Othman (Abu Qatada) protiv Ujedinjenog Kraljevstva

U predmetu Othman (Abu Qatada) protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Evropski sud za ljudska prava (Četvrto odjeljenje), zasjedajući u Vijeću u sastavu:

Lech Garlicki, predsjednik,
Nicolas Bratza,
Ljiljana Mijović,
David Thór Björgvinsson,
Ledi Bianku,
Mihai Poalelungi,
Vincent A. De Gaetano, sudije,
i Lawrence Early, sekretar Odjeljenja,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost, održanog 13. decembra 2011.godine, donio je sljedeću presudu, koja je usvojena tog dana:

POSTUPAK

1. Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom (broj 8139/09) koju je Sudu podnio gosp. Omar Othman (podnosilac predstavke), jordanski državljanin, protiv Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske u skladu sa članom 34. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Konvencija) 11. februara 2009. godine.
2. Podnosioca predstavke je zastupala gđa G. Peirce, odvjetnica iz Londona, koja radi za odvjetnički ured Birnberg Peirce & Partners. Njoj su asistirali gosp. E. Fitzgerald, QC, gosp. R. Husain, QC i gosp. D. Friedman, odvjetnik. Vladu Ujedinjenog Kraljevstva (Vlada) je zastupala gđa L. Dauban, njena zastupnica iz Ministarstva vanjskih poslova i Commonwealtha (Foreign and Commonwealth Office, u daljem tekstu: Foreign Office).
3. Podnosilac predstavke je naročito naveo da će biti izložen stvarnom riziku od zlostavljanja, što je u suprotnosti sa članom 3. Konvencije, i flagrantnom uskraćivanju pravde, što je u suprotnosti sa članom 6. Konvencije, ako bude deportiran u Jordan.
4. Dana 19. februara 2009. godine, predsjednik Vijeća kojem je dodijeljena predstavka je odlučio da primijeni pravilo 39. Pravila suda, naznačavajući Vladi da je u interesu stranaka u postupku i ispravnog vođenja postupka da se podnosilac predstavke ne protjera u Jordan do donošenja odluke Suda. Dana 19. maja 2009. godine, Sud je odlučio da informira Vladu o predstavci. Sud je također odlučio da u isto vrijeme odlučuje o meritumu i prihvatljivosti predstavke (član 29. stav 1).
5. Podnosilac predstavke i Vlada su dostavili pismena zapažanja (pravilo 59. stav 1. Pravila suda). Pored toga, pismena zapažanja je dostavilo treće lice, tj. nevladine organizacije Amnesty International, Human Rights Watch i JUSTICE kojima je predsjednik Vijeća dozvolio da interveniraju očitovanjem u pisanoj formi (član 36. stav 2. Konvencije i pravilo 44. stav 2). Stranke u postupku su dostavile odgovore na ta zapažanja (pravilo 44.stav 5).
6. Javna rasprava je održana u Palati ljudskih prava u Strasbourgu 14. decembra 2010. godine (pravilo 59. stav 3).

Pred Sudom su se pojavili:

(a) u ime Vlade
gđa L. DAUBAN, zastupnik,
gosp.M. BELOFF, QC,
gđa R. TAM, QC,
gosp.T. EICKE, odvjetnici,
gosp.N. FUSSELL,
gosp. A. GLEDHILL,
gosp.T. KINSELLA,
gosp. A. RAWSTRON, savjetnici;

(b) u ime podnosioca predstavke
gđa G. PEIRCE, solisitor,
gosp. E. FITZGERALD, QC,
gđa D. FRIEDMAN, odvjetnici.

Sud je saslušao izjave gosp. Beloffa i gđe Fitzgerald, te njihove odgovore na pitanja koja im je postavio Sud.

ČINJENICE

I     OKOLNOSTI PREDMETA

A.  Uvod

7. Podnosilac predstavke je rođen 1960. godine u blizini Betlehema koji je tada bio pod upravom Kraljevine Jordan. On je stigao u Ujedinjeno Kraljevstvo u septembru 1993. godine, nakon što je pobjegao iz Jordana i otišao u Pakistan. Njegov zahtjev za azil je bio usvojen. Zahtjev je bio zasnovan na sljedećem: prvo, da su ga jordanske vlasti zatvorile i mučile u martu 1988. godine, te 1990. i 1991. godine; i drugo, da je bio zatvoren i stavljen u kućni pritvor u dva naredna navrata. Dana 30. juna 1994. godine, podnosiocu predstavke je priznat status izbjeglice i dozvoljeno mu je da ostane do 30. juna 1998. godine. U skladu sa uobičajenom praksom, državni sekretar nije naznačio razloge odluke da se podnosiocu predstavke prizna status izbjeglice.
8. Dana 8. maja 1998. godine, podnosilac predstavke je podnio zahtjev za neograničnu dozvolu boravka u Ujedinjenom Kraljevstvu. O tom zahtjevu se nije odlučilo prije hapšenja podnosioca predstavke, tj. 23. oktobra 2002. godine. Tog dana je pritvoren na osnovu Zakona o antiterotrizmu, kriminalu i sigurnosti iz 2001. godine (Anti-terrorism, Crime and Security Act 2001) (vidi, A. i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], broj 3455/05, stav 90, od 19. februara 2009). Kada je taj zakon ukinut u martu 2005. godine, podnosilac predstavke je bio oslobođen uz jamčevinu, a nakon toga je bio predmet naloga za stavljanje pod kontrolu na osnovu Zakona o prevenciji terorizma iz 2005. godine (Prevention of Terrorism Act 2005) (ibid., st. 83. i 84). Dana 11. augusta 2005. godine, kada još uvijek nije donesena odluka o njegovoj žalbi protiv naloga za stavljanje pod kontrolu, državni sekretar je obavijestio podnosioca predstavke o namjeri da se on deportira (vidi, odjeljak 3. stav 25. dole).

B.  Prethodni krivični postupak u Jordanu

1.  Sudski postupak Reforma i osporavanje

9. U aprilu 1999. godine, podnosilac predstavke je osuđen in absentia u Jordanu za djelo udruživanja radi izazivanja eksplozija u sudskom postupku koji je poznat pod nazivom Reforma i osporavanje. On je bio dvanaesti od trinaest branjenika.
10. Predmet se odnosio na optužbe za udruživanje s ciljem izvođenja bombaških napada u Jordanu, koje je rezultiralo napadima na Američku školu i hotel Jerusalem u Amanu 1998. godine. Por toga, osuđen je i za članstvo u terorističkoj grupi, ali su ta pitanja bila predmet općeg pomilovanja. Podnosilac predstavke je osuđen na kaznu doživotnog zatvora uz teški fizički rad nakon okončanja suđenja.
11. Za vrijeme suđenja, jedan svjedok, Mohamed Al-Jeramaine, je priznao da je on, a ne branjenici, učestvovao u bombaškim napadima. Sud državne sigurnosti koji je vodio predmet je zauzeo stanovište da je njegovo priznanje bilo očigledno lažno zbog nepodudaranja između onoga što je on rekao o, na primjer, vrsti eksploziva i ostalih tehničkih dokaza. Gospodin Al-Jeramaine je kasnije pogubljen za ubistva za koja je bio osuđen u jednom drugom sudskom postupku.
12. Podnosilac predstavke tvrdi da su dokazi protiv njega bili prvenstveno zasnovani na inkriminirajućoj izjavi njegovog subranjenika, Abdula Nassera Al-Hamashera (koji je poznat kao Al-Khamayseh). Gospodin Al-Hamasher je istakao u svojoj izjavi o priznanju, koju je dao javnom (ili državnom) tužiocu, da je podnosilac predstavke prethodno podsticao napade. On je rekao i da je podnosilac predstavke uputio čestitike grupi nakon napada.
13. Gospodin Al Hamasher, zajedno sa nekoliko ostalih branjenika, se žalio za vrijeme postupka pred Sudom državne sigurnosti da ga je Obavještajna služba Jordana (General Intelligence Directorate, u daljem tekstu: GID), koja dijeli odgovornost za održanje unutrašnje sigurnosti i praćenje pojava prijetnji sigurnosti Jordana sa Direkcijom za javnu sigurnost i vojskom, mučila. Na kraju ispitivanja, za vrijeme kojeg su tvrdili da su mučeni, javni tužilac je uzeo izjave od svakog branjenika.
14. Advokati, medicinski vještaci i srodnici branjenika su na suđenju predočili dokaze o vidljivim tragovima mučenja branjenika. Međutim, Sud državne sigurnosti je zaključio da branjenici nisu bili mogli biti podvrgnuti mučenju.
15. Veliki broj žalbi je uložen Kasacionom sudu, koji je vraćao predmete Sudu državne sigurnosti, premda nijedna žalba nije podnesena u ime podnosioca predstavke jer je bio osuđen in absentia. U toku tih žalbenih postupaka su potvrđene osuđujuće presude na osnovu činjenice da su javnom tužiocu date relevantne izjave. Prema tome, priznanja u tim izjavima su predstavljala dovoljno dokaza za osuđujuće presude ako ih je sud prihvatio i ako je javni tužilac bio zadovoljan tim priznanjima. Kasacioni sud je odbacio tvrdnju da javni tužilac mora dokazati da su mu branjenici dali priznanja dobrovoljno: obaveza javnog tužioca da dokaže da je priznanje dobijeno dobrovoljno postoji samo kada priznanje nije dobio on. Predmetne izjave o priznanju su bile vjerodostojne i nije bilo dokaza da su dobijene pod finansijskom ili moralnom prisilom.
16. Kasacioni sud je zatim razmatrao uticaj žalbenih navoda da su priznanja državnom tužiocu bila rezultat prisile nametnute branjenicima i njihovim porodicama za vrijeme pritvora od strane GID-a. Takav postupak za vrijeme istrage nije u skladu sa jordanskim pravom te izlaže počnioce kažnjavanju. Međutim, pretpostavljajući čak da su tvrdnje branjenika istinite, to ne bi dovelo do poništenja izjava o priznanju datih javnom tužiocu, osim ako bi se dokazalo da su ta priznanja bila posljedica nezakonite prisile kako bi se natjerali branjenici da priznaju ono što nisu učinili. Branjenici nisu dokazali da je to bilo tako.
17. S obzirom da je podnosilac predstavke osuđen na tom suđenju, jordanske vlasti su zahtijevale ekstradiciju podnosioca predstavke iz Ujedinjenog Kraljevstva. Početkom 2000. godine, Jordan je povukao zahtjev.

 2. Sudski postupak Urota milenijuma

18. U jesen 2000. godine, podnosiocu predstavke je opet suđeno in absentia u Jordanu, taj put u okviru postupka koji je poznat kao Urota milenijuma, koji se odnosio na udruživanje s ciljem izazivanja eksplozija na zapadne i izraelske mete u Jordanu, a koje bi se podudarale sa slavljenjem milenijuma. Urota je razotkrivena prije nego što su napadi realizirani. Navedeno je da je podnosilac predstavke obezbijedio novac za kompjuter i da je podsticao napade tekstovima koji su nađeni u kući jednog subranjenika, gosp. Abu Hawshera. Podnosilac predstavke tvrdi da je glavni dokaz protiv njega bilo svjedočenje Abu Hawshera.
19. Većina branjenika je bila osuđena za većinu tačaka optužnice; neki od njih su bili u potpunosti ili djelomično oslobođeni. Podnosilac predstavke je bio proglašen krivim i osuđen na 15 godina zatvora uz teški rad. Ostali branjenici, uključujući Abu Hawshera, su bili osuđeni na smrtne kazne. Neki od branjenika, uključujući, čini se, Abu Hawshera, su tvrdili u žalbama da su bili mučeni za vrijeme ispitivanja u trajanju od 50 dana kada im je uskraćen pristup advokatu. Kasacioni sud je odbio taj žalbeni razlog, smatrajući da zapisnici sa ispitivanja pokazuju da je svakom branjeniku bilo rečeno da ima pravo na šutnju u vezi sa optužbama, osim ako je njihov advokat prisutan. Podnosilac predstavke također ističe da je Kasacioni sud ustanovio da je navodno zlostavljanje za vrijeme pritvora od strane GID-a irelevantno jer se Sud državne sigurnosti nije oslonio na priznanja branjenika GID-u, nego na njihova priznanja javnom tužiocu. Abu Hawsher ostaje predmet smrtne kazne.
20. Zaključci Specijalne komisije za rješavanje žalbi u domenu imigracije Ujedinjenog Kraljevstva (United KingdomSpecial Immigration Appeals Commission, u daljem tekstu:SIAC) o dokazima predočenim na svakom suđenju su naznačeni u stavu 45. dole. Dodatni dokazi koji su na raspolaganju od vremena SIAC-ovih zaključaka, a koji su dostavljeni Sudu, su rezimirani u st. 94-105 dole.

C.  Sporazum o memorandumu o razumijevanju (MOR) između Ujedinjenog Kraljevstva i Jordana

21. U oktobru 2001. godine, Foreign Office je obavijestio Vladu Ujedinjenog Kraljevstva da član 3. Konvencije onemogućava deportaciju osoba osumnjičenih za terorizam u Jordan. U martu 2003. godine, nakon što je Vlada razmatrala mogućnost ukljanjanja takvih prepreka deportaciji, Foreign Office je potvrdio da njegova obavijest iz oktobra 2003. godine ostaje i dalje na snazi, ali da razmatra da li bi ključne zemlje bile voljne i da li bi mogle obezbijediti adekvatne garancije kako bi se osiguralo osobama potencijalne deportacije da se prema njima postupa na način koji je u skladu sa obavezama Ujedinjenog Kraljevstva. U maju 2003. godine, ministar vanjskih polsova se složio da bi zahtijevanje specifičnih i vjerodostojnih garancija od stranih vlada, u formi memoranduma o razumijevanju, moglo biti način da se omogući deportacija iz Ujedinjenog Kraljevstva.
22. U novembru 2003. godine, britanska ambasada u Amanu je primila upustva da pokrene ideju o okvirnom memoranduma o razumijevanju (MOR) sa jordanskom vladom. U februaru 2005. godine, nakon sastanaka između premijera Ujedinjenog Kraljevstva i jordanskog kralja, te između ministra unutrašnjih poslova Ujedinjenog Kraljevstva i ministra vanjskih poslova Jordana, sklopljen je sporazum na principu MOR-a.
23. Daljnji pregovori su se održali u junu 2005. godine, a MOR je potpisan u august 2005. godine. U tom MOR-u je naznačeno niz garancija u skladu sa međunarodnim standardima za zaštitu ljudskih prava kojih bi se pridržavalo kada neko bude vraćen iz jedne zemlje u drugu (vidi, stav 76. dole). Istog dana je potpisan dodatni sporazum, koji je poslao otpravnik poslova Ujedinjenog Kraljevstva u Amanu jordanskom ministarstvu unutrašnjih poslova, u kojem je naznačena sposobnost jordanske vlade da pruži garancije u pojedinačnim slučajevima da smrtna kazna neće biti izvršena. U vezi sa podnosiocem predstavke, postavljenja su dodatna pitanja jordanskoj Vladi u vezi sa vođenjem bilo kakvog ponovnog postupka s kojim bi se on suočio nakon deportacije; odgovore na ta pitanja je dao pravni savjetnik Ministarstva vanjskih poslova Jordana u maju 2006. godine.
24. MOR je također predvidio odrebu prema kojoj će bilo koja vraćena osoba na osnovu njega imati kontakt i brze i redovne obilaske od strane predstavnika nekog neovisnog tijela kojeg će zajednički imenovati vlade Ujedinjenog Kraljevstva i Jordana. Dana 24. oktobra 2005. godine, Centar Adaleh za studije o ljudskim pravima (Centar Adaleh) je potpisao Sporazum o monitoringu sa Vladom Ujedinjenog Kraljevstva. Dana 13. februara 2006. godine, utanačeni su opći uvjeti djelovanja Centra Adaleh (vidi, stav 80. dole).

D.  Žalba podnosioca predstavke protiv deportacije

25. Dana 11. augusta 2005. godine, tj. dan nakon što je MOR potpisan, državni sekretar je službeno obavijestio podnosioca predstavke o namjeri da se on deportira. Državni sekretar je službeno potvrdio da je odluka da se podnosilac predstavke deportira donesena u interesu državne sigurnosti. Podnosilac predstavke se žalio SIAC-u protiv te odluke tvrdeći, inter alia, da je to u nesaglasnosti sa članovima 2, 3, 5. i 6. Konvencije. Pozivajući se na svoj prethodni zahtjev za azil, on je tvrdio da će njegov položaj eksponiranosti u javnosti značiti da je on od stvarnog interesa za jordanske vlasti. Ako bude deportiran, suočit će se sa ponovnim postupkom za djela za koja je osuđen in absentia. Dakle, suočio bi se da prilično dugim pritvorom prije suđenja (što bi bilo u suprotnosti sa članom 5) i, ako bi bio osuđen, suočio bi se sa kaznom dugotrajnog zatvora. On je istakao da svi ti faktori znače da je izložen stvarnom riziku od mučenja, bilo prije suđenja ili nakon što bude osuđen, s ciljem dobijanja priznanja od njega ili pribavljanja informacija iz drugih razloga. Istakao je i da je izložen riziku od smrtne kazne ili izručenja u druge zemlje, kao što su Sjedinjene Američke Države. Pozivajući se na član 6, on je naveo da bi ponovno suđenje bilo flagrantno nepravično: Sudu državne sigurnosti, koji je vojni sud, nedostaje neovisnosti o izvršnoj vlasti te postoji stvarni rizik da bi dokazi dobijeni mučenjem – bilo od njega, njegovih subranjenika ili ostalih zatvorenika – bili prihvaćeni protiv njega.

1.  Postupak pred SIAC-om

(a)  Vođenje postupka pred SIAC-om i njegovi zaključci u vezi sa nacionalnom sigurnošću

26. SIAC je odbio žalbu podnosioca predstavke 26. februara 2007. godine. SIAC je razmatrao žalbu u dva dijela: “na otvorenoj sjednici”, kada su predočeni razlozi i dokazi državnog sekretara u prisustvu podnosioca predstavke i njegovih zastupnika, i “na zatvorenoj sjednici”, kada su predočeni dijelovi razloga i dokaza državnog sekretara koji nisu mogli biti otkriveni iz sigurnosnih razloga (vidi, stav 69. dole). SIAC je saslušao dokaze na zatvorenoj sjednici u vezi sa procesom zaključivanja MOR-a, stepenom do kojeg bi on ublažio rizik od mučenja i dokaze u vezi sa navodima o prijetnji koju podnosilac predstavke predstavlja po nacionalnu sigurnost Ujedinjenog Kraljevstva (“povjerljivi materijal”). Podnosilac predstavke i njegov zastupnik su bili isključeni sa zatvorenih sjednica, ali su specijalni advokati zastupali njegove interese. Nakon toga, SIAC je donio “javnu presudu”, koja je bila dostupna javnosti, i “nejavnu presudu”, koja je uručena samo državnom sekretaru i specijalnim advokatima.
27. U pogledu odluke o pitanju da li je deportacija podnosioca predstavke potrebna u interesu nacionalne sigurnosti, SIAC je smatrao da su razlozi državnog sekretara “utemeljeni na dokazima” budući da su podnosioca predstavke mnogi teroristi smatrali duhovnim vođom čiji su stavovi davali legitimitet djelima nasilja. Međutim, SIAC nije uzeo u obzir nijednu od tačaka po kojima je podnosilac predstavke osuđen in absentia u Jordanu, koje su prvobitno istaknute kao dio predmeta Vlade. Razlog za to je bila činjenica da je Vlada usvojila ono što je opisano kao “pragmatičan pristup” pri povlačenju svih dokaza koji bi mogli biti dobijeni mučenjem jer bi to iziskivalo istragu u vezi sa pitanjem li su oni dobijeni mučenjem. Tako i s tim ciljem je urađeno u skladu sa odlukom Doma lordova u predmetu A. i ostali (broj 2) (vidi, st. 136. i 137. dole).
28. SIAC je nakon toga ispitao dokaze koje je dobio iz raznih izvora, uključujući gosp. Marka Oakdena, višeg diplomatu Ujedinjenog Kraljevstva, koji je predočio dokaze u vezi sa pregovorima o MOR-u, Sporazumu o monitoringu sa Centrom Adaleh i riziku po podnosioca predstavke u Jordanu. U ime podnosioca predstavke, SIAC je saslušao dokaze o jordanskom režimu od tri akademika. On je također dobio dokaze od baristera koji govori arapski, gđe Ranae Refahi koja je putovala u Jordan da bi provela istraživanje o dva prethodna suđenja, uključujući intervjue sa branjenicima i njihovim advokatima. Pored toga, SIAC je razmotrio dokaze o interesima Vlade Sjedinjenih Američkih Država za podnosioca predstavke i izjave da je jedan jordanski državljanin bio predmet posebnog izručenja iz Jordana u Sjedinjene Američke Države.

(b)   Zaključci SIAC-a o MOR-u

29. SIAC je naznačio da su presude Suda u predmetu Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 15. novembra 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996-V, i predmetu Mamatkulov i Askarov protiv Turske [VV], br. 46827/99 i 46951/99, ECHR 2005-I, pokazale da je moguće zakonito oslanjanje na garancije; međutim, važnost koja se tome pridaje ovisi o okolnostima svakog predmeta. Postoji razlika između oslanjanja na garancije prema kojima se od neke države zahtijeva da djeluje na način koji nije u skladu sa njenim uobičajenim pravom i garancija prema kojima se od neke države zahtijeva da se drži onoga što njeno pravo iziskuje, ali postoji mogućnost da se ne poštuje u potpunosti ili redovno u praksi. Pozivajući se na odluku Komiteta protiv mučenja Ujedinjenih naroda u predmetu Agiza protiv Švedske (vidi, stav 147. dole), u kojem su švedske vlasti protjerale egipatskog državljanina nakon što su dobijene garancije od Egipta, SIAC je istakao:

“Predmet Agiza predstavlja jasno upozorenje o opasnosti od jednostavnog oslanjanja na riječi i diplomatski monitoring. Već su postojali upozoravajući znakovi koji su trebali uzbuniti švedske vlasti o riziku, uključujući ulogu koju su omogućile stranim obavještajnim organizacijama. Međutim, ističemo ono što su za nas krucijalne razlike: snaga, trajanje i produbljenost bilateralnih odnosa između dvije zemlje u usporedbi sa bilo čim što je bilo naznačeno između Švedske i Egipta; način na koji su se pregovori o MOR-u odvijali i diplomatska procjena njihovog značaja; posebne okolnosti koje se odnose na [ovog podnosioca predstavke] i Jordana; stepen rizika u različitim fazama, usljed izostanka MOR-a, naročito u ranim fazama pritvora kada je bi rizik od mučenja od strane GID-a bio najveći i kada se desilo, kao što je potvrđeno, mučenje Agize u Egiptu; brzina kojom bi posmatrači zahtijevali i, kao što smatramo, dobili pristup podnositelju žalbe u tim ranim danima. Šveđani su osjećali da bi zahtijevanje da vide Agizu iznevjerilo potrebno povjerenje u Egipćane, a takav osjećaj ne postoji ni kod Ujedinjenog Kraljevstva, Centra [Adaleh] ili jordanske vlade. Vrijedi sasvim suprotno. Jedan aspekt tog predmeta koji je također zabrinjavao [Komitet protiv mučenja] je da je Agiza protjeran bez konačne sudske odluke u tom predmetu. To ne bi bio slučaj u ovom predmetu.”

30. U ovom predmetu, politička situacija u Jordanu i sloboda nevladnih organizacija, iako ograničena, štampe i parlamenta da izraze zabrinutost bi smanjila rizik sa kojim se podnosilac predstavke suočava. Pored toga, stepen kontrole na koji je Jordan pristao u skladu sa MOR-om pokazuje da je on voljan da se povinuje uvjetima i duhu MOR-a. Svaka zemlja ima istinski interes u sprečavanju kršenja MOR-a: diplomatski odnosi između Ujedinjenog Kraljevstva i Jordana su prijateljski i dugotrajni, od istinske vrijednosti za Jordan, te će on imati istinski poticaj da izbjegava kršenje svoje riječi. Obje zemlje imaju interes u održavanju saradnje u vezi sa pitanjem antiterorističkih akcija. Ujedinjeno Kraljevstvo se uistinu brine da izruči strane državljane bez povrede prava iz člana 3, te bi neuspjeh u ovom predmetu kojem je dat izuzetan publicitet predstavljao veliki nazadak za taj proces. Perma tome, ta briga bi bila dodatni poticaj da se ispita bilo koje kršenje MOR-a. Iako u MOR-u nisu naznačene mjere koje bi trebalo poduzeti u slučaju takve istrage, SIAC je prihvatio dokaze gosp. Oakdena da bi bilo koje neodgovaranje jordanske vlade na diplomatska pitanja vodilo “brzoj eskalaciji diplomatskih i ministarskih kontakata i reakcija”.
31. SIAC je prihvatio da postoje izvjesne slabosti MOR-a i odredbi o monitoringu. Neke zaštitne odredbe, kao što su pristup advokatu bez odlaganja, snimanje intervjua, neovisni medicinski pregledi i zabrana zatvaranja na tajnim mjestima, nisu bile eksplicitno naznačene, ali većina tih aspekata je bila predviđena u stvarnosti. Nije postojala garancija da će pristup podnosiocu predstavke, kao što je zahtijevao Centar Adaleh u općim odredbama o svom djelovanju, biti uvijek dozvoljen, ali bi bilo koje odbijanje izašlo na vidjelo vrlo brzo; od Centra Adaleh se očekivalo da na početku pritvora posjećuje podnosioca predstavke tri puta sedmično. SIAC je također očekivao od GID-a i jordanske vlade da reagira brzo na bilo stajalište Ujedinjenog Kraljevsta da se posjeta ne dozvoljava. “Uznemirujuća” je bila činjenica da specijalom izvjestitelju o mučenju Ujedinjenih nacija nije bio dozvoljen pristup GID-ovim objektima u junu 2006. godine uprkos ranijem dogovoru da će mu biti omogućen slobodan pristup. Međutim, prema saslušanim dokazima, SIAC je ustanovio da nije postojao stvaran rizik od zlostavljanja podnosioca predstavke od strane GID-a. Postojala je slabost koja se odnosila na “relativno neiskustvo i veličinu” Centra Adaleh; on bi preuzeo zadatak koji bi za njega bio nov; i njegovo osoblje nije imalo stručno znanje, kao što je on priznao. To je bilo poprilično novo tijelo sa ograničenim sredstvima i osobljem premda se to moglo prevazići, a Ujedinjeno Kraljevstvo bi snosilo troškove. To je činjenica u vezi sa posjetama monitoringa koja je bila važna, te izostanak stručnog znanja nije bio sudbonosan za njegov značaj.

(c)   Zaključci SIAC-a o članu 3.

32. Vlada Ujedinjenog Kraljevstva nije osporavala opće argumente iz raspoloživog materijala u vezi sa evidentiranim stanjem ljudskih prava u Jordanu i, prema mišljenju SIAC-a, detalji o povredi ljudskih prava u Jordanu su ostali relevantni za prosuđivanje rizika sa kojim se suočava podnosilac predstavke. Vlada je također zauzela stav da ne može vratiti podnosioca predstavke u Jordan prema međunarodnim obavezama zbog nedostatka posebnih mjera u MOR-u. Međutim, SIAC je smatrao da je važno da se razmotre rizici sa kojima se suočava podnosilac predstavke pozivanjem na vjerovatan slijed događaja ako on bude vraćen. SIAC je smatrao da MOR ne bi bio potreban za svaki mogući rizik, nego za jačanje raspoložive zaštite.
33. SIAC je prihvatio da bi podnosilac predstavke bio pritvoren u GIDovim objektima po povratku i da bi mu se ponovo sudilo po dvije tačke optužnice za koje je bio osuđen in absentia. Centar Adaleh bi ga pratio do mjesta pritvora i bio bi podvrgnut medicinskom pregledu. SIAC je također prihvatio da bi GID ispitivao podnosioca predstavke s ciljem dobijanja priznanja u svrhu sudskog postupka i u opću obavještajnu svrhu, premda je SIAC smatrao da je spekulativne prirode da bi GID ispitivao podnosioca predstavke o ostalim krivičnim djelima da bi pribavio dodatne optužbe protiv njega; nisu postojali dokazi o bilo kojim drugim zaostalim optužbama. SIAC je također prihvatio da bi Sjedinjene Američke Države zahtijevale da ispitaju podnosioca predstavke i da bi do toga došlo neposredno nakon njegovog dolaska u Jordan. Međutim, nije postojao stvaran rizik da bi član 3. bio povrijeđen prije okončanja ponovnog suđenja.
34. Postoji stvarni rizik od mučenja ili zlostavljanja “običnog islamskog ekstremiste” u GID-ovom pritvoru prije optužbe budući da je takvo zlostavljanje rasprostranjeno i dugotrajno i jer postoji klima nakažnjivosti i izbjegavanja međunarodnog nadgledanja GID-a. Međutim, podnosilac predstavke bi bio zaštićen svojom visokom eksponiranošću javnosti, MORom i Sporazumom o monitoringu, posebno zbog toga što bi Centar Adaleh nastojao da “pokaže svoju sposobnost” i jer bio sam bio podvrgnut budnosti drugih nevladinih organizacija. Tim bi se spriječio bilo koji stvarni rizik od GID-ove taktike kao što je odbijanje pristupa u zadnjem momentu, tvrdnje da podnosilac predstavke ne želi da vidi posmatrače ili transfer podnosioca predstavke na drugo mjesto bez obavještavanja. Pristup Centra Adaleh bi također spriječio izolaciju podnosioca predstavke u pritvoru.
35. MOR bi također neutralizirao klimu nekažnjivosti koja je prevladavala u okviru GID-a i tolerisanje mučenja od strane njegovih viših predstavnika. MOR i Sporazum o monitoringu su podržani na najvišim nivoima u Jordanu – prestiž i politička moć Kralja Jordana su stajali iza MOR-a – tako da bi bilo opravdano smatrati da su upute o postupanju prema podnosiocu predstavke bile date GID-u, te bi on bio svjestan da bilo koje kršenje ne bi prošlo nekažnjeno. Pored toga, viši predstavnici GID-a su učestvovali u pregovorima o MOR-u pa bi, prema tome, znali koje su posljedice bilo kojeg nepovinovanja MOR-u. Čak i ako zloupotrebe predstavljaju uobičajen rad nepokornih službenih lica, specifičan i neuobičajen položaj podnosioca predstavke i dejstvo MOR-a bi navelo viša službena lica da spriječe zlostavljanje u njegovom slučaju, čak ako bi oni to rade samo van vlastitog interesa.
36. Ispitivanje Sjedinjenih Američkih Država nije zabranjeno MOR-om, i prema SIAC-u, Centralnoj obavještajnoj agenciji Sjedinjenih Američkih Država (United States Central Intelligence Agency, u daljem tekstu: CIA) bi bilo dozvoljeno da direktno ispituje podnosioca predstavke uz prisustvo GID-a. Međutim, Ujedinjeno Kraljevstvo bi Sjedinjenim Američkim Državama jasno naznačilo svoje interese da osigura da se MOR ne prekrši. Jordanske vlasti i Sjedinjene Američke Države bi bile pažljive da osiguraju da Sjedinjene Američke Države “ne pređu granicu dozvoljenog”. Pretpostavljajući da bi podnosilac predstavke ostao u GID-ovom pritvoru i da da ne bi bio izručen Sjedinjenim Američkim Državama, ne bi postojao stvaran rizik od zlostavljanja u fazi prije suđenja. Isto tako, malo je vjerovatno da bi podnosilac predstavke bio smješten u nekom tajnom pritvoru GID-a ili CIA-e u Jordanu.
37. Isti faktori se primjenjuju na bilo koje ispitivanje koje bi se moglo desiti neposredno nakon osuđivanja ili oslobađanja podnosioca predstavke. MOR bi se i dalje primjenjivao i bilo bi u interesu i Jordanaca i Amerikanca da vode istragu čim se ukaže prilika, a ne nakon suđenja. Također je utvrđeno da je malo vjerovatno da bi izuzetna eksponiranost javnosti podnosioca predstavke “značajno oslabila za nekoliko godina”.
38. Malo je vjerovatno da bi jordanske vlasti naknadno optužile podnosioca predstavke za djela kažnjiva smrtnom kaznom ili zahtijevale smrtnu kaznu u vezi sa djelima za koja je podnosiocu predstavke trebalo biti ponovo suđeno. Umjesto toga, u slučaju da podnosilac predstavke bude osuđen, on bi se suočio sa prilično dugom zatvorskom kaznom. Postojao je stvaran rizik od kazne doživotnog zatvora u pogledu sudskog procesa Reforma i osporavanje premda je postojala veća mogućnost da bi ona bila znatno manja zbog načina na koji su presude u odnosu na ostale branjenike bile smanjene po žalbi, na 4 ili 5 godina. Nije postojao rizik od kazne doživotnog zatvora u ponovnom suđenju u predmetu Urota milenijuma. Nije postojalo pravilo kojim bi se spriječilo izricanje kazne teže od 15 godina zatvora koja je bila izrečena in absentia. Međutim, jasna praksa je bila protiv iziricanje teže kazne u ponovnim suđenjima nakon prvobitne osude in absentia te nije postojao razlog da se zauzme manje povoljno stanovište za podnosioca predstavke onda kada bude prisutan od onog kada nije bio prisutan. Podnosilac predstavke bi služio bilo koju zatvorsku kaznu u običnom zatvoru, a ne u GID-ovim objektima za pritvor; kazna teškog fizičkog rada nije istovremeno uključivala bilo koju drugu kaznu. Opći uvjeti ne bili u suprotnosti sa članom 3. i premda nekada dolazi do premlaćivanja, nisu postojali dokazi da bi podnosioca predstavke smatrali zatvorenikom islamistom. Njegov status bi ga opet štitio.
39. U vezi sa izručenjem, postojao je “jak motiv” za vlade Jordana i Sjedinjenih Američkih Država da ne dozvole da se to desi, a povrh svega stvarni domaći politički problemi koji bi time bili uzrokovani jordanskoj vlasti i nespremnost Sjedinjenih Američkih Država da destabiliziraju jordanski režim. Bilo koja faza navedenog izručenja iz Jordana je uključivala ljude drugih državljanstava ili, u jednom predmetu, dvostrukog jordanskog/državljanstva SAD-a. Isto tako, malo je vjerovatno da bi podnosilac predstavke bio premješten u tajni pritvor CIA-e u Jordanu budući da bi to iziskivalo prešutno odobrenje jordanskih vlasti, što je suprotno MOR-u. Također je malo vjerovatno da bi Vlada Sjedinjenih Američkih Država zahtijevala izručenje podnosioca predstavke iz Jordana kada nije zahtijevala izručenje iz Ujedinjenog Kraljevstva i postojale bi političke poteškoće za Jordan da udovolji takvom zahtjevu.

(d)   Zaključci SIAC-a o članu 5.

40. U vezi sa pritvorom podnosioca predstavke nakon njegovog vraćanja u Jordan, SIAC je istakao da na zahtjev tužioca sudovi redovno i zakonito produžavaju rok za obavještavanje javnih vlasti o hapšenju (48 sati) i podizanje formalne optužnice (15) u fazama od 15 dana do maksimalnih 50 dana. Prema tome, bilo bi u saglasnosti sa jordanskim pravom da podnosilac predstavke bude držan u pritvoru 50 dana, a da ne bude fizički izveden pred sud prije nego što bude optužen. Takva produženja odobrava sudska vlast premda ne nužno u fizičkoj prisutnosti osumnjičenog.
41. SIAC je naznačio da MOR ne iziskuje eksplicitno da nema produženja rokova koji prekoračuju 15 prvobitnih dana pritvora, ali iziskuje da vraćena osoba bude odmah izvedena pred sudiju ili drugu osobu koja je zakonski ovlaštena da odredi zakonitost pritovra. Premda riječ “odmah” nije definirana u MOR-u, SIAC je smatrao da bi taj dio MOR-a bio izvršen, naročito zbog toga što je to bilo jedno od prvih pitanja kojim bi MOR djelovao, i da bi prvo pojavljivanje podnosioca predstavke pred sudskom vlašću bilo u roku od 48 sati. Ne bi došlo do kršenja MOR-a ako bi podnosilac predstavke bio pritvoren maksimalnih 50 dana putem sudski odobrenih produženja od 15 dana ili ako bi bio odsutan kada te zadnje odluke budu bile donesene. Međutim, malo je vjerovatno da bi u stvarnosti bio zatražen ukupan period od 50 dana, čak i da nema MOR-a, jer se podnosilac predstavke suočava sa ponovnim suđenjem, a spis predmeta je već prošao kroz suđenje i žalbene postupke mnogo puta.

(e)   Zaključci SIAC-a o članu 6.

42. Ono o čemu su se svi složili pred SIAC-om je da bi prethodne osuđujuće presude podnosica predstavke bile proglašene nevažećim i da bi se suočio sa ponovnim suđenjem pred Sudom državne sigurnosti po istim tačkama optužnice.
43. Pored ta dva prigovora u vezi sa ponovnim suđenjem (prigovoru u vezi sa nepristrasnošću Suda državne sigurnosti i korištenja dokaza dobijenih mučenjem), podnosilac predstavke je istakao da bi ga GID, zvaničnici Sjedinjenih Američkih Država ili tužilac ispitivali u pritvoru bez prisustva advokata. Javni tužilac ima ovlasti u skladu sa članom 64(3) jordanskog Zakona o krivičnom postupku da vodi istragu bez prisustva advokata “kad god [smatra] da je to potrebno da bi otkrio istinu”. Ta odluka nije bila predmet preispitivanja premda je SIAC također istakao da priznanje dato javnom tužiocu nije prihvatljivo, osim ako je osoba bila upozorena da ne treba odgovoriti na pitanja bez prisustva advokata. SIAC je smatrao da je malo vjerovatno da će advokat podnosioca predstavke biti prisutan dok ga bude ispitivao GID ili zvaničnici Sjedinjenih Američkih Država, ali da je veoma vjerovato da će imati pristup advokatu kad god se pojavi pred sudijom ili javnim tužiocem. U smislu pripremanja odbrane prije suđenja, vrijeme i raspoloživa sredstva bi bili oskudniji od onih u Ujedinjenom Kraljevstvu, ali, ipak, bolji nego što je to uobičajen slučaj u Jordanu.
44. U vezi sa nedostatkom neovisnosti i nepristrasnosti Suda državne sigurnosti, SIAC je ustanovio da će se sud sastojati od trojice sudija, od kojih će najmanje dvojica biti zakonski kvalificirana vojna lica bez sigurnosti položaja. Javni tužilac će također biti vojno lice. Žalba bi se ulagala Kasacionom sudu, kao građanskom sudu, premda taj sud ne može razmatrati pritužbe o bilo kojoj nepravičnosti suđenja koja proizilazi iz vojnog sastava Suda državne sigurnosti.
45. U vezi sa potencijalnim korištenjem dokaza dobijenih mučenjem na ponovnom suđenju podnosiocu predstavke, SIAC je ustanovio sljedeće:

“418.  Prema tome, jordanski pravni sistem, prema svojim odredbama, ne dozvoljava korištenje nedobrovoljnog priznanja ili inkriminrajućih izjava. Postoji sudsko ispitivanje navoda takve prirode prije nego što se prihvate dokazi. Ti navodi se mogu provjeriti dokazima. Stepen do kojeg se ti navodi mogu provjeriti u praksi ovisi o određenim karakteristikama sistema. Teret dokazivanja za neprihvatanje priznanja koja se daju tužiocu počiva na branjeniku. Očigledno ja da postoje poteškoće u dokazivanju GID-ovih prethodnih djela ili prijetnji usljed nedostatka sistema za snimanje ispitivanja, osiguranje prisustva advokata za vrijeme ispitivanja i neovisan medicinski pregled bez odlaganja. Vjerovatno postoji znatno oklijevanje Suda da prihvati da su priznanja tužiocu, kao zajednički izvor dokaza, okaljani zlostavljanjem. Ne čini se da su sud ili tužilac spremni da primoraju pojavljivanje GID-ovih zvaničnika da svjedoče o tim navodima. Postoji mogućnost da su ti navodi izrečeni rutinski, kao dio strategije odbrane.

419. Postoji veća spremnost da se provjeri priroda priznanja koja su data u toku GID-ovog ispitivanja. Postoje izvjesni dokazi da se priznanja koja su navodno dobijena mučenjem izuzimaju barem na nivou Kasacionog suda (premda nije jasno da li su oni dati GID-u ili tužiocu)

420. Međutim, opći i i specifični dokazi u vezi sa oba suđenja pokazuju da postoji stvarni rizik da su inkriminirajuće izjave protiv [podnosioca predstavke] dobijene kao rezultat GID-ovog postupka koji je u suprotnosti sa članom 3. Evropske konvencije; on je mogao dovesti ili nije do mučenja. Nije vjerovatno da te izjave neće biti prihvaćene na ponovnom suđenju jer nije vjerovatno da je Sud državne sigurnosti ubijeđen da su one dobijene na taj način, naročito zbog toga što je već odbio tu tvrdnju na prvim suđenjima, premda bi podnosioci izjava mogli predočiti dokaze da su dobijene tako i da su zapravo neistinite.”

Prema tome, SIAC je istakao da postoji velika vjerovatnoća da će prošle izjave date javnom tužiocu, koje inkriminiraju podnosioca predstavke, biti prihvaćene. SIAC je dalje zaključio da će te izjave biti od velikog, možda odlučujućeg, značaja protiv njega. U vezi sa tim aspektom suđenja, SIAC je istakao sljedeće:

“439.  Prema našem mišljenju, pitanje koje se ponovo postavlja je da li je ili nije nepravično da teret dokazivanja u Jordanu počiva na onome na čemu počiva u pogledu tog pitanja; mi ne smatramo da je po sebi nepravično. Međutim, čini se da taj teret dokazivanja nije popraćen nekim od osnovnih garancija protiv prethodnog zlostavljanja ili sredstavima za potpomaganje dokazivanja, na primjer video zapisom ili drugom zabilježbom GID-ovog ispitivanja, ograničenim periodima pritvora za ispitivanje, nepromjenjivom prisutnošću advokata, rutinskim medicinskim pregledima, pomoći od strane Suda u pozivanju relevantnih zvaničnika ili ljekara. Odluke je također donio sud kojem nedostaje neovisnosti i ne čini se da je podrobno ili energično ispitao navode te prirode. Imajući u vidu kombinaciju tih stvari, došli smo do zaključka da će suđenje vjerovatno biti nepravično u smislu člana 6. zbog načina na koji će žalbeni navodi o nedobrovoljnim izjavama biti razmatrani.”

46. SIAC je zaključio da uprkos njegovim zaključcima u vezi sa neovisnošću i nepristrasnošću Suda državne sigurnosti i stvarnog rizika od prihvatanja dokaza dobijenih u suprotnosti sa članom 3, flagrantnog uskraćivanja pravde na osnovu člana 6. Konvencije neće biti ako podnosiocu predstavke bude ponovo suđeno u Jordanu. SIAC je istakao da će se ponovno suđenje odvijati “u skladu sa zakonskim pravnim okvirom koji se odnosi na sudski sistem, proceduralna pravila i krivična djela”, da će podnosilac predstavke biti prisutan i da će biti javan. Spis sa prvobitnog suđenja će biti pred sudom koji će voditi ponovno suđenje, ali će podnosilac predstavke moći djelotvorno osporiti njegov sadržaj. Pogubljenje AlJeramaine i poteškoće sa kojima su se suočavali ostali svjedoci, naročito Abu Hawsher, neće dovesti do nepravičnosti ponovnog suđenja. SIAC je zaključio:

“446.  Prihvatamo nedostatak insitucionalne neovisnosti Suda državne sigurnosti. Nedostatak neovisnosti sudija Suda državne sigurnosti počiva u strukturi i sistemu. Ne postoje dokazi o tome zašto se određene sudije biraju za određene predmete, ili da se ‘na njih vrši pritisak’. Međutim, Sud državne sigurnosti nije puko sredstvo izvršne vlasti: postoje čvrsti dokazi da on procjenjuje dokaze i provjerava ih usporedbom sa zakonima, i oslobađa veliki broj branjenika. On je smanjio kazne vremenom.

447. Njegove sudije imaju pravnu edukaciju i karijeru vojnih pravnika. Postoji malo osnova van toga da se kaže da će biti pristrasni, i to nije bila glavna tačka žalbe. Njihova pozadina ih može učiniti skeptičnim u pogledu navodne GID-ove zlouptrebe koja utiče na izjave date tužiocu. Oni mogu instinktivno dijeliti mišljenje da su navodi o zlostavljanju rutinski dio načina odbrane da bi se opravdala inkiriminacija drugih. Pravni okvir je slabo podešen za detektiranje i djelovanje u pogledu navoda o zlouptrebi. Način na koji on pristupa prihvatanju dokaza, prema materijalu kojim raspolažemo, ne pokazuje da postoji podrobna analiza dokaza koji su potencijalno ukaljani. Ponovnom suđenju će se dati veliki publicitet, a javna suđenja mogu podstaći veliku brigu i nepristrasnost pri ispitivanju dokaza. To neće biti puki montirani proces, niti su to bila prva suđenja; niti će rezutat biti unaprijed donesena odluka bez obzira na dokaze.

448. Odluke su potkrijepljene obrazloženjima, a žalba Kasacionom sudu se može uložiti. Činjenica da takva žalba ne može otkloniti nedostatak strukturalne neovisnosti Suda državne sigurnosti nije razlog da ona ne postoji u ukupnoj procjeni pitanja da li će doći to potpunog uskraćivanja prava iz člana 6. Taj sud je građanski sud i dokazi o neprimjerenom uticaju izvršne vlasti putem postavljanja ili smjene su jako rijetki. Ostim toga, ne postoje dokazi o načinu na koji se njegova vijeća biraju, a ni dokazi da su “pod pritiskom” izvršne vlasti. On jasno djeluje kao protusredstvo rješenjima Suda državne sigurnosti u pogledu pravnih i proceduralnih pitanja, i, u slučaju kada je to relevantno, činjeničnih pitanja iako ne razmatra dokaze iznova ili nema punu jurisdikciju u pogledu činjeničnih pitanja izuzev u pogledu žalbi tužioca. Moguće presude nisu u potpunosti disproporcionalne krivičniom djelima.

449. Razmotrili smo opsežno prisup Suda državne sigurnosti u vezi sa prihvatanjem izjava koje su date tužiocu navodno kao rezultat prethodnog zlostavljanja. Premda smatramo da će zbir faktora dovesti do nepravičnosti ponovnog suđenja u tom pogledu, oni ne dovode do kompletnog uskraćivanja pravičnog suđenja. Postojanje pravne zabrane da se prihvataju takvi dokazi se ne može ignorirati, a ni činjenica da će Sud državne sigurnosti saslušati dokaze koji se odnose na žalbene navode. Uloga Kasacionog suda u revidiranju i ponekad odbacivanju zaključaka Suda državne sigurnosti po ovom pitanju je materijalna. Nedostatak procedurlanih garancija i garancija u vezi sa dokazima kojima se uspostavlja ravnoteža tereta dokazivanja, i vjerovatan uticaj načina razmišljanja u pogledu izjava datih tužiocu/sudiji u građanskom pravnom sistemu, što je prisutno u sudu sigurnosti koji je pod dominacijom vojnih pravnika, nije dovoljno za potpuno uskraćivanje pravde.

450. Imajući u vidu neizbježno fokusiranje na ono što je naznačeno kao potencijalno nepravično, postoji opasnost od fokusiranja na nedostatke pri odlučivanju da li će doći do potpunog uskraćivanja prava na pravično suđenje, a ne na posmatranje slike suđenja kao cjeline. Međutim, to je ono što se mora uraditi te nas je ta slika vodila zaključku o ovom pitanju.

451. Razni faktori koji će vjerovatno prouzrokovati kršenje člana 6. u ponovnom suđenju su do znatnog stepena međupovezani. Uzimajući ih u obzir kao cjelinu, to nas ne uvjerava da postoji stvarni rizik od potpunog uskraćivanja prava na pravično suđenje.”

47. Konačno, ako postoji stvarna mogućnost od dugotrajne zatvorske kazne, to ne mijenja SIAC-ov zaključak da ukupan karakter ponovnog suđenja neće biti potpuno uskraćivanje prava podnosiocu predstavke.

2.  Postupak pred Apelacionim sudom

48. Podnosilac predstavke se žalio Apelacionom sudu koji je donio presudu 9. aprila 2009. godine, usvajajući jednoglasno žalbu u pogledu člana 6. i u pogledu rizika od korištenja dokaza dobijenih u suprotnosti sa članom 3, te odbijajući je u pogledu svih ostlih razloga ([2008] EWCA Civ 290).
49. U pogledu žalbenih navoda podnosioca predstavke u vezi sa članom 3, koji su se odnosili na SIAC-ovo korištenje povjerljivih dokaza i oslanjanje na garancije iz MOR-a, Apelacioni sud je smatrao da je on, u vezi sa tim pitanjima, vezan svojom prethodnom odlukom u predmetu M.T. (Alžir), R.B. (Alžir), U (Alžir) protiv ministra unutrašnjih poslova [2007] EWCA Civ 808, u kojem je naznačio sljedeće: (i) SIAC može razmatrati povjerljive dokaze o sigurnosti po povratku; i (ii) relevantnost garancija za sigurnost po povratku je stvar činjeničnog, ne pravnog pitanja, pa prema tome nema jurisdikciju da razmatra žalbu po tom osnovu. Apelacioni sud je također odbacio žalbene navode podnosioca predstavke u vezi sa članom 5, smatrajući da SIAC ima pravo da presuđuje na način na koji je to uradio.
50. U vezi sa članom 6, Apelacioni sud je odbacio argument podnosioca predstavke da postoji stvaran rizik od “flagrantnog uskraćivanja pravde” u ponovnom suđenju u Jordanu zbog nedostatka neovisnosti i/ili nepristrasnosti Suda državne sigurnosti: SIAC je imao pravo da zaključi kao što je zaključio kad je riječ o tom pitanju, te taj zaključak nije preinačen u kasnijoj odluci ovog Suda u predmetu Al-Moayad protiv Njemačke (odluka), broj 35865/03, od 20. februara 2007.
51. Međutim, Apelacioni sud je prihvatio argument podnosioca predstavke da postoji stvaran rizik da će biti izložen “flagrantnom uskraćivanju pravde” zbog rizika da će izjave dobijene postupkom koji je protivan članu 3. biti prihvaćene kao dokazi protiv njega na njegovom ponovnom suđenju. Apelacioni sud je naznačio:

“45.  SIAC je podcijenio ili krivo shvatio fundamentalnu prirodu zabrane protiv korištenja dokaza dobijenih mučenjem u pravu Konvencije. Pravni zastupnik državnog sekretara je rekao da nije dio njegovog izlaganja da kaže, ako je jasno da će se suđenje odvijati na temelju dokaza dobijenih mučenjem, bilo samih pojedinaca ili trećih strana, da to neće dovesti do flagrantnog uskraćivanja pravde. Prema tome, budući da je SIAC ustanovio da je činjenica da postoji velika vjerovatnoća da će dokazi koji bi uistini mogli biti dobijeni mučenjem (SIAC, stav 436); ili u pogledu kojih postoji uistinu stvaran rizik da su dobijeni mučenjem ili drugim postupanjem koje krši član 3 (SIAC, stav 437); biti prihvaćeni na suđenju gospodinu Othmanu; onda SIAC mora biti zadovoljam će takvi dokazi biti izuzeti ili da se o njima neće odlučivati. Razlozi kojima je SIAC potkrijepio svoj zaključak da ne postoji prijetnja kršenju član 6. u tom pogledu su nedovoljni.

46.  Ističemo da to nije ili nije prvenstveno kritikovanje SIAC-ovog obrazloženja u smislu racionalnosti, premda uistinu dodatno smatramo da SIAC-ovi zaključci racionalno ne proizilaze iz zaključaka o činjenicama. Naš osnovni zaključak je radije da je SIAC pogriješio primjenjujući nedovoljno zahtjevan kriterij da bi odlučio o pitanju da li će član 6. biti prekršen.

(...)

48. Korištenja dokaza dobijenih mučenjem je zabranjeno Konvencijom, ne samo zbog toga što će dovesti do nepravičnosti suđenja nego naročito zbog povezanosti pitanja sa članom 3, fundamentalnom, bezuvjetnom i neukidivom zabranom koja se nalazi u središtu zaštita na osnovu Konvencije. Evropski sud za ljudska prava je naznačio u stavu 105. presude Jalloh protiv Njemačke 44 EHRR 32:

‘inkriminirajući dokazi - bilo u formi priznanja ili stvarnih dokaza - dobijeni djelima nasilja, brutalnosti ili ostalim postupcima koji mogu biti okarakterisani kao mučenje – se nikada ne trebaju uzeti u obzir kao dokazni materijal o krivici žrtve, neovisno od njihove dokazne vrijednosti. Bilo koji drugi zaključak bi služio indirektnom legitimiziranju određene vrste moralno neprihvatljivog postupka koje su tvorci člana tri zabranili ili, kao što je to dobro naznačeno u presudi Vrhovnog suda SAD-a, u predmetu Rochin, 342 US 165, “prikrivanju brutalnosti maskom zakona”.

To stanovište, da je korištenje dokaza dobijenih mučenjem ili zlostavljanjem zabranjeno ne samo, ili ne prvenstveno, zbog njihove vjerovatne nepouzdanosti nego radije zbog toga što država mora čvrsto stajati protiv postupka pomoću kojeg se došlo do dokaza, je univerzalno priznato i pravom Konvencije, a i izvan prava Konvencije.

Izuzetno snažna izjava u tom pogledu, citirajući mnoštvo isto tako snažno formulisanih odluka, je ona u stavu 17. govora lorda Binghama u predmetu A v Home Secretary (No 2) [2006] 2 AC 221.

49. SIAC je pogriješio što nije priznao krucijalnu razliku između kršenja člana 6. na tom osnovu i kršenja člana 6. koja su jednostavno zasnovana na nedostacima u sudskom procesu ili u sastavu suda. Umjesto toga, on je, u zaključcima u st. 449-450 svoje odluke (...), razmatrao moguće korištenje dokaza dobijenih mučenjem pari passu sa prigovorima o neovisnosti suda: vidi naročito, SIAC, st. 449-450. To je dovelo do nepriznavanja visokog stepena garancije koja se iziskuje u vezi sa postupkom u nekoj stranoj državi prije nego što neka osoba može na zakonit način biti deportirana da bi se suočila sa suđenjem koje bi moglo uključivati dokaze koji su dobijeni mučenjem.”

52. Apelacioni sud je istakao da je SIAC zaključio da neće doći do potpunog uskraćivanja pravde u pogledu korištenja dokaza dobijenih mučenjem pozivajući se na postupak, doduše ne u potpunosti zadovoljavajući, pred Sudom državne sigurnosti i Kasacionim sudom. Apelacioni sud je smatrao da se taj zaključak teško uklapa sa SIAC-ovim sopstvenim zaključcima o postupku pred Sudom državne sigurnosti, naročito SIAC-ovom zabrinutošću poteškoćama u dokazivanju da su dokazi dobijeni mučenjem. Prema mišljenju Apelacionog suda, SIAC-ova zabrinutost je “više nego dovoljno opravdana nabrajanjem niza nedostataka osnovnih garancija protiv prethodnog zlostavljanja” u Jordanu. On je također kritikovao SIAC-ovo “uznemiravajuće nedavanje” ispravnog značaja zaključcima o nedostacima Suda državne sigurnosti. Apelacioni sud je zaključio:

“U pogledu tih dokaza, SIAC nije mogao zaključiti da je rizik od potpunog uskraćivanja pravde, koji se sastoji od korištenja dokaza dobijenih mučenjem, bio adekvatno isključen. SIAC nije mogao to zaključiti da je ispravno razumio položaj tog aspekta člana 6. u pravu Konvencije.”

3.  Postupak pred Domom lordova

53. Državni sekretar je uložio žalbu Domu lordova na zaključak Apelacionog suda o članu 6. Podnosilac predstavke je uložio protužalbu u vezi sa njegovim ostalim žalbenim navodima o povredi Konvencije. Žalba je razmotrena sa žalbama dvojice podnosioca žalbi u predmetima M.T. (Alžir), R.B. i U (vidi, stav 48. gore). Prema tome, Dom Lordova je mogao u spojenim žalbama razmatrati korištenje povjerljivog materijala pred SIAC-om, pozivanje na garancije iz MOR-a i žalbene navode podnosioca predstavke o povredi čl. 5. i 6. Dom lordova je donio presudu 18. februara 2009. godine kojom je jednoglasno usvojio žalbu Vlade i odbio protužalbu podnosioca predstavke ([2009] UKHL 10).

(a)   Član 3: “zatvoreni” postupak pred SIAC-om

54. Lord Phillips je smatrao da SIAC ima zakonsko pravo da razmatra povjerljivi materijal pri procjenjivanju sigurnosti po povratku i da postoje uvjerljiva stanovišta politike da se to radi. Potrebno je napraviti razliku između između povjerljivog materijala o sigurnosti po povratku i korištenja povjerljivog materijala u ostalim postupcima, na primjer da bi se utvridilo postojanje prijetnje po nacionalu sigurnost od strane nekog pojedinca. U vezi sa ovim prvim pitanjem, pojedinac bi normalno bio svjestan prirode bilo kojeg rizika po povratku i, u svakom slučaju, na samom pojedincu je, a ne na državi, da obrazloži da li će biti izložen riziku po povratku. Nije od izuzetne važnosti za specijalnog advokata da može dobiti podatke od osobe koja se deportira u pogledu povjerljivih dokaza. U pogledu nepraktičnosti dobijanja adekvatnog vještaka-svjedoka koji ima pravo na pristup podacima, lord Phillips nije vidio taj problem kao nepravičan. SIAC-ova pravila procedure omogućavaju advokatu da zatraži od SIAC-a dodatne dokaze, te se na SIAC, kao stručni sud, može osloniti u smislu “donošenja realne procjene povjerljivog materijala u svjetlu podneska specijalnog advokata”. U pogledu garancija, lord Phillips je podržao stanovište da garancije iz MOR-a moraju biti objavljene, ali detalji pregovora koji su doveli do MOR-a mogu biti povjerljiv materijal.
55. Lord Hoffmann je odbacio argument podnosioca predstavke na fundamentalnijem osnovu prema kojem smatra da je jurisprudencija ovog Suda jasno naznačila da odluka o pitanju da li bi nalog za deportaciju mogao prekršiti član 3. ne zahtijeva “punu sudsku opremu člana 6. ili čak člana 5(4)”. Citirajući predmet Chahal, naveden gore, on je istakao da je “neovisna analiza zahtjeva” sve što je potrebno, a koja se pojavila u predmetu podnosioca predstavke.
56. Iako je prihvatio da ovaj Sud još uvijek nije imao priliku da analizira da li SIAC-ov sistem zadovoljava zahtjeve iz Konvencije, lord Hope je bio saglasan. On je smatrao da zadovoljava. Lord Brown je također bio saglasan ističući, u pogledu sigurnosti po povratku, da nikakav razlog nije iznesen protiv podnosioca predstavke, nego da je on taj koji je iznio razloge protiv države koja ga vraća.

(b)   Član 3: garancije i MOR

57. Lord Phillips (sa kojim su se ostali lordovi složili) je protumačio jurisprudenciju ovog Suda od vremena presude koja je donesena u predmetu Mamatkulov and Askarov, citiran gore, na način da garancije smatra “dijelom matrice koja se mora razmotriti” kada se odlučuje o pitanju da li postoje opravdani razlozi da se vjeruje da će se podnosilac predstavke suočiti sa postupkom suprotnim članu 3. On se pozvao na “obilje” međunarodnog pravnog materijala koji podržava prijedlog da garancije treba gledati sa skepticizmom ako ih je dala zemlja gdje je nečovječno postupanje državnih agenata svojstveno toj zemlji. Međutim, prema lordu Phillipsu, to je “slično ‘Kvaki 22’, da trebate zahtijevati garancije na koje se ne možete osloniti”. Odbacujući prijedlog, on je smatrao da je jedini osnov za miješanje u SIAC-ovo stanovište taj da, ako su njegovi zaključci da se može osloniti na garancije iracionalni, u ovom predmetu SIAC-ovi zaključci to nisu.

(c)   Član 5.

58. Dom lordova je jednoglasno odbio da se miješa u SIAC-ov zaključak o činjenici da se izlaganje podnosioca predstavke periodu od 50 dana pritvora bez pristupa sudu ili advokatu, prema joradanskom pravu, neće desiti. Lord Phillips je istakao da čak i ako se to desi, pritvor od 50 dana neće predstavljati flagrantno kršenje člana 5. Flagrantno kršenje je kršenje čije su posljedice tako ozbiljne da prekoračuju pravo države da protjera nekog stranca sa svoje teritorije. To bi mogao biti arbitrarni pitvor koji je trajao mnogo godina, ali ne i pritvor od 50 dana.

(d)   Član 6.

59. U pogledu člana 6, uzimajući u obzir ispitivanje pitanja da li će doći do“potpunog uskraćivanja ili poništavanja” prava na pravično suđenje, lord Phillips je naznačio:

“136.  Test koji se odnosi na pitanje da li član 6. treba staviti zabranu na deportaciju nekog stranca nije jednostavan, a ni adekvatan. Prije svega, nije lako postulirati šta dovodi do ‘potpunog uskraćivanja ili poništavanja prava na pravično suđenje’. Tom rečenicom se ne može iziskivati da svaki aspekt sudskog procesa bude nepravičan. (...) Ono što se traži je da mana ili mane u sudskom procesu budu takve da u osnovi uništavaju pravičnost suđenja koje se očekuje.

137.  Drugo, činjenica da osoba koju treba deportirati može smarati da u zemlji odredišta može biti podvrgnuta pravnom postupku koji je očigledno nepravičan ne može, po sebi, opravdati stavljanje zabrane na njenu deportaciju. Fokus ne smije jednostavno biti na nepravičnosti sudskog postupka, nego na njegovim mogućim posljedicama. Neprravičan postupak vodi povredi osnovnih ljudskih prava i stepen moguće povrede mora jasno biti važan faktor pri odlučivanju da li je deportiranje zabranjeno.”

60. Nakon što je prezentirao pregled relevantne sudske prakse ovog Suda, uključujući predmet Bader i Kanbor protiv Švedske, broj 13284/04, stav 42, ECHR 2005-XI, koji je istakao da bi ilustrirao potrebu za razmatranjem rizika od povrede člana 6, u vezi sa ostalim članovima, kao što su čl. 2. i 3, lord Phillips je istakao:

“[S]trazburška sudska praksa, onoliko koliko je ogledna, me je dovela do ovih zaključaka. Prije nego što deportacija nekog stranca može prouzrokovati kršenje člana 6, moraju postojati opradvdani razlozi da se vjeruje da postoji rizik (i) da će doći do fundamnetalne povrede principa pravičnog suđenja zagarantiranog članom 6 (ii) i da će to nepovinovanje dovesti do grubog kršenja pravde, što po sebi predstavlja flagrantnu povredu osnovnih prava žrtve.”

61. U ovom predmetu, drugi aspekt je zadovoljen potencijalnim zatvorskim kaznama sa kojima se podnosilac predstavke suočava. U pogledu prvog aspekta, lord Phillips je zaključio da uprkos činjenici da bi vojni sastav jordanskog Suda državne sigurnosti doveo do suđenja koje je suprotno članu 6, da se dešava u državi potpisnici Konvencije, on se složio sa stanovištima SIAC-a i Apelacionog suda da on ne može dovesti do “flagrantnog uskraćivanja pravde” koje je dovoljno da bi se spriječilo deportiranje u nekom predmetu protjerivanja.
62. U pogledu žalbenog navoda podnosioca predstavke da postoji stvaran rizik da su dokazi protiv njega dobijeni mučenjem, Lord Phillips je smatrao da je Apelacioni sud došao do pogrešnog zaključka. On je zahtijevao previsok stepen garancije da dokazi koji bi mogli biti dobijeni mučenjem neće biti korišteni u stranom postupku. On je izjavio:

“[Z]abrana prihvatanja dokaza dobijenih mučenjem ne postoji prvenstveno zbog toga što su takvi dokazi nepouzdani ili zbog toga što će prihvatanje dokaza dovesti do nepravičnog suđenja, nego zbog toga što ‘država mora čvrsto stajati protiv postupka kojim se došlo do dokaza’. Taj princip se primjenjuje na državu u kojoj je došlo do pokušaja da se predoče takvi dokazi. On ne iziskuje od ove države, Ujedinjenog Kraljevstva, da zadrži u svojoj državi, a na štetu nacionale sigurnosti, nekog osumnjičenog teroristu, osim ako postoji visok stepen garancije da dokazi dobijeni mučenjem neće biti predočeni protiv njega u Jordanu (...). Pitanje koje se postavilo pred SIAC-om je bilo da li postoje osnovani razlozi da se vjeruje da će u slučaju deportiranja gosp. Othmana u Jordan, krivični postupak sa kojim će se on tamo suočiti imati mane koje su takvog značaja da će u osnovi uništiti pravičnost suđenja ili, kako je SIAC naznačio, da će dovesti do potpunog uskraćivanja prava na pravično suđenje. SIAC je zaključio da mane koje je identificirao nisu zadovoljile taj strogi kriterij. Ja ne smatram da je SIAC pogriješio u pogledu pravnih pitanja pri donošenju tog zaključka.

63. Lord Hoffmann je istakao da ne postoji pravna odluka u vezi sa Konvencijom u pogledu pravila, a u kontekstu primjene člana 6. na predmete protjerivanja, da rizik od korištenja dokaza dobijenih mučenjem nužno vodi flagrantnom uskraćivanju pravde.
64. Lord Hope je bio saglasan. On je prihvatio da je ovaj Sud usvojio “beskompromisno stajalište” o korištenju dokaza dobijenih mučenjem na suđenju, ali da se dokazi pred SIAC-om ne pružaju do tog standarda. Postojali su navodi, ali nijedan dokaz. Tvrdnja da postoji stvaran rizik da su dokazi dobijeni mučenjem nije dovoljna da se zabrani izručenje. On je podsjetio na SIAC-ove zaključke da ponovno suđenje vjerovatno ne bi bilo u skladu sa članom 6. ako bi Jordan bio strana u Konvenciji, ali da će održati u skladu sa zakonski stvorenim pravnim okvirom. Postoje čvrsti dokazi da Sud državne sigurnosti, koji nije puko sredstvo izvršne vlasti, procjenjuje dokaze i provjerava ih usporedbom sa zakonima. Dakle, SIAC je imao pravo da donese zaključke na način kako je on to uradio u pogledu dokaza.
65. Lord Brown se složio sa lordom Phillips i, pozivajući se na većinsko mišljenje Velikog vijeća u predmetu Mamatkulov i Askarov (istakao gore), istakao je: “ako izručivanje nije bilo nezakonito u okolnostima tog predmeta, onda, prema mojoj prosudbi, protjerivanje zasigurno nije nezakonito u ovom predmetu.”
66. Lord Mance, koje se složio sa ostalim lordovima u pogledu člana 6. i svih ostalih žalbenih navoda, je istakao značajnu sličnost između koncepta “flagrantne nepravičnosti” u jurisprudeniji ovog Suda i koncepta uskraćivanja pravde u javnom međunarodnom pravu generalno. U vezi sa ovim drugim konceptom, prema modernom konsenzusu, okolnosti koje se odnose na činjenice moraju biti izuzetne da bi po međunarodnom pravu bila pokrenuta državna odgovornost.

II.  DOMAĆE RELEVANTNO PRAVO I PRAKSA

A.  Postupci pred SIAC-om

67. Kao što je naznačeno u predmetu A. i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (citiran gore, stav 91), SIAC je stvoren kao odgovor na presudu ovog Suda u predmetu Chahal (citiran gore).
68. Prema odjeljku 2(1) Zakona o Specijalnoj komisiji za rješavanje žalbi u domenu imigracije iz 1997. godine (Special Immigration Appeals Commission Act 1997, u daljem tekstu: Zakon iz 1997. godine), žalbe SIAC-u se mogu podnijeti na odluke o pitanjima imigracije, uključujući odluke o deportaciji, kada je odluka državnog sekretara donesena, potpuno ili djelomično, na osnovu razloga nacionalne sigurnosti ili, potpuno ili djelomično, na osnovu informacije koja, prema mišljenju državnog sekretara, ne treba biti objavljena u interesu nacionalne sigurnosti, interesu odnosa između Ujedinjenog Kraljevstva i bilo koje druge zemlje, ili, inače, u javnom interesu.
69. Isto tako je naznačeno u predmetu A. i ostali (stav 92) da SIAC ima poseban postupak koji mu omogućava da razmatra ne samo materijal koji je može biti javno objavljen (“javni materijal”) nego i ostale materijale koji ne mogu biti javno objavljeni (“nejavni materijal”). Ni podnosilac žalbe, a ni njegov pravni savjetnik ne mogu vidjeti nejavni materijal. Prema tome, generalni solisitor postavlja jednog ili više pravnih zastupnika koji imaju pravo pristupa povjerljivim informacijama, a koji su naznačeni kao “specijalni advokati” koji djeluju u ime podnositelja žalbe.

Pravilo 4. Pravila postupka Specijalne komisije za rješavanje žalbi u domenu imigracije iz 2003. godine (Special Immigration Appeals Commission (Procedure) Rules 2003, u daljem tekstu: Pravila iz 2003. godine) regulira korištenje nejavnog materijala. Ono glasi:

“(1)  U izvršavanju svojih funkcija, Komisija će osigurati da informacije ne budu javno objavljene ako bi objavljivanje bilo u suprotnosti sa interesima nacionalne sigurnosti, međunarodnih odnosa Ujedinjenog Kraljvstva, otkrivanja i prevencije kriminla, ili u bilo kojim drugim okolnostima u kojima bi javno objavljivanje nanijelo štetu javnom interesu.

(2)  U slučaju da ova pravila iziskuju da informacije ne budu javno objavljene, jer bi objavljivanje bilo u suprotnosti sa javnim interesom, taj zahtjev će se tumačiti u skladu sa stavom (1).

(3)  U skladu sa stavovima (1) i (2), Komisija se mora uvjeriti da materijal koji je njoj na raspolaganju omogućava da ispravno provede postupak.”

Pravilo 37(3)(c) propisuje da pri dostavljanju nejavnog materijala specijalnom advokatu, državni sekretar mora dostaviti i izjavu o materijalu u formi koja se može dostaviti podnositelju žalbe, ako je moguće i do stepena do kojeg je moguće bez otkrivanja informacija koje su u suprotnosti sa javnim interesom.

70. Pravilo 38. propisuje da specijalni advokat može osporiti prigovore državnog sekretara na objavljivanje nejavnog materijala. SIAC može potvrditi ili odbiti prigovore državnog sekretara. U slučaju odbijanja, on može naznačiti državnom sekretaru da dostavi podnositelju žalbe kompletan ili dio nejavnog materijala koji je evidentirao SIAC, a koji nije dostavljen podnositelju žalbe. U tom slučaju, od državnog sekretara se neće zahtijevati da dostavi meterijal ako izabere da se ne pozove na njega u postupku.
71. U pogledu “oslobađajućeg materijala”, tj. materijala koji bi vodio napredovanju predmeta podnositelja žalbe ili bi nazadovao predmet državnog sekretara, obavlja se pretraživanje. Oslobađajući materijal se otkriva podnositelju žalbe, osim ako to ne bi bilo u javnom intresu. U tom slučaju, on se otkriva specijalnom advokatu.
72. Odjeljak 7. Zakona iz 1997. godine dodjeljuje pravo na žalbu Apelacionom sudu protiv konačne odluke o žalbi koju je donio SIAC u Engleskoj i Velsu “u vezi sa bilo kojim pravnom pitanjem koje proizilazi iz takve odluke”.

B.  Sudska praksa SIAC-a u vezi sa garancijama

73. Pored Jordana, Vlada je vodila pregovore o memorandumu o razumijevanju o garnacijama sa Etiopijom, Libanom i Libijom. Vlada je dogovorila i okvirni sporazum da bi dobila garancije od Alžira. SIAC je razmotrio žalbe sedamnaestorice osoba koje je Vlada namjeravala deportirati na osnovu tih garancija. SIAC je razmotrio žalbu po žalbu, ali je generalni pristup u pogledu garancija utvrđen u predmetu B.B. protiv ministra unutrašnjih poslova (BB v. the Secretary of State for the Home Department), odluka SIAC-a od 5. decembra 2006. godine, stav 5, u kojem je ustanovio da prije nego što garancije mogu otkloniti stvaran rizik od zlostavljanja, četiri uvjeta moraju biti ispunjena:

(i)  uvjeti garancija moraju biti takvi da, ako budu ispunjeni, vraćena osoba neće biti podvrgunta postupku koji je u suprotnosti sa članom 3;

(ii) garancije su date u dobroj vjeri;

(iii)  mora postojati čvrst i objektivan osnov da se vjeruje da će garancije biti ispunjene;

(iv) ispunjavanje garancija mora biti provjerljivo.

74. Primjenjući taj kriterij, SIAC je ustanovio da su garancije bile dovoljne u pogledu Alžira (vidi, SIAC-ovu odluku u predmetu G. (od 8. februara 2007); Z. i W. (od 14. maja 2007) Y, B.B. i U. (od 2. novembra 2007); P.P. (od 23. novembra 2007); B. (od 30. jula 2008); T. (od 22. marta 2010); Sihali (broj 2) (od 26. marta 2010)). SIAC je također zaključio da su one dovoljne u pogledu Etiopije u predmetu X.X. (od 10. septembra 2010). SIAC je zaključio da su garancije nedovoljne u pogledu Libije, imajući u vidu promjenjivu prirodu Gadafijevog režima (D.D. i A.S., od 27. aprila 2007).
75. U pogledu Jordana, SIAC je zaključio da su garancije u saglasnosti sa članom 3. u predmetu V.V. (od 2. novembra 2007). SIAC je obratio pažnju na dodatne izvještaje o mučenju u jordanskim zatvorima te je smatrao da ti izvještaji potvrđuju njegovo stanovište da bez MOR-a postoji stvaran rizik od zlostavljanja. Međutim, ti izvještaji nisu doveli do promjene njegovih zaključaka u ovom predmetu prema kojima MOR i uloga Adalehovog monitoringa osiguravaju dovoljnu zaštitu.

III.  DOGOVORI  IZMEĐU UJEDINJENOG KRALJEVSTVA I JORDANA

A.  MOR

76. Naslov MOR-a koji je dogovoren između Vlade Ujedinjenog Kraljevstva i Vlade Jordana se poziva na reguliranje “odredbe o preuzimanju obaveza u pogledu određenih osoba prije deportiranja”.
77. U MOR-u se izjavljuje da će se vlasti obje države povinovati obavezama u vezi sa ljudskim pravima na osnovu međunarodnog prava u vezi sa osobom koja se deportira na osnovu MOR-a. Kada dođe do prihvatanja nekoga na osnovu MOR-a, primjenjuju se uvjeti utvrđeni u st. 18 MOR-a, zajedno sa drugim specifičnim garancijama koje obezbjeđuje država koja prihvata tu osobu. Stavovi 1-5 glase kako slijedi:

“1.  Ako bude uhapšena, pritvorena ili zatvorena po svom povratku, vraćenoj osobi će biti dodijeljen adekvatan smještaj, hrana i medicinski tretman, i prema njoj će se postupati na human i ispravan način u skladu sa međunardno prihvaćenim standardima.

2. Vraćena osoba koja je uhapšena ili pritvorena će biti izvedena bez odlaganja pred sudiju ili drugog službenika ovlaštenog po zakonu da vrši sudsku vlast da bi se moglo odlučiti o zakonitosti njenog pritvaranja.

3. Vlasti odredišne države će informirati bez odlaganja vraćenu osoba koja je uhapšena ili pritvorena o razlozima njenog hapšenja ili pritvaranja, i o bilo kojoj optužbi protiv nje.

4. Ako vraćena osoba bude uhapšena, pritvorena ili zatvorena u roku od 3 dana nakon dana njenog povratka, ona će imati pravo na kontakt, a potom na promptne i redovne posjete zastupnika nekog neovisnog tijela koje su zajedno imenovali vlasti Ujedinjenog Kraljevstva i Jordana. Takve posjete će biti omogućene najmanje jednom u četrnaest dana, i bez obzira da li je vraćena osoba osuđena ili nije, te posjete će uključivati mogućnost privatnih intervjua sa vraćenom osobom. Imenovano tijelo će predočiti izvještaj o svojim posjetama vlastima države koja je izručila tu osobu.

5. Osim u slučaju da je vraćena osoba uhapšena, pritvorena ili zatvorena, država prihvata neće praviti smetnje, ograničavati ili na drugi način spriječiti pristup vraćenoj osobi konzularnim mjestima države koja ju je izručila za vrijeme radnih sati. Međutim, država prihvata nije obavezna da olakša takav pristup obezbjeđivanjem prevoza koji je besplatan ili po nižim cijenama.”

78. Stav 6. garantira pravo na prakticiranje religije u pritvoru, a stav 7. osigurava vraćenoj osobi pravo na pravično suđenje pod uvjetima koji su slični onima koje predviđa član 6. stav 1. Konvencije. Stav 8. je replika člana 6. stav 3, s tim da su izostavljene tačke (a) i (e) tog člana.
79. U MOR-u je naznačeno da se bilo koja od vlada iz MOR-a može povući iz MOR-a slanjem obavijesti 6 mjeseci ranije, ali će se on i dalje primjenjivati na bilo koga ko bude vraćen.

B. Opći uvjeti sporazuma u vezi sa Centrom Adaleh

80. Opći uvjeti sporazuma koji se odnose na Centar Adaleh (tijelo za monitoring) propisuju da on mora biti operativno i finansijski neovisan o državi prihvata i mora biti u mogućnosti da podnese iskren i častan izvještaj. Osim toga, prema uvjetima sporazuma, on mora imati kapacitet da obavlja svoj zadatak i stručnjake (posmatrače) koji su obučeni da otkriju fizičke i psihičke znakove mučenja i zlostavljanja i da se obrate ostalim neovisnim stručnjacima ako je potrebno. Posmatrač treba pratiti svaku osobu koju vraćaju na osnovu MOR-a (vraćena osoba) za vrijeme njenog putovanja od države koja vraća osobu do države koja prihvata tu osobu, i treba otići sa njom do njenog doma ili, ako se radi o drugom mjestu prebivališta, do tog mjesta. On treba imati kontakt podatke o vraćenoj osobi, njenim najbližim srodnicima i treba biti dostupan bilo kojoj vraćenoj osobi ili najbližim srodnicima koji žele da ga kontaktiraju. On treba podnositi izvještaje državi koja je vratila tu osobu o bilo kojem problemu koji se pojavljuje u vezi sa postupanjem prema toj osobi ili u slučaju nestanka osobe. U prvoj godini nakon povratka osobe, posmatrač ju treba kontaktirati telefonom ili lično svake sedmice.
81. U vezi sa pritvorom, uvjeti glase:

“4.  Posjete pritvorenicima

(a)  Kada tijelo za monitoring sazna da je vraćena osoba pritvorena, posmatrač ili posmatrači trebaju posjetiti tu osobu bez odlaganja.

(b)  Nakon toga, posmatrači trebaju posjećivati sve pritvorenike često i bez obavještenja (najmanje onoliko često koliko to MOR omogućava); posmatrači trebaju razmotriti zatijevanje češćih posjeta kada je to mjereodavno, naročito u ranim fazama pritvora.

(c) Posmatrači trebaju intervjuirati pritvorenike iza zatvorenih vrata, ako je potrebno sa prevodiocem.

(d) Posjete u vezi sa monitoringom trebaju obavljati stručnjaci obučeni da otkriju fizičke i psihičke znakove mučenja i zlostavljanja. Posmatrač ili posmatrači koji obavljaju posjetu se moraju uvjeriti da su pritovreniku obezbjeđeni adekvatan smještaj, hrana i medicinksi tretman, i da se prema njemu postupa na human i ispravan način u skladu sa međunardno prihvaćenim standardima.

(e) Kada intervjuira nekog pritvorenika, posmatrač treba podstaći iskren razgovor i posmatrati stanje pritvorenika.

(f)  Posmatrači trebaju organizirati obavljenje medicinskog pregleda bez odlaganja u bilo koje vrijeme ako smatraju da postoje problemi u pogledu fizičkog i mentalnog zdravlja pritvorenika.

(g)  Tijelo za monitoring treba dobiti što je moguće više informacija o okolnostima pritvarnja pritvorenika i postupanju prema njemu, što podrazumijeva i dobijanje informacija pregledom pritvorskih prostorija, te treba izdejstvoati da bude informiran bez odlaganja ako pritvorenik bude premješten sa jednog pritorskog mjesta na drugo.”

82. Stav 5. propisuje da, s ciljem praćenja povinovanja pravu na pravično suđenje, posmatrači trebaju imati pristup svim saslušanjima, u skladu sa uvjetima nacionale sigurnosti. Stav 6. propisuje da posmatrači moraju osigurati da vode računa o bilo kojim specifičnim garancijama koje je dala odredišna država u pogledu bilo kojeg pojedinca koji je vraćen, i trebaju pratiti poštivanje tih garancija. Stav 7, koji se odnosi na izvještavanje, propisuje da tijelo za monitoring treba obezbijediti redovne i iskrene izvještaje državi koja je vratila neku osobu i treba odmah kontakitrati tu državu ako to posmatranje iziskuje.

C.  Dodatni dokazi o MOR-u i Centru Adaleh

1.  Izjave gospodina Laydena

83. U kontekstu postupka pred ovim Sudom, Vlada je dostavila dvije izjave gosp. Anthonyja Laydena, bivšeg diplmate, a sada specijalnog zastupnika Ujedinjenog Kraljevstva za deportaciju sa garancijama.
84. U prvoj izjavi, od 24. septembra 2009. godine, on je naznačio bliskost odnosa između Ujedinjenog Kraljevstva i Jordana, podršku Ujedinjenog Kraljevstva u raznim inicijativama u svrhu poboljšanja situacije u pogledu ljudskih prava u Jordanu te razne izvještaje (rezimirani u st. 106-124 dole), koji su pokazali da se situacija u Jordanu u pogledu ljudskih prava poboljšava.
85. U prvoj izjavi on također objašnjava da su vlade, nakon potpisivanja MOR-a, zajedno ocijenile koja organizacija treba preuzeti neovisan monitoring. Jordanska vlada je predložila Nacionalni centar za ljudska prava, ali kad je to tijelo odbilo saradnju, jordanska vlada je predložila Centar Adaleh koji je potom postavljen. Sporazum o monitoringu je potpisan nakon što su se predstavnici Centra Adaleh sastali sa ministrom vanjskih poslova Velike Britanije za Srednji istok i Sjevrenu Afriku. Nakon toga se održao sastanak između ministra unutrašnjih poslova i predsjednika Upravnog odbora Centra Adaleh, gosp. Arslanom MP, i njegovog osnivača i predsjednika, gosp. Rababe. Gosp. Arslan i gosp. Rababa su jasno naznačili da uprkos kritikama koje su upućene njihovoj odluci da djeluju kao tijelo za monitoring, oni smatraju da je to vrlo bitno za zaštitu ljudskih prava. Oni nisu bili prisiljeni da preuzmu tu ulogu ili da to prihvate radi finansijske koristi.
86. U prvoj izjavi je također naznačena obuka Centra Adaleh, te aktivnosti o podizanju svijesti o ljudskim pravima od momenta njegovog osnivanja 2003. godine. On je primio sredstva od velikog broja donatorskih agencija, ali nijednu od jordanske vlade. On se izjasnio protiv Vlade te je pripremio studiju o suzbijanju mučenja u Jordanu u kojoj je otvoreno kritizirao Vladu i GID. Nakon bojkotovanja njihovih radionica u trajanju od osamnaest mjeseci, GID je učestvovao u nizu radionica koje su počele u julu 2009. godine. Centar Adaleh je učestvovao u četiri posjete koje je orgaizovao Human Rights Watch GID-ovim pritvorskim jedinicama u Amanu. Gospodin Rababa je također detaljno odgovorio na kritike Human Rights Watcha o njegovoj sposobnosti da obavlja monitoring MOR-a (vidi, st. 91. i 146. dole).
87. Gospodina Layden je također izjavio da je Vlada Ujedinjenog Kraljevstva obezbijedila donacije i sredstva Centru Adaleh u vrijednosti od 774.898,00 GBP koje su bile namijenjene za edukaciju službenika o ljudskim pravima i stvaranje grupe stručnjaka. Od septembra 2009. godine, Centar Adaleh je imao deset uposlenika na puno radno vrijeme i dvadeset medicinskih i pravnih stručnjaka na pola radnog vremena. Centar se proširio uključivanjem Nacionalnog tima za borbu protiv mučenja, koji bi djelovao kao tijelo za monitoring. Tim je imao dvadeset šest članova i tri uposlenika Centra Adaleh.
88. U drugoj izjavi gosp. Laydena od 26. maja 2010. godine, ponovo je naznačeno da su odnosi između Jordana i Ujedinjenog Kraljevstva i dalje bliski nakon promjene vlade u Ujedinjenom Kraljevstvu. U izjavi je nazančen i pregled nedavnih reformi u Jordanu, uključujući promjene u krivičnom zakonu s ciljem uvođenja strožijih kazni za teška krivična djela kao što su mučenje i mjere s ciljem povećanja slobode štampe. U izjavi se rezimiraju podnesci Jordana Komitetu protiv mučenja Ujedinjenih nacija u toku Komitetovog razmatranja drugog jordanskog periodičnog izvještaja (vidi, stav 107. dole)
89. U svojoj drugoj izjavi, gosp. Layden je odbacio bilo kakvu sugestiju da neće biti inicijative da se obznane kršenja MOR-a; nepovinovanje njegovim uvjetima bi vjerovatno nanijelo ozbiljnu štetu diplomatskim odnosima; Vlada Ujedinjenog Kraljevstva bi sigurno poduzela akciju proporcionalnu bilo kojem kršenju. U vezi sa Centrom Adaleh, on je izjavio da ne postoji ništa neuobičajeno u pogledu činjenice da on nije obavljao nikakav monitoring u Jordanu do sada; on je djelovao na temelju projekta razvijajući prijedloge, tražeći sredstva i primjenjujući inicijative. Nacionalni tim za borbu protiv mučenja je već posjetio zatvor Qafqafa 9. maja 2010. godine. Centar nije bio motiviran finansijski; on je izgubio novac pristajući da djeluje kao tijelo za monitoring. On nije ni profitna organizacija; od njega se zahtijeva da vrati donatorima bilo koji višak od projekata. Ništa se nije desilo u smislu njegove promjene u društvo ograničene odgovornosti.
90. Gosp. Layden je također istakao da je od jordanske vlade zatraženo da dostavi razjašenjenja u pogledu očiglednog nepodudaranja između arapske i engleske verzije MOR-a (u arapskoj verziji je naznačeno da će pravo na monitorig trajati tri godine nakon povratka; u engleskoj verziji je naznačeno da će povratnik, ako bude pritvoren u roku od tri godine od povratka, imati pravo na monitoring). Nedavnom razmjenom dvije note verbale između ambasade Ujedinjenog Kraljevstva u Jordanu i jordanske vlade (koja je priložena kao aneks toj izjavi), strane su nazančile svoje razumijevanje da: (i) ako povratnik bude pritvoren u roku od tri godine od povratka, MOR će obezbijediti monitoring sve dok on ne bude pušten iz pritvora i, potencijalno, neodređeno; i (ii) povratnik koji je pritvoren više od tri godine nakon povratka neće imati pravo na posjete koje se odnose na monitoring.

2.  Izjava gosp. Wilckea

91. Podnosilac predstavke je dostavio izjavu gosp. Christophea Wilckea, predstavnika Human Rights Watcha, koja je prvobitno bila pripremljena za predmet V.V. (vidi, stav 75. gore). Gosp. Wilcke je vodio posjete raznim pritvorskim jedinicama u Jordanu, što je bio osnov za kasniji izvještaj Human Rights Watcha, od 8. oktobra 2008 (vidi, stav 117. dole). Gosp. Wilcke je izjavio da ga je za vrijeme jedne posjete pratio gosp. Rababa iz Centra Adaleh. Kada su razgovarali o predmetu podnosioca predstavke, činilo se da je gosp. Rababa, prema mišljenju gosp. Wilckea, po prvi put čuo detalje o postupku deporatcije Ujedinjenog Kraljevstva. Gosp. Wilcke je u svojoj izjavi okvalificirao Centar Adaleh kao malo neovisno tijelo, te je istakao da Centar Adaleh nije vodio nijednu neovisnu posjetu zatvoru, niti je pokušao da to radi. Prema tome, gosp. Wilcke je izrazio sumnju da će garancije obezbijediti djelotvornu zaštitu protiv zlostavljanja podnosioca predstavke.

3.  Izjava gđe Refahi

92. U svojoj izjavi od 7. februara 2010. godine, koja je pripremljena posebno za postupak pred ovim Sudom, gđa Refahi, barister koji govori arapski i koja je predočila dokaze pred SIAC-om o prethodnim sudskim postupcima u Jordanu, je predočila razgovore koje je vodila sa jordanskim pravnicima i predstavnicima nevladinih organizacija o Centru Adaleh. Oni su joj rekli da gosp. Rababa ima jake porodične veze sa jordanskim obavještajnim službama. Transformacija Centra Adaleh u profitno preduzeće bi također iziskivala odobrenje Ministarstva unutrašnjih poslova i GID-a, kao i postavljanje gosp. Rababe u upravni odbor Nacionalnog centra za ljudska prava. Nijedna od intervjuiranih osoba nije znala za Centar Adaleh prije nego što je postao tijelo za monitoring, on nije imao praktičnog iskustva u monitoringu i neće biti sposoban da spriječi zlostavljanje. U pogledu Centra Adaleh je rečeno da se on ponašao pogrešno prilikom odabira stručnjaka za svoje programe protiv mučenja; on je preferirao pravnike, a ne ljekare, te nije birao osobe sa iskustvom u monitoringu.

D.  Dodatni dokazi o dva prethodna suđenja podnosiocu predstavke i postupak koji se primjenjuje na bilo koje ponovno suđenje

93. Stranke su također predočile opsežne dokaze o prvobitnim postupcima podosioca predstavke, uključujući dokaze koji nisu bili predočeni SIAC-u.

1.  Dokazi koje je predočila tužena Vlada

94. Vlada je predočila izvještaj od 6. septembra 2009. godine, koji su pripremili dvojica jordanskih pravnika, gosp. Al-Khalila i gosp. Najdawi, bivši počasni pravni savjetnik ambasadoru Ujedinjenog Kraljevstva u Jordanu od 1975. godine.
95. U izvještaju je predočena struktura jordanskog pravnog sistema te razne i široke ovlasti javnih tužilaca koji imaju svojstvo sudija sa istražnom funkcijom. U izvještaju su naznačene i funkcije GID-a te je istaknuto da je saradnja između njega i Suda državne sigurnosti veoma bliska. Javni tužilac pred tim sudom je vojno lice čiji se ured nalazi u okviru prostorija GID-a. U izvještaju je dalje naznačeno da je cilj ispitivanja koja obavljaju GID-ovi službenici dobijanje “priznanja” od osumnjičenih koji se izvode pred Sud državne sigurnosti.
96. U izvještaju je navedeno da su prava optuženih poboljšana amandmanima na krivični zakon, koji su doneseni 2001. godine, što je smatrano “vitalnim pitanjem” u zaključku prema kojem bi podnosilac predstavke imao pravično suđenje. Amandmani također znače da neće biti flagrantnog uskraćivanja prava podnosioca predstavke na slobodu zbog toga što je, između ostalih reformi, maksimalan period prije nego što neki pritvorenik mora biti izveden pred sud ili javnog tužioca smanjen na dvadeset četiri sata (član 100(b) Zakona o krivičnom postupku). Međutim, u izvještaju je također naznačeno da nije moguće utvrditi da li će javni tužilac optužiti podnosioca predstavke za nova krivična djela koja su uvedena Zakonom o prevenciji terorizma iz 2006. godine i koji će omogućiti javnom tužiocu da njegov pritvor traje petnaest dana (koji može produžiti na maksimalna dva mjeseca) u svrhu istrage.
97. U izvještaju se također komentira niz zaključaka SIAC-a u pogledu jordanskog prava. Na primjer, SIAC je zaključio da pristup advokatu nije ni obavezan, a ni zabranjen, te da za vrijeme GID-ovog ispitivanja nije prisutan nijedan advokat. Međutim, postoji obaveza pravnog zastupanja pred javnim tužiocem, koja može biti opozvana obrazloženom odlukom kada, na primjer, ne postoji potreba za brzim djelovanjem da bi se spriječio gubitak dokaza (član 63(2) Zakona o krivičnom postupku). Prisustvo advokata je neuobičajeno za bilo koje ispitivanje od strane javnog tužioca. Isto tako, iako je SIAC spomenuo mogućnost izolacionog pritvora, član 66(2) Zakona o krivičnom postupku propisuje da svaki put kada kontakt sa osumnjičenim bude ograničen, to se ne primjenjuje na kontakt sa njegovim advokatom. SIAC je također zaključio da će u svakom ponovnom suđenju spis sa prvog suđenja biti prihvaćen kao dokaz te da se svjedoci neće pozivati ponovo radi unakrsnog ispitivanja; to nije tačno jer član 254. Zakona o krivičnom postupku dozvoljava da se prethodni spis korisiti samo kao pozadina slučaja, sud može razmatrati samo dokaze koji su predočeni na suđenju i branjenik će moći unakrsno ispitivati svjedoke.
98. U izvještaju su prezentirani i komentari u vezi sa Sudom državne sigurnosti u vezi sa kojim je naznačeno da se sastoji od pravno kvalificiranih vojnih lica koja nemaju vojne karijere te nisu akitvni oficiri. Zakon o neovisnosti pravosuđa se ne primjenjuje, niti oni uživaju sudski imunitet od pokretanja krivičnog ili građanskog postupka protiv njih. Sjednice suda su često zatvorene za javnost, ali će branjenik imati zastupnika.
99. U izvještaju se priznaje da je teško provjeriti navodne žalbe o mučenju zbog toga što policija i agenti obavještajnih službi često uskraćuju pritvorenicima pravovremen pristup advokatima. Međutim, mučenje, iako mu policija povremeno pribjegava, nije institucionalizirano i ostaje “pojedinačno djelovanje”; u slučaju otkrivanja mučenja, službenici se podvrgavaju krivičniim sankcijama. Zaštitna mjera se osigurava optuženom u krivičnom postupku članom 63(3) Zakona o krivičnom postupku, koji propisuje da izjava optuženog mora biti potpisana i da na nju mora biti stavljen njegov otisak prsta. To moraju provjeriti javni tužilac i njegov službenik. Ako optuženi odbije da stavi potpis, razlozi za to moraju biti evidentirani. Član 63(3) predstavlja fundamentalni uvjet koji, ako nije ispunjen, dovodi do toga da se izjava neće smatrati validnom. Potpis i, ako je optuženi nepismen, otisak prsta su potrebni da bi se pokazalo da je to izjava optuženog. Za razliku od dokaza gđe Refahi u odnosu na SIAC (vidi, stav 104. dole), ne postoje dokazi da je otisak prsta jasan znak lažnog priznanja.
100. U pogledu priznanja javnom tužiocu, na branjeniku je da dokaže da ona nisu bila zakonita; u pogledu priznanja policiji, teret dokazivanja je obrnut. Postoji dodatni uvjet kada se dokazi suoptuženog koriste protiv drugog suoptuženog. U izvještaju se također analizira niz presuda Kasacionog suda kojima su poništene presude Suda državne sigurnosti zbog nepropisno dobijenih priznanja. Postoje i pravila kojima se regulira kada će priznanja biti prihvaćena, a kada neće; ako je neko u pritvoru duže od propisanog vremena, postoji oboriva pretpostavka da je priznanje dobijeno nepropisno.
101. U izvještaju se dalje naznačava pregled presuda koje su donesene na prethodnim suđenjima podnosiocu predstavke. U vezi sa predmetom Reforma i osporavanje, u izvještaju se ističe da, pri odbacivanju neke od branjenikovih tvrdnji da je bio mučen da bi se pribavilo priznanje, Sud državne sigurnosti se oslonio na dokaze istražitelja zaduženog za nasilne smrti, koji je izjavio da nije našao povrede na muškarcima. U predmetu Urota milenijuma, Sud državne sigurnosti nije našao dokaze koji bi podržali tvrdnje o lažnim priznanjima nekih branjenika, a budući da ih advokati branjenika nisu uputili na ispitivanje istražitelja zaduženog za nasilne smrti, nisu postojali medicinski dokazi koji bi dokazali njihove tvrdnje. Međutim, Sud državne sigurnosti je saslušao službenike koji su bili prisutni kada su davana priznanja i koji su posvjedočili da nije bilo batinanja bilo koje vrste. U svojim presudama, Sud državne sigurnosti se oslonio na priznanja (uključujući rekonstrukciju događaja na mjestu zločina) i dokaze vještaka. Dokazi ostalih branjenika su vjerovatno odlučujući na ponovnom suđenju podnosiocu predstavke jer su bili važni u postupcima in absentia. U izvještaju se dalje navodi da će Al-Hamasher and Abu Hawsher, ako je živ, predočiti dokaze na bilo kojem ponovnom suđenju.

2.  Dokazi koje je dostavio podnosilac predstavke

102. U pogledu sudskog postupka Reforma i osporavanje, podnosilac predstavke je dostavio kopiju izvještaja o istrazi javnog tužioca u kojem je naznačeno da je jedini dokaz protiv njega priznanje Al-Hamashera. U priznanju koje je citirano u izvještaju se navodi da je podnosilac predstavke ohrabrivao napade i uputio čestitke grupi nakon napada. Jedini drugi dokaz protiv njega, koji je naveden u izvještaju, je da su dvije knjige koje je napisao podnosilac predstavke bile u posjedu Al-Hamashera i jednog drugogo branjenika. Podnosilac predstavke je dostavio i razloge za žalbu Al-Hamashera u kojoj je naznačeno da je bio pritvoren i zlostavljan šest dana u pritvoru GID-a, a onda izveden pred javnog tužioca u njegovom uredu u zgradi GID-a. Podnosilac predstavke je dostavio i pismo koje je GID uputio Al-Hamasherovom advokatu u kojem je navedeno da su originale video-trake njegovog ispitivanja uništene. U obrazloženju žalbe je navedeno da jedan GID-ov službenik na suđenju predočio dokaze da je on uništio video-trake po naređenju njegovog pretpostavljenog, ali je odbio da otkrije identitet tog pretpostavljenog. U obrazloženju Al-Hamasherove žalbe se također navodi da su advokati jednog drugog branjenika posvjedočili da je njihov klijent rekao javnom tužiocu da je bio zlostavljan; Sud državne sigurnosti nije prihvatio dokaze advokata dajući prednost dokazima javnog tužioca. U obrazloženju žalbe je rezimiran i medicinski izvještaj ljekara koji je pregledao branjenike pet mjeseci nakon što su bili ispitani. Ljekar je našao modrice i ožiljke na tijelima muškaraca, naročito na njihovim stopalima i nogama. Imajući u vidu protek vremena, ljekar nije mogao zaključiti kako su zadobijene te povrede, ali je istakao da su mogle biti nanesene tvrdim predmetima. U Al-Hamasherovom predmetu, ljekar je primijetio ožiljke na njegovoj stražnjici, koji su ukazivali da je namjerno udaran štapom ili sličnim predmetom. U obrazloženju je također naznačeno da su članovi porodica branjenika, uključujući Al-Hamasherovu majku, primijetili ožiljke na stopalima i nogama branjenika prvi put kad im je dozvoljeno da ih posjete. GID-ova ispitivanja nisu predočena na unakrsnom ispitivanju za vrijeme suđenja, a nisu ni medicinski nalazi branjenika.
103. U pogledu sudskog postupka Urota milenijuma, podnosilac predstavke je dostavio kopiju izvještaja o istrazi javnog tužioca u tom predmetu, u kojem je naznačeno da je Abu Hawsherovo priznanje bio prevladavajući osnov tužilaštva protiv podnosioca predstavke. U kopiji njegove izjave o odbrani su naznačene i tvrdnje o mučenju, u kojima se opisuju povrede nanesene po tabanima (što je dovelo do opadanje kože prilikom kupanja), modrice i ožiljci. On je tvrdio da su njegov šurjak, drugovi iz ćelije i predstavnik Nacionalnog komiteta Crvenog krsta svjedoci njegovih povreda. On je također opisao kako je njegova izjava bila izmijenjena više puta sve dok odgovorni službenici nisu bili njom zadovoljni. Nakon toga, kada je bio izveden pred tužioca i kada je naveo da su ga mučili, javni tužilac je odbio da sluša. Dostavljena su i pisma koja je napisao Abu Hawsherov advokat pravnom zastupniku podnosioca predstavke, gospođi Peirce, u kojima se rezimiraju koraci koje su poduzeli timovi odbrane da bi skrenuli pažnju Sudu državne sigurnosti na tvrdnje o mučenju koje su iznijeli razni branjenici, uključujući i proteste Ambasade Sjedinjenih Američkih Država protiv zlostavljanja jednog branjenika, Ra’eda Hijazijsa, američko/jordanskog državljanina (vidi također, izvještaj Amnesty Internationala, stav 114. dole). U pismu se navodi i da su porodice branjenika posvjedočile o povredama koje su vidjele.
104. Podnosilac predstavke je dostavio i dvije izjave gđe Refahi o sudskim postupcima: one koje je vodio SIAC, te njenu izjavu od 7. februara 2010. godine. U prvoj izjavi od 5. maja 2006. godine su navedeni rezultati njenih intervjua sa advokatima odbrane i branjenicima oslobođenim u svakom postupku u pogledu načina na koji su branjenici bili mučeni i na koji su branjenicima data gotova priznanja na potpisivanje. Navedeno je da je mučenje uključivalo batinanje kajiševima i bičevima, lišavanje sna i davanje narkotika s ciljem slabljenja otpora. U pogledu lažnih prizanja joj je rečeno da je praksa da pritvorenik potpiše i stavi otisak na izjavu da bi ga spiječili da ju kasnije povuče. Gđa Refahi je pregledala spis u svakom predmetu: na Abu Hawsherovoj izjavi o priznanju postoji otisak prsta.
105. U izjavi od 7. februara 2010. godine su rezimirani rezultati dodatne posjete Jordanu u septembru 2009. godine kada je obavila intervjue sa branjenicima i njihovim advokatima. ‘Branjenik A’ u sudskom postupku Reforma i osporavanje je rekao da su ga tukli deset dana (uključujući batinanje po tabanima) i da je ispitivan dok su ga mučili u dva ili tri navrata. Dok su ga premještali čuo je glas, koji je prepoznao, jednog drugog branjenika; bilo je jasno da je i taj branjenik bio mučen. Desetog dana je potpisao izjavu o prizanju koju je sastavio GID. Jedanaestog dana je bio izveden pred javnog tužioca koji je pred sobom imao izjavu o priznanju koju je sastavio GID. Potom je potpisao identičnu izjavu o priznanju koju je sastavio javni tužilac. Nakon toga ga nisu tukli, ali mu je javni tužilac, u kasnijim pojavljivanjima pred njim, prijetio daljnjim mučenjem. On je izjavio pred Sudom državne sigurnosti da su ga mučili, ali taj sud to nije istražio. Nije podvrgnut medicinskom pregledu pet mjeseci sve dok nije stavljen u pritvor.

IV   STANJE LJUDSKIH PRAVA U JORDANU

A.  Izvještaji Ujedinjenih nacija

1.  Vijeće za ljudska prava

106. Radna grupa za opći periodični pregled Jordana Vijeća za ljudska prava Ujedinjenih nacija je podnijela svoj izvještaj 3. marta 2009. godine (A/HRC/11/29). U izvještaju je naznačeno da je Jordan prihvatio izvjesne preporuke namijenjene za iskorjenjivanje mučenja. Nakon izvjštaja, Human Rights Watch je pozdravio udovoljavanje Jordana “stalnom preispitivanju” njegovih standarda u pogledu ljudskih prava, ali je smatrao da je odbijanje Jordana da prihvati neke preporuke namijenjenje iskorjenjivanju mučenja “duboko razočaravajuće”. Organizacija je pozvala Jordan da brzo implementira preporuke da bi oformio neovisne mehanizme za razmatranje žalbi, omogućio nenajavljene posjete zatvorima i ukinuo policijske sudove koji se sastoje od policijskih službenika koji saslušavaju pritužbe o mučenju protiv svojih kolega. Vlada Ujedinjenog Kraljevstva je dala slične preporuke u svojoj izjavi Vijeću za ljudska prava.

2.  Komitet protiv mučenja Ujedinjenih nacija

107. Komitet protiv mučenja Ujedinjenih nacija je u svojim zaključnim napomenama o Jordanu, od 25. maja 2010. godine, pozdravio tekuće reformske napore, koji obuhvataju uspostavljanje Nacionalnog centra za ljudska prava, neovisnog ombudsmana za razmatranje žalbi i sveobuhvatan plan za modernizaciju pritvorskih objekata. Međutim, Komitet je izrazio duboku zabrinutost zbog “brojnih, stalnih i vjerodostojinh tvrdnji o rasprostranjenoj i rutinskoj praksi mučenja i zlostavljanja pritvorenika u pritvorskim objektima, uključujući objekte koji se nalaze pod kontrolom Generalne obavještajne direkcije”. On je također istakao da postoji “klima nakažnjivosti” i da nedostaje propisno krivično gonjenje počinitelja. Komitet je izrazio svoju zabrinutost i zbog ograničenog broja istraga žalbenih navoda o mučenju te ozbiljnu zabrinutost zbog nedostatka osnovnih pravnih garancija zaštite pritvorenika i pretjerane upotrebe administrativnog pritvora zbog čega se pritvorenici nalaze van sudske kontrole. Komitet je preporučio da GID bude stavljen pod kontrolu građanske vlasti budući da i dalje pritvara osumnjičene na proizvoljan način i da ih stavlja u izolaciju te da lišava pritvorenike pristupa sudijama, advokatima i ljekarima. Komitet je također izrazio ozbiljnu zabrinutost zbog postojanja sistema specijalnih sudova u Jordanu, koji obuhvata i Sud državne sigurnosti za koji se tvrdi da navodno štiti vojni i obavještajni kadar, koji je odgovoran za povrede ljudskih prava, od pravne odgovornosti i u slučajevima kada postupci nisu uvijek u skladu sa standardima pravičnog suđenja. Konačno, u pogledu 15. Konvencije protiv mučenja, Komitet je istakao

“Ističući član 159. Zakona o krivičnom postupku [izuzimanje dokaza dobijenih pod prisilom], koji se ne odnosi eksplicitno na mučenje, Komitet izražava svoju zabrinutost izvještajima da je korištenje prisilnih priznanja kao dokaza u postupcima pred sudovima rasprostranjeno u državi kao strani u Konvenciji.

(...)

Država strana u Konveciji bi trebala poduzeti potrebne korake da bi osigurala da sudovi ne prihvataju izjave o priznanju koje su dobijene mučenjem u svim slučajevima u skladu sa članom 15. Konvencije. Komitet zahtijeva od države kao strane u Konvenciji da odlučno zabrani prihvatanje dokaza dobijenih mučenjem u bilo kojem postupku i da obezbijedi informacije o pitanju da li je neko službeno lice bilo podvrgnuto krivičnom gonjenju i da li je kažnjeno zbog iznuđivanja takvih priznanja.”

3.  Komitet za ljudska prava Ujedinjenih nacija

108. U svojim zaključnim naznakama od 18. novembra 2010. godine, Komitet za ljudska prava Ujedinjenih nacija (u daljem tekstu: Komitet za ljudska prava) je također izrazio pohvale jordanskim reformama, uključujući inkorporiranje Međunarodnog pakta o političkim i građanskim pravima u domaće pravo. Međutim, zabrinutost Komiteta za ljudska prava je uključivala sljedeće: veliki broj prijavljenih slučajeva o mučenju i zlostavljanju u pritvorskim centrima, naročito u objektima GID-a; nedostatak autentičnog neovisnog žalbenog mehanizma koji bi razmatrao predmete koji se odnose na navodno mučenje ili zlostavljanje od strane javnih službenika, te mali broj krivičnih postupaka u takvim slučajevima; uskraćivanje pristupa bez odlaganja advokatu ili neovisnog medicinskog pregleda pritvoreniku; i činjenica da je nevladinim organizacijama uskraćen pristup pritvorskim objektima. Prema tome, Komitet je preporučio da se uspostavi djelotvoran i neovisan mehanizam koji će razmatrati žalbene navode o mučenju; ispravnu istragu i krivično gonjenje; omogućavanje pritvorenicima da imaju pristup bez odlaganja advokatu po njihovom izboru i neovisan medicinski pregled; uspostavljanje sistema neovisnih posjeta svim mjestima koja se odnose na lišavaje slobode.

Komitet je izrazio zabrinutost i zbog ograničene organizacione i funkcionalne neovisnosti Suda državne sigurnosti te je preporučio da se on ukine.

4.  Specijalni izvjestitelj

109. U svom izvještaju od 5. januara 2007. godine koji je upućen Vijeću za ljudska prava, specijalni izvjestitelj o mučenju Ujedinjenih nacija, Manfred Nowak, je istakao, inter alia,da mu GID nije dozvolio privatne posjete pritvorenicima, te je zaključio sljedeće:

“Veliki broj stalnih i vjerodostojnih tvrdnji o mučenju i zlostavljanju je naznačen specijalnom izvjestitelju. Naročito je istaknuto da mučenje prakticira Generalna obavještajna direkcija (GID) da bi iznudila informacije u svrhu protuterorizma i nacionalne sigurnosti, te Odjel za krivične istrage (CID) da bi iznudio priznanja u toku rutinskih krivičnih istraga. Budući da se te dvije službe najčešće navode kao najočigledniji centri mučenja u Jordanu, na temelju svih dobijenih dokaza, uskraćivanje mogućnosti procjenjivanja tih tvrdnji putem privatnih intervjua sa pritvorenicima u GID-ovim pritvorima, te uzimajući u obzir odlučne pokušaje službenika da opstruiraju njegov rad, specijani izvjestitelj potvrđuje da je praksa mučenja u okviru GID-a i CID-a rutinska (...). Pored toga, odredbe i garancije koje postoje u jordanskom pravu u svrhu borbe protiv mučenja i zlostavljanja su besmislne u praksi zbog toga što su sigurnosne službe djelotvorno zaštićene od neovisnog krivičnog gonjenja i sudskog ispitivanja zbog toga što specijalni policijski sudovi, obavještajni sudovi i vojni sudovi, kojima nedostaju neovisnost i nepristrasnost, razmatraju zloupotrebe službenika tih službi.”

110. Specijalni izvjestitelj je, u tom kontekstu, također zaključio :

“57.  Specijalni izvjestitelj izvještava da nikakva ex officio istraga nije poduzeta uprkos ozbiljnim povredama koje je pretrpio jedan osumnjičeni; nijedan zvaničnik niije mogao pokazati specijalnom izvjestitelju da su poduzete ozbiljne mjere s ciljem istraživanja žalbenih navoda, uključujući barem brzu i pravovremnu medicinsku dokumentaciju o povredama koje su pretrpili pritvorenici (...).

60. Paradoksalno je to što službenici za provođenje zakona tvrde da se žalbeni navodi o mučenju ne razmatraju u okviru njihovih institucija, a Kasacioni sud je odbacio izvjestan broj osuđujućih presuda zbog toga što su službena lica službi sigurnosti dobila izjave o priznanju od branjenika mučenjem. Nažalost, čak ni te odluke nisu potakle bilo koju zvaničnu istragu protupravnih djela službenih lica te nijedan od službenih lica sigurnosti koji je bio umiješan u takve slučajeve nikada nije bio izveden pred lice pred pravosudne organe.

61. Štaviše, da bi branili sistem, vladini zvaničnici istovremeno citiraju odluke i rješenja Kasacionog suda koja se odnose na osumnjičene za krivična djela za čija su krivična gonjenja odgovorni specijalni sudovi, naznačavajući postojanje neovisne revizije u formi žalbi protiv odluka specijalnih sudova Kasacionom sudu.

62. Međutim, u pogledu pitanja nekažnjivosti i postupaka koje vode specijalni sudovi protiv službenih lica policijskih i obavještajnih službi zbog mučenja ili zlostavljanja, ne postoji dokaz kojim bi se naznačio primjer u kojem je oslobađajuća presuda specijalnog suda u pogledu nekog policijskog službenika bila uspješno oborena pred Kasacionim sudom, ako je žalba upšte uložena.

63. To vodi zaključku o potpunoj nekažnjivosti. Sistem specijalnih sudova ne funkcionira uopće djelotvorno. Izostanak mučenja kao zločina iz člana 1. Konvencije protiv mučenja predstavlja samo dio problema. Centralni dio problema predstavlja sistem gdje je prezumpcija nevinosti iluzorna, prioritet se daje dobijanju priznanja, javni službenici u osnovi ne pokazuju smisao za svoju dužnost i ne preuzimaju odgovornost za istraživanje povreda ljudskih prava protiv osumnjičenih počinilaca djela, te sistem unutrašnjih specijalnih sudova služi samo da bi zaštitio službenike sigurnosnih službi od pravde (fusnote su izostavljene).”

111. Izvjestitelj je preporučio uvođenje niza osnovnih garancija zaštite za pritvorenike, uključujući bolja pravila o prihvatanju izjava o priznanju. On je također preporučio ukidanje Suda državne sigurnosti.

B.  Ostali izvještaji

1.  Amnesty International

112. Amnesty International je predočio niz izvještaja o postupcima prema pritvorenicima u Jordanu. Njegov najopsežniji izvještaj je objavljen u julu 2006. godine. Amnesty International je objavio svoj izvještaj pod naslovom: “Jordan: ‘Tvoja priznanja su spremna za potpisivanje’: pritvaranje i mučenje političkih osumnjičenika”. U izvještaju se kritizira Jordan zbog održavanja sistema pritvorske izolacije koji omogućava mučenje, naročito pod pokroviteljstvom GID-a u okviru kojeg je mučenje sistemsko te se prakticira nekažnjivo. Opseg GID-ove zloupotrebe je daleko veći jer GID-ova službena lica imaju ovlaštenje javnih tužilaca (dakle, sudsko ovlaštenje), dozvoljavajući samom GID-u da produžava periode pritvora u svrhu ispitivanja. Zadatak za nekog pritvorenika da dokaže da ga je GID mučio u slučaju pritvorenikove riječi protiv riječi GID-ovih službenih lica je praktično je nemoguć. U izvještaju se ističe da bi uvođenje monitoringa Nacionalnog centra za ljudska prava ili Međunarodnog komiteta Crvenog krsta bilo pozitivno ako bi odgovarajuće mjere i obje organizacije bile spriječene da se sastaju sa svim pritvorenicima u GIDovom pritvoru.
113. Premda su amandmani na član 66. Zakona o krivičnom postupku iz 2001. godine omogućili pritvorenicima pristup njihovim advokatima, čak i u slučaju izolacionog pritvora, što je u očiglednoj suprotnosti sa tim odredbama, opća praska u predmetima državne sigurnosti je da se pritvorenici drže u produženom izolacionom pritvoru prije suđenja. Postoje i očigledne povrede prava da advokat bude prisutan za vrijeme ispitivanja pred javnim tužiocem. Sud državne sigurnosti je bio “naročito trom” u pogledu žalbenih navoda o mučenju neistražujući propisno takve žalbene navode. Suđenja pred njim su često nepravična; sklon je donošenju osuđujućih presuda branjenika na osnovu izjava o priznanju koje su navodno iznuđene mučenjem. U izvještaju se ističe da je u toku 10 prethodnih godina stotinu pritvorenika navelo pred Sudom državne sigurnosti da su bili mučeni kako bi dali izjave o priznanju; takve tvrdnje su iznesene u četrnaest takvih slučajeva u 2005. godini; uprkos tome, Sud državne sigurnosti nije adekvatno istražio tvrdnje. Žalba Kasacionom sudu nije bila adekvatna garancija.
114. U izvještaju je predočena analiza devet slučajeva koji su se odnosili na priznanja iznuđena GID-ovim mučenjem u predmetima državne sigurnosti, uključujući suđenje u predmetu Urota milenijuma. U izvještaju je naznačeno da su najmanje četvorica branjenika, uključujući Abu Hawshera, bili mučeni za vrijeme GID-ovog ispitivanja, na njihovim tijelima su bili tragovi mučenja kad su ih srodnici i advokati vidjeli prvi put. Svjedoci su posvjedočili da su u toku rekonstrukcije događaja na mjestima zločina vidjeli kako dva čuvara podbočuju jednog branjenika, gosp. Sa’ed Hijazija jer očigledno nije mogao da stoji sam. U slučaju jednog drugog branjenika, gosp. Ra’eda Hijazija (US/jordanskog državljnina), ljekar je posvjedočio da je dobio tešku upalu pluća dok je bio u izolacionom pritvoru. Konzul Sjedinjenih Američkih Država, koji je navodno vidio znakove mučenja na njemu, nije mogao pružiti dokaze na suđenju zbog diplomatskog imuniteta.
115. U izvještaju se također zaključuje da je MOR zaključen između Ujedinjenog Kraljevstva i Jordana nemjerodavan zbog toga što Jordan ne poštuje apsolutnu zabranu mučenja te zbog toga što monitoring po vraćanju osobe u zemlju ne može zamijeniti zahtjeve međunarodnog prava da postoje sistemske zakonodavne, sudske i administrativne garancije da bi se spriječilo mučenje. Monitoring, čak i onaj koji obavljaju profesionalne organizacije, nije dovoljan da to spriječi.

2.  Human Rights Watch

116. U svom izvještaju “Sumnjiva ispitivanja: Obavještajna služba i problem u vezi sa slovom zakona u Jordanu”, od 18. septembra 2006, ta organizacija je dokumentovala slučajeve GID-ovog zlostavljanja. Izvještaj sadrži i sljedeći odjeljak o tužiocima Suda državne sigurnosti:

“Sud državne sigurnosti je specijalan sud koji je uspostavljen na osnovu članova 99. i 100. jordanskog ustava.

(...)

Šef Zajedničkih šefova osoblja postavlja vojno lice na mjesto tužioca, ističući subordinirajući karakter suda. Uredi tužioca Suda državne sigurnosti su fizički smješteni u centralnoj zgradi GID-a. Tužilac Suda državne sigurnosti podnosi optužbu protiv pritvorenika i odobrava nastavak njihovog pritvora. Tužilac Suda državne sigurnosti koji istražuje zločine za koje su pritvorenici u GID-ovim objektima optuženi je vojno lice pod kontrolom iste administrativne vlasti kao i službenici obavještajnih službi. To odražava fundamentalni nedostatak neovisnosti i nepristrasnosti.

(...)

Član 7. Zakona o Sudu državne sigurnosti propisuje da osobe koje se ispituju s ciljem pokretanja krivičnog postupka radi krivičnih djela za koja Sud državne sigurnosti ima jurisdikciju mogu biti pritvorene, ‘kada je potrebno, na period koji ne prelazi sedam dana’ prije nego što budu izvedene pred tužioca da bi bile optužene. Tužilac može produžiti pritvor na obnovljivi period od petnaest dana nakon što je osumnjičeni optužen ako je to ‘u interesu istrage’. Aktivni advokat odbrane je izjavio Human Rights Watchu da je ‘uobičajeno da pritvorenici ostanu u GID-ovim pritvorskim objektima otprilike šest mjeseci. Nakon što GID okonča istragu, oni budu prebačeni u u normalan zatvor ili budu oslobođeni.’

Premda je tužilac, prema jordanskom pravu, formalno odgovoran za istragu nakon optužbe, praksa u vezi sa predmetima pred Sudom državne sigurnosti je da tužilac prenese odgovornost na GID-ova službena lica da bi mogli nastaviti sa istragom, uključujući ispitivanje. Svi pritvorenici s kojima je Human Rights Watch obavio razgovor su istakli da su vrijeme pritvora susretali jedino osoblje GID-a, izuzev kad su bili izvedeni pred tužioca zbog krivične optužbe. Međutim, više pritvorenika je jasno dalo do znanja da nisu mogli sa sigurnošću napraviti razliku između GID-ovih službenih lica i službenih lica iz ureda tužioca jer svi nose civilna odijela, vode ispitivanja na sličan način te su smješteni jedini blizu drugih.

Tužilac ima i pravno ovlaštenje da razmatra žalbe pritvorenika o okrutnim ili nečovječnim postupcima ili mučenju. Jordansko pravo iziskuje od bilo kojeg službenog lica, uključujući GID-ova službena lica, da prihvate ili proslijede žalbe svojim nadređenim. Funkcija tužioca uključuje ispitivanje žalbi u kojima se navode kršenja zakona. Fundamentalni nedostatak neovisnosti tužioca u okviru struktura GID-a i Suda državne sigurnosti čini tu funkciju u potpunosti nedjelotvornom. Gosp. Samih Khrais, advokat koji je branio na desetine klijenata pred Sudom državne sigurnosti, je izjavio za Human Rights Watch: ‘Tužilac će vratiti pritvorenika u ćeliju ako kaže da je dao izjavu o priznanju zato što je bio mučen.’ Khrais je rekao da zbog funkcije tužitelja u postupku pred Sudom državne sigurnosti i pravila koja omogućavaju da sud prihvati izjave dobijene mučenjem, tužioci Suda državne sigurnosti nisu skloni da djeluju po bilo kojoj žalbi zbog mučenja. Jedan pritvorenik, Mustafa R, koji je rekao da su ga mučili prije i nakon što je bio optužen, je izjavio za Human Rights Watch da, kada su ga izveli pred tužioca radi optužbe, je bio sam sa tužiocem u njegovom uredu koji se nalazi u okviru GID-ovih zgrada dok je jedan automobil u kojem su bili njegovi istražitelji čekao napolju da bi ga vratili u ćeliju. Tužitelj nije ispitao da li je korištena nezakonita sila ili prisila protiv Mustafe R. za vrijeme ispitivanja. Jedan drugi bivši pritvorenik, Muhammad al-Barqawi, je izjavio za Human Rights Watch da u slučaju da neki pritvorenik zahtijeva advokata ili se žali da su ga mučili, tužilac pošalje pritvorenika na daljnje ispitivanje govoreći: ‘On još uvijek nije spreman.’”

117. U izvještaju od 8. oktobra 2008. godine, pod nazivom: “Mučenje i nekažnjivost u jordanskim zavorima”, koji je zasnovan na posjetama zatvorima koje su obavljene 2007. i 2008. godine, Human Rights Watch je zaključio da je mučenje i dalje rasprostranjeno i rutinsko u jordanskim zatvorima. Organizacija je primila žalbe o zlostavljanju od 66 od 110 zatvorenika sa kojima je obavila razgovor. Ona je zaključila i da zatvorski čuvari muče zatvorenike jer tužioci i sudije čine malo da bi pokrenuli postupak protiv njih. U izvještaju je navedeno da je spremnost jordanske vlade da odobri pristup zatvorima pohvalna i da reflektira pozitivnu predanost reformi. Međutim, u izvještaju je također navedeno da javna briga jordanskog rukovodstva nije polazala trajna dejstva na terenu. Mučenje je rutinsko kada zatvorenici prekrše zatvorska pravila, podnose zahtjeve da im se odobre ljekarski pregledi, telefonski pozivi ili posjete, ili kad se žale. Zatvorenici islamisti se suočavaju sa još većom zloupotrebom od ostalih. Broj žalbi zbog mučenja se smanjio, ali je mučenje ostalo opća pojava. Mučenje ne predstavlja generalnu politiku premda su visoko pozcionirani zatvorski službenici naređivali premlaćivanja. Mučenje je “praksa koja se tolerira” zbog toga što nedostaju mehanizmi individualne odgovornosti; Vlada je polako poduzela neke prvobitne mjere da bi osigurala više mogućnosti za pravnu zaštitu, ali nije energično nastavila sa njima.
118. U Svjetskom izvještaju iz 2010. godine, u dijelu koji se odnosi na Jordan, Human Rights Watch je također istakao da su daljnje pozitivne reforme, kao što su programi protiv mučenja Nacionalnog centra za ljudska prava, daleko od dovoljnih imajući u vidu nedostatak političke volje u Jordanu i djelotvornih mehanizama za izvođenje počinilaca pred lice pravde.

3.  Nacionalni centar za ljudska prava Jordana

119. U svom godišnjem izvještaju iz 2005. godine, Nacionalni centar za ljudska prava je priznao da uprokos činjenici da jordansko pravo jasno propisuje da je osuđivanje na osnovu priznanja koje je dobijeno prisilom nezakonito, pritvorenici teško dokazuju da su priznanja dobijena na taj način, naročito zbog nedostatka svjedoka i dugog trajanja pritvora, što znači da forenzičari ne mogu otkriti zloupotrebu.
120. U svom izvještaju od 2007. godine, Nacionalni centar za ljudska prava je istakao da informacije o krivičnim postupcima pokazuju “jasan nedostatak – u mnogim slučajevima – poštivanja osnovnih kriterija pravičnog suđenja”. On je skrenuo pažnju na suđenje civilima pred Sudom državne sigurnosti čije su suci “vojno nastrojen[i]”, što narušava princip sudske neovisnosti i ograničava garancije pravičnog suđenja.
121. U svom izvještaju od 2008. godine, Nacionalni centar za ljudska prava je istakao da i dalje postoje poteškoće da se otkrije mučenje, uključujući produženje pritvora i činjenicu da oni koji su odgovorni za prisilu branjenika ne ispituju u cjelosti njihove izjave, što znači da izjave postaju pravno neoboriv dokaz. Nacionalni centar za ljudska prava je također istakao da mu je jedan dio godine bilo zabranjeno da posjećuje zatvorenike. Ipak, Vlada je uvela veliki broj pozitivnih mjera protiv mučenja.
122. U svoj izvještaju od 2002. godine, Nacionalni centar za ljudska prava je istako da su mjere protiv mučenja još uvijek “osrednje i neodlučne”. Problemi se odnose na Zakon o sprečavanju mučenja koji omogućava izolacioni pritvor bez sudske kontrole; Zakon o državnoj sigurnosti koji omogućava pritvor u trajanju od sedam dana prije izvođenja predu sudiju; i činjenica da se izjava koju daju osumnjičeni bez prisustva javnog tužioca prihvata ako “je dostavljena javnom tužiocu zajedno sa dokazom o okolnostima pod kojima je osumnjičeni dao izjavu i da je osumnjičeni dao izjavu dobrovoljno.”

4.  Državni sekretarijat Sjedinjenih Američkih Država (State Department)

123. U izvještaju o ljudskim pravima u Jordanu iz 2009. godine, State Department je naznačio zabrinutost domaćih i međunarodnih nevladinih organizacija zbog mučenja koje je i dalje rašireno premda su oni istakli i da broj žalbi opao. Nevladine organizacije su istakle da su se mehanizmi za razmatranje žalbi poboljšali, ali da su potrebne dodatne reforme. U izvještaju je također navedeno sljedeće:

“Za razliku od prethodnih godina, nije bilo novih javnih žalbi zbog mučenja koje se podnose Sudu državne sigurnosti. Dana 15. aprila, trojica od petorice muškaraca koji su tvrdili da su bili mučeni od 2007. godine do maja 2008. godine su bili osuđeni na pet godina zatvora. Druga dvojica muškaraca su oslobođeni zbog nedostatka dokaza. Vlada je zaključila da su njihove tvrdnje o mučenju neosnovane, što je zaključila i u vezi sa tvrdnjama o mučenju, iz januara 2008. godine, dvojice muškaraca optuženih za izvoz oružja na Zapadnu obalu čiji su postupci vođeni krajem godine.

Dana 14. maja, Sud državne sigurnosti je osudio Nidalsa Momanijsa, Tharwata Draza i Sattama Zawahrau na smrtnu kaznu zbog udruživanja s ciljem ubijanja jednog stranog lidera u toku njegove posjete zemlji 2006. godine, ali je odmah smanjio njihove kazne na 15 godina zatvora. Godine 2007, te 2008. godine, branjenici su tvrdili da su ih batinali te da je na njih izvršen psihološki pritisak da bi dali izjave o priznanju.”

124. U izvještaju iz 2010. godine je naznačeno da jordanko pravo zabranjuje mučenje; međutim, međunarodne nevladine organizacije i dalje izvještavaju o pojavi mučenja i raširenom zlostavljanju u policijskim i pritvorskim centrima. U vezi sa hapšenjem i sudskim postupcima, u izvještaju je navedeno:

“Sud državne sigurnosti daje ovlaštenje sudskoj policiji, koja je zadužena za vođenje krivične istrage, da hapsi i drži osobe u pritvoru 10 dana. To ovlaštenje uključuje hapšenja za navodna lakša kaznena djela. U predmetima koji se navodno odnose na državnu sigurnost, snage državne sigurnosti hapse i pritvaraju građane bez naloga ili sudske kontrole, drže branjenike u prilično dugom pritvoru prije suđenja a da im ne pružaju informacije o optužbama protiv njih, te ne dozvoljavaju branjenicima da se sastanu sa svojim advokatim ili im dozovoljavaju da vide advokate kratko prije suđenja. Branjenici pred Sudom državne sigurnosti se obično mogu sastati sa svojim advokatima na početku suđenja ili samo jedan ili dva dana ranije. Predmet se može odložiti na više od 48 sati samo u izuzetnim okolnostima koje određuje sud. Predmeti se u praksi rutinski odlažu na više od 10 dana između zasjedanja u postupcima koji traju nekoliko mjeseci. U većini slučajeva, optuženi ostaje u pritvoru bez mogućnosti puštanja na slobodu uz jamstvo za vrijeme postupka. Više zatvorenika ostaje u pritvoru a da ne budu optuženi do kraja godine.”

U izvještaju je također naznačeno da jordansko pravo propisuje neovisno sudstvo; međutim, sudska neovisnost je ugrožena u praksi tvrdnjama o nepotizmu i uticaju specijanih interesa.

V. RELEVANTNO KOMPARATIVNO I MEĐUNARODNO PRAVO O MUČENJU I KORIŠTENJU DOKAZA DOBIJENIH MUČENJEM

A.  Konvencija Ujedinjenih nacija protiv mučenja

1.  Relevantne odredbe Konvencije

125. Sto četrdeset devet država su strane u Konvenciji protiv mučenja i drugih surovih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kazni iz 1984. godine (UNCAT, u daljem tekstu: Konvencija protiv mučenja), uključujući države članice Vijeća Evrope. Član 1. Konvencije definira mučenje na sljedeći način:

“svako djelo kojim se jednoj osobi namjerno nanosi bol ili teška tjelesna ili duševna patnja da bi se od te osobe ili neke treće osobe dobile obavijesti ili priznanja, ili da bi se ta osoba kaznila za djelo što ga je ona ili neka treća osoba počinila ili za čije je izvršenje osumnjičena, da bi se ta osoba zastrašila ili da bi se na nju izvršio pritisak, ili zbog bilo kojeg drugog razloga utemeljenog na bilo kojem obliku diskriminacije, ako ta bol ili te patnje nanosi službena osoba ili bilo koja druga osoba koja djeluje u službenom svojstvu ili na njezin poticaj ili s njezinim izričitim ili prećutnim pristankom. Taj se izraz ne odnosi na bol ili patnje koje su posljedica isključivo zakonskih sankcija, neodvojivih od tih sankcija, ili koje te sankcije uzrokuju.”

126. Član 1(2) propisuje da on ne utiče ni na koji međunarodni akt ni bilo koji unutrašnji zakon koji sadrži ili može sadržavati odredbe šire primjene. Član 2. zahtijeva od država da poduzmu djelotvorne zakonske, administrativne, sudske ili druge mjere kako bi spriječile izvršenje djela mučenja na teritoriji pod svojom jurisdikcijom. Član 4. zahtijeva od svake države da se prema njenom krivičnom pravu svako djelo mučenja smatra krivičnim djelom.
127. Član 3. glasi:

1. Niti jedna država članica neće protjerati, vratiti (‘refouler’) niti izručiti osobu drugoj državi ako postoje ozbiljni razlozi za sumnju da može biti podvrgnuta mučenju.

2. Da bi utvrdili postojanje takvih razloga, nadležni organi će voditi računa o svim relevantnim okolnostima, uključujući, eventualno, postojanje niza sistemskih ozbiljnih, očitih ili masovnih povreda prava čovjeka u toj državi.

128. Član 12. propisuje da se svaka država članica brine da nadležni organi, bez odgode, provedu nepristrasnu istragu svaki put kada postoje osnovani razlozi da se sumnja da je djelo mučenja počinjeno na nekoj teritoriji pod njenom jurisdikcijom.
129. Član 15. zahtijeva da svaka država članica osigura da bilo koja izjava za koju se dokaže da je dobijena mučenjem ne može biti navedena kao dokaz u nekom postupku, osim protiv osobe optužene za mučenje da bi se utvrdilo da je izjava data.

2.  Sudska praksa i izvještaji u odnosu na član 15. Konvencije protiv mučenja

a.  Komitet protiv mučenja Ujedinjenih nacija

130. U predmetu P.E. protiv Francuske (broj 193/2001), odluka od 21. novembra 2002, Komitet je razmatrao slučaj jednog njemačkog državljanina koji je bio izručen iz Francuske u Španiju. Podnosilac žalbe je naveo da je španski zahtjev za ekstradiciju bio zasnovan na izjavama koje je dala treća osoba usljed mučenja. Pri odbijanu žalbe kao neosnovane, Komitet je smatrao da se odredbe člana 15. primjenjuju na postupak ekstradicije u Francuskoj, te da Francuska ima obavezu da utvrdi istinitost žalbenih navoda. Komitet je potvrdio “širok opseg” člana 15. i njegovu primjenjivost na ekstradiciju u predmetu G.K. protiv Švicarske (broj 219/2002), odluka od 7. maja 2003, koji se također odnosio na ekstradiciju u Španiju i u kojem su osnov zahtjeva za ekstradiciju bile izjave treće osobe, koje su navodno dobijene mučenjem. Krivični postupak koji je pokrenula treća osoba protiv svojih navodnih mučitelja su obustavile španske vlasti, a Komitet je zbog toga odbio žalbu kao neosnovanu; prema tome, Švicarska nije prekršila člana 15. kada je izručila podnosioca žalbe.
131. U svojim zaključnim naznakama o Rusiji od 6. februara 2007. godine (CAT/C/RUS/CO/4), Komitet je izrazio zabrinutost zbog toga što ruski zakon o krivičnom postupku propisuje da su dokazi dobijeni mučenjem neprihvatljivi, a čini se da u praksi nema uputa za sudove da odlučuju da su dokazi neprihvatljivi ili da narede nepristrasnu i djelotvornu istragu bez odlaganja. Komitet je preporučio usvajanje jasnih zakonskih odredbi koje bi propisivale mjere koje sudovi trebaju poduzeti ako se čini da su dokazi dobijeni mučenjem ili zlostavljanjem kako bi se u praksi osiguralo apsolutno poštivanje principa neprihvatljivosti dokaza dobijenih mučenjem. U svojim zaključnim naznakama o Sjedinjenim Američkim Državama (od 25. jula 2006, CAT/C/USA/CO/2), Komitet je također izrazio zabrinutost u pogledu primjene člana 15. na vojne komisije i tijela koja će revidirati predmete pritvorenika u Guantánamo Bayu na Kubi. On je preporučio da Sjedinjene Američke Države uspostave neovisne mehanizme koji će garantirati prava svim osobama u pritvoru.

U svom izvještaju o Meksiku (od 26. maja 2003, CAT/C/75), Komitet je istakao da član 20. meksičkog ustava (koji propisuje da izjava o priznanju koja nije data pred javnim tužiocem ili sudijom, ili ona koja je data bez prisustva advokata, nema dokaznu vrijednost) nije dovoljan u praksi da bi spriječio mučenje. Pritvorenici se boje da kažu javnom tužiocu da su bili mučeni; pristup pravnim savjetnicima je nedovoljan; policija i ured javnog tužioca rade u uskoj saradnji jedni s drugima, te pritvorenike vozaju stalno između tih službi u svrhu ispitivanja, a onda ih prisiljavaju da daju izjave o priznanju; Ured tužioca ne provodi istrage o tvrdnjama o mučenju, a ako to i uradi, on i dalje koristi priznanje; medicinski vještaci nisu dovoljno neovisni o tužiocu. “Krajnje je teško” izuzeti prisilna priznanja: sudovi nemaju neovisnih sredstava kako bi utvrdili da li su izjave o priznanju date dobrovoljno (st. 155, 196-202, 219. i 220. Izvještaja).

b.  Francuska

132. U svojoj odluci u predmetu Irastorza Dorronsoro, broj 238/2003 od 16. maja 2003. godine, Apelacioni sud u Pauu je odbio zahtjev Španije za ekstradiciju pozivajući se na član 15. Španske vlasti su prihvatile da su izjave treće strane, gđe Sorzabal Diaz, koje je dala za vrijeme boravka u pritvoru, jedini dokaz protiv gosp. Irastorza Dorronsoroa. Sud je zaključio da postoje osnovani razlozi da se vjeruje da je gđa Sorzabal Diaz bila fizički zlostavljana za vrijeme pritvora, a daljnja ispitivanja španskih vlasti nisu mogla otkloniti te sumnje. Prema tome, nije se moglo isključiti da su te izjave dobijene u suprotnosti sa članom 15. Zahtjev za ekstradiciju je zbog toga odbijen.

c.  Njemačka

133. U svojoj odluci od 27. maja 2003. godine, Apelacioni sud u Dizeldorfu (Oberlandesgericht) je odbio zahtjev za ekstradiciju jedne osobe osumnjičene za terorizam u Tursku pozivajući se na član 15. Sud je naznačio da je Turska ratificirala Konvenciju protiv mučenja te inkorporirala njene odredbe u domaće pravo. Međutim, postojao je stvaran rizik (konkrete Gefahr) da se te odredbe ne poštuju u slučaju ekstradicije. Uzimajući u obzir dostavljene dokaze, sud je smatrao da postoje osnovani razlozi da se pretpostavi da su izjave 32 suoptuženika date u jesen 1998. godine istanbulskoj policiji - koje su sadržavale potpuna priznanja - bile dobijene pod uticajem djela mučenja turskih sigurnosnih snaga. Tvrdnje o mučenju su bile potkrijepljene medicinskim dokazima (iako je dokumentacija bila nejasna na pojedinim mjestima) te su se podudarale sa informacijama iz općih izvještaja o metodama mučenja koje su uobičajeno primjenjivane - ne uvijek uz dejstva koja su fizički provjerljiva – u policijskim pritvorima u Turskoj. Pored toga, postojao je rizik, koji je bio potkrijepljen konkretnim dokazima (durch konkrete Indizien belegte Gefahr), da bi izjave uzete od suoptuženih mogle biti korištene protiv tražene osobe u Turskoj. Apelacioni sud je prihvatio da se u presudama zahtijeva od turskih sudova da vode računa o domaćim i međunarodnim pravnim odredbama o neprihvatanju dokaza dobijenih mučenjem te o jurisprudeniciji turskog kasacionog suda s ciljem neprihvatanja nepotkrijepljenih priznanja. Međutim, u izvještajima o ljudskim pravima je stalno navođeno da neadekvatna istraga turskog krivičnog sistema zbog tvrdnji o mučenju znači da turski sudovi nastavljaju da koriste priznanja dobijena policijskim zlostavljanjem. Postojala je osnovana bojazan da će Sud nacionalne sigurnosti u Istanbulu to raditi i u ovom slučaju i zbog toga što neće biti moguće dokazati optužbe protiv osobe čija se ekstradicija zahtijeva bez oslanjanja na izjave koje su date policiji u jesen 1998. godine.
134. Apelacioni sud u Dizledorfu se u svojoj presudi pozvao na presudu koju je donio Administrativni sud u Kelnu (Verwaltungsgericht) u jednom predmetu o ekstradicji 28. augusta 2003. godine. Administrativni sud u Kelnu je zaključio da se zaključci Apelacionpg suda ne mijenjaju dodatnim garancijama od turskih vlasti jer te garancije nisu posebne, nego se zasnivaju na općim primjenjivim odredbama turskog prava o dokazima dobijenim mučenjem.
135. U u postupku koji je vodio Krivični odjel Apelacionog suda u Hamburgu (Oberlandesgericht) u predmetu re El Motassadeq, branjenik je bio optužen za udruživanje s ciljem izvođenja napada 11. septembra 2011. godine. Sudu su dostavljeni sažeci izjava trojice svjedoka koje su držali i ispitivali u pritvoru Sjedinjenih Američkih Država. Zahtjevi u pogledu prirode ispitivanja koje su obavile vlasti Sjedinjenih Američkih Država su ostali bez odgovora. Sud je zasnovao svoje razmatranje na pitanju da li se pribjegavalo mučenju prema rasploživim, javno dostupnim izvorima. Sud je ustanovio da u cjelini nije bilo dokazano da su svjedoci mučeni zbog toga što, inter alia, sadržaj izjava nije bio jednostran. To znači da je sud odlučio da ne razmatra član 15. Konvencije o mučenju koji bi, kako je naznačeno, opravdao zabranu korištenja dokaza (vidi, sažetak presude u predmetu A. i ostali (broj 2), st. 60, 122. i 123, 140. i 141). Branjenikova predstavka ovom sudu je proglašena neprihvatljivom kao očigledno neosnovana: El Motassadeq protiv Njemačke,(odluka) broj 28599/07, od 4. maja 2010.

C.  Ujedinjeno Kraljevsto

1.  A. i ostali (broj 2)

136. U predmetu A. i ostali (broj 2) protiv ministra unutrašnjih poslova (A and others (no. 2) v Secretary of State for the Home Department [2005] UKHL 41), Dom lordova je razmatrao da li SIAC može zakonito prihvatiti dokaze koji su dobijeni ili su mogli biti dobijeni mučenjem u drugoj državi bez saučesništva britanskih službenih lica. Na osnovu općeg prava, jurisprudencije ovog suda i međunarodnog javnog prava, uključujući Konvenciju o mučenju, Dom lordova je zaključio da ne može.
137. Dom lordova je bio podijeljen u pogledu mjerodavnog kriterija koji bi SIAC trebao primijeniti u određivanju da li bi trebalo prihvatiti dokaze. Svi lordovi su se složili da standardni pristup teretu dokazivanja nije adekvatan zbog prirode postupka pred SIAC-om. Od podnosioca žalbe u postupku pred SIAC-om se ne može očekivati da uradi više od predočavanja uvjeljivog argumenta da su dokazi mogli biti dobijeni mučenjem. Ako on to učini, na SIAC-u je da pokrene relevantna ispitivanja. Većina (lordovi Hope, Rodger, Carswell i Brown) su potom zaključili da bi SIAC trebao usvojiti kriterij prihvatljivosti koji je predviđen članom 15. Konvencije protiv mučenja. Oni su smatrali da bi SIAC trebao zbog toga razmatrati da li je utvrđeno na osnovu odmjeravanja vjerovatnosti da su dokazi dobijeni mučenjem. Ako jeste, SIAC ne bi trebao prihvatiti dokaze, nego bi trebao, ako su sumnjivi, prihvatiti dokaze imajući u vidu tu sumnju kada to bude procjenjivao. S druge strane, lordovi Bingham, Nicholls i Hoffmann su zaključili da kritierij koje se odnosi na odmjeravanje vjerovatnosti ne bi nikada mogao biti zadovoljen te da bi ugrozio praktičnu efikasnost Konvencije o mučenju. Oni su predložili manje strog kriterij, naime da SIAC ne bi trebao prihvatiti dokaze u slučaju da zaključi da postoji stvaran rizik da su dokazi dobijeni mučenjem.

2.  R. protiv Mushtaqa

138. U Engleskoj i Velsu, Odjeljak 76(2) Zakona o policijskim i krivičnim dokazima iz 1984. godine (Police and Criminal Evidence Act 1984) propisuje:

“Ako se u bilo kojem postupku, u kojem tužilaštvo predlaže da se kao dokaz prezentira neka izjavu koju je dala optužena osoba, pred sudom tvrdi da je priznanje dobijeno ili moglo biti dobijeno:

(a)  ugnjetavanjem osobe koja ju je dala; ili

(b)  kao posljedica bilo čega što je rečeno ili urađeno, a što je vjerovatno, u okolnostima koje su postojale u to vrijeme, dovelo do nepouzdanosti bilo kojeg priznanja koje bi ona mogla izreći kao rezultat toga, 

sud neće dozvoliti da se priznanje prezentira kao dokaz protiv nje, osim ako tužilaštvo dokaže sudu van svake osnovane sumnje da priznanje (uprkos činjenici da to može biti istina) nije dobijeno na navedeni način.”

Taj kriterij treba prvenstveno odrediti sudija koji vodi postupak, ako je potrebno i putem voire direa. U predmetu R. protiv Mushtaq [2005] 1 WLR 1513, Dom lordova je istakao da logika Odjeljka 76(2) zahtijeva da bi se u slučaju prihvatanja priznanja porota trebala usmjeriti tako da bi trebala zanemaraiti priznanje ako smatra da je dobijeno, ili moglo biti dobijeno, ugnjetavanjem ili nekim drugim nepropisnim postupkom.

D.  Kanada

139. U predmetu Indija protiv Singha 108 CCC (3d) 274, Vrhovni sud Britanske Kolumbije je razmatrao zahtjev za ekstradiciju u kojem je navedeno da je prima facie predmet protiv bjegunca, Singha, zasnovan na pet izjava o priznanju kourotnika, koje su dobijene mučenjem. Pri određivanju da li ekstradicija može biti realizirana budući da se radi o predmetu s jasnim dokaznim materijalom, sud je smatrao da je izjava dobijena mučenjem neprihvatljiva. Međutim, teret pri dokazivanju da je izjava tako dobijena počiva na bjeguncu koji je to tvrdio. Prihvaćeno je da ta tvrdnja mora biti dokazana odmjeravanjem vjerovatnosti. Sud je zaključio da tvrdnja nije dokazana u skladu sa tim standardom u pogledu četiri izjave, ali da jeste u pogledu pete.
140. Federalni sud Kanade je primijenio pristup koji je zauzet u predmetu A.i ostali (broj 2) na predmet Mahjoub protiv Kanade (ministar za državaljnstvo i imigraciju). Predmet Mahjoub se također odnosio na pitanje deportacije i rezimiran je u stavu 153. dole.

VI.  RELEVANTNA DOMAĆA I MEĐUNARODNA SUDSKA PRAKSA I ZAPAŽANJA O GARANCIJAMA

141. Pored zapažanja o garancijama koja su rezimirana o predmetu Ismoilov i ostali protiv Rusije, broj 2947/06, st. 96-100, od 24. aprila 2008, stranke u postupku su dostavile sljedeće materijale.

A.  Izvještaji i ostala međunarodna zapažanja

142. U svojim zaključnima naznakama o Sjedinjenim Američkim Državama iz 2006. godine, Komitet protiv mučenja Ujedinjenih nacija je preporučio da bi se na diplomatske garancije trebalo oslanjati kada se radi o državama koje ne krše sistemski odredbe Konvencije o mučenju te nakon sveobuhvatnog ispitivanja merituma svakog pojedinačnog predmeta. On je preporučio jasne postupke za dobijanje garancija sa adekvatnim sudskim mehanizmima kontrole i djelotvornim mehanizmima monitoringa po povratku predmetne osobe.
143. U svom obraćanju Grupi stručnjaka za ljudska prava i borbu protiv terorizma Vijeća Evrope (DH-S-TER) u februaru 2006. godine, Louise Arbour, tada komesar za ljudska prava Ujedinjenih nacija, je izjavila:

“Prema dugogodišnjem iskustvu organizacija za monitoring i eksperata, nije vjerovatno da će mehanizam za monitoring po vraćanju određene osobe, koji je izričito uspostavljen s ciljem sprečavanja mučnja i zlostavljanja u određenim slučajevima, imati željeno dejstvo. Takve prakse se često primjenjuju tajno, a počinioci su obučeni da se takve zloupotrebe ne otkriju. Žrtve, koje se boje odmazde, često oklijevaju da govore o svojim patnjama, ili im se ne vjeruje ako to urade.”

144. U svom “stanovištu” od 27. juna 2006. godine, komesar za ljudska prava Vijeća Evrope, Thomas Hammarberg, je izjavio da su diplomatske garancije jamstva koja nisu vjerodostojna te da se ispostavilo da su nedjelotvorne u jasno dokumentovanim predmetima. Prema njegovom mišljenju, princip nevraćanja ne bi trebao biti ugrožen lagodnim, neobavezujućim obećanjima.
145. Zajednički komitet za ljudska prava Parlamenta Ujedinjenog Kraljevstva (u svom izvještaju od 18. maja 2006) i Posebni odbor za vanjske poslove Doma komuna (u svom izvještaju od 20. jula 2008. godine) su izrazili zabrinutost zbog politike Vlade Ujedinjenog Kraljevstva u pogledu zahtijevanja garancija.
146. Human Rights Watch je jasno kritizirao korištenje garancija. U jednom eseju, koji je napisan za Svjetski izvještaj iz 2008. godine, koji nosi naziv “Pripazite na pravnu prazninu: Diplomatske garancije i narušavanje globalne zabrane mučenja”, on je tvrdio da problem u vezi sa garancijama počiva u samoj prirodi mučenja koje se prakticira u tajnosti sa tehnikama koje se opiru otkrivanju. U eseju se također razmatraju sporazumi između Ujedinjenog Kraljevstva i Jordana. On opisuje Adaleh kao malu nevladinu organizaciju i pita se da li je on, sa malo iskustva, upitnom neovisnosti te praktično bez ovlasti da bi smatrao Vladu odgovornom, sposoban da osigura sigurnost osobi koja se vraća na osnovu MOR-a.

B.  Žalbe u vezi sa članom 3. Konvencije protiv mučenja

147. Kao što je navedeno u stavu 127. gore, član 3. sprečava vraćanje u slučaju da postoje osnovani razlozi za sumnju da neko može biti podvrgnut mučenju. U predmetu Agiza protiv Švedske (saopćenje broj 233/2003, odluka od 20. maja 2005), egipatski sud je osudio podnositelja žalbe in absentia za terorističku aktivnost 1998. godine. On je tražio zatražio azil u Švedskoj. Njegov zahtjev je odbijen te je deportiran u Egipat u decembru 2001. godine kada je naveo da je bio mučen. Iz odluke Komiteta proizilazi da su u vrijeme razmatranja zahtjeva zvaničnici švedske vlade imali razgovor sa predstavnicima egipatske vlade u Kairu te da su dobili garancije od jednog višerangiranog zvaničnika da će se prema podnositelju žalbe po vraćanju postupati u skladu sa međunarodnim pravom.
148. Pri ispitivanju njegove žalbe u vezi sa članom 3. Konvencije protiv mučenja, Komitet je ustanovio da su švedske vlasti imale saznanja, ili su trebale imati saznanja, o konstantnoj i raširenoj upotrebi mučenja pritvorenika u Egiptu, naročito onih koji su pritvoreni zbog političkih ili sigurnosnih razloga. Švedska je također bila svjesna da podnosilac žalbe potpada pod tu kategoriju i da su strane obavještajne službe zainteresirane za njega. Švedski policijski službenici su se prešutno složili sa zlostavljanjem agenata nepoznate strane države neposredno nakon što je podnositelj žalbe protjeran. Ti faktori su značili da je protjerivanje od strane Švedske dovelo do kršenja člana 3. Komitet je smatrao da: “obezbjeđivanje diplomatskih garancija, koje, pored toga, ne osiguravaju mehanizam kojim bi se one provele, nije dovoljno da bi se pružila zaštita od očiglednog rizika.”
149. Komitet je također ustanovio da je Švedska prekršila svoje proceduralne obaveze iz istog člana prema kojem je trebala obezbijediti djelotvornu, neovisnu i nepristrasnu reviziju odluke o protjerivanju jer je nju donijela švedska vlada bez uobičajenog žalbenog postupka protiv odluke o azilu. Budući da je protjerala podnosioca prestavke odmah nakon te odluke, Švedska je prekršila svoje obaveze iz člana 22. Konvencije prema kojem je trebala poštivati djelotvorno pravo na saopćenje pojedinca Komitetu.
150. U predmetu Pelit protiv Azerbejdžana, saopćenje broj 281/2005 od 29. maja 2007. godine, podnositelj žalbe je protjeran iz Azerbejdžana u Tursku uprkos privremenoj mjeri Komiteta, prema kojoj je on trebao da se uzdrži od protjerivanja dok Komitet ne razmotri predmet. Izgleda da je Azerbejdžan, prije izručenja, dobio garancije od Turske da neće doći do zlostavljanja te da su postojale neke odredbe o monitoringu nakon izručenja. Komitet je ustanovio da je došlo povrede člana 3. jer Azerbejdžan nije dostavio garancije Komitetu kako bi Komitet neovisno procijenio da li su one zadovoljavajuće, niti je naveo specifične detalje o poduzetom monitoringu te poduzetim mjerama kako bi osigurao da on bude objektivan, nepristrasan i dovoljno vjerodostojan.

C.  Alzery protiv Švedske

151.  U predmetu  Mohammed  Alzery  protiv Švedske, CCPR/C/88/D/1416/2005, od 10. novembra 2006, Komitet za ljudska prava Ujedinjenih nacija je razmatrao protjerivanje jednog egipatskog državljanina iz Švedske u Egipat na osnovu diplomatskih garancija koje je dala egipatska vlada. Pri razmatranju merituma predmeta, Komitet je ustanovio:

“11.3  (...) Postojanje diplomatskih garancija, njihov sadržaj, te postojanje i implementacija mehanizama za izvršenje su faktički elementi relevantni za sveobuhvatno određivanje da li zapravo postoji stvaran rizik od zabranjenog zlostavljanja. (...)

11.5  Komitet ističe da pribavljene garancije nisu sadržavale mehanizam za monitoring njihovog izvršenja. Nisu postojali ni sporazumi zaključeni van teksta samih garancija koji bi obezbijedili djelotvornu implementaciju. Posjete ambasadora države članice i osoblja su započete pet sedmica nakon vraćanja, čime se zanemario ukupan period izlaganaja rziku od nanošenja štete. Pored toga, mehanika posjeta koje su obavljene nije bila u skladu sa ključnim aspektima međunardone dobre prakse jer se nije insistiralo na privatnom pristupu pritvoreniku, a ni na uvođenju adekvatne medicinske i forenzičke ekspertize, čak ni nakon osnovanih tvrdnji da je došlo do zlostavljanja. U svjetlu tih faktora, država članica nije dokazala da su pribavljene diplomatske garancije uistinu bile dovoljne u ovom predmetu da bi se uklonio rizik od zlostavljanja do stepena koji je u skladu sa članom 7. Pakta. Prema tome, autor protjerivanja je doveo do povrede člana 7. Pakta.”

D.  Kanadska sudska praksa

1.  Suresh

152. U predmetu Suresh protiv Kanade (ministar za pitanja državljanstva i imigracije) [2002] 1 SCR 3, Vrhovni sud Kanade je jednoglasno zaključio da kanadsko i međunarodno pravo ne dozvoljava deportaciju kada postoje dokazi o osnovanom riziku od mučenja. Sud nije zaključio da bi deportacija u svim slučajevima bila neustavna (a prava neke izbjeglice mogu biti odmjerena sa prijetnjom koju predmetna osoba predstavlja), ali bi protjerivanje izbjeglice obično prevagnulo. Sud je također istakao sljedeće zapažanje o oslanjanju na garancije protiv mučenja (st. 124. i 125):

 “Potrebno je napraviti razliku između garancija koje daje neka država da se smrtna kazna neće primijeniti (putem pravnog postupka) i garancija koje daje neka država da neće pribjeći mučenju (nezakonit postupak). Upozorili bismo na poteškoću u vezi sa prevelikim oslanjanjem na garancije koje daje neka država da će se uzdržati od mučenja u budućnosti ako je bila involvirana u nezakonito mučenje ili je dozvoljavala drugima da to rade na svojoj teritoriji u prošlosti. Poteškoća postaje izrazita u slučajevima kada dolazi do mučenja, ne samo tajnim dogovorima nego zbog nemoći države da kontrolira ponašanje svojih službenih lica. Iz toga proizilazi potreba da se razlikuju garancije u vezi sa smrtnom kaznom i garancije u vezi sa mučenjem. Garancije u vezi sa smrtnom kaznom je lakše pratiti te su generalno pouzdanije od garancija u vezi sa mučenjem.

Kada neka strana vlada procjenjuje garancije, ministar može uzeti u obzir i podatke o stanju ljudskih prava od vlade koje daje garancije, vladine podatke o poštivanju garancija i kapacitet vlade da ispoštuje garancije, naročito ako postoji sumnja u vladinu sposobnost da kontrolira svoje sigurnosne snage.”

2.  Mahjoub

153. U predmetu Mahjoub protiv Kanade (ministar za pitanja državljanstva i imigracije) 2006 FC 1503, koji se odnosio na protjerivanje u Egipat, Federalni sud Kanade je razmatrao dva pitanja: da li bi se ministar trebao pouzdati u dokaze dobijene mučenjem pri procjenjvanju opasnosti od nekog pojedinca po nacionalnu sigurnost i da li je primjereno oslanjanje na garancije dobijene od neke zemlje u kojoj se mučenje sistemski prakticira.

U pogledu prvog pitanja, sud je zaključio, nakon što se osvrnuo na relevantne kanadske predmete i predmet A. i ostali (broj 2) (vidi, st. 136. i 137. gore), da bi oslanjanje na dokaze koji su vjerovatno dobijeni mučenjem bilo pogrešno sa pravne tačke gledišta; međutim, mora postojati vjerodostojan dokazni osnov koji povezuje mučenje sa specifičnim dokazima u tom predmetu da bi se opravdalo njihovo neprihvatnje. Kriterij odmjeravanja vjerovatnosti koji je korišten u predmetu Singh (vidi, st. 139140 gore) nije mjerodavan u predmetu koji se odnosi na nacionalnu sigurnost ako podnosiocu predstavke nisu predočeni dokazi protiv njega. Umjesto toga, ako je podnosilac predstavke pokrenuo neko pitanje tako što je ponudio uvjerljivo objašnjenje pitanja zašto su dokazi vjerovatno dobijeni mučenjem, donosilac odluke treba razmotriti to pitanje u svjetlu javnih i povjerljivih informacija. Ako je donosilac odluke ustanovio da postoje osnovani razlozi da se sumnja da su dokazi vjerovatno dobijeni mučenjem, on se ne treba oslanjati na njih pri donošenju odluke.

U pogledu drugog pitanja, sud je zaključio da se izvršna vlast kao donosilac odluke očigledno neosnovano oslonila na egiptaske garancije da neće doći do zlostavljanja kada je zaključila da ne postoji osnovan rizik od mučenja Mahjouba. Sud je istakao:

“[Faktori koje je naznačio Vrhovni sud u predmetu Suresh] obezbjeđuju ‘oprezan okvir’ za analizu vjerodostojnosti garancija koje je dala neka strana vlada. Na primjer, vlada čije je stanje ljudskih prava, prema evidencijama, slabo, obično će zahtijevati detaljniju analizu podataka o poštivanju garancija. S druge strane, podaci o slabom poštivanju mogu iziskivati nametanje dodatnih uvjeta, kao što su mehanizmi za monitoring ili druge garancije koje odlučno mogu preporučiti međunarodne organizacije za ljudska prava. U obrnutom slučaju, zemlja sa podacima o dobrom stanju ljudskih prava će vjerovatno često imati podatke o dobrom stanju u vezi sa poštivanjem garancija tako da dodatni uvjeti neće biti potrebni kako bi se pojačala pouzdanost garancija.”

Pri oslanjanju na garancije, izvršna vlast nije uzela u obzir podatke egipatske vlade o stanju ljudskih prava, a ni podatke o poštivanju garancija. To je bio poseban problem uzimajući u obzir opsežne izvještaje o slabom stanju ljudskih prava u Egiptu. Dvije diplomatske note u vezi sa garancijama nisu naznačile ništa o mehanizmima monitoringa te nisu sadržavale nikakve specifične obaveze da neće doći do zloupotrebe Mahjouba. Nije postojalo ništa što bi ukazalo da je Kanada zahtijevala takav mehanizam monitoringa od Egipta.

3.  Lai Cheong Sing

154. U predmetu Lai Cheong Sing protiv Kanade (ministar za pitanja državljanstva i imigracije) 2007 FC 361, zatraženo je vraćanje podnosioca predstavki da im se moglo suditi zbog krijumčarenja i podmićivanja. Obezbjeđena je diplomatska nota u kojoj je Kina dala garancije da oni neće biti osuđeni na smrtnu kaznu ili da neće biti mučeni. Federalni sud Kanade je zaključio da je izvršna vlast kao donosilac odluke imala pravo da se osloni na garancije u pogledu smrtne presude jer je Vrhovni narodni sud garantirao da će one biti ispoštovane.

U pogledu rizika od mučenja, donosilac odluke je priznao da su garancije po sebi potvrda da postoji rizik od mučenja u odredišnoj zemlji, ali je zaključila da su ta pitanja izbalansirana publicitetom podnosilaca predstavke koji će ih zaštititi. Sud je zaključio da je izvršna vlast pogriješila jer je to uradila. Prvo, ona nije razmatrala argument podnosioca predstavki da se garancije ne trebaju zahtijevati kada je mučenje dovoljno sistematsko i rašireno, a naročito nije procijenila da li je oslanjanje na garancije Kine uopće primjereno. Drugo, sud je zaključio da bi garancije konačno trebale zadovoljiti neke osnovne zahtjeve kako bi se obezbijedila njihova djelotvornost i smislenost. Za razliku od smrtne kazne, mučenje se prakticira iza zatvorenih vrata, a države u kojima se mučenje prakticira ga poriču. Čak su se i mehanizmi monitoringa pokazali problematičnim budući da su se, na primjer, ljudi koji su bili podvrgnuti mučenju ili drugom zlostavljanju bojali da progovore zbog odmazde. Prema tome, donosilac odluke je pogriješio budući da nije utvrdio da li garancije ispunjavaju osnovne zahtjeve kako bi bile smislene i pouzdane, nego se jednostavno oslonio na činjenicu da će publicitet podnosilaca predstavki njih zaštititi. Taj zaključak je bio očigledno neosnovan. Da bi se saznalo o mučenju, određeni mehanizmi za poštivanje i provjeru moraju biti realizirani (tj. djelotvorni sistemi za monitoring neovisnih organizacija). Prema tome, publicitet ne bi bio od koristi podnosiocima predstavke ako se mučenje prakticira, a da niko nikada to ne sazna.

Sud je odbio tvrdnju podnosilaca predstavki da će nepravičan postupak u Kini dovesti do okrutnog i neuobičajenog postupka ako posljedica bude dugotrajna zatvorska kazna. Sud je zaključio da je donosilac odluke ispravno zaključio da će suđenje bilo pravično ako, inter alia, ne bi postojali dokazi da su dokazi protiv podnosilaca predstavke dobijeni mučenjem svjedoka.

VII.  MEĐUNARODNO PRAVO U VEZI SA KONTROLOM PRITVORA I PRAVO NA PRAVIČNO SUĐENJE

A.  Kontrola pritvora

155. Član 9(3) Međunarodnog pakta o civilnim i građanskim pravima propisuje, inter alia, da će svako ko je uhapšen ili pritvoren zbog krivičnog djela biti u najkraćem roku izveden pred sudiju ili neko drugo zakonom određeno tijelo sudske vlasti. U Generalnom zapažanju broj 8 (1982) o članu 9, Komitet za ljudska prava je naznačio da kašnjenja prije izvođenja pred sudiju ne bi trebala biti duža od nekoliko dana. Komitet je ustanovio povredu člana 9(3) u slučajevima u kojima je pritvor trajao četiri dana, sedam dana i osam dana (u predmetima, Freemantle protiv Jamajke, Saopćenje broj 625/1995; Grant protiv Jamajke, Saopćenje broj 597/1994; i Stephens protiv Jamajke, Saopćenje broj 373/1989).

U svojim generalnim preporukama, specijalni izvjestitelj o mučenju Ujedinjenih nacija je izjavio da bi maksimalni period pritvora bez sudskog naloga trebao biti četrdeset osam sati (E/CN.4/2003/68, stav 26(g)).

U predmetu Kulomin protiv Mađarske, Saopćenje broj 521/1992, Komitet za ljudska prava je zaključio da vlast nadležna za kontrolu pritvora ne može biti javni tužilac koji je odgovoran za istragu predmeta u vezi sa osumnjičenim licem jer taj tužilac nema potrebnu institucionalnu objektivnost i nepristrasnost.

B.  Pristup advokatu

156. Pored materijala naznačenog u predmetu Salduz protiv Turske [VV], broj 36391/02, st. 37-44, od 27. novembra 2008, podnosilac predstavke je dostavio sljedeći materijal.

Član 14. stav 3(b) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima propisuje da svako ko je optužen za krivično djelo ima pravo “[d]a ima odgovarajuće vrijeme i uvjete za pripremu svoje odbrane i za razgovore sa braniteljem kojeg sam odabere”. U Generalnom zapažanju 20 (1992) o članu 14, Komitet za ljudska prava je izjavio da zaštita pritvorenika iziskuje da pristup advokatu bude omogućen u najkraćem roku i redovno. Onemogućavanje pristupa advokatu u trajanju od pet dana je dovelo do kršenja člana 14. u predmetu Gridin protiv Rusije, Saopćenje broj 770/1997.

Pored Generalnog zapažnja broj 2 (citirano u presudi Salduz, stav 43), Komitet protiv mučenja je istakao da su pravo uhapšene osobe da obavijesti nekoga o svom pritvaranju, da ima pristup advokatu u najkraćem roku i da ju pregleda neovisni ljekar osnovne garancije protiv mučenja, naročito u prvim satima i danima pritvora kada je rizik od mučenja najveći (vidi, zaključci i preporuke u vezi sa Albanijom, od 21. juna 2005, u stavu 8(i) i Francuske, od 3. aprila 2006, stav 16).

Specijalni izvjestitelj o mučenju je rekao da bi pristup advokatu trebao biti obezbjeđen u roku od 24 sata (Izvještaj od 3. jula 2001, A/56/156 u stavu 39 (f)).

C.  Vojni sudovi

157. Podnosilac predstavke je dostavio sljedeći materijal u vezi sa međunarodnim pravom koje je nastalo nakon presude Ergin protiv Turske (broj 6), koja je citirana gore.
158. U Generalnom zapažanju broj 32 o članu 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (pravo na pravično suđenje) od mjeseca augusta 2007, Komitet za ljudska prava je izjavio:

“Pakt ne zabranjuje suđenje civilima pred vojnim i specijalnim sudovima, ali iziskuje da takva suđenja budu potpuno u skladu sa zahtjevima iz člana 14. te da se njegove garancije ne ograničavaju ili mijenjaju zbog vojnog ili specijalnog karaktera predmetnog suda. Komitet također ističe da suđenje civilima pred vojnim i specijalnim sudovima može prouzrokovati ozbiljne probleme u vezi sa pravičnim, nepristrasnim i neovisnim administriranjem pravde. Prema tome, važno je da se poduzmu sve potrebne mjere da bi se osiguralo da se takva suđenja odvijaju pod uvjetima koji istinski dodjeljuju pune garancije propisane članom 14. Suđenja civilima pred vojnim i specijalnim sudovima bi trebala biti izuzetna, tj. ograničena na predmete u kojima država strana u Paktu može dokazati da je korištenje takvih suđenja potrebno i opravdano objektivnim i ozbiljnim razlozima i u kojima redovni građanski sudovi nisu u mogućnosti da vode postupak zbog specifične vrste pojedinaca i predmetnih krvičnih djela. (fusnote izostavljene).”

159. U predmetu Madani protiv Alžira, Saopćenje broj 1172/2003, od 21. juna 2007, Komitet je zaključio da su suđenje i osuđujuća presuda vojnog suda u suprotnosti sa članom 14. To nije otklonjeno činjenicom da su vojni suci imali neovisnu profesionalnu strukturu, da su bili podvrgnuti nadzoru Vrhovnog sudskog vijeća ili da su se na presude suda mogle podnijeti žalbe Vrhovnom sudu. Komitet je zaključio da Alžir nije dokazao zašto je djelovanje vojnog suda zatraženo u predmetu Madani: težina ili karakter krvičnih djela nisu bila dovoljna. Taj zaključak je značio da Komitet ne treba ispitivati da li je vojni sud, kao stvar činjeničnog pitanja, dodijelio potpune garancije iz člana 14.

PRAVO

I.  NAVODNA POVREDA ČLANA 3. KONVENCIJE

160. Pozivajući se na član 3. Konvencije, podnosilac predstavke se žalio da će biti izložen stvarnom riziku od podvrgavanja mučenju ili zlostavljanju ako bude deportiran u Jordan. Član 3. propisuje:

Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.”

A.  Argumenti stranaka u postupku

1.  Vlada

161. Vlada je istakla da se materijali u vezi sa diplomatskim garancijama, koje su dostavile stranke u postupku i treće lice (vidi, st. 141146 gore), odnose na praksu sudova kakva bi trebala biti, a ne na zahtjeve iz Konvencije. Prema stajalištu ovog Suda, same garancije nisu dovoljne da bi spriječile zlostavljanje; međutim, Sud će također ispitati da li su takve garancije, u svojoj praktičnoj primjeni, bile dovoljne da bi se spriječilo zlostavljanje (vidi, Babar Ahmad i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odluka) br. 24027/07, 11949/08 i 36742/08, stav 106, od 6. jula 2010). Pored toga, za razliku od tvrdnji podnosioca predstavke (vidi, stav 168. dole), ne postoji princip u sudskoj praksi Suda da garancije, u slučaju da postoji stvaran rizik od zlostavljanja zbog sistemskog mučenja u odredišnoj zemlji, ne mogu otkloniti taj rizik.
162. SIAC se pridržavao stajališta Suda u pogledu garancija. Njemu je dostavljen širok spektar raznih dokaza o značenju i vjerovatnom dejstvu garancija, i o trenutnoj situaciju u Jordanu. On je ispitao te dokaze vrlo pažljivo u svojoj odluci. Svi faktori na koje se oslonio pri donošenju zaključaka se i dalje primjenjuju sa barem onoliko snage sa kojom su se primjenjivali u vrijeme donošenja njegove odluke. Ključni izvještaji koji su objavljeni nakon njegove odluke ne bi mogli dovesti do izmjene njegove odluke; ti izvještaji su bili opće prirode. Dokazi su barem pokazali da se situacija u vezi sa ljudskim pravima poboljšava te da se zasigurno nije pogoršala od vremena kada je SIAC donio svoju odluku.
163. Vlada je istakla da je SIAC zaključio da su garancije koje je dao Jordan u ovom predmetu dovoljne zbog sljedećih razloga: (i) Jordan je bio voljan i u mogućnosti da ispuni svoje obaveze; (ii) podnosilac predstavke bi bio zaštićen svojom javnom eksponiranošću; i (iii) postojao bi monitoring Centra Adaleh.
164. U pogledu prvog pitanja, Vlada je ponovo istakla da su garancije iz MOR-a date u dobroj vjeri i da su ih odobrile najviše strukture jordanske vlade. Njihova namjera je bila da odražavaju međunarodne standarde. Njima nije nedostajalo jasnoće, posebno kada je MOR bio tumačen u diplomatskom i političkom kontekstu. Ispravno tumačenje uvjeta MOR-a je osiguravalo podnosiocu predstavke da će odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice (što, prema jordanskom pravu, uključuje javnog tužioca) i da će imati pristup neovisnom pravnom i medicinskom savjetovanju. Kritikovanje MOR-a u smislu da on nije pravno obavezujući (što podnosilac predstavke tvrdi) bi značilo da se pokazuje nedostatak procjene pitanja kako MOR funkcionira u praksi između država; one su bile dobro uspostavljeno i uveliko korišteno sredstvo u međunarodnim odnosima. Postojali su, što je SIAC zaključio, osnovani razlozi koji su ukazivali zašto će se Jordan povinovati tom posebnom MOR-u. Poštivanje garancija je bilo u interesu obje vlade; položaj Jordana na Srednjem Istoku i njegovi odnosi sa Sjedinjenim Američkim Državama, prema zaključku SIAC-a, to nisu promijenili. SIAC je takođe zaključio da uprkos suprotnoj tvrdnji podnosioca predstavke, ispravna istraga bilo kojeg navodnog kršenja MOR-a je bila u interesu obje vlade. U ovom predmetu je od posebne važnosti bila i činjenica da je GID, koji bi stavio podnosioca predstavke u pritvor po njegovom povratku, bio “angažiran” u MOR-u, da je bio uključen u pregovore o MOR-u, da je prihvatio odredbe o monitoringu te da je bio svjestan posljedica kršenja garancija. Vlada se potom oslonila na zaključke SIAC-a u žalbi koju je uložio V.V. (vidi, stav 75. gore), što je aktualiziralo odluku SIAC-a u predmetu podnosioca predstavke. SIAC je, u predmetu V.V., prihvatio dokaze gosp. Laydena da su bilateralni odnosi između Ujedinjenog Kraljevstva i Jordana, na kojima počiva MOR, bliski.
165. U pogledu drugog pitanja, Vlada je podsjetila da je SIAC zaključio da je podnosilac predstavke dobro poznato lice u arapskom svijetu i da bi njegov povratak i daljnji postupak pema njemu, bez obzira na MOR, bili stvar intenzivnog lokalnog i međunarodnog interesa i analize medija. Jordansko civilno društvo, uključujući jordanske parlamentarce, bi pratili slučaj podnosioca predstavke sa interesom. Bilo kakvo zlostavljanje bi prouzrokovalo ogorčenost te bi destabiliziralo jordansku vladu. Kao što je SIAC zaključio, oni koji su odgovorni za njegov pritvor bi bili biti svjesni tih faktora.
166. U pogledu trećeg pitanja, Vlada je naglasila da uprkos činjenici da je SIAC kritizirao kapacitet Centra Adaleh, on nije umanjio dejstva monitoringa; dapače, on je zaključio da bi monitoring imao pozitivan efekat u smanjivanju rizika od zlostavljanja. Pored toga, stručnost Centra Adaleh se znatno povećala od vremena kada je SIAC donio odluku. Kao što je gosp. Layden naznačio u svojim izjavama, on je dobio velika sredstva od Evropske komisije, počeo je obavljati monitoring putem svoje pomoćne organizacije, Nacionalnog centra za ljudska prava; stekao je praktično iskustvo radeći sa ostalim nevladinim organizacijama; broj njegovog osoblja se znatno povećao, uključujući medicinske stručnjake; pokazao je da je neovisan o vladi, naročito GID-u, objavljivanjem studije o mučenju. Za razliku od onoga na šta je ukazao podosilac predstavke, on je zadržao svoj status neprofitne organizacije (i svoju neovisnost) uprkos kritikama koje je primio od ostalih nevladinih organizacija zbog potpisivanja općih uvjeta ugovora. Vlada je dalje istakla da su kritike koje je uputio podnosilac predstavke u pogledu Centra Adaleh u svakom slučaju upućene na krivu adresu jer bi postojeći monitoring obavljala pomoćna organizacija Centra Adaleh, tj. Nacionalni centar za ljudska prava. Vlada je također istakla da kakvi god bili generalni problemi u vezi sa monitoringom ljudskih prava u Jordanu, MOR i opći uvjeti ugovora obezbjeđuju Centru Adaleh jasna i specificirana ovalaštenja te je svim strankama jasno kako se obavaljaju posjete monitoringa. Ako Centar Adaleh bude imao bilo kakvih problema, on može upozoriti Ambasadu Ujedinjenog Kraljevstva u Amanu. Vlada je također naglasila da bi se monitoring obavljao sve dok podnosilac predstavke bude u pritvoru u skladu sa Notom verbale koja se nalazi u prilogu druge izjave gosp.Laydena (vidi, stav 90 gore).
167. Zbog tih razloga, Vlada je istakla da postoje velike razlike između garancija koje je prethodno razmotrio Sud i onih koje je obezbijedio Jordan. Te garancije, zajedno sa odredbama o monitoringu, su dovoljne da osiguraju da neće biti kršenja ako podnosilac bude deportiran u Jordan.

2.  Podnosilac predstavke

168. U pogledu pravnih pitanja, podnosilac predstavke je istakao da je potrebno dati odgovarajući značaj kritikama koje je međunarodna zajednica uputila u pogledu garancija. Prema međunarodnom konsenzusu, garancije potkopavaju uspostavljene međunarodne pravne mehanizme za zabranu mučenja, te ako neka zemlja nije voljna da se povinuje obavezama koje proizilaze iz međunarodnog prava, ona se vjerovatno neće povinovati ni bilaterlanim garancijama. Međunarodno iskustvo također pokazuje da je poznato da je dokazivanje o povinovanju teško. Podnosilac predstavke je također istakao da je potrebno, prema stajalištu koje je zauzeo Vrhovni sud Kanade u predmetu Suresh (vidi, stav 152. gore), razlikovati garanciju da neka država neće uraditi nešto što je zakonito (kao što je izvršenje smrtne kazne) i garanciju da ona neće uraditi nešto što je nezakonito (kao što je mučenje). Pored toga, sudska praksa ovog Suda, naročito u presudi Shamayev i Ismoilov, koja je navedena gore, pokazuje da u slučaju kada se pokaže da će se određeni rizik po neku osobu ostvariti, garancije nisu dovoljne, naročito kada se dokaže da je mučenje u zemlji odredišta sistemsko. Prema tome, on je istakao da će garancije biti dovoljne samo (i) ako je prethodni problem u vezi sa sistemskim mučenjem stavljen pod kontrolu; i (ii) ako, uprkos daljem dešavanju izolovanih, nesistemskih djela mučenja, postoji neovisan monitoring koji obavlja tijelo koje ima dokazano iskustvo o djelotvornom radu, i ako postoje krivične sankcije protiv prekršitelja. Ti kriteriji nisu zadovoljeni u ovom predmetu.
169. Podnosilac predstavke se pozvao na dokaze naznačene u st. 106- 124 gore, koji, prema njemu, pokazuju da se jordanski zatvori ne povinuju principima pravne države. Mučenje je uobičajeno, naročito u zatvorima GID-a, a zatvorenike islamiste često batinaju. Postoji sistemsko neprovođenje djelotvorne i hitne istrage žalbi o mučenju. Ti dokazi su čak izraženiji od onih iz vremena kada je SIAC donio odluku. Pored toga, kultura nekažnjivosti koja preovladava u okviru GID-a ga čini nesposobnim da se povinuje garancijama, čak i ako njegovo rukovodstvo to želi. U Jordan se ne može pouzdati da će izvršiti svoje međunarodne obaveze u pogledu ljudskih prava. On je odbio dostaviti bilo koji oblik izvršenja svojih obaveza; na primjer, odbio je ratificirati član 22. Konvencije protiv mučenja (pravo na podnošenje pojedinačnih peticija Komitetu protiv mučenja) ili Opcioni protokol na Konvenciju protiv mučenja (kojim se uspostavlja Potkomitet za prevenciju mučenja i dodjeljuje, inter alia, pravo na posjetu mjestima pritvora).
170. Garancije koje je dala jordanska vlada u njegovom slučaju također treba posmatrati u ispravnom političkom kontekstu. Premda je strateški važan, Jordan je nestabilan, oslanja se na američki patronat, sklon je nemirima i podložan islamizmu. Prema tome, dok podnosilac predstavke nije osporio da su vanjski odnosi između Jordana i Ujedinjenog Kraljevstva bliski, on smatra da faktori koji su prevagnuli znače da su bilateralni odnosi između dvije zemlje nedovolji da bi garantirali povinovanje MOR-u.
171. Imajući u vidu ovu pozadinu predmeta, eksponiranost podnosioca predstavke neće pružiti zaštitu, nego će ga izložiti većem riziku; naime, njegova eksponiranost je prije svega iziskivala MOR. On je prije toga bio mučen jer je javno kritizirao jordansku vanjsku politiku. Zahtjev Jordana za njegovo izručenje je povučen jer se njegova prisutnost smatra nepoželjnom. Ta ocjena je jedino potvrđena zaključcima SIAC-a u pogledu opasnosti po nacionalnu sigurnost koju on predstavlja za Ujedinjeno Kraljevstvo. Pored toga, Jamil el Banna, Bishar al Rawi i Binyam Mohamed, koje su vlasti Sjedinjenih Američkih Država pritvorile u Guantánamo Bayi i na drugim mjestima, su izjavili da su ih opsežno ispitivali o vezama koje imaju sa njim. Ako bude deportiran, smatrat će ga velikom prijetnjom po zemlju i Srednji Istok. U takvom nestabilnom okruženju, procjene jordanske vlade da li se povinovati MOR-u se mogu promijeniti. Ti faktori, zajedno sa kulturom nekažnjivosti koja postoji u okviru GID-a, znače da će njegova eksponiranost djelovati, ne kao izvor zaštite, nego kao magnet za zloupotrebu. Pored toga, iracionalno je da SIAC zaključi da će se Jordan povinovati garancijama jer žalbeni navod o zlostavljanju – bilo da je istinit ili ne – može samo biti destabilizirajući kao i dokaz da je žalbeni navod tačan. U pogledu tog zaključka, ne postoji razlog da jordanske vlasti neće zlostaljati podnosioca predstavke jer bi on mogao uvijek dati lažnu izjavu o mučenju.
172. U MOR-u je bilo i dosta nedostataka. Nije bilo jasno koje je značenje riječi “sudija” u pogledu garancije da će on biti “odmah izveden pred sudiju”; to bi jednostavno moglo značiti da će on biti izveden pred tužioca koji djeluje u svojstvu izvršnog sudije. Nije jasno ni da li će on imati pristup advokatu za vrijeme ispitivanja dok bude u pritvoru. Nije jasno ni da li MOR zabranjuje izručenje, koje je vjerovatno imajući u vidu interes Sjedinjenih Američkih Država za njega i dokaza o jordanskom učestvovanju u ranijim izručenjima. Konačno, nije jasno da li su, prema jordanskom pravu, garancije iz MOR-a zakonite i izvršive ako ih ne odobri jordanski parlament. U tom smislu, on je dostavio izjavu šefa jedne druge nevladine organizacije, Arapske organizacije za ljudska prava koja je odbila da preuzme ulogu tijela za monitoring zbog tog razloga.
173. U pogledu monitoringa garancija, on se složio sa mišljenjem trećeg lica (umješača) da ne postoji neovisni monitoring u Jordanu, što je, prema njemu, faktor koji mora prevagnuti pri razmatranju sposobnosti Centra Adaleh. U pogledu samog Centra Adaleh, izražajna karakteristika dokaza predočenih Sudu je da je on još uvijek, dakle nakon što je SIAC donio odluku, bez praktičnog iskustva u pogledu monitoringa ljudskih prava te se, umjesto toga, uglavnom bavi poslovima lobiranja. Pored toga, premda je Centar Adaleh dostavio izvještaj o borbi protiv muečnja iz 2008. godine, značajno je da se GID ne kritizira direktno u izvještaju.
174. Uprkos ograničenjima u okviru Centra Adaleh, priroda monitoringa, prema općim uvjetima iz sporazuma o monitoringu, je također organičena. U skladu s tim općim uvjetima, Jordan može ograničiti pristup na jednu posjetu svakih četrnaest dana. Pored toga, ne postoji odredba koja omogućava neovisne ljekarske preglede; Centar Adaleh neće uživati slobodan pristup kompletnom prostoru u kojem podnositelj predstavke bude pritvoren jer će imati samo pravo na privatnu posjetu podnositelju predstavke; ne postoji mehanizam da Centar Adaleh ispita žalbu o zlostavljanju; ni podnositelj predstavke, a ni njegovi advokati neće imati pristup izvještajima koje će Centar Adaleh podnositi vladama Jordana i Ujedinjenog Kraljevstva; čini se i da će monitoring biti ograničen na tri godine. Svi ti faktori znače da monitoring Centra Adaleh neće biti u skladu sa međunarodnim standardima kao što su su oni iz Opcionog protokola uz Konvenciju protiv mučenja. Pored toga, čak i ako se prihvati da je Centar Adaleh u mogućnosti da zatraži ulazak u mjesto pritvora podnosioca predstavke, vlasti će, da bi izbjegle monitoring, jednostavno reći njegovom osoblju da podnositelj predstavke ne želi da ih vidi.

3.  Treće lice (umješači)

175. Treće lice (umješači) (vidi, stav 5. gore) je istaklo da je korištenje diplomatskih garancija razlog za ozbiljnu zabrinutost. Takvi bilateralni, pravno neizvršivi diplomatski sporazumi podrivaju ius cogens prirodu apsolutne zabrane mučenja i obavezu non-refoulement. Oni ugrožavaju i obavezujući, multilateralni, međunarodni pravni sistem prema kojem se države drže tih obaveza. Međunarodni eksperti, kao što su Ured visokog komesara za ljudska prava Ujedinjenih nacija, Komitet za sprečavanje mučenja Vijeća Evrope i Zajednički komitet za ljudska prava Ujedinjenog Kraljevstva su naširoko osudili garancije kao, u principu, pogrešne i nedjelotvorne u praksi (vidi, st. 141- 145 gore).
176. U praktičnom smislu, garancije imaju četiri slabosti. Prvo, njima se ne može otkriti zloupotreba. Mučenje se prakticira tajno, a sofisticirane tehnike mučenja je teško otkriti, naročito zbog oklijevanja žrtava da posmatračima otvoreno govore zbog straha od odmazde.
177. Drugo, režimi monitoringa koje obezbjeđuju garancije su nezadovoljavajući. Na primjer, oni odudaraju od prakse Međunarodnog komiteta Crvenog krsta da se nikada ne posjećuju pritvorenici pojedinačno da bi se izbjeglo nedobrovoljno identificiranje onih koji se žale na zloupotrebu. Umješači su također istakli da je specijalni izvjestitelj Ujedinjenih nacija također odbio sugestiju da bi posjete pritvorenicima pojedinačno bile djelotvorna garancija. Činjenica da je i Komitet za sprečavanje mučenja odbio da obavlja monitoring povinovanja garancijama je vrijedna pažnje.
178. Treće, domaćim licima koja obavljaju monitoring često nedostaje potrebna neovisnost. Oni nemaju ovlaštenje da dobiju pristup pritvorskim objektima, da ulože žalbe ili da izvrše pritisak na vlasti kako bi se obustavila zloupotreba. Oni sami su podvrgnuti uznemiravanju i zastrašivanju.
179. Četvrto, garancijama nedostaje i incijative za obznanjivanje kršenja jer nijedna predmetna vlada ne bi željela da prizna da krši međunarodne obaveze i, kada je riječ o vladi koja isporučuje, da ugrozi buduće deportacije koje se raliziraju zbog razloga nacionalne sigurnosti. Kao neizvršiva obećanja jedne države drugoj, garancije se mogu prekršiti bez ozbiljnih posljedica.
180. Umješači su također istakli da je u njihovim vlastitim izvještajima (koji su rezimirani u st. 112–118 dole) dokumentovana evidencija o dugotrajnim mučenjima u Jordanu i zlostavljanju osoba osumnjičenih za terorizam i ugrožavanje nacionalne sigurnosti. Ti izvještaji pokazuju da je GID kontinuirano ometao napore da se obavi monitoring. Na primjer, Međunarodni komitet Crvenog krsta je 2003. godine bio prisiljen da obustavi posjete zbog toga što je GID kršio procedure posjećivanja; specijalnog izvjestitelja Ujedinjenih nacija su spriječili da obavi privatne razgovore. GID je nastavio da negira pritužbe o zlostavljanju. Domaći pravni lijekovi za takve pritužbe ne postoje, a krivične sankcije su neadekvatne. Krajnje blage kazne su izrečene protiv nekoliko službenih lica koja su bila osuđena za mučenje.
181. Prema mišljenju umješača, koje je zasnovano na razgovorima između Human Rights Watcha i šefa Centra Adaleh, Centar Adaleh je profitna organizacija koja nije obavila bilo kakvo ispitivanje. Centar nije, bilo privatno ili javno, izrazio bilo kakvu zabrinutost zbog zlostavljanja u jordanskim pritvorima.

B.  Prihvatljivost

182. Sud ističe da taj žalbeni navod nije očigledno neosnovan u smislu člana 35. stav 3. Konvencije. Pored toga, Sud ističe da on nije neprihvatljiv ni po bilo kojem drugom osnovu. Prema tome, proglašava se prihvatljivim.

C.   Meritum

1. Opći principi

183. Prvo, Sud želi da istakne da je kroz svoju istoriju bio svjestan poteškoća sa kojima se suočavaju države pri zaštiti svog stanovništva od terorističkog nasilja, koje po sebi predstavlja ozbiljnu prijetnju ljudskim pravima (vidi, inter alia, Lawless protiv Irske (broj 3), od 1. jula 1961, st. 28-30, Serija A broj 3; Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 18. januara 1978, Serija A broj 25, Öcalan protiv Turske [VV], broj 46221/99, stav 179, ECHR 2005-IV; Chahal, citiran gore, stav 79; A. i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, citiran gore, stav 126; A. protiv Nizozemske, broj 4900/06, stav 143, od 20. jula 2010). Budući da se suočavaju sa takvom prijetnjom, Sud smatra legitimnim da države ugovornice zauzmu čvrst stav protiv onih koji pridonose terorističkim djelima, preko čega Sud ne može preći bez obira na okolnosti (Boutagni protiv Francuske, broj 42360/08, stav 45, od 18. novembra 2010; Daoudi protiv Francuske, broj 19576/08, stav 65, od 3. decembra 2009).
184. Drugo, kao dio borbe protiv terorizma, državama se mora dozvoliti da deportiraju nedržavljane koje smatraju prijetnjom po nacionalnu sigurnost. Preispitivanje da li je neki pojedinac u stvari takva prijetnja nije dio funkcije ovog Suda; njegov jedini zadatak je da razmotri da li bi deportiranje tog pojedinca bilo u skladu sa njegovim pravima iz Konvencije (vidi također, Ismoilov i ostali, citiran gore, stav 126).
185. Treće, jasno je ustanovljeno da protjerivanje od strane neke države ugovornice može dovesti do pokretanja pitanja iz člana 3. te da, prema tome, može pokrenuti pitanje odgovornosti te države na osnovu Konvencije ako se dokaže da postoje osnovani razlozi da se vjeruje da će se predmetna osoba suočiti sa stvarnim rizikom od podvrgavanja postupku koji je suprotan članu 3. ako bude deportirana. U tom slučaju, član 3. podrazumijeva obavezu nedeportiranja predmetne osobe u tu zemlju. Član 3. je apsolutan i nije moguće odmjeravati rizik od zlostavljanja i razloge za protjerivanje (Saadi protiv Italije [VV], broj 37201/06, st. 125. i 138, ECHR 2008-...).
186. Četvrto, Sud prihvata, kao što je to pokazao materijal koji je predočio podnosilac predstavke i umješači, da postoji opća zabrinutost međunarodne zajednice zbog prakse zahtijevanja garancija da bi se dozvolilo deportiranje onih koji se smatraju prijetnjom po nacionalnu sigurnost (vidi, st. 141-145 gore i Ismoilov i ostali, naveden gore, st. 96100). Međutim, nije na Sudu da odlučuje o ispravnosti zahtijevanja garancija ili da procjenjuje dugoročne posljedice tog čina; njegov jedini zadatak je da ispita da li su garancije koje su dobijene u određenom predmetu dovoljne da bi se otklonio bilo koji stvarni rizik od zlostavljanja.Prema tome, potrebno je prezentirati stajalište Suda u pogledu garancija u predmetima protjerivanja koji se odnose na član 3. prije osvrtanja na činjenice koje se odnose na predmet podnosioca predstavke.
187. Sud razmatra i generalnu situaciju u vezi sa ljudskim pravima u toj zemlji, a naročito karakteristike podnosica predstavke prilikom bilo kojeg ispitivanja da li se neki podnosilac predstavke suočava sa stvarnim rizikom od zlostavljanja u zemlji u koju treba biti protjeran. U slučajevima u kojima država obezbjeđuje garancije, te garancije predstavljaju daljnji relevantan faktor koji Sud razmatra. Međutim, same garancije nisu dovoljne da bi osigurale adekvatnu zaštitu protiv rizika od zlostavljanja. Postoji obaveza da se ispita da li garancije obezbjeđuju, u svojoj praktičnoj primjeni, dovoljno jamstvo da će podnosilac predstavke biti zaštićen od rizika od zlostavljanja. Važnost koju država odrednica pridaje garancijama zavisi, u svakom slučaju, od okolnosti koje preovladavaju u materijalno vrijeme (vidi, Saadi, naveden gore, stav 148).
188. Prilikom procjenjivanja praktične primjene garancija i određivanja važnosti koju im treba dati, prethodno pitanje koje se postavlja je da li opća situacija u vezi sa ljudskim pravima u odredišnoj zemlji isključuje prihvatanje bilo kakvih garancija. Međutim, samo u rijetkim slučajevima opća situacija u zemlji znači da se garancijama uopće ne može pridavati važnost (vidi, na primjer, Gaforov protiv Rusije, broj 25404/09, stav 138, od 21. oktobra 2010; Sultanov protiv Rusije, broj 15303/09, stav 73, od 4. novembra 2010; Yuldashev protiv Rusije, broj 1248/09, stav 85, od 8. jula 2010; Ismoilov i ostali; citiran gore, stav 127).
189. Sud će mnogo češće prvo procijeniti kvalitet datih garancija i, drugo, da li se, u svjetlu praksi odredišne države, može na njh osloniti. Imajući to u vidu, Sud će voditi računa, inter alia, o sljedećim faktorima:

(i)    da li su uvjeti garancija predočeni Sudu (Ryabikin protiv Rusije, broj 8320/04, stav 119, od 19. juna 2008; Muminov protiv Rusije, broj 42502/06, stav 97, od 11. decembra 2008; vidi također, Pelit protiv Azerbejdžana, citiran gore).

(ii)  da li su garancije specifične ili su opće i neodređene (Saadi, citiran gore; Klein protiv Rusije, broj 24268, stav 55, od 1. aprila 2010, Khaydarov protiv Rusije, broj 21055/09, stav 111, od 20. maja 2010);

(iii)     ko je dao garancije i da li ta osoba može obavezati odredišnu državu (Shamayev i ostali protiv Gruzije i Rusije, broj 36378/02, stav 344, ECHR 2005-III; Kordian protiv Turske (odluka), broj 6575/04, od 4. jula 2006; Abu Salem protiv Portugala (odluka), broj 26844/04, od 9. maja 2006; cf. Ben Khemais protiv Italije, broj 246/07, stav 59, ECHR 2009-... (izvodi); Garayev protiv Azerbejdžana, broj 53688/08, stav 74, od 10. juna 2010; Baysakov i ostali protiv Ukrajine, broj 54131/08, stav 51, od 18. februara 2010; Soldatenko protiv Ukrajine, broj 2440/07, stav 73, od. 23. oktobra 2008); 

(iv) ako je centralna vlada odredišne države dala garancije, da li se od lokalnih vlasti može očekivati da se drže tih garancija (Chahal, citiran gore, st. 105-107); 

(v)   da li se garancije odnose na postupak koji je zakonit ili nezakonit u odredišnoj državi (Cipriani protiv Italije (odluka), broj 221142/07, od 30. marta 2010; Youb Saoudi protiv Španije (odluka), broj 22871/06, od 18. septembra 2006; Ismaili protiv Njemačke, broj 58128/00, od 15. marta 2001; Nivette protiv Francuske (odluka), broj 44190/98, ECHR 2001 VII; Einhorn protiv Francuske (odluka), broj 71555/01, ECHR 2001-XI; vidi također, Suresh i Lai Sing, oba citirana gore);

(vi) da li je država ugovornica dala garancije (Chentiev and Ibragimov protiv Slovačke (odluka), br. 21022/08 i 51946/08, od 14. septembra 2010; Gasayev protiv Španije (odluka), broj 48514/06 od 17. februara 2009);

(vii)  trajanje i snaga bilateralnih odnosa između države koja šalje neku osobu i države koja prihvata neku osobu, uključujući evidenciju o obavezivanju sličnim garancijama (Babar Ahmad i ostali, citiran gore, st. 107 i 108; Al Moayad protiv Njemačke (odluka), broj 35865/03, stav 68, od 20. februara 2007);

(viii)  da li povinovanje garancijama može biti objektivno provjereno putem diplomatskih ili drugih mehanizama monitoringa, uključujući obezbjeđivanje slobodnog pristupa advokatima podnosioca predstavke (Chentiev i Ibragimov,i Gasayev, oba citirana gore; cf. Ben Khemais, stav 61. i Ryabikin, stav 119, oba citirana gore; Kolesnik protiv Rusije, broj 26876/08, stav 73, od 17. juna 2010; vidi također, Agiza, Alzery i Pelit, citiran gore);

(ix) da li postoji djelotvoran sistem zaštite protiv mučenja u odredišnoj državi, uključujući i pitanje da li je ona voljna da sarađuje sa međunarodnim mehanizmima za monitoring (uključujući međunarodne nevladine organizacije za zaštitu ljudskih prava), i da li je voljna da ispita tvrdnje o mučenju i da kazni one koji su odgovorni (Ben Khemais, st. 59. i 60; Soldatenko, stav 73, naveden gore, Koktysh protiv Ukrajine, broj 43707/07, stav 63, od 10. decembra 2009);

(x)   da li je podnosilac predstavke ranije bio zlostavljan u odredišnoj državi (Koktysh, stav 64, citiran gore); i

(xi) da li su domaći sudovi odredišne države/države ugovornice ispitali pouzdanost garancija (Gasayev; Babar Ahmad i ostali, stav 106; AlMoayad, st. 66-69).

2. Predmet podnosioca predstavke

190. Pri primjenjivanju tih faktora na ovaj predmet, Sud želi istaći da je razmotrio samo javne dokaze kojima raspolaže SIAC, dodatne dokaze koji su dostavljeni Sudu (koji su rezimirani u stavovima 83-92) i javno dostupne izvještaje o situaciji o ljudskim pravima u Jordanu (koji su rezimirani u stavovima 106-124 gore). Sudu nisu dostavljeni dodatni nejavni dokazi kojima je raspolagao SIAC, niti je od njega zatraženo da razmotri te dokaze. Slično tome, budući da nije razmatrao nejavnu presudu SIAC-a, nije od značaja za vlastitu ex nunc procjenu Suda da li bi bilo povrede člana 3. što je SIAC, u formiranju vlastitog zaključka o članu 3, razmatrao dodatne, nejavne dokaze koji nisu zabilježeni u njegovoj javnoj odluci.
191. Prema tome, uzimajući u obzir dokaze kojima raspolaže, Sud prvo ističe da je slika, koja je predočena u izvještajima tijela Ujedinjenih nacija i nevladinih organizacija o mučenju u jordanskim zatvorima, koliko dosljedna toliko i uznemirujuća. Koliki god da je napredak Jordana, mučenje ostaje, prema riječima Komiteta protiv mučenja Ujedinjenih nacija, “rasprostranjeno i rutinsko” (vidi, stav 107. gore). Zaključci Komiteta protiv mučenja su potvrđeni ostalim izvještajima koji su rezimirani u stavovima 106-124 gore, a koji pokazuju van svake razumne sumnje da GID sistematski primjenjuje mučenje, naročito protiv pritvorenika islamista. Mučenje koje practicira GID prolazi i nekažnjeno. Prema mišljenju Suda, ta kultura nekažnjavanja nije iznenađujuća; dokazi pokazuju da jordanskom sistemu krivičnog pravosuđa nedostaju mnoge standardne, međunarodno priznate garancije koje bi spriječile mučenje i kojima bi se kaznili počinioci. Kao što je Komitet za ljudska prava naznačio u svojim zaključnim naznakama, nedostaje izvorno neovisan žalbeni mehanizam, broj krivičnih gonjenja je mali i postoji uskraćivanje pristupa advokatima bez odlaganja i neovisnim medicinskim pregledima (vidi, stav 108. gore). Zaključci Komiteta protiv mučenja (koji su potkrijepljeni izvještajima Amnesty Internationala, Human Rights Watcha i jordanskog Nacionalnog centra za ljudska prava) pokazuju da su se ti problemi pogoršali zbog širokih ovlaštenja pritvaranja koja ima GID i da, u predmetima koji se odnose na sigurnost, blizina između javnog tužioca i GID-a znači da javni tužilac nema efektivnu kontrolu nad GID-om (vidi, st. 107, 112-113, 116. i 119-122). Konačno, kao što potvrđuju Specijalni izvjestitelj, Amnesty International i NCHR, izostaje saradnja između Obavještajne službe Jordana i eminentnih nacionalnih i internacionalnih tijela za nadgledanje (vidi, st. 109. i 121 gore).
192. Rezultat tih dokaza je da je normalno da strane prihvataju da bi bez garancija jordanskih vlade postojao stvaran rizik od zlostavljanja ovog podnosioca predstavke ako bi bio vraćen u Jordan. Sud se slaže s tim. Jasno je da podnosilac predstavke, kao javno eksponiran islamista, čini dio kategorije zatvorenika koje često zlostavljaju u Jordanu (vidi, njegov zahtjev za azil, rezimiran stavu 7. gore). Međutim, u skladu sa generalnim stajalištem koje je Sud naznačio u stavovima 187-189 gore, Sud mora također razmotriti da li garanacije iz MOR-a, uz monitoring Centra Adaleh, otklanjaju stvarni rizik od zlostavljanja podnosioca predstavke.
193. Sud, pri razmatranju tog pitanja, ističe da je podnosilac predstavke naznačio velikih broj općih i specifičnih problema koji se odnose na pitanje da li su garancije Jordana dovoljne da bi se otklonio bilo koji stvarni rizik od njegovog zlostavljanja. On generalno smatra da ako se na Jordan ne može osloniti u smislu da će se povinovati svojim obavezujućim, multilateralnim međunarodnim obavezama da neće doći do zlostavljanja, na njega se ne može se osloniti u smislu povinovanja neobavezujućim bilateralnim garancijama da do toga neće doći. On je također istakao da se nikada ne treba osloniti na garancije kada postoji sistemski problem mučenja i zlostavljanja, te tvrdi da čak i kada postoje dokazi o izolovanim, nesistemskim djelima mučenja, potrebno je osloniti se jedino na garancije koje podržava neovisan monitoring nekog tijela koje ima dokazivu evidenciju o djelotvornosti u praksi. Sud ne smatra da te tvrdnje podupire njegova sudska praksa o garancijama. Kao što to pokazuju opći principi iskazani u stavovima 187-189. gore, Sud nikada nije uspostavio apsolutno pravilo da država koja se ne povinuje multilateralnim obavezama ne može biti oslonac u pogledu povinovanja bilateralnim grancijama; stepen do kojeg se država nije povinovala svojim multilateralnim obavezama predstavlja, u najboljem slučaju, faktor za određivanje da li su njene bilateralne garancije dovoljne. Isto tako, ne postoji zabrana da se zahtijevaju garancije kada postoji sistemski problem mučenja i zlostavljanja u odredišnoj državi; inače, kao što je naznačio lord Phillips (vidi, stav 57. gore), bilo bi paradoksalno da sama činjenica zahtijevanja garancija znači da se neko ne može osloniti na njih.
194. Pored toga, Sud ne smatra da opća situacija u vezi sa ljudskim pravima u Jordanu isključuje prihvatanje bilo kakvih garancija jordanske vlade. Sud, umjesto toga, smatra da su vlade Ujedinjenog Kraljevstva i Jordana učinile istinske napore da bi dobile i obezbijedile transparentne i detaljne garancije da podnosilac predstavke neće biti zlostavljan po povratku u Jordan. Proizvod tih napora, MOR, je, prema svojim detaljima i formalnom aspektu, jači od garancija koje je Sud prethodno ispitao (uporedi, na primjer, garancije u predmetima Saady, Klein i Khaydarov, svi citirani u stavu 189(ii) gore). MOR je također jači od garancija koje su ispitali Komitet protiv mučenja i Komitet za ljudska prava (vidi, Agiza, Alzery i Pelit, rezimirani u st. 147-151 gore). MOR je specifičan i sveobuhvatan. On se direktno odnosi na zaštitu prava podnosioca predstavke u Jordanu (vidi, stavovi 1-8 MOR-a, naznačeni u st. 77. i 78. gore). MOR je također jedinstven po tome što je odolio opširnom ispitivanju koje je proveo neovisan sud, SIAC, kojem je bilo od koristi dobijanje dokaza od obje strane, uključujući one od svjedoka-vještaka koji su bili podvrgnuti iscrpnom unakrsnom ispitivanju (vidi, st. 28. i 189(xi) gore).
195. Sud se također slaže sa generalnom procjenom SIAC-a da garancije moraju biti razmotrene u kontekstu u kojem su date. Premda Sud smatra da gospodin Layden, u svojim izjavama Sudu (koje su rezimirane u st. 83-90), ima tendenciju da ne ističe ozbiljnost evidencije o mučenju u Jordanu, on, zbog svog položaja, može da govori sa autoritetom o snazi bilateralnih odnosa između Jordana i Velike Britanije i o važnosti MOR-a za taj odnos. Imajući u vidu izjave gospodina Laydena i daljnje dokaze kojima raspolaže SIAC, Sud smatra da postoji dovoljno dokaza se zaključi da su garancije date u dobroj vjeri od strane Vlade čiji su bilaterlani odnosi sa Ujedinjenim Kraljevstvom istorijski veoma snažni (vidi, Babar Ahmad i ostali, i Al Moayad, oba citirana u stavu 189(vii), gore). Pored toga, njih su odobrili i podržali najviši nivoi jordanske vlade, te su dobile izričito odobrenje i podršku samog kralja. Prema tome, jasno je da su garancije, bez obzira na njihov položaj u MOR-a prema jordanskom pravu, dali zvaničnici koji mogu obavezati jordansku državu (cf. Ben Khemais, Garayev, Baysakov i ostali,i Soldatenko, svi citirani u stavu 189(iii) gore). Isto tako je važno da su garancije odobrila i podržala viša službena lica GID-a (cf. Chahal, citiran u stavu 189(iv) gore). Prema mišljenju Suda, svi ti faktori čine striktno povinovanje slovu i duhu MOR-a vjerovatnijim.
196. Slično tome, premda podnosilac predstavke tvrdi da bi ga javna eksponiranost stavila u položaj većeg rizika, Sud ne može prihvatiti taj argument, imajući u vidu širi politički kontekst u okviru kojeg se postigao MOR putem pregovaranja. Sud smatra da je vjerovatnije da će jordanske vlasti, zbog javne eksponiranosti podnosioca predstavke, biti pažljivije kako bi osigurale da se prema njemu ispravno postupa; nema sumnje da je jordanska vlada svjesna da ne samo da bi zlostavljanje imalo ozbiljne posljedice za njene bilateralne odnose sa Ujedinjenim Kraljevstvom nego bi izazvalo i međunarodni skandal. Doduše, kao što je naznačio Federalni sud Kanade u predmetu Lai Sing (vidi, stav 154. gore), javna eksponiranost nije od koristi ako se mučenje prakticira a da to niko ni ne zna. Međutim, taj argument je manje važan u ovom predmetu zbog, povrh svega, mehanizama monitoringa koji postoje u ovom predmetu, a koji su u potpunosti izostali u predmetu Lai Sing.
197. Pored općih problema u vezi sa MOR-om, Sud ističe da je podnosilac predstavke istakao šest specifičnih pitanja u vezi sa značenjem i djelovanjem garancija. On ističe da MOR nije jasan u pogledu sljedećih stvari: (i) šta znači “sudija” u smislu garancije da će “odmah biti izveden pred sudiju”, (ii) da li će imati pristup advokatu za vrijeme ispitivanja u toku pritvora, (iii) da li je izručenje zabranjeno; (iv) da li su, u smislu jordanskog prava, garancije iz MOR-a zakonite i izvršive; (v) Adelahovi uvjeti pristupa njemu; i (vi) i njegova mogućnost da obavlja monitoring garancija. Sud će razmotriti svako pitanje redom.
198. Prije svega, Sud smatra da bi MOR bio znatno ojačan da je sadržavao zahtjev da podnosilac predstavke bude izveden, u kratkom, definisanom roku nakon hapšenja, pred građanskog sudiju, a ne vojnog tužitelja, utoliko više što iskustvo pokazuje da je rizik od zlostavljanja pritvorene osobe najveći u prvim satima pritvora (vidi, mišljenje Komiteta protiv mučenja, stav 156. gore; Komitet za sprečavanje mučenja, 9. generalni izvještaj, citiran u predmetu Panovitis protiv Kipra, broj 4268/08, stav 46, od 11. decembra 2008). Međutim, Sud smatra da iako je neuobičajeno da advokati prate pritvorene osobe pred javnog tužioca, podnosilac predstavke bi, prema jordanskom pravu, imao pravo da advokat bude prisutan (vidi, izvještaj gospodina Al-Khalila i gospodina Najdawija, stav 97. gore). Budući da bi pojavljivanje podnosioca predstavke pred javnog tužioca u roku od dvadeset četiri sata po njegovom povratku bila prva javna prilika da jordanske vlasti pokažu svoju namjeru da će se povinovati garancijama, Sud smatra da je malo vjerovatno da bi javni tužilac odbio da advokat bude prisutan. Pored toga, prvo pojavljivanje podnosioca predstavke pred javnim tužiocem mora biti viđeno u kontekstu ostalih mjera koje se provode u pogledu njegovog povratka. Na primjer, vjerovatno je da bi posmatrači koji bi putovali sa podnosiocem predstavke od Ujedinjenog Kraljevstva do Jordana ostali s njim najmanje dio prvog dana njegovog pritvora u Jordanu. To se podudara sa prekoračenjem roka od pet sedmica za dobijanje pristupa koji je nedostajao u predmetu Alzery, što je ustanovio Komitet za ljudska prava(stav 151. gore), te znatno smanjuje bilo koji rizik od zlostavljanja koji bi se mogao pojaviti zbog nedostatka jasnoće u MOR-u.
199. U pogledu drugog pitanja, izostanka advokata za vrijeme ispitivanja, SIAC je ustanovio da je malo vjerovatno da bi advokat bio prisutan za vrijeme ispitivanja podnosioca predstavke od strane GID-a, da je vjerovatnije da bi advokat bio prisutan za vrijeme ispitivanja od strane javnog tužioca i da je vrlo vjerovatno da bi ga advokat zastupao prilikom bilo kojeg izvođenja pred sudiju. Uskraćivanje pristupa advokatu nekoj pritvorenoj osobi, naročito za vrijeme ispitivanja, je ozbiljno pitanje: pravo pritvorene osobe da ima pristup pravnom savjetovanju predstavlja fundamentalnu garanciju protiv zlostavljanja (Salduz, citiran gore, stav 54). Međutim, u ovom predmetu, rizik je znatno smanjen drugim garancijama iz MOR-a i aranžmana u vezi sa monitoringom.
200. Treće, Sud uzima s rezervom rizik da bi podnosilac predstavke bio zlostavljan ako bi ga ispitivala CIA, da bi bio pritvoren u tajnim “sablasnim” pritvorskim prostorijama CIA-e ili GID-a u Jordanu, ili da bi bio predat i odveden na neko mjesto izvan Jordana. U predmetu Babar Ahmad i ostali, citiran gore, st. 78-82 i 113-116, Sud je smatrao da je izvanredna predaja, namjernim onemogućavanjem propisanog postupka, anatema vladavini zakona i vrijednostima koje štiti Konvencija. Međutim, u tom predmetu, Sud je ustanovio da su žalbeni navodi podnosioca predstavke, prema kojima bi oni bili podvrgnuti izvanrednoj predaji, očigledno neosnovani. Premda Sjedinjene Američke Države, koje su zatražile ekstradiciju, nisu dale nikakve izričite garancije protiv predaje, one su dale garancije da će im biti suđeno pred saveznim sudovima; Sud je ustanovio da je teško da bi predaja bila u skladu sa tim garancijama. Slični zaključci se mogu primijeniti u ovom predmetu. Premda predaja nije posebno obrađena u MOR-u, MOR ima jasno u vidu da će podnosilac predstavke biti deportiran u Jordan, da će biti pritvoren i da će mu biti ponovo suđeno za djela za koja je već bio osuđen in absentia 1998. godine i 1999. godine. Ako bude osuđen, biće zatvoren u pritvorskim prostorijama GID-a. Bilo bi u potpunosti u nesaglasnosti sa MOR-om da Jordan primi podnosioca predstavke i da ga drži na nekom tajnom mjestu u Jordanu, ili da ga preda trećoj državi, umjesto da mu ponovo sudi. Slično tome, čak i da ga moraju ispitati vlasti Sjedinjenih Američkih Država za vrijeme GIDovog pritvora, Sud smatra da ne postoje dokazi koji bi doveli u sumnju SIAC-ov zaključak da će jordanske vlasti bile pažljive kako bi osigurale da Sjedinjene Američke Države “ne prekorače granicu” djelovanjem na način koji krši duh, ako ne slovo MOR-a.
201. Četvrto, moguće je da je stvar jordanskog prava da MOR nije pravno obavezujući. Naravno, kao garancija protiv nezakonitog ponašanja, potrebno ga je posmatrati sa više skepticizma nego u slučaju kada se država obaveže da neće uraditi ono što je dozvoljeno prema domaćem pravu (vidi, stav 189(v) gore). Ipak, SIAC je cijenio tu razliku. Iz odluke SIAC-a jasno proizilazi da je SIAC poduzeo adekvatne mjere opreza koje treba pridati takvoj garanciji (vidi, njegovi generalne zaključke o MOR-u u st. 290. et seq. gore). Sud se slaže sa SIAC-ovim mišljenjem, ne samo da bi postojao stvaran i snažan poticaj za Jordanske vlasti u ovom predmetu da ne prekrše svoju riječ nego bi podrška MOR-u na najvišim nivoima u Jordanu znatno smanjila rizik da viši članovi GID-a, koji su učestvovali u pregovaranju MOR-a, toleriraju nepovinovanje njegovim uvjetima.
202. Peto, podnosilac predstavke je istakao nesaglasnost između arapske i engleske verzije MOR-a kao dokaz da će jedino Centar Adaleh imati pristup njemu tri godine nakon deportacije. Međutim, Sud smatra da je to pitanje riješeno diplomatskim notama koje su razmijenjene između Vlade Jordana i Vlade Ujedinjenog Kraljvstva (vidi, druga izjava gospodina Laydena, stav 90. gore) iz kojih jasno proizilazi da će Centar Adaleh imati pristup podnosiocu predstavke sve dok bude u pritvoru.
203. Šesto, jasno je da Centar Adaleh nema istu stručnost i resurse kao vodeće međunarodne nevladine organizacije kao što su Amnesty International, Human Rights Watch ili Međunarodni komitet Crvenog krsta, niti ima istu reputaciju i status u Jordanu kao, na primjer, jordanski Nacionalni centar za ljudska prava. Međutim, SIAC je u svojoj odluci priznao tu slabost. On je priznao da je Centar “relativno neiskustan i mali”, ali je zaključio da predstavlja činjenicu posjeta u vezi sa monitoringom, što je važno (vidi, stav 31. gore). Sud se slaže sa ovim zaključkom. Pored toga, Sud je ubijeđen da se sposobnost Centra Adaleh znatno povećala od SIACove odluke, iako još uvijek nema direktnog iskustva u monitoringu. Izjave gospodina Laydena pokazuju da je Vlada Ujedinjenog Kraljevstva velikodušno finansirala Centar Adaleh, što po sebi osigurava mjeru neovisnosti Centra, barem o jordanskoj vladi. Imajući u vidu da je širi interes Vlade Ujedinjenog Kraljevstva da osigura da garanacije budu ispoštovane, može se očekivati da će se nastaviti s tim finansiranjem. Ne čini se da se išta dešava što bi bilo usmjereno ka bilo kakvoj promjeni pravnog statusa Centra ili činjenice da bi se moglo obratiti nekoliko drugih organizacija kao mogućim tijelima monitoringa. Premda se mora pokloniti povjerenje izvještaju gospodina Wilkea, prema kojem šef Centra, gospodin Rababa, zna malo o pravnom postupku u vezi sa podnosiocem predstavke u Ujedinjenom Kraljevstvu, gospodinu Rababi, nakon sastanaka koje je imao sa ministrima Vlade Ujedinjenog Kraljevstva, sada mora biti jasno koja je uloga Centra u monitoringu, te mu mora biti jasna važnost tog pitanja za Vladu Ujedinjenog Kraljevstva. Slično tome, premda gospodin Rababa može zaista imati porodične veze sa službama sigurnosti, što je istakao gospodin Refahi u svojoj drugoj izjavi (vidi, stav 92. gore), ne postoje dokazi da će bilo ko blizak njemu biti odgovoran za pritvor podnosioca predstavke. Ono što je još važnije, brižljiva analiza, koju Centar može očekivati od jordanskog i međunarodnog civilnog društva u pogledu pitanja kako on provodi monitoring, mora prevagnuti nad bilo kojim slabim rizikom od pristrasnosti koji se može pojaviti zbog porodičnih veza gospodina Rababe.
204. Premda tačna priroda odnosa između Centra Adaleh i njegove podružnice, tj. Nacionalnog tima za borbu protiv mučenja, nije jasna, čini se da je on potpunosti popunjen osobljem i da ima potrebnu interdisciplinarnu stručnost da obavi monitoring (vidi, prvi izvještaj gospodina Laydena, stav 87. gore). Sud bi očekivao da, kakve god bile tvrdnje o sastavu jordanskog Nacionalnog tima za borbu protiv mučenja, podnosioca predstavke posjeti delegacija sastavljena od medicinskog i psihijatrijskog osoblja koje bi bilo sposobno da otkrije fizičke i psihičke znakove mučenja (vidi, stav 4(d) općih uvjeta sporazuma u pogledu Centra, koji su navedeni u stavu 81. gore). Postoje svi razlozi da se očekuje da delegacija dobije privatni pristup podnosiocu predstavke (stav 4(c) općih uvjeta, ibid). Jasno je da bi u interesu podnosioca predstavke bilo da se sastane sa delegacijom prema unaprijed dogovorenom rasporedu te, prema tome, Sud smatra da je neprihvatljivo da bi GID, da bi izbjegao monitoring, obavijestio delegaciju da podnosilac predstavke ne želi da je vidi. U slučaju da delegacija primi takav odgovor, Sud smatra da je jasno da bi to bila vrsta situacije koja bi rezultirala “brzim zaoštravanjem diplomatskih i ministarskih kontakata i rekacijama” koje je predvidio gospodin Oakden u svojim dokazima SIAC-u (vidi, stav 30. gore). Zbog tih razloga, Sud je uvjeren da bi uprkos ograničenjima Centar Adaleh bio sposoban da ispita da li se garancije poštuju.
205. Zbog navedenih razloga, Sud zaključuje na osnovu dokaza kojima raspolaže da podnosilac predstavke ne bio bio izložen stvarnom riziku od zlostavljanja ako bi se vratio u Jordan.
206. Konačno, u toku postupka u pisanoj formi, postavljeno je pitanje strankama u postupku da li podnosilac predstavke rizikuje da će dobiti bezuvjetnu doživotnu zatvorsku kaznu i, ako je to tako, da li bi to bilo u skladu sa članom 3. Konvencije. Stranke su se složile da ne postoji takav rizik jer doživotna zatvorska kazna u Jordanu obično traje dvadeset godina. Podnosilac predstavke je također prihvatio da bi dužina njegove kazne mogla biti ispitana u kontekstu njegovih žalbenih navoda u vezi sa članom 6. Sud se slaže da strankama u postupku i smatra da u predmetu podnosioca predstavke ne bi bilo pokrenuto pitanje nikakvo pitanje iz člana 3. u vezi sa dužinom kazne koja mu može biti nametnuta u Jordanu.
207. Prema tome, Sud se slaže da deportacija podnosioca predstavke u Jordan ne bi dovela do kršenja člana 3. Konvencije.

III NAVODNE POVREDE ČLANA 13. U VEZI SA ČLANOM 3. KONVENCIJE

208. Podnosilac predstavke se žali da nije u skladu sa članom 3, u vezi sa članom 13. Konvencije, da se SIAC, s ciljem ocjenjivanja djelotvornosti garancija koje je dao Jordan, oslanja na materijal koji njemu nije poznat. Član 13. glasi:

“Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinila lica u vršenju svoje službene dužnosti.”

A. Argumenti stranaka u postupku

1. Vlada

209. Vlada je usvojila obrazloženje Gornjeg doma u ovom predmetu (vidi, st. 54-56 gore). Vlada je istakla da je uspostavljena praksa Suda jasno naznačila da djelotvoran lijek, prema članu 13, ne treba zadovoljiti sve zahtjeve iz člana 6. Sve što se iziskivalo članom 13. je neovisna i nepristrasna analiza žalbenih navoda podnosioca predstavke u vezi sa članom 3. S druge strane, on je iziskivao da neovisno žalbeno tijelo bude informirano o razlozima deportacije; morala je postojati forma kontradiktornog postupka, ako je potrebno putem posebnog zastupnika koji ima odobrenje pristupa povjerljivim informacijama; i da tijelo bude nadležno da odbije tvrdnje izvršnih vlasti ako ih smatra proizvoljnim i neosnovanim (Al-Nasif protiv Bugarske, broj 50963/99, st. 133-137, od 20. juna 2002; C.G. i ostali protiv Bugarske, broj 1365/07, st. 57 i 62, od 24. aprila 2008).
210. SIAC-ove procedure jasno zadovoljavaju te uvjete. Kao što je Sud istakao u predmetu A. i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, citiran gore, stav 219, to je bio potpuno neovisan sud, koji je mogao ispitati sve relevantne dokaze, i javne i nejavne. To je upravo tako jer je obaveza sekretara države da otkrije dokaze koji pomažu podnosiocu žalbe i zbog činjenice što su zatvorene sjednice omogućile SIAC-u da ima uvid u više dokaza nego što bi to inače bio slučaj. Postupak pred SIAC-om je bio kontradiktoran, koji je uključio vlasitite zastupnike podnosioca predstavke i, na nejavnim sjednicama, specijalne advokate. SIAC-ova nadležnost nije ograničena na preispitivanje odluka izvršnih vlasti zbog proizvoljnosti i neosnovanosti; SIAC je proveo postupak preispitivanja u meritumu i usvojio žalbe protiv deportacije, na primjer u predmetu D.D. i A.S. (vidi, stav 74. gore). U predmetu podnosioca predstavke, SIAC je konstatovao u svojoj javnoj presudi da povjerljivi dokazi imaju ograničenu i potvrđujuću ulogu u njegovoj odluci.

2. Podnosilac predstavke

211. Podnosilac predstavke je istakao da su SIAC i sistem specijalnih advokata, nakon presude Chahal, citiran gore,bili određeni da omoguće državnom sekretaru da predoči razloge u smislu pitanja zašto određeni povratnik predstavlja opasnost po nacionalnu sigurnost te razloge za neodobravanje tajnih dokaza o sigurnosti po povratku. S tim ciljem je data ministarska garancija parlamentu kada je donio Akt iz 1997. godine (Hansard, HS Deb od 26. novembar 1997, svezak 301, stav 1040).
212. Sud nikada nije smatrao da je dozvoljeno, bilo u predmetu Chahal ili kasnije, da se testira kvalitet garancije na osnovu dokaza koji su saslušani tajno. Pored toga, Sud je istakao u predmetu Saadi (citiran gore, stav 127) da ispitivanje postojanja stvarnog rizika “mora biti nužno rigorozno”. Podnosilac predstavke je istakao da se čak iziskuje i veća rigoroznost, u predmetu koji uključuje garancije, kada tužena država prihvata da bi bez tih garanacija postojao stvaran rizik od zlostavljanja. Zbog tog razloga je istakao da je potrebno da postoji povećan zahtjev za transparentnošću i proceduralnom pravičnošću kada se oslanja na garancije jer, u takvom slučaju, teret pada na tuženu državu da otkloni bilo kakvu sumnju o ozbiljnom riziku od zlostavljanja po povratku. Zbog toga, u principu, ne bi trebalo nikada dozvoliti tuženoj državi da se oslanja na povjerljiv materijal o sigurnosti povratka. Ne samo da je nepravično da se to radi nego se time izlaže neprihvatljivom riziku da se ne postigne ispravan rezultat. To nije teoretsko pitanje u njegovom predmetu: jasno je da su povjerljivi dokazi bili odlučujući u njegovom predmetu. Na primjer, jasno je da su dokazi o Sjedinjenim Državama i njihovom interesu da ga saslušaju predočeni na zatvorenoj sjednici. Također je jasno da se na povjeljive dokaze oslanjalo kako bi se podržao zaključak SIAC-a da je GID-ovo rukovodstvo posvećeno poštivanju garancija. Konačno, on je istakao da sistem specijalnih advokata ne može ublažiti poteškoće pri suočavanju sa svjedocima Foreign Offica u pogledu pregovora o MOR-u.

3. Treće lice (umješači)

213. Umješači (vidi, stav 5. gore) su istakli da je lord Phillips pogriješio u svom obrazloženju prema kojem nema neopravičnosti u SIAC-ovom saslušanju nejavnih dokaza o sigurnosti po povratku. Tačno je da bi povratnik imao saznanja o nekim od činjenica koje su relevantne za sigurnost po povratku, ali ne proizilazi da on ne bi bio u ozbiljno nepovoljnom položaju zbog nepoznavanja dokaza Vlade. Proceduralna pravičnost iziskuje da se podnosiocu predstavke predoči dovoljno detalja o Vladinim dokazima kako bi mu se omogućilo da pruži djelotvorne upute specijalnom advokatu. Također je greška da se pretpostavi da povratnik ne bio imao ništa da odgovori na informaciju da bi odredišna Vlada mogla tajno komunicirati sa Vladom Ujedinjenog Kraljevstva; ne može se nikada znati do kakve razlike bi došlo u pogledu podnosioca predstavke ako bi se dokazi otkrili. Obezbjeđivanje posebnog advokata nije dovoljno; Veliko vijeće, u predmetu A. i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, citiran gore, je priznalo poteškoće koje imaju specijalni advokati pri odbrani interesa povratnika na zatvorenim sjednicama SIAC-a.

B. Prihvatljivost

214. Sud ističe da je ovaj žalbeni navod povezan sa žalbenim navodom podnosioca predstavke o materijalnoj povredi člana 3. pa, prema tome, može također biti proglašen prihvatljivim.

C. Meritum

215. Zahtjevi iz člana 13, u kontekstu osnovanog zahtjeva u vezi sa članom 3, su nedavno naznačeni u predmetu A. protiv Nizozemske, koji je citiran gore, st. 155. i 158, a koji se odnosio na predloženo protjerivanje osobe osumnjičene za terorizam u Libiju:

“155. Sud ponavlja da član 13. garantira raspoloživost lijeka na nacionalnom nivou da bi se provela - te, prema tome, navela nesaglasnost sa – suština prava i sloboda iz Konvencije, u kojoj god formi oni bili zaštićeni u domaćem pravnom poretku, te vodeći računa da se državama ugovrnicama dodjeljuje diskreciono pravo u smislu načina na koji će se povinovati svojim obavezama na osnovu te odredbe (vidi, Shamayev i ostali protiv Gruzije i Rusije, broj 36378/02, stav 444, ECHR 2005 III). Da bi član 13. bio primjenjiv, žalba na osnovu materijalne odredbe Konvencije mora biti osnovana. Uzimajući u obzir navedeni zaključak na osnovu člana 3, Sud smatra da je zahtjev podnosioca predstavke na osnovu člana 3. “osnovan” te je, prema tome, član 13. primjenjiv u ovom predmetu.

156. Sud ponavlja da lijek koji se zahtijeva na osnovu člana 13. mora biti djelotvoran pravno-formalno i praktično, naročito u smislu da njegovo ostvarivanje ne smije biti neopravdano spriječeno aktima i propustima vlasti tužene države (vidi, Shamayev i ostali, citiran gore, stav 447). Sud nema zadatak da preispituje in abstracto kompatibilnost relevantnog zakona i prakse sa Konvencijom, nego da odredi da li je postojalo neko pravno sredstvo sukladno članu 13. Konvencije koje je dostupno da bi se podnosiocu predstavke dodijelio adekvatan pravni lijek u pogledu njegovih materijalnih žalbenih navoda (vidi, inter alia, G.H.H. i ostali protiv Turske, broj 43258/98, stav 34, ECHR 2000-VIII). “Djelotvornost” nekog “lijeka”, u smislu člana 13, ne ovisi o sigurnosti povoljnog ishoda za podnosioca predstavke (Čonka protiv Belgije, broj 51564/99, stav 75, ECHR 2002 I, i Onoufriou protiv Kipra, broj 24407/04, st. 119-121, od 7. januara 2010).

157. Pored toga, Sud ističe da opseg obaveze države na osnovu člana 13. varira u ovisnosti o prirodi žalbe podnosioca predstavke na osnovu Konvencije. Imajući u vidu nepopravljivu prirodu štete koja se može pojaviti ako se navedeni rizik od mučenja ili zlostavljanja materijalizira i značaj koji Sud pridaje članu 3, pojam djelotvornog pravnog sredstva na osnovu člana 13. iziskuje: (i) neovisnu i strogu analizu tvrdnje da postoje osnovani razlozi da se vjeruje da postoji stvaran rizik od postupka koji je suprotnosti članu 3. u slučaju protjerivanja podnosioca predstavke u odredišnu zemlju, i (ii) odredba o djelotvornoj mogućnosti obustavljanja provođenja mjera čija su dejstva potenciojalno nepovratna (vidi, Shamayev i ostali, naveden gore, stav 460; Olachea Cahuas protiv Španije, broj 24668/03, ECHR 2006-X; i Salah Sheekh protiv Nizozemske, broj 1948/04, stav 154, ECHR 2007 I).

158. Sudski postupak preispitivanja predstavlja, u principu, djelotvorno pravno sredstvo u smislu člana 13. Konvencije u vezi sa žalbenim navodima u kontekstu protjerivanja, pod uvjetom da sudovi mogu djelotvorno preispitati zakonitost izvršne odluke o materijalnim i proceduralnim razlozima i poništiti odluke na adekvatan način (vidi, Slivenko protiv Latvije (odluka) [VV], broj 48321/99 stav 99, ECHR 2002-II).”

216. Premda je Sud zaključio da bi došlo do kršenja člana 3. ako bi podnosilac predstavke bio protjeran u Libiju, on nije zaključio da je došlo do kršenja člana 13. Odluke ministra Vlade Nizozemske da se odbije zahtjev za azil podnosioca predstavke i da se podvrgne nalogu o isključivanju je preispitao sud po žalbi, a podnosilac predstavke nije bio spriječen da ospori te odluke. Obznanjivanje izvještaja obavještajne službe sudiji nije ugrozilo neovisnost domaćih sudova u postupku i ne može se reći da je sudska analiza tvrdnje podnosioca predstavke u vezi sa članom 3. bila manje rigorozna. Sam izvještaj se nije odnosio na strah podnosioca predstavke da će biti podvrgnut zlostavljanju u Libiji, nego na pitanje da li predstavlja opasnost po nacionalnu sigurnost Nizozemske (st. 159. i 160. presude).
217. Isto stajalište je zauzeto u predmetu C.G. i ostali protiv Bugarske, broj 1365/07, stav 57, od 24. aprila 2008 i Kaushal i ostali protiv Bugarske, broj 1537/08, stav 38, od 2. septembra 2010, koji se odnose na protjerivanje na osnovu razloga nacionalne sigurnosti. U oba predmeta, podnosilac predstavke je naveo da domaći sudovi nisu ozbiljno ispitali tvrdnju izvršne vlasti da podnosilac predstavke predstavlja ozbiljnu opasnost po nacionalnu sigurnost. Zaključujući da je došlo do kršenja člana 13. u oba predmeta, Sud je istakao:

“Ako je protjerivanje naloženo pozivanjem na odluke o nacionalnoj sigurnosti, izvjesne proceduralne restrikcije mogu biti potrebne da bi se osiguralo da ne dođe do odavanja podataka, koje bi bilo štetno po nacionalnu sigurnost, i bilo koja neovisna žalbena vlast bi mogla dodijeliti širu marginu procjene izvršnoj vlasti. Međutim, ta ograničenja ne mogu ni na koji način opravdati uskraćivanje pravnih sredstava kad god izvršna vlast izabere da se pozove na termin “nacionalna sigurnost”. Čak i kada se navede tvrdnja o opasnosti po nacionalnu sigurnost, garantiranje djelotvornog pravnog sredstva iziskuje minimalno da nadležne žalbene vlasti budu informirane o razlozima za odluku o protjerivanju, čak i ako takvi razlozi nisu javno dostupni. Vlast mora biti nadležna da odbije tvrdnju izvršne vlasti da postoji opasnost od prijetnje po nacionalnu sigurnost kada je smatra proizvoljnom ili neosnovanom. Mora postojati neka forma kontradiktornog postupka, ako je potrebno i putem specijalnog zastupnika koji ima ovlaštenje pristupa tajnim podacima.”

218. Sud smatra da se stajalište koje je zauzeo u predmetima A. protiv Nizozemske, C.G. i ostali,i Kaushal i ostali, svi citirani gore, mora primijeniti u ovom predmetu i da, zbog sljedećih razloga, nije došlo do kršenja člana 13.
219. Prvo, Sud ne smatra da postoji osnov u tim predmetima (ili bilo kojem drugom iz njegove sudske prakse) za tvrdnje podnosioca predstavke da postoji pojačan zahtjev za transparentnost i pravičnost prilikom oslanjanja na garancije; kao u svim predmetima koji se odnose na član 3, neovisna i rigorozna analiza je ono što se zahtijeva. Pored toga, kao što je jasno istaknuto u predmetu C.G. i ostali,i Kaushal i ostali, član 13. Konvencije se ne može tumačiti na način da apsolutno zabranjuje domaćim sudovima da primaju povjerljive dokumente pod uvjetom da su interesi podnosioca predstavke zaštićeni u bilo koje vrijeme pred tim sudovima.
220. Drugo, Sud je prethodno zaključio da je SIAC potpuno neovisan sud (vidi, A. i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, citiran gore, stav 219). U ovom predmetu, kao i u bilo kojoj drugoj žalbi koju razmatra, SIAC je bio u potpunosti informiran o dokazima državnog sekretara protiv podnosioca predstavke. On je mogao poništiti nalog o deportaciji da se dokazalo da tvrdnje državnog sekretara nisu bile obrazložene. S obzirom da su bile, SIAC je ustanovio da je predmet dokazan i obrazložen. Razlozi za takav zaključak su izloženi detaljno u njegovoj javnoj presudi.
221. Treće, dok Parlament nije prvobitno namjeravao da SIAC razmatra povjerljive dokaze o sigurnosti po povratku, on to bez sumnje može raditi na osnovu domaćeg prava, pod uvjetom da se otkriju nejavni dokazi specijalnim advokatima. Pored toga, kao što je to Vlada istakla, SIAC je ovlašten da vodi postupak u meritumu s ciljem preispitivanja sigurnosti osobe, koja treba biti deportirana, po njenom povratku i da poništi nalog o deportaciji ako smatra da postoji stvarni rizik od zlostavljanja.
222. Četvrto, Sud ističe da su i podnosilac predstavke i umješači istakli da uključivanje specijalnih advokata u SIAC-ov žalbeni postupak nije dovoljno da bi SIAC zadovoljio uvjete iz člana 13. Sud nije ubijeđen da je to slučaj. U predmetu A. i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, citiran gore, Veliko vijeće je razmatralo djelovanje sistema specijalnog advokata u kontekstu žalbi SIAC-u protiv odluke državnog sekretara da se pritvore pojedinci koje je on osumnjičio za terorizam i koje je smatrao opasnošću po nacionalnu sigurnost. Veliko vijeće je smatralo da u takvim žalbama specijalni advokat ne bi mogao obavljati svoju funkciju na koristan način, osim ako bi pritvorenik dobio dovoljno informacija o navodima protiv njega, što bi mu omogućilo da dā djelotvorne instrukcije specijalnom advokatu (stav 220. presude). Dakle, bilo je potrebno da se u svakom predmetu razmotri da li priroda javnih dokaza protiv svakog podnosioca predstavke znači da je on u položaju da djelotvorno ospori navode protiv njega (st. 221-224).
223. Međutim, postoji odlučujuća razlika između tih žalbi i ovog predmeta. U predmetu A. i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, citiran gore, podnosioci predstavke su bili pritvoreni na osnovu tvrdnji državnog sekretara protiv njih. U ovom predmetu, barem u pogledu pitanja rizika od zlostavljanja u Jordanu, nisu izneseni razlozi protiv podnosioca predstavke pred SIAC-om. Umjesto toga, on je tvrdio da će postojati stvarni rizik od zlostavljanja ako bi bio deportiran u Jordan. Prema mišljenju Suda, ne postoje dokazi da SIAC, dobijanjem povjerljivih dokaza, potpomognut specijalnim advokatima, nije brižljivo ispitao tvrdnju podnosioca predstavke. Sud nije ubijeđen ni da je SIAC, oslanjanjem na povjerljive dokaze, preuzeo neprihvatljiv rizik od netačnog rezultata: do stepena do kojeg je postojao takav rizik, on je bio ublažen prisustvom specijalnih advokata.
224. Konačno, Sud prihvata da je jedna od poteškoća neotkrivanja dokaza da se nikada ne može znati zasigurno do kakve razlike može dovesti otkrivanje povjerljivih dokaza. Međutim, Sud smatra da se takva poteškoća nije pojavila u ovom predmetu. Prihvatajući čak da su saslušani povjerljivi dokazi o interesu Sjedinjenih Američkih Država za njega, obavezivanju GID-a da će poštivati garancije i pregovorima Foreign Officea o MOR-u, Sud smatra da su ta pitanja opće prirode. Ne postoji razlog da se pretpostavi da bi podnosilac predstavke, da je vidio povjerljive dokaze, bio u stanju da ospori dokaze na način na koji specijalni advokati ne bi.
225. Zbog tih razloga, Sud smatra da je, u pogledu žalbeniih navoda podnosioca predstavke o kršenju člana 13, SIAC-ov postupak zadovoljio zahtjeve iz člana 13. Konvencije. Prema tome, ta odredba nije prekšena.

IV NAVODNO KRŠENJE ČLANA 5. KONVENCIJE

226. U pogledu člana 5. Konvencije, podnosilac predstavke se prije svega žali da će biti izložen stvarnom riziku od flagrantnog uskraćivanja prava na slobodu, koje je garantirano tim članom, ako bude deportiran zbog mogućnosti pritvorske izolacije u trajanju od maksimalnih 50 dana na osnovu jordanskog prava. Drugo, također na osnovu člana 5, on je naveo da bi mu bila uskraćena pravna pomoć za vrijeme takvog pritvora. Konačno, on je naveo da bi, ako bude izrečena osuđujuća presuda na ponovnom suđenju, bilo koja zatvorska kazna predstavljala flagrantno kršenje člana 5. jer bi bila nametnuta kao rezultat flagrantnog kršenja člana 6.

Član 5, u relevantnom dijelu, glasi:

“1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u dole navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji osnovana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.”

A. Argumenti stranaka u postupku

1. Vlada

227. Vlada nije prihvatila da je pozivanje na član 5. u slučaju protjerivanja moguće (Sud je izrazio sumnju da bi to mogao biti slučaj u predmetu Tomic protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odluka), 17837/03, od 14. oktobra 2003). Čak i da može, u ovom predmetu se ne pojavljuje nikakvo pitanje jer podnosilac predstavke ne bi bio pritvoren na duži period prije nego što bude izveden pred sud. SIAC je zaključio da je vjerovatno da bi on bio izveden pred “sudsku vlast” u roku od 48 sati čak i da je to sam tužilac u sudskom svojstvu. Izvještaj gospodina Al-Khalilija i gospodina Najdawija je potvrdio da je javni tužilac sudski službenik; oni su također izvijestili da je rok od 48 sati, što predstavlja rok u kojem policija mora obavijestiti pravosudne vlasti o bilo kakvom hapšenju, smanjen na 24 sata (vidi, st. 95. i 96. gore). SIAC je zaključio da su produženja pritvora do pedeset dana malo vjerovatna (vidi, st. 41 gore). I Apelacioni sud i Dom lordova su potvrdili SIAC-ove zaključke. Lord Phillips je također zaključio da 50 dana pritvora nisu dovoljni da bi se govorilo o flagrantnoj povredi člana 5 (vidi, stav 58. gore) te se Vlada, premda nije prihvatila zaključak da je pritvor do pedeset dana vjerovatan, pozvala na njegov zaključak.
228. Vlada je također istakla da se garancija iz MOR-a da će podnosilac predstavke biti odmah izveden pred sudiju primjenjuju ne samo na pritvor prije ponovnog suđenja za djela za koja je bio osuđen in absentia nego i na bilo koji drugi period pritvora u Jordanu. Konačno, budući da Vlada nije prihvatila da bi ponovno suđenje podnosiocu predstavke predstavljalo flagrantno uskraćivanje pravde, smatrala je da se ne pojavljuje pitanje na osnovu člana 5. u pogledu zatvorske kazne koja bi se mogla nametnuti podnosiocu predstavke.

2. Podnosilac predstavke

229. Podnosilac predstavke je istakao da dokazi pokazuju da su zatvorenici islamisti redovno izolovani za vrijeme pritvora u trajanju do pedeset dana po nalogu javnog tužioca. Taj period uveliko prekoračuje rok koji je odredio Sud (Brogan i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 29. novembra 1988, st. 61-62, Serija A broj 145 B; Öcalan, citiran gore, stav 103) i koji je prihvatljiv po međunarodnom pravu (vidi, stav 155. gore). Također je u suprotnosti sa sudskom praksom Suda i međunarodnim pravom da javni tužilac koji je vodio istragu bude odgovoran za određivanje zakonitosti kontinuiranog pritvora, utoliko više što je javni tužitelj u predmetima jordanske državne sigurnosti vojni službenik. Pored toga, budući da MOR ne definira šta znači “odmah pred sudiju”, podnosilac predstavke smatra da je jedini osnov za SIAC-ov zaključak da će biti izveden pred sudsku vlast u roku od 48 sati bio dokaz svjedoka Foreign Officea, gospodina Oakdena, koji je prvobitno bio odgovoran za MOR. Međutim, iz izvještaja gospodina Khalilija i gospodina Najdawija jasno proizilazi da je taj dokaz zasnovan isključivo na razumijevanju da će podnosilac predstavke biti izveden pred javnog tužioca.

B. Prihvatljivost

230. Sud ističe da taj žalbeni navod nije očigledno neosnovan u smislu člana 35(3) Konvencije. Sud ističe i da on nije neprihvatljiv po bilo kojem drugom osnovu. Prema tome, mora biti proglašen prihvatljivim

C. Meritum

1. Da li se član 5. primjenjuje u slučaju protjerivanja?

231. Sud prihvata da je u predmetu Tomic, koji je citiran gore, izrazio sumnju u smislu pozivanja na član 5. u slučaju protjerivanja. Međutim, Sud je također istakao da su se u predmetu Babar Ahmad i ostali, st. 100-106, citiran gore, podnosioci predstavke žalili da će postojati stvaran rizik od kršenja članova 3, 5. i 6. Konvencije ako budu protjerani u Sjedinjene Američke Države ili ako budu označeni kao neprijateljski vojnici, ili budu izloženi predaji. Vlada Sjedinjenih Američkih Država je dala garancije da podnosioci predstavke neće biti označeni kao takvi i da će im suditi pred federalnim sudovima. I pred domaćim sudovima, a i pred ovim Sudom, žalbeni navodi podnosilaca predstavke su ispitani na pretpostavkama da oni ispunjavaju kriterije da budu označeni kao neprijateljski boraci i da će, ako takvo označavanje bude ostvarno, postojati stvarni rizik od kršenja čl. 3, 5, i 6. Konvencije. Konačno, žalbe su odbačene kao očigledno neosnovane jer su garancije koje su dale Sjedinjene Držve bile dovoljne da otklone stvarni rizik od označavanja ili predaje. Isto tako, Sud podsjeća da je pri ispitivanju žalbenog navoda podnosioca predstavke u vezi sa članom 6. u predmetu AlMoayad, koji je citiran gore, stav 101, zaključio sljedeće:

“Flagrantno uskraćivanje pravičnog suđenja te, prema tome, uskraćivanje pravde se bez sumnje dešava kada je neka osoba pritvorena zbog sumnje da je planirala ili počinila krivično djelo, a nije imala pristup neovisnom i nepristrasnom sudu koji bi preispitao zakonitost njenog pritvaranja i koji bi, ako se ne dokaže da je sumnja osnovana, nju oslobodio.”

Imajući u vidu da su ta zapažanja iskazana u kontekstu žalbenog navoda podnosioca predstavke da će biti pritovren bez suđenja u Guantanamo Bayu, Sud smatra da se ta zapažanja moraju primijeniti čak i sa većom snagom na član 5. Konvencije.

232. Sud također smatra da bi bilo nelogično da se neki podnosilac predstavke, koji se suočio sa zatvorom u odredišnoj zemlji nakon flagrantno nepravičnog suđenja, može osloniti na član 6. da bi spriječio protjerivanje u tu državu, ali da se neki podnosilac predstavke koji se suočio sa zatvorskom kaznom bez ikakvog suđenja ne može osloniti na član 5. da bi spriječio svoje protjerivanje. Isto tako, može postojati situacija da je podnosilac predstavke već bio osuđen u odredišnoj zemlji nakon flagrantno nepravičnog suđenja i da treba biti izručen u tu državu da bi odslužio zatvorsku kaznu. Ako ne bi postojala mogućnost da se ponovi krivični postupak po njegovom povratku, on se ne bi mogao pozvati na član 6. da bi spriječio svoje izručivanje jer ne bi bio izložen riziku od flagrantnog uskraćivanja pravde. Bilo bi neosnovano da se taj podnosilac predstavke ne može onda pozvati na član 5. kako bi spriječio ekstradiciju (vidi, mutatis mutandis, Stoichkov protiv Bugarske, broj 9808/02, st. 51-56, od 24. marta 2005; Ilaşcu i ostali protiv Moldavije i Rusije [VV], broj 48787/99, st. 461464, ECHR 2004-VII).
233. Prema tome, Sud smatra da je moguće, uprkos sumnjama koje je izrazio u predmetu Tomic, da se član 5. primjenjuje u slučaju protjerivanja. Dakle, Sud smatra da bi neka država članica prekršila član 5. ako bi protjerala nekog podnosioca predstavke u državu u kojoj bi postojao stvarni rizik od flagrantnog kršenja tog člana. Međutim, kao i u vezi sa članom 6, kriterij visokog praga se mora primijeniti. Do flagrantnog kršenja člana 5. bi došlo ako bi, na primjer, odredišna zemlja arbitrarno dražla podnosioca predstavke u pritvoru niz godina bez namjere da mu sudi. Do flagrantnog kršenja bi također moglo doći ako bi podnosilac predstavke bio izložen riziku od duge zatvorske kazne u odredišnoj zemlji, a da je prethodno bio osuđen u flagrantno nepravičnom postupku.

2. Da li bi došlo do flagrantnog kršenja člana 5. u ovom predmetu?

234. Sud smatra da se drugi i treći žalbeni navod podnosioca predstavke na osnovu ovog člana (nedostatak pravne pomoći i moguće pritvaranje nakon flagrantno nepravičnog suđenja) adekvatnije ispituju na osnovu člana 6. Prema tome, potrebno je ispitati samo njegov prvi žalbeni navod (mogućnost izolovanog pritvora u trajanju od 50 dana) na osnovu člana 5.
235. Primjenjujući principe koje je izložio u stavu 233 gore, Sud smatra da ne postoji stvarni rizik od flagratnog kršenja člana 5. u pogledu pritvaranja podnosioca predstavke prije suđenja u Jordanu. Sud izražava ozbiljne sumnje u pogledu pitanja da li se javni tužilac, službeno lice GID-a, koji je direktno odgovoran za krivično gonjenje, a čiji su uredi u zgradi GID-a, može smatrati “sudijom ili drugim službenim licem zakonom ovlaštenim da vrši sudsku vlast” (vidi, na primjer, Medvedyev i ostali protiv Francuske [VV], broj 3394/03, stav 124, ECHR 2010-...; i Kulomin protiv Mađarske, citiran u stavu 155. gore). Prema tome, malo važnosti se može pridati činjenici da bi podnosilac predstavke, prema amandmanima na jordanski zakon o krivičnom postupku, bio izveden pred javnog tužioca u roku od dvadeset četiri sata (vidi, izvještaj gospodina Al-Khalila i gospodin Najdawija, stav 96. gore). Međutim, Jordan jasno namjerava da podvrgne podnosioca predstavke suđenju i to mora uraditi u roku od pedeset dana od dana njegovog pritvaranja. Sud se slaže sa lordom Phillipsom da je pritvor od pedeset dana daleko od dužine pritvora koji dovodi do flagrantne povrede člana 5. te, prema tome, taj član ne bi bio prekšen ako bi podnosilac predstavke bio deportiran u Jordan.

V. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 6. KONVENCIJE

236. U pogledu člana 6, podnosilac predstavke se žali da bio izložen stvarnom riziku od flagrantnog uskraćivanja pravde ako bi mu ponovo sudili u Jordanu za bilo koje od djela za koja bi bio osuđen in absentia.

Član 6, u relevantnom dijelu, glasi:

“Prilikom utvrđivanja (...) ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu (...) raspravu (...) pred neovisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.”

A. Argumenti stranaka u postupku

1. Vlada

237. Vlada je istakla da bi Sud trebao usvojiti stajalište Doma lordova i zaključiti da će se član 6. primjenjivati samo u vanteritorijalnom kontekstu kada bi nepravično suđenje u odredišnoj državi imalo ozbiljne posljedice po podnosioca predstavke. Međutim, ona je prihvatila da bi u ovom predmetu bilo ozbiljnih posljedica po podnosioca predstavke ako bi bio osuđen pa je, prema tome, prihvatila primjenu kriterija o “flagrantnom uskraćivanju pravde”.
238. Vlada je dalje istakla da se “flagrantno uskraćivanje” mora tumačiti u smislu kršenja “koje je toliko fundamentalno da dovodi do poništavanja ili uništavanja same suštine zagarantiranog prava” (vidi, Izdvojeno mišljenje o neslaganju u predmetu Mamatkulov i Askarov, citirano gore). Prema Vladi, to bi bio strog kriterij koji bi bio zadovoljen samo u izuzetnim slučajevima. Pored toga, potrebni su važni razlozi da bi se dokazalo da je došlo do flagrantnog uskraćivanja pravde.
239. Vlada je usvojila obrazloženje SIAC-a i Doma lordova da kriterij o flagrantnom uskraćivanju pravde nije zadovoljen u ovom predmetu. Vlada je prihvatila da nedostaje strukturalna neovisnost Suda državne sigurnosti, ali da je to ispravljeno žalbom Kasacionom sudu. Nije postojalo ništa principijelno ili u sudskoj praksi što bi značilo da će nedostatak strukturalne neovisnosti suda automatski predstavljati flagrantno uskraćivanje pravde; procjena stepena bilo koje nepravičnosti je uvijek potrebna, a to se može uraditi samo po osnovu koji je širi od jednostavnog uvida u strukturalnu neovisnost. Prema tome, malo važnosti se treba pridati međunarodnoj kritici upućenoj Sudu državne sigurnosti ili međunarodnim materijalima o suđenju civilima pred vojnim sudovima.
240. Isto važi i za izostanak pravne pomoći prije suđenja: član 6. nije dodijelio apsolutno pravo na takvu pomoć. Iz zaključaka SIAC-a jasno proizilazi da su jordanske vlasti oprezno pristupile predmetu podnosioca predstavke i da su svjesne da bi ponovno suđenje podnosioc predstavke bilo pomno praćeno. Na primjer, malo je vjerovatno da bi se jordanski sudovi oslanjali na bilo šta od onoga što je podnosilac predstavke rekao za vrijeme ispitivanja od strane GID-a, a što nije ponovoljeno pred javnim tužiocem; jordansko pravo dozvoljava izostanak advokata pred javnim tužiocem samo iz osnovanih razloga (vidi, izvještaj gospodina Al-Kahalila i gospodina Najdawija, stav 97. gore).
241. Vlada je prihvatila da bi prihvatanje dokaza koji su dobijeni mučenjem branjenika dovelo do nepravičnosti suđenja branjeniku. Međutim, ista tvrdnja se ne primjenjuje na dokaze dobijene zlostavljanjem koje nije dovelo do mučenja: Sud čak i u “domaćem” kontekstu mora napraviti razliku između nepravičnosti kao rezultata dokaza koji su dobjeni mučenjem i dokaza koji su dobijeni ostalim formama zlostavljanja. Kada zlostavljanje nije doseglo prag mučenja, postoji diskreciono pravo odlučivanja da li se dokazi koji su dobijeni zlostavljanjem mogu koristiti na suđenju (Jalloh protiv Njemačke [VV], broj 54810/00, st. 99, 106, 107, ECHR 2006-IX). Pored toga, pri pravljenju razlike između mučenja i ostalih oblika zlostavljanja, Sud je primijenio visoki standard koji je izražen u članu 1. Konvencije protiv mučenja (vidi, stav 125. gore). U ovom predmetu, SIAC nije ustanovio da su dokazi protiv podnosioca predstavke dobijeni mučenjem, nego samo da postoji stvarni rizik da su dobijeni zlostavljanjem suprotnim članu 3. Prema tome, nije postojao osnov da se zaključi da će korištenje tih dokaza automatski dovesti do flagrantnog uskraćivanja pravde.
242. Vlada je također istakla da je visok standard dokaza potrebno primijeniti kada u vanteritorijalnom kontekstu podnosilac predstavke navodi da će dokazi dobijeni mučenjem ili zlostavljanjem biti korišteni na suđenju u odredišnoj državi. Vlada je naznačila da će sudovi Ujedinjenog Kraljevstva prihvatiti dokaze koji pokazuju da postoji stvarni rizik da su dobijeni mučenjem, pod uvjetom da nisu utvrđeni na osnovu odmjeravanja vjerovatnosti da su tako dobijeni (presuda Doma lordova u predmetu A. i ostali (broj 2), vidi, st. 136. i 137. gore). Prema tome, imajući u vidu činjenicu da se dokazi u ovom predmetu mogu zakonito i pravično prihvatiti u Ujedinjenom Kraljevstvu, bilo bi nelogično da deportacija iz Ujedinjenog Kraljevstva bude spriječena na tom osnovu. Dakle, Vlada je istakla da stvarni rizik da su dokazi dobijeni mučenjem ili drugim oblikom zlostavljanja nije dovoljan. Umjesto toga, do flagrantnog uskraćivanja pravde ne bi moglo doći, osim ako je ustanovljeno odmjeravanjem vjerovatnosti ili van osnovane sumnje da su dokazi dobijeni mučenjem. Taj standard dokaza je u skladu sa standardom primijenjenim od strane Suda u “domaćim” predmetima u vezi sa članom 3. i članom 6; u vezi sa članom 15. Konvencije protiv mučenja; i u vezi sa re: El Motassadeq, presuda Apelacionog suda u Dizeldorfu, Singh,i Mahjoub (vidi, st. 129, 133, 135, 139. i 140. i 153. gore). Podnosilac predstavke to nije ustanovio u svom predmetu: daljnji dokazi na koje se pozvao nisu donijeli ništa novo dokazima koje je imao SIAC i bili su, u svakom slučaju, kontradiktorni izvještaju gospodina Al-Khalila i gospodina Najdawija. Pored toga, predmet Mamatkulov i Askarov, koji je citiran gore, pokazuje da generalni izvještaji, prema kojima se dokazi dobijeni mučenjem redovno prihvataju, nisu dovoljni da se utvrdi da će određeni podnosilac predstavke pretrpiti flagrantno uskraćivanje pravde. Iziskuju se direktniji dokazi.
243. Vlada je istakla da argument podnosioca predstavke da postoji obaveza da se ispitaju navodi o mučenju nije relevantan: Jordan nije država ugovornica Konvencije tako da ne postoji pozitivna obaveza Jordana da ispita kršenje člana 3. Konvencije. Slično tome, premda je teško za lice optuženo u Jordanu da dokaže da izjava o priznanju nije data dobrovoljo državnom tužiocu (jer je teret dokaza na njemu, a ne na tužiocu), SIAC je ustanovio da je prema jordanskom pravu takvo postupanje prihvatljivo. On je također ustanovio da odluka nekog jordanskog suda, koji primjenjuje takav teret dokazivanja, ne bi bila očigledno neosnovana ili proizvoljana te, prema tome, ne bi došlo do očiglednog uskraćivanja pravde.
244. Konačno, Vlada je istakla da se ne treba primjenjivati poseban kriterij na dokaze koji su dobijeni mučenjem ili nekim drugim zlostavljanjem trećih strana, nego kriteriji koji se primjenjuje na bilo koji drugi faktor koji može dovesti do nepravičnosti suđenja. Čak i da je to slučaj, kada ne postoji ništa više od stvarnog rizika da su dokazi dobijeni zlostavljanjem, prihvatanje takvog dokaza na suđenju ne bi dovelo do potpunog poništenja prava na pravično suđenje.
245. Prema tome, Vlada je istakla da ta tri faktora (nedostatak neovisnosti, nedostatak pravne pomoći i rizik od prihvatanja dokaza dobijenih mučenjem), čak i da su uzeti kumulativno, ne bi doveli do flagrantnog uskraćivanja pravde.

2. Podnosilac predstavke

246. Za razliku od Vlade, podnosilac predstavke nije smatrao da je nametanje kazne dugotrajnog zatvora preduvjet za zaključak o flagrantnom uskraćivanju pravde, nego rizik od dugotrajnog zatvora kao otežavajućeg faktora nepravičnosti.
247. Podnosilac predstavke je istakao da je kriterij flagrantnog uskraćivanja pravde kvalitativan, a ne kvantitativan. “Flagrantan” znači da “poništava suštinu prava”, ali ne znači da je pravo u potpunosti poništeno. To također znači da nepravičnost mora biti očigledna i predvidljiva.
248. Podnosilac predstavke je istakao da bi do flagrantnog uskraćivanja pravde došlo na njegovom ponovnom suđenju ako bi se sljedeći faktori razmatrali kumulativno: (i) da je Sud državne sigurnosti vojni sud, potpomognut vojnim tužiocem; (ii) da je on poznata osoba osumnjičena za terorizam na civilima; (iii) da je postupak protiv njega zasnovan na priznanjima, a da postoji uistinu stvaran rizik da su ta priznanja dobijena mučenjem ili zlostavljanjem od strane vojnih lica; i (iv) da Sud državne sigurnosti ne bi propisno ispitao da li su priznanja dobijena mučenjem ili zlostavljanjem.
249. U pogledu vojnog sastava Suda državne sigurnosti, podnosilac predstavke se prvo pozvao na osudu Komiteta za ljudska prava prakse suđenja civilima pred vojnim sudovima (vidi, st. 157-159 gore). Drugo, on se oslonio na specifičnu međunarodnu kritiku Suda državne sigurnosti Jordana. Kritika se fokusira na: mogućnost produžavanja perioda izolovanog pritvora bez sudskog preispitivanja (na instanci javnog tužioca, vojnog lica); izostanak propisne istrage Suda državne sigurnosti navoda o mučenju; nedostatak neovisnosti i nepristrasnosti suda. Podnosilac predstavke je također naveo nepravičnost jordanskih pravila u vezi sa dokazima koji se odnose na priznanja. Čak se u pogledu dokaza gospodina Al-Khalila i gospodina Najdawija čini da je Kasacioni sud zauzeo stajalište da onda kada je priznanje ponovljeno pred javnim tužiocem, na branjeniku je da dokaže da je tužitelj bio saglasan da se oni dobiju na nedobrovoljan način.
250. U tom kontekstu je istakao da je Sud državne sigurnosti u Jordanu čak i više izvrgnut ispitivanju nego Sud državne sigurnosti Turske u presudi Ergin (broj 6), citirana gore. I presuda Al-Moayad, citirana gore, i presuda Drozd i Janousek protiv Španije od 26. juna 1992, Serija A broj 240, sugeriraju da bi suđenje na vojnom sudu samo po sebi dovelo do grubog kršenja člana 6.
251. U odnosu na žalbeni navod u vezi sa mogućim prihvatanjem dokaza koji su dobijeni mučenjem, podnosilac predstavke se pozvao na dodatne dokaze do kojih je on došao (rezimirani u stavovima 102-105 gore), a koji su pokazali: (1) da su priznanja koja su dali Al-Hamasher i Abu Hawsher bili najvažniji osnov za njegovu osudu tokom prvobitnih suđenja; i (ii) da su navedene osobe i neke od branjenika držali u potpunoj izolaciji tokom svakog suđenja, a nije im bila obezbjeđena pravna pomoć i bili su izloženi mučenju. Podnosilac predstavke je istakao da su dokazi gđe Refahi tačni: korištenje otiska prsta na izjavi je jasan znak da je priznanje lažno (vidi, stav 104. gore). Otisak prsta nije prosto znak, kao što su naveli gosp. Al-Khalili i gosp. Najdawi, da je davalac izjave nepismen, a pogotovo ne u slučaju Abu Hawshera kada se uzme u obzir da je u predmetu koji se vodio protiv njega bilo navedeno da je on čitao knjige podnosioca predstavke.
252. Podnosilac predstavke je također naveo da je bilo koja distinkcija između mučenja i zlostavljanja (bilo da je riječ o međunarodnom pravu ili Konvenciji) postala sporedna iz dva razloga. Prvo, on je naveo da je zlostavljanje Al-Hamashera i Abu Hawshera bilo tako okrutno da je dovelo do mučenja. Drugo, do kršenja člana 6. je dolazilo kad god se vršilo zlostavljanje radi dobijanja priznanja i bilo je jasno da su Al-Hamasher i Abu Hawsher bili zlostavljani iz tog razloga.
253. Korištenje dokaza dobijenih mučenjem je bilo flagrantno uskraćivanje pravde. Zabrana korištenja dokaza dobijenih mučenjem je bila, kako je podnosilac predstavke naveo, dio uspostavljnog međunarodnog mehanizma preko kojeg se izražavala zabrana mučenja kao ius cogens norma. Ta zabrana je zagarantirana članom 15. Konvencije protiv mučenja sudskom praksom Suda. Pravilo o izuzimanju navedeno u članu 15. se moralo tumačiti u vezi sa članom 12. Konvencije protiv mučenja koja je nametala obavezu da se istraži da li su postojali osnovani razlozi da se vjeruje da je djelo mučenja počinjeno. Poslije uvida u izvještaje Ujedinjenih nacija i nevladinih organizacija (rezimirani u st. 106-126 gore) bilo je jasno da je državni tužilac Jordana propustio da na pravilan način ispita navode o mučenju i, zaista, nije to uradio kada su ti navodi bili predočeni na suđenjima podnosiocu predstavke in absentia. Stoga, premda se on složio da nije primijenio standard dokazivanja putem “odmjeravanja vjerovatnosti” i tako dokazao da su se u ovom slučaju dokazi pribavili mučenjem, on je ipak iznad svake osnovane sumnje dokazao da Jordan ne bi istražio navode koji su predočeni u ovom predmetu.
254. Nije ispravno da Vlada sugerira da je jordansko pravo u skladu sa engleskim pravom u pogledu standarda dokaza koji treba primijeniti; englesko pravo neće prihvatiti dokaze u krivičnom postupku dok tužiteljstvo ne dokaže da dokazi nisu dobijeni mučenjem (vidi, Mushtaq, stav 138. gore). Štaviše, stajalište većine u Domu lordova u predmetu A. i ostali (broj 2) (vidi, st. 136-137 gore) je zasnovano na pretpostavci da bi u Ujedinjenom Kraljevstvu jedan neovisni sud, SIAC, savjesno ispitao sve navode koji upućuju da su dokazi dobijeni mučenjem. Ta pretpostavka se nije mogla primijeniti na Sud državne sigurnosti Jordana. U postupku pred Sudom državne sigurnosti Jordana teret dokazivanja je na tuženom koji treba da dokaže da je priznanje pribavljeno mučenjem. To je nepravično zato što nije praćeno ni najosnovnijim mjerama zaštite protiv zlostavljanja kao što su snimanje ispitivanja, ograničeni periodi pritvora i pristup advokatima i ljekarima.
255. Prema tome, zbog tih razloga je nepravično očekivati od njega da dokaže izvan svake razumne sumnje ili vaganjem vjerovatnosti da su ključni svjedoci u ovom predmetu bili podvrgnuti mučenju.
256. U odnosu na zaključke domaćih sudova, podnosilac predstavke je naveo da je Apelacioni sud zauzeo pravilno stajalište gledajući na slučaj podnosioca predstavke u cjelini i da je pravilno izvršio poređenje stvarnog rizika da je priznanje pribavljeno mučenjem sa “uobičajenom litanijom nedostatka osnovnih mjera zaštite” u jordanskom krivičnom postupku. Nasuprot tome, Dom lordova je pogriješio fokusirajući se samo na rizik da su se dokazi pribavili mučenjem i nije bio pravičan u odnosu na splet proceduralnih nedostataka na koje se pozvao podnosilac predstavke. Dom lordova nije bio u pravu kada se pozvao na predmet Mamatkulov i Askarov koji je gore naveden. Ocjena Velikog vijeća u tom predmetu je bila zasjenjena pitanjem u vezi sa članom 34. u tom predmetu i materijal koji je bio pred Velikim vijećem nije bio tako određen i detaljan kao u njegovom slučaju, te nije postojala ista količina faktora kao u njegovom slučaju.

B. Prihvatljivost

257. Sud naglašava da ovaj žalbeni navod nije očigledno neosnovan u smislu člana 35. stav 3. Konvencije. Sud naglašava i da žalbeni navod nije neprihvatljiv ni po bilo kojem drugom osnovu. Zato se mora proglasiti prihvatljivim.

C. Meritum

1. Opći principi

a. Kriterij “flagrantnog uskraćivanja pravde”

258. U sudskoj praksi je ustanovljeno da se u izuzetnim slučajevima može pokrenuti pitanje na osnovu člana 6. odlukom o protjerivanju ili izručenju u okolnostima u kojima je bjegunac trpio ili je postojao rizik da će pretrpiti flagrantno uskraćivanje pravde u zemlji koja traži njegovo protjerivanje ili izručenje. Taj princip je po prvi put uspostavljen u presudi Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 7. jula 1989, stav 113, Serija A broj 161, a Sud ga je kasnije potvrdio u velikom broju predmeta (vidi, između ostalih, Mamatkulov i Askarov, citiran gore, st. 90- 91; Al-Saadoon i Mufdhi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 61498/08, stav 149, ECHR 2010-...).
259. Prema praksi Suda, pojam “flagrantno uskraćivanja pravde” je sinonim za suđenje koje je očigledno u suprotnosti sa odredbama člana 6. ili principima koji su u njemu utjelovljeni (Sejdović protiv Italije (VV), broj 56581/00, stav 84, ECHR 2006-II; Stoichkov, citiran gore, stav 56, Drozd i Janousek, citiran gore, stav 110). Iako još uvijek nije zatraženo da se ovaj pojam detaljnije definira, Sud je ipak naznačio da izvjesni oblici nepravčnosti mogu dovesti do flagrantnog uskraćivanja pravde. To uključuje slijedeće:

-  osuđujuća presuda in absentia sa nemogućnošću da se kasnije pribavi najnovija odluka o meritumu optužbe (Einhorn, citiran gore, stav 33; Sejdović, citiran gore, stav 84; Stoichkov, citiran gore, stav 56);

-  suđenje koje se, po svojoj prirodi, izvodi po kratkom postupku i u kojem postoji potpuno zanemarivanje prava na odbranu (Bader i Kanbor, citiran gore, stav 47);

-  pritvaranje bez ikakvog pristupa neovisnom i nepristrasnom sudu da bi se zakonitost pritvora mogla preispitati (Al-Moayad, citiran gore, stav 101);

-  namjerno i sistematsko odbijanje pristupa advokatu, posebno kada je riječ o osobi koja je pritvorena u stranoj zemlji (ibid.).

260. Vrijedno je pažnje navesti da Sud, u periodu od dvadeset dvije godine od presude Soering, nikada nije ustanovio da protjerivanje krši član 6. Ta činjenica, ako se razmatra u vezi sa primjerima koji su navedeni u prethodnim stavovima, služi da naglasi stajalište Suda da je “flagrantno uskraćivanja pravde” najuvjerljiviji kriterij nepravičnosti. Flagrantno uskraćivanja pravde prevazilazi puku neregularnost ili nedostatak garancija u sudskim postupcima kao što su oni koji mogu rezultirati kršenjem člana 6. ako se dese unutar same države ugovornice. Ono što se traži je kršenje principa pravičnog suđenja koje garantira član 6, koje je tako fundamententalno da dovodi do poništenja ili uništavanja same biti prava koje garantira taj član.
261. Prilikom ocjenjivanja da li je taj kriterij zadovoljen, Sud smatra da se isti standard i teret dokazivanja trebaju primijeniti kao i u predmetima protjerivanja po članu 3. Prema tome, na podnosiocu predstavke je da predoči dokaze kojima će biti moguće dokazati da se osnovano može vjerovati da će on, ako bude protjeran iz države ugovornice, biti izložen stvarnom riziku podvrgavanja flagrantnom uskraćivanju pravde. U slučajevima u kojima su takvi dokazi predočeni, na Vladi je da otkloni sve sumnje u vezi sa tim (vidi, mutatis mutandis, Saadi protiv Italije, citiran gore, stav 129).
262. Konačno, uzimajući u obzir činjenice predmetnog slučaja, Sud ne smatra da je potrebno da utvrdi da li do flagrantnog uskraćivanja pravde dolazi samo onda kada bi suđenje moglo imati ozbiljne posljedice po podnosioca predstavke. Zajednička osnova u predmetnom slučaju je da kazne, koje su već izrečene protiv podnosioca predstavke in absentia i kojima je bio izložen na svim kasnijim ponovnim suđenjima, predstavljaju kaznu zatvorom.

b. Da li prihvatanje dokaza dobijenih mučenjem dovodi do flagrantnog uskraćivanja pravde?

263. Sud se slaže sa Apelacionim sudom da je centralno pitanje u ovom predmetu stvarni rizik da će se dokazi koji su dobijeni mučenjem trećih osoba prihvatiti na ponovonom suđenju podnosiocu predstavke. Prema tome, primjereno je da se razmotri na početku da li će na suđenju korištenje dokaza dobijenih mučenjem dovesti do flagrantnog uskraćivanja pravde. Kao što je smatrao Apelacioni sud (vidi, stav 51. gore), tako i ovaj Sud smatra da bi u tom slučaju došlo do flagrantnog uskraćivanja pravde.
264. U međunarodnom pravu, kao i u običajnom pravu prije njega, je nedvosmilno izražen stav protiv prihvatanja dokaza dobijenih mučenjem. Postoje snažni pravni i moralni razlozi zašto je to tako.

Istina je, kao što je lord Phillips primijetio u presudi Doma lordova u ovom predmetu, da je jedan od razloga za zabranu da države moraju ostati čvrste u svom stavu protiv mučenja izuzimanjem dokaza koji su dobijeni na taj način. I zaista, kao što je Sud zaključio u predmetu Jalloh, citiran gore, stav 105, prihvatanje dokaza dobijenih mučenjem bi služilo samo indirektnom ozakonjivanju neke vrste moralno neprihvatljivog postupka, a koji su tvorci člana 6. Konvencije namjeravali zabraniti.

Međutim, postoje dodatni i jednako ubjedljivi razlozi za izuzimanje dokaza dobijenih mučenjem. Kao što je lord Bingham primijetio u predmetu A. i ostali broj 2, stav 52, dokazi dobijeni mučenjem se izuzimaju zato što su “nepouzdani, nepravični i uvredljivi za uobičajene standarde humanosti i uljudnosti, i zato što nisu u saglasnosti sa principima koji trebaju animirati sud koji nastoji da dijeli pravdu.” Sud se slaže sa ovim razlozima: Sud je već zaključio da su izjave koje su dobijene kršenjem člana 3. u biti nepouzdane (Soylemez protiv Turske, br. 46661/99, stav 122, od 21. septembra 2006). Istina je da iskustva pokazuju i prečesto da će žrtva mučenja reći bilo šta – što je istina ili nije – jer je to najkraći put da se oslobodi mučenja.

U suštini, nijedan pravni sistem koji je zasnovan na vladavini prava ne može podržati prihvatanje dokaza – koliko god da su ti dokazi pouzdani – koji su dobijeni primjenom jedne takve barbarske prakse kao što je mučenje. Sudski proces je temelj vladavine prava. Dokazi dobijeni mučenjem nanose nenadoknadivu štetu tom procesu; oni zamjenjuju snagu koju ima vladavina prava i nanose ljagu reputaciji bilo kojeg suda koji takve dokaze prihvati. Dokazi dobijeni mučenjem se izuzimaju da bi se zaštitio integritet sudskog proces i, konačno, sama vladavina prava.

265.  Ti razlozi naglašavaju primat koji je dat zabrani korištenja dokaza dobijenih mučenjem u sistemu Konvencije i prema međunarodnom pravu. U pogledu sistema Konvencije, u nedavnoj presudi Gafgen protiv Njemačke (VV), br. 22978/05, st. 165-167, ECHR 2010-.., Sud je ponovio da se primjenjuju posebni zaključci kada u krivičnom postupku dođe do korištenja dokaza dobijenih mučenjem u suprotnosti sa članom 3. Sud je istakao:

“Korištenje dokaza koji su dobijeni povredom jednog od temeljnih i apsolutnih prava garantiranih Konvencijom uvijek pokreće ozbiljna pitanja u vezi sa pravičnošću postupka, čak i ako prihvatanje takvih dokaza nije bilo odlučujuće za donošenje osuđujuće presude.

Prema tome, u vezi sa priznanjima, Sud je zaključio da prihvatanje izjava dobijenih putem mučenja ili nekog drugog oblika zlostavljanja krši član 3. zato što dokazi koji se koriste da bi se ustanovile relevantne činjenice u krivičnom postupku dovode do toga da se cijeli postupak smatra nepravičnim.

U pogledu korištenja stvarnih dokaza koji su direktno dobijeni putem zlostavljanja koje je u suprotnosti sa članom 3, Sud smatra da se inkriminirajući stvarni dokazi dobijeni nasilnim radnjama, i ako su se te radnje u najmanju ruku morale biti okarakterizirane kao mučenje, nikada ne bi trebali koristiti kao releventni dokazi o postojanju krivice žrtve bez obzira na dokaznu vrijednost (reference su izostavljene).”

Presuda Gäfgen odražava jasan, konstantan i nedvosmislen stav Suda u pogledu dokaza dobijenih mučenjem. Tim se potvrđuje ono što je Apelacioni sud u ovom predmetu već ocijenio: prema sistemu Konvencije zabrana korištenja dokaza dobijenih mučenjem fundamentalna. Presuda Gäfgen također potvrđuje da je stajalište Apelacionog suda da postoji krucijalna razlika između kršenja člana 6. zbog prihvatanja dokaza dobijenih mučenjem i kršenja člana 6. koja se jednostavno zasnivaju na propustima u sudskom postupku ili u sastavu suda zaduženog za suđenje (vidi, st. 45-49 presude Apelacionog suda, citirani u stavu 51).

266. Snažan osnov za to stajalište se nalazi u međunarodnom pravu. Nekoliko međunarodnih normi koje se odnose na pravo na suđenje su fundamentalnije od izuzimanja dokaza dobijenih mučenjem. Postoji nekoliko međunarodnih sporazuma kojepružaju tome potporu kao što je Konvencija protiv mučenja. Sto četrdeset devet država su strane potpisnice tih odredbi, uključujući i države članice Vijeća Evrope (vidi, stav 125. gore). Konvencija protiv mučenja odražava jasnu želju međunarodne zajednice da i dalje utvrđuje ius cogens zabranu mučenja poduzimanjem niza mjera da se iskorijeni mučenje i da se odstrane sve potpore za tu praksu. Prvo, među odredbama Konvencije protiv mučenja je i član 15. koji apsolutno zabranjuje prihvatanje dokaza dobijenih mučenjem. On nameće jasnu obavezu državama. Kao što je Komitet protiv mučenja jasno stavio do znanja, opseg člana 15. je širok. On se tumači tako kao da se primjenjuje na bilo koji postupak, uključujući, na primjer, postupak ekstradikcije (P.E. protiv Francuske; G.K. protiv Švicarske; i Irastorza Dorronsoro: vidi, st. 130. i 132. gore). Presude P.E. i G.K. pokazuju da se član 15. primjenjuje “na bilo koju izjavu” za koju je utvrđeno da je dobijena mučenjem, a ne samo na one koje su dali optuženi (vidi također, u vezi sa presudom Harutyunyan protiv Armenije, broj 36549/03, stav 59, ECHR 2007-VIII i Mthemba protiv države, predmet broj 379/2007, (2008) ZASCA 51, citiran u presudi Gäfgen,citiran gore, stav 74). Zaista, jedini izuzetak u vezi sa zabranom koji dozvoljava član 15. je onaj u postupku protiv osobe koja je optužena za mučenje.
267. Iz gorenavedenih razloga Sud smatra da je prihvatanje dokaza dobijenih mučenjem očigledno suprotno ne samo odredbama člana 6. nego i najosnovnijim međunarodnim standardima pravičnog postupka. To bi učinilo cijeli postupak ne samo nemoralnim i nezakonitim nego i potpuno nepouzdanim kad je riječ o njegovom krajnjem ishodu. I zato bi prihvatanje dokaza dobijenih mučenjem u krivičnom postupku bilo flagrantno uskraćivanje pravde. Sud ne isključuje mogućnost da se slični zaključci mogu primijeniti i na dokaze koji su dobijeni drugim oblicima zlostavljanja koji nisu ni blizu mučenja. Međutim, uzimajući u obzir činjenice ovog predmeta (vidi, st. 267-271 dole), nije potrebno da se odlučuje o tom pitanju.

2. Predmet podnosioca predstavke

268. Podnosilac predstavke je naveo da bi ponovono suđenje dovelo do flagrantnog uskraćivanja pravde zbog velikog broja faktora, uključujući i odsustvo advokata za vrijeme ispitivanja, zatim činjenicu da je on javno eksponiran, te sastav Suda državne sigurnosti (vidi, stav 248. gore). Međutim, kao što je Sud primijetio, centralno pitanje u ovom predmetu je prihvatanje dokaza dobijenih mučenjem. Prema tome, prvo će se ispitati taj žalbeni navod.

a.    Dokazi dobijeni mučenjem

269. Inkriminirajuće izjave protiv podnosioca predstavke je dao AlHamasher u sudskom postupku pod nazivom Reforma i osporavanje i Abu Hawsher u sudskom postupku Urota milenijuma (vidi, st. 9-20 gore). SIAC je zaključio da postoji u najmanju ruku stvaran rizik da su te inkriminirajuće izjave pribavljene tako što je GID u svom postupanju prekršio član 3; moglo je, ali i nije doći do mučenja (vidi, stav 420. odluke SIACA-a koja je citirana u stavu 45. gore).
270. Iz odluke ne proizilazi jasno zašto se SIAC osjećao nemoćnim da dođe do jasnog zaključka u pogledu pitanja da li je zlostavljanje dovelo do mučenja. Jasna izjava Abu Hawshera je da je on bio udaran po tabanima do faze da mu je koža spadala svaki put kada se kupao (vidi, stav 103. gore). Ožiljak Al-Hamashera odgovara istom obliku zlostavljanja (vidi, stav 102. gore). Namjera tog zlostavljanja, ako se desilo, mogla je biti samo pribavljanje informacija ili priznanja od njih. Štaviše, udaranje po tabanima, koje poznato kao bastinado, falanga ili falaka, je praksa koju je Sud razmatrao. Nanošenje tih povreda izaziva jaku bol i patnju žrtvi i, kada je namjera bila da se osoba kazni ili da se dobije priznanje, Sud je bez oklijevanja takav postupak okarakterizirao kao mučenje (vidi, inter alia, Salman protv Turske [VV], broj 21986/93, st. 114. i 115, ECHR 2000-VII; Valeriu i Nicolae Roşca protiv Moldavije, broj 41704/02, stav 64, od 20. oktobra 2009. i ostale upute ovdje; Diri protiv  Turske, broj 68351/01, st. 42–46, od 31. jula 2007; Mammadov protiv Azerbejdžana, broj 34445/04, st. 68 i 69, od 11. januara 2007). Prema tome, postoje svi razlozi da se zaključi, ako su Abu Hawsher i Al-Hamasher bili zlostavljani na način kako oni navode, da je njihovo zlostavljanje dovelo do mučenja.
271. Ovaj zaključak znači da su dva preostala pitanja koja Sud treba da razmotri sljedeća: (1) da li je zaključak o stvarnom riziku od prihvatanja dokaza dobijenih mučenjem dovoljan; i (ii) ako jeste, da li postoji flagrantno uskraćivanje pravde u ovom predmetu.

i. Da li je zaključak o postojanju stvarnog rizika od prihvatanja dokaza dobijenih mučenjem dovoljan?

272. U vezi sa tim pitanjem, Sud bi počeo tako što bi naglasio da su dokazi koji su predočeni Sudu, prema kojima su Al-Hamasher i Abu Hamsher bili mučeni, čak i ubjedljiviji nego oni u vrijeme kada je SIAC donio svoju odluku. Izvještaj gosp. Al-Khalilija i gosp. Najdawija je u najvećem dijelu izbalansiran i objektivan. Izvještaj na iskren način procjenjuje prednosti i slabosti sistema jordanskog Suda državne sigurnosti i potvrđuje pokušaje GID-a da iznudi priznanja od osumnjičenih. Međutim, glavna slabost u tom izvještaju leži u činjenici da autori ne ispituju navode o mučenju koje su dali suoptuženi podnosioca predstavke; izvještaj samo bilježi zaključke Suda državne sigurnosti na svakom suđenju da suoptuženi nisu bili mučeni. Gđa Refahi, s druge strane, je putovala dva puta u Jordan da intervjuira advokate i optužene na prvobitinim suđenjima. Njene dvije izjave sadrže detaljne opise intervjua i snimak iz kojeg jasno i konkretno prizilazi da optuženi navode da su bili mučeni. Postoje razlozi da se njenim dokazima da prednost u odnosu na uopćene zaključke gosp. Al-Khalilija i giosp. Najdawija. Štaviše, u postupku Urota milenijuma, neki od navoda Abu Hawshera su potvrđeni i mogu se naći u Izvještaju Amnesty Internationala iz 2006. godine, u kojem se ističe da su četvorica optuženih, uključujući i Abu Hawshera, bili mučeni. Navodi o zlostavljanju koje je iznio jedan od suoptuženika, Ra ed Hijazi, su posebno uvjerljivi, u najmanju ruku zato što je nekoliko svjedoka izvjestilo da su vidjeli da su ga dvojica čuvara čuvali da ne padne kada su bili na mjestu rekonstrukcije krivičnog djela i, kao što je zabilježeno u izjavi gđe Peirce, način na koji se prema njemu postupalo je bio predmet diplomatskog protesta Sjedinjenih Američkih Država (vidi, st. 103. i 114. gore). Konačno, malo se moramo osloniti i na činjenicu da je mučenje široko rasprostranjeno u Jordanu i da je ono tamo rutina. Ako ništa, to mučenje je bilo gore u vrijeme kada su suoptuženi podnosioca predstavke bili pritvoreni i ispitivani. Sistemska priroda mučenja koje provodi GID (i tada i sada) može samo dodatno obezbijediti potvrdu određenih i detaljnih navoda koje su iznijeli Abu Hawsher i Al-Hamasher.
273. Međutim, čak i ako se prihvati da još uvijek postoji stvarni rizik da su dokazi protiv podnosioca predstavke bili dobijeni mučenjem, Sud smatra da bi zbog sljedećih razloga bilo nepravično nametati mu viši teret dokazivanja.
274. Prvo, Sud ne smatra da je test odmjeravanja vjerovatnosti, na način na koji je primijenjen od strane većine u Domu lordova, u predmetu A. i ostali (broj 2), prikladan u ovom kontekstu. Taj predmet se tiče postupka pred SIAC-om u vezi sa odlučivanjem da li su sumnje državnog sekretara tačne da je jedna osoba bila umiješana u terorizam. Taj postupak se veoma razlikuje od krivičnog postupaka u kojem se, kao i u predmetnom slučaju, optuženi može suočiti sa veoma dugom zatvorskom kaznom ako bude osuđen. U svakom slučaju, većina u Domu lordova u predmetu A. i ostali (broj 2) je zaključila da je sam SIAC trebao primijeniti test odmjeravanja vjerovatnosti: podnosilac žalbe pred SIAC-om treba samo da pokrene pitanje postojanja vjerovatnosti da su dokazi možda dobijeni mučenjem. I zato Sud ne smatra predmet A. i ostali (broj 2) kao temeljnu odluku za generalni prijedlog da se, ovisno od testa odmjeravanja vjerovatnosti, dokazi za koje se navodi da su dobijeni mučenjem prihvate u pravnom postupku u Ujedinjenom Kraljevstvu, a najmanje u krivičnom postupku (vidi, odjeljak 76(2) Zakona o policijskim i krivičnim dokazima iz 1984. godine (Police and Criminal Evidence Act 1984) i R. protiv Mushtaqa, stav 138. gore).
275. Drugo, Sud ne smatra da kandaska i njemačka sudska praksa, na koju se Vlada poziva u svom podnesku (vidi, st. 133, 135, 139. i 140, i 153. gore), daje ikakvu podršku njenom stavu. U predmetu Singh, strane su se dogovorile da navodi moraju biti dokazani primjenom testa odmjeravanja vjerovatnosti; standard dokazivanja nije bio predmet rasprave u tom predmetu. Predmet Mahjoub koji se odnosi na nacionalnu sigurnost, a koji uključuje materijal koji nije otkriven podnositelju žalbe, je slijedio pristup koji je primijenio Dom lordova u predmetu A. i ostali (broj 2), tj.pristup koji Sud smatra neprimjerenim u ovom predmetu. U predmetu El Motassadeq, Apelacioni sud u Hamburgu je jedini mogao da razmotri izvještaje opće prirode navodeći da su organi vlasti Sjedinjenih Američkih Država mučili osumnjičene za terorizam i, u svakom slučaju, nisu došli “ni do inkriminirajućih zaključaka ni do zaključaka o oslobađanju od krivice” koristeći predmetne dokaze (vidi, El Motassadeq protiv Njemačke, citiran gore). Osim toga, ne čini se da je pitanje standarda dokazivanja, koji je primijenio Apelacioni sud u Hamburgu, bilo razmatrano nakon žalbe koja je uložena Saveznom sudu pravde ili Ustavnim sudom i to pitanje nije činilo dio El Motassadeqovih žalbi pred ovim Sudom. Konačno, jasno proizilazi iz obrazloženja Apelacionog suda u Dizeldorfu da on nije primijenio test odmjeravanja vjerovatnosti u vezi sa navodima tražene osobe. Umjesto toga, bilo je dovoljno zaključiti da je postojao stvaran rizik (konkrete Gefahr) da Turska neće poštivati član 15. Konvencije protiv mučenja; da postoje osnovani dokazi (begründete Anhaltspunkte) da su izjave koje su dali suoptuženi pribavljene mučenjem; i da postoji rizik, što je potkrijepljeno konkretnim dokazima (durch konkrete Indizien belegte Gefahr), da su se izjave koje su uzete od suoptuženih možda korištene u postupku protiv tražene osobe u Turskoj.
276. Treće i najvažnije, mora se uzeti u obzir da postoje posebne teškoće u dokazivanju navoda o mučenju. Mučenje je zlo bez premca, kako zbog svog barbarizma tako i zbog svog lošeg uticaja na krivični postupak. Ono se provodi u tajnosti i obavljaju ga obično iskusni istražitelji koji su obučeni da ne ostave nikakav vidljiv trag na žrtvi. Također se često dešava da su oni koji su zaduženi da osiguraju da se mučenje ne desi – a to su sudovi, tužilaštva i medicinsko osoblje – saučesnici u prikrivanju tih djela. U sistemu krivičnog pravosuđa gdje su sudovi neovisni od izvršne vlasti, gdje se sudski postupci vode na nepristrasan način i gdje se navodi o mučenju savjesno istražuju, shvatljivo je da se može zatražiti da optuženi ispuni visok standard dokazivanja da su dokazi protiv njega bili dobijeni mučenjem. Međutim, u sistemu krivičnog pravosuđa, koje je umiješano u neke radnje koje taj sistem treba da spriječi, takav standard dokazivanja je potpuno neprimjeren.
277. Sistem jordanskog Suda za državnu sigurnost je takav primjer. Ne samo da su djela mučenja široko rasprostranjena u Jordanu nego je isti slučaj i sa korištenjem od strane suda dokaza koji su dobijeni mučenjem. U svojim zaključcima o članu 15. Konvencije o zabrani mučenja, Komitet protiv mučenja je izrazio svoju zabrinutost povodom izvještaja da je korištenje prisilnih priznanja pred sudom bilo široko rasprostranjeno (vidi, stav 107. gore). Specijalni izvjestitelj je opisao sistem gdje je “prezumcija nevinosti iluzorna” i “prioritet se daje dobijanju priznanja” (vidi, stav 110. gore). Izvještaji Amnesty Internationala i Human Rights Watcha podržavaju to stajalište. Amnesty International smatra da je Sud državne sigurnosti “naročito trom” kada je riječ o navodima o mučenju, bez obzira što je u periodu od deset godina prije 2005. godine bilo stotinu tuženih koji su navodili pred Sudom državne sigurnosti da su bili mučeni s ciljem da se iz njih izvuče priznanje i što je bilo sličnih navoda u četrnaest takvih slučajeva u 2005. godini (vidi, stav 113 gore). Izvještaj Human Rights Watcha iz 2006. godine opisuje sistem u kojem se pritvorene osobe redovno dovoze i odvoze na relaciji posjećivanja službenika GID-a i državnog tužioca sve dok se ne pribave priznanja u prihvatljivoj formi (vidi, stav 116. gore). Konačno, Nacionalni centar za ljudska prava je u nizu svojih izvještaja izrazio svoju zabrinutost u vezi sa načinom na koji su izjave koje su pribavljene prisilnim putem postale dokazi pred jordanskim sudovima (vidi, st. 121. i 122. gore).
278. Sud priznaje da jordansko pravo propisuje izvjestan broj garancija optuženima u predmetima u vezi sa Sudom državne sigurnosti. Korištenje dokaza dobijenih mučenjem je zabranjeno. Teret dokazivanja je na tužilaštvu, koje treba da utvrdi da priznanja koja su data GID-u nisu bila pribavljena mučenjem, a samo u vezi sa priznanjima data pred državnim tužiocem, teret dokazivanja navoda o mučenju se nameće optuženom. Međutim, u vezi sa dokazima koji su rezimirani u predhodnom stavu, Sud nije ubijeđen da te pravne garancije imaju bilo kakvu praktičnu vrijednost. Na primjer, ako optuženi ne dokaže da je tužilaštvo umiješano u pribavljanje priznanja koje nije dato dobrovoljno, onda je to priznanje prihvatljivo po jordanskom pravu bez obzira na prethodna djela zlostavljanja ili lošeg postupanja od strane GID-a. Zabrinjava razlika koju jordanko pravo pravi uzimajući u obzir blisku vezu između državnog tužioca i GID-a. Dalje, iako Sud državne sigurnosti može imati ovlast da izuzme dokaze koji su dobijeni mučenjem, on je pokazao vrlo malo spremnosti da iskoristi tu ovlast. Umjesto toga, temeljitost ispitivanja koje obavlja Sud državne sigurnosti u vezi sa navodima o mučenju je u najmanju ruku upitna. Nedostatak neovisnosti Suda državne sigurnosti je od izuzetne važnosti u ovom pogledu. Kao što je SIAC primjetio (stav 447. njegove odluke koja je citirana u stavu 46. gore), sam “historijat predmeta” predočen sudijama Suda državne sigurnosti:

“ih može učiniti dosta skeptičnim u vezi sa navodima da je došlo do zloupotrebe od strane GID-a i da je ta zloupotreba uticala na na izjave koje su date tužiocu. Oni mogu instinktivno dijeliti mišljenje da su navodi o zlostavljanju rutinski dio odbrane da bi se našlo opravdanje za inkriminaciju ostalih. Pravni okvir je neadekvatno usmjeren ka otkrivanju navoda o zloupotrebi i djelovanju povodom tih navoda. Način na koji taj pravni okvir pristupa prihvatanju dokaza, a u vezi sa materijalom koji mi imamo, ne pokazuje da je izvršena temeljita analiza dokaza koji su potencijalno manjkavi.”

279. Prema tome, iako bi se na bilo kojem ponovnom suđenju bez sumnje dala mogućnost podnosiocu predstavke da ospori prihvatljivost izjava Abu Hawshera i Al-Hamashera i da se pozove na dokaze koji bi podržali to osporavanje, poteškoće na koje bi on naišao u pokušaju da to uradi, poslije toliko godina nakon samog događaja i to pred istim sudom koji je već odbio jednu takvu njegovu tvrdnju (i koji rutinski odbija sve takve tvrdnje) su zaista suštinske.
280. Stoga, uzimajući u obzir nedostantak jasnih dokaza da je izvršeno propisno i djelotvorno ispitivanje navoda Abu Hawshera i Al-Hamashera od strane Suda državne sigurnosti, Sud smatra da se podnosilac predstavke oslobodio tereta koji mu je mogao biti pravično nametnut zahtijevanjem da ustanovi da su se dokazi protiv njega pribavili mučenjem.

        ii.    Da li postoji flagrantno uskraćivanje pravde u ovom predmetu?

281. SIAC je zaključio da postoji velika vjerovatnoća da će dokazi Abu Hawshera i Al-Hamashera koji inkriminiraju podnosioca predstavke biti prihvaćeni na ponovonom suđenju i da će ti dokazi biti od velikog značaja, možda čak odlučujućeg u postupku protiv njega (vidi, stav 45. gore). Sud se slaže sa tim zaključcima.
282. Sud je zaključio da će doći do flagrantnog uskraćivanja pravde kada se dokazi koji su dobijeni mučenjem prihvate u krivičnom postupku. Podnosilac predstavke je dokazao da postoji stvarni rizik da su Abu Hawsher i Al-Hamasher bili mučeni s ciljem da se obezbijede dokazi protiv njega i Sud je zaključio da mu se ne može pravično nametati veći teret dokazivanja. Uzimajući u obzir te zaključke, Sud, slažući se sa Apelacionim sudom, smatra da postoji stvarni rizik da bi ponovno suđenje podnosiocu predstavke dovelo do flagrantong uskraćivanja pravde.
283. Sud dodaje da je svjestan da Veliko vijeće nije zaključilo da su kriteriji testa zadovoljeni u predmetu Mamatkulov i Askarov, a taj faktor je bio od važnosti za zaključak Doma lordova da neće biti flagrantnog kršenja u ovom predmetu.
284. Međutim, kao što je naveo podnosilac predstavke, fokus u presudi Velikog vijeća u predmetu Mamatkulov i Askarov je više bio na obavezujućem dejstvu pravila 39, nego na materijalnim pitanjima koja su pokrenuta na osnovu člana 6. Drugo, žalbeni navod podnosioca predstavke u tom predmetu o kršenju člana 6. je bio opće i neodređene prirode; podnosioci predstavke su naveli da u vrijeme ekstradicije nije bilo izgleda da imaju pravično suđenje u Uzbekistanu. Treće, Sud je zaključio da iako su, u svjetlu informacija koje su bile raspoložive u vrijeme ekstradikcije podnosilaca predstavki, možda i postojali razlozi za sumnju u pravično suđenje u Uzbekistanu, nije bilo dovoljno dokaza koji bi pokazali da bilo koje neregularnosti na suđenju mogu dovesti do flagrantnog uskraćivanja pravde; činjenica da je Sud bio spriječen u nakani da dobije dodatne informacije, koje bi mu pomogle da procjeni da li je postojao stvaran rizik da Turska ne ispoštuje pravilo 39, je viđena kao pitanje koje treba ispitati u odnosu na žalbeni navod na osnovu člana 34. Konvencije.
285. Situacija u ovom predmetu je drugačija. Stranke su predočile veliki broj dokaza u odnosu na ponovno suđenje podnosiocu predstavke u Jordanu i ti dokazi su bili detaljno ispitani od strane domaćih sudova. Pored toga, u toku postupka pred ovim Sudom, podnosilac predstavke je iznio dodatne konkretne i ubjeđujuće dokaze da su njegovi supotuženi bili mučeni s ciljem da se obezbijede dokazi protiv njega. On je također ukazao na činjenicu da se Sud državne sigurnosti Jordana pokazao nesposobnim da propisno istraži navode o mučenju i da izuzme dokaze pribavljene mučenjem zato što to zahtijeva član 15. Konvencije protiv mučenja. Njegov žalbeni navod nije uopćene prirode i nije neodređen kao što je to bio slučaj sa predmetom Mamatkulov i Askarov. Umjesto toga, on predstavlja osnovan napad na sistem Suda državne sigurnosti koji će mu suditi kršeći jednu od najosnovnijih normi međunarodnog krivičnog pravosuđa - zabranu korištenja dokaza koji su dobijeni mučenjem. U tim okolnostima i nasuprot predmetu Mamatkulov i Askarov, podnosilac predstavke je u ovom predmetu ispunio zahtjeve koji se tiču tereta dokazivanja, a koje je bilo potrebno ispuniti da bi se dokazalo da postoji stvarni rizik od flagrantnog uskraćivanja pravde ako bi bio deportitan u Jordan.

b. Ostali žalbeni navodi podnosioca predstavke u odnosu na član 6.

286. Imajući u vidu navedeni zaključak, Sud smatra da nije potrebno (osim kao što je navedeno gore) ispitivati žalbene navode podnosioca predstavke koji se odnose na neprisustvovanje advokata tokom ispitivanja, štetne posljedice zbog eksponiranosti podnosioca predstavke, sastav Suda državne sigurnosti i otežavajuće okolnosti u vezi sa dužinom zatvorske kazne koja bi mu bila izrečena ako bi bio osuđen.

c. Seveobuhvatni zaključak u vezi sa članom 6.

287. Sud zaključuje da bi deportacija podnosioca predstavke u Jordan bila u suprotnosti sa članom 6. Konvencije.

VI. PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE

288. Član 41. Konvencije propisuje:

“Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutarnje pravo visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo dijelomičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.”

289. Podnosilac predstavke nije podnio zahtjev za pravično zadovoljenje.

VII. PRAVILO 39. PRAVILA SUDA

290. Sud podsjeća da, u skladu sa članom 44. stav 2. Konvencije, ova presuda neće biti konačna dok (a) stranke ne izjave da one neće zahtijevati da se predmet proslijedi Velikom vijeću; ili (b) ne prođu tri mjeseca od datuma presude, ako ne bude zatraženo da se predmet proslijedi Velikom vijeću; ili (c) Odbor Velikog vijeća ne odbije bilo koji zahtjev da se izvrši pozivanje na član 43. Konvencije.
291. Sud smatra da naznake upućene Vladi na osnovu pravila 39. Pravila suda (vidi, stav 4. gore) moraju ostati na snazi dok ova presuda ne postane konačna ili dok Odbor Velikog vijeća Suda ne prihvati bilo koji zahtjev jedne ili obje stranke za prosljeđivanje predmeta Velikom vijeću u skladu sa članom 43. Konvencije.

IZ TIH RAZLOGA SUD, JEDNOGLASNO,

1. Proglašava predstavku prihvatljivom;
2. Odlučuje da član 3. Konvencije ne bi bio prekršen deportacijom podnosioca predstavke u Jordan;
3. Odlučuje da član 3. u vezi sa članom 13. Konvencije nije prekršen;
4. Odlučuje da član 5. Konvencije ne bi bio prekršen deportacijom podnosioca predstavke u Jordan;
5. Odlučuje da bi član 6. Konvencije bio prekršen deportacijom podnosioca predstavke u Jordan zbog stvarnog rizika od prihvatanja dokaza koji su dobijeni mučenjem trećih lica na ponovnom suđenju podnosiocu predstavke.

Sastavljena na engleskom jeziku i dostavljena u pisanoj formi 17. januara 2012. godine u skladu sa pravilom 77. st. 2. i 3. Pravila suda.

_______________________________________

prevod presude preuzet iz HUDOC baze podataka, https://hudoc.echr.coe.int