Ombudsperson’s report cited at paragraph 23 above).

36. The Government sought to argue that the applicant’s placement in the specially secured cell had been justified because there had been a real danger that he might act violently and harm himself or others.

37. However, while the Court can accept that, on the one hand, placement of an agitated prisoner in a cell without dangerous items may be a suitable solution to allow such a prisoner to calm down, it cannot see how such a purpose could justify prolonged periods of stay in such special cells (see also the CPT reports cited at paragraphs 24 and 25 above, which strongly criticised the Croatian prison authorities’ use of specially secured cells for punitive purposes), in particular in the below described conditions (see paragraph 39 below).

38. The Court thus considers that, although there may have initially been valid reasons to place the applicant in a specially secured room in order to prevent him from self-harm, his stays in that cell for prolonged periods of time – 12 and 5 days, respectively – indicate that the purpose of his stay had been punitive and cannot be justified by reasons submitted by the Government (compare, mutatis mutandis, Ciorap v. Moldova, no. 12066/02, § 83, 19 June 2007).

39. As regards the conditions in the specially secured cell, although the Government disagreed with the applicant’s description of freezing temperature by submitting that the cell had an installed heating, they did not dispute his allegations that he had been placed there naked or that the lights had remained on at all times preventing him from sleeping (see also the CPT’s findings cited at paragraphs 24 and 25 above, in which the Croatian authorities had been invited to provide prisoners in such circumstances with rip-proof clothing). The Court has already held that to deprive an inmate of clothing was capable of arousing feelings of fear, anguish and inferiority capable of humiliating and debasing him (see Hellig v. Germany, no. 20999/05, § 56, 7 July 2011). The foregoing must have thus further exacerbated the applicant’s already vulnerable situation.

40. Finally, the Court agrees with the CPT that restraining the applicant’s hands and ankles in the specially secured cell for four days does not appear to have been necessary since he had already been placed in a space devoid of dangerous items preventing self-harm (see the CPT’s observations with regards to such measures cited at paragraphs 24 and 25 above). Moreover, the restraining measure also appears to have been applied contrary to section 138(2) of the Execution of Criminal Sanctions Act, which allowed for handcuffing of an inmate as a security measure for a period not exceeding twelve hours within a 24-hour period (see paragraph 22 above).

41. In view of the foregoing, the Court considers that the applicant’s prolonged placement in the specially secured cell in the described conditions for a total period of 17 days amounted to inhuman and degrading treatment.

42. There has accordingly been a violation of Article 3 of the Convention on that account.

ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 3 OF THE CONVENTION ON ACCOUNT OF PRISON CONDITIONS

43. The applicant complained that his prison conditions had been inhuman and degrading, contrary to Article 3 of the Convention, which reads as follows:

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

Admissibility

44. The Court notes that this complaint is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

Merits
1. The parties’ observations

45. The applicant complained that his conditions of detention in Zagreb and Split Prisons had been inhuman and degrading. In particular, he submitted that in both prisons he had had insufficient personal space, the conditions of hygiene had been appalling and the food had been of poor quality.

46. Specifically, in Zagreb Prison he had stayed in an overcrowded cell for twenty-two hours per day, from which the sanitary facilities had been only partially separated by a partition, which had made the smells unbearable and privacy non-existent. The meals had also been served in the same room. In Split Prison, the applicant had been placed in overcrowded cells with smokers and inmates suffering from Hepatitis C. Outside exercise was limited to less than two hours per day, and he was allowed to shower only once a week.

47. The Government contested those allegations. As regards Zagreb Prison, they maintained that during his first month there the applicant had been in the Diagnostics Centre and thus often stayed outside his cell for interviews with the professional staff and for medical examinations. During his second stay in that facility, between 21 February 2012 and 4 January 2013, he had at his disposal between 2.79 and 4.8 sq.m. of personal space. The periods where he had had less than 3 sq.m. of space had been compensated for by a large range of other activities, such as outdoor exercise for at least two hours per day, library, games and television in the common room.

48. In Split Prison the applicant had stayed in dry, warm and clean cells and had been afforded between 2.9 and 3.5 sq. m of personal space during different periods, of which the Government did not have the details. His lack of space had, however, been compensated for by sufficient freedom of movement and activities outside the room.

The Court’s assessment

49. The Court refers to the principles established in its case‑law regarding inadequate conditions of detention (see, for instance, Muršić v. Croatia [GC], no. 7334/13, §§ 96‑101, 20 October 2016). It reiterates in particular that a serious lack of space in a prison cell weighs heavily as a factor to be taken into account for the purpose of establishing whether the detention conditions described were “degrading” from the point of view of Article 3 and may disclose a violation, both alone or taken together with other shortcomings (ibid., §§ 122-41; see also Ananyev and Others v. Russia, nos. 42525/07 and 60800/08, §§ 149‑59, 10 January 2012).

50. The Court notes that in Zagreb Prison the applicant had less than 3 sq. m of personal space for at least 152 days out of his 432-day detention there (see paragraph 5 above; see also the Court’s findings of a violation of Article 3 in respect of stays in Zagreb Prison in Ulemek v. Croatia, no. 21613/16, §§ 128-31, 31 October 2019, and Longin v. Croatia, no. 49268/10, §§ 60-61, 6 November 2012). The same holds true as regards at least part of his stay in Split Prison, where he was detained for 193 days (see paragraphs 6 and 48 above).

51. The Court has previously found violations in respect of issues similar to those in the present case (see Muršić, cited above, §§ 151-153; Ulemek, cited above, §§ 127-131; and Lonić v. Croatia, no. 8067/12, § 74-78, 4 December 2014). Having examined all the material submitted to it, the Court has not found any fact or argument capable of persuading it to reach a different conclusion on the merits of this complaint in the present case.

52. There has accordingly been a violation of Article 3 of the Convention as regards the applicant’s conditions of detention in Zagreb Prison and Split Prison.

OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

53. Lastly, the applicant complained, under Article 3 of the Convention, that he had been ill-treated by prison guards of Split Prison on 18 January 2012. After his initial complaint, the applicant changed his statement, allowing that the said incident may have happened on 19 or 20 January 2012 (see paragraph 8 above).

54. The Government maintained that the ill-treatment never happened.

55. The Court notes that on 20 January 2012 the applicant was admitted to hospital stating that “he felt weak after refusing food for two days” and that “during his forced relocation [from one cell to another], he fell and hit his head”. The doctor established a contusion to his head. He thus did not raise any explicit complaints that he had been ill-treated by prison guards immediately after the alleged incident.

56. The Court further notes that the applicant did not complain about the alleged ill-treatment even after he was transferred from Split Prison. Although in his criminal complaint of 2012 he requested that security footage be obtained in order to “ensure evidence of criminal acts of the Split Prison staff” (see paragraph 17 above), it cannot be said that such a general statement without any specific mention of the alleged ill-treatment complained of had been sufficiently precise or detailed so as to allow the authorities to investigate the alleged incident.

57. In the absence of any concrete evidence that the alleged ill-treatment ever took place, the Court concludes that this complaint is manifestly ill‑founded and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 3(a) and 4 of the Convention.

APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

58. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

Damage

59. The applicant claimed 50,000 euros (EUR) in respect of non‑pecuniary damage.

60. The Government contested that claim.

61. The Court awards the applicant EUR 15,000 in respect of non‑pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable.

Costs and expenses

62. The applicant also claimed EUR 1,875 in respect of costs and expenses incurred before the domestic courts and EUR 5,750 for those incurred before the Court, plus EUR 805 on account of translation costs

63. The Government contested those claims.

64. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these were actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum (see, among many others, L.B. v. Hungary [GC], no. 36345/16, § 149, 9 March 2023).

65. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 4,000 covering costs under all heads, plus any tax that may be chargeable to the applicant.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

Declares the complaints concerning the applicant’s placement in the specially secured cell in Split Prison and his conditions of detention in Zagreb and Split Prisons admissible and the remainder of the application inadmissible;
Holds that there has been a violation of Article 3 of the Convention on account of the applicant’s placement in the specially secured cell in Split Prison;
Holds that there has been a violation of Article 3 of the Convention on account of the applicant’s conditions of detention in Zagreb and Split Prisons;
Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts:

(i) EUR 15,000 (fifteen thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 4,000 (four thousand euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 14 November 2023, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Hasan Bakırcı Arnfinn Bårdsen
Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 3 | DIC | Habimi i drugi protiv Srbije

Presuda je navedena u presudi Gž br. 4027/17 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 17805/11 od 05.04.2017. godine u stavu prvom izreke, u delu stava drugog izreke kojim je odbijen tužbeni zahtev u delu u kome je traženo da se obaveže tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete isplati za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode još iznos od 400.000,00 dinara, za pretrplјeni strah usled torture još iznos od 150.000,00 dinara i za pretrplјene fizičke bolove usled torture još iznos od 150.000,00 dinara, u stavu trećem izreke i u stavu četvrtom izreke i žalbe tužioca AA i Republike Srbije u ovom delu odbijaju, kao neosnovane, dok se presuda preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode isplati još iznos od 350.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 05.04.2017. godine pa do isplate, i preinačava rešenje o troškovima sadržano u stavovima petom i šestom izreke presude tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 301.350,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom.

U vreme lišenja slobode tužilac je bio policijski pripravnik već šest meseci i raspoređen na rad u Policijskoj stanici Palilula. Odmah po lišenju slobode odveden je u Policijsku stanicu u Ulici 29. novembra gde je bio "obrađivan" tri dana i iznudili priznanje dela primenom sile i fizičkim maltretiranjem. Prva tri dana koja je proveo u policijskoj stanici kod tužioca su dovele do snažne psihotraume i fizičke traume usled čega je razvijen strah najjačeg intenziteta u trajanju od tri dana sa kliničkom slikom akutne reakcije na stres. Tokom boravka u pritvoru narednih 6 meseci doživlјava strah srednjeg do jakog intenziteta usled socijalne izolacije, patnje, duševnog bola zbog sumnje da je počinio navedeno krivično delo, nemogućnosti komunikacije sa bliskim osobama, strah od neizvesnosti sudskog postupka u vidu posttraumatskog stresnog sindroma. U periodu izlaska iz pritvora tužilac doživlјava strah srednjeg intenziteta, a potom slabog intenziteta uz duševnu patnju zbog povrede ugleda i časti doživlјaj stida i osramoćenosti u jakom stečenu u trajanju od dve godine.

Pravilno je prvostepeni sud utvrdio i da je nad tužiocem vršena tortura jer je podvrgnut fizičkom mučenju, ponižavajućem postupanju i kažnjavanju od strane policije, ali i prilikom boravka u pritvoru čime su povređena njegova prava zaštićena članom 3 Evropske konvencije o lјudskim pravima i osnovnim slobodama.

Neosnovani su žalbeni navodi tužioca da je visina dosuđene naknade za pretrplјeni strah i bol zbog torture prenisko određena sa pozivanjem na visinu štete dosuđene pred Evropskim sudom za lјudska prava obzirom da je iznos naknade štete za pretrplјeni strah i bol zbog torture prema tužiocu u zbiru približno iste visine kao onaj koji je dosuđen svakom od oštećenih, kao podnosilaca predstavke u odluci Evropskog suda za lјudska prava Habimi protiv Srbije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 3 | DIC | Đorđević protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Kzz 1268/2019 od 11.12.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih AA i BB, podnet protiv pravnosnažnih rešenja Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine i Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine, u odnosu na povredu krivičnog zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku u vezi člana 61. Krivičnog zakonika, dok se u ostalom delu zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih odbacuje kao nedozvolјen.

Rešenjem Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine, između ostalih, maloletnima AA i BB su zbog izvršenja produženog krivičnog dela silovanje iz člana 178. stav 3. u vezi stava 2. i 1. u vezi člana 61. KZ izrečene vaspitne mere pojačan nadzor od strane roditelјa koje mogu trajati najmanje 6 (šest) meseci, a najviše 2 (dve) godine, a u koje mere se maloletnima uračunava vreme provedeno u pritvoru od 10.12.2018.godine do 18.12.2018.godine, s tim što će sud naknadno odlučiti o njihovom prestanku.

Rešenjem Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine odbijena je kao neosnovana žalba zajedničkog branioca maloletnih AA i BB i potvrđeno je rešenje Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde