N.Š. protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
36908/13
Stepen važnosti
3
Jezik
Hrvatski
Datum
10.09.2020
Članovi
10
10-1
Kršenje
10
10-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda izražavanja
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
U maju 2007. kćerka i zet podnositeljke predstavke poginuli su u saobraćajnoj nesreći. U nesreći je povređena i kćerka para, N.G., koja je tada bila petomesečna beba. Nakon smrti njenih roditelja, došlo je do porodičnog spora oko toga gde N.G. treba da živi, odn. ko treba da ima starateljstvo nad devojčicom i sa kim treba da ima kontakt. Članovi porodice po ocu i po majci stali su na suprotstavljene strane. Spor je rezultovao u nekoliko setova sudskih postupaka pred nadležnim organima, a slučaj je izazvao značajnu medijsku pažnju.

U kontekstu takvog medijskog interesovanja, 10. aprila 2008. godine, u TV emisiji (“Provjereno”), koja je emitovana na privatnom televizijskom kanalu sa nacionalnom pokrivenošću, detaljno se raspravljalo o slučaju. Tokom emisije, slučaj je prokomentarisao službenik socijalne službe koji je bio uključen u ovaj slučaj, a pomenuto je i ime N.G.

U aprilu 2010. godine, podnositeljka predstavke je zajedno sa svojom drugom kćerkom D.Đ. učestvovala u TV emisiji (“Proces”) na nacionalnoj televiziji (HRT) i govorila o svom nezadovoljstvu kako se vodi slučaj njene unuke. U jednom trenutku tokom intervjua, podnositeljka predstavke je pokazala dokument, a TV kamera je uspela da snimi N.G. ime kako se pojavilo na dokumentu. Nakon emitovanja TV emisije, jedan od članova porodice N.G. po ocu, podneo je krivičnu prijavu protiv podnositeljke predstavke i D.Đ., navodeći da su povredili poverljivost sudskog postupka u vezi sa sporom gde N.G. treba da živi, posebno otkrivanjem punog identiteta N.G. Dana 31. avgusta 2011. godine Opštinsko državno tužilaštvo u Zlataru podiglo je optužnicu protiv podnositeljke predstavke i D.Đ. po optužbi za povredu poverljivosti sudskog postupka, u vezi sa otkrivanjem identiteta N.G. u emisiji “Proces TV”. Predmet je prosleđen Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu na suđenje.

Tokom postupka, podnositeljka predstavke je tvrdila da nije nameravala da otkrije identitet N.G., i da je tokom intervjua jednostavno pokazala razne dokumente, iz kojih je TV kamera snimila ime N.G. Ona je naglasila da je jedini razlog za njeno učešće u TV emisiji bio da izrazi svoje nezadovoljstvo zbog prevelike dužine upravnog postupka u vezi sa sporom o tome gde njena unuka treba da živi. Ona je takođe tvrdila da su ime N.G. i detalji slučaja već objavljeni u medijima, te da nije znala da je o tom slučaju zabranjeno govoriti, s obzirom da je službenik iz dotične socijalne službe već ranije uradio istu stvar u drugoj TV emisiji.

Odbrana je zatražila od Opštinskog krivičnog suda u Zagrebu da ispita novinare koji su pripremali emisiju “Proces TV” o okolnostima u kojima je podnositeljka dala intervju i otkrila ime N.G.

Dana 10. jula 2012. godine, odbacujući sve dokaze koje je izvela odbrana i oslanjajući se na dokumentaciju koja je dostupna u spisima predmeta, Opštinski krivični sud u Zagrebu proglasio je podnositeljku predstavkom krivom i osudio je na kaznu zatvora u trajanju od četiri meseca, uslovno na dve godine. Smatrao je da je iz dostupnih dokaza očigledno da je podnositeljka predstavke učestvovala u TV emisiji, govorila o slučaju i pokazala dokument koji je sadržao ime N.G. Time je povredila poverljivost upravnog postupka povodom spora gde je N.G. treba da živi. Podnositeljka predstavke je tu presudu osporila pred Županijskim sudom u Zagrebu, a Županijski sud u Zagrebu je 8. januara 2013. godine odbio njenu žalbu kao neosnovanu, podržavajući nalaze Opštinskog krivičnog suda u Zagrebu. Ona je potom podnela ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske, žaleći se, između ostalog, na povredu njenog prava na slobodu izražavanja prema članu 10. Konvencije. Ustavni sud je 25. aprila 2013. godine ovu ustavnu žalbu proglasio neprihvatljivom kao očigledno neosnovanu.

Podnositeljka zahtjeva prigovorila je da je njena osuda zbog povrede poverljivosti upravnog postupka dodele starateljstva bila u suprotnosti sa članom 10. Konvencije.

Sud navodi da je osudom podnositeljke došlo do mešanja u njeno pravo da slobodno javno izrazi svoju zabrinutost zbog navodnih pogrešaka u radu službi socijalne zaštite u vezi s njihovim vođenjem postupka dodele starateljstva nad njenom unukom čime je prema navodima Vlade otkrila informacije obuhvaćene tajnošću tog postupka. Vlada se pozvala na legitiman cilj zaštite prava i interesa drugih, odnosno prava N.G. i njenih interesa u postupku dodele starateljstva, kao i zaštite autoriteta sudske vlasti.

Sud je mišljenja da je strogo formalistički pristup primenjen u ovom slučaju, doveo da propusta domaćih organa da provere da li je mešanje u prava podnositeljke zaštićena članom 10 Konvencije bilo opravdano. Shodno tome, Sud zaključuje da je došlo do povrede člana 10 Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

PRVI ODJEL SUDA

PREDMET N.Š. protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 36908/13)

PRESUDA

Članak 10. • Sloboda izražavanja • Kaznena osuda podnositeljice zahtjeva zbog kršenja povjerljivosti upravnog postupka dodjele skrbništva nad njezinom unukom • Posebna zaštita povjerljivosti postupaka koji se odnose na djecu • Podnositeljičine izjave u televizijskom intervjuu o pravilnom funkcioniranju sustava postupaka dodjele skrbništva nad djecom i neovlašteno otkrivanje informacija iz postupka dodjele skrbništva koji je bio zatvoren za javnost • Obveza domaćih vlasti da pažljivo uspostave ravnotežu između slobode iznošenja primjedbi na pitanja od javnog interesa i potrebe za zaštitom najboljih interesa djeteta i njegovih prava na privatnost • Isključivo formalistički pristup domaćih sudova pojmu povjerljivosti postupka • Propust domaćih sudova da ispitaju sve relevantne okolnosti predmeta u svjetlu načela utvrđenih u sudskoj praksi Suda

STRASBOURG

10. rujna 2020.

 KONAČNA

10. prosinca 2020.

U predmetu N.Š. protiv Hrvatske,

Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Krzysztof Wojtyczek, predsjednik,
Ksenija Turković,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Armen Harutyunyan,
Pauliine Koskelo,
Tim Eicke,
Raffaele Sabato, suci,
i Abel Campos, tajnik Odjela,

uzimajući u obzir: zahtjev (br. 36908/13) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatska državljanka gđa N.Š. („podnositeljica zahtjeva“) podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda

(„Konvencija”) dana 21. svibnja 2013. godine; odluku da se Vladu Republike Hrvatske („Vlada“) obavijesti o prigovorima u pogledu kaznene osude zbog kršenja povjerljivosti upravnog postupka dodjele skrbništva i u pogledu nedostatka poštenosti u relevantnom kaznenom postupku, na temelju članka 6. stavka 1. i stavka 3. točke (d) i članka 10. Konvencije, a da se ostatak zahtjeva odbaci kao nedopušten; odluku da ime podnositeljice zahtjeva ne bude objavljeno; očitovanja stranaka; nakon vijećanja zatvorenog za javnost 19. svibnja i 7. srpnja 2020. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena na potonji datum:

UVOD

  1. Predmet se odnosi na kaznenu osudu podnositeljice zahtjeva zbog kršenja povjerljivosti upravnog postupka dodjele skrbništva nad njezinom unukom.

ČINJENICE

  1. Podnositeljica zahtjeva rođena je 1954. godine. Podnositeljicu zahtjeva, kojoj je odobrena besplatna pravna pomoć, zastupala je gđa L. Horvat, odvjetnica iz Zagreba.
  2. Hrvatsku Vladu („Vlada“) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Činjenično stanje predmeta, kako su ga iznijele stranke, može se sažeti kako slijedi.

I. POZADINA PREDMETA

  1. Dana 20. svibnja 2007. kći i zet podnositeljice zahtjeva poginuli su u prometnoj nesreći. U toj nesreći ozlijeđena je i njihova kći N.G., koja je u to vrijeme imala pet mjeseci.
  2. Nakon smrti njezinih roditelja, dana 24. svibnja 2007. mjesni Centar za socijalnu skrb skrbništvo nad N.G. privremeno je dodijelio njezinu stricu (bratu njezina oca).
  3. Ubrzo nakon toga došlo je do obiteljskog spora o skrbništvu nad N.G., između ostalog o pitanjima gdje bi trebala živjeti i s kim bi trebala ostvarivati susrete i druženje. Članovi obitelji s očeve i majčine strane zauzeli su suprotne strane. Taj spor doveo je do nekoliko upravnih postupaka pred Centrom (prvo pred Centrom za socijalnu skrb u D.S., a zatim pred Centrom za socijalnu skrb u K.; dalje u tekstu „Centar“) i Ministarstvom zdravstva i socijalne skrbi (dalje u tekstu „Ministarstvo“), te sudskih postupaka pred nadležnim sudovima.
  4. Dana 22. siječnja 2009. Centar je skrbništvo nad N.G. dodijelio njezinu stricu, no povodom žalbe koju je podnijela obitelj podnositeljice zahtjeva Ministarstvo je 26. veljače 2009. godine ukinulo to rješenje i vratilo predmet Centru na ponovno odlučivanje.
  5. U ponovljenom postupku, dana 20. listopada 2010. Centar je ponovno skrbništvo nad N.G. dodijelio njezinu stricu, a to rješenje potvrdilo je Ministarstvo dana 24. veljače 2011. godine. Prema informacijama dostupnim Sudu, dana 28. ožujka 2011. obitelj podnositeljice zahtjeva osporila je to rješenje pred nadležnim upravnim sudom.
  6. Zbog tragičnih okolnosti nesreće, i sama nesreća i obiteljski spor koji je uslijedio privukli su veliku medijsku pozornost.
  7. U kontekstu takvog interesa medija, podnositeljica zahtjeva dala je intervju u članku od 14. studenog 2007. godine Jutarnjem listu (novinama s tiražom na nacionalnoj razini) u kojem je govorila o okolnostima u kojima je Centar dodijelio skrbništvo nad N.G. njezinu stricu i o tome kako je nadležni sud ukinuo to rješenje. Objasnila je i da se postupak o pravima na susrete i druženje vodi pred sudom. Informacije koje je podnositeljica zahtjeva pružila potvrdila je ravnateljica Centra, koja je izjavila i da je Centar neuspješno nastojao uskladiti stavove dviju obitelji. I podnositeljica zahtjeva i ravnateljica Centra izričito su navele ime djeteta.
  8. Dana 10. travnja 2008. u televizijskoj emisiji (Provjereno), koja se emitirala na privatnom televizijskom kanalu s nacionalnom pokrivenošću, detaljno se raspravljalo o predmetu. U emisiji su prikazani intervjui sa susjedima preminulog para koji su govorili o tome kako su se osjećali kada su saznali za tragičnu nesreću u kojoj je par poginuo. U televizijskoj reportaži raspravljalo se i o činjenici da je skrbništvo nad N.G. dodijeljeno očevoj obitelji i o tome da majčina obitelj to ne može prihvatiti. Novinar je izričito naveo ime N.G. u toj reportaži. Dio televizijske reportaže snimljen je u prostorijama Centra. Tijekom reportaže, ravnateljica Centra govorila je o pojedinostima okolnosti u kojima je doneseno prvotno rješenje o skrbništvu (vidi stavak 6. ove presude) i objasnila je da se to rješenje pobija žalbom. Ravnateljica je izrazila i svoje stavove o tome koje bi bilo najbolje rješenje u pogledu prava skrbništva.
  9. Dana 16. ožujka 2010. u Večernjem listu (novinama s tiražom na nacionalnoj razini) objavljen je članak u kojem je podnositeljica zahtjeva tvrdila da je dijete dano stricu, a da se nitko nije ni posavjetovao s podnositeljicom zahtjeva ili njezinom obitelji. U članku je nadalje navedeno da su podnositeljica zahtjeva i njezina obitelj uspjeli prenijeti predmet u nadležnost Centra u K. zbog bojazni da Centar u D.S., koji je u početku postupao u predmetu, nije bio nepristran. Navedeno je i da su podnositeljica zahtjeva i njezina obitelj prošli psihijatrijsku procjenu u pogledu njihove prikladnosti za sudjelovanje u odgoju djeteta. Centar u K. odbio je komentirati predmet.
  10. U daljnjem članku od 18. ožujka 2010. godine u Jutarnjem listu, podnositeljica zahtjeva tvrdila je da sumnja da su razne „veze“ bile ključne za donošenje rješenja Centra u D.S. u korist strica. Ukazala je i na nalaze vještačenja koje je proveo Z.K., prema kojima bi se skrbništvo nad djetetom trebalo dodijeliti obitelji podnositeljice zahtjeva. U istom članku Centar u D.S. je objasnio kako je postupak prenesen u nadležnost Centra u K., koji je odbio komentirati predmet. Stric N.G. također je odbio komentirati predmet.
  11. Dana 7. travnja 2010. na nacionalnom televizijskom kanalu (HRT) emitirana je televizijska emisija (Proces) u kojoj je sudjelovala podnositeljica zahtjeva zajedno sa svojom drugom kćeri D.Š. i svojim suprugom. Tijekom intervjua ispred njih se nalazila hrpa papira. Podnositeljica zahtjeva i D.Š. otvorile su različita pitanja o navodnom neispravnom funkcioniranju sustava socijalne skrbi, među ostalim i relevantnog sudskog postupka o dodjeli skrbništva nad N.G. i prava na susrete i druženje s njom. Suprug podnositeljice zahtjeva nije govorio. Daljnja objašnjenja o pojedinostima predmeta pružio je novinar. Dio televizijske reportaže snimljen je u prostorijama Ministarstva, gdje je s jednom višom dužnosnicom obavljen intervju o mjerodavnoj proceduri koju je potrebno slijediti u predmetima kao što je ovaj predmet.
  12. U relevantnim dijelovima televizijske reportaže prikazani su sljedeći prizori:

-    Dok novinar govori o pojedinostima propusta Centra da slijedi odgovarajuće postupke, u prizoru su u prvom planu prikazani uvod i izreka rješenja Ministarstva od 22. veljače 2009. godine kojim je rješenje Centra u K. od 22. siječnja 2009. o pravima skrbništva nad N.G. ukinuto, a predmet je vraćen na ponovno ispitivanje. Nisu prikazane nikakve pojedinosti obrazloženja. Ne vidi se ni drži li ili pokazuje li netko dokument. Vidljivo je ime djeteta;

-    U sljedećem prizoru novinar govori o bojaznima članova obitelji podnositeljice zahtjeva u pogledu razloga zbog kojih je Centar donio rješenje u korist strica. U jednom trenutku tijekom govora novinara, kamera nakratko prolazi preko obrazloženja rješenja, u kojem se može razaznati ime djeteta i strica, kao i činjenica da su stricu dodijeljena prava skrbništva i da je podnositeljičina obitelj uložila žalbu. Nije jasno koje rješenje je snimljeno i ne vidi se drži li ili pokazuje li netko dokument;

-   U kasnijem prizoru prikazana je podnositeljica zahtjeva kako otvara spis i dodiruje dokument, ali ne vidi se ništa konkretno na dokumentima u spisu;

-    Reportaža se zatim vraća u prostorije Ministarstva. U uvodu tog prizora novinar navodi da je Ministarstvo svjesno pogrešaka Centra, ali ne može pružiti daljnje pojedinosti jer je predmet povjerljiv. Zatim je prikazana visoka dužnosnica Ministarstva kako čita neke dokumente iz spisa te ponovno objašnjava primjenjive procedure;

-   U reportaži se nadalje navode psihijatrijske procjene koje su obitelji prošle. Dok novinar govori, u prvom planu prikazana je izreka rješenja o dodjeli skrbništva stricu. Nije jasno koje je to rješenje i ne vidi se drži li ili pokazuje li netko dokument. U prvom planu prikazana je i olovka kako prolazi kroz psihološku procjenu povoljnu za podnositeljicu zahtjeva, a u sljedećem prizoru u prvom planu prikazan je potpis vještaka Z.K.-a, kojem je pomagao L.B., još jedan vještak. Ne vidi se tko drži olovku.

  1. Nakon emitiranja televizijske emisije Proces, stric N.G. podnio je kaznenu prijavu protiv podnositeljice zahtjeva i D.Š. nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu, u kojoj je naveo da su prekršile povjerljivost upravnog postupka pred Centrom, posebice otkrivajući potpuni identitet N.G.

II. KAZNENI POSTUPAK PROTIV PODNOSITELJICE ZAHTJEVA

  1. Dana 31. kolovoza 2011. Općinsko državno odvjetništvo podnijelo je optužnicu protiv podnositeljice zahtjeva i D.Š. zbog povrede tajnosti upravnog postupka u odnosu na otkrivanje identiteta N.G. od strane podnositeljice zahtjeva u televizijskoj emisiji Proces. Optužnica je glasila kako slijedi:

“točno neutvrđenog dana tijekom travnja 2010.., ispred restorana S.K., tijekom snimanja priloga za emisiju HRT-a „Proces“ emitiranu 7. travnja 2010. u 21,50 sati, svjesne da je upravni postupak koji se vodio pred Centrom u K. radi donošenja odluke o skrbništvu nad mlt. N.G. tajan, iznoseći tijek postupka, pred televizijskim kamerama pokazale rješenje C. u K. donijeto u tom postupku, na kojem je bilo vidljivo ime i prezime mlt. N.G., a time i njezin identitet postao dostupan javnosti,  [Podnositeljica zahtjeva] I. okrivljena i D.Š., II. okrivljena neovlašteno su otkrile ono što su saznale u upravnom postupku, a što se na temelju zakona smatra tajnom,  pa da su time počinile kazneno djelo protiv pravosuđa – povreda tajnosti postupka – opisano i kažnjivo po čl. 305. st. 1. Kaznenog zakona.”

  1. Predmet je prvotno ispitivao Općinski sud u Zlataru (dalje u tekstu: „Općinski sud“), koji je istoga dana, bez održavanja rasprave, izdao kazneni nalog kojim je podnositeljicu zahtjeva i D.Š. proglasio krivima za kazneno djelo koje im je stavljeno na teret i osudio na kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca uz primjenu uvjetne osude od godinu dana.
  2. Podnositeljica zahtjeva i D.Š. osporile su to rješenje te je predmet upućen na suđenje Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu (dalje u tekstu: „Općinski sud“).
  3. Na ročištu 13. travnja 2012. godine podnositeljica zahtjeva izjavila je da se ne smatra krivom, a isto je učinila i D.Š. Raspravni sud prihvatio je zahtjev tužiteljstva da se ispita D.G. Obrana je predložila da sud pregleda televizijsku reportažu emisije Proces i ispita urednika, novinara i snimatelja kako bi utvrdio jesu li podnositeljica zahtjeva i njezina kći mogle utjecati na to što će biti snimljeno i kasnije prikazano u reportaži. Raspravni sud pristao je pregledati televizijsku reportažu te je odgodio odluku o saslušanju svjedoka, tražeći od obrane da pruži daljnje podatke za poziv tim osobama.
  4. Sljedeće ročište održano je 17. svibnja 2012. godine. U zapisniku s rasprave navedeno je da je stric N.G., koji je bio i njezin zakonski skrbnik, sudjelovao na ročištu u svojstvu žrtve i svjedoka. Tijekom ispitivanja izjavio je da su u emisiji Proces podnositeljica zahtjeva i njezina kći pokazale dokumente povezane sa skrbništvom nad N.G. preuzete iz postupka koji je u međuvremenu pravomoćno okončan. Istaknuo je i da je ime djeteta bilo vidljivo na tim dokumentima iako su službenici nadležnog centra za socijalnu skrb nekoliko puta obavijestili podnositeljicu zahtjeva i njezinu kćer da je javnost isključena iz postupka.
  5. Na istom ročištu obrana je ponovila svoj zahtjev da se saslušaju urednik i novinar emisije Proces te je pružila daljnje podatke za poziv tim svjedocima. Raspravni sud odbio je taj zahtjev uz obrazloženje da njihovi iskazi nisu bitni za predmet postupka. Međutim, na vlastitu inicijativu odlučio je zatražiti od Centra u K. da dostavi svoj spis o predmetu koji se odnosi na pravo skrbništva nad N.G.
  6. Na ročištu 19. srpnja 2012. godine stric N.G. prisustvovao je u svojstvu žrtve. Na tom ročištu raspravni sud izvršio je uvid u spis Centra u K. i druge dokumente u spisu. Pregledao je i spornu televizijsku reportažu.
  7. Obrana je opet ponovila svoj prijedlog za saslušanjem osoba odgovornih za pripremu televizijske reportaže, a zatražila je i da se u svojstvu svjedoka saslušaju sin i suprug podnositeljice zahtjeva, koji su obojica bili prisutni tijekom pripreme reportaže (suprug se može vidjeti u reportaži, a sin se nije pojavio pred kamerama, vidi stavak 15. ove presude). Obrana je tvrdila da bi oni mogli dati iskaze o okolnostima u kojima se rješenje Centra pojavilo u reportaži, uključujući iskaze o tome da su novinari znali da se ime djeteta ne smije otkriti. Obrana je tvrdila i da bi sin i suprug podnositeljice zahtjeva mogli dati iskaze o tome jesu li optuženice upozorile novinare da se ime djeteta ne smije otkriti. Obrana je nadalje zatražila da sud pregleda televizijsku emisiju Provjereno, što bi potvrdilo da je ravnateljica Centra već bila otkrila glavne informacije o postupku, što je kod optuženica stvorilo nedoumice u pogledu opsega informacija koje smiju pružiti.
  8. Raspravni sud odbio je sve prijedloge obrane uz obrazloženje da su sve relevantne činjenice već utvrđene. Zatim je saslušao obranu podnositeljice zahtjeva i njezine kćeri te završne govore stranaka.
  9. U svojoj obrani podnositeljica zahtjeva tvrdila je da nije namjeravala javno otkriti dokumente ili ime N.G. Objasnila je da je kod sebe imala dokumente samo kako bi pokazala koliko je toga bilo pogrešno u postupku. Međutim, pojedinosti o predmetu već je ranije bila otkrila ravnateljica Centra, koja je sudjelovala u drugoj televizijskoj emisiji. Podnositeljica zahtjeva naglasila je da dokumente nije pokazala pred kamerom te je upozorila novinara da ne otkriva ime djeteta, a on je obećao da to neće učiniti. S tim u vezi objasnila je da tijekom postupka pred Centrom nije bila upozorena da je postupak povjerljiv, ali njezin ju je odvjetnik upozorio da ne smije otkriti identitet djeteta. Podnositeljica zahtjeva objasnila je i da je dokumente na mjesto gdje se snimala reportaža donio njezin sin, koji je bio taj koji je dogovorio njihovo sudjelovanje u televizijskoj reportaži. Podnositeljica zahtjeva istaknula je i da je novinaru pokazala jedan od dokumenata samo kako bi potvrdila ono što je govorila, ali on nije mogao vidjeti ime djeteta. Objasnila je i da ona i njezina kći nisu stalno bile na mjestu snimanja reportaže pa je bilo moguće da je dokument snimljen kamerom bez njihova znanja. Štoviše, podnositeljica zahtjeva posumnjala je da je dokument možda pokazala državna dužnosnica koja je sudjelovala u emisiji.
  10. Nakon ročišta 19. srpnja 2012. godine, Općinski sud proglasio je podnositeljicu zahtjeva i njezinu kćer krivima za kazneno djelo koje im je stavljeno na teret (vidi stavak 18. ove presude) i osudio ih je na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca uz primjenu uvjetne osude od dvije godine. Također je svakoj naložio da plati 1.000,00 hrvatskih kuna (HRK – približno 130,00 eura (EUR)) za troškove i izdatke nastale u postupku.
  11. Općinski sud u uvodnom dijelu presude objasnio je da je odbio zahtjev obrane za saslušanjem novinara koji su pripremili televizijsku reportažu uz obrazloženje da je na snimci reportaže jasno prikazano da se ispred podnositeljice zahtjeva nalazi hrpa dokumenata te je jedan od tih dokumenata prikazan tijekom razgovora s novinarom o tijeku upravnog postupka. Prema mišljenju Općinskog suda, u kaznenom postupku vrlo su rijetko postojali tako jasni dokazi koji pokazuju da je počinjeno kazneno djelo.
  12. Općinski sud nadalje je utvrdio da je podnositeljica zahtjeva očito znala da je javnost isključena iz upravnog postupka dodjele skrbništva pred Centrom. Na to je konkretno upućivalo nekoliko zapisnika iz postupka u kojima je jasno navedeno da je javnost isključena iz postupka. Štoviše, podnositeljica zahtjeva priznala je da joj je odvjetnik rekao da se ime djeteta ne smije otkriti. Prema mišljenju Općinskog suda, okolnosti u kojima je snimljena televizijska reportaža – posebice činjenica da je podnositeljica zahtjeva novinaru opisala tijek upravnog postupka i tom prigodom čak pokazala jedan dokument, nakon čega je u prvom planu prikazan drugi dokument iz upravnog postupka na kojem je bilo vidljivo ime N.G. – nisu ostavljale mjesta sumnji da je podnositeljica postupala svjesno i namjerno kada je otkrila okolnosti upravnog postupka o kojem je riječ.
  13. Općinski sud nije prihvatio obranu podnositeljice zahtjeva da su novinari odgovorni za činjenicu da je prikazano rješenje Centra. Naglasio je da podnositeljica zahtjeva snosi odgovornost za stavljanje dokumenata iz upravnog postupka na raspolaganje novinarima i da novinari nisu mogli znati da je javnost isključena iz postupka. Prema mišljenju Općinskog suda, nije postojalo nikakvo logično objašnjenje osim toga da je podnositeljica zahtjeva (i njezina kći) pružila novinaru i snimatelju dokument koji sadržava ime djeteta. Iako Općinski sud nije mogao isključiti mogućnost da je podnositeljica zahtjeva zatražila od novinara da ne otkrivaju ime djeteta, naglasio je da se sama podnositeljica zahtjeva nije pridržavala te dužnosti. Štoviše, prema mišljenju Općinskog suda, za to je imala motiv jer je htjela utjecati na tijek upravnog postupka o kojem je riječ.
  14. Općinski sud naglasio je i da nije mogao prihvatiti tvrdnje podnositeljice zahtjeva da nije znala da se informacije o upravnom postupku ne smiju staviti na raspolaganje javnosti jer su relevantne informacije već bile otkrivene. Prema mišljenju Općinskog suda, da je podnositeljica zahtjeva vjerovala da je to slučaj, ne bi upozorila novinare da je postupak povjerljiv, kako je tvrdila da je učinila.
  15. Ukratko, Općinski sud smatrao je da je, otkrivši što se događalo u upravnom postupku dodjele skrbništva i otkrivši ime djeteta, podnositeljica zahtjeva počinila kazneno djelo iz članka 305. stavka 1. Kaznenog zakona u vezi s člankom 271. Obiteljskog zakona. Odlučujući o sankciji, Općinski sud naglasio je da podnositeljica zahtjeva nije problematična osoba ni u kojem smislu i da je ovo izolirani incident u njezinu životu tijekom kojeg inače poštuje zakon. Međutim, Općinski sud otežavajućom okolnošću smatrao je činjenicu da je kazneno djelo počinjeno na štetu njezine unuke, čije je interese bila dužna štititi. S tim u vezi, Općinski sud naglasio je da je, iako je podnositeljica zahtjeva namjeravala zaštititi interese svoje unuke, izabrala pogrešan način da to učini (počinjenje kaznenog djela).
  16. Isti prethodno opisani zaključci primijenjeni su na odgovarajući način na kćer podnositeljice zahtjeva, koja je s podnositeljicom sudjelovala u spornoj televizijskoj emisiji.
  17. Podnositeljica zahtjeva pobijala je tu presudu pred Županijskim sudom u Zagrebu (dalje u tekstu: „Županijski sud“). Konkretno je tvrdila da Općinski sud nije uzeo u obzir kontekst i pozadinu predmeta i nije utvrdio okolnosti povezane s činjenicom da je javnost znala za relevantne informacije prije nego što su otkrivene u spornoj televizijskoj reportaži. Tvrdila je i da Općinski sud nije utvrdio okolnosti u kojima je izvješće Centra bilo prikazano u televizijskoj reportaži.
  18. Dana 8. siječnja 2013. Županijski sud odbio je žalbu podnositeljice zahtjeva kao neosnovanu te je potvrdio zaključke Općinskog suda.
  19. Podnositeljica zahtjeva zatim je podnijela ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske, prigovarajući, inter alia, povredi njezina prava na pošteno suđenje na temelju članka 6. stavka 1. i stavka 3. točke (d) i prava na slobodu izražavanja na temelju članka 10. Konvencije i odgovarajućih članaka 29. i 38. Ustava (vidi stavak 39. ove presude). Tvrdila je da postupak pred Općinskim sudom nije ispunio zahtjeve poštenog suđenja zbog činjenice da su svi njezini dokazni prijedlozi bili odbijeni. U vezi s prigovorom na temelju članka 10. Konvencije, podnositeljica zahtjeva tvrdila je da je bila neopravdano spriječena raspravljati o pitanjima povezanim s postupkom dodjele skrbništva nad njezinom unukom N.G. Pozivajući se na sudsku praksu Suda, tvrdila je da njezina kaznena osuda nije težila nikakvom legitimnom cilju i nije bila zakonita jer odredba članka 305. stavka 1. Kaznenog zakona nije bila dostatno jasna i predvidljiva.
  20. Dana 25. travnja 2013. Ustavni sud skraćenim obrazloženjem potvrdio je obrazloženje nižih sudova te je ustavnu tužbu podnositeljice zahtjeva proglasio nedopuštenom kao očigledno neosnovanu jer ništa nije ukazivalo na to da je došlo do povrede njezinih prava.

MJERODAVNI PRAVNI OKVIR

I. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

  1. Mjerodavnim dijelom Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/1990, s daljnjim izmjenama i dopunama) predviđeno je kako slijedi:

Članak 29.

“Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela. 

U slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela osumnjičenik, okrivljenik ili optuženik ima pravo: ...

- da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da zahtijeva da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe ...”

Članak 38.

“ Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli. 

Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito ... slobodu govora i javnog nastupa ...”

Članak 117.

“...

Javnost se može isključiti iz cijele rasprave ili njezina dijela zbog razloga koji su nužni u demokratskom društvu radi interesa morala, javnog reda ili državne sigurnosti, posebno ... u ... postupcima u svezi sa skrbništvom ... ali samo u opsegu koji je po mišljenju suda bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima u kojima bi javnost mogla biti štetna za interese pravde. ”

  1. Mjerodavni dio članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne novine br. 49/2002) glasi kako slijedi:

“1.  Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu (u daljnjem tekstu: ustavno pravo). 

2. Ako je zbog povrede ustavnih prava dopušten drugi pravni put, ustavna tužba može se podnijeti tek nakon što je taj pravni put iscrpljen.”

  1. Mjerodavne odredbe Kaznenog zakona (Narodne novine br. 110/1997, s daljnjim izmjenama i dopunama) primjenjive u relevantno vrijeme glase:

Glava I. Temeljne odredbe

Članak 8.

„(1)  Kazneni postupak za kaznena djela pokreće Državno odvjetništvo u interesu Republike Hrvatske i svih njezinih građana.

2. Iznimno za određena kaznena djela može se zakonom propisati da se kazneni postupak pokreće privatnom tužbom ili da Državno odvjetništvo pokreće kazneni postupak povodom [privatnog] prijedloga.“

Glava XXII. Kaznena djela protiv pravosuđa

Povreda tajnosti postupka

Članak 305.

„(1)  Tko neovlašteno otkrije ono što je saznao u … upravnom postupku, … a što se na temelju zakona ili odluke utemeljene na zakonu smatra tajnom, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do šest mjeseci.“

  1. Mjerodavne odredbe trenutno primjenjivog Kaznenog zakona (Narodne novine br. 125/2011, s daljnjim izmjenama i dopunama) glase:

Članak 307.

„(1)  Tko neovlašteno otkrije ono što je saznao u … upravnom postupku, … a što se na temelju zakona ili odluke utemeljene na zakonu smatra tajnom, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

2. Kaznom iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se tko bez dozvole suda objavi tijek postupka koji je po zakonu tajan ili je odlukom suda proglašen tajnim, ili tko bez dozvole suda objavi tijek … postupka u kojem se odlučuje o zaštiti prava i interesa djeteta ili objavi odluku u tom postupku.“

  1. Zakonom o kaznenom postupku (Narodne novine br. 110/1997, s daljnjim izmjenama i dopunama), primjenjivim u relevantno vrijeme, bilo je predviđeno kako slijedi:

Članak 2.

„(1)  Kazneni se postupak može pokrenuti i provesti na zahtjev ovlaštenog tužitelja.

2. Za djela za koja se progoni po službenoj dužnosti ovlašteni tužitelj jest državni odvjetnik, a za djela za koja se progoni po privatnoj tužbi ovlašteni tužitelj jest privatni tužitelj.

3. Ako Zakon drukčije ne propisuje, državni odvjetnik je dužan poduzeti kazneni progon ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti i nema zakonskih smetnji za progon te osobe.

…“

Članak 173.

„(1)  Prijava se podnosi nadležnome državnom odvjetniku pisano ili usmeno.“

Članak 174.

„(1)  Državni odvjetnik odbacit će prijavu obrazloženim rješenjem ako iz same prijave proistječe da prijavljeno djelo nije kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, ako je nastupila zastara ili je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivnju ili kazneni progon ili ako ne postoji osnovana sumnja da je osumnjičenik počinio prijavljeno kazneno djelo. …“

Članak 321.

„(1)  Dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud smatra da su važne za pravilno presuđenje …“

Članak 322.

„(1)  Stranke i oštećenik mogu do završetka glavne rasprave predlagati da se izvide nove činjenice i pribave novi dokazi …

...

(4)  Prijedlog da se pribave dokazi može se odbiti:

...

2) ako je činjenica koju bi prema prijedlogu trebalo utvrditi već utvrđena ili nije važna za odlučivanje, odnosno ne postoji povezanost između činjenice koju treba utvrditi i odlučnih činjenica ili se ta povezanost zbog pravnih razloga ne može ustanoviti (nevažni prijedlog),

3) ako postoje razlozi za sumnju da se s predloženim dokazom neka važna činjenica uopće ne bi mogla utvrditi ili bi se to moglo učiniti sa velikim poteškoćama, odnosno ako se taj dokaz u prijašnjem tijeku postupka nije mogao pribaviti i vjerojatno je da se neće moći pribaviti niti u primjerenom roku (neprikladni prijedlog), …

(5)  Rješenje kojim se odbija prijedlog za izvođenje novih dokaza mora biti obrazloženo …“

Članak 354.

„Presudu kojom se optuženik oslobađa od optužbe sud će izreći:

1)   ako djelo za koje se optužuje po zakonu nije kazneno djelo,

2)   ako ima okolnosti koje isključuju krivnju,

3)   ako nije dokazano da je optuženik počinio djelo za koje se optužuje.“

  1. Mjerodavnom odredbom Obiteljskog zakona primjenjivog u relevantno vrijeme (Narodne novine, br. 116/2003, s daljnjim izmjenama i dopunama) bilo je predviđeno kako slijedi:

Postupak pred sudom

Zajedničke odredbe

Članak 263.

„Odredbama ovog dijela Zakona određuju se pravila prema kojima sudovi postupaju kad u posebnim parničnim postupcima, izvanparničnim postupcima i posebnim postupcima ovrhe i osiguranja, odlučuju u bračnim, obiteljskim i drugim stvarima koje se uređuju ovim Zakonom.“

Članak 264.

„U postupcima iz članka 263. ovoga Zakona primjenjivat će se odredbe Zakona o parničnom postupku i Ovršnog zakona, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.“

Članak 271.

„U postupku u kojem se odlučuje o [osobnim] statusnim stvarima javnost je isključena.“

  1. Zakonom o općem upravnom postupku (Narodne novine br. 53/1991 i 103/1996), primjenjivom u relevantno vrijeme, bilo je predviđeno:

Članak 1.

„Po ovom zakonu dužni su postupati organi državne uprave i drugi državni organi, kad u upravnim stvarima, neposredno primjenjujući propise, rješavaju o pravima, obvezama ili pravnim interesima građana …“

Članak 150.

(1)  Usmena rasprava je javna.

(2)  Službena osoba koja vodi postupak može isključiti javnost za cijelu usmenu raspravu ili samo za jedan njezin dio:

...

3)  ako treba da se raspravlja o odnosima u nekoj obitelji;

...

(3)   Prijedlog za isključenje javnosti može staviti i zainteresirana osoba.

(4)  O isključenju javnosti donosi se zaključak [u tom pogledu] koji mora biti obrazložen i javno objavljen.

(5)  Pri priopćavanju rješenja javnost se ne može isključiti.

Oblik i sastavni dijelovi rješenja Članak 206.

„(1)  Svako rješenje mora se kao takvo označiti. …

(2)  Rješenje se donosi pismeno. …

(3)   Pismeno rješenje sadrži: uvod, dispozitiv (izreku), obrazloženje, uputu o pravnom lijeku, naziv organa [koji je donio rješenje] s brojem i datumom rješenja, [te] potpis [nadležne] službene osobe i pečat organa. …

...

(5)  Rješenje se mora dostaviti stranci u izvorniku ili u ovjerenom prijepisu.

 Članak 207.

(1)  Uvod rješenja sadrži: naziv organa koji donosi rješenje, propis o nadležnosti tog organa, ime stranke i njezina zakonskog [ili drugog] zastupnika ili punomoćnika ako ga ima i kratko označenje predmeta postupka.“

Članak 208.

„(1)  Dispozitivom se rješava o predmetu postupka u cijelosti i o svim zahtjevima stranaka o kojima u toku postupka nije posebno riješeno.

(2)  Dispozitiv mora biti kratak i određen, a kad je potrebno, može se podijeliti i na više točaka.“

  1. Mjerodavna odredba Zakona o medijima (Narodne novine br. 59/2004) glasi kako slijedi:

Članak 16. stavak 1.

„Mediji su dužni poštovati privatnost … osobito djece … Zabranjuje se objavljivanje informacija kojima se otkriva identitet djeteta, ukoliko se time ugrožava dobrobit djeteta.“

  1. Kodeksom časti hrvatskih novinara (2009.) predviđeno je da novinari ne smiju zloupotrijebiti povjerenje svojih izvora informacija te izvor moraju upoznati s tim u kojem će kontekstu dana informacija biti objavljena (stavak 8.). Novinari moraju poštovati i zakonske odredbe o tajnosti podataka. Kršenje tih odredbi dopušteno je jedino ako se te odredbe zloupotrebljavaju kako bi se spriječilo objavljivanje informacija od iznimnog javnog interesa (stavak 10.).
  2. Nadalje, novinari moraju štititi privatnost od senzacionalističkog izvještavanja. Narušavanje nečije privatnosti dopušteno je samo ako je opravdano prevladavajućim javnim interesom (stavak 14.). Posebna se pozornost zahtijeva pri izvještavanju o, među ostalim, nesrećama i obiteljskim tragedijama. Novinari trebaju izbjegavati intervjuiranje i prikazivanje osoba koje su izravno ili neizravno pogođene predmetnim događajima, osim kada je riječ o prevladavajućem javnom interesu. Međutim, u tom je slučaju novinar dužan voditi računa o časti, ugledu i dostojanstvu osoba o kojima izvještava (stavak 15.). Ako izvještava o sudskim postupcima, novinar treba poštovati integritet i osjećaje svih stranaka u sporu (stavak 17.). Novinar ne smije poduzimati radnje kojima bi mogla biti ugrožena dobrobit djeteta, među ostalim, radnje kojima se izravno ili neizravno otkriva identitet djeteta. S tim u vezi, dobrobit djeteta nadređena je javnom interesu (stavak 19.).

II. MJERODAVNI MEĐUNARODNI INSTRUMENTI

  1. Mjerodavne odredbe Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta, 20. studenog 1989., glase kako slijedi:

Članak 3.

“1.  U svim radnjama koje u svezi s djecom poduzimaju javne ili privatne ustanove socijalne skrbi, sudovi, državna uprava ili zakonodavna tijela, mora se prvenstveno voditi računa o interesima djeteta.”

Članak 16.

“1.  Niti jedno dijete ne smije biti izloženo proizvoljnom ili nezakonitom miješanju u njegovu privatnost, obitelj, dom ili prepisku, niti nezakonitim napadima na njegovu čast i ugled. 

2.  Dijete ima pravo na zakonsku zaštitu protiv takvog miješanja ili napada.”

  1. Mjerodavni dijelovi Općeg komentara br. 14 (2013.) Odbora za prava djeteta UN-a o pravu djeteta da njegovi najbolji interesi moraju imati prednost (čl. 3., stavak 1.) glase:

„A.  Pravna analiza članka 3. stavka 1.

1.  „U svim radnjama… u svezi s djecom“

(a)  „u svim radnjama“

17. Člankom 3. stavkom 1. nastoji se osigurati da je pravo zajamčeno u svim odlukama i aktivnostima povezanim s djecom. To znači da se prilikom svake radnje koja se odnosi na dijete ili djecu mora prvenstveno voditi računa o njihovim najboljim interesima. Riječ „radnja“ ne uključuje samo odluke, već i sve akte, ponašanje, prijedloge, usluge, postupke i druge mjere.

18. Nedjelovanje ili nepoduzimanje radnje i propusti također su „radnje“, primjerice, u slučajevima kada socijalne službe ne poduzimaju radnje kako bi zaštitile djecu od zanemarivanja ili zlostavljanja.

(b) „u svezi s“

19.  Zakonska dužnost odnosi se na sve odluke i radnje koje izravno ili neizravno utječu na djecu. Prema tome, izraz „u svezi s“ odnosi se, kao prvo, na mjere i odluke koje se izravno odnose na dijete, djecu kao skupinu ili djecu općenito i, kao drugo, na druge mjere koje utječu na pojedinačno dijete, djecu kao skupinu ili djecu općenito, čak i ako mjere nisu izravno usmjerene na djecu. Kao što je navedeno u općem komentaru Odbora br. 7 (2005.), te radnje uključuju one usmjerene na djecu (npr. radnje povezane sa zdravljem, skrbi ili obrazovanjem), kao i radnje koje uključuju djecu i druge skupine stanovništva (npr. radnje povezane s okolišem, stanovanjem ili prijevozom) (stavak 13. točka (b)). Stoga se izraz „u svezi s“ mora tumačiti u vrlo širokom smislu.

...

4.  „mora se prvenstveno voditi računa“

36. Mora se prvenstveno voditi računa o najboljem interesu djeteta prilikom donošenja svih provedbenih mjera. Riječima „mora se“ državama se nameće stroga zakonska obveza, a te riječi znače da države nemaju slobodu ocjene o tome treba li procijenti najbolji interes djeteta te treba li mu pridati odgovarajuću pozornost s obzirom da je to najvažniji čimbenik  pri poduzimanju bilo kojih radnji. 

37. Izraz „prvenstveno voditi računa“ znači da se najbolji interesi djeteta ne mogu razmatrati na istoj razini s ostalim čimbenicima. Taj čvrsti stav opravdan je posebnom situacijom djeteta: ovisnošću, zrelošću, pravnim statusom i, često, nemogućnošću izražavanja mišljenja. Djeca imaju manje mogućnosti od odraslih da snažno zastupaju svoje interese, te oni koji sudjeluju u donošenju odluka koje utječu na djecu moraju biti izričito svjesni interesa djece. Ako nisu istaknuti, interesi djece često se zanemaruju.

38. U pogledu posvojenja (članak 21.), pravo da se vodi računa o najboljim interesima djece dodatno je ojačano; o tome se ne treba samo prvenstveno voditi računa, već je najbolji interes djeteta najvažniji čimbenik“. Doista, najbolji interesi djeteta trebaju biti odlučujući čimbenik pri donošenju odluke o posvojenju, ali i o drugim pitanjima.

39. Međutim, budući da članak 3. stavak 1. obuhvaća širok raspon situacija, Odbor prepoznaje potrebu za određenim stupnjem fleksibilnosti u njegovoj primjeni. Najbolji interesi djeteta – nakon što se procijene i utvrde – mogu biti suprotstavljeni drugim interesima ili pravima (npr. pravima i interesima druge djece, javnosti, roditelja itd.). Potencijalni sukobi između najboljih interesa djeteta, koji se razmatraju pojedinačno, i interesa skupine djece ili djece općenito moraju se rješavati na pojedinačnoj osnovi, pažljivim uspostavljanjem ravnoteže između interesa svih strana i pronalaženjem odgovarajućeg kompromisa. Isto se mora učiniti ako su prava drugih osoba u suprotnosti s najboljim interesima djeteta. Ako usklađivanje nije moguće, vlasti i donositelji odluka morat će analizirati i odvagnuti prava svih zainteresiranih osoba, imajući na umu da pravo djeteta da se prvenstveno vodi računa o njegovim najboljim interesima znači da djetetovi interesi imaju visok prioritet i nisu tek jedan od više čimbenika koji se uzimaju u obzir. Stoga se veća važnost mora pridati onome što najviše služi dobrobiti djeteta.

40. Kako bi se „prvenstveno“ vodilo računa o najboljim interesima djeteta „, potrebna je svijest o položaju koji interesi djece moraju zauzimati u svim radnjama te spremnost na davanje prednosti tim interesima u svim okolnostima, ali osobito kada neka radnja nedvojbeno utječe na dotičnu djecu.“

  1. Smjernicama Odbora ministara Vijeća Europe o pravosuđu prilagođenom djeci, 17. studenog 2010., u dijelu koji se odnosi na zaštitu privatnog i obiteljskog života u kontekstu sudskog postupka, predviđeno je kako slijedi:

„6.  Privatnost i osobni podaci djece koja sudjeluju ili su sudjelovala u sudskom ili izvansudskom postupku trebali bi biti zaštićeni u skladu s nacionalnim pravom. To općenito podrazumijeva da se ne smije učiniti dostupnima ili objaviti, osobito u medijima, nikakve obavijesti ili osobne podatke koji bi mogli otkriti ili neizravno omogućiti otkrivanje identiteta djeteta, uključujući sliku, podroban opis djeteta ili djetetove obitelji, imena ili adrese, zvučne ili videozapise itd.

7. Države članice zakonodavnim mjerama ili praćenjem samouređenja medija trebaju spriječiti povrede prava privatnosti od strane medija kako je to navedeno prethodno u smjernici 6.

8. Države članice trebale bi propisati ograničeni pristup svim evidencijama ili ispravama koje sadržavaju osobne i osjetljive podatke o djetetu, osobito u postupku u kojemu ono sudjeluje. …

...

10.  Stručnjaci koji rade s djecom i za njih trebali bi se pridržavati strogih pravila povjerljivosti, osim kad postoji opasnost od nanošenja štete djetetu.“

  1. U obrazloženju uz Smjernice dalje je pojašnjeno kako slijedi:

„59.  Drugi mogući načini zaštite privatnosti u medijima su, inter alia, osiguranje anonimnosti ili pseudonima, korištenje paravana ili izmjena glasa, brisanje imena i drugih elemenata koji mogu dovesti do utvrđivanja identiteta djeteta iz svih dokumenata, zabrana bilo kojeg oblika snimanja (fotografije, zvučni zapisi, videozapisi) itd.

60. Države članice imaju pozitivne obveze u tom pogledu. U smjernici 7 ponavlja se da je praćenje pravno obvezujućih ili profesionalnih kodeksa ponašanja za tisak ključno s obzirom na činjenicu da je svaka šteta koja nastane nakon objavljivanja imena i/ili fotografija često nenadoknadiva.

61. Iako je načelo da podaci koji mogu dovesti do utvrđivanja identiteta budu nedostupni široj javnosti i tisku i dalje vodeće, mogu postojati predmeti u kojima dijete iznimno može imati koristi ako se predmet otkrije ili čak javno objavi, primjerice, u slučaju otmice djeteta. Isto tako, za sporno pitanje javno izlaganje može biti korisno radi poticanja zagovaranja ili podizanja svijesti.“

  1. Mjerodavni dio Preporuke CM/Rec(2018)7 Odbora ministara državama članicama o Smjernicama za poštivanje, zaštitu i ostvarivanje prava djeteta u digitalnom okruženju od 4. srpnja 2018., glasi:

“26. 26. Djeca imaju pravo na privatni i obiteljski život u digitalnom okruženju, što uključuje zaštitu njihovih osobnih podataka i poštivanje povjerljivosti njihove korespondencije i privatne komunikacije.

27. Države moraju poštivati, štititi i ostvarivati prava djeteta na privatnost i zaštitu podataka. Države bi se trebale pobrinuti za upoznavanje relevantnih dionika, posebice onih koji se bave obradom osobnih podataka, kao i djetetovih vršnjaka, roditelja, skrbnika i pedagoga, s djetetovim pravom na privatnost i zaštitu podataka te za poštivanje toga prava.”

  1. U studiji Agencije EU-a za temeljna prava (FRA) (2015.) Pravosuđe prilagođeno djeci – stajališta i iskustva profesionalaca o sudjelovanju djece u građanskim i kaznenim sudskim postupcima u 10 država članica EU-a. navedeno je sljedeće:

„Privatnost djeteta izložena je ozbiljnom riziku i kada dijete dođe u kontakt s pravosudnim sustavom, posebice kada predmet privuče pozornost medija. Imajući to u vidu, u smjernicama Vijeća Europe uspostavljen je niz zaštitnih mjera kako bi se osigurala potpuna zaštita privatnosti djece. Konkretno, osobni podaci o djeci i njihovim obiteljima, među ostalim imena, slike i adrese, ne smiju se objavljivati u medijima. Korištenje video kamera trebalo bi se poticati kad god se dijete saslušava ili daje iskaz. U tim bi slučajevima prisutne trebale biti samo osobe koje su izravno uključene, a sve informacije koje dijete pruži trebale bi se čuvati kao povjerljive ako postoji rizik da se djetetu nanese šteta. Nadalje, pristup osobnim podacima i prijenos osobnih podataka trebali bi se odvijati samo kada je to nužno i uzimajući u obzir najbolje interese djeteta.“

  1. U daljnjoj studiji FRA-e Pravosuđe prilagođeno djeci – stajališta i iskustva djece i profesionalaca (2017.), navedeno je sljedeće:

„Djeca daju do znanja da osjećaju strah i stres zbog nedovoljne povjerljivosti i zaštite podataka kada sudjeluju u pravnom postupku. Boje se da bi pojedinosti o njihovim predmetima i postupcima mogle postati javne. Nekoliko se djece požalilo na činjenicu da se za pojedinosti o njihovih sudskim predmetima saznalo u njihovim školama, zajednicama ili susjedstvima. Djeca su navela da su se osjećala uznemireno kada su ljudi u njihovu okruženju znali za njihovu ulogu u postupcima, njihovu obiteljsku situaciju ili odluke suda. Ponekad su djeca navela i da su ih vršnjaci ili lokalna zajednica maltretirali ili stigmatizirali zbog informacija koje su otkrili učitelji, roditelji, rođaci, profesionalci ili mediji.“

  1. U skladu s tim, FRA je izrazila sljedeće mišljenje (Mišljenje 24):

„Države članice EU-a i, prema potrebi, EU moraju osigurati da se odgovarajućim zakonodavstvom i mjerama štiti identitet i privatnost djece koja sudjeluju u sudskim postupcima – primjerice, isključivanjem javnosti iz sudnice ili korištenjem izravnih video veza ili unaprijed snimljenog svjedočenja na raspravama. Potrebno je poduzeti korake kako bi se osiguralo da osobni podaci djece ostanu strogo povjerljivi i da ne budu dostupni medijima i široj javnosti. Snimke trebaju biti sigurno pohranjene, a identitet djece treba biti zaštićen na internetu, u svim područjima prava i neovisno o ulozi djeteta u postupku. Osobnim podacima trebalo bi se pristupati i osobni bi se podaci trebali prenositi samo kada je to nužno i uzimajući u obzir najbolji interes djeteta.“

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 10. KONVENCIJE

  1. Podnositeljica zahtjeva prigovorila je da je njezina kaznena osuda zbog povrede povjerljivosti upravnog postupka dodjele skrbništva bila u suprotnosti s člankom 10. Konvencije, čiji mjerodavni dijelovi glase kako slijedi:

„1.  Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti ... 

2.  Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.”

A. Dopuštenost

1. Primjenjivost članka 10. Konvencije

(a) Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je tvrdila da informacije koje je podnositeljica zahtjeva nezakonito otkrila javnosti ne spadaju u opseg zaštite na temelju članka 10. Prema mišljenju Vlade, nije bilo naznaka da su javne vlasti pokušale ušutkati podnositeljicu zahtjeva kada je kritizirala rad dotičnih centara za socijalnu skrb. Jedini razlog zbog kojeg je podnositeljica zahtjeva kažnjena bio je taj što je javnosti otkrila pojedinosti o povjerljivom postupku dodjele skrbništva. Inače je podnositeljica zahtjeva slobodno mogla kritizirati rad centara za socijalnu skrb, a mediji su zapravo i ranije kritizirali njihov rad. U tim okolnostima, Vlada je smatrala da je prigovor podnositeljice zahtjeva na temelju članka 10. očigledno neosnovan.
  2. Podnositeljica zahtjeva istaknula je da je Sud već prihvatio da različiti oblici izražavanja različitih informacija i mišljenja, uključujući one koji predstavljaju kritiku rada domaćih vlasti, ulaze u područje primjene članka 10. Konvencije. Prema tome, podnositeljica zahtjeva smatrala je da, s obzirom na to da su njezine izjave i cjelokupni kontekst sporne televizijske reportaže bili usmjereni na kritiziranje rada centara za socijalnu skrb u postupku dodjele skrbništva nad N.G., nema sumnje da njezine izjave ulaze u područje primjene članka 10.

(b) Ocjena Suda

  1. Na početku Sud napominje da je Vlada, iako je tvrdila da je prigovor podnositeljice zahtjeva očigledno neosnovan, u biti osporila primjenjivost članka 10. Konvencije u okolnostima ovog predmeta. Budući da pitanje primjenjivosti predstavlja pitanje nadležnosti Suda ratione materiae, Sud će se tim pitanjem baviti u fazi ispitivanja dopuštenosti u svojoj ocjeni (vidi Denisov protiv Ukrajine [VV], br. 76639/11, stavak 93., 25. rujna 2018.).
  2. Sud ponavlja da je članak 10. primjenjiv ne samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To zahtijevaju načela pluralizma, tolerancije i širokoumnosti bez kojih nema „demokratskog društva“ (vidi, među mnogim drugim izvorima, Morice protiv Francuske [VV], br. 29369/10, stavak 124., 23. travnja 2015.; Bédat protiv Švicarske [VV], br. 56925/08, stavak 48., 29. ožujka 2016.; i Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine [VV], br. 17224/11, stavak 75., 27. lipnja 2017.). Štoviše, članak 10. ne štiti samo bit izraženih ideja i informacija nego i oblik u kojemu su prenesene (vidi, primjerice, Palomo Sánchez i drugi protiv Španjolske [VV], br. 28955/06 i tri druga predmeta, stavak 53., ECHR 2011).
  3. Prema sudskoj praksi Suda, bilo bi nezamislivo smatrati da se o predmetu sudskog postupka ne može prethodno ili istodobno voditi rasprava, neovisno o tome je li riječ o raspravi u specijaliziranim časopisima, u općem tisku ili široj javnosti (vidi Dupuis i drugi protiv Francuske, br. 1914/02, stavak 35., 7. lipnja 2007.). Doista, članak 10. primjenjiv je, primjerice, u slučajevima javnog širenja povjerljivih informacija u medijima (vidi Stoll protiv Švicarske [VV], br. 69698/01, stavci 108. - 112., ECHR 2007-V), među ostalim, informacija povezanih s navodnim pogreškama u radu javnih službi (vidi Ricci protiv Italije, br. 30210/06, stavak 42., 8. listopada 2013.), kao i informacija obuhvaćenih povjerljivošću sudskog postupka (vidi gore citirani predmet Bédat, stavci 44. - 47. i 55.).
  4. Međutim, opće je priznato da je legitiman interes pružiti posebnu zaštitu povjerljivosti relevantnih postupaka koji se odnose na djecu i ograničiti pristup povezanim evidencijama i dokumentima koji sadržavaju osobne i osjetljive podatke djece kako bi se zaštitila njihova privatnost (vidi stavke 49. - 56. ove presude). Ipak, nema razloga zašto bi se smatralo da navedena načela iz članka 10. nisu primjenjiva u odnosu na takve postupke. Međutim, pri primjeni tih načela prvenstveno bi se trebalo voditi računa o najboljim interesima djeteta (vidi stavke 49. - 50. i 97. - 98. ove presude).
  5. U ovom predmetu je podnositeljica zahtjeva u televizijskoj emisiji pokušala izraziti svoju zabrinutost zbog navodnih pogrešaka u radu službi socijalne skrbi u vezi s njihovim vođenjem postupka dodjele skrbništva nad njezinom unukom, a na taj je način, prema mišljenju domaćih vlasti, otkrila informacije obuhvaćene povjerljivošću tog postupka. U tim okolnostima, i u svjetlu svoje sudske prakse, Sud utvrđuje da je članak 10. primjenjiv na ovaj predmet. Prigovor Vlade kojim se osporava primjenjivost tog članka stoga se mora odbaciti.

2. Iscrpljivanje domaćih pravnih sredstava

(a) Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je navela da podnositeljica zahtjeva nije pravilno iznijela svoje prigovore o povredi njezina prava na slobodu izražavanja na temelju članka 10. Konvencije pred domaćim sudovima. Konkretno, nije potkrijepila svoje prigovore pred Ustavnim sudom te je na taj način spriječila taj sud da meritorno razmotri njezine tvrdnje o navodnoj povredi članka 10.
  2. Podnositeljica zahtjeva tvrdila je da je prigovarala zbog povrede njezina prava na slobodu izražavanja tijekom cjelokupnog domaćeg postupka. Konkretno, to pitanje je iznijela u svojoj žalbi pred kaznenim sudovima u mjeri u kojoj je to bilo relevantno za njihovu ocjenu optužbi protiv nje na temelju članka 305. Kaznenog zakona. Štoviše, u svojoj ustavnoj tužbi pred Ustavnim sudom, izrijekom se pozvala na članak 10. Konvencije te je navela detaljne razloge o tome zašto je došlo do povrede njezina prava na slobodu izražavanja.

(b) Ocjena Suda

  1. Članak 35. stavak 1. Konvencije zahtijeva da se prigovori koji se podnose Sudu trebaju prvo podnijeti odgovarajućim nacionalnim sudovima, barem u biti, u skladu s formalnim pretpostavkama domaćeg prava i unutar propisanih rokova (vidi Vučković i drugi protiv Srbije (preliminarni prigovor) [VV], br. 17153/11 i 29 drugih predmeta, stavak 72., 25. ožujka 2014.).
  2. U ovom predmetu, tijekom kaznenog postupka podnositeljica zahtjeva u biti je otvorila pitanja koja se odnose na pitanje njezine slobode izražavanja ukazujući na kontekst i pozadinu njezina sudjelovanja u televizijskoj emisiji i otkrivanja različitih informacija tijekom njezina intervjua (vidi stavke 21., 25., 27. i 35. ove presude). U postupku pred Ustavnim sudom, koji se posebice odnosio na ispitivanje predmeta sa stajališta relevantnih pretpostavki Konvencije i Ustava, podnositeljica zahtjeva izrijekom se pozvala na članak 10. Konvencije i odgovarajuću odredbu Ustava. Štoviše, pozivajući se na sudsku praksu Suda, objasnila je razloge zbog kojih njezina osuda nije ispunila pretpostavke članka 10. Konvencije (vidi stavak 37. ove presude).
  3. S obzirom na prethodno navedeno, Sud prihvaća da je podnositeljica zahtjeva domaćim tijelima dala priliku koja u načelu treba biti dana državama ugovornicama u skladu s člankom 35. stavkom 1. Konvencije, da isprave povrede koje se protiv njih iznose (vidi, primjerice, Guberina protiv Hrvatske, br. 23682/13, stavak 52., 22. ožujka 2016., s daljnjim referencama). Sud stoga odbacuje ovaj prigovor Vlade.

3. Zaključak

  1. Sud primjećuje da prigovor podnositeljice zahtjeva nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije. Primjećuje i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Podnositeljica zahtjeva

  1. Podnositeljica zahtjeva tvrdila je da je očito došlo do miješanja u njezino pravo na slobodu izražavanja zbog kaznene osude radi izjava danih u spornoj televizijskoj emisiji. Prema njezinu mišljenju, postojala je ozbiljna sumnja u zakonitost tog miješanja jer pitanje povjerljivosti upravnog postupka i posljedice kršenja te povjerljivosti nisu jasno i sveobuhvatno uređeni u domaćem zakonu. Štoviše, nije joj bilo jasno zašto je zapravo osuđena: zbog otkrivanja imena djeteta ili zbog otkrivanja informacija o tijeku upravnog postupka. Ako je bila osuđena iz prvog navedenog razloga, tada, prema njezinu mišljenju, članak 305. Kaznenog zakona očito nije bio primjenjiv jer se ta odredba ne bavi pitanjem identiteta djeteta koje sudjeluje u postupku. Nijednom drugom domaćom odredbom nije propisano da identitet djeteta predstavlja povjerljivu informaciju. U svakom slučaju, ime N.G. široj je javnosti bilo otkriveno ranije i zbog toga nitko nije bio kazneno gonjen. S druge strane, ako je bila osuđena zbog otkrivanja informacija o tijeku upravnog postupka, nije joj bilo jasno koji je dio postupka bio povjerljiv, osobito stoga što je ravnateljica Centra već bila otkrila informacije o tijeku upravnog postupka.
  2. Podnositeljica zahtjeva nadalje je tvrdila da nikada nije bila jasno obaviještena o povjerljivosti upravnog postupka, a domaća upravna tijela i sudovi različito su tretirali pitanje povjerljivosti tijekom različitih postupaka koji su se odnosili na skrbništvo i druga prava u odnosu na N.G. Prema mišljenju podnositeljice zahtjeva, cijelu tu zbrku u pogledu povjerljivosti postupka kazneni sudovi nisu razjasnili, iako su je proglasili krivom zbog kršenja tih nejasnih pravila o povjerljivosti. Dodala je da nikada nisu jasno utvrdili tko je novinarima pokazao rješenja iz upravnog postupka dodjele skrbništva.
  3. Prema mišljenju podnositeljice zahtjeva, bilo je jasno da je cilj kaznenog progona bio ušutkati njezino kritiziranje načina na koji su domaće vlasti vodile predmet N.G. Taj cilj je postignut jer je nakon kaznene osude bila zapravo ušutkana te se suzdržavala od bilo kakvih kritika zbog straha da bi joj uvjetna osuda mogla biti ukinuta i da bi mogla biti zatvorena. Naglasila je da nije bilo otkriveno ništa povjerljivo u vezi s postupkom dodjele skrbništva nad N.G. jer su sve relevantne informacije već bile otkrivene javnosti u nekoliko navrata. Podnositeljica zahtjeva navela je i da je njezina kaznena osuda bila pretjerana jer su domaće vlasti imale druge načine na koje su mogle osigurati da se pridržava pravila povjerljivosti, kao što je upozorenje o tome koje informacije smatraju povjerljivima. Osim toga, domaći sudovi nisu uzeli u obzir činjenicu da ona nikada nije postupala suprotno interesima N.G. U pogledu Vladine tvrdnje da bi se njezina kazna mogla izbrisati iz kaznene evidencije (vidi stavak 76. ove presude), podnositeljica zahtjeva tvrdila je da njezina rehabilitacija i brisanje te kaznene evidencije nemaju nikakve veze s njezinom osudom. Ukazala je na činjenicu da je rehabilitacija automatska mjera prema mjerodavnom domaćem zakonu, koja nema nikakve veze s posebnim okolnostima njezina predmeta.

(b) Vlada

  1. Vlada je naglasila da podnositeljica zahtjeva nije osuđena zbog kritiziranja centara za socijalnu skrb, već zato što je tijekom intervjua za televizijsku emisiju Proces novinaru i snimatelju pokazala rješenje doneseno u povjerljivom postupku dodjele skrbništva, što je predstavljalo neopravdano otkrivanje povjerljivih podataka iz obiteljskog spora. Prema mišljenju Vlade, iako se u televizijskoj reportaži nije moglo vidjeti tko je rješenje pokazao novinarima, nije bilo sumnje da je to bila podnositeljica zahtjeva jer se ispred nje nalazila hrpa dokumenata, a ona je tijekom intervjua prolazila kroz te dokumente i na nešto pokazivala. Štoviše, njezine izjave o načinu na koji je dokument postao dostupan novinarima bile su nedosljedne, što je potkrijepilo zaključak da je ona bila odgovorna za otkrivanje tog dokumenta javnosti.
  2. Vlada je nadalje tvrdila da je bilo legitimno ograničiti pristup javnosti informacijama iz postupka dodjele skrbništva, a podnositeljica zahtjeva nije imala razloga ni opravdanja za svoje postupanje, osobito jer je očito bila svjesna toga da je postupak dodjele skrbništva povjerljiv. S tim u vezi, podnositeljica zahtjeva nije se mogla pozivati na činjenicu da je službenica Centra prethodno sudjelovala u televizijskoj emisiji Provjereno, jer je službenica tom prilikom pružila samo ograničene informacije o tijeku postupka dodjele skrbništva. Vlada je smatrala da je podnositeljica zahtjeva očito postupila suprotno odredbi o povjerljivosti postupka dodjele skrbništva prema Obiteljskom zakonu pa je stoga njezina osuda bila zakonita. Vlada je tvrdila i da je osuda podnositeljice zahtjeva težila legitimnom cilju zaštite prava N.G. i osiguranju pravilnog vođenja postupka dodjele skrbništva, postupka koji se morao voditi u skladu s načelom najboljeg interesa djeteta. Štoviše, osuda podnositeljice zahtjeva težila je cilju zaštite autoriteta sudbene vlasti.
  3. U kontekstu ocjene razmjernosti, Vlada je tvrdila da je država dužna kazneno goniti svako nezakonito postupanje, neovisno o konkretnim posljedicama tog postupanja. Prema tome, činjenica da je stric N.G. podnio kaznenu prijavu nije bila bitna jer su domaće vlasti bile dužne reagirati, čak i ako su smatrale da postupanje podnositeljice zahtjeva nije uzrokovalo značajne posljedice. Štoviše, činjenica da je ime N.G. već bilo poznato javnosti prije intervjua podnositeljice zahtjeva u Procesu nije bila bitna za dužnost podnositeljice zahtjeva da javnosti ne otkriva povjerljive informacije. S tim u vezi, Vlada je tvrdila da podnositeljica zahtjeva nije bila osuđena zbog otkrivanja imena N.G. javnosti, već zbog otkrivanja povjerljivog rješenja iz postupka dodjele skrbništva. U svakom slučaju, prema mišljenju Vlade, ako je podnositeljica zahtjeva htjela kritizirati rad centara za socijalnu skrb, na raspolaganju su joj je bila razna druga sredstva osim počinjenja kaznenog djela. Vlada je nadalje ustvrdila da su domaći sudovi pravilno ispitali sve relevantne okolnosti predmeta. Vlada je tvrdila i da uvjetna osuda podnositeljice zahtjeva nije bila pretjerana, osobito jer može biti izbrisana iz njezine kaznene evidencije.

2. Ocjena Suda

(a) Postojanje miješanja

  1. Sud je već utvrdio da je članak 10. primjenjiv u okolnostima ovog predmeta u kojima je podnositeljica zahtjeva pokušala javno izraziti svoju zabrinutost zbog navodnih pogrešaka u radu službi socijalne skrbi u vezi s njihovim vođenjem postupka dodjele skrbništva nad njezinom unukom te je na taj način, prema mišljenju domaćih vlasti, otkrila informacije obuhvaćene povjerljivošću tog postupka (vidi stavak 64. ove presude). U tim okolnostima, njezina kaznena osuda zbog otkrivanja informacija iz povjerljivog postupka dodjele skrbništva predstavlja miješanje u njezina prava na temelju članka 10. (vidi, mutatis mutandis, gore citirane predmete Stoll, stavci 46. - 47. i 108.; Ricci, stavak 42.; i Bédat, stavci 44., 47. i 55.).

(b) Je li miješanje bilo propisano zakonom

(i) Opća načela

  1. Izraz „propisano zakonom“ u drugom stavku članka 10. ne samo da zahtijeva da osporena mjera ima pravni temelj u domaćem pravu nego se odnosi i na kvalitetu dotičnog zakona koji mora biti dostupan dotičnoj osobi i predvidljiv u pogledu njegovih učinaka. Pojam „kvaliteta zakona“ zahtijeva, kao posljedicu testa predvidljivosti, da zakon bude spojiv s vladavinom prava; on stoga podrazumijeva da u domaćem pravu moraju postojati odgovarajuće mjere zaštite od proizvoljnog miješanja javnih vlasti (vidi Magyar Kétfarkú Kutya Párt protiv Mađarske [VV], br. 201/17, stavak 93., 20. siječnja 2020., s daljnjim referencama).
  2. U pogledu pretpostavke predvidljivosti, Sud je u više navrata presudio da se neka norma ne može smatrati „zakonom“ u smislu članka 10. stavka 2. ako nije formulirana dovoljno precizno da osobi omogući da regulira svoje postupanje. Ta osoba mora moći – ako je to potrebno, uz odgovarajući savjet – predvidjeti, u mjeri u kojoj je to razumno u danim okolnostima, posljedice koje određena radnja može za sobom povući. Te posljedice ne moraju biti predvidljive s apsolutnom sigurnošću. Iako se pravna sigurnost preporučuje, može dovesti do pretjerane strogosti, a zakon mora držati korak s promjenjivim okolnostima. U skladu s tim, mnogi zakoni neminovno sadržavaju izraze koji su, u većoj ili manjoj mjeri, nejasni i čije tumačenje i primjena predstavljaju stvar prakse. Zakon kojim se omogućuje sloboda procjene nije sam po sebi suprotan pretpostavci predvidljivosti, pod uvjetom da su opseg i način izvršavanja diskrecijske ovlasti dovoljno jasno definirani, s obzirom na legitiman cilj predmetne mjere, kako bi se pojedincu pružila dostatna zaštita od proizvoljnog miješanja (Ibid., stavak 94., i ondje citirani predmeti).
  3. Imajući to u vidu, nije na Sudu da izražava stav o prikladnosti metoda koje je zakonodavstvo tužene države odabralo za uređivanje određenog područja. Njegova zadaća ograničena je na utvrđivanje jesu li usvojene metode i njihovi učinci u skladu s Konvencijom (vidi Magyar Helsinki Bizottság protiv Mađarske [VV], br. 18030/11, stavak 184., 8. studenog 2016.). Štoviše, iako je prvenstveno na nacionalnim vlastima, posebice sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo (vidi, među drugim izvorima prava, Karácsony i drugi protiv Mađarske [VV], br. 42461/13 i 44357/13, stavak 123., 17. svibnja 2016., s daljnjim referencama), Sud se mora uvjeriti da je sporno miješanje bilo utemeljeno na razumnom tumačenju mjerodavnog prava (vidi M.P. protiv Finske, br. 36487/12, stavak 50., 15. prosinca 2016., i ondje citirane predmete).
  4. Sud ponavlja i da u postupku pokrenutom podnošenjem pojedinačnog zahtjeva na temelju članka 34. Konvencije njegov zadatak nije preispitivati domaće pravo u teoriji, već utvrditi dovodi li način na koji je primijenjeno ili na koji utječe na podnositelja zahtjeva do kršenja Konvencije (vidi Žaja protiv Hrvatske, br. 37462/09, stavak 91., 4. listopada 2016.; vidi i Perinçek protiv Švicarske [VV], br. 27510/08, stavak 136., ECHR 2015 (izvadci), s daljnjim referencama).
  5. Određena mogućnost sumnje u odnosu na granične činjenice ne čini sama po sebi pravnu odredbu nepredvidljivom u njezinoj primjeni. Isto tako, sama činjenica da se odredba može tumačiti na više načina ne znači da nije zadovoljena pretpostavka „predvidljivosti“ u smislu Konvencije. Uloga presuđivanja dodijeljena je sudovima upravo kako bi uklonili sve preostale nedoumice u pogledu tumačenja, uzimajući u obzir promjene u svakodnevnoj praksi (vidi Gorzelik i drugi protiv Poljske [VV], br. 44158/98, stavak 65., ECHR 2004-I). U pogledu opsega pojma predvidljivosti, on u velikoj mjeri ovisi o sadržaju dotičnog zakona, o području koje treba obuhvaćati te o broju i statusu onih na koje se odnosi (vidi, među brojnim drugim izvorima prava, gore citirani predmet Delfi AS, stavak 122., i gore citirani predmet Gorzelik i drugi, stavak 65.). 
  6. Štoviše, kada se prilikom kriminaliziranja radnji i propusta koristi tehnika „općeg upućivanja“ ili „definiranja zakonodavstva upućivanjem“, odredba u kojoj se upućuje i odredba na koju se upućuje, kada se tumače zajedno, moraju omogućiti dotičnom pojedincu da predvidi, ako je potrebno uz odgovarajuće pravno savjetovanje, koje bi postupanje dovelo do njegove kaznene odgovornosti (Savjetodavno mišljenje o korištenju tehnike „općeg upućivanja“ ili „definiranja zakonodavstva upućivanjem“ prilikom definiranja kaznenog djela i kriteriji uspoređivanja kaznenog zakona na snazi u trenutku počinjenja kaznenog djela i izmijenjenog kaznenog zakona [VV], zahtjev br. P16-2019-001, Ustavni sud Armenije, stavak 74., 29. svibnja 2020.).

(ii) Primjena navedenih načela na ovaj predmet

  1. U ovom predmetu osuda podnositeljice zahtjeva temeljila se na članku 305. stavku 1. Kaznenog zakona iz 1997. godine. Tom odredbom – za razliku od trenutno važećeg propisa (vidi stavke 41. - 42. ove presude) – nije bilo posebno zabranjeno otkrivanje informacija u postupcima koji se odnose na zaštitu prava i interesa djeteta. Međutim, bilo je zabranjeno neovlašteno otkrivanje informacija koje je osoba saznala u upravnom postupku, pod uvjetom da se predmetne informacije smatraju povjerljivima na temelju zakona ili odluke utemeljene na zakonu (vidi stavak 41. ove presude).
  2. S tim u vezi, Sud napominje da je članak 305. stavak 1. Kaznenog zakona iz 1997. blanketna norma (vidi stavak 83. ove presude) i da se, kada je osudio podnositeljicu zahtjeva, Općinski sud pozvao i na članak 271. Obiteljskog zakona, kojim je bilo propisano da je javnost isključena u postupku u kojem se odlučuje o statusnim stvarima (vidi stavke 33. i 44. ove presude).
  3. Međutim, iz obrazloženja Općinskog suda nije jasno kako se i po kojim osnovama članak 271. Obiteljskog zakona primjenjuje na upravni postupak pred Centrom (vidi stavak 44. ove presude) s obzirom na to da je tim člankom formalno uređeno isključivanje javnosti iz sudskog postupka.
  4. S tim u vezi, treba napomenuti i da se iz obrazloženja Općinskog suda moglo shvatiti da isključivanje javnosti iz upravnog postupka povezanog s pitanjima skrbi o djeci djeluje automatski i apsolutno. Međutim, to bi bilo u raskoraku s pretpostavkama Ustava prema kojima svako isključivanje javnosti iz takvog postupka mora biti podvrgnuto strogoj provjeri razmjernosti (vidi stavak 39. ove presude). Štoviše, Sud je prihvatio na temelju članka 6. Konvencije da je u postupcima koji se odnose na pitanja skrbništva nad djetetom legitimno odrediti cijelu kategoriju predmeta kao iznimku od općeg pravila da se postupci trebaju voditi javno – kada se to smatra nužnim u interesu maloljetnika ili zaštite privatnog života stranaka – iako potreba za takvom mjerom mora uvijek biti pod nadzorom Suda (vidi B. i P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 36337/97 i 35974/97, stavci 38. - 39., ECHR 2001 III).
  5. S druge strane, Sud napominje da tijekom domaćeg postupka podnositeljica zahtjeva nikada nije prigovorila zbog isključenja javnosti iz postupka dodjele skrbništva. Dalje napominje da ju je, kako je i sama podnositeljica zahtjeva priznala, njezin odvjetnik obavijestio da ne smije otkriti identitet djeteta, a tvrdila je da je novinare upozorila da je postupak dodjele skrbništva povjerljiv. Općinski sud pozvao se na te činjenice donoseći zaključak da je svjesno povrijedila povjerljivost postupka (vidi stavak 32. ove presude). Osim toga, Općinski sud utvrdio je da je u relevantnom postupku dodjele skrbništva pred Centrom javnost službeno bila isključena iz postupka (vidi stavke 30. i 44. ove presude), a Sud nema razloga taj zaključak dovoditi u pitanje.
  6. Uzimajući u obzir svoje zaključke u nastavku, Sud smatra da ne mora donijeti konačan zaključak o pitanju zakonitosti spornog miješanja.

(c) Je li miješanje težilo legitimnom cilju

  1. Vlada se pozvala na legitiman cilj zaštite prava i interesa drugih, odnosno prava N.G. i njezinih interesa u postupku dodjele skrbništva, te zaštite autoriteta sudbene vlasti.
  2. S obzirom na osjetljiva pitanja u predmetima koji se odnose na djecu, u kojima se prvenstveno mora voditi računa o najboljim interesima djeteta (vidi, primjerice, Paradiso i Campanelli protiv Italije [VV], br. 25358/12, stavak 208., 24. siječnja 2017.), i s obzirom na činjenicu da povjerljivost postupaka koji se odnose na statusne stvari djece štiti, među ostalim, i privatnost djeteta (vidi gore citirani predmet B. i P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stavci 38. i 52.), Sud može prihvatiti da je dotično miješanje težilo legitimnom cilju zaštite prava i interesa drugih, odnosno N.G.

(d) Nužno u demokratskom društvu

(i) Opća načela

  1. Mjerodavna načela za ocjenu nužnosti miješanja u ostvarivanje prava slobode izražavanja, kako su nedavno utvrđena praksom Suda (vidi Medžlis Islamske Zajednice Brčko I drugi,prethodno citiran, st 75), glase kako slijedi:

“(i)  Sloboda izražavanja predstavlja jedan od bitnih temelja demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta njegovog napretka i samopotvrđivanja svakog pojedinca. Prema stavku 2. članka 10, ona se primjenjuje ne samo na „informacije“ ili „ideje“ koje se primaju s odobravanjem ili se smatraju neuvredljivima ili se doživljavaju s ravnodušnošću, nego i one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. Takvi su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumnosti bez kojih nema „demokratskog društva“.

Kako utvrđuje članak 10., ova sloboda podliježe izuzecima, koji se ... moraju, međutim, strogo tumačiti, a potreba za bilo kakvim ograničenjima mora se uvjerljivo dokazati...

(ii)   Pridjev „nužan “, u smislu članka 10. stav 2, podrazumijeva postojanje „nužne društvene potrebe“. Države potpisnice imaju određenu slobodu procjene u ocjeni postoji li takva potreba, ali ta sloboda procjene ide ruku pod ruku s europskim nadzorom koji obuhvaća kako zakon, tako i odluke u kojima je primijenjen, čak i one koje je donio neovisan sud. Sud je stoga ovlašten dati konačnu odluku o tome je li „ograničenje“ u skladu sa slobodom izražavanja koja je zaštićena članom 10.

(iii)   Zadatak Suda u izvršavanju njegove nadzorne nadležnosti nije preuzeti mjesto nadležnih domaćih vlasti, već ispitati u skladu s člankom 10. odluke koje su oni donijeli u skladu s njihovom slobodom procjene. Ovo ne znači da je nadzor ograničen na utvrđivanje je li tužena država razumno, s pažnjom i u dobroj vjeri izvršila svoju diskrecijsku ovlast; ono što Sud mora učiniti jest sagledati miješanje kojemu se prigovara u svjetlu slučaja u cjelini, te utvrditi je li ono bilo „razmjerno legitimnom cilju koji se želio postići“ i jesu li su razlozi koje su domaće vlasti navele kako bi ga opravdale „relevantni i dovoljni“... Pri tome, Sud se mora uvjeriti da su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s načelima sadržanim u članu 10. te, isto tako, da su se oslonili na prihvatljivu ocjenu relevantnih činjenica ...“ 

  1. Nadalje treba ponoviti da sve osobe koje ostvaruju slobodu izražavanja preuzimaju „dužnosti i odgovornosti“, čiji opseg ovisi o njihovoj situaciji i tehničkim sredstvima koja koriste (vidi gore citirani predmet Stoll, stavak 102., i Klein protiv Slovačke, br. 72208/01, stavak 47., 31. listopada 2006.). Prema tome, njihova sloboda izražavanja utvrđena člankom 10. podložna je iznimkama koje se, međutim, moraju strogo tumačiti, a potrebu za bilo kakvim ograničenjima potrebno je uvjerljivo utvrditi (vidi Erla Hlynsdόttir protiv Islanda, br. 43380/10, stavak 57., 10. srpnja 2012., s daljnjim referencama).
  2. Prema sudskoj praksi Suda, visoki stupanj zaštite slobode izražavanja, što podrazumijeva vrlo malu slobodu procjene vlasti, u pravilu će se dodijeliti kada se primjedbe odnose na pitanje od javnog interesa (vidi gore citirani predmet Morice, stavak 125.)., koje može uključivati pitanja o funkcioniranju sustava odlučivanja o pravima skrbništva i sudbini djece (vidi De Haes i Gijsels protiv Belgije, 24. veljače 1997., stavak 39., Izvješća o presudama i odlukama 1997-I). Štoviše, kada određeni izraz predstavlja kritiku upućenu državnim tijelima koja djeluju u službenom svojstvu, ta tijela moraju prihvatiti šire granice prihvatljive kritike od privatnih osoba (vidi Novaya Gazeta i Milashina protiv Rusije, br. 45083/06, stavak 62., 3. listopada 2017., i gore citirani predmet Morice, stavak 131., u pogledu konteksta „očuvanja autoriteta sudbene vlasti“).
  3. Moguće je da u određenim okolnostima nekog predmeta, kao primjerice u ovom predmetu, ostvarivanje slobode izražavanja podnositelja zahtjeva na temelju članka 10. bude suprotstavljeno pravima djeteta na temelju članka 8., među ostalim pravu djeteta na privatnost. U sudskoj praksi Suda na temelju članka 8. općenito se priznaje važnost privatnosti i vrijednosti na koje se ona odnosi. Te vrijednosti uključuju, među ostalim, dobrobit i dostojanstvo (vidi Beizaras i Levickas protiv Litve, br. 41288/15, stavak 117., 14. siječnja 2020.), razvoj osobnosti (vidi Von Hannover protiv Njemačke (br. 2) [VV], br. 40660/08 i 60641/08, stavak 95., ECHR 2012), tjelesni i psihološki integritet (vidi gore citirani predmet Söderman, stavak 80.), odnose s drugim ljudima (vidi Couderc i Hachette Filipacchi Associés protiv Francuske [VV], br. 40454/07, stavak 83., ECHR 2015 (izvadci)), zaštitu osobnih podataka (vidi M.L. i W.W. protiv Njemačke, br. 60798/10 i 65599/10, stavak 87., 28. lipnja 2018.) i imidž osobe (vidi Reklos i Davourlis protiv Grčke, br. 1234/05, stavak 38., 15. siječnja 2009.).
  4. U predmetima koji zahtijevaju uspostavljanje ravnoteže između prava na poštovanje privatnog života i prava na slobodu izražavanja, Sud je presudio da se ishod ispitivanja zahtjeva, u načelu, ne bi trebao razlikovati ovisno o tome je li zahtjev podnesen Sudu na temelju članka 8. ili članka 10. Konvencije. Doista, ta prava zaslužuju jednako poštovanje pa bi stoga sloboda procjene, u načelu, trebala biti ista (vidi Satakunnan Markkinapörssi Oy i Satamedia Oy protiv Finske [VV], br. 931/13, stavak 163., 27. lipnja 2017.).
  5. Međutim, kako je Sud potvrdio u više navrata, kada su djeca uključena, njihovi najbolji interesi moraju se uzeti u obzir (vidi TuquaboTekle i drugi protiv Nizozemske, br. 60665/00, stavak 44., 1. prosinca 2005.; mutatis mutandis, Popov protiv Francuske, br. 39472/07 i 39474/07, stavci 139. - 140., 19. siječnja 2012.; gore citirani predmet Neulinger i Shuruk protiv Švicarske, stavak 135.; i X protiv Latvije [VV], br. 27853/09, stavak 96., ECHR 2013).U vezi s tim konkretnim pitanjem, Sud ponavlja da postoji široki konsenzus – kao i u međunarodnom pravu – u prilog ideji da se u svim odlukama koje se, izravno ili neizravno, odnose na djecu prvenstveno mora voditi računa o njihovim najboljim interesima (vidi, među mnogim izvorima, gore citirani predmet Paradiso i Campanelli, stavak 208. i članak 3. Konvencije o pravima djeteta, citiran u stavku 49. ove presude).
  6. Izraz „prvenstveno voditi računa“ ne znači da se najbolji interesi djeteta mogu smatrati nužno presudnima, odnosno da oni automatski i apsolutno nadjačavaju bilo koje suprotstavljene interese. Taj izraz zapravo znači da se ti interesi ne mogu razmatrati na istoj razini kao svi drugi čimbenici, ali se značajna važnost mora pridati tome što je u najboljem interesu djeteta (vidi Jeunesse protiv Nizozemske [VV], br. 12738/10, stavak 109., 3. listopada 2014., i Strand Lobben i drugi protiv Norveške [VV], br. 37283/13, stavak 207., 10. rujna 2019.).
  7. S tim u vezi, treba imati na umu da su djeca posebno ranjiva (vidi Söderman protiv Švedske [VV], br. 5786/08, stavak 81. ECHR 2013), a domaće vlasti dužne su osigurati da njihovo pravo na privatnost bude na odgovarajući način zaštićeno, među ostalim u određenim vrstama građanskih postupaka, osobito postupaka koji se odnose na posvajanje, zlostavljanje djece, skrbništvo ili prebivalište. Sud ponavlja da je zaštita privatnosti djece u takvim postupcima valjan razlog za isključivanje javnosti (vidi stavak 63. ove presude). Doista, zaštita povjerljivosti takvih postupaka bitna je ne samo kako bi se osiguralo da roditelji i drugi svjedoci osjećaju da se mogu iskreno izražavati o vrlo osobnim pitanjima bez straha od znatiželje ili komentara javnosti (gore citirani predmet B. i P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stavci 37. - 38.) već i kako bi se zaštitili osobni podaci djeteta radi zaštite njegova identiteta, dobrobiti i dostojanstva, razvoja osobnosti, psihološkog integriteta i odnosa s drugim ljudima, osobito s članovima obitelji (vidi stavak 96. ove presude).
  8. U posebnom kontekstu potrebe za zaštitom povjerljivosti informacija, jedna od stvari koje treba uzeti u obzir jest i je li informacija bila (ne)poznata javnosti (vidi gore citirani predmet Stoll, stavak 113.). Kada je određena informacija već postala poznata javnosti, interes za očuvanjem povjerljivosti te informacije možda više neće predstavljati prevladavajući uvjet (vidi Weber protiv Švicarske, 22. svibnja 1990., stavci 49. - 51., Serija A br. 177, i Aleksey Ovchinnikov protiv Rusije, br. 24061/04, stavci 49. - 50., 16. prosinca 2010., s daljnjim referencama). Međutim, ta činjenica neće nužno ukloniti zaštitu članka 8. Konvencije, osobito ako dotična osoba nije ni otkrila informaciju ni pristala na njezino otkrivanje (vidi, mutatis mutandis, Egeland i Hanseid protiv Norveške, br. 34438/04, stavci 62. - 63., 16. travnja 2009., i Shabanov i Tren protiv Rusije, br. 5433/02, stavci 44. - 55., 14. prosinca 2006.). Doista, čak i u pogledu daljnjeg širenja „javnih informacija“, Sud je utvrdio da se interes za objavljivanje tih informacija mora odvagnuti u odnosu na razmatranja privatnosti (vidi gore citirani predmet Von Hannover, stavci 74. - 75. i 77.). To stoga što se privatnost ne odnosi samo na očuvanje tajnosti već i na sprječavanje zadiranja (vidi gore citirani predmet Couderc i Hachette Filipacchi Associés, stavci 86. - 87. i 138., i Khadija Ismayilova protiv Azerbajdžana, br. 65286/13, 57270/14, stavak 164., 10. siječnja 2019.).
  9. Kao što je Sud u više navrata naglasio, zbog njihove izravne, kontinuirane veze s okolnostima u zemlji, sudovi određene države u načelu su u boljem položaju od međunarodnog suda da utvrde kako se u danom trenutku može uspostaviti odgovarajuća ravnoteža između različitih uključenih interesa. Iz tog razloga, u pitanjima na temelju članka 10. Konvencije, države ugovornice imaju određenu slobodu procjene kad ocjenjuju nužnost i opseg bilo kakvog miješanja u slobodu izražavanja zaštićenu tim člankom (vidi, primjerice, gore citirani predmet Bédat, stavak 54., s daljnjim referencama).
  10. Kada su nacionalne vlasti odvagnule interese u pitanju u skladu s kriterijima utvrđenima u sudskoj praksi Suda, potrebni su snažni razlozi da Sud vlastitim stajalištem zamijeni stajalište domaćih sudova (ibid.).  Kvaliteta sudskog preispitivanja stoga je od posebne važnosti u kontekstu ocjene razmjernosti na temelju članka 10. Konvencije. Doista, sloboda procjene mjeri se preispitivanjem mjere u kojoj su u obrazloženju nacionalnih sudova u obzir uzeta opća načela iz članka 10. i mjere u kojoj je ravnoteža postignuta između suprotstavljenih prava na domaćoj razini zadovoljavajuća (vidi gore citirani predmet M.P. protiv Finske, stavak 51, i ondje citirane predmete).

(ii) Primjena navedenih načela na ovaj predmet

  1. Sud napominje da je u ovom predmetu došlo do pravnog spora između obitelji podnositeljice zahtjeva i članova obitelji N.G. s očeve strane zbog dodjele skrbništva i skrbi nad N.G., koja je u to vrijeme bila dojenče, koji je uslijedio nakon iznimno tragičnog incidenta u kojem su živote izgubili roditelji N.G. Predmet je privukao pozornost medija, što je privatnost djeteta izložilo ozbiljnom riziku (vidi stavke 10. - 15. ove presude). Sud nadalje napominje da je sudjelovanjem u spornoj televizijskoj emisiji i raspravljanjem, među ostalim, o tijeku upravnog postupka dodjele skrbništva koji se tada vodio ukazujući na razne nedostatke u vođenju predmeta N.G. – od kojih je mnoge, kako se tvrdi u televizijskoj reportaži, priznalo i Ministarstvo (vidi stavke 15. - 17. ove presude) – podnositeljica zahtjeva sudjelovala u raspravi koja je mogla doprinijeti pitanjima od javnog interesa, posebice u pogledu pravilnog funkcioniranja sustava postupaka dodjele skrbništva nad djecom (vidi stavak 94. ove presude; i usporedi gore citirani predmet Bédat, stavak 55.).
  2. Sukladno tome, u ovom je predmetu pravo podnositeljice da obavijesti javnost o navodnim nedostacima u načinu na koji su domaće vlasti vodile predmet N.G. bilo suprotstavljeno pravu N.G. na zaštitu njezine privatnosti, među ostalim i njezina identiteta, te zabrani neovlaštenog otkrivanja informacija iznesenih tijekom postupka dodjele skrbništva zatvorenog za javnost (vidi stavke 41. i 44. - 45. ove presude). Sud je već imao priliku odlučivati o pitanjima koja se odnose na otkrivanje povjerljivih informacija, iako u okolnostima drugačijim od okolnosti u ovom predmetu (vidi gore citirane predmete Stoll, stavak 108.; Bédat, stavak 55.; Ricci, stavak 54., i Pinto Coelho protiv Portugala, br. 28439/08, stavak 36., 28. lipnja 2011.).
  3. Prema mišljenju Suda, slična logika vrijedi za predmete koji se - kao ovaj predmet - odnose na otkrivanje identiteta i osobnih podataka djeteta u tisku ili na televiziji u vezi s postupkom dodjele skrbništva (vidi stavke 97. - 98. ove presude). Ako je postupak zatvoren za javnost, može se opravdano očekivati da će se informacije iznesene u tijeku tog postupka čuvati kao tajne (vidi stavke 51., 54. i 56. ove presude). Sud naglašava da djeca, osobito dojenčad, imaju malu ili nikakvu praktičnu kontrolu nad korištenjem njihovih osobnih podataka, što podrazumijeva nemogućnost davanja privole ili razumijevanja pitanja za koja bi, da su odrasle osobe, njihova privola bila potrebna (vidi nadalje stavke 51. - 54. i 56. ove presude).
  4. U tom kontekstu, domaće vlasti moraju pažljivo uspostaviti ravnotežu između slobode davanja primjedbi o nekom pitanju od javnog interesa i potrebe za zaštitom najboljih interesa djeteta i njegova prava na privatnost. Pritom moraju ispitati konkretne okolnosti predmeta, imajući na umu da pravo djeteta da se prvenstveno vodi računa o njegovim najboljim interesima znači da djetetovi interesi imaju visok prioritet i nisu tek jedna od stvari koje treba uzeti u obzir. Stoga se značajna važnost mora pridati onome što najviše služi dobrobiti djeteta, osobito kad neka radnja nedvojbeno utječe na dotično dijete (vidi stavke 51. - 52. i 98. ove presude).
  5. Međutim, u presudama domaćih sudova nije proveden test razmjernosti između, s jedne strane, razmatranja koja proizlaze iz sudske prakse Suda povezanog s dotičnim interesima [javnosti] i postupanja podnositeljice zahtjeva i, s druge strane, suprotstavljene potrebe za zaštitom identiteta i privatnosti djeteta osiguravanjem povjerljivosti upravnog postupka dodjele skrbništva pribjegavanjem kaznenom pravu i provođenjem kaznenog progona i donošenjem osude protiv podnositeljice zahtjeva na temelju članka 305. stavka 1. Kaznenog zakona.
  6. Konkretno, Općinski sud, čija su obrazloženja prihvatili i podržali i Županijski sud i Ustavni sud (vidi stavke 36. i 38. ove presude), nije razmotrio je li i u kojoj mjeri predmet uključivao pitanje od javnog interesa i je li podnositeljica zahtjeva sudjelovala u raspravi koja je mogla doprinijeti pitanjima od javnog interesa. S tim u vezi, Sud naglašava da se povjerljivost postupka dodjele skrbništva ne može štititi pod svaku cijenu. Kao i u drugim predmetima u kojima je povjerljivost imala važnu ulogu (vidi gore citirani predmet Stoll, stavak 128., koji se odnosi na povjerljivost diplomatskih dokumenata, i gore citirani predmet Bédat, stavak 64., koji se odnosi na tajnost sudskih istraga), različiti aspekti određenog predmeta trebaju se uzeti u obzir te je potrebno odvagnuti različite interese u pitanju.
  7. Sud ponavlja da bi primjedbe o funkcioniranju sustava pokrenutog radi odlučivanja o pravima skrbništva i sudbini djece, u mjeri u kojoj se odnose na pitanja od javnog interesa, trebale uživati visoku razinu zaštite slobode izražavanja (vidi stavak 94. ove presude). Međutim, u ovom predmetu, te bi se primjedbe trebale razmotriti u kontekstu potrebe za zaštitom privatnosti djeteta, iako je ono tek dojenče, među ostalim i njegova identiteta i vrijednosti na koje se privatnost odnosi, kao što su njegova dobrobit i dostojanstvo, razvoj osobnosti, psihološki integritet i odnosi s drugim ljudima, osobito s članovima obitelji, prvenstveno vodeći računa o najboljim interesima djeteta (vidi stavke 97. - 98. ove presude).
  8. Nadalje, unatoč posebnom zahtjevu podnositeljice zahtjeva u tom pogledu (vidi stavke 25. - 27. ove presude), sud je odbio razmotriti pitanja povezana s činjenicom da su glavne informacije otkrivene u televizijskoj reportaži već bile poznate javnosti i da su u nekoliko navrata same domaće vlasti smatrale prikladnim obavijestiti medije o određenim aspektima tog obiteljskog spora i relevantnog postupka (vidi stavke 11. - 15. ove presude). Doista, neke od tih informacija otkrila je ravnateljica Centra, koja je čak javno izrazila svoje stavove o najboljem rješenju u pogledu prava skrbništva nad N.G. 2008. godine u televizijskoj emisiji Provjereno (vidi stavak 12. ove presude).
  9. Slijedom toga, u spornoj televizijskoj reportaži u kojoj je podnositeljica zahtjeva sudjelovala u biti nisu pružene nikakve informacije koje javnosti već nisu bile poznate. Konkretno, ime djeteta i imena drugih uključenih osoba već su bila poznata iz prijašnjih medijskih reportaža, kao i pojedinosti o tijeku i stadiju postupka u predmetu N.G. (vidi stavke 11. - 15. ove presude). Unatoč tome što su neki elementi predmetnih informacija već bili poznati javnosti, još uvijek je trebalo odvagnuti daljnje širenje „javnih informacija“ u odnosu na obvezu poštovanja privatnosti djeteta (vidi stavke 99. - 100. ove presude). U tom kontekstu, Sud naglašava da navodno kršenje privatnosti N.G. ne može, samo po sebi, biti opravdano činjenicom da su informacije o N.G. i postupku dodjele skrbništva nad njom bile otkrivene javnosti, a da se u obzir ne uzme način na koji su otkrivene.
  10. Štoviše, iako je podnositeljica zahtjeva to zatražila, Općinski sud nije razlikovao otkrivanje informacija o postupku dodjele skrbništva od otkrivanja identiteta djeteta i njezinih osobnih i osjetljivih podataka. S tim u vezi, Sud napominje da bi, prema mjerodavnim međunarodnim materijalima, informacije o osobnim podacima na temelju kojih bi se mogao otkriti identitet djeteta ili koje bi mogle neizravno omogućiti otkrivanje identiteta djeteta u pravilu trebale biti nedostupne široj javnosti i tisku, iako bi mogli postojati slučajevi u kojima bi dijete imalo koristi ako se otkrije njegov identitet ili u kojima strogo poštovanje pravila povjerljivosti može predstavljati opasnost od nanošenja štete djetetu (vidi stavke 51. - 52., 54. i 56. ove presude).
  11. Kada ispituje interese u pitanju i postupanje podnositeljice zahtjeva, Sud smatra važnim i naglasiti da se sudjelovanje podnositeljice zahtjeva u spornoj televizijskoj reportaži ne može razmatrati zasebno. Mora se sagledati u širem kontekstu medijskog izvještavanja o pitanjima o kojima se raspravljalo u toj reportaži (vidi, mutatis mutandis, gore citirani predmet Stoll, stavak 117.). Međutim, unatoč opetovanim zahtjevima podnositeljice zahtjeva za izvođenjem dokaza u tom pogledu, Općinski sud nije razjasnio ulogu novinara u otkrivanju povjerljivih informacija (vidi stavke 25. - 27. ove presude). S tim u vezi, važno je napomenuti i da su prema domaćem zakonu i mjerodavnim odredbama o novinarskoj etici novinari koji su sudjelovali u pripremi televizijske emisije imali važnu odgovornost osigurati da povjerljive informacije o djeci ne budu otkrivene (vidi stavke 47. - 48. ove presude). Ipak, Općinski sud nije saslušao novinare kako bi utvrdio koje su savjete dali podnositeljici zahtjeva i u kojim su okolnostima povjerljive informacije snimljene i kasnije prikazane u reportaži.
  12. Sud napominje i da domaći sudovi nisu uzeli u obzir činjenicu da sudjelovanje podnositeljice zahtjeva u spornoj televizijskoj emisiji nije imalo za cilj zadovoljiti znatiželju određene publike u vezi s pojedinostima privatnog života neke osobe. Doista, kako je utvrdio sam Općinski sud, podnositeljica zahtjeva djelovala je u dobroj vjeri kako bi zaštitila interese N.G. otvarajući pitanja pogrešaka u radu službi socijalne skrbi (vidi, mutatis mutandis, Juppala protiv Finske, br. 18620/03, stavci 44. - 45., 2. prosinca 2008.).
  13. Obrazloženje domaćih sudova ukazuje na to da navedeni čimbenici nisu uzeti u obzir, najviše zbog isključivo formalističkog pristupa pojmu povjerljivosti postupka zaštićenog člankom 305. stavkom 1. Kaznenog zakona. Stoga je Općinski sud smatrao da se radi o jednostavnom predmetu jer je, prema njegovu mišljenju, bilo jasno da je podnositeljica zahtjeva otkrila povjerljive informacije iz upravnog postupka dodjele skrbništva te je tako počinila kazneno djelo iz članka 305. stavka 1. Kaznenog zakona (vidi stavke 29. - 33. ove presude). Kao što je već navedeno, to su prihvatili i podržali Županijski sud i Ustavni sud (vidi stavke 36. i 38. ove presude).
  14. Prema mišljenju Suda, takav formalistički pristup domaćih sudova, suprotno zahtjevima sudske prakse Suda, doveo je do njihova propusta provođenja odgovarajuće provjere toga je li miješanje u prava zaštićena člankom 10. Konvencije bilo opravdano (vidi stavak 102. ove presude; i usporedi gore citirani predmet Görmüş i drugi, stavci 65. - 66.).
  15. S obzirom na navedeno, Sud stavlja poseban naglasak na propust domaćih sudova da ispitaju sve relevantne okolnosti predmeta u svjetlu načela utvrđenih u sudskoj praksi Suda.
  16. Sukladno tome, došlo je do povrede članka 10. Konvencije.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. I STAVKA 3. TOČKE (D) KONVENCIJE

  1. Pozivajući se na članak 6. stavak 1. i stavak 3. točku (d) Konvencije, podnositeljica zahtjeva prigovorila je zbog nedostatka poštenosti u kaznenom postupku koji se vodio protiv nje zbog kršenja povjerljivosti upravnog postupka dodjele skrbništva.
  2. Vlada je osporila tu tvrdnju.
  3. Sud primjećuje da je ovaj prigovor povezan s onim koji je prethodno razmotren i stoga se isto tako mora proglasiti dopuštenim. Međutim, imajući u vidu zaključak povezan s člankom 10. Konvencije (vidi stavke 115. - 116. ove presude), Sud smatra da ga nije potrebno zasebno ispitati (vidi, primjerice, Müdür Duman protiv Turske, br. 15450/03, stavak 40., 6. listopada 2015., s daljnjim referencama).

III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Članak 41. Konvencije glasi: 

“Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”

A.  Šteta

  1. Podnositeljica zahtjeva potražuje iznos od 20.000,00 eura (EUR) na ime naknade neimovinske štete.
  2. Vlada je osporila podnositeljičin zahtjev kao neosnovan i nepotkrijepljen.
  3. Imajući u vidu sve okolnosti ovog predmeta, Sud prihvaća da je podnositeljica zahtjeva pretrpjela neimovinsku štetu koja se ne može nadoknaditi samo utvrđivanjem povrede. Procjenjujući na pravičnoj osnovi, Sud podnositeljici zahtjeva dodjeljuje 7.500,00 eura (EUR) na ime naknade neimovinske štete, uz sve poreze koji bi joj se mogli zaračunati.

B.  Troškovi i izdatci

  1. Podnositeljica zahtjeva potraživala je i 18.750,00 hrvatskih kuna (HRK) za troškove i izdatke nastale pred domaćim sudovima te 31.350,00 HRK za troškove i izdatke nastale pred Sudom, što ukupno iznosi 50.100,00 HRK ili 6.592,10 EUR.
  2. Vlada je podnositeljičin zahtjev smatrala neosnovanim i nepotkrijepljenim.
  3. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno nastali i bili potrebni te da je iznos novca razuman. Sud u ovom predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje posjeduje i prethodno navedene kriterije, kao i iznos isplaćen punomoćnici podnositeljice zahtjeva u vezi s odobrenom besplatnom pravnom pomoći (850,00 EUR), smatra razumnim dodijeliti iznos od 4.170,00 EUR, koji pokriva troškove po svim osnovama, uz sav porez koji bi se mogao zaračunati podnositeljici.

C.  Zatezne kamate

  1. Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna poena.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. Utvrđuje da je zahtjev dopušten;
  2. Presuđuje da je došlo do povrede članka 10. Konvencije;
  3. Presuđuje da nije potrebno zasebno ispitati prigovor na temelju članka 6. stavka 1. i stavka 3. točke (d) Konvencije;
  4. Presuđuje (a) da tužena država treba isplatiti podnositeljici zahtjeva, u roku od tri mjeseca od datuma kada presuda postane konačna u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan isplate:

(i)   7.500,00 EUR (sedam tisuća petsto eura), na ime naknade neimovinske štete, uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati;

(ii) 4.170,00 EUR (četiri tisuće sto sedamdeset eura) na ime troškova i izdataka, uz sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositeljici zahtjeva;

(b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna poena;

5. Odbija preostali dio zahtjeva podnositeljice za pravednom naknadom.

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 10. rujna 2020. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika suda.

 Abel Campos 

Krzysztof Wojtyczek

 Tajnik

Predsjednik

 

 

U skladu s člankom 45. stavkom 2. Konvencije i pravilom 74. stavkom 2. Poslovnika Suda, ovoj se presudi dodaje izdvojeno mišljenje sutkinje Koskelo i suca Eickea.

K.W.O.

A.C.

 

 

SUGLASNO MIŠLJENJE 

SUTKINJE KOSKELO I SUCA EICKEA

  1. Slažemo se s našim kolegama da je u ovom predmetu došlo do povrede članka 10. Konvencije. Međutim, imamo određene rezerve u pogledu obrazloženja usvojenog u presudi kako bi se došlo do tog ishoda.

Zakonitost miješanja

  1. Na početku, oklijevamo podržati zaključak da je domaći zakon koji je u ovom predmetu primijenjen kao osnova za kaznenu osudu podnositeljice zahtjeva udovoljio pretpostavkama „kvalitete zakona“ kako su utvrđene u sudskoj praksi Suda. Podnositeljica zahtjeva optužena je i osuđena za otkrivanje identiteta svoje unuke kršenjem povjerljivosti upravnog postupka koji se vodio pred Centrom za socijalnu skrb u K. (vidi stavke 20., 30. i 39. ove presude). Primijenjenom kaznenom odredbom predviđeno je kažnjavanje svakog „[t]ko neovlašteno otkrije ono što je saznao u … upravnom postupku, … a što se na temelju zakona ili odluke utemeljene na zakonu smatra tajnom“ (vidi stavak 44. ove presude). Prema Zakonu o općem upravnom postupku (članak 150. stavak 2. koji je citiran u stavku 48. ove presude), službena osoba koja vodi postupak može isključiti javnost za cijelu usmenu raspravu ili samo za jedan njezin dio ako se (inter alia) treba raspravljati o odnosima u nekoj obitelji. Očito je da identitet podnositeljičine unuke kao takav nije nešto što je ona „saznala“ u tom upravnom postupku. Štoviše, s obzirom na to da je javno raspravljala, kao stranka u postupku, o tijeku i vođenju postupka, pri čemu je njezin vlastiti identitet bio otkriven, identitet njezine unuke vjerojatno ne bi ostao tajan čak i da ime djevojčice nije bilo izravno otkriveno.
  2. Stoga, u okolnostima predmeta, nije jasno što je zapravo predstavljalo kažnjivo ponašanje i kako bi se konkretne činjenice mogle podvesti pod domaće odredbe. Sukladno tome, čini se dvojbenim da bi podnositeljici zahtjeva ili drugoj osobi u sličnom položaju bilo predvidljivo da bi mogla kazneno odgovarati za činjenice kako su utvrđene.

Propust provođenja testa razmjernosti 

  1. U pogledu pitanja nužnosti/razmjernosti miješanja, ovaj je predmet zapravo prilično jednostavan. Suština predmeta leži u činjenici da domaći sudovi uopće nisu proveli test razmjernosti kako to zahtijeva sudska praksa Suda u situacijama u kojima su suprotstavljena prava podnositelja zahtjeva iz članka 10. s jedne strane i prava druge osobe, u ovom slučaju unuke, iz članka 8. s druge strane. Taj nedostatak u pristupu domaćih sudova koji su odlučivali o optužbi podnesenoj protiv podnositeljice zahtjeva predstavlja srž problema.
  2. Način na koji se postupak koji se odnosi na skrb i skrbništvo nad djetetom vodi u situacijama kao što su one o kojima je riječ u ovom predmetu, u kojem je dojenče ostalo bez roditelja zbog nesreće, nesumnjivo je stvar legitimnog javnog interesa u odnosu na koju se relevantni problemi i pitanja nesumnjivo mogu otvoriti i iznijeti na vidjelo raspravom o konkretnom postupku. Stoga je ključno pitanje u kojoj mjeri i kako potreba za osiguranjem pravilne zaštite prava dotičnog djeteta zahtijeva i opravdava ograničenja načina na koji neka stranka može ostvariti svoju slobodu izražavanja sudjelovanjem u javnoj raspravi koja se odnosi na konkretan predmet u koji je uključena. U ovom predmetu, domaći sudovi koji su odlučivali o optužbi za kazneno djelo podnesenoj protiv podnositeljice zahtjeva povodom prijave koju je podnio djetetov stric, čije je daljnje skrbništvo nad djetetom bilo predmet dotičnog upravnog postupka (kao i sudskog postupka), osudili su podnositeljicu, a da se nisu bavili tim pitanjima kako to zahtijeva utvrđena sudska praksa Suda. Stoga je došlo do povrede članka 10.
  3. U tom kontekstu, možda je vrijedno napomenuti i da se Sud već morao baviti predmetom u kojem je u pitanje dovedeno pravo pojedinca da ostvaruje slobodu izražavanja u odnosu na kazneni postupak koji se protiv njega vodio u okolnostima u kojima su se suprotstavljena razmatranja odnosila na prava na privatnost njegove djece kao žrtava (vidi Yleisradio Oy i drugi protiv Finske (odl.), br. 30881/09, 8. veljače 2011.). Pozadina tog predmeta odnosila se na situaciju u kojoj je osoba osuđena za seksualno zlostavljanje dvoje maloljetne djece u kaznenom postupku koji je proglašen povjerljivim zbog potrebe za zaštitom žrtava. Nalog suda podrazumijevao je, inter alia, da su i spis predmeta i presuda, osim izreke osuđujuće presude, proglašeni povjerljivima. Nakon što je osuđen, s okrivljenikom je obavljen intervju na nacionalnoj televiziji u emisiji koja se bavi pitanjima povezanim s pravima obrane u kaznenim postupcima te prirode. U tom kontekstu, njegov identitet nije bio u potpunosti prikriven (kada je prikazan, njegovo lice i ime bili su otkriveni). To je potaknulo podnošenje kaznene prijave od strane žrtava uz obrazloženje da je osuđeni otac, javno raspravljajući o svom kaznenom progonu i osudi, također otkrio, iako neizravno, identitet djece kao žrtava. Protiv tog muškarca, kao i protiv novinara zaduženih za televizijsku emisiju, podignute su optužbe. U tom su postupku, nakon što je Vrhovni sud, kao posljednja instanca, proveo test razmjernosti, okrivljenici osuđeni zbog širenja informacija kojim je povrijeđena osobna privatnost žrtava. Taj se predmet odnosio upravo na sukob između slobode izražavanja – osuđenog pojedinca i novinara koji su objavili intervju s njim – i prava djece iz članka 8., koja su u ovom predmetu bila žrtve teškog kaznenog djela, a čiji identitet nije izričito otkriven, no čija je privatnost bila ugrožena zbog činjenice da je njihov osuđeni otac odlučio da intervju neće dati „incognito“. Test razmjernosti proveden na domaćoj razini naknadno je potvrdio ovaj Sud, koji je odbio prigovor kao očigledno neosnovan. Stoga je taj predmet primjer iz prethodne sudske prakse koji pokazuje da može biti legitimno provoditi određena ograničenja slobode izražavanja, čak i u kontekstu u kojem osuđena osoba raspravlja o svom predmetu, na temelju suprotstavljene potrebe za osiguranjem zaštite prava žrtava na privatnost.
  4. Sukladno tome, navedeni predmet služi kako bi se dodatno naglasio osnovni problem u ovom predmetu, a to je propust provođenja bilo kakvog testa razmjernosti na domaćoj razini.
  5. Konačno, glede ovog pitanja posebno se ističu dva aspekta ovog predmeta koja proizlaze iz činjenice da su domaće mjere i postupci bili usmjereni samo na podnositeljicu zahtjeva i njezino postupanje u kontekstu televizijske emisije u kojoj je dala intervju. Kao prvo, iako je očito u danim okolnostima da je podnositeljica zahtjeva zasigurno pružila dokumente s kojima se pojavila u televizijskom studiju, zasebno je pitanje kako je zapravo došlo do toga da je djetetovo ime, kako je izdvojeno iz tih dokumenata, prikazano na televizijskom zaslonu. Teško je pronaći bilo kakvo opravdanje za činjenicu da uloga koju su imali novinari zaduženi za emisiju, kao stručnjaci u području, nije razmotrena u tom kontekstu. Umjesto toga, samo je podnositeljica zahtjeva kazneno gonjena kao rezultat onoga što se dogodilo tijekom televizijskog intervjua, dok odgovornost novinara nije uzeta u obzir. Kao drugo, iz dokaza proizlazi da se prije predmetne televizijske emisije (7. travnja 2010.) o djetetovom predmetu već detaljno raspravljalo te je i djetetovo ime bilo navedeno, među ostalim i od strane ravnateljice Centra za socijalnu skrb u K. odgovorne za vođenje samog upravnog postupka koji se odnosio na skrbništvo nad djetetom koji su domaći kazneni sudovi smatrali „povjerljivim“ (stavci 11. i 12.).

Značaj najboljeg interesa djeteta

  1. U presudi se mnogo pažnje posvećuje načelu najboljeg interesa djeteta. Međutim, način na koji se ta tema obrađuje razlog je za određenu zadršku. Ne osporavajući važnost općeg načela da se mora voditi računa o najboljem interesu djeteta, smatramo da je pomalo neobično usredotočiti se na pretpostavke najboljeg interesa djeteta u predmetu u kojem srž problema leži u činjenici da nikakva druga razmatranja nisu uzeta u obzir osim onog koje je temelj tajnosti postupka dodjele skrbništva nad djetetom, čije je kršenje dovelo do osude podnositeljice zahtjeva. U konačnoj analizi, ti dijelovi presude stoga očito predstavljaju obiter dictum. To je, naravno, tim više točno jer se čini da domaći kazneni sudovi ni u jednoj fazi nisu spomenuli da su prvenstveno ili uopće vodili računa o najboljem interesu dotičnog djeteta.
  2. Što je još važnije, općenite izjave dane u pogledu načela najboljeg interesa djeteta ne čine se u svim pogledima dovoljno jasnima. Presudom bi se trebao potvrditi cjelokupan prijenos u okvir EKLJP-a načela izvedenih iz UN-ove Konvencije o pravima djeteta, prema kojoj se prvenstveno mora voditi računa o najboljem interes djeteta prilikom donošenja bilo kakve odluke koja se izravno ili neizravno odnosi na djecu (stavci 63., 97. - 99.). Međutim, EKLJP je instrument koji sadržava određeni skup ljudskih prava i temeljnih sloboda, od kojih su neki apsolutni, dok drugi, prema dobro utvrđenoj sudskoj praksi, vrlo često uključuju ocjenu i uspostavljanje ravnoteže između različitih suprotstavljenih prava i interesa. Stoga u kontekstu Konvencije nije opravdano tvrditi, tako opširnim i sveobuhvatnim izrazima, da se, kad god su djeca izravno ili čak neizravno uključena, prvenstveno mora voditi računa o njihovim najboljim interesima koji se „ne mogu razmatrati na istoj razini kao svi drugi čimbenici“ (stavak 99.). Ne može se, primjerice, tvrditi da bi u kontekstu primjene članaka 2., 3., 5. ili 7. najbolji interes djeteta mogao djelovati kao ograničenje prava druge osobe na temelju navedenih odredbi koje inače ne bi bilo dopušteno; apsolutna priroda uključenih prava ne smije se umanjiti iako bi to možda bilo u najboljem interesu djeteta. Uzmimo konkretan primjer: u situaciji kao u predmetu Gäfgen, razmatranje najboljeg interesa djeteta nije tada i ne bi ni sada utjecalo na primjenu članka 3. (vidi predmet Gäfgen protiv Njemačke [VV], br. 22978/05, stavak 107., ECHR 2010, u kojem je Sud presudio da je zabrana zlostavljanja osobe primjenjiva bez obzira na postupanje žrtve ili motivaciju vlasti da spase život djeteta). Kao drugi primjer iz konteksta članka 7., odstupanje kaznenog suda od načela nullum crimen sine lege ne bi bilo opravdano čak i ako bi to bilo u najboljem interesu djeteta žrtve. U potonjoj situaciji, zahtjev za udovoljavanjem najboljim interesima djece zahtijevao bi umjesto toga odgovor zakonodavca.
  3. Ključna misao je da se razmatranje najboljeg interesa djeteta prilikom primjene Konvencije mora odvijati unutar zakonskih okvira  postavljenih u njezinim odredbama. Stoga, čak i kada su najbolji interesi djece izravno ili neizravno dovedeni u pitanje, posebna važnost koja im se pridaje u odnosu na druge čimbenike koji se nameću, mora ovisiti o kontekstu.
  4. Isto tako, ne može se uvjerljivo tvrditi da bi najbolji interesi djece mogli djelovati kao neka vrsta općeg ograničenja ili sveukupnog ograničenja prava na slobodu izražavanja na temelju članka 10. kad god su ti interesi dovedeni u pitanje, bilo izravno bilo neizravno. Prilikom primjene članka 10. činjenica da su najbolji interesi djeteta pogođeni neće ukloniti potrebu za provođenjem testa razmjernosti.
  5. Kako je prethodno navedeno, srž ovog predmeta leži upravo u činjenici da test razmjernosti uopće nije proveden u kaznenom postupku protiv podnositeljice zahtjeva na domaćoj razini. Pogođeni interesi djeteta važan su element nužnog uspostavljanja ravnoteže, ali pravilno rješavanje sukoba između suprotstavljenih prava ipak zahtijeva pažljivu, kontekstualnu i posebnu ocjenu.
  6. Ukratko, preuveličavanje uloge koju najbolji interesi djece mogu legitimno imati prilikom primjene različitih odredbi Konvencije iznošenjem opširnih i sveobuhvatnih općih izjava nije od velike pomoći i, zapravo, postoji opasnost da bude obmanjujuće. U ovom predmetu, možda je zaista svrha obveze tajnosti za koju se smatra da je bila nametnuta podnositeljici zahtjeva (iako ovom Sudu nisu dostavljeni dokazi ni u kojem pogledu o tome) bila zaštita interesa djeteta (kao i interesa drugih članova obitelji). Ipak, jednoglasni smo u zaključku da je kaznena osuda bake u ovim okolnostima dovela do povrede njezinih prava iz članka 10.

 

© 2022 Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava 

Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava provjerio je točnost prijevoda, te proveo lekturu i pravnu redakturu istoga

______________________

Prevod presude preuzet sa sajta Ureda zastupnika Republike Hrvatske pred ESLJP, https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

 

FIRST SECTION

CASE OF N.Š. v. CROATIA

(Application no. 36908/13)

JUDGMENT

Art 10 • Freedom of expression • Applicant’s criminal conviction for breaching the confidentiality of administrative custody proceedings concerning her granddaughter • Special protection to the confidentiality of proceedings concerning children • Applicant’s discussion in a television interview concerning the proper functioning of the system of child care proceedings and disclosure without authorisation of information revealed during custody proceedings held in private • Domestic authorities’ obligation to carefully balance the freedom to convey remarks concerning a matter of public interest and the necessity of protection of the child’s best interests and privacy rights • Purely formalistic approach by the domestic courts to the notion of the confidentiality of proceedings • Domestic courts’ failure to examine all the relevant circumstances of the case in the light of the principles set out in the Court’s case-law

STRASBOURG

10 September 2020

FINAL

10/12/2020

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revisions

In the case of N.Š. v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

 Krzysztof Wojtyczek, President,
 Ksenija Turković,
 Linos-Alexandre Sicilianos,
 Armen Harutyunyan,
 Pauliine Koskelo,
 Tim Eicke,
 Raffaele Sabato, judges,
and Abel Campos, Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 36908/13) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Ms N.Š. (“the applicant”), on 21 May 2013;

the decision to give notice to the Croatian Government (“the Government”) of the complaints concerning criminal conviction for breaching the confidentiality of administrative custody proceedings, and the lack of fairness of the relevant criminal proceedings, under Article 6 §§ 1 and 3 (d) and Article 10 of the Convention, and to declare inadmissible the remainder of the application;

the decision not to have the applicant’s name disclosed;

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 19 May and 7 July 2020,

Delivers the following judgment, which was adopted on the lastmentioned date:

INTRODUCTION

1.  The case concerns the applicant’s criminal conviction for breaching the confidentiality of administrative custody proceedings concerning her granddaughter.

THE FACTS

2.  The applicant was born in 1954. The applicant, who had been granted legal aid, was represented by Ms L. Horvat, a lawyer practising in Zagreb.

3.  The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

4.  The facts of the case, as submitted by the parties, may be summarised as follows.

  1. BACKGROUND TO THE CASE

5.  On 20 May 2007 the applicant’s daughter and son-in-law died in a car accident. The couple’s daughter N.G., who was a five-month-old baby at the time, was also injured in the accident.

6.  Following the death of her parents, on 24 May 2007 the local Social Welfare Centre gave provisional custody of N.G. to her uncle (her father’s brother).

7.  Soon afterwards a family dispute arose over custody of N.G., including issues of where she should live and with whom she should have contact. Paternal and maternal family members took up opposing sides. The dispute resulted in several sets of administrative proceedings before the Centre (first the D.S. and then the K. Social Welfare Centre; hereinafter “the Centre”) and the Ministry of Health and Social Welfare (Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, hereinafter “the Ministry”), and judicial proceedings before the relevant courts.

8.  On 22 January 2009 the Centre gave custody of N.G. to her uncle but, upon an appeal by the applicant’s family, on 26 February 2009 the Ministry quashed this decision and remitted the case to the Centre.

9.  In the resumed proceedings, on 20 October 2010 the Centre again gave custody of N.G. to her uncle, and this decision was upheld by the Ministry on 24 February 2011. According to the information available to the Court, on 28 March 2011 the applicant’s family challenged this decision in the relevant administrative court.

10.  Owing to its tragic circumstances, the accident itself and the ensuing family dispute attracted significant media coverage.

11.  In the context of such media interest, the applicant was interviewed in an article of 14 November 2007 in Jutarnji list (a newspaper with national coverage) in which she discussed the circumstances in which the Centre had granted custody of N.G. to her uncle and how that decision had been quashed by the relevant court. She also explained that the proceedings concerning contact rights were ongoing before the court. The information which the applicant provided was confirmed by the Centre’s director, who also stated that the Centre had unsuccessfully sought to reconcile the views of the two families. The name of the child was explicitly mentioned by both the applicant and the Centre’s director.

12.  On 10 April 2008 a television show (Provjereno), which was broadcast on a private television channel with national coverage, discussed the case in detail. It contained interviews with neighbours of the deceased couple who spoke about how they had felt upon learning of the tragic accident in which the couple had died. The television report also discussed the fact that custody of N.G. had been granted to the father’s family and how the mother’s family could not accept that. N.G.’s name was explicitly mentioned by the journalist in that report. Part of the television report was filmed on the premises of the Centre. During the report, the Centre’s director talked about the details of the circumstances in which the initial custody order had been made (see paragraph 6 above), and explained that it was being challenged on appeal. The director also expressed her views on what would be the best solution as regards custody rights.

13.  On 16 March 2010 an article was published in Večernji list (a newspaper with national coverage) in which the applicant contended that the child had been given to her uncle without anybody even consulting the applicant or her family. The article further suggested that the applicant and her family had managed to have the case transferred to the K. Centre owing to a fear that the D.S. Centre which had initially dealt with the case had lacked impartiality. It also suggested that the applicant and her family had undergone a psychiatric assessment in respect of their suitability to participate in the child’s upbringing. The K. Centre declined to comment on the case.

14.  In a further article of 18 March 2010 in Jutarnji list, the applicant contended that she suspected that various “connections” had been instrumental in the D.S. Centre’s adoption of the decision in favour of the uncle. She also pointed to the findings of an expert report produced by Z.K., according to which custody of the child should be granted to the applicant’s family. In the same article, the D.S. Centre explained how the proceedings had been transferred to the K. Centre, which refused to comment on the case. N.G.’s uncle also declined to comment on the case.

15.  On 7 April 2010 a television show (Proces) was broadcast on the national television channel (HRT) in which the applicant took part, together with her other daughter, D.Š., and her husband. During the interview, a bundle of papers could be seen in front of them. The applicant and D.Š. raised various issues regarding the alleged malfunctioning of the social welfare system, including the relevant court proceedings concerning custody of N.G. and contact rights in respect of her. The applicant’s husband did not speak. Further explanations about details of the case were provided by the journalist. Part of the television report was filmed on the premises of the Ministry, where a senior official was interviewed about the relevant procedures to be followed in cases such as the one in question.

16.  The relevant parts of the television report contain the following scenes:

-  While the journalist discusses details of the Centre’s failure to follow the relevant procedures, a scene shows, in focus, the introductory and operative parts of a decision of the Ministry of 22 February 2009 by which a decision of the K. Welfare Centre of 22 January 2009 on custody rights over N.G. was quashed and remitted for further examination. No details of the reasoning are shown. It is also not possible to see whether somebody is holding or showing the document. The name of the child is visible;

-  In the next scene, the journalist speaks about misgivings that the applicant’s family members have as to the reasons why the Centre decided in favour of the uncle. At one point during the journalist’s speech, the camera briefly scrolls through the reasoning of a decision, from which the name of the child and her uncle can be discerned, as well as the fact that the uncle was granted custody rights and the applicant’s family lodged an appeal. It is not clear which decision was filmed nor is it possible to see whether somebody is holding or showing the document;

-  In a later scene, the applicant is seen opening a file and touching a document, but it is not possible to see anything specific on the documents in the file;

-  The report then goes back to the Ministry’s premises. In the introduction to this scene, the journalist states that the Ministry is aware of the Centre’s mistakes but cannot provide further details, as the case is confidential. The senior Ministry official is then shown reading some documents from a file, and she again explains the relevant procedures;

-  The report further refers to the psychiatric assessments that the families underwent. While the journalist speaks, the operative part of a decision on the award of custody rights to the uncle is seen in focus. It is not clear which decision this is, nor can it be seen whether somebody is holding or showing the document. A pen is also shown, in focus, going through a psychological assessment favourable to the applicant, and in the next scene the signature of Z.K., the expert, assisted by L.B., another expert, is shown in focus. It is not possible to see who is holding the pen.

17.  Following the broadcast of the Proces television show, N.G.’s uncle lodged a criminal complaint against the applicant and D.Š. with the relevant State Attorney’s Office (Općinsko državno odvjetništvo), alleging that they had breached the confidentiality of the administrative proceedings before the Centre, in particular by disclosing N.G.’s full identity.

  1. CRIMINAL PROCEEDINGS AGAINST THE APPLICANT

18.  On 31 August 2011 the State Attorney’s Office indicted the applicant and D.Š. on charges of breaching the confidentiality of the administrative proceedings, in relation to the applicant’s disclosure of N.G.’s identity in the Proces television show. The indictment read as follows:

“On an unspecified day in April 2010 ..., in front of the S.K. restaurant, while filming a report for the Proces television show on HRT, broadcast on 7 April 2010 at 9.50 p.m., [and] although aware that the administrative proceedings before the K. Welfare Centre concerning custody of N.G. were confidential, while speaking about the course of the proceedings,[and while] a decision of the K. Welfare Centre adopted in the proceedings in question was shown on the television camera, depicting N.G.’s name, which made her identity known to the general public,

[The applicant], the first person accused, and D.Š., the second person accused, disclosed without authorisation what they had learned in the administrative proceedings, which, according to the law, is considered to be confidential.,

and thereby they committed a criminal offence against justice – breaching the confidentiality of proceedings – punishable under Article 305 § 1 of the Criminal Code.”

19.  The case was initially examined by the Zlatar Municipal Court (Općinski sud u Zlataru, hereinafter “the Municipal Court”), which issued a penalty notice (kazneni nalog) on the same day without holding a hearing, finding the applicant and D.Š. guilty as charged and sentencing them to two months’ imprisonment, suspended for a year.

20.  The applicant and D.Š. challenged that decision and the case was forwarded to the Zagreb Municipal Criminal Court (Općinski kazneni sud u Zagrebu, hereinafter “the Municipal Court”) for trial.

21.  At a hearing on 13 April 2012 the applicant pleaded not guilty, as did D.Š. The trial court allowed a request by the prosecution for D.G. to be questioned. The defence proposed that the court review the Proces television report and question its editor, journalist and cameraman in order to ascertain whether the applicant and her daughter could have influenced what would be filmed and later shown in the report. The trial court agreed to review the television report and reserved its decision on hearing witnesses, asking the defence to provide further contact details for these persons.

22.  A further hearing was held on 17 May 2012. The record of the hearing indicated that N.G.’s uncle, who was also her legal guardian, attended the hearing as a victim and a witness. During the questioning he stated that in the Proces television show the applicant and her daughter had shown documents related to N.G.’s custody taken from a set of proceedings which had in the meantime become final. He also pointed out that the name of the child had been visible on those documents, although the officials of the relevant welfare centre had informed the applicant and her daughter several times that the public was excluded from the proceedings.

23.  At the same hearing the defence reiterated their request for the editor and journalist of Proces to be heard, providing further contact details for these witnesses. The trial court refused that request on the grounds that their evidence was irrelevant to the subject matter of the proceedings. However, of its own motion, it decided to ask the K. Centre to provide its file on the case concerning N.G.’s custody rights.

24.  At a hearing on 19 July 2012 N.G.’s uncle was present as the victim. At the hearing the trial court inspected the file of the K. Centre and other documents in the file. It also reviewed the disputed television report.

25.  The defence again reiterated their proposal that those responsible for preparing the television report be heard, and also asked that the applicant’s son and husband, both of whom had been present during the preparation of the report (the latter could be seen in the report, whereas the son did not appear on camera, see paragraph 15 above), be heard as witnesses. The defence argued that they could provide evidence about the circumstances in which the Centre’s decision had appeared in the report, including evidence about the journalists’ awareness that the name of the child should not be disclosed. The defence also argued that the applicant’s son and husband could give evidence as to the question of whether the accused had warned the journalists that the child’s name should not be disclosed. The defence further asked that the court review the Provjereno television show, which would confirm that the Centre’s director had already disclosed the main information about the proceedings, which had confused the accused as to the extent of the information they could provide.

26.  The trial court dismissed all the proposals of the defence on the grounds that all relevant facts had already been established. It then proceeded to hear the applicant’s and her daughter’s defence and the parties’ closing arguments.

27.  In her defence, the applicant argued that she had had no intention to disclose the documents or N.G.’s name in public. She explained that she had simply had the documents with her in order to demonstrate how many things had gone wrong in the proceedings. However, the details of the case had already been disclosed earlier by the Centre’s director, who had participated in another television show. The applicant stressed that she had not shown the documents to the camera and she had warned the journalist not to disclose the child’s name, which he had promised not to do. In this connection, she explained that during the proceedings before the Centre she had not been warned that the proceedings were confidential but her lawyer had warned her that she should not disclose the identity of the child. The applicant also explained that the documents had been brought to the place where the report had been filmed by her son, who had been the person who had arranged for them to participate in the television report. The applicant also pointed out that she had shown one of the documents to the journalist simply to confirm what she had been saying, but he had not been able to see the child’s name. She also explained that she and her daughter had not always been at the place where the report had been filmed, so it was possible that the camera had recorded the document without their knowledge. Moreover, the applicant suspected that the document could have been shown by the State official who had taken part in the show.

28.  Following the hearing on 19 July 2012, the Municipal Court found the applicant and her daughter guilty as charged (see paragraph 18 above) and sentenced them to four months’ imprisonment, suspended for two years. It also ordered each of them to pay 1000 Croatian kunas (HRK – approximately 130 euros (EUR)) for costs and expenses incurred in the proceedings.

29.  The Municipal Court started its judgment by explaining that it had dismissed the request by the defence to hear the journalists who had prepared the television report on the grounds that the recording of the report clearly showed that the applicant had had a bundle of documents in front of her and had displayed one of those documents while discussing the course of the administrative proceedings with the journalist. In the Municipal Court’s view, in criminal proceedings, it was very rare to have such clear evidence showing that a criminal offence had been committed.

30.  The Municipal Court further found it established that the applicant had clearly known that the public had been excluded from the administrative custody proceedings before the Centre. In particular, that was indicated by several transcripts of the proceedings in which it was clearly stated that the public was excluded from the proceedings. Moreover, the applicant had admitted that her lawyer had advised her that the name of the child should not be disclosed. For the Municipal Court, the circumstances in which the television report had been filmed – in particular the fact that the applicant had described the course of the administrative proceedings to the journalist and had even shown a document on that occasion, after which another document from the administrative proceedings with N.G.’s name on it could be seen in focus – left no doubt that she had acted knowingly and deliberately when disclosing the circumstances of the administrative proceedings at issue.

31.  The Municipal Court did not accept the applicant’s defence that the fact that the Centre’s decision had been shown was the responsibility of the journalists. It stressed that the applicant bore responsibility for making the documents from the administrative proceedings available to the journalists, and that the journalists could not have known that the public had been excluded from the proceedings. For the Municipal Court, there was no logical explanation other than that the applicant (and her daughter) had provided to the journalist and the cameraman the document containing the child’s name. Although the Municipal Court could not exclude the possibility that the applicant had asked the journalists not to disclose the child’s name, it stressed that it was the applicant herself who had failed to observe that duty. Moreover, according to the Municipal Court, she had had a motive to do that, as she had wanted to influence the development of the administrative proceedings at issue.

32.  The Municipal Court also stressed that it could not accept the applicant’s arguments that she had not known that information about the administrative proceedings should not be made available to the public because the relevant information had already been disclosed. In the Municipal Court’s view, if the applicant had believed this to be the case, then she would not have advised the journalists that the proceedings were confidential, as she claimed to have done.

33.  In sum, the Municipal Court considered that by disclosing what had happened in the administrative custody proceedings and the child’s name, the applicant had committed the criminal offence under Article 305 § 1 of the Criminal Code, taken in conjunction with Section 271 of the Family Act. When deciding on the sanction, the Municipal Court stressed that the applicant was not a problematic person in any sense, and that this was an isolated incident in her otherwise law-abiding life. However, the Municipal Court considered as an aggravating factor the fact that the offence had been committed to the detriment of her granddaughter, whose interests she was obliged to protect. In this connection, the Municipal Court stressed that although the applicant had intended to protect the interests of her granddaughter, she had chosen the wrong way to do it (commission of a criminal offence).

34.  The same findings described above were accordingly applied to the applicant’s daughter, who had participated in the disputed television show with the applicant.

35.  The applicant challenged that judgment before the Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu, hereinafter “the County Court”). She argued, in particular, that the Municipal Court had failed to take into account the context and background of the case, and had failed to establish the circumstances related to the fact that the public had known about the relevant information before it had been disclosed in the disputed television report. She also argued that the Municipal Court had failed to establish the circumstances in which the Centre’s report had been shown in the television report.

36.  On 8 January 2013 the County Court dismissed the applicant’s appeal as unfounded, endorsing the findings of the Municipal Court.

37.  The applicant then lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske), complaining, inter alia, of a breach of her right to a fair trial under Article 6 §§ 1 and 3 (d) and freedom of expression under Article 10 of the Convention, and the corresponding Articles 29 and 38 of the Constitution (see paragraph 39 below). She argued that the proceedings before the Municipal Court had fallen short of the requirements of a fair trial, owing to the fact that all her proposals to examine evidence had been dismissed. In connection with her complaint under Article 10 of the Convention, the applicant argued that she had been unjustifiably prevented from discussing the matters related to the custody proceedings concerning her granddaughter N.G. Relying on the Court’s case-law, she contended that her criminal conviction had not pursued any legitimate aim and had not been lawful, as the provision of Article 305 § 1 of the Criminal Code had not been sufficiently clear and foreseeable.

38.  On 25 April 2013, by means of a summary reasoning, the Constitutional Court endorsed the reasoning of the lower courts and declared the applicant’s constitutional complaint inadmissible as manifestly ill-founded, on the grounds that there was nothing disclosing an issue of a breach of her rights.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK

  1. RELEVANT DOMESTIC LAW

39.  The relevant part of the Constitution of the Republic of Croatia (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette no. 56/1990, with further amendments) provides as follows:

Article 29

“In the determination of his rights and obligations or of any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair hearing within a reasonable time by an independent and impartial court established by law.

In case of any criminal charge brought against him, the suspect, defendant or accused shall have the following rights ...

- to question witnesses for the prosecution or to have them questioned and to have witnesses for the defence questioned under the same conditions as witnesses for the prosecution ...”

Article 38

“Freedom of thought and expression shall be guaranteed.

 Freedom of expression shall include in particular ... freedom of speech and public expression ...”

Article 117

“...

The public may be excluded from proceedings or part thereof for reasons necessary in a democratic society in the interest of morals, public order or national security, in particular ... in ... proceedings connected with custody ... but only to the extent which is, in the opinion of the court, absolutely necessary in the specific circumstances where publicity may harm the interests of justice.”

40.  The relevant part of section 62 of the Constitutional Court Act (Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Official Gazette no. 49/2002) reads as follows:

“1.  Anyone may lodge a constitutional complaint with the Constitutional Court if he or she deems that an individual act of a State body, a body of local and regional self-government, or a legal person with public authority, concerning his or her rights and obligations, or a suspicion or an accusation of a criminal act, has violated his or her human rights or fundamental freedoms or his or her right to local and regional self-government guaranteed by the Constitution (hereinafter, ‘a constitutional right’) ...

2.  If another legal remedy exists in respect of the violation of the constitutional right [complained of], a constitutional complaint may be lodged only after that remedy has been used.”

41.  The relevant provisions of the Criminal Code (Kazneni zakon, Official Gazette no. 110/1997, with further amendments) which was applicable at the relevant time read:

Chapter I General provisions
Article 8

“(1)  Criminal proceedings in respect of criminal offences shall be instituted by the State Attorney’s Office in the interest of the Republic of Croatia and its citizens.

(2)  In exceptional circumstances the law may provide for criminal proceedings in respect of certain criminal offences to be instituted on the basis of a private prosecution, or for the State Attorney’s Office to institute criminal proceedings following [a private] application.”

Chapter XXII Criminal offences against the judiciary

Breach of the confidentiality of proceedings

Article 305

“(1)  Whoever, without authorisation, discloses what he or she has learnt in ... administrative proceedings ... and what, pursuant to the law or a decision based upon the law, is deemed to be confidential, shall be punished by a fine or a term of imprisonment not exceeding six months.”

42.  The relevant provisions of the currently applicable Criminal Code (Official Gazette no. 125/2011, with further amendments) read:

Article 307

“(1)  Whoever, without authorisation, discloses what he or she has learnt in ... administrative proceedings ... and what, pursuant to the law or a decision based upon the law, is deemed to be confidential, shall be punished by a term of imprisonment of up to three years.

(2)  The sanction under paragraph 1 of this Article shall be applicable with respect to anyone who, without a court authorisation, discloses the course of the proceedings which are according to the law or the court decision confidential or who, without court authorisation, discloses the course of ... the proceedings concerning the protection of the rights and interests of a child, or who discloses a decision from those proceedings.”

43.  The Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku, Official Gazette no. 110/1997, with further amendments), as applicable at the relevant time, provided as follows:

Article 2

“(1)  Criminal proceedings shall only be instituted and conducted upon the order of a qualified prosecutor. ...

(2)  In respect of criminal offences subject to public prosecution, the qualified prosecutor shall be the State Attorney, and in respect of criminal offences that may be prosecuted privately, the qualified prosecutor shall be a private prosecutor.

(3)  Unless otherwise provided for by law, the State Attorney shall undertake a criminal prosecution where there is a reasonable suspicion that an identified person has committed a criminal offence subject to public prosecution, and where there are no legal impediments to the prosecution of that person.

...”

Article 173

“(1)  Criminal complaints shall be submitted to the competent State Attorney in writing or orally.”

Article 174

“(1)  The State Attorney shall reject a criminal complaint by a reasoned decision if the offence in question is not an offence subject to automatic prosecution, if the prosecution is time-barred or an amnesty or pardon has been granted, or [if] other circumstances excluding criminal liability or prosecution exist, or [if] there is no reasonable suspicion that the suspect has committed the offence. ...”

Article 321

“(1)  The taking of evidence concerns matters which the trial court considers relevant for the judgment ...”

Article 322

“(1)  The parties and the victim may lodge requests for the taking of further evidence up to the end of the hearing ...

...

(4)  A request for the taking of evidence may be dismissed if ...

...

2)  if the facts of the matter at issue have already been established or are irrelevant, or if there is no link between the matter whose facts are supposed to be established and the operative matters in the case, or if such a link cannot be established because of some legal impediment (an irrelevant request)

3)  if there is a suspicion that, with the evidence proposed, the facts of the relevant matter could either not be established at all or could only be established with significant difficulties, or if the evidence at issue could not be obtained in the course of the proceedings and it is probable that it cannot be obtained within a reasonable time (an inapplicable request) ...

(5)  The decision by which the request for the taking of evidence is dismissed must be reasoned ...”

Article 354

“A judgment acquitting the accused shall be adopted when:

(1)  the offence with which the accused is charged is not a criminal offence under the law;

(2)  there are circumstances that exclude the accused’s guilt;

(3)  it has not been proved that the accused committed the criminal offence with which he or she is charged.”

44.  The relevant provision of the applicable Family Act at the time (Obiteljski zakon, Official Gazette no. 116/2003, with further amendments) provided as follows:

Court proceedings

General provisions

Section 263

“The provisions of this part of the Act provide for the rules which the courts must apply when deciding in civil disputes, non-contentious proceedings and the special execution or interim measures proceedings in marital and family matters and other matters regulated under this Act.”

Section 264

“In the proceedings referred to in Section 263 of this Act the provisions of the Civil Procedure Act and the Enforcement Act shall apply, if something is not differently regulated under this Act.”

Section 271

“In the proceedings concerning [personal] status matters the public is excluded.”

45.  The Administrative Procedure Act (Zakon o općem upravnom postupku, Official Gazette nos. 53/1991 and 103/1996), applicable at the relevant time, provided:

Section 1

“This Act shall be applicable when administrative and other State bodies (in administrative matters) directly applying the law decide on the rights and obligations or legal interests of citizens ...”

Article 150

(1)  The oral hearing is open to the public.

(2)  The official conducting the proceedings may close either all or part of the oral hearing to the public:

...

3)  if relations within a family have to be discussed;

...

(3)  Any interested party may file an application for the public to be excluded.

(4)  As regards the public being excluded, an order [in this regard] has to be adopted, which has to be explained and publicly pronounced.

(5)  The public may not be excluded at the moment when the order is pronounced.

Form and content of a decision

Article 206

“(1)  Every decision has to be identified as such. ...

(2)  The decision has to be adopted in writing. ...

(3)  A written decision shall include: an introduction, an operative part, a statement of reasons, instructions about the legal remedy, an indication of which authority [has adopted the decision], with the number and date of the decision, [and] a signature of the [relevant] official and a seal of the authority. ...

...

(5)  The party has to be provided with either the original [decision] or a certified copy of the decision.

 Section 207

(1)  The introduction of the decision shall include: an indication of which authority is adopting the decision, rules on its jurisdiction, the name of the party and his or her legal [and other] representative, if he has one, and a brief explanation of the subject matter of the proceedings”

Section 208

“(1)  The operative part shall contain an indication of the decision on the subject matter of the proceedings and on all parties’ requests which have not been separately decided during the proceedings.

(2)  The operative part shall be brief and specific and, when necessary, may be divided in several points.”

46.  The relevant provision of the Media Act (Zakon o medijima, Official Gazette no. 59/2004) reads as follows:

Section 16(1)

“The media shall respect the privacy ... particularly of children ... It is prohibited to publish information disclosing the identity of a child if that endangers the well-being of the child.”

47.  The Code of Honour of Croatian Journalists (Kodeks časti hrvatskih novinara, 2009) provides that journalists should not abuse the trust of their sources and should advise the source of the context in which the given information will be published (paragraph 8). Journalists must also comply with the provisions on the confidentiality of data. Breaches of these provisions are permitted only if such provisions are abused with a view to prevent the publication of information of a particular public interest (paragraph 10).

48.  Furthermore, journalists must act to protect privacy from any sensationalistic reporting. Breaches of a person’s privacy are permitted only if that is justified by an overriding public interest (paragraph 14). Special care is required when reporting about, amongst other, accidents and family tragedies. Journalists should avoid interviewing or showing persons who are directly or indirectly affected by the events in question, unless there is an overriding public interest. However, in that case, the journalist must take into account honour and reputation and dignity of the person subject to the reporting (paragraph 15). When reporting about court proceedings, the journalist must respect the integrity and feelings of all parties to a dispute (paragraph 17). Journalists should not take any action endangering wellbeing of a child which includes, amongst other, direct or indirect disclosure of the child’s identity. In this connection, the well-being of the child overrides the public interest (paragraph 19).

  1. RELEVANT INTERNATIONAL MATERIALS

49.  The relevant provisions of the United Nations Convention on the Rights of the Child, 20 November 1989, read as follows:

Article 3

“1.  In all actions concerning children, whether undertaken by public or private social welfare institutions, courts of law, administrative authorities or legislative bodies, the best interests of the child shall be a primary consideration.”

Article 16

“1.  No child shall be subjected to arbitrary or unlawful interference with his or her privacy, family, home or correspondence, nor to unlawful attacks on his or her honour and reputation.

2.  The child has the right to the protection of the law against such interference or attacks.”

50.  The relevant parts of the General comment No. 14 (2013) on the right of the child to have his or her best interests taken as a primary consideration (art. 3, para. 1) read as follows:

“A.  Legal analysis of article 3, paragraph 1

1.  “In all actions concerning children”

(a)  “in all actions”

17.  Article 3, paragraph 1 seeks to ensure that the right is guaranteed in all decisions and actions concerning children. This means that every action relating to a child or children has to take into account their best interests as a primary consideration. The word “action” does not only include decisions, but also all acts, conduct, proposals, services, procedures and other measures.

18.  Inaction or failure to take action and omissions are also “actions”, for example, when social welfare authorities fail to take action to protect children from neglect or abuse.

(b)  “concerning”

19.  The legal duty applies to all decisions and actions that directly or indirectly affect children. Thus, the term “concerning” refers first of all, to measures and decisions directly concerning a child, children as a group or children in general, and secondly, to other measures that have an effect on an individual child, children as a group or children in general, even if they are not the direct targets of the measure. As stated in the Committee’s general comment No. 7 (2005), such actions include those aimed at children (e.g. related to health, care or education), as well as actions which include children and other population groups (e.g. related to the environment, housing or transport) (para. 13 (b)). Therefore, “concerning” must be understood in a very broad sense.

...

4.  “Shall be a primary consideration”

36.  The best interests of a child shall be a primary consideration in the adoption of all measures of implementation. The words “shall be” place a strong legal obligation on States and mean that States may not exercise discretion as to whether children’s best interests are to be assessed and ascribed the proper weight as a primary consideration in any action undertaken.

37.  The expression “primary consideration” means that the child’s best interests may not be considered on the same level as all other considerations. This strong position is justified by the special situation of the child: dependency, maturity, legal status and, often, voicelessness. Children have less possibility than adults to make a strong case for their own interests and those involved in decisions affecting them must be explicitly aware of their interests. If the interests of children are not highlighted, they tend to be overlooked.

38.  In respect of adoption (art. 21), the right of best interests is further strengthened; it is not simply to be “a primary consideration” but “the paramount consideration”. Indeed, the best interests of the child are to be the determining factor when taking a decision on adoption, but also on other issues.

39.  However, since article 3, paragraph 1, covers a wide range of situations, the Committee recognizes the need for a degree of flexibility in its application. The best interests of the child – once assessed and determined – might conflict with other interests or rights (e.g. of other children, the public, parents, etc.). Potential conflicts between the best interests of a child, considered individually, and those of a group of children or children in general have to be resolved on a case-by-case basis, carefully balancing the interests of all parties and finding a suitable compromise. The same must be done if the rights of other persons are in conflict with the child’s best interests. If harmonization is not possible, authorities and decision-makers will have to analyse and weigh the rights of all those concerned, bearing in mind that the right of the child to have his or her best interests taken as a primary consideration means that the child’s interests have high priority and not just one of several considerations. Therefore, a larger weight must be attached to what serves the child best.

40.  Viewing the best interests of the child as “primary” requires a consciousness about the place that children’s interests must occupy in all actions and a willingness to give priority to those interests in all circumstances, but especially when an action has an undeniable impact on the children concerned.”

51.  The Guidelines of the Committee of Ministers of the Council of Europe on child-friendly justice, 17 November 2010, in the part concerning the protection of private and family life in the context of judicial proceedings, provide as follows:

6.  The privacy and personal data of children who are or have been involved in judicial or non-judicial proceedings and other interventions should be protected in accordance with national law. This generally implies that no information or personal data may be made available or published, particularly in the media, which could reveal or indirectly enable the disclosure of the child’s identity, including images, detailed descriptions of the child or the child’s family, names or addresses, audio and video records, etc.

7.  Member states should prevent violations of the privacy rights as mentioned under guideline 6 above by the media through legislative measures or monitoring selfregulation by the media.

8.  Member states should stipulate limited access to all records or documents containing personal and sensitive data of children, in particular in proceedings involving them. ...

...

10.  Professionals working with and for children should abide by the strict rules of confidentiality, except where there is a risk of harm to the child.”

52.  In the Explanatory memorandum to the Guidelines, it is further explained as follows:

“59.  Other possible ways to protect the privacy in the media are, inter alia, granting anonymity or a pseudonym, using screens or disguising voices, deletion of names and other elements that can lead to the identification of a child from all documents, prohibiting any form of recording (photo, audio, video), etc.

60.  Member states have positive obligations in this respect. Guideline 7 reiterates that monitoring on either legally binding or professional codes of conduct for the press is essential, given the fact that any damage made after publication of names and/or photos is often irreparable.

61.  Although the principle of keeping identifiable information inaccessible to the general public and the press remains the guiding one, there might be cases where exceptionally the child may benefit if the case is revealed or even publicised widely, for example, where a child has been abducted. Equally, the issue at stake may benefit from public exposure to stimulate advocacy or awareness raising.”

53.  The relevant part of the Recommendation CM/Rec(2018)7 of the Committee of Ministers to member States on Guidelines to respect, protect and fulfil the rights of the child in the digital environment, 4 July 2018, provides as follows:

“26.  Children have a right to private and family life in the digital environment, which includes the protection of their personal data and respect for the confidentiality of their correspondence and private communications.

27.  States must respect, protect and fulfil the right of the child to privacy and data protection. States should ensure that relevant stakeholders, in particular those processing personal data, but also the child’s peers, parents or carers, and educators, are made aware of and respect the child’s right to privacy and data protection.”

54.  In the European Union Fundamental Rights Agency (FRA) study on Child-friendly justice: Perspectives and experiences of professionals on children’s participation in civil and criminal judicial proceedings in 10 EU Member States (2015) the following was noted:

“A child’s privacy is also at serious risk when he or she comes into contact with the justice system, especially when the case catches the attention of the media. Bearing this in mind, the Council of Europe guidelines establish a range of safeguards to ensure that children’s privacy is fully protected. In particular, personal information about children and their families, including names, pictures, addresses, should not be published by the media. The use of video cameras should be encouraged whenever a child is being heard or giving evidence. In these cases, the people present should be limited to those who are directly involved, and any information provided by the child should be kept confidential if there is a risk that the child might be hurt. Furthermore, access to and transfer of personal data should take place only when absolutely necessary, and taking into account the child’s best interests.”

55.  In the further FRA study on Child-friendly justice – perspectives and experiences of children and professionals (2017), the following was noted:

“Children convey being scared and stressed about insufficient confidentiality and data protection when they participate in legal proceedings. They are afraid that details of their cases and the proceedings may become public. Several children complained about details of their judicial cases becoming known in their schools, communities or neighbourhoods. Children reported feeling distressed when people in their environment knew about their role in proceedings, their family situation or the court’s decisions. Sometimes children also reported being bullied or stigmatised by their peers or in the local community due to information revealed by teachers, parents, relatives, professionals, or through the media.”

56.  Accordingly, FRA expressed the following opinion (Opinion 24):

“EU Member States and, as appropriate, the EU must ensure that appropriate legislation and measures protect the identity and privacy of children involved in court proceedings – for example, by excluding the public from the court room or using live video links or pre-recorded testimony in hearings. Steps need to be taken to ensure that children’s personal data remain strictly confidential and are kept from the media and the general public. Recordings need to be safely stored and children’s identities protected online, in all areas of law and independent of the child’s role in proceedings. Personal data should only be accessed and transferred when absolutely necessary, and always take the child’s best interests and opinions into account.”

THE LAW

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 10 OF THE CONVENTION

57.  The applicant complained that her criminal conviction for breaching the confidentiality of administrative custody proceedings had been contrary to Article 10 of the Convention, the relevant parts of which read as follows:

“1.  Everyone has the right to freedom of expression. This right shall include freedom to hold opinions and to receive and impart information and ideas without interference by public authority ...

2.  The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society, in the interests of national security, territorial integrity or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, for the protection of the reputation or rights of others, for preventing the disclosure of information received in confidence, or for maintaining the authority and impartiality of the judiciary.”

  1. Admissibility
    1. Applicability of Article 10 of the Convention

(a)  The parties’ arguments

58.  The Government contended that the information which the applicant had unlawfully conveyed to the public fell out of the scope of the protection under Article 10. In the Government’s view, there was no indication that there had been any attempt by the public authorities to silence the applicant in her criticism of the work of the social welfare centres in question. The only reason why the applicant had been punished was because she had disclosed the details of confidential custody proceedings to the public. Otherwise, the applicant had been free to criticise the work of the social welfare centres, and in fact their work had been criticised in the media before. In these circumstances, the Government considered that the applicant’s complaint under Article 10 was manifestly ill-founded.

59.  The applicant pointed out that the Court had already accepted that different forms of expression of various information and opinions, including those amounting to criticism of the work of domestic authorities, fell within the scope of Article 10 of the Convention. Thus, in the applicant’s view, given that her statements and the whole context of the disputed television report had been aimed at criticising the work of the social welfare centres in the custody proceedings concerning N.G., there was no doubt that her statements fell under the scope of Article 10.

(b)  The Court’s assessment

60.  At the outset the Court notes that although the Government pleaded that the applicant’s complaint was manifestly ill-founded, they essentially challenged the applicability of Article 10 of the Convention in the circumstances of the present case. As the question of applicability is an issue of the Court’s jurisdiction ratione materiae, the Court will address it at the admissibility stage of its assessment (see Denisov v. Ukraine [GC], no. 76639/11, § 93, 25 September 2018).

61.  The Court reiterates that Article 10 is applicable not only to “information” or “ideas” that are favourably received or regarded as inoffensive or as a matter of indifference, but also to those that offend, shock or disturb. Such are the demands of pluralism, tolerance and broadmindedness without which there is no “democratic society” (see, amongst many others, Morice v. France [GC], no. 29369/10, § 124, 23 April 2015; Bédat v. Switzerland [GC], no. 56925/08, § 48, 29 March 2016; and Medžlis Islamske Zajednice Brčko and Others v. Bosnia and Herzegovina [GC], no 17224/11, § 75, 27 June 2017). Moreover, Article 10 protects not only the substance of the ideas and information expressed, but also the form in which they are conveyed (see, for instance, Palomo Sánchez and Others v. Spain [GC], nos. 28955/06 and 3 others, § 53, ECHR 2011).

62.  According to the Court’s case-law, it would be inconceivable to consider that there can be no prior or contemporaneous discussion of the subject matter of court proceedings, be it in specialised journals, in the general press or amongst the public at large (see Dupuis and Others v. France, no. 1914/02, § 35, 7 June 2007). Indeed, Article 10 finds its applicability, for instance, in cases of public dissemination of confidential information in the media (see Stoll v. Switzerland [GC], no. 69698/01, §§ 108-112, ECHR 2007V), including information related to the alleged malfunctioning of public services (see Ricci v. Italy, no. 30210/06, § 42, 8 October 2013), as well as information covered by the confidentiality of judicial proceedings (see Bédat, cited above, §§ 44-47 and 55).

63.  However, it is widely recognised to be a legitimate interest to afford special protection to the confidentiality of the relevant proceedings concerning children and to limit access to related records and documents containing personal and sensitive data of children in order to protect their privacy (see paragraphs 49-56 above). Still, there is, as a matter of principle, no reason to consider that the above principles under Article 10 do not apply with respect to such proceedings. However, in applying these principles the best interests of the child should be taken into account as a primary consideration (see paragraphs 49-50 above and 97-98 below).

64.  In the present case, the applicant in a television show sought to raise her concerns about the alleged malfunctioning of the social welfare services in relation to their handling of her granddaughter’s custody proceedings, and thereby, according to the domestic authorities, disclosed information covered by the confidentiality of those proceedings. In these circumstances, and in the light of its case-law, the Court finds that Article 10 is applicable to the present case. The Government’s objection challenging its applicability must therefore be rejected.

  1. Exhaustion of domestic remedies

(a)  The parties’ arguments

65.  The Government submitted that the applicant had failed to raise properly her complaints of a breach of her right to freedom of expression under Article 10 of the Convention before the domestic courts. In particular, she had failed to substantiate her complaints before the Constitutional Court and had thus prevented that court from examining on the merits her arguments concerning the alleged breach of Article 10.

66.  The applicant argued that she had complained of a breach of her right to freedom of expression throughout the domestic proceedings. In particular, she had raised the issue in her appeal before the criminal courts in so far as that was relevant for their assessment of the charges against her under Article 305 of the Criminal Code. Moreover, in her constitutional complaint before the Constitutional Court, she had explicitly relied on Article 10 of the Convention and provided detailed reasons as to why there had been a breach of her right to freedom of expression.

(b)  The Court’s assessment

67.  Article 35 § 1 of the Convention requires that complaints intended to be made subsequently before the Court should have been made to the appropriate domestic body, at least in substance and in compliance with the formal requirements and time-limits laid down in domestic law (see Vučković and Others v. Serbia (preliminary objection) [GC], nos. 17153/11 and 29 others, § 72, 25 March 2014).

68.  In the present case, in the course of the criminal proceedings the applicant raised in substance the issues pertaining to the question of her freedom of expression by pointing to the context and background of her participation in the television show and the disclosure of various pieces of information during her interview (see paragraphs 21, 25, 27 and 35 above). In the proceedings before the Constitutional Court, which particularly concerned the examination of the case from the perspective of the relevant Convention and Constitution requirements, the applicant explicitly relied on Article 10 of the Convention and the corresponding provision of the Constitution. Moreover, relying on the Court’s case-law, she elaborated on the reasons why her conviction had fallen short of the requirements of Article 10 of the Convention (see paragraph 37 above).

69.  In view of the above, the Court accepts that the applicant provided the domestic authorities with the opportunity which is in principle intended to be afforded to Contracting States by Article 35 § 1 of the Convention, of putting right the violations alleged against them (see, for instance, Guberina v. Croatia, no. 23682/13, § 52, 22 March 2016, with further references). The Court therefore rejects the Government’s objection.

  1. Conclusion

70.  The Court notes that the applicant’s complaint is not manifestly illfounded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. The parties’ arguments

(a)  The applicant

71.  The applicant argued that there had clearly been an interference with her right to freedom of expression on account of her criminal conviction for the statements made in the disputed television show. In her view, there was serious doubt as to the lawfulness of that interference, since the domestic law did not regulate in a clear and comprehensive manner the issue of the confidentiality of administrative proceedings and the consequences of a breach of that confidentiality. Moreover, it was not clear to her why she had really been convicted: for disclosing the child’s name or for disclosing information about the course of the administrative proceedings. If it was for the former reason, then, in her view, Article 305 of the Criminal Code had clearly been inapplicable, since that provision did not address the issue of the identity of a child participating in proceedings. No other domestic provision declared the identity of a child confidential information. In any event, N.G.’s name had been disclosed to the public on a large scale beforehand, and nobody had been prosecuted because of that. On the other hand, if she had been convicted for disclosing information about the course of the administrative proceedings, then it was not clear to her which part of the proceedings had been confidential, particularly since information about the course of the administrative proceedings had already been disclosed by the Centre’s director.

72.  The applicant further argued that she had never been clearly informed of the confidentiality of the administrative proceedings, and the domestic administrative authorities and courts had treated the issue of confidentiality differently in the course of the various sets of proceedings concerning custody and other rights in respect of N.G. In the applicant’s view, all this confusion over the confidentiality of the proceedings had not been clarified by the criminal courts, although they had found her guilty of breaching such unclear confidentiality rules. She added that they had never clearly established who had shown the decisions from the administrative custody proceedings to the journalists.

73.  In the applicant’s view, it was clear that the criminal prosecution had been aimed at silencing her criticism of the manner in which the domestic authorities had handled N.G.’s case. This aim had been achieved, as after her criminal conviction she had effectively been silenced and had refrained from any criticism, fearing that the suspension element of her custodial sentence could be revoked and she could be imprisoned. She stressed that nothing confidential concerning N.G.’s custody proceedings had been disclosed, as all the relevant information had already been disclosed to the public on a number of occasions. The applicant also submitted that her criminal conviction had been excessive, as the domestic authorities had had other means to ensure that she complied with the rule of confidentiality, such as warning her about what information they considered to be confidential. In addition, the domestic courts had failed to take into account the fact that she had never acted contrary to the interests of N.G. Referring to the Government’s argument that her sentence could be erased from the criminal record (see paragraph 76 below), the applicant argued that her rehabilitation and the erasure of that criminal record had nothing to do with her conviction. She pointed to the fact that rehabilitation was an automatic measure under the relevant domestic law, which had nothing to do with the particular circumstances of her case.

(b)  The Government

74.  The Government stressed that the applicant had not been convicted for criticising the social welfare centres, but because during her interview for the Proces television show she had shown to the journalist and the cameraman a decision adopted in the confidential custody proceedings, which had amounted to unjustified disclosure of confidential information from a family-related dispute. In the Government’s view, although it was not possible to see in the television report who had showed the decision to the journalists, there could be no doubt that it had been the applicant, since she had had a pile of documents in front of her and had gone through those documents and pointed to something during the interview. Moreover, her statements as to the manner in which the document had become available to the journalists had been inconsistent, which supported the conclusion that she had been behind its disclosure to the public.

75.  The Government further argued that it had been legitimate to restrict public access to the information from the custody proceedings, and the applicant had no reason or justification for her conduct, particularly since she had clearly been aware that the custody proceedings were confidential. In this connection, the applicant could not rely on the fact that an official from the Centre had previously participated in the Provjereno television show, as on that occasion she had provided only limited information on the course of the custody proceedings. The Government considered that the applicant had clearly acted contrary to the rule of the confidentiality of custody proceedings under the Family Act, and thus her conviction had been lawful. The Government also submitted that the applicant’s conviction had pursued a legitimate aim of protecting the rights of N.G. and ensuring the proper conduct of the custody proceedings, proceedings which had to be conducted in accordance with the principle of the best interests of the child. Moreover, the applicant’s conviction had pursued the aim of protecting the authority of the judiciary.

76.  In the context of the proportionality assessment, the Government argued that it was a duty of the State to prosecute any unlawful conduct, irrespective of the particular consequences of that conduct. Thus, the fact that the criminal complaint had been lodged by N.G.’s uncle had been of no relevance, as the domestic authorities had been obliged to react, even if they had considered that the applicant’s conduct had not created significant consequences. Moreover, the fact that N.G.’s name had already been known to the public before the applicant’s interview in Proces had been of no relevance to the applicant’s duty not to disclose confidential information to the public. In this connection, the Government argued that the applicant had not been convicted for disclosing N.G.’s name to the public, but for disclosing a confidential decision from the custody proceedings. In any event, in the Government’s view, if the applicant had wanted to criticise the work of the social welfare centres, she had had various means at her disposal other than committing a criminal offence. The Government further submitted that the domestic courts had properly examined all the relevant circumstances of the case. The Government also argued that the applicant’s suspended sentence had not been excessive, particularly since it could be erased from her criminal record.

  1. The Court’s assessment

(a)  Existence of an interference

77.  The Court has already found above that Article 10 of the Convention is applicable in the circumstances of the present case, where the applicant sought to raise her concerns about the alleged malfunctioning of the social welfare services’ handling of her granddaughter’s custody proceedings in public and thereby, according to the domestic authorities, disclosed information covered by the confidentiality of those proceedings (see paragraph 64 above). In these circumstances, her criminal conviction for the disclosure of information from confidential custody proceedings amounts to an interference with her Article 10 rights (see, mutatis mutandisStoll, §§ 46-47 and 108; Ricci, § 42; and Bédat, §§ 44, 47 and 55, all cited above).

(b)  Whether the interference was prescribed by law

(i) General principles

78.  The expression “prescribed by law” in the second paragraph of Article 10 not only requires that the impugned measure should have a legal basis in domestic law, but also refers to the quality of the law in question, which should be accessible to the person concerned and foreseeable as to its effects. The notion of “quality of the law” requires, as a corollary of the foreseeability test, that the law be compatible with the rule of law; it thus implies that there must be adequate safeguards in domestic law against arbitrary interferences by public authorities (see Magyar Kétfarkú Kutya Párt v. Hungary [GC], no. 201/17, § 93, 20 January 2020, with further references).

79.  As regards the requirement of foreseeability, the Court has repeatedly held that a norm cannot be regarded as a “law” within the meaning of Article 10 § 2 unless it is formulated with sufficient precision to enable a person to regulate his or her conduct. That person must be able – if need be with appropriate advice – to foresee, to a degree that is reasonable in the circumstances, the consequences which a given action may entail. Those consequences need not be foreseeable with absolute certainty. Whilst certainty is desirable, it may bring in its train excessive rigidity, and the law must be able to keep pace with changing circumstances. Accordingly, many laws are inevitably couched in terms which, to a greater or lesser extent, are vague, and whose interpretation and application are questions of practice. A law which confers a discretion is not in itself inconsistent with the requirement of foreseeability, provided that the scope of the discretion and the manner of its exercise are indicated with sufficient clarity, having regard to the legitimate aim of the measure in question, to give the individual adequate protection against arbitrary interference (Ibid., § 94, and cases cited therein).

80.  That said, it is not for the Court to express a view on the appropriateness of the methods chosen by the legislature of a respondent State to regulate a given field. Its task is confined to determining whether the methods adopted and the effects they entail are in conformity with the Convention (see Magyar Helsinki Bizottság v. Hungary [GC], no. 18030/11, § 184, 8 November 2016). Moreover, although it is primarily for the national authorities, notably the courts, to interpret and apply domestic law (see, among other authorities, Karácsony and Others v. Hungary [GC], nos. 42461/13 and 44357/13, § 123, 17 May 2016, with further references), the Court must satisfy itself that the impugned interference was based on a reasonable interpretation of the relevant law (see M.P. v. Finland, no. 36487/12, § 50, 15 December 2016, and cases cited therein).

81.  The Court would also reiterate that in proceedings originating in an individual application under Article 34 of the Convention, its task is not to review domestic law in the abstract but to determine whether the way in which it was applied to, or affected, the applicant gave rise to a breach of the Convention (see Žaja v. Croatia, no. 37462/09, § 91, 4 October 2016; see also Perinçek v. Switzerland [GC], no. 27510/08, § 136, ECHR 2015 (extracts), with further references).

82.  A margin of doubt in relation to borderline facts does not by itself make a legal provision unforeseeable in its application. Nor does the mere fact that a provision is capable of more than one construction mean that it fails to meet the requirement of “foreseeability” for the purposes of the Convention. The role of adjudication vested in the courts is precisely to dissipate such interpretational doubts as remain, taking into account the changes in everyday practice (see Gorzelik and Others v. Poland [GC], no. 44158/98, § 65, ECHR 2004I). As regards the scope of the notion of foreseeability, it depends to a considerable degree on the content of the instrument in question, the field it is designed to cover and the number and status of those to whom it is addressed (see, among many other authorities, Delfi AS, cited above, § 122, and Gorzelik and Others, cited above, § 65).

83.  Moreover, when using the “blanket reference” or “legislation by reference” technique in criminalising acts or omissions the referencing provision and the referenced provision, read together, must enable the individual concerned to foresee, if need be with the help of appropriate legal advice, what conduct would make him or her criminally liable (Advisory opinion concerning the use of the “blanket reference” or “legislation by reference” technique in the definition of an offence and the standards of comparison between the criminal law in force at the time of the commission of the offence and the amended criminal law [GC], request no. P16-2019-001, Armenian Constitutional Court, § 74, 29 May 2020).

(ii) Application of the above principles to the present case

84.  In the present case, the applicant’s conviction was based on Article 305 § 1 of the 1997 Criminal Code. That provision – as opposed to the current regulation (see paragraphs 41-42 above) – did not specifically forbid the disclosure of information in proceedings concerning the protection of the rights and interests of a child. However, it proscribed the disclosure without authorisation of information which a person learnt in administrative proceedings, provided that the information in question was deemed to be confidential, according to the law or a decision based upon the law (see paragraph 41 above).

85.  In this connection, the Court notes that Article 305 § 1 of the 1997 Criminal Code is a blanket norm (see paragraph 83 above) and that, when convicting the applicant, the Municipal Court also relied on section 271 of the Family Act, which provided that the public was excluded from the proceedings concerning personal status matters (see paragraphs 33 and 44 above).

86.  However, it is unclear from the reasoning of the Municipal Court how and on which grounds Section 271 of the Family Act applied with respect to the administrative proceedings before the Centre (see paragraph 44 above) since it formally regulates the exclusion of public from court proceedings.

87.  In this connection, it should also be noted that it could be understood from the reasoning of the Municipal Court that the exclusion of the public from the administrative proceedings concerning child care matters operated in an automatic and absolute manner. However, that would sit uncomfortably with the requirements of the Constitution where any exclusion of public from such proceedings must be subject to a strict proportionality control (see paragraph 39 above). Moreover, the Court has accepted under Article 6 of the Convention that in the proceedings relating to the issues of child custody it is legitimate to designate an entire class of cases as an exception to the general rule that proceedings should take place in public – where considered necessary in the interests of juveniles or the protection of the private life of the parties - although the need for such a measure must always be subject to the Court’s control (see B. and P. v. the United Kingdom, nos. 36337/97 and 35974/97, §§ 38-39, ECHR 2001 III).

88.  On the other hand, the Court notes that during the domestic proceedings the applicant never complained of the exclusion of the public in the custody proceedings. It further notes that, as the applicant herself acknowledged, she had been advised by her lawyer that she should not disclose the identity of the child and she claimed that she had warned journalists that custody proceedings were confidential. The Municipal Court relied on these facts in coming to its conclusion that she had knowingly violated the confidentiality of the proceedings (see paragraph 32 above). In addition, the Municipal Court found that the relevant custody proceedings before the Centre had formally excluded the public from the proceedings (see paragraphs 30 and 44 above), a finding which the Court has no reason to call into question.

89.  Having regard to its findings below, the Court considers that it does not have to reach a definite conclusion on the question of lawfulness of the impugned interference.

(c)  Whether the interference pursued a legitimate aim

90.  The Government invoked the legitimate aim of protecting the rights and interests of others, namely N.G.’s rights and her interests in the custody proceedings, and protecting the authority of the judiciary.

91.  In view of the sensitive issues involved in matters concerning children, where the best interests of the child must be a primary consideration (see, for instance, Paradiso and Campanelli v. Italy [GC], no. 25358/12, § 208, 24 January 2017), and in view of the fact that the confidentiality of proceedings concerning children’s personal matters protects, amongst other things, the privacy of the child (see B. and P. v. the United Kingdom, cited above, §§ 38 and 52), the Court can accept that the interference in question pursued the legitimate aim of protecting the rights and interests of others, namely N.G.

(d)  Necessary in a democratic society

(i) General principles

92.  The relevant principles for assessing the necessity of an interference with the exercise of freedom of expression, as recently set out in the Court’s case-law (see Medžlis Islamske Zajednice Brčko and Others, cited above, § 75), are as follows:

“(i)  Freedom of expression constitutes one of the essential foundations of a democratic society and one of the basic conditions for its progress and for each individual’s self-fulfilment. Subject to paragraph 2 of Article 10, it is applicable not only to ‘information’ or ‘ideas’ that are favourably received or regarded as inoffensive or as a matter of indifference, but also to those that offend, shock or disturb. Such are the demands of pluralism, tolerance and broadmindedness without which there is no ‘democratic society’. As set forth in Article 10, this freedom is subject to exceptions, which ... must, however, be construed strictly, and the need for any restrictions must be established convincingly ...

(ii)  The adjective ‘necessary’, within the meaning of Article 10 § 2, implies the existence of a ‘pressing social need’. The Contracting States have a certain margin of appreciation in assessing whether such a need exists, but it goes hand in hand with European supervision, embracing both the legislation and the decisions applying it, even those given by an independent court. The Court is therefore empowered to give the final ruling on whether a ‘restriction’ is reconcilable with freedom of expression as protected by Article 10.

(iii)  The Court’s task, in exercising its supervisory jurisdiction, is not to take the place of the competent national authorities but rather to review under Article 10 the decisions they delivered pursuant to their power of appreciation. This does not mean that the supervision is limited to ascertaining whether the respondent State exercised its discretion reasonably, carefully and in good faith; what the Court has to do is to look at the interference complained of in the light of the case as a whole and determine whether it was ‘proportionate to the legitimate aim pursued’ and whether the reasons adduced by the national authorities to justify it are ‘relevant and sufficient’... In doing so, the Court has to satisfy itself that the national authorities applied standards which were in conformity with the principles embodied in Article 10 and, moreover, that they relied on an acceptable assessment of the relevant facts ...”

93.  It is further to be reiterated that all persons who exercise their freedom of expression undertake “duties and responsibilities”, the scope of which depends on their situation and the technical means they use (see Stoll, cited above, § 102, and Klein v. Slovakia, no. 72208/01, § 47, 31 October 2006). Thus, their freedom of expression set forth in Article 10 is subject to exceptions, which must, however, be construed strictly, and the need for any restrictions must be established convincingly (see Erla Hlynsdόttir v. Iceland, no. 43380/10, § 57, 10 July 2012, with further references).

94.  According to the Court’s case-law, a high level of protection of freedom of expression, with the authorities thus having a particularly narrow margin of appreciation, will normally be accorded where remarks concern a matter of public interest (see Morice, cited above, § 125), which may include issues related to the functioning of a system for deciding on the custody rights and fate of children (see De Haes and Gijsels v. Belgium, 24 February 1997, § 39, Reports of Judgments and Decisions 1997I). Moreover, when a particular expression constitutes criticism directed at State bodies acting in an official capacity, those bodies must accept wider limits of acceptable criticism than private individuals (see Novaya Gazeta and Milashina v. Russia, no. 45083/06, § 62, 3 October 2017, and Morice, cited above, § 131, concerning the context of “maintaining the authority of the judiciary”).

95.  It is possible that in the particular circumstances of a case, such as in the case at issue, the exercise of an applicant’s freedom of expression under Article 10 conflicts with the rights of the child under Article 8, including that of the child’s privacy. There is a general acknowledgment in the Court’s case-law under Article 8 of the importance of privacy and the values to which it relates. These values include, among others, well-being and dignity (see Beizaras and Levickas v. Lithuania, no. 41288/15, § 117, 14 January 2020), personality development (see Von Hannover v. Germany (no. 2) [GC], nos. 40660/08 and 60641/08, § 95, ECHR 2012), physical and psychological integrity (see Söderman, cited above, § 80), relations with other human beings (see Couderc and Hachette Filipacchi Associés v. France [GC], no. 40454/07, § 83, ECHR 2015 (extracts)), the protection of personal data (see M.L. and W.W. v. Germany, nos. 60798/10 and 65599/10, § 87, 28 June 2018) and the person’s image (see Reklos and Davourlis v. Greece, no. 1234/05, § 38, 15 January 2009).

96.  In cases which require the right to respect for private life to be balanced against the right to freedom of expression, the Court has held that the outcome of the application should not, in principle, vary according to whether it has been lodged with the Court under Article 8 or Article 10 of the Convention. Indeed, these rights deserve equal respect and thus the margin of appreciation should in principle be the same (see Satakunnan Markkinapörssi Oy and Satamedia Oy v. Finland [GC], no. 931/13, § 163, 27 June 2017).

97.  However, as the Court confirmed on many occasions, where children are involved, their best interests must be taken into account (see Tuquabo-Tekle and Others v. the Netherlands, no. 60665/00, § 44, 1 December 2005; mutatis mutandisPopov v. France, nos. 39472/07 and 39474/07, §§ 139-140, 19 January 2012; Neulinger and Shuruk v. Switzerland, cited above, § 135; and X v. Latvia [GC], no. 27853/09, § 96, ECHR 2013). In connection with this particular point the Court reiterates that there is a broad consensus – including in international law – in support of the idea that in all decisions concerning children, directly or indirectly, their best interests are a primary consideration (see among many, Paradiso and Campanelli, cited above, § 208 and Article 3 of the Convention on the Rights of the Child, cited in paragraph 49 above).

98.  The expression “primary consideration” does not mean that the child’s best interests may be considered as necessarily determinative, namely that they automatically and absolutely outweigh any conflicting interests. The expression actually means that such interest may not be considered on the same level as all other considerations, but significant weight must be attached to what serves the child’s best interest (see Jeunesse v. the Netherlands [GC], no. 12738/10, § 109, 3 October 2014, and Strand Lobben and Others v. Norway [GC], no. 37283/13, § 207, 10 September 2019).

99.  In this connection, it should be borne in mind that children are particularly vulnerable (see Söderman v. Sweden [GC], no. 5786/08, § 81 ECHR 2013), and the domestic authorities have a duty to ensure that their right to privacy is adequately protected including in certain types of civil proceedings, most notably proceedings related to adoption, child abuse, custody or residency. The Court reiterates that the protection of children’s privacy is in such proceedings a valid reason for excluding the public (see paragraph 63 above). Indeed, protection of confidentiality of such proceedings is essential not only to ensure that the parents and other witnesses feel able to express themselves candidly on highly personal issues without fear of public curiosity or comment (B. and P. v. the United Kingdom, cited above, §§ 37-38), but to protect the child’s personal data for the sake of protecting his or her identity, well-being and dignity, personality development, psychological integrity and relations with other human beings, in particular between family members (see paragraph 96 above).

100.  In the specific context of the need to protect the confidentiality of information, one of the considerations is whether the information was (un)known to the public (see Stoll, cited above, § 113). When a particular piece of information has already become known to the public, the interest in maintaining its confidentiality might no longer constitute an overriding requirement (see Weber v. Switzerland, 22 May 1990, §§ 49-51, Series A no. 177, and Aleksey Ovchinnikov v. Russia, no. 24061/04, §§ 49-50, 16 December 2010, with further references). However, this fact will not necessarily remove the protection of Article 8 of the Convention, especially if information was neither revealed by a person concerned nor that person has consented to its disclosure (see, mutatis mutandisEgeland and Hanseid v. Norway, no. 34438/04, §§ 62-63, 16 April 2009, and Shabanov and Tren v. Russia, no. 5433/02, §§ 44-55, 14 December 2006). Indeed, even with respect to a further dissemination of “public information”, the Court found that the interest in publication of that information had to be weighed against privacy considerations (see Von Hannover, cited above, §§ 74-75 and 77). This is so because privacy is not only about maintaining secrecy, but also about preventing intrusion (see Couderc and Hachette Filipacchi Associés, cited above, §§ 86-87 and 138, and Khadija Ismayilova v. Azerbaijan, no. 65286/1357270/14, § 164, 10 January 2019).

101.  As the Court has stressed on many occasions, because of their direct, continuous contact with the realities of the country, a State’s courts are in principle in a better position than an international court to determine how, at a given time, the right balance can be struck between the various interests involved. For this reason, in matters under Article 10 of the Convention, the Contracting States have a certain margin of appreciation in assessing the necessity and scope of any interference in the freedom of expression protected by that Article (see for instance, Bédat, cited above, § 54, with further references).

102.  Where the national authorities have weighed up the interests at stake in compliance with the criteria laid down in the Court’s case-law, strong reasons are required if the Court is to substitute its view for that of the domestic courts (ibid.).  The quality of judicial review is thus of particular importance in the context of the proportionality assessment under Article 10 of the Convention. Indeed, the margin of appreciation is measured by reviewing the extent to which the reasoning of the national courts engages with the general principles under Article 10, and the extent to which the balance struck between the competing rights at domestic level is satisfactory (see M.P. v. Finland, cited above, § 51, and cases cited therein).

(ii) Application of the above principles to the present case

103.  The Court notes that in the present case a legal dispute arose between the applicant’s family and N.G.’s paternal family members over custody and care of N.G., at the time an infant, which followed the exceptionally tragic incident in which N.G.’s parents lost their lives. The case caught the attention of the media, putting the child’s privacy at serious risk (see paragraphs 10-15 above). The Court further notes that by participating in the disputed television show and discussing, amongst other things, the course of the pending administrative custody proceedings by pointing to various deficiencies in the processing of N.G.’s case – many of which, according to the television report, were also acknowledged by the Ministry (see paragraphs 15-17 above) – the applicant engaged in a debate capable of contributing to matters of public interest, particularly as regards the proper functioning of the system of child care proceedings (see paragraph 94 above; and compare Bédat, cited above, § 55).

104.  Accordingly, in the present case, the applicant’s right to inform the public of alleged deficiencies in the manner in which the domestic authorities were handling the case concerning N.G. came up against the right of N.G. to have her privacy, including her identity, protected and against the prohibition on disclosure without authorisation of information revealed during custody proceedings held in private (see paragraphs 41 and 44-45 above). The Court has already had occasion to rule on the matters concerning the disclosure of confidential information, albeit in circumstances different from those in the instant case (see Stoll, § 108; Bédat, § 55; Ricci, § 54, all cited above, and Pinto Coelho v. Portugal, no. 28439/08, § 36, 28 June 2011).

105.  In the Court’s view, a similar logic applies in cases concerning - as the present one - a disclosure of the child’s identity and personal data in the press or on TV in connection with the custody proceedings (see paragraphs 97-98 above). If proceedings are held in private, there may be a reasonable expectation that the information revealed in their course will be kept private (see paragraph 51, 54 and 56 above). The Court emphasises that children, especially infants, have little or no practical control over the use of their personal data, which includes the inability to consent or understand the issues over which their consent would, in case they were adult, be required (see further, paragraphs 51-54 and 56 above).

106.  In this context, the domestic authorities must carefully balance between the freedom to convey remarks concerning a matter of public interest and the necessity of protection of the child’s best interests and privacy rights. In so doing, they must examine the particular circumstances of the case, while bearing in mind that the right of the child to have his or her best interests taken as a primary consideration means that the child’s interests have high priority and are not just one of several considerations. Therefore, a significant weight must be attached to what serves the child’s best interest, especially when an action has an undeniable impact on the child concerned (see paragraphs 51-52 and 98 above).

107.  However, in the judgments of the domestic courts none of the considerations flowing from the Court’s case-law concerning the relevant interests at stake and the conduct of the applicant were balanced against the competing need to protect child’s identity and privacy through ensuring the confidentiality of the administrative custody proceedings by having recourse to criminal law and prosecuting and convicting the applicant under Article 305 § 1 of the Criminal Code.

108.  In particular, the Municipal Court, whose reasoning was accepted and endorsed by both the County Court and the Constitutional Court (see paragraphs 36 and 38 above), failed to consider whether and to what extent the case involved an issue of public interest, and whether the applicant had engaged in a debate capable of contributing to matters of public interest. In this connection, the Court would stress that the confidentiality of custody proceedings cannot be protected at any price. As in other cases where confidentiality has played an important role (see Stoll, cited above, § 128, concerning diplomatic confidentiality, and Bédat, cited above, § 64, concerning the secrecy of judicial investigations), the various aspects of a particular case need to be taken into account, and the various interests at stake need to be weighed against each other.

109.  The Court reiterates that comments on the functioning of a system set in motion to decide on the custody rights and fate of children, in so far as they concern issues of public interest, should enjoy a high level of protection of freedom of expression (see paragraph 94 above). However, in the present case, they should be addressed in the context of the necessity of protection of the child’s privacy, even though she is only an infant, including her identity and the values to which privacy relates such as her well-being and dignity, personality development, psychological integrity and relations with other human beings, in particular between family members, taking into account the best interests of the child as a primary consideration (see paragraphs 97-98 above).

110.  Furthermore, despite a specific request by the applicant in that regard (see paragraphs 25-27 above), the court refused to consider issues related to the fact that the main information disclosed in the television report had already been known to the public, and that on several occasions the domestic authorities themselves saw fit to inform the media about certain aspects of the family dispute and the relevant proceedings (see paragraphs 11-15 above). Indeed, some of this information had been disclosed by the Centre’s director who even publicly expressed her views on the best solution as regards custody rights over N.G. in the Provjereno television show in 2008 (see paragraph 12 above).

111.  Consequently, the disputed television report in which the applicant participated essentially did not provide any information that was not already known to the public. In particular, the child’s name and the names of other persons involved were already well known from previous media reports, as were details about the course and stage of the proceedings concerning N.G.’s case (see paragraphs 11-15 above). Notwithstanding that some elements of the information in question were already known to the public, a further dissemination of “public information” had still to be weighed against the child’s privacy considerations (see paragraphs 99-100 above). In this context, the Court emphasises that an alleged infringement of N.G.’s privacy cannot, in itself, be justified by the fact that the information about N.G. and the custody proceedings concerning her had been in the public domain, without considering how it has come there.

112.  Moreover, the Municipal Court, although requested by the applicant, failed to distinguish disclosure of the information about the custody proceedings from the disclosure of the child’s identity and her personal and sensitive data. In this connection, the Court notes that, according to the relevant international materials, information on personal data which could reveal or indirectly enable the disclosure of the child’s identity as a rule should be kept inaccessible to the general public and the press, although there might be cases where exceptionally the child might benefit if his or her identity is revealed or where strict abidance by the rules of confidentiality might pose a risk of harm to the child (see paragraphs 51-52, 54 and 56 above).

113.  When examining the interests at stake and the applicant’s conduct, the Court finds it also important to stress that the applicant’s participation in the disputed television report cannot be considered in isolation. It has to be seen in the wider context of the media coverage of the issues discussed in that report (see, mutatis mutandisStoll, cited above, § 117). However, despite the applicant’s repeated requests for taking evidence in that respect, the Municipal Court failed to clarify the role of the journalists in the disclosure of the confidential information (see paragraphs 25-27 above). In this connection, it is also important to note that according to the domestic law and the relevant provisions on journalistic ethics, the journalists who participated in the preparation of the television show had an important responsibility to ensure that the confidential information concerning children was not disclosed (see paragraphs 47-48 above). Nevertheless, the Municipal Court failed to hear evidence from the journalists in order to ascertain the advice they had given to the applicant and the circumstances in which the confidential information was filmed and later shown in the report.

114.  The Court also notes that the domestic courts failed to take into account the fact that the applicant’s participation in the disputed television show was not aimed at satisfying the curiosity of a particular audience regarding details of a person’s private life. Indeed, as the Municipal Court itself found, the applicant had acted in good faith to protect N.G.’s interests by raising issues as to the malfunctioning of the social welfare services (see, mutatis mutandisJuppala v. Finland, no. 18620/03, §§ 44-45, 2 December 2008).

115.  The reasoning of the domestic courts indicates that the above considerations were not taken into account, chiefly owing to a purely formalistic approach to the notion of the confidentiality of proceedings protected under Article 305 § 1 of the Criminal Code. Thus, for the Municipal Court, this was a simple case, as it was, in its view, clear that the applicant had disclosed confidential information from the administrative custody proceedings and thus committed a criminal offence under Article 305 § 1 of the Criminal Code (see paragraphs 29-33 above). As already noted, this was accepted and endorsed by the County Court and the Constitutional Court (see paragraphs 36 and 38 above).

116.  In the Court’s view, such a formalistic approach by the domestic courts, contrary to the requirements of the Court’s case-law, led to them not conducting a proper review as to whether the interference with the rights protected by Article 10 of the Convention was justified (see paragraph 102 above; and compare Görmüş and Others, cited above, §§ 65 66).

117.  In view of the foregoing, the Court places a particular emphasis on the domestic courts’ failure to examine all the relevant circumstances of the case in the light of the principles set out in the Court’s case-law.

118.  Accordingly, there has been a violation of Article 10 of the Convention.

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 §§ 1 AND 3 (D) OF THE CONVENTION

119.  The applicant, invoking Article 6 §§ 1 and 3 (d) of the Convention, complained of a lack of fairness of the criminal proceedings against her for breaching the confidentiality of the administrative custody proceedings.

120.  The Government contested that argument.

121.  The Court notes that this complaint is linked to the one examined above and must therefore likewise be declared admissible. However, having regard to the finding relating to Article 10 of the Convention (see paragraphs 115-116 above), the Court considers that it is not necessary to examine it separately (see, for instance, Müdür Duman v. Turkey, no. 15450/03, § 40, 6 October 2015, with further references).

  1. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

122.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Damage

123.  The applicant claimed 20,000 euros (EUR) in respect of nonpecuniary damage.

124.  The Government contested the applicant’s claim as unfounded and unsubstantiated.

125.  Having regard to all the circumstances of the present case, the Court accepts that the applicant has suffered non-pecuniary damage which cannot be compensated for solely by the finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicant EUR 7,500 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable to her.

B.  Costs and expenses

126.  The applicant also claimed 18,750 Croatian kunas (HRK) for the costs and expenses incurred before the domestic courts, and HRK 31,350 for those incurred before the Court, which in total amounted to HRK 50,100 or EUR 6,592.10.

127.  The Government considered the applicant’s claim unfounded and unsubstantiated.

128.  According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, as well as the amount paid to the applicant’s representative in connection with the granted legal aid (EUR 850), the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 4,170 covering costs under all heads, plus any tax that may be chargeable to the applicant.

C.  Default interest

129.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the application admissible;
  2. Holds that there has been a violation of Article 10 of the Convention;
  3. Holds that there is no need to examine separately the complaint under Article 6 §§ 1 and 3 (d) of the Convention;
  4. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 7,500 (seven thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 4,170 (four thousand one hundred and seventy euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

  1. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 10 September 2020, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Abel Campos  Krzysztof Wojtyczek
 Registrar President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judges Koskelo and Eicke is annexed to this judgment.

K.W.O.
A.C.
 

 

CONCURRING OPINION OF JUDGES KOSKELO AND EICKE

1.  We agree with our colleagues that there has been a violation of Article 10 of the Convention in the present case. We have, however, certain reservations regarding the reasoning that has been adopted in the judgment to arrive at the outcome.

Lawfulness of the interference

2.  At the outset, we hesitate to endorse the conclusion that the domestic law which was applied in the present case as the basis for the applicant’s criminal conviction satisfied the requirements of the “quality of the law” as set out in the Court’s case-law. The applicant was charged with, and convicted of, disclosing the identity of her granddaughter in breach of the confidentiality of the administrative proceedings conducted before the K. Welfare Centre (see §§ 20, 30 and 39 of the present judgment). The penal provision applied provides for the punishment of anyone “who, without authorisation, discloses what he or she has learnt in ... administrative proceedings ... and what, pursuant to the law or a decision based upon the law, is deemed to be confidential” (see § 44 of the present judgment). According to the Administrative Procedure Act (Article 150(2) as cited in § 48 of the present judgment), the official conducting the proceedings may close either all or part of the oral hearing to the public, if (inter alia) relations within a family have to be discussed. It is obvious that the identity of her grandchild as such was not something the applicant “learned” in those administrative proceedings. Moreover, by discussing, as a party to the case, the course and conduct of the proceedings in public with her own identity disclosed, the identity of the grandchild would probably not have remained secret even if the latter’s name had not been directly disclosed.

3.  Thus, under the circumstances of the case, it is not clear what actually constituted the punishable conduct and how the specific facts could be subsumed under the domestic provisions. Accordingly, it seems doubtful whether it was foreseeable to the applicant, or another person in a similar position, that he or she could be held criminally liable for the facts as set out.

Lack of balancing

4.  As regards the issues of necessity/proportionality of the interference, the present case is basically a fairly simple one. The crux of the matter is that the domestic courts failed to engage in any balancing exercise as required by the Court’s case-law in situations of conflict between the applicant’s rights under Article 10 on the one hand and the rights of another person, in this case the grandchild, under Article 8 on the other hand. This deficiency in the approach taken by the domestic courts dealing with the charge brought against the applicant is at the root of the problem.

5.  The manner in which proceedings relating to the care and custody of a child are conducted in situations such as those at stake in the present case, where an infant has been orphaned through an accident, is undeniably a matter of legitimate public interest, in relation to which relevant problems and issues may undoubtedly be raised and brought to light through the discussion of particular proceedings. The key issue therefore is to what extent, and how, the necessity of ensuring proper protection of the rights of the child concerned requires and justifies restrictions on the manner in which a party may exercise his or her freedom of expression by engaging in public discussion relating to a specific case in which he or she is involved. In the present case, the domestic courts dealing with the criminal charge brought against the applicant following a complaint by the child’s uncle, whose continued custody of the child was the subject of the administrative proceedings in question (as well as court proceedings), convicted her without addressing these questions as required under the Court’s established case-law. Hence, there has been a violation of Article 10.

6.  In this context, it is perhaps also worth noting that the Court has already had to deal with a case in which an individual’s right to exercise his freedom of expression in relation to a criminal case prosecuted against him was at issue under circumstances where the competing consideration were the privacy rights of his children, as victims (see Yleisradio Oy and Others v. Finland (dec.), no. 30881/09, 8 February 2011). The background of this case was that a person had been convicted of sexual abuse of his two minor children in criminal proceedings which had been declared confidential on the grounds of the need to protect the victims. The court’s order entailed, inter alia, that both the casefile and the judgment were declared confidential apart from the operative part of the conviction. After his conviction, the defendant was interviewed on national television in a programme addressing issues relating to the rights of defence in criminal proceedings of this nature. In this context, his identity was not entirely concealed (he appeared with his face and with his forename disclosed). This prompted a criminal complaint by the victims, on the grounds that the convicted father, by discussing his prosecution and conviction in public, thereby also revealed, albeit indirectly, the identity of the children as victims. Charges were brought against the man as well as the journalists in charge of the TV show. In these proceedings, following a balancing exercise by the Supreme Court as the final instance, the defendants were convicted of dissemination of information violating the personal privacy of the victims. This case was precisely about the conflict between freedom of expression – of the convicted individual and the journalists who published his interview – and the Article 8 rights of the children, in this case victims of a serious crime, whose identity had not been expressly disclosed but whose privacy was compromised by the fact that their convicted father had chosen not to give his interview “incognito”. The balancing performed at the domestic level was subsequently endorsed by this Court, which dismissed the complaint as manifestly ill-founded. Thus, this case is an illustration from previous caselaw to the effect that it may be legitimate to enforce certain restrictions on the freedom of expression even in the context of a convicted person discussing his own case, on the grounds of the competing need to ensure protection for the privacy rights of the victims.

7.  Accordingly, the above case serves to underline yet further the basic problem in the present case, namely the lack of any specific balancing exercise conducted at the domestic level.

8.  Finally under this heading there are two aspects of this case which are particularly striking arising out of the fact that the domestic measures and proceedings only focussed on the applicant and her conduct in the context of the TV programme in which she was interviewed. The first is that, while it is obvious under the circumstances that the applicant must have provided the documents with which she appeared in the TV studio, it is a separate question how it actually came about that the child’s name, as picked out from those documents, was displayed on the TV screen. It is difficult to see any justification for the fact that the role played by the journalists in charge of the programme, as the professionals in the field, was not addressed in this context. Instead, the applicant alone was prosecuted as a result of what took place in the course of the TV interview whereas the responsibility incumbent on the journalists was not taken into consideration. The second is that it is clear from the evidence that, before the television show in question (on 7 April 2010), the child’s case had already been discussed in detail and the child’s name given, including by the director of the K. Social Welfare Centre responsible for conducting the very administrative proceedings concerning the custody of the child treated by the domestic criminal courts as having been “confidential” (§§ 11 and 12).

The significance of the best interests of the child

9.  The judgment devotes plenty of attention to the principle of the best interests of the child. The manner in which this subject-matter is addressed, however, gives rise to certain reservations. Without contesting the importance of the general principle that the best interests of the child must be taken into account, it is somewhat incongruous to focus on the requirements of the best interests of the child in a case where the core problem is that no other consideration was taken into account than the one which underlies the secrecy of the childcare proceedings, the breach of which led to the applicant’s conviction. In the final analysis, these passages in the judgment are therefore plainly obiter dictum. This is, of course, even more so as the domestic criminal courts at no stage appear to have made any reference to having considered the best interest of the child in question whether as a primary consideration or at all.

10.  More importantly, the general statements made regarding the principle of the best interests of the child do not in all respects appear sufficiently clear. The judgment purports to assert a wholesale transposal into the ECHR framework of the tenet derived from the UNCRC according to which the best interests of the child must be taken as a primary consideration in any decision directly or indirectly concerning children (§§ 63, 97-99). The ECHR, however, is an instrument enshrining a specific set of human rights and fundamental freedoms, some of which are of an absolute character whereas others very often involve, according to wellestablished case-law, the assessment and balancing of various competing rights and interests. In the context of the Convention, therefore, it is not plausible to suggest, in such broad and sweeping terms, that whenever children are directly or even indirectly concerned, their best interests are a primary consideration which may “not be put on the same level as all other considerations” (§ 99). It cannot be argued, for instance, that in the context of the application of Articles 2, 3, 5 or 7 the best interests of a child could operate as a limitation of someone else’s rights under the said provisions which otherwise would not be permissible; the absolute nature of the rights involved may not be diluted although it might be in the best interests of a child to do so. For an illustration in concrete terms: in a Gäfgen type of scenario, the consideration of the child’s best interests did not then, and would not now, affect the application of Article 3 (see Gäfgen v. Germany [GC], no. 22978/05, § 107, ECHR 2010, where the Court held that the prohibition on ill-treatment of a person applies irrespective of the conduct of the victim or the motivation of the authorities to safe a child’s life). Or, to take another example from the context of Article 7, a criminal court would not be justified in deviating from the principle of nullum crimen sine lege even if it were in the best interest of a child victim to do so. In the latter situation, the demand to accommodate the best interests of children would instead require a response by the legislator.

11.  The key point is that the consideration of a child’s best interest in the application of the Convention must take place within the legal parameters set by its own provisions. Therefore, even when the best interests of children are directly or indirectly at stake, the specific weight to be given to them in relation to the other considerations which impose themselves must depend on the context.

12.  In the same vein, it cannot plausibly be suggested that the best interests of children could operate as some sort of blanket restriction or an overall constraint on the right of freedom of expression under Article 10 whenever such interests are at stake, whether directly or indirectly. In the application of Article 10, the fact that the best interests of a child are affected will not remove the need for a balancing exercise.

13.  As stated above, the crux of the present case lies precisely in the fact that no balancing was undertaken at all in the criminal proceedings against the applicant at the domestic level. The affected child’s interests are an important element in the necessary balancing, but the proper resolution of the conflict between the competing rights nonetheless requires a careful, contextual and specific assessment.

14.  In sum, overstating the role which the best interests of children are legitimately capable of playing in the application of the various provisions of the Convention by broad and sweeping general statements is not very helpful and, in fact, risks being misleading. In the present case, the secrecy obligation held to have been imposed on the applicant may indeed have been intended (though there is no evidence before this Court either way) to protect the interests of the child (as well as those of other family members). Yet we are unanimous in concluding that the grandmother’s criminal conviction in the present circumstances gave rise to a violation of her rights under Article 10.

 

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 10 | DIC | Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine
Predmet prosledjen Velikom veću. Odluka doneta 2017. godine