Cetinja protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
6959/17
Stepen važnosti
3
Jezik
Hrvatski
Datum
09.05.2023
Članovi
7
7-1
Kršenje
7
7-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 7) Kažnjavanje samo na osnovu zakona
(Čl. 7-1) Nullum crimen sine lege
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Odbor
Sažetak
Predmet se odnosi na osudu podnosioca predstavke za prekršaj u odnosu na koji je nastupila zastara. Izneo je prigovor na osnovu članova 6. i 7. Konvencije i člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, jer je bio osuđen za prekršaj i naloženo mu je platiti novčanu kaznu iako je u odnosu na dotični prekršaj nastupila zastara.

Dana 28.8.2011., nakon incidenta koji je uključivao fizički sukob s drugom osobom, podnosilac, koji je bio pod uticajem alkohola, doveden je u lokalnu policijsku stanicu na triježnjenje. Pušten je nakon nekoliko sati. Prekršajni sud u Delnicama proglasio ga je krivim za prekršaj remećenja javnog reda i mira te mu je izrekao novčanu kaznu. Međutim, pet sati koje je podnosilac proveo u policijskom pritvoru računano je kao jedan dan zatvora, što se moralo se oduzeti od ukupnog iznosa novčane kazne. Podnosilac je 11.1.2017. platio tu kaznu i troškove izvršitelja. U međuvremenu, on se žalio na presudu. Njegovu žalbu ispitao je i presudom odbio Visoki prekršajni sud 27.5.2015., odnosno, više od tri i po godine kasnije. Presuda mu je dostavljena gotovo godinu dana kasnije.

On je podnio ustavnu tužbu u kojoj je tvrdio da je u relevantno vreme važećim Prekršajnim zakonom bio predviđen relativni rok zastare od dve godine i apsolutni rok zastare od četiri godine, a oba su tekla od trenutka počinjenja dela. Tok relativne zastare mogla je prekinuti samo određena radnja nadležnog tela preduzeta u odnosu na dotični prekršaj. U slučaju takvog prekida, relativna zastara počinjala je ponovo da teče. Prema njegovom mišljenju, propust Visokog prekršajnog suda da preduzme bilo kakvu radnju u razdoblju od tri i po godine rezultovao je zastarom prekršaja koji mu je stavljen na teret. U tom pogledu pozvao se i na relevantnu sudsku praksu Vrhovnog suda i odluku Ustavnog suda. Tvrdio je i da prekomerno odgađanje dostave presude Visokog prekršajnog suda upućuje na to da je presuda bila antidatirana kako bi se poštovao apsolutni rok zastare od četiri godine.

Ustavni sud proglasio je njegovu ustavnu tužbu nedopuštenom smatrajući da u njoj nije otvoreno nikakvo ustavnopravno pitanje.

Sud smatra da je propust Ustavnog suda da odgovori na tvrdnju podnosioca dodatno pogoršao postojeću povredu načela zakonitosti koju je počinio Visoki prekršajni sud učinivši je još težom. Sud stoga utvrđuje da interesi poštovanja ljudskih prava zajamčenih Konvencijom i dodatnim protokolima zahtevaju ispitivanje osnovanosti ovog prigovora. Prigovor Vlade o nedopuštenosti koji se temelji na nepostojanju značajne štete stoga se mora odbaciti. Imajući ovo u vidu, Sud smatra da je u ovom predmetu došlo do povrede članka 7. Konvencije kao i da nije potrebno ispitati ostale prigovore podnoioca.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

DRUGI ODJEL 

PREDMET CETINJA protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 6959/17)

PRESUDA  

STRASBOURG

9. svibnja 2023.

Ova je presuda konačna, no može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Cetinja protiv Hrvatske,

Europski sud za ljudska prava (Drugi odjel), zasjedajući u odboru u sastavu:

Pauliine Koskelo, predsjednica,
Lorraine Schembri Orland,
Davor Derenčinović, suci,
i Dorothee von Arnim, zamjenica tajnika Odjela,

uzimajući u obzir:

zahtjev (br. 6959/17) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin g. Aleksandar Cetinja, koji je rođen 1988. godine i živi u Rijeci („podnositelj zahtjeva”) i kojeg je zastupao g. E. Bradamante, odvjetnik iz Rijeke, podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 17. siječnja 2017.,

odluku da se Vladu Republike Hrvatske („Vlada”), koju je zastupala njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik, obavijesti o prigovorima o vlasništvu, poštenosti postupka i načelu nullum crimen sine lege, a da se ostatak zahtjeva odbaci kao nedopušten, očitovanja stranaka,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 11. travnja 2023., donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

PREDMET SPORA

  1. Predmet se odnosi na osudu podnositelja zahtjeva za prekršaj u odnosu na koji je nastupila zastara.
  2. Dana 28. kolovoza 2011., nakon incidenta koji je uključivao fizički sukob s drugom osobom, podnositelj zahtjeva, koji je bio pod utjecajem alkohola, doveden je u lokalnu policijsku postaju u 4 sata na triježnjenje. Ondje je zadržan do 9 sati kada je pušten.
  3. Presudom od 12. listopada 2011. Prekršajni sud u Delnicama proglasio je podnositelja zahtjeva krivim za prekršaj remećenja javnog reda i mira te mu je izrekao novčanu kaznu u iznosu od 728,00 hrvatskih kuna (HRK), odnosno, približno 97,00 eura (EUR) u to vrijeme. Međutim, pet sati koje je podnositelj zahtjeva proveo u policijskom pritvoru računano je kao jedan dan zatvora, što je odgovaralo 300,00 kuna i moralo se oduzeti od ukupnog iznosa novčane kazne. Podnositelju je stoga u konačnici naloženo platiti novčanu kaznu u iznosu od 428,00 kuna, odnosno, približno 57,00 eura. Naloženo mu je i platiti 150,00 kuna za troškove postupka, odnosno, približno 20,00 eura. Podnositelj je 11. siječnja 2017. platio tu kaznu i troškove, zajedno s iznosom od 75,00 kuna na ime naknade koju naplaćuje domaća agencija za plaćanje FINA za ovrhu, odnosno, sveukupno 645,63 kune.
  4. U međuvremenu, dana 31. listopada 2011. podnositelj zahtjeva podnio je žalbu protiv te presude. Njegovu žalbu ispitao je i presudom odbio Visoki prekršajni sud 27. svibnja 2015., odnosno, više od tri i pol godine kasnije. Nadalje, ta mu je presuda dostavljena 8. ožujka 2016., odnosno, više od devet mjeseci od donošenja te presude i više od četiri i pol godine od počinjenja djela.
  5. Podnositelj zahtjeva zatim je podnio ustavnu tužbu u kojoj je tvrdio da je u relevantno vrijeme važećim Prekršajnim zakonom bio predviđen relativni rok zastare od dvije godine i apsolutni rok zastare od četiri godine, a oba su tekla od trenutka počinjenja djela. Tijek relativne zastare mogla je prekinuti samo određena radnja nadležnog tijela poduzeta u odnosu na dotični prekršaj. U slučaju takvog prekida, relativna zastara počinjala je ponovno teći. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da je, prema navedenom pravilu o relativnoj zastari, propust Visokog prekršajnog suda da poduzme bilo kakvu radnju u razdoblju od tri i pol godine rezultirao zastarom prekršaja koji mu je stavljen na teret. U tom pogledu pozvao se i na relevantnu sudsku praksu Vrhovnog suda i odluku Ustavnog suda (vidi stavke 11 – 12 ove presude). Podnositelj zahtjeva tvrdio je i da prekomjerno odgađanje dostave presude Visokog prekršajnog suda upućuje na to da je presuda bila antedatirana kako bi se poštovao apsolutni rok zastare od četiri godine.
  6. Rješenjem od 13. srpnja 2016. Ustavni sud proglasio je njegovu ustavnu tužbu nedopuštenom smatrajući da u njoj nije otvoreno nikakvo ustavnopravno pitanje, a da nije odgovorio ni na jednu od podnositeljevih tvrdnji. Rješenje je dostavljeno punomoćniku podnositelja zahtjeva 18. srpnja 2016.
  7. Iz razloga navedenih u stavku 5 ove presude podnositelj zahtjeva prigovorio je, na temelju članaka 6. i 7. Konvencije i članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, da je bio osuđen za prekršaj i naloženo mu je platiti novčanu kaznu iako je u odnosu na dotični prekršaj nastupila zastara.

OCJENA SUDA

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 7. KONVENCIJE

  1. Vlada je ustvrdila da, s obzirom na skroman iznos novčane kazne, podnositelj zahtjeva nije pretrpio značajnu štetu u smislu članka 35. stavka 3. točke (b) Konvencije.
  2. Sud utvrđuje da je pitanje može li se predmet proglasiti nedopuštenim zbog nepostojanja značajne štete neraskidivo povezano s osnovanošću ovog prigovora i stoga ga spaja s ispitivanjem osnovanosti.
  3. Sud dalje primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije niti je nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.
  4. Sud primjećuje da je u predmetima br. Kzz 19/13-3 od 14. siječnja 2014., Kzz 17/15-3 od 8. travnja 2015., Kzz 32/15-3 od 2. rujna 2015. i Kzz 42/15-3 od 3. studenoga 2015. Vrhovni sud utvrdio da je nastupila relativna zastara jer je Visokom prekršajnom sudu trebalo više od dvije ili tri godine da odluči o žalbama ili prigovorima podnesenima protiv prvostupanjskih odluka. Stoga je prihvatio zahtjeve za zaštitu zakonitosti Glavnog državnog odvjetnika i preinačio presude Visokog prekršajnog suda i odluke nižih pravosudnih ili upravnih tijela kojima je optuženik bio proglašen krivim.
  5. Slično tome, u odluci U-III-4318/2013 od 17. veljače 2016. Ustavni sud utvrdio je da je istekao zakonom predviđeni relativni rok zastare jer je Visokom prekršajnom sudu trebalo više od dvije godine da odluči o žalbi podnositeljice ustavne tužbe podnesenoj protiv prvostupanjske odluke. Stoga je utvrdio povredu podnositeljičina prava na pošteno suđenje i ukinuo presudu Visokog prekršajnog suda kojom je taj sud odbio žalbu i potvrdio odluku prvostupanjskog suda kojom je podnositeljica bila proglašena krivom. 13.  Uzimajući u obzir tu sudsku praksu domaćih sudova, Sud smatra da je utvrđeno da je relativni rok zastare istekao u podnositeljevu predmetu jer je Visokom prekršajnom sudu trebalo više od tri i pol godine da odluči o njegovoj žalbi (vidi stavak 4 ove presude). Sud stoga ne može prihvatiti tvrdnju Vlade da podnositeljeve tvrdnje predstavljaju jedno moguće tumačenje pravila o relativnoj zastari i da stoga predstavljaju prigovor četvrte instance.
  6. Sud nadalje ponavlja da se ponovno aktiviranje kaznene odgovornosti nakon isteka roka zastare smatra nespojivim sa sveobuhvatnim načelima zakonitosti (nullum crimen, nulla poena sine lege) i predvidljivosti sadržanima u članku 7. (vidi Savjetodavno mišljenje o primjenjivosti zastare na kazneni progon, osudu i kaznu za kazneno djelo koje u biti predstavlja čin mučenja [VV], zahtjev br. P16-2021-001, armenski Kasacijski sud, stavak 77., 26. travnja 2022.; i Antia i Khupenia protiv Gruzije, br. 7523/10, stavci 38. – 43., 18. lipnja 2020.).Drugim riječima, kada kazneno djelo prema domaćem pravu podliježe zastari i u odnosu na njega nastupi zastara tako da je isključena kaznena odgovornost, članak 7. onemogućuje ponovno aktiviranje kaznenog progona u odnosu na takvo djelo zbog nepostojanja valjane pravne osnove. Smatrati drukčije bilo bi jednako prihvaćanju retroaktivne primjene kaznenog prava na štetu optuženika (ibid.).
  7. S obzirom na gore navedeno (vidi stavke 11. – 14. ove presude), Sud utvrđuje da u ovom predmetu nije postojala valjana pravna osnova za osudu i kaznu podnositelja zahtjeva.
  8. Kad je riječ o prigovoru Vlade koji se temelji na nepostojanju značajne štete (vidi stavak 8 ove presude), Sud primjećuje da, osim što Visoki prekršajni sud nije poštovao zakonom predviđeni relativni rok zastare, Ustavni sud nije odgovorio na podnositeljevu tvrdnju kojom je podnositelj ukazao na tu pogrešku (vidi stavke 5. – 6. ove presude). Osobito je zapanjujuće to što Ustavni sud to nije učinio iako se podnositelj u svojoj ustavnoj tužbi izrijekom pozvao na mjerodavnu sudsku praksu Vrhovnog suda i na odluku Ustavnog suda donesenu samo pet mjeseci prije odluke tog suda u njegovu predmetu (vidi stavke 5. – 6. i 12. ove presude).
  9. Sud smatra da je taj element važan za ispitivanje kriterija za utvrđivanje nepostojanja značajne štete (vidi, za primjenjiva načela, predmete Korolev protiv Rusije (odl.), br. 25551/05, ECHR 2010, i Bartolo protiv Malte (odl.), br. 40761/19, stavak 22., 7. rujna 2021.). Unatoč činjenici da jamstvo sadržano u članku 7., koje je bitan element vladavine prava, zauzima istaknuto mjesto u konvencijskom sustavu zaštite, Sud je već proglasio nedopuštenim zbog nepostojanja značajne štete predmet u kojem se prigovaralo zbog povrede tog članka (vidi gore navedeni predmet Bartolo, stavci 22. – 29.). Sud je smatrao da se, imajući na umu, inter alia, predmet kaznenog djela (elektronička identifikacija pasa), u konkretnim okolnostima tog predmeta prigovor na temelju članka 7. Konvencije ne odnosi na važno načelno pitanje.
  10. Međutim, u ovom predmetu, uzimajući u obzir to da su cilj i svrha članka 7. pružiti djelotvorne mjere zaštite od proizvoljnog kaznenog progona, osude ili kazne (vidi Vasiliauskas protiv Litve [VV], br. 35343/05, stavak 153., ECHR 2015), Sud smatra da je propust Ustavnog suda da odgovori na tvrdnju podnositelja zahtjeva (vidi stavak 16 ove presude) dodatno pogoršao postojeću povredu načela zakonitosti koju je počinio Visoki prekršajni sud učinivši je još težom.
  11. Sud stoga utvrđuje da interesi poštovanja ljudskih prava zajamčenih Konvencijom i dodatnim protokolima zahtijevaju ispitivanje osnovanosti ovog prigovora. Prigovor Vlade o nedopuštenosti koji se temelji na nepostojanju značajne štete stoga se mora odbaciti.
  12. Uzimajući u obzir svoja gore navedena utvrđenja (vidi stavke 11. – 15.), Sud smatra da je u ovom predmetu došlo do povrede članka 7. Konvencije.

II. OSTALI PRIGOVORI

  1. Podnositelj zahtjeva prigovorio je i na temelju članka 6. Konvencije i članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju (vidi stavak 7 ove presude). Uzimajući u obzir činjenice predmeta, podneske stranaka i svoja gore navedena utvrđenja, Sud smatra da je ispitao glavna pravna pitanja otvorena u predmetu i da nije potrebno ispitati ove preostale prigovore (vidi Centar za pravna istraživanja uime Valentina Câmpeanua protiv Rumunjske [VV], br. 47848/08, stavak 156., ECHR 2014).

PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva potraživao je iznos od 645,63  kuna na ime naknade materijalne štete, koji odgovara iznosu novčane kazne, troškova postupka i naknade koji je morao platiti (vidi stavak 3 ove presude). Potraživao je i 10.000,00 eura na ime naknade nematerijalne štete i 15.937,50 eura na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima i pred Sudom.
  2. Vlada je osporila ta potraživanja.
  3. Sud je utvrdio da su osuda podnositelja zahtjeva za dotični prekršaj i izricanje novčane kazne doveli do povrede članka 7. Konvencije. Stoga prihvaća zahtjev podnositelja na ime naknade materijalne štete i dosuđuje mu iznos od 86,00 eura po toj osnovi, uvećan za sve poreze koji bi se mogli zaračunati na taj iznos.
  4. Kad je riječ o naknadi nematerijalne štete, Sud podnositelju zahtjeva dosuđuje iznos od 1.500,00 eura, uvećan za sve poreze koji bi se mogli zaračunati.
  5. Uzimajući u obzir dokumente koje posjeduje, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 2.115,00 eura, koji obuhvaća troškove i izdatke po svim osnovama, uvećan za sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositelju zahtjeva.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. spaja s ispitivanjem osnovanosti Vladin prigovor o nepostojanju značajne štete te ga odbacuje;
  2. utvrđuje da je prigovor na temelju članka 7. Konvencije dopušten;
  3. presuđuje da je došlo do povrede članka 7. Konvencije
  4. presuđuje da nije potrebno ispitati dopuštenost i osnovanost prigovora na temelju članka 6. Konvencije i članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju;
  5. presuđuje

(a)   da tužena država podnositelju zahtjeva treba u roku od tri mjeseca isplatiti sljedeće iznose:

(i)   86,00 EUR (osamdeset i šest eura), na ime naknade materijalne štete, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati;

(ii) 1.500,00 EUR (tisuću petsto eura) na ime naknade nematerijalne štete, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati;

(iii)  2.115,00 EUR (dvije tisuće sto petnaest eura) na ime naknade troškova i izdataka, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositelju zahtjeva;

(b)  da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata na navedene iznose koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

  1. odbija preostali dio zahtjeva podnositelja za pravednu naknadu.

 

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 9. svibnja 2023. u skladu s člankom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.         

       Dorothee von Arnim 

Pauliine Koskelo

         Zamjenica tajnika 

Predsjednica

 

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

prevod presude preuzet sa sajta Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava https://uredzastupnika.gov.hr/ 

 

 

 

SECOND SECTION

CASE OF CETINJA v. CROATIA

(Application no. 6959/17)

JUDGMENT

STRASBOURG

9 May 2023

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

In the case of Cetinja v. Croatia,

The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Committee composed of:

 Pauliine Koskelo, President,
 Lorraine Schembri Orland,
 Davor Derenčinović, judges,
and Dorothee von Arnim, Deputy Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 6959/17) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) on 17 January 2017 by a Croatian national, Mr Aleksandar Cetinja, born in 1988 and living in Rijeka (“the applicant”), who was represented by Mr E. Bradamante, a lawyer practising in Rijeka;

the decision to give notice of the complaints concerning property, fairness of the proceedings and the principle of nullum crimen sine lege to the Croatian Government (“the Government”), represented by their Agent, Ms Š. Stažnik, and to declare inadmissible the remainder of the application;

the parties’ observations;

 

Having deliberated in private on 11 April 2023,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

SUBJECT MATTER OF THE CASE

1.  The case concerns the applicant’s conviction for a minor offence which had become time-barred.

2.  On 28 August 2011, after an incident involving a physical altercation with another individual, the applicant, who was under the influence of alcohol, was brought to the local police station at 4 a.m. to sober up. He was kept there until at 9 a.m. when he was released.

3.  By a judgment of 12 October 2011, the Delnice Minor Offences Court found the applicant guilty of a minor offence of breach of public peace and imposed a fine of 728 Croatian kunas (HRK), that is, some 97 euros (EUR) at the time. However, the five hours the applicant spent in police custody were calculated as one day of imprisonment, which corresponded to HRK 300 and had to be deducted from the total amount of the fine. The applicant was therefore eventually ordered to pay a fine in the amount of HRK 428, that is, some EUR 57. He was also ordered to pay HRK 150 for the costs of the proceedings, that is, some EUR 20. The applicant paid that fine and the costs on 11 January 2017, together with HRK 75 as a fee charged by the domestic payment agency FINA for compulsory execution, that is, a total of HRK 645.63.

4.  Meanwhile, on 31 October 2011 the applicant lodged an appeal against that judgment. His appeal was examined and dismissed by the judgment of the High Minor Offences Court on 27 May 2015, that is, more than three and a half years later. Furthermore, that judgment was served on him on 8 March 2016, that is, more than nine months from its adoption and more than four and a half years after the commission of the offence.

5.  The applicant then lodged a constitutional complaint in which he argued that the Minor Offences Act applicable at the relevant time provided for a two-year relative prescription period and a four-year absolute prescription period, both running from the moment of the commission of the offence. The relative prescription period could have been interrupted only by an action of the relevant authority in relation to the minor offence at issue. In case of such an interruption, the relative prescription period started to run anew. The applicant contended that the failure of the High Minor Offences Court to take any action within a period of three and a half years had resulted in the minor offence against him becoming time-barred pursuant to the cited relative prescription rule. In this regard he also relied on the relevant caselaw of the Supreme Court and a decision of the Constitutional Court (see paragraphs 11-12 below). The applicant also argued that the inordinate delay in the service of the High Minor Offences Court’s judgment suggested that the judgment had been backdated to comply with the four-year absolute prescription period.

6.  By a decision of 13 July 2016, the Constitutional Court, without addressing any of the applicant’s arguments, declared his constitutional complaint inadmissible holding that the case did not raise a constitutional issue. The decision was served on the applicant’s representative on 18 July 2016.

7.  For the reasons stated in paragraph 5 above, the applicant complained, under Articles 6 and 7 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1 thereto, that he had been convicted of a minor offence and ordered to pay a fine although the offence at issue had become time-barred.

THE COURT’S ASSESSMENT

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 7 OF THE CONVENTION

8.  The Government submitted that, in view of the modest amount of the fine, the applicant had not suffered a significant disadvantage for the purposes of Article 35 § 3 (b) of the Convention.

9.  The Court finds that the question whether the case could be declared inadmissible for lack of a significant disadvantage is inextricably linked to the merits of this complaint and therefore joins it to the merits.

10.  The Court further notes that this complaint is not manifestly illfounded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention or inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

11.  The Court notes that in the cases no. Kzz 19/13-3 of 14 January 2014, Kzz 17/15-3 of 8 April 2015, Kzz 32/15-3 of 2 September 2015 and Kzz 42/15-3 of 3 November 2015 the Supreme Court established that the relative prescription period had expired because it had taken more than two or three years for the High Minor Offences Court to decide on appeals or objections lodged against first-instance decisions. It therefore allowed requests for the protection of legality lodged by the Principal State Attorney and overturned the judgments of the High Minor Offences Court and the decisions of the lower judicial or administrative authorities whereby the accused had been found guilty.

12.  Similarly, in its decision U-III-4318/2013 of 17 February 2016 the Constitutional Court established that the relative statutory prescription period had expired because it had taken more than two years for the High Minor Offences Court to decide on the complainant’s appeal lodged against the firstinstance decision. It therefore found a violation of the complainant’s right to a fair trial and quashed the High Minor Offences Court’s judgment whereby that court had dismissed the appeal and upheld the decision of the first-instance court finding the complainant guilty.

13.  Having regard to this case-law of the domestic courts, the Court finds it established that the relative statutory prescription period expired in the applicant’s case because it took more than three and a half years for the High Minor Offences Court to decide on his appeal (see paragraph 4 above). The Court therefore cannot accept the Government’s contention that the applicant’s arguments constituted one possible interpretation of the relative prescription rule and were thus of a fourth-instance nature.

14.  The Court further reiterates that reviving criminal responsibility after the expiry of a limitation period is deemed incompatible with the overarching principles of legality (nullum crimen, nulla poena sine lege) and foreseeability enshrined in Article 7 (see Advisory opinion on the applicability of statutes of limitation to prosecution, conviction and punishment in respect of an offence constituting, in substance, an act of torture [GC], request no. P16-2021-001, Armenian Court of Cassation, § 77, 26 April 2022; and Antia and Khupenia v. Georgia, no. 7523/10, §§ 38-43, 18 June 2020). In other words, where a criminal offence under domestic law is subject to a statute of limitation, and becomes time-barred so as to exclude criminal responsibility, Article 7 precludes the revival of a prosecution in respect of such an offence on account of the absence of a valid legal basis. To hold otherwise would be tantamount to accepting the retrospective application of the criminal law to an accused’s disadvantage (ibid.).

15.  In view of the foregoing (see paragraphs 11-14 above), the Court finds that there was no valid legal basis for the applicant’s conviction and punishment in the present case.

16.  As for the Government’s objection based on the lack of a significant disadvantage (see paragraph 8 above), the Court notes that, in addition to the High Minor Offences Court’s failure to observe the relative statutory prescription period, the Constitutional Court did not reply to the applicant’s argument pointing to that error (see paragraphs 5-6 above). What is particularly striking is that the Constitutional Court did not do so even though the applicant in his constitutional complaint explicitly relied on the relevant case-law of the Supreme Court and on the Constitutional Court’s decision adopted only five months before that court’s decision in his case (see paragraphs 5-6 and 12 above).

17.  The Court finds this element important for the examination of the criteria for finding a lack of a significant disadvantage (see for the applicable principles Korolev v. Russia (dec.), no. 25551/05, ECHR 2010, and Bartolo v. Malta (dec.), no. 40761/19, § 22, 7 September 2021). Despite the fact that the guarantee enshrined in Article 7, which is an essential element of the rule of law, occupies a prominent place in the Convention system, the Court has already declared inadmissible for lack of a significant disadvantage a case in which a violation of that Article had been alleged (see Bartolo, cited above, §§ 22-29). The Court held that, bearing in mind, inter alia, the subject matter of the offence (the electronic identification of dogs), in the specific circumstances of that case the complaint under Article 7 of the Convention did not concern an important question of principle.

18.  However, in the present case, taking into account that the object and purpose of Article 7 is to provide effective safeguards against arbitrary prosecution, conviction or punishment (see Vasiliauskas v. Lithuania [GC], no. 35343/05, § 153, ECHR 2015), the Court considers that the Constitutional Court’s failure to address the applicant’s argument (see paragraph 16 above) further exacerbated the existing breach of the principle of legality committed by the High Minor Offences Court, giving it an even more serious character.

19.  The Court therefore finds that the respect for human rights, as defined in the Convention and the Protocols thereto, requires an examination of this complaint on the merits. The Government’s inadmissibility objection based on the lack of a significant disadvantage must therefore be rejected.

20.  Having regard to its findings above (see paragraphs 11-15), the Court holds that there has been a violation of Article 7 of the Convention in the present case.

  1. OTHER COMPLAINTS

21.  The applicant also complained under Article 6 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1 thereto (see paragraph 7 above). Having regard to the facts of the case, the submissions of the parties, and its findings above, the Court considers that it has dealt with the main legal questions raised by the case and that there is no need to examine these remaining complaints (see Centre for Legal Resources on behalf of Valentin Câmpeanu v. Romania [GC], no. 47848/08, § 156, ECHR 2014).

APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

22.  The applicant claimed HRK 645.63 Croatian kunas in respect of pecuniary damage, which corresponded to the amount of fine, the costs of proceedings and the fee he had to pay (see paragraph 3 above). He also claimed EUR 10,000 in respect of non-pecuniary damage, and HRK 15,937.50 in respect of costs and expenses incurred before the domestic courts and before the Court.

23.  The Government contested these claims.

24.  The Court has found that convicting the applicant for the minor offence in question and imposing a fine had been in breach of Article 7 of the Convention. It therefore accepts the applicant’s claim in respect of pecuniary damage and awards him EUR 86 under this head, plus any tax that may be chargeable on that amount.

25.  As regards non-pecuniary damage, the Court awards the applicant EUR 1,500, plus any tax that may be chargeable.

26.  Having regard to the documents in its possession, the Court considers it reasonable to award EUR 2,115 covering costs and expenses under all heads, plus any tax that may be chargeable to the applicant.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Joins to the merits the Government’s objection as to the lack of a significant disadvantage and rejects it;
  2. Declares the complaint under Article 7 of the Convention admissible;
  3. Holds that there has been a violation of Article 7 of the Convention;
  4. Holds that there is no need to examine the admissibility and merits of the complaints under Article 6 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1 thereto;
  5. Holds,

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months, the following amounts:

(i) EUR 86 (eighty-six euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of pecuniary damage;

(ii) EUR 1,500 (one thousand and five hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(iii) EUR 2,115 (two thousand one hundred and fifteen euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

  1. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 9 May 2023, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Dorothee von Arnim                   Pauliine Koskelo
 Deputy Registrar                            President

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 7 | DIC | Rohlena protiv Republike Češke
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1429/2019 od 22.01.2020. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog AA, podnet protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Nišu 2K broj 223/18 od 03.06.2019. godine i Apelacionog suda u Nišu Kž1 broj 830/2019 od 01.10.2019. godine, u odnosu na povredu krivičnog zakona iz člana 439. tačka 2). Zakonika o krivičnom postupku u vezi člana 61. Krivičnog zakonika, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Osnovnog suda u Nišu 2K broj 223/18 od 03.06.2019. godine, okrivlјeni AA oglašen je krivim zbog izvršenja produženog krivičnog dela nasilјe u porodici iz člana 194. stav 3. u vezi stava 1. u vezi člana 61 Krivičnog Zakonika, za koje delo je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine. Istom presudom, okrivlјeni je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka, o čijoj visini će sud odlučiti posebnim rešenjem, shodno odredbi člana 264. ZKP, a oštećena BB je na osnovu člana 258 ZKP upućena na parnični postupak radi ostvarivanja imovinskopravnog zahteva. Presudom Apelacionog suda u Nišu Kž1 broj 830/2019 od 01.10.2019. godine, delimičnim usvajanjem žalbe branioca okrivlјenog, presuda Osnovnog suda u Nišu 2K.broj 223/18 od 03.06.2019. godine preinačena je samo u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog dela, tako što su radnje okrivlјenog, zbog kojih je oglašen krivim prvostepenom presudom, pravno kvalifikovane kao krivično delo nasilјe u porodici iz člana 194. stav 3. u vezi stava 1. KZ, dok su žalba branioca okrivlјenog u preostalom delu, kao i žalbe Osnovnog javnog tužioca u Nišu i branioca okrivlјenog odbijene kao neosnovane, a prvostepena presuda u nepreinačenom delu potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 7 | DIC | Rohlena protiv Republike Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1042/2018 od 04.10.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog M. J., podnet protiv pravnosnažne presude Apelacionog suda u Beogradu Kž1 516/17 od 06.07.2017.

Presudom Višeg suda u Valјevu K.br.43/16 od 20.02.2017. godine, izrekom pod I, okrivlјeni M.J. oglašen je krivim za krivično delo laka telesna povreda iz člana 122. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika (KZ) u sticaju sa krivičnim delom neovlašćena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 4. u vezi sa stavom 1.KZ.
Apelacioni sud u Beogradu, presudom Kž1 516/17 od 06.07.2017. godine, delimičnim usvajanjem žalbe javnog tužioca Višeg javnog tužilaštva u Valјevu, preinačio je presudu Višeg suda u Valјevu K.br.43/16 od 20.02.2017. godine, tako što je okrivlјenog M.J. oglasio krivim za krivično delo izazivanje opšte opasnosti iz člana 278. stav 5. u vezi sa st. 1. i 4. KZ, za koje delo mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 6-šest meseci, a za krivično delo laka telesna povreda iz člana 122. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ, za koje je prvostepenom presudom oglašen krivim, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 2-dve godine i za krivično delo neovlašćena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 4. u vezi sa stavom 1. KZ, za koje je okrivlјeni prvostepenom presudom takođe oglašen krivim, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od godinu dana pa je okrivlјenog osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3-tri godine i 2-dva meseca u koju mu se uračunava vreme provedeno u pritvoru od 07.11.2013. godine do 29.11.2013. godine, dok je žalbu javnog tužioca Višeg javnog tužilaštva u Valјevu u preostalom delu i žalbu branioca okrivlјenog u celosti odbio kao neosnovane i prvostepenu presudu u nepreinačenom delu potvrdio.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 7 | DIC | Streletz, Kessler i Krenz protiv Nemačke
Presuda je povezana sa rešenjem Gž-4472/2018 od 20.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P-11538/14 od 03.06.2016. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije, radi naknade štete zbog pretrplјenih duševnih bolova i straha zbog navodnih bitnih povreda odredaba parničnog postupka u predmetu koji je vođen pred nekadašnjim Trećim opštisnkim sudom u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde