Vučković protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
15798/20
Stepen važnosti
2
Jezik
Hrvatski
Datum
12.12.2023
Članovi
3
3+8
8
41
Kršenje
3
3+8
8
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 3) Zabrana torture
(Čl. 3) Pozitivne obaveze
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8) Pozitivne obaveze
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
Unutrašnje polje slobodne procene
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Podnositeljka predstavke je u junu 2015. godine podnela krivičnu prijavu protiv svog kolege M.P., optužujući ga za seksualno nasilje počinjeno na radnom mestu. M.P je naknadno proglašen krivim po dve tačke krivičnog dela za bludne radnje i osuđen na deset meseci zatvora od strane prvostepenog suda. U žalbenom postupku ta kazna je potvrđena, ali je apelacioni sud kaznu zatvora zamenio radom za opšte dobro koji je uredno odslužen.

Podnositeljka predstavke prigovorila je da je, s obzirom na težinu dela polnog nasilja koje je nad njom počinio M. P., kazna koja mu je izrečena bila nesrazmerno blaga, što je dovelo do povrede njenih prava zajamčenih članovima 3. i 8. Konvencije.

Sud je na početku primetio, kao opšte zapažanje, da u svetlu širokog međunarodnog konsenzusa o potrebi da se čvrsto suprotstavi nasilju nad ženama, domaći sudovi treba da obrate posebnu pažnju kada odlučuju da primenjuju rad u javnom interesu umesto zatvora za takva krivična dela.

U ovom slučaju, krivični sudovi su utvrdili da je podnositeljka predstavke bila žrtva u odnosu na dve tačke optužnice za razvratne radnje, definisane prema domaćem zakonu kao radnje sa seksualnom konotacijom koje su bile manje od seksualnog odnosa bez pristanka. Iako nije bilo na Sudu da dovodi u pitanje zaključak domaćih sudova da se dela M.P. nisu kvalifikovala kao pokušaj silovanja, nije mogao da ne primeti da bi sila koju je M.P primenio protiv podnositeljke predstavke očigledno takođe bila relevantna za njegovu kaznu.

Sud je dalje primetio da, prilikom odlučivanja o kazni počiniocu, domaći sudovi nisu uzeli u obzir niz faktora koji su bili relevantni prema domaćem zakonu u procesu odmeravanja kazne, kao što su posledice krivičnog dela na podnositeljku predstavke, kao i ponašanje počinioca nakon izvršenja predmetnih krivičnih dela, odnosno, njegov očigledan nedostatak kajanja ili bilo kakvog nastojanja da nadoknadi štetu koja je pričinjena podnositeljki predstavke. Štaviše, prvostepeni sud je jasno utvrdio da je stepen krivične odgovornosti M.P. bio posebno visok u datim okolnostima, s obzirom na činjenicu da je on više puta i u kratkom vremenskom periodu počinio seksualna dela protiv podnositeljke predstavke, što je ukazivalo na njegovu posebno snažnu nameru. Stoga je upadljivo da je drugostepeni sud smatrao da bi ublažavanje kazne služilo svrsi kazne, isključivo s obzirom na činjenicu da su od izvršenja krivičnih dela protekle četiri godine, a počinilac više nije počinio krivična dela. Pri tome, drugostepeni sud nije čak ni pomenuo visok stepen krivične odgovornosti počinioca ili njegovu jaku nameru u izvršenju spornih seksualnih delikata i nije izneo nijedan uverljiv razlog za objašnjenje zašto je samo protek vremena od nastupanja radnje do osuđujuće presude, koji je inače samo dodatno traumatizovao žrtvu, bio odlučujući da se kazna smanji, odn. kako je to protok vremena bez ponovljenog dela nadmašila gore navedene ozbiljne otežavajuće okolnosti.

Kao rezultat toga, u slučaju kao što je ovaj, koji su domaći organi smatrali graničnim, uprkos prirodi ozbiljnog seksualnog nasilja koje je pretrpela podnositeljka predstavke, apelacioni sud je odlučio da zatvorsku kaznu M.P. pretvori u rad u javnom interesu bez navođenja adekvatnih razloga i ne vodeći računa ni na koji način o interesima oštećene, o čemu su domaći sudovi bili dužni da vode računa prilikom odlučivanja o izricanju kazne.

Takav pristup bi, po mišljenju Suda, mogao biti indikativan za izvesnu popustljivost u kažnjavanju nasilja nad ženama, što bi zauzvrat moglo obeshrabriti žrtve da prijave takva dela. Sud primećuje da je blagost kaznene politike u rešavanju slučajeva nasilja u porodici i nasilja nad ženama takođe zabeležena u izveštaju o osnovnoj evaluaciji Hrvatske koji je objavila Grupa eksperata za akciju protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (GREVIO) u septembru 2023.

U konkretnim okolnostima slučaja, imajući u vidu specifičnu društvenu opasnost nasilja nad ženama i potrebu se ono suzbija efikasnim i odvraćajućim merama, u svom odgovoru na nasilje koje je podnosilac predstavke pretrpela, država nije u dovoljnoj meri sprovela svoje proceduralne obaveze da obezbedi da se ponovljeno seksualno nasilje koje je podnositeljka pretrpela na svom radnom mestu tretira na odgovarajući način.

Zaključak: povreda (jednoglasno).

Član 41: 10.000 evra na ime nematerijalne štete.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGI ODJEL

PREDMET VUČKOVIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 15798/20)

PRESUDA

Članci 3. i 8. • Pozitivne obveze • Zamjena kazne zatvora u trajanju od deset mjeseci izrečene kolegi podnositeljice zahtjeva radom za opće dobro, nakon što je bio osuđen za spolno nasilje nad njom • Zamjena kazne od strane domaćeg suda bez temeljitog ispitivanja svih relevantnih čimbenika • Propust da se navede odgovarajuće obrazloženje ili uzmu u obzir interesi žrtve • Kontekst posebne društvene opasnosti nasilja nad ženama i potreba za suzbijanjem tog nasilja učinkovitim i preventivnim mjerama • Propust države da u dovoljnoj mjeri ispuni postupovnu obvezu da osigura da se na spolno nasilje koje je podnositeljica pretrpjela odgovori na odgovarajući način

STRASBOURG

12. prosinca 2023.

KONAČNA

12. ožujka 2024.

Ova je presuda postala konačna u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije.

Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Vučković protiv Hrvatske,

Europski sud za ljudska prava (Drugi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Arnfinn Bårdsen, predsjednik,
Jovan Ilievski,
Egidijus Kūris,
Pauliine Koskelo,
Frédéric Krenc,
Diana Sârcu,
Davor Derenčinović, suci,
i Dorothee von Arnim, zamjenica tajnika odjela,

uzimajući u obzir: zahtjev (br. 15798/20) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatska državljanka gđa Maja Vučković („podnositeljica zahtjeva”) podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 19. ožujka 2020., odluku da se obavijesti Vladu Republike Hrvatske („Vlada”), očitovanja stranaka, nakon vijećanja zatvorenog za javnost 14. studenoga 2023., donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

UVOD

  1. Predmet se odnosi na prigovore podnositeljice zahtjeva na temelju članaka 3. i 8. Konvencije da je zamjena kazne zatvora u trajanju od deset mjeseci izrečene njezinu kolegi radom za opće dobro, nakon što je bio osuđen za spolno nasilje nad njom, rezultirala nerazmjerno blagom kaznom s obzirom na težinu kaznenih djela koja je počinio.

ČINJENICE

  1. Podnositeljica zahtjeva rođena je 1978. i živi u Rijeci. Zastupala ju je gđa I. Bojić, odvjetnica u Zagrebu.
  2. Vladu je zastupala njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Činjenično stanje predmeta može se sažeti kako slijedi.
  4. Dana 18. lipnja 2015. podnositeljica zahtjeva podnijela je kaznenu prijavu protiv svojeg radnog kolege M. P.-a u kojoj ga je optužila za spolno nasilje počinjeno tijekom smjena u kojima su zajedno radili kao medicinska sestra u sanitetskom prijevozu odnosno vozač sanitetskog prijevoza. Ustvrdila je da ju je jednom prilikom tijekom noćne smjene M. P. zaključao u prostoriju, skinuo odjeću sa sebe i pokušao ju razodjenuti, nakon čega ju je uhvatio za vrat i glavu joj gurnuo prema svom penisu u erekciji te joj rekao da ga stavi u usta. Prestao je tek kad je podnositeljica vikala da će se onesvijestiti. Drugom prilikom M. P. je opetovano dirao podnositeljicu po rukama, bedrima i grudima dok su bili u sanitetskom vozilu prije nego što si je otkopčao hlače i u njih pokušao staviti njezinu ruku. Njegove radnje bile su popraćene nepristojnim izrazima i prijetnjama da će podnositeljica dobiti otkaz ako ikada ikome kaže što se dogodilo.
  5. Povodom podnositeljičine prijave policija je sljedećeg dana ispitala M. P.-a i nekoliko svjedoka. M. P. je izjavio da se samo šalio s podnositeljicom kad joj je u nekoliko navrata rekao da ga uhvati za spolni organ. Priznao je i da ju je povremeno dirao po bedrima i stražnjici „samo iz fore” te je naveo da je mislio da je privlačan podnositeljici jer je to rekla drugom kolegi.
  6. Dana 26. lipnja 2015., kao posljedica zlostavljanja podnositeljice, M. P. je premješten na drugo radno mjesto, da radi kao vozač sanitetskog prijevoza u drugom gradu. Čini se da su otprilike u isto vrijeme neki od drugih muških vozača sanitetskog prijevoza koji su radili s podnositeljicom potpisali peticiju da ih se ne raspoređuje u iste smjene kao i nju.
  7. Dana 30. lipnja 2015. policija je dostavila posebno izvješće nadležnom Državnom odvjetništvu navodeći da postoji osnovana sumnja da je tijekom travnja, svibnja i lipnja 2015. M. P. u više navrata spolno zlostavljao podnositeljicu zahtjeva tako počinivši kazneno djelo bludnih radnji. Uslijedio je kazneni postupak.
  8. Povodom pritužbe koju je podnositeljica zahtjeva podnijela mjesnom uredu za ravnopravnost spolova, dana 7. srpnja 2015. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova pisanim se putem obratila podnositeljičinu poslodavcu tražeći daljnje informacije o mjerama poduzetima u odnosu na ono što je ona smatrala M. P.-ovim pokušajem silovanja podnositeljice. Preslika dopisa poslana je i Županijskom državnom odvjetništvu u Rijeci radi istrage. To odvjetništvo u konačnici je utvrdilo da činjenice predmeta ne ukazuju na počinjenje pokušaja silovanja, već drugog kaznenog djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa.
  9. Dana 8. svibnja 2018. Općinski sud u Rijeci proglasio je M. P.-a krivim za dva kaznena djela bludnih radnji na temelju članka 155. Kaznenog zakona te ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci. U odnosu na kaznu, prvostupanjski sud naveo je kako slijedi:

„ Sud je olakotnim optuženiku cijenio činjenicu ranije neosuđivanosti dok je otegotnim istome cijenjena iskazana upornost u delinkventnoj aktivnosti koja se ogleda u činjenici što je kaznena djela počinio u odnosu na istu oštećenicu u kratkom vremenskom razdoblju dok intenzitet protupravnih radnji kojima je ostvario obilježja optuženih kaznenih djela ukazuje na čvrsto izgrađenu namjeru u izvršenju kaznenih djela. Naime, optuženikovo protupravno postupanje nije se manifestiralo samo kroz jednu radnju počinjenja koja je društveno neprihvatljiva te predstavlja povredu spolne slobode [i] morala … oštećenice,  već kroz više radnji na kojima ustraje sve u cilju zadovoljenja njegovog spolnog nagona, što nastavno govori u prilog visokog stupnja kaznene odgovornosti na strani optuženika.“

  1. Povodom žalbe M. P.-a, dana 2. srpnja 2019. Županijski sud u Varaždinu potvrdio je njegovu osudu, ali je kaznu zatvora zamijenio radom za opće dobro. Ta je presuda bila pravomoćna i nije se mogla pobijati žalbom pred višim sudom. Relevantni dio te presude glasi kako slijedi:

„[Sud prvog stupnja] optuženiku je osnovano cijenio kao olakotnu okolnost dosadašnju neosuđivanost, a kao otegotnu okolnost iskazanu upornost u inkriminiranom ponašanju s obzirom da je u kraćem vremenskom razdoblju, u odnosu na istu oštećenicu, u dva navrata počinio bludne radnje bez njezinog pristanka. Također je sud prvog stupnja navedene okolnosti koje utječu na izbor vrste i mjere kazne pravilno vrednovao kako prilikom utvrđenja pojedinačnih kazni zatvora za svako kazneno djelo (šest mjeseci za svako kazneno djelo) i prilikom izricanja jedinstvene kazne zatvora u trajanju od deset mjeseci.

Međutim, prema ocjeni ovog suda, radi ostvarenja svrhe kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11 izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci nije nužno izvršiti, već se ostvarenje navedene svrhe može očekivati i zamjenom izrečene kazne zatvora radom za opće dobro, posebno imajući u vidu optuženikovu raniju neosuđivanost, te činjenicu da je od počinjenja kaznenih djela za koja je optuženik proglašen krivim prošlo četiri godine, kroz koji period je prema podacima u spisu optuženik imao usklađeno ponašanje sa zakonom.

Zbog navedenih razloga je djelomično prihvaćena žalba optuženika zbog odluke о kazni, te preinačena pobijana presuda na način da su prihvaćene po sudu prvog stupnja utvrđene pojedinačne kazne zatvora i izrečena jedinstvena kazna zatvora, s time da je izrečena jedinstvena kazna zatvora zamijenjena radom za opće dobro. Ocjena je ovog suda da će se sa takvom sankcijom moći ostvariti svrha kažnjavanja iz cl. 41. KZ/11, tj. izraziti adekvatna društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na optuženika i na sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti о pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i о pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.“

  1. Protiv te presude podnositeljica nije podnijela ustavnu tužbu. Prema dokumentu objavljenom na mrežnim stranicama Ustavnog suda, presuda kojom žrtva osporava presudu kojom se optuženik oslobađa optužbe nije akt protiv kojeg se može podnijeti ustavna tužba.
  2. U međuvremenu, dana 18. lipnja 2018. podnositeljica zahtjeva podnijela je tužbu za naknadu štete protiv M. P.-a i svojeg poslodavca. Naknadno je podnijela još jednu tužbu protiv svojeg poslodavca zbog diskriminacije. Čini se da su oba parnična postupka još uvijek u tijeku pred prvostupanjskim sudom.
  3. Prema informacijama koje je dostavila Vlada, M. P. je u razdoblju od 10. siječnja do 20. studenoga 2020. odradio 610 sati rada za opće dobro u dobrotvornoj udruzi koja se brine o beskućnicima te je tako izvršio svoju sankciju.
  4. Prema navodima podnositeljice zahtjeva, u razdoblju od 19. do 30. lipnja 2015. bila je na bolovanju zbog ozljede ruke uzrokovane M. P.ovim nasiljem prema njoj. Bila je na bolovanju i od 1. srpnja do 30. rujna 2015. zbog posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) te u razdoblju od 29. listopada 2019. do 31. siječnja 2020., nakon što je primila drugostupanjsku presudu, zbog akutnog psihičkog stanja uzrokovanog ponovnim proživljavanjem događaja iz 2015.

MJERODAVNI PRAVNI OKVIR I PRAKSA

I. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

A. Domaće zakonodavstvo

  1. Mjerodavne odredbe Kaznenog zakona (Narodne novine br. 125/2011 s naknadnim izmjenama i dopunama), koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, glasile su kako slijedi:

Svrha kažnjavanja

Članak 41.

„Svrha kažnjavanja je izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.“

Odmjeravanje kazne

Članak 47.

„(1) Pri izboru vrste i mjere kazne sud će, polazeći od stupnja krivnje i svrhe kažnjavanja, ocijeniti sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža (olakotne i otegotne okolnosti), a osobito jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, stupanj povrede počiniteljevih dužnosti, način počinjenja i skrivljene učinke kaznenog djela, prijašnji počiniteljev život, njegove osobne i imovinske prilike te njegovo ponašanje nakon počinjenog kaznenog djela, odnos prema žrtvi i trud da naknadi štetu.

(2) Visina kazne ne smije prekoračiti stupanj krivnje.“ 

Rad za opće dobro0

Članak 55.

„(1) Sud može izrečenu novčanu kaznu u iznosu do tristo šezdeset dnevnih iznosa ili kaznu zatvora u trajanju do jedne godine zamijeniti radom za opće dobro. Kad izrekne kaznu zatvora u trajanju do šest mjeseci, sud će je zamijeniti radom za opće dobro, osim ako se time ne može ostvariti svrha kažnjavanja.

(2)  Kada sud novčanu kaznu zamjenjuje radom za opće dobro, zamijenit će jedan dnevni iznos s dva sata rada, a kad kaznu zatvora zamjenjuje radom za opće dobro, zamijenit će jedan dan zatvora s dva sata rada.

(3)  Sud može počinitelju uz rad za opće dobro odrediti zaštitni nadzor iz članka 64. ovoga Zakona, čije trajanje ne može biti duže od vremena u kojem počinitelj mora izvršiti rad za opće dobro.

(4)  Rad za opće dobro izvršit će se samo uz pristanak osuđenika.

(5)  Osuđenik će, nakon što nadležnom tijelu za probaciju dade pristanak, rad za opće dobro izvršiti u roku koji to tijelo odredi, vodeći računa o njegovim mogućnostima s obzirom na njegove osobne prilike i zaposlenje. Ovaj rok ne može biti kraći od jednog mjeseca niti dulji od dvije godine računajući od početka izvršavanja rada za opće dobro. Sadržaj rada za opće dobro određuje nadležno tijelo za probaciju u dogovoru s osuđenikom vodeći računa o njegovim sposobnostima. (6) Ako se osuđenik u roku od osam dana od dana za koji je pozvan ne javi nadležnom tijelu za probaciju ili mu poziv nije mogao biti dostavljen na adresu koju je dao sudu ili ne da pristanak, nadležno tijelo za probaciju će o tome obavijestiti nadležnog suca izvršenja ako je kazna zatvora zamijenjena radom za opće dobro, a sud ako je novčana kazna zamijenjena radom za opće dobro.

(7) Ako osuđenik svojom krivnjom ne izvršava rad za opće dobro, sud će odmah donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u neizvršenom dijelu ili u cijelosti. Ako osuđenik ne izvrši rad za opće dobro bez svoje krivnje, nadležno tijelo za probaciju produžit će rok iz stavka 5. ovoga članka

(8)   Ako osuđenik ne izvrši u potpunosti ili u većoj mjeri obveze iz stavka 3. ovoga članka, ili ih teško ili uporno krši, ili ustrajno izbjegava provođenje zaštitnog nadzora iz članka 64. ovoga Zakona, ili bez opravdanog razloga krši obvezu koja mu je određena sigurnosnom mjerom, sud će donijeti odluku kojom određuje izvršenje prvotno izrečene kazne. Ako se utvrdi da počinitelj obveze nije izvršio iz opravdanih razloga ili da je iz opravdanih razloga izbjegavao zaštitni nadzor, sud može obveze zamijeniti drugima, ili mu izreći zaštitni nadzor ako ga do tada nije imao, ili ga može osloboditi obveza, odnosno zaštitnog nadzora, ili mu može produljiti rok za izvršenje izrečenih obveza ili zaštitnog nadzora.

(9)  Rad za opće dobro izvršava se bez naknade.“

Spolni odnošaj bez pristanka

Članak 152.

„(1) Tko s drugom osobom bez njezinog pristanka izvrši spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju ili navede drugu osobu da bez svog pristanka s trećom osobom izvrši spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju … kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.“

Silovanje

Članak 153.

„(1) Tko djelo iz članka 152. stavka 1. ovoga Zakona počini uporabom sile ili prijetnje da će izravno napasti na život ili tijelo silovane ili druge osobe, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.“

Bludne radnje

Članak 155.

„(1) Tko pod uvjetima iz članka 152. ovoga Zakona kad nije počinjen ni pokušaj kaznenog djela [spolnog odnošaja bez pristanka], počini bludnu radnju, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.“ 

B. Mjerodavna domaća sudska praksa

  1. Ustavnu tužbu (predmet br. U-III-3709/2013) Ustavnom sudu podnijeli su članovi obitelji žrtve koja je smrtno stradala u automobilskoj nesreći. Tužba je podnesena protiv kaznene presude donesene u odnosu na počinitelja u tom predmetu, a podnositelji ustavne tužbe tvrdili su, inter alia, da je kazna izrečena počinitelju smanjena na kaznu manju od najmanje propisane kazne na temelju Kaznenog zakona. U rješenju od 16. listopada 2013. Ustavni sud proglasio je ustavnu tužbu nedopuštenom uz obrazloženje da se predmet ne odnosi na prava i obveze građanske naravi podnositelja ustavne tužbe ili na neku optužbu za kazneno djelo protiv njih (vidi Smiljanić protiv Hrvatske, br. 35983/14, stavci 34. – 35., 25. ožujka 2021.).
  2. U odluci U-III-2374/2009 od 4. listopada 2010., Ustavni sud ispitao je na temelju članka 29. Ustava (koji odgovara članku 6. Konvencije) prigovor osuđenika o povećanju njegove kazne od strane Vrhovnog suda za kazneno djelo teškog ubojstva s kazne zatvora u trajanju od deset godina na kaznu zatvora u trajanju od petnaest godina bez odgovarajućeg obrazloženja. U mjerodavnom dijelu Ustavni sud presudio je kako slijedi:

„8.2. … Za Ustavni sud također nije upitno da nakon procesa utvrđivanja činjenica koje tvore subjektivna i objektivna obilježja određenog kaznenog djela, činjenice kaznene odgovornosti okrivljenika i činjenica o kojima ovisi odluka o kazni (zakonskih osnova za odmjeravanje blaže ili strože kazne, za ublažavanje ili pooštravanje kazne, za oslobođenje od kazne ili za izricanje uvjetne osude), slijedi proces vrednovanja, koji ne uključuje, niti je to objektivno moguće, primjenu pravila ‘in dubio pro reo‘. U procesu vrednovanja činjenice se ne utvrđuju, pa je stoga neupitna sloboda suda da isključivo prema svojem uvjerenju ocijeni vrijednost i značenje pojedine utvrđene činjenice i odluči hoće li je ili neće uzeti u obzir.

Ustavni sud, međutim, primjećuje da je u konkretnom slučaju u drugostupanjskom postupku došlo do povećanja kazne (za dodatnih pet godina zatvora na već dosuđenih deset), to jest da je Vrhovni sud bitno drugačije od prvostupanjskog suda vrednovao određenu skupinu činjenica.

Drugačije vrednovanje činjenica također ne bi bilo upitno, kad bi bila riječ o činjenicama koje su podložne vrednovanju radi odluke o kazni i kad se razlozi Vrhovnog suda za takvo povećanje zatvorske kazne ne bi iscrpljivali u sumarnom i uopćenom obrazloženju, koje se pretežito svodi na postizanje ‘opće svrhe kažnjavanja‘

8.2.2. (b)   Za Ustavni sud je nedvojbeno da uvjerenje suda višeg stupnja o razmjernosti i svrhovitosti značajnog povećanja zatvorske kazne izrečene po prvostupanjskom sudu može biti opravdano time što je sud višeg stupnja ‘prevrednovao‘ one olakotne i/ili otegotne okolnosti koje je prvostupanjski sud kao otegotne odnosno olakotne uzeo u obzir, ili time što je sud višeg stupnja uzeo u obzir neku utvrđenu otegotnu okolnost koju prvostupanjski sud nije uzeo u obzir, iako je trebao. Podrazumijeva se da i takva, neupitna, sloboda uvijek zahtijeva cjelovito obrazloženje.

...

Kad je, dakle, drugostupanjski sud u konkretnom slučaju svoje ‘prevrednovanje‘ olakotnih i otegotnih okolnosti, koje je prvostupanjski sud uzeo u obzir, izvršio na način opisan u točki 8.2. ovog obrazloženja, prema kojem se ne vidi kako je i zašto vrednovao i značenje ‘novih‘ otegotnih okolnosti, koje je prvostupanjski sud ‘propustio‘ vrednovati, onda se mora zaključiti da je prvostupanjsku odluku o kazni preinačio na štetu podnositelja, a da, s aspekta zaštite ustavnog prava podnositelja na pravično suđenje, nije valjano i u skladu sa zahtjevima okolnosti konkretnog slučaja, obrazložio svoju odluku.

Prema stajalištu Europskog suda za ljudska prava, osobna nazočnost podnositelja pravnog lijeka pred drugostupanjskim sudom, doduše, nije potrebna, ako taj sud rješava samo o pravnim pitanjima o kojima se podnositelj već ranije izjasnio u podnesku … No, postupak preinačenja odluke o kazni ne uključuje samo rješenje pravnog pitanja o tome spada li određena okolnost u olakotne ili otegotne, nego, u svom nastavku, prosudbu o tome koja vrsta i mjera kazne najbolje odgovara potrebama konkretnog slučaja. Ta prosudba nije diskrecijska, jer je podvrgnuta načelu zakonitosti: pri izricanju kazne sud mora voditi računa o javnim interesima te o interesu okrivljenika, kako to propisuje KZ u članku 50. - o svrsi kažnjavanja. Kad se, dakle, prvostupanjski sud (ili u konkretnom slučaju drugostupanjski sud, svojim ‘prevrednovanjem‘ utvrđenih pravno relevantnih okolnosti za izbor i odmjeru kazne) opredjeljuje za određenu vrstu i visinu kazne, on mora objasniti na temelju čega je donio zaključak o ‘prevrednovanju‘ neke utvrđene otegotne ili olakotne okolnosti, poglavito tamo gdje je, na temelju takvog zaključka, došlo do znatnijeg preinačenja izrečene kazne na štetu optuženika.“

C. Drugi relevantni materijali

  1. Mjerodavni dijelovi Izvješća o radu Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Republike Hrvatske za 2015. glase kako slijedi:

„1.4.   Spolno uznemiravanje na području zapošljavanja i rada s opisima slučajeva

Kao što je već navedeno, od 118 slučajeva pritužbi koje su se odnosile na područje rada i zapošljavanja temeljem spola, 40%  pritužbi odnosilo se na spolno uznemiravanje. Svi slučajevi odnosili su se na zaštitu žena (100%). Ono što  ove oblike diskriminacije čini posebno teškima jest omalovažavanje osobnog i ljudskog dostojanstva žrtve. Pravobraniteljica ovim predmetima daje posebnu važnost što uključuje i prijave državnom odvjetništvu radi pokretanja kaznenih postupaka (što je i učinjeno u 2 slučaja). 

...

U predmetu PRS-01-01/15-05 spolno uznemiravanje počinjeno je na način da je jedan stalni vanjski suradnik jedne javne tvrtke, nakon radnog vremena, u prostorijama poslodavca prišao čistačici s leđa, i to za vrijeme dok je ova čistila toalete, da bi istu

‘podragao‘ po stražnjici, uz pitanje je li u redu da nastavi s milovanjem njene stražnjice. U predmetu PRS-01-01/15-08 putem županijskog povjerenstva na znanje je Pravobraniteljici dostavljen slučaj u kojem je vozač sanitetskog vozila doma zdravlja pokušao ostvariti neželjeni kontakta spolne prirode, i to nasrtanjem na svoju kolegicu, medicinsku sestru, uz primjenu fizičke sile manjeg intenziteta te nagovaranjem na spolni odnos. U predmetu PRS-01-01/15-02 Pravobraniteljica je zaprimila anonimnu pritužbu u kojoj je prijavitelj naveo kako također vozač sanitetskog vozila jednog drugog doma zdravlja spolno zlostavlja tri medicinske sestre kroz dulji vremenski period na način da ih hvata za grudi i stražnjicu te pokazuje spolovilo. U sva tri opisana predmeta radilo se ili o pokušaju uspostavljanja neželjenog fizičkog kontakta spolne prirode zabranjenog čl.8. Zakona o ravnopravnosti spolova ili o sumnjama u radnje usmjerene protiv spolnih sloboda iz Glave XVI. Kaznenog zakona. Pravobraniteljica je, stoga, osim upućenih upozorenja i preporuka poslodavcima vezano uz njihove neadekvatno provedene postupke zaštite dostojanstva radnika/ca u predmetnim slučajevima, navedene počinitelje prijavila i nadležnim državnim odvjetništvima na ispitivanje daljnje sumnje u postojanje kaznenih djela.

...

Kako je već istaknuto, odustajanje pritužiteljica od postupanja Pravobraniteljice, a nakon podnošenja prijave, ukazuje da određen broj žrtava spolnog uznemiravanja i dalje trpi neželjeno ponašanje spolne prirode ne prijavljujući počinitelja u nadi da će takvo ponašanje prestati. Stoga, može se pretpostaviti da je broj slučajeva spolnog uznemiravanja znatno veći od broja koji se prijavljuju. Kao i prethodnih izvještajnih razdoblja, a prema procjeni Pravobraniteljice, strah od društvene i poslovne stigme također predstavlja jedan od razloga neprijavljivanja uznemiravanja i spolnog uznemiravanja.

I dalje je prisutan trend malog broja pokrenutih građanskih parnica protiv odgovornih osoba u kojima je moguće tražiti zabranu daljnje diskriminacije i naknadu štete, a sukladno Zakonu o ravnopravnosti spolova i Zakonu o suzbijanju diskriminacije. … Razlozi malog broja pokrenutih sudskih postupaka za zaštitu od diskriminacije, ponavljaju se kroz sva izvještajna razdoblja: parnica pokrenuta radi diskriminacije traje Izvješće o radu za 2015. Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova 44 obeshrabrujuće dugo (slična je situacija i u kaznenom postupku); postupak se ne pokreće po službenoj dužnosti [od strane vlasti u slučaju nepodnošenja prijave] već po prijedlogu žrtve; državna odvjetništva ne nalaze dovoljno osnova sumnje protiv počinitelja; nelagoda žrtve da pred većim brojem ljudi u više navrata svjedoči o načinu i prigodama spolnog uznemiravanja; strah žrtava da će pokretanjem sudskog postupka ugroziti stabilnost i sigurnost trenutnog radnog mjesta; radna okolina često prokazuje žrtvu kao (su)odgovornu za nastalu situaciju i sl. Odvjetnici/e također nemaju dovoljno prakse u pokretanju i vođenju anti-diskriminacijskih postupaka. Nalazeći se u takvoj situaciji, prema iskustvu Pravobraniteljice, žrtva najčešće ode na bolovanje jer niti može sama riješiti situaciju, niti je u stanju nositi se s nastalim pritiskom i stresom izazvanim uznemiravanjem ili spolnim uznemiravanjem.

1.4.1.  Zaključno razmatranje i preporuke

Pravobraniteljica kao i prošle godine ponovo ističe kako u kombinaciji s diskriminacijom temeljem trudnoće i materinstva, jaza u plaćama, efekta ‘staklenog stropa‘ i tzv. ‘curećih cijevi‘, ovaj oblik diskriminacije, osim što pogubno djeluje na žrtve koje najčešće završavaju na bolovanju, značajno i direktno ugrožava poziciju žena na tržištu rada te umanjuje napore u postizanju pune jednakosti i ravnopravnosti među spolovima. I dalje se radi o određenoj vrsti tabua, o kojoj nisu sklone govoriti niti žrtve (koje primarno žele očuvati svoju privatnost uslijed straha od izlaganju poruzi, prijeziru i/ili izrugivanju) niti svjedoci/kinje.

..“

II. MJERODAVNO MEĐUNARODNO PRAVO I IZVJEŠĆA

  1. Mjerodavne odredbe Konvencije o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji („Istanbulska konvencija”), koja je u odnosu na Hrvatsku stupila na snagu 1. listopada 2018., glase kako slijedi:

Članak 3. – Definicije

„U svrhu ove Konvencije: 

a. ‘nasilje nad ženama‘ smatra se kršenjem ljudskih prava i oblikom diskriminacije žena i označava sva djela rodno utemeljenog nasilja koja imaju za posljedicu ili će vjerojatno imati za posljedicu tjelesnu, seksualnu, psihičku ili ekonomsku štetu ili patnju žena, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili namjerno oduzimanje slobode, bilo da se pojavljuju u javnom ili privatnom životu…“

Članak 36. – seksualno nasilje, uključujući silovanje

„1. Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurale  inkriminiranje sljedećih namjernih ponašanja:

a. vaginalna, analna ili oralna penetracija seksualne naravi bilo kojim dijelom tijela  ili predmetom u tijelo druge osobe bez pristanka te osobe;

b. druge radnje seksualne naravi s drugom osobom bez pristanka te osobe;

c. utjecanje da druga osoba, bez svojega pristanka, sudjeluje u radnjama seksualne  naravi s trećom osobom.

 

Članak 45. – Sankcije i druge mjere 

„Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurale da su kaznena djela propisana u skladu s ovom Konvencijom kažnjiva učinkovitim, razmjernim i odvraćajućim sankcijama, uzimajući u obzir njihovu težinu. Te sankcije obuhvaćaju, kad je to primjereno, kazne koje uključuju oduzimanje slobode koje može dovesti do izručenja.“

Članak 46. – Otegotne okolnosti 

„Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurale da se sljedeće okolnosti, ako već ne čine sastavni dio kaznenog djela, mogu, u skladu s mjerodavnim odredbama unutarnjeg prava, uzeti u obzir kao otegotne okolnosti pri određivanju kazne u vezi s kaznenim djelima utvrđenim u skladu s ovom Konvencijom:

… 

b. kazneno djelo ili srodna kaznena djela u povratu;“ 

…“

Poglavlje VI. Istraga, kazneni progon, postupovno pravo i zaštitne mjere 

Članak 49. – opće obveze 

„1. Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurale da se istrage i sudski postupci u vezi sa svim oblicima nasilja obuhvaćenim područjem primjene ove Konvencije provode bez nepotrebnih odgađanja uzimajući u obzir prava žrtve tijekom svih stadija kaznenog postupka.“

  1. Dana 6. rujna 2023. Skupina stručnjaka Vijeća Europe za djelovanje protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (GREVIO) objavila je Osnovno evaluacijsko izvješće za Hrvatsku (GREVIO/Inf(2023)6), a njegovi mjerodavni dijelovi glase kako slijedi:

„4.  Seksualno nasilje, uključujući silovanje (Članak 36.)

...

216. Unatoč brojnim pozitivnim zakonodavnim promjenama u posljednjih nekoliko godina u pogledu kaznenog djela silovanja, GREVIO napominje kako su ta kaznena djela i dalje nedovoljno prijavljena i nedovoljno progonjena. Navedeno proizlazi iz nedostatka znanja i razumijevanja dinamike tih kaznenih djela i utjecaja traume na žrtve. GREVIO nadalje primjećuje da se, kada se slučaj seksualnog nasilja podnese pred sud, olakotne okolnosti često primjenjuju u korist počinitelja, pri čemu se ponašanje žrtve stereotipno tumači kao doprinos zločinu. U tom pogledu GREVIO sa zabrinutošću primjećuje da se bračni status i roditeljstvo okrivljenika također često uzimaju kao olakotna okolnost, kao i sudjelovanje u Domovinskom ratu. 

217. Štoviše, dugotrajni kazneni postupci izlažu žrtve ponovnoj traumatizaciji, a kazne izrečene počiniteljima nemaju učinak odvraćanja. Prema istraživanju Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, u prosjeku protekne 41 mjesec od počinjenja nasilnog djela do pravomoćne presude, ali u nekim slučajevima postupak traje dodatnih nekoliko godina. Isto istraživanje pokazuje da su počiniteljima u 17,4% slučajeva izrečene uvjetne i djelomično uvjetne kazne te rad za opće dobro. Nadalje, u 79,45% slučajeva izrečene kazne počiniteljima silovanja ostaju unutar prve trećine dostupnih sankcija. 

218. GREVIO potiče hrvatske vlasti da u potpunosti provedu novousvojene odredbe Kaznenog zakona koje obuhvaćaju kaznena djela silovanja i seksualnog nasilja te da osiguraju da ih tijela zadužena za provedbu zakona, tužiteljstvo i pravosuđe, učinkovito primjenjuju u praksi, uključujući i kada nema otpora žrtve i ako okolnosti slučaja onemogućuju valjani pristanak. U tu svrhu potrebno je provesti usavršavanje za sve relevantne stručnjake te razviti i provesti odgovarajuće smjernice

...

10.  Sankcije i mjere (Članak 45.)

234. GREVIO podsjeća da kazne i mjere izrečene za sve oblike nasilja nad ženama trebaju biti učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće. 

235. Iako GREVIO pozdravlja činjenicu da hrvatsko kazneno zakonodavstvo predviđa niz sankcija za djela nasilja nad ženama, sa zabrinutošću primjećuje, iz primljenih informacija, da postoji velika razlika između dostupnih sankcija i onih koje se izriču u praksi, posebice u pogledu blagosti blagih sankcija i korištenja uvjetnih kazni. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova navela je 2020. godine da je manje od 10% ukupnog broja svih počinitelja nasilja osuđeno na bezuvjetne kazne zatvora, dok je većina počinitelja osuđena na relativno blage novčane kazne ili uvjetne kazne zatvora. 

236. Podaci Ministarstva pravosuđa i uprave ukazuju na blagost kaznene politike u rješavanju slučajeva nasilja nad ženama. Primjerice, tijekom 2021. godine više od 90% izrečenih zatvorskih presuda u slučajevima uhođenja bile su uvjetne. U slučajevima nasilja u obitelji 83% zatvorskih kazni bilo je uvjetno, a u 70% slučajeva trajanje zatvora bilo je u nižem rasponu od dostupnih kazni, dok je u 2 slučaja izrečena maksimalna bezuvjetna zatvorska kazna u trajanju od 2-3 godine. Slično tome, u slučajevima nanošenja osobito teških tjelesnih ozljeda uvjetne su bile 3 od 5 presuda, a u samo jednom slučaju izrečena je maksimalna bezuvjetna zatvorska kazna od 3 do 5 godina. Na kraju, gotovo su sve presude izrečene u slučajevima spolnog uznemiravanja uvjetne. 

237. GREVIO snažno potiče hrvatske vlasti da osiguraju – kroz učinkovito usavršavanje djelatnika pravosuđa i druge odgovarajuće mjere – da kazne i mjere izrečene za nasilje u obitelji i druge oblike nasilja nad ženama obuhvaćene Istanbulskom konvencijom budu učinkovite, razmjerne i odvraćajuće. To bi uključivalo, među ostalim, osiguravanje razumijevanja tijela kaznenog progona i djelatnika pravosuđa da uvjetne ili odgođene kazne u slučajevima nasilja u obitelji i drugih oblika nasilja nad ženama ne služe načelima osiguravanja pravde za žrtve, okončanja nekažnjavanja počinitelja ili odvraćanja od takvih djela.“

  1. U Preporuci CM/Rec(2017)3 Odbora ministara državama članicama o Europskim pravilima o sankcijama i mjerama u zajednici, donesenoj 22. ožujka 2017., utvrđen je skup standarda koji će nacionalnim zakonodavnim vlastima pomoći da osiguraju pravednu i učinkovitu upotrebu sankcija i mjera u zajednici. U tim standardima naglašavaju se, među ostalim, prednosti sankcija u zajednici (pravilo 1.), potreba da priroda i trajanje sankcija i mjera u zajednici budu razmjerni težini djela te da donositelji odluka uzmu u obzir okolnosti pojedinca kako bi se osiguralo da je pridržavanje sankcija i mjera izvedivo i relevantno u podupiranju odustajanja od počinjenja kaznenih djela (pravilo 3.).
  2. Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena („CEDAW”), koju je Opća skupština Ujedinjenih naroda donijela 1979., u Hrvatskoj je stupila na snagu 9. rujna 1992., a Fakultativni protokol uz tu konvenciju na snagu je stupio 7. ožujka 2001. Dana 29. siječnja 1992. Odbor za uklanjanje diskriminacije žena („Odbor CEDAW”) donio je Opću preporuku br. 19 o nasilju nad ženama (koja je 2017. ažurirana njegovom Općom preporukom br. 35), u kojoj je utvrđeno da je rodno uvjetovano nasilje „nasilje koje je usmjereno protiv žene zato što je žena ili koje nerazmjerno pogađa žene” (članak 6.) i da je ono „oblik diskriminacije koji ozbiljno otežava mogućnost žena da uživaju prava i slobode na temelju ravnopravnosti s muškarcima” (članak 1.). Drugi mjerodavni dijelovi te opće preporuke glase kako slijedi:

Članak 11.

„17.  Ravnopravnost pri zapošljavanju može biti ozbiljno narušena kada su žene izložene rodno uvjetovanom nasilju, kao što je spolno uznemiravanje na radnome mjestu.

18.  Spolno uznemiravanje uključuje nepoželjno spolno određeno ponašanje kao što su tjelesni dodir i ponude, primjedbe sa seksualnom konotacijom, pokazivanje pornografije i seksualni zahtjevi, neovisno o tome jesu li izraženi riječima ili djelima.

Takvo ponašanje može biti ponižavajuće i može predstavljati zdravstveni i sigurnosni problem; ono je diskriminirajuće kada žena ima opravdan razlog vjerovati da bi ju protivljenje stavilo u nepovoljan položaj u pogledu njezina zaposlenja, među ostalim zapošljavanja ili napredovanja, ili kada stvara neprijateljsko radno okružje.”

  1. U članku 1. Deklaracije Ujedinjenih naroda o uklanjanju nasilja nad ženama, koja je donesena 1993., navedeno je da:

„terminom «nasilje nad ženama» označava se bilo koji čin nasilja zasnovanog na spolno/rodnoj osnovi koje rezultira, ili može rezultirati, fizičkom, spolnom ili psihološkom povredom ili patnjom žene, uključujući i prijetnje takvim djelima, prisilu ili svojevoljno oduzimanje slobode, bilo u javnom ili privatnom životu.“

  1. Mjerodavni dijelovi Izvješća posebne izvjestiteljice za nasilje nad ženama, njegove uzroke i posljedice, nakon njezina posjeta Hrvatskoj od 7. do 16. studenoga 2012., koje je Opća skupština UN-a usvojila 3. lipnja 2013., glase kako slijedi:

„2.  Spolno uznemiravanje na radnome mjestu

21.  Iako je spolno uznemiravanje na radnome mjestu zakonom zabranjeno, ta je pojava sve učestalija. Prema podatcima sindikata, spolno uznemiravanje bilo je najizraženije u tekstilnoj, kožarskoj, trgovačkoj i ugostiteljskoj industriji. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova izvijestila je da je 2011. njezin Ured zaprimio sveukupno 1391 pritužbu, od kojih se 63,9 posto odnosilo na žene. U tom postotku 65 posto odnosilo se na diskriminaciju žena u područjima radnog mjesta, zaposlenja, socijalne skrbi i mirovinskog sustava, od čega se 42 posto odnosilo na spolno uznemiravanje. Međutim, unatoč većoj vidljivosti i izvještavanju, navela je da mnoge žene nisu voljne poduzeti mjere zbog straha od odmazde. Godine 2010. sud je donio prvu osuđujuću presudu u državi za spolno uznemiravanje na radnome mjestu osudivši jednog okrivljenika na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci jer je u razdoblju od tri godine davao opetovane primjedbe koje su predstavljale spolno uznemiravanje. Drugi okrivljenik u tom predmetu osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca uz primjenu uvjetne osude.

72. Unatoč izazovima koje donosi trenutačna gospodarska situacija, ciljani i koordinirani napori u rješavanju nasilja nad ženama, praktičnom i inovativnom upotrebom ograničenih resursa, moraju ostati prioritet. Visoke razine nasilja u obitelji, dijelom kao posljedica sklonosti da se nasilje smatra privatnom stvari u situaciji poslije sukoba, kao i zbog postojećih patrijarhalnih stavova, zahtijevaju ozbiljnu pozornost u pogledu učinkovite provedbe.

73. U svjetlu gore navedenog, posebna izvjestiteljica nudi sljedeće preporuke:

(e)  promicati kazne za nasilje u obitelji koje su razmjerne težini kaznenih djela i suzdržati se od izricanja uvjetnih osuda…”

III. MJERODAVNO PRAVO I IZVJEŠĆA EUROPSKE UNIJE

  1. Direktivom Europskog parlamenta i Vijeća (2012/29/EU) od 25. listopada 2012. uspostavljeni su minimalni standardi za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela. Mjerodavnim dijelom te direktive, koja se trebala prenijeti u nacionalna zakonodavstva država članica Europske unije do 16. studenoga 2015., predviđeno je kako slijedi:

Članak 22.

Pojedinačna procjena žrtava radi utvrđivanja posebnih potreba zaštite

1.   Države članice osiguravaju da žrtve dobiju pravovremenu i pojedinačnu procjenu, u skladu s nacionalnim postupcima, radi utvrđivanja posebnih potreba zaštite i utvrđivanja bi li i u kojem opsegu one imale koristi od posebnih mjera u okviru kaznenog postupka, kako je predviđeno u člancima 23. i 24., zbog njihove osobite ranjivosti na sekundarnu i ponovljenu viktimizaciju, zastrašivanje i odmazdu.

...

3.  U kontekstu pojedinačne procjene, posebnu pažnju posvećuje se žrtvama koje su pretrpjele značajnu štetu zbog težine kaznenog djela; žrtvama koje su pretrpjele kazneno djelo počinjeno zbog neke osobine osobe ili diskriminatornog motiva koji bi mogli biti naročito povezani s njihovim osobnim značajkama; žrtvama koje njihov odnos s počiniteljem i ovisnost o njemu čine naročito ranjivima. U tom se smislu, na odgovarajući način uzimaju u obzir žrtve terorizma, organiziranog kriminala, trgovanja ljudima, rodno uvjetovanog nasilja, nasilja u bliskim odnosima, spolnog nasilja, iskorištavanja ili zločina iz mržnje i žrtve s invalidnošću.“

  1. U Smjernicama EU-a o nasilju nad ženama i djevojčicama, koje je Vijeće Europske unije donijelo 8. prosinca 2008., nasilje nad ženama opisuje se kao jedna od glavnih povreda ljudskih prava danas, a smjernice su usmjerene na to da države podsjete na njihovu dvostruku odgovornost da spriječe i odgovore na nasilje nad ženama i djevojčicama. Kao oblik nasilja nad ženama i djevojčicama posebno se spominje tjelesno, spolno i psihičko nasilje koje se događa u obitelji. Naglašava se i sljedeće:

„3. … EU ponavlja tri nerazdvojna cilja borbe protiv nasilja nad ženama: sprječavanje nasilja, zaštita i podrška žrtvama i kazneni progon počinitelja takvog nasilja.

3.1.4.  … EU će naglašavati da je bitno da države osiguraju da se nasilje nad ženama i djevojčicama kažnjava zakonom i da počinitelji nasilja nad ženama i djevojčicama za svoje postupke odgovaraju pred sudovima. Države osobito moraju činove nasilja nad ženama i djevojčicama istražiti brzo, temeljito, nepristrano i ozbiljno te osigurati da sustav kaznenog pravosuđa, posebice pravila postupka i dokazivanja, funkcionira na način na koji će se žene poticati da daju iskaze i jamčiti njihovu zaštitu prilikom kaznenog progona onih koji su nad njima počinili činove nasilja, posebice omogućavanjem žrtvama i njihovim punomoćnicima da podnose tužbe. Suzbijanje nekažnjavanja uključuje i pozitivne mjere kao što su osposobljavanje policijskih službenika i službenika odgovornih za provedbu zakona, pravna pomoć i odgovarajuća zaštita žrtava i svjedoka te stvaranje uvjeta u kojima žrtve više nisu ekonomski ovisne o počiniteljima nasilja.”

  1. U publikaciji naslovljenoj „Nasilje nad ženama: istraživanje provedeno diljem Europske Unije”, koja sadrži rezultate istraživanja koje je provela Agencija Europske unije za temeljna prava (FRA) u razdoblju od ožujka do rujna 2012. (objavljeno 2014.) i koje se temelji na razgovorima s 42.000 žena u tadašnjih dvadeset i osam država članica, navedeno je kako slijedi:

„ … jedna od 10 žena doživjela je neki oblik seksualnog nasilja od 15. godine, a jedna od 20 bila je žrtva silovanja. Nešto više od jedne od pet žena doživjelo je tjelesno i/ili seksualno nasilje od svojeg sadašnjeg ili prijašnjeg partnera, a nešto više od jedne od 10 žena navodi da su doživjele neki oblik seksualnog nasilja od odrasle osobe prije navršenih 15 godina života. Ipak, za ilustraciju, samo 14 % žena policiji je prijavilo svoj najozbiljniji slučaj nasilja od intimnog partnera, a 13 % prijavilo je svoj najozbiljniji slučaj nasilja koje je počinila osoba koja nije njihov partner.“

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANAKA 3. I 8. KONVENCIJE

  1. Podnositeljica zahtjeva prigovorila je da je, s obzirom na težinu djela spolnog nasilja koje je nad njom počinio M. P., kazna koja mu je izrečena bila nerazmjerno blaga, što je dovelo do povrede njezinih prava zajamčenih člancima 3. i 8. Konvencije. Te odredbe glase kako slijedi:

Članak 3.

„Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.“

Članak 8.

„Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. 

2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.“

A. Dopuštenost

1. Očitovanja stranaka

(a) Vlada

  1. Vlada je ustvrdila da podnositeljica zahtjeva nije iscrpila domaća pravna sredstva jer nikad nije podnijela ustavnu tužbu protiv presude Županijskog suda u Varaždinu. U prilog svojoj tvrdnji Vlada se pozvala na niz odluka Ustavnog suda počevši od odluke br. U-III-6559/2010 od 13. studenoga 2014., u kojoj je taj sud ispitao ustavne tužbe o neprovođenju učinkovite istrage primjenjujući sudsku praksu Suda na temelju članaka 2. i 3. Konvencije. Kad je riječ o članku 8., Vlada je dostavila sljedeće odluke Ustavnog suda:

–  odluku br. U-III-1534/2017 od 19. svibnja 2020., u kojoj je utvrđena povreda pozitivnih obveza države na temelju članka 8. u situaciji u kojoj je počinitelj nasilnog tjelesnog napada na podnositelja ustavne tužbe oslobođen u kaznenom postupku na temelju načela ne bis in idem

–  odluku br. U-IIIBi-1732/2019 od 14. srpnja 2020., u kojoj je taj sud ispitao osnovanost prigovora podnositeljice da ju domaće vlasti i sudovi nisu zaštitili od ozbiljnih prijetnji privatne osobe te ga je odbio

–  odluku br. U-IIIBi-5099/2020 od 23. ožujka 2021., u kojoj je utvrđena povreda prava podnositelja na temelju članka 8. zbog neučinkovitog odgovora vlasti u predmetu o nesavjesnom liječenju.

  1. Podredno, Vlada je tvrdila da je podnositeljica zahtjeva mogla podnijeti tužbu za naknadu štete protiv M. P.-a.

(b) Podnositeljica zahtjeva

  1. Podnositeljica zahtjeva tvrdila je da u vrijeme kad je podnijela zahtjev Sudu ustavna tužba nije bila djelotvorno pravno sredstvo jer je Ustavni sud sustavno tužbe podnesene protiv kaznenih presuda donesenih u postupcima protiv trećih osoba proglašavao nedopuštenima, što potvrđuje njegova praksa (vidi, primjerice, odluke Ustavnog suda br. U-III-835/2004, U-III-568/2002 i U-III-3709/2013), a u uputama za podnošenje ustavne tužbe objavljenima na internetskim stranicama tog suda bilo je navedeno da takve presude nisu akti protiv kojih se može podnijeti ustavna tužba.
  2. Kad je riječ o tvrdnji Vlade da je podnositeljica zahtjeva trebala potraživati naknadu štete od M. P.-a, podnositeljica zahtjeva navela je da je doista podnijela tužbu protiv M. P.-a i svojeg poslodavca i da je taj postupak još u tijeku (vidi stavak 13. ove presude). Međutim, prema njezinu mišljenju, ti postupci, koji su pokrenuti protiv privatnih osoba i čiji je cilj ostvarivanje naknade nematerijalne štete uzrokovane činjenicom da je bila žrtva kaznenog djela, nebitni su za njezin zahtjev pred Sudom, u kojem je prigovorila da država nije na odgovarajući način kaznila počinitelja spolnog zlostavljanja protiv nje.

2. Ocjena Suda

  1. Opća načela o iscrpljivanju domaćih pravnih sredstava sažeta su u predmetu Vučković i drugi protiv Srbije ((preliminarni prigovor) [VV], br. 17153/11 i 29 drugih zahtjeva, stavci 69. – 77., 25. ožujka 2014.).
  2. Sud napominje da je u predmetu Kušić i drugi protiv Hrvatske ((odl.), br. 71667/17, stavci 77. – 81., 10. prosinca 2019.) zaključio da je 2019. ustavna tužba postala djelotvorno domaće pravno sredstvo za prigovore u pogledu neučinkovitih istraga na temelju članaka 2. i 3. Konvencije (ibid., stavci 93. i 99.).
  3. Prema sudskoj praksi koju je dostavila Vlada (vidi stavak 30. ove presude) čini se da je Ustavni sud u međuvremenu ispitao i niz prigovora koji se odnose i na pozitivne i na postupovne obveze na temelju članka 8. Konvencije primjenjujući relevantne kriterije razvijene u sudskoj praksi Suda.
  4. Međutim, prema sudskoj praksi Suda, ocjena toga jesu li domaća pravna sredstava iscrpljena obično se provodi u odnosu na datum podnošenja zahtjeva Sudu. Točno je da je Sud povremeno prihvaćao da u određenim situacijama to pravilo može biti podložno iznimkama, koje se mogu opravdati posebnim okolnostima svakog predmeta (vidi gore navedeni predmet Kušić i drugi, stavak 101., i ondje navedene predmete). Međutim, to je bilo u situacijama koje se odnose na trajne povrede (primjerice, u vezi s duljinom trajanja postupka ili neučinkovitim istragama) ili u slučajevima kada su uvedena posebna nova pravna sredstva s ciljem rješavanja na domaćoj razini pritužbi na temelju Konvencije osoba čiji su se zahtjevi pred Sudom odnosili na slična pitanja.
  5. U ovom predmetu podnositeljica zahtjeva odlučila je da neće podnijeti ustavnu tužbu protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 2. srpnja 2019. smatrajući da bi to bilo besmisleno. Sud primjećuje da je u relevantno vrijeme, u načelu, Ustavni sud proglašavao nedopuštenima tužbe koje su žrtve podnijele protiv presuda kaznenih sudova donesenih u odnosu na treće osobe (vidi stavak 17 ove presude). To su dodatno potvrdile upute na mrežnim stranicama Ustavnog suda koje su bile primjenjive do siječnja 2023., u kojima je bilo izričito navedeno da presuda kojom žrtva osporava presudu kojom se optuženik oslobađa optužbe nije akt protiv kojeg se može podnijeti ustavna tužba (vidi stavak 12. ove presude, i usporedi Štitić protiv Hrvatske [Odbor] (odl.), br. 18869/22, stavci 8. – 9., 14. lipnja 2022.).
  6. Sud nadalje primjećuje da sve odluke na koje se pozvala Vlada datiraju iz razdoblja nakon što je podnositeljica podnijela zahtjev Sudu (vidi stavak 30. ove presude) i da Vlada nije uvjerljivo dokazala da je podnositeljica imala stvarne izglede za uspjeh pred Ustavnim sudom u relevantno vrijeme.
  7. U tim okolnostima Sud zaključuje da se podnositeljici zahtjeva ne može predbaciti što svoj prigovor nije prvo uputila Ustavnom sudu. Ne smatra ni nužnim ili primjerenim u ovom predmetu, u kojem je rok za podnošenje ustavne tužbe na temelju članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske odavno istekao, učiniti iznimku od pravila o iscrpljivanju domaćih pravnih sredstava.
  8. Kad je riječ o tvrdnji Vlade da je podnositeljica zahtjeva mogla pokrenuti parnični postupak za naknadu štete protiv M. P.-a, Sud primjećuje da je doista podnijela takvu tužbu i da je taj postupak približno pet godina u tijeku pred prvostupanjskim sudom (vidi stavak 13. ove presude). Međutim, Sud je sklon složiti se s podnositeljicom zahtjeva da se navedeni postupak ne odnosi na isti predmet kao i njezin zahtjev Sudu te da u svakom slučaju učinkovito odvraćanje od ozbiljnih napada na tjelesni integritet osobe zahtijeva učinkovite kaznenopravne mehanizme koji bi osigurali odgovarajuću zaštitu u tom pogledu (vidi Remetin protiv Hrvatske, br. 29525/10, stavak 76., 11. prosinca 2012., i ondje navedene predmete, i Pulfer protiv Albanije, br. 31959/13, stavak 71., 20. studenoga 2018.).
  9. Iz toga slijedi da se prigovori Vlade moraju odbiti.
  10. Sud primjećuje da ovaj zahtjev nije ni očigledno neosnovan ni nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi navedenoj u članku 35. Konvencije. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Očitovanja stranaka

(a) Podnositeljica zahtjeva

  1. Podnositeljica zahtjeva tvrdila je da država nije ispunila svoje pozitivne obveze na temelju članaka 3. i 8. Konvencije jer kazna koja je u konačnici izrečena M. P.-u nije bila ni odvraćajuća ni razmjerna počinjenim kaznenim djelima.
  2. Prema njezinu mišljenju, država je dužna na odgovarajući način kazniti počinitelje kako bi se postigle priznate svrhe kaznenopravnih sankcija, koje uključuju odmazdu kao oblik pravde za žrtve, opće odvraćanje od novih povreda i vladavinu prava. U podnositeljičinu predmetu, u kojem su domaći sudovi nedvojbeno utvrdili da je počinitelj počinio dva kaznena djela kojima je teško povrijedio njezin psihički i tjelesni integritet, rad za opće dobro nije se mogao smatrati primjerenom sankcijom kojom bi se mogle postići te svrhe.
  3. Podnositeljica zahtjeva smatrala je da M. P. nije snosio nikakve ozbiljne posljedice nakon što ju je opetovano spolno zlostavljao na radnome mjestu; prema saznanjima koja je imala, on je rad za opće dobro u udruzi obavljao u prosjeku jedan tjedan mjesečno radeći u kratkim vremenskim razdobljima. Posljedično, nije se moglo reći da je bio strogo ukoren na način koji bi osigurao da se suzdrži od kršenja zakona i daljnjeg počinjenja spolnog zlostavljanja u budućnosti, a to je stoga praktički dovelo do njegove nekažnjivosti. S druge strane, podnositeljica je trpjela teške psihičke posljedice zbog nasilja o kojem je riječ.

(b) Vlada

  1. Vlada je tvrdila da su, nakon što su obaviještena o optužbama podnositeljice protiv M. P.-a, nacionalna tijela u njezinu predmetu reagirala promptno te su temeljito i sveobuhvatno utvrdila sve okolnosti događaja kojima je prigovorila. Optuženik i dvoje svjedoka saslušani su nekoliko sati nakon što je policija zaprimila podnositeljičinu prijavu, nakon čega je protiv M. P.-a podignuta optužnica te ga je nepristran i neovisan sud osudio za djela koja su mu stavljena na teret. Poduzeti su svi razumni koraci za osiguravanje svih dokaza i razjašnjavanje događaja o kojima je riječ.
  2. Vlada je dalje navela da je M. P.-u izrečena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci i da je ta kazna zamijenjena radom za opće dobro u trajanju od 600 sati. Izvršio je 610 sati rada za opće dobro u razdoblju kraćem od jedne godine, što je rok utvrđen za obavljanje rada. Štoviše, njegova je kazna bila razmjerna težini kaznenih djela počinjenih na štetu podnositeljice zahtjeva i imala je potreban odvraćajući učinak na njega jer od tada nije počinio daljnje kazneno djelo ili prekršaj.

2. Ocjena Suda

(a) Opća načela

  1. Sud na početku ponavlja da silovanje i teško spolno zlostavljanje predstavljaju postupanje koje je obuhvaćeno područjem primjene članka 3. Konvencije te uključuje i temeljne vrijednosti i bitne aspekte „privatnog života” u smislu članka 8. (vidi Y protiv Bugarske, br. 41990/18, stavci 63. – 64., 20. veljače 2020., i ondje navedene predmete).
  2. Sud je u više navrata naglasio da države imaju pozitivnu obvezu sadržanu u člancima 3. i 8. Konvencije donijeti kaznene zakone kojima se učinkovito kažnjava silovanje te ih primjenjivati u praksi putem učinkovite istrage i kaznenog progona (vidi M. C. protiv Bugarske, br. 39272/98, stavak 153., ECHR 2003-XII, i B.V. protiv Belgije, br. 61030/08, stavak 55., 2. svibnja 2017.). Ta pozitivna obveza dalje zahtijeva kriminalizaciju i djelotvoran kazneni progon svih spolnih radnji bez pristanka (vidi M. G. C. protiv Rumunjske, br. 61495/11, stavak 59., 15. ožujka 2016.; Z protiv Bugarske, br. 39257/17, stavak 67., 28. svibnja 2020.; i E. G. protiv Republike Moldavije, br. 37882/13, stavak 39., 13. travnja 2021.).
  3. Sud je također nedavno sažeo svoju sudsku praksu o postupovnoj obvezi prema konvergentnim načelima članaka 2., 3. i 4. Konvencije (vidi S. M. protiv Hrvatske ([VV], br.60561/14, stavci 311. – 320., 25. lipnja 2020.).Naveo je, konkretno, da su, iako se opći opseg pozitivnih obveza države može razlikovati između predmeta u kojima je postupanje protivno Konvenciji izvršeno sudjelovanjem predstavnika države i predmeta u kojima su nasilje izvršile privatne osobe, postupovne pretpostavke slične: one se ponajprije odnose na obvezu vlasti da pokrenu i provedu istragu koja može dovesti do utvrđivanja činjenica i otkrivanja i, prema potrebi, kažnjavanja odgovornih osoba.
  4. Štoviše, kada službena istraga dovede do pokretanja postupka pred nacionalnim sudovima, postupak u cijelosti, među ostalim i raspravna faza, mora ispunjavati pretpostavke članka 3. Konvencije (vidi Sabalić protiv Hrvatske, br. 50231/13, stavak 97., 14. siječnja 2021.). Iako ne postoji apsolutna obveza prema kojoj bi se svi kazneni progoni trebali okončati osudom ili izricanjem neke određene kazne, nacionalni sudovi ni u kojem slučaju ne bi smjeli biti spremni dopustiti da teški napadi na tjelesni i psihički integritet prođu nekažnjeno ili da teška kaznena djela budu kažnjena pretjerano blagim kaznama. Stoga je važno pitanje koje Sud treba ispitati to može li se i u kojoj mjeri smatrati da su sudovi pri donošenju zaključka predmet podvrgnuli temeljitom ispitivanju svih relevantnih čimbenika povezanih s predmetom (usporedi i Smiljanić protiv Hrvatske, br. 35983/14, stavak 99., 25. ožujka 2021.).
  5. Konačno, Sud je utvrdio povrede postupovne obveze država u brojnim slučajevima očiglednog nerazmjera između težine djela i ishoda na domaćoj razini, koji je poticao osjećaj da su djela zlostavljanja ostala zanemarena od strane nadležnih tijela i da je izostala djelotvorna zaštita od djela zlostavljanja (vidi gore navedeni predmet Sabalić, stavak 110.; Identoba i drugi protiv Gruzije, br. 73235/12, stavak 75., 12. svibnja 2015.).

(b) Primjena općih načela na ovaj predmet

  1. Vlada nije osporila da je postupanje koje je podnositeljica zahtjeva pretrpjela obuhvaćeno područjem primjene i članka 3. i članka 8. Konvencije. Imajući na umu svoju sudsku praksu o tom pitanju (vidi, primjerice, gore navedeni predmet Pulfer, stavak 76. i gore navedeni predmet E. G., stavak 39.), Sud ne vidi razlog da utvrdi drukčije te smatra prikladnim ispitati ovaj predmet i na temelju članka 3. i na temelju članka 8. Konvencije.
  2. Prigovor podnositeljice u ovom predmetu nije bio usmjeren protiv bilo kakvih nedostataka u načinu na koji je provedena istraga povodom njezine prijave spolnog nasilja, već protiv načina izvršavanja kazne izrečene počinitelju o kojem je odlučio drugostupanjski sud (vidi stavke 44 – 46. ove presude i, mutatis mutandis, Stoyanova protiv Bugarske, br. 56070/18, stavak 66., 14. lipnja 2022.). Stoga nije riječ o predmetu u kojem je počinitelj u potpunosti izbjegao bilo kakvu kaznenu odgovornost kao rezultat, primjerice, pomilovanja ili nastupanja zastare, niti je riječ o klasičnom slučaju očiglednog nerazmjera između počinjenih kaznenih djela i izrečene kaznenopravne sankcije (usporedi predmete navedene u stavku 53. ove presude). U ovom predmetu prigovor podnositeljice odnosi se na zamjenu kazne zatvora koju je počinitelju izrekao prvostupanjski sud radom za opće dobro, kako je odlučio žalbeni sud, zbog čega je, prema navodima podnositeljice zahtjeva, izrečena kazna bila pretjerano blaga. Prema tome, i imajući na umu široku slobodu dodijeljenu državama u pitanjima kaznenog pravosuđa i politike odmjeravanja kazne, preispitivanje Suda mora se usmjeriti na ocjenu toga je li, u okolnostima ovog predmeta, domaći sud proveo potrebno temeljito ispitivanje prilikom zamjene kazne [blažom sankcijom]. Sud će stoga ispitati je li se zamjena kazne u ovom predmetu temeljila na kriterijima i razlozima koji su bili primjereni kako bi se osiguralo da kazna ostane razmjerna prirodi i težini zlostavljanja uključenog u kaznena djela počinjena na štetu podnositeljice zahtjeva kao žrtve.
  3. Prije nego što započne ovu ocjenu, Sud vidi potrebu naglasiti da doista ima na umu, i podržava, sve veću važnost rada za opće dobro kao sastavnog i korisnog dijela moderne politike kažnjavanja u državama članicama Vijeća Europe (vidi Preporuku CM/Rec(2017)3 Odbora ministara državama članicama o Europskim pravilima o sankcijama i mjerama u zajednici citiranu u stavku 22. ove presude). Štoviše, jasno je da nije zadaća Suda detaljno formulirati područje primjene ili sadržaj bilo kakvog sustava rada za opće dobro. Osim toga, očito je da diljem Europe postoje razlike u pogledu upotrebe, sadržaja i učinkovitosti, a time i odvraćajućeg učinka, rada za opće dobro kao alternative kazni zatvora. Te razlike odražavaju različite pristupe koji se u velikoj mjeri mogu opravdati konkretnim domaćim kontekstom, penološkim sustavom i tradicijom, što su sve čimbenici koje je potrebno uzeti u obzir pri presuđivanju o tim slučajevima na međunarodnoj razini, u skladu s načelom supsidijarnosti kako je izraženo u preambuli Konvencije. S obzirom na to, i kao opća primjedba također u svjetlu širokog međunarodnog konsenzusa o potrebi da se zauzme čvrst stav o spolnom zlostavljanju i nasilju nad ženama, Sud se slaže da domaći sudovi trebaju obratiti posebnu pozornost kad za takva kaznena djela kao kaznu izriču rad za opće dobro umjesto kazne zatvora.
  4. S tim u vezi, Sud ponavlja da je spolno zlostavljanje žena nedvojbeno vrlo ozbiljna vrsta kažnjivog djela, koje ima iscrpljujući učinak na žrtve. Kao poseban izraz nasilja nad ženama, to je oblik rodno uvjetovanog nasilja zabranjen hrvatskim pravom i nizom međunarodnih ugovora (vidi stavke 20. – 21., 23. – 25. i 27. ove presude). Sud je ponovio i ključnu ulogu koju u institucionalnom odgovoru na rodno uvjetovano nasilje i u borbi protiv rodne neravnopravnosti imaju kazneni progon i kažnjavanje (vidi J. L. protiv Italije, br. 5671/16, stavak 141., 27. svibnja 2021.). Štoviše, u svojoj sudskoj praksi o nasilju nad ženama i o nasilju u obitelji Sud se često vodio relevantnim međunarodnim pravnim standardima o tom pitanju, a posebice Istanbulskom konvencijom (vidi, primjerice, Kurt protiv Austrije [VV], br. 62903/15, stavci 167. – 168., 15. lipnja 2021.).
  5. U ovom predmetu kazneni sudovi utvrdili su da je podnositeljica zahtjeva bila žrtva dvaju kaznenih djela bludnih radnji koje je počinio kolega na njezinu radnome mjestu (s tim u vezi vidi ozbiljnu zabrinutost u vezi sa spolnim uznemiravanjem na radnome mjestu koju je izrazila hrvatska pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, citiranu u stavku 19. ove presude). Bludne radnje prema domaćem pravu su sve radnje sa spolnom konotacijom koje ne predstavljaju spolni odnošaj bez pristanka (vidi stavak 17. ove presude). Iako nije na Sudu da dovodi u pitanje utvrđenje domaćih sudova da M. P.-ova djela ne predstavljaju pokušaj silovanja, već samo „bludne radnje” u suprotnosti s člankom 155. Kaznenog zakona (s tim u vezi vidi stavak 9. ove presude), Sud mora napomenuti da bi svaka sila koju je M. P. primijenio na podnositeljicu (kao što je zaključavanje vrata, hvatanje podnositeljice za vrat, guranje njezine glave prema njegovu penisu u erekciji govoreći joj da ga stavi u usta kako je opisano u stavku 5. ove presude) očito također bila relevantna za odmjeravanje kazne počinitelju.
  6. Počinitelju je izrečena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci koju je, međutim, žalbeni sud zamijenio propisno izvršenim radom za opće dobro. Odlučujući o njegovoj kazni, domaći sudovi ocijenili su olakotne i otegotne okolnosti u skladu s člankom 47. Kaznenog zakona. Nije na Sudu da kaže jesu li nacionalni sudovi ispravno ocijenili međudjelovanje tih okolnosti; Sud ne može djelovati kao domaći kazneni sud ili ispitivati žalbe protiv odluka nacionalnih sudova i nije na njemu da se izjašnjava o bilo kojim pitanjima kaznene odgovornosti (vidi, među drugim izvorima prava, gore navedeni predmet Myumyun, stavak 75., i Y protiv Bugarske, br. 41990/18, stavak 94., 20. veljače 2020.).
  7. Međutim, Sud mora primijetiti da domaći sudovi nikada nisu uzeli u obzir brojne okolnosti koje su prema domaćem pravu bile relevantne u postupku odmjeravanja kazne, kao što su posljedice kaznenog djela na podnositeljicu zahtjeva (njezina dijagnoza i duga  razdoblja odsutnosti s posla, vidi stavak 15. ove presude), ponašanje M. P.-a nakon počinjenja dotičnih kaznenih djela (njegove navodne prijetnje upućene podnositeljici kako je opisano u stavku 5. ove presude; vidi i njegov iskaz naveden u stavku 6. ove presude) ili očiti nedostatak kajanja ili bilo kakvog truda da nadoknadi štetu uzrokovanu podnositeljici zahtjeva.
  8. Štoviše, prvostupanjski sud jasno je presudio da je stupanj kaznene odgovornosti M. P.-a bio posebno visok u danim okolnostima s obzirom na činjenicu da je kaznena djela protiv spolne slobode na štetu podnositeljice počinio više puta i u kratkom vremenskom razdoblju, što je ukazivalo na njegovu posebno čvrstu namjeru (vidi stavak 10. ove presude). Stoga je zapanjujuće to što je drugostupanjski sud, kad je odlučivao o zamjeni kazne zatvora izrečene M. P.-u, unatoč tomu što je naveo da se slaže s ocjenom olakotnih i otegotnih okolnosti koju je proveo prvostupanjski sud, smatrao da se zamjenom njegove kazne može ostvariti svrha kažnjavanja u ovom predmetu, isključivo s obzirom na činjenicu da su od počinjenja kaznenih djela prošle četiri godine i da počinitelj nije počinio daljnja kaznena djela (vidi stavak 11. ove presude). Pritom žalbeni sud uopće nije spomenuo visoki stupanj kaznene odgovornosti počinitelja ni njegovu čvrstu namjeru u počinjenju dotičnih kaznenih djela protiv spolne slobode. Nije ni iznio nikakve uvjerljive razloge kojima bi objasnio zašto je sam protek vremena, koji se ni na koji način ne može pripisati podnositeljici zahtjeva i koji ju je samo dodatno traumatizirao kao žrtvu (vidi S. Z. protiv Bugarske, br. 29263/12, stavak 52., 3. ožujka 2015.; vidi i stavak 21 ove presude), prevagnuo u odnosu na gore navedene teške otegotne okolnosti.
  9. S obzirom na prethodno navedeno, ne može se reći da je do zamjene kazne zatvora izrečene M. P.-u došlo nakon temeljitog ispitivanja svih relevantnih čimbenika povezanih s predmetom (usporedi gore navedeni predmet Smiljanić, stavak 99.).
  10. Nadalje, iako Sud ima na umu da ugovorne stranke u načelu imaju široku diskrecijsku ovlast u pitanjima politike kažnjavanja (vidi Khamtokhu i Aksenchik protiv Rusije [VV], br. 60367/08 i 961/11, stavak 85., 24. siječnja 2017.), već je naglasio da su odmazda kao oblik pravde za žrtve i opće odvraćanje s ciljem sprječavanja novih povreda i podupiranja vladavine prava među glavnim svrhama izricanja kaznenopravnih sankcija (vidi Jelić protiv Hrvatske, br. 57856/11, stavak 90., 12. lipnja 2014.). Sud se u tom pogledu poziva i na sudsku praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske, koji je potvrdio da obveza žalbenog suda da navede temeljito i detaljno obrazloženje kad odstupi od odluke o kazni prvostupanjskog suda nadilazi odmjeravanje kazne kao pitanje politike kažnjavanja i obuhvaćena je područjem primjene Ustava i Konvencije (vidi stavak 18. ove presude).
  11. U predmetu kao što je ovaj, koji su same domaće vlasti smatrale graničnim (vidi stavak 9. ove presude), Sud stoga smatra da je zabrinjavajuće što je unatoč opetovanosti teškog spolnog nasilja koje je pretrpjela podnositeljica zahtjeva žalbeni sud odlučio kaznu zatvora izrečenu M. P.-u zamijeniti radom za opće dobro, a da nije naveo odgovarajuće obrazloženje i nije ni na koji način uzeo u obzir interese žrtve, koje su domaći sudovi dužni uzeti u obzir pri odlučivanju o kazni koju će izreći u konkretnom predmetu (vidi članak 47. Kaznenog zakona citiran u stavku 16. ove presude).
  12. Sud smatra da takav pristup domaćih sudova može biti pokazatelj određene blagosti u kažnjavanju nasilja nad ženama umjesto prenošenja snažne poruke zajednici da se nasilje nad ženama neće tolerirati. Takva blagost pak može obeshrabriti žrtve od prijavljivanja takvih djela, dok je prema oskudnim podatcima dostupnim u tom kontekstu nasilje nad ženama zabrinjavajuće često i još uvijek se nedovoljno prijavljuje (vidi izvješće FRAe citirano u stavku 28. ove presude, u kojem se ukazuje na to da je svaka deseta žena u Europskoj uniji prijavila da je bila izložena nekom obliku spolnog nasilja od dobi od 15 godina, dok se čini da samo 14 % žrtava takvog postupanja ta djela prijavljuje).
  13. Gore navedena razmatranja dodatno su potkrijepljena nedavnim izvješćem GREVIO-a za Hrvatsku, u kojem je istaknuto da hrvatske vlasti pokazuju blagost u politici kažnjavanja kod rješavanja predmeta nasilja u obitelji i nasilja nad ženama, a vlasti su pozvane osigurati da kazne i mjere izrečene u takvim predmetima budu učinkovite, razmjerne i odvraćajuće (vidi izvješće GREVIO-a citirano u stavku 21. ove presude).
  14. Slijedi da, u konkretnim okolnostima predmeta, imajući u vidu posebnu društvenu opasnost nasilja nad ženama i potrebu da se suzbije učinkovitim i odvraćajućim mjerama, država u odgovoru na nasilje koje je pretrpjela podnositeljica nije u dovoljnoj mjeri ispunila svoju postupovnu obvezu da osigura da se na opetovano spolno nasilje koje je podnositeljica pretrpjela na radnome mjestu odgovori na odgovarajući način.
  15. Prethodno navedena razmatranja dostatna su da omoguće Sudu da zaključi da je došlo do povrede članaka 3. i 8. Konvencije.

II. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Člankom 41. Konvencije predviđeno je:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci“.  

A. Šteta

  1. Podnositeljica zahtjeva potraživala je 20.000,00 eura (EUR) na ime naknade neimovinske štete.
  2. Vlada je osporila to potraživanje.
  3. S obzirom na povrede utvrđene u odnosu na podnositeljičine prigovore na temelju članaka 3. i 8. Konvencije i odlučujući na pravičnoj osnovi, Sud podnositeljici zahtjeva dodjeljuje iznos od 10.000,00  EUR na ime naknade neimovinske štete, uvećan za sve poreze koji bi se mogli zaračunati.

B. Troškovi i izdatci

  1. Podnositeljica zahtjeva potraživala je i 3.050,00 EUR na ime troškova i izdataka nastalih pred Sudom.
  2. Vlada je osporila to potraživanje.
  3. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno nastali i bili potrebni te da je njihova visina razumna (vidi, među mnogim drugim izvorima prava, L. B. protiv Mađarske [VV], br. 36345/16, stavak 149., 9. ožujka 2023.).
  4. U ovom predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje posjeduje i prethodno navedene kriterije, Sud smatra razumnim dodijeliti iznos od 3.050,00 EUR na ime troškova i izdataka nastalih u postupku pred Sudom, uvećan za sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositeljici zahtjeva.

 

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. utvrđuje da je zahtjev dopušten

  2. presuđuje da je došlo do povrede članaka 3. i 8. Konvencije

  3. presuđuje (a) da tužena država treba isplatiti podnositeljici zahtjeva, u roku od tri mjeseca od datuma kada presuda postane konačna u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, sljedeće iznose:

(i)  10.000 EUR (deset tisuća eura), na ime naknade neimovinske štete, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati,

(ii) 3.050,00 EUR (tri tisuće pedeset eura) na ime troškova i izdataka, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositeljici zahtjeva,

(iii)  da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata na navedene iznose koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda

  1. odbija preostali dio zahtjeva podnositeljice za pravednu naknadu.

 

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 12. prosinca 2023. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika suda.

       Dorothee von Arnim 

Arnfinn Bårdsen

         Zamjenica tajnika 

Predsjednik

 

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

 _________________________

Prevod presude preuzet sa stranice Ureda zastupnika Republiek Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava

 

 

 

 

SECOND SECTION

CASE OF VUČKOVIĆ v. CROATIA

(Application no. 15798/20)

JUDGMENT

Arts 3 and 8 • Positive obligations • Commutation of a ten-month prison sentence imposed on applicant’s co-worker to community service, after he had been convicted of sexual violence against her • Domestic court’s commutation of sentence without careful scrutiny of all relevant considerations • Failure to give adequate reasons or consider interests of the victim • Context of specific social danger of violence against women and the need to combat it with efficient and deterrent actions • State’s failure to sufficiently discharge procedural obligation to ensure sexual violence applicant had suffered was dealt with appropriately

Prepared by the Registry. Does not bind the Court.

STRASBOURG

12 December 2023

FINAL

12/03/2024

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention.
It may be subject to editorial revision.

In the case of Vučković v. Croatia,

The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

 Arnfinn Bårdsen, President,
 Jovan Ilievski,
 Egidijus Kūris,
 Pauliine Koskelo,
 Frédéric Krenc,
 Diana Sârcu,
 Davor Derenčinović, judges,
and Dorothee von Arnim, Deputy Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 15798/20) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Ms Maja Vučković (“the applicant”), on 19 March 2020;

the decision to give notice to the Croatian Government (“the Government”);

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 14 November 2023,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1.  The case concerns the applicant’s complaints under Articles 3 and 8 of the Convention that commuting a ten-month prison sentence imposed on her co-worker to community service, after he had been convicted of sexual violence against her, had resulted in a disproportionately lenient punishment, given the seriousness of the offences he had committed.

THE FACTS

2.  The applicant was born in 1978 and lives in Rijeka. She was represented by Ms I. Bojić, a lawyer practising in Zagreb.

3.  The Government were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

4.  The facts of the case may be summarised as follows.

5.  On 18 June 2015 the applicant filed a criminal complaint against her work colleague M.P., accusing him of sexual violence inflicted during shifts when they had worked together as an ambulance nurse and ambulance driver, respectively. She submitted that on one occasion during a night shift, M.P. had locked her in a room, taken off his clothes and tried to undress her, after which he had grabbed her by the neck and pushed her head towards his erect penis, telling her to put it in her mouth. He had stopped only after the applicant had shouted that she would faint. On another occasion M.P. had repeatedly touched the applicant on her arms, thighs and breasts while they had been in the ambulance vehicle, before he had unzipped his trousers and tried to put her hand inside them. His actions had been accompanied by inappropriate language and threats that she would be fired if she ever told anyone about what had happened.

6.  Following the applicant’s complaint, on the following day the police questioned M.P. and several witnesses. M.P. stated that he had only joked with the applicant by telling her on a number of occasions to grab his sexual organ. He also admitted that he was occasionally touching her thighs and her bottom “just for fun”, and stated that he believed that the applicant had been attracted to him because she had said so to another colleague.

7.  On 26 June 2015, as a consequence of harassment of the applicant, M.P. was transferred to another post, to work as an ambulance driver in a different town. It would appear that at around the same time some of the other male ambulance drivers who worked with the applicant signed a petition not to be assigned the same shifts as her.

8.  On 30 June 2015 the police forwarded a special report to the competent State Attorney’s Office stating that there was a reasonable suspicion that throughout April, May and June 2015 M.P. had sexually abused the applicant on several occasions, thereby committing the criminal offence of performing lewd acts. Criminal proceedings ensued.

9.  Following a complaint by the applicant submitted to the local gender equality office, on 7 July 2015 the Ombudsperson for Gender Equality wrote to the applicant’s employer requesting further information on the actions taken to what she considered to have been attempted rape of the applicant by M.P. A copy of the letter was also sent to the Rijeka County State Attorney’s Office for investigation. The said office ultimately established that the facts of the case did not reveal the commission of attempted rape, but another criminal offence against sexual freedom and morals.

10.  On 8 May 2018 the Rijeka Municipal Court (Općinski sud u Rijeci) found M.P. guilty of two counts of committing lewd acts under Article 155 of the Criminal Code and sentenced him to ten months’ imprisonment. As regards the sentence, the first-instance court stated as follows:

“The court appreciates that the fact that the accused has no previous convictions is [a] mitigating [factor], while it deems his persistence in the delinquent misconduct [an] aggravating [circumstance], which is reflected by the fact that the criminal offences were committed in relation to the same victim within a short period of time, [and] the intensity of his unlawful actions indicates a strong intent in the execution of the criminal acts. In particular, the accused’s illegal behaviour did not manifest itself through only one socially unacceptable act representing a violation of sexual freedom [and] morality ... of the victim, but through several acts in which he persisted, all with the aim of satisfying his sexual drive, which is indicative of a high degree of criminal liability on the part of the accused.”

11.  Following an appeal by M.P., on 2 July 2019 the Varaždin County Court (Županijski sud u Varaždinu) upheld his sentence, but replaced imprisonment with community service. That judgment was final and not amenable to an appeal before a higher court. The relevant part of that judgment reads as follows:

“The [first-instance] court reasonably assessed the lack of prior convictions of the accused as a mitigating circumstance, and his persistence in engaging in incriminating behaviour as an aggravating circumstance, given the fact that he had committed lewd acts against the same victim on two occasions within a short period of time without her consent. The first-instance court also correctly assessed the above circumstances that influenced the choice of the type and range of punishment, both in determining individual prison sentences for each criminal offence (six months for each criminal offence) and in imposing an aggregate prison sentence of ten months.

However, according to the assessment of this court, the aggregate prison sentence of ten months which was imposed does not need to be served in order to achieve the purpose of punishment referred to in Article 41 of the 2011 Criminal Code. Instead, that purpose can be expected to be achieved by replacing the prison sentence which was imposed with community service, especially bearing in mind the lack of prior convictions of the accused and the fact that four years have passed since the commission of the criminal offences of which the accused was found guilty, during which time, on the basis of the information from the case file, the conduct of the accused has been compliant with the law.

For these reasons, [this] court allows in part the appeal lodged by the accused against the decision on the punishment, and amends the impugned judgment by upholding the individual ... sentences and the aggregate ... sentence imposed [by] the first-instance court, but replacing the aggregate ... sentence imposed with community service. It is this court’s assessment that such a sanction will achieve the purpose of punishment referred to in Article 41 of the 2011 Criminal Code, that is, to express appropriate social condemnation of the committed criminal offences, strengthen the public’s trust in the legal order based on the rule of law, discourage the perpetrator and all others from committing criminal offences by raising awareness of the dangers of committing criminal offences and of the fairness of punishment, and allow the perpetrator to reintegrate into society.”

12.  The applicant did not lodge a constitutional complaint against that judgment. According to a document published on the Constitutional Court’s website, judgments by which a victim sought to challenge a judgment acquitting an accused were not amenable to constitutional review.

13.  Meanwhile, on 18 June 2018 the applicant had brought a civil claim for damages against M.P. and her employer. She subsequently lodged another civil claim against her employer for discrimination. Both sets of civil proceedings still appear to be pending before the first-instance court.

14.  According to the information provided by the Government, M.P. performed 610 hours of community service at a charity association aimed at helping the homeless between 10 January and 20 November 2020, thereby serving his sentence.

15.  According to the applicant, she had been on sick leave between 19 and 30 June 2015 as a result of an injury to her arm caused by M.P.’s violence towards her. She was also on sick leave from 1 July until 30 September 2015 as a result of post-traumatic stress disorder (PTSD), and between 29 October 2019 and 31 January 2020, after she had received the second-instance judgment, owing to an acute psychological condition caused by her reliving the 2015 events.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK AND PRACTICE

  1. RELEVANT DOMESTIC LAW
    1. Domestic legislation

16.  The relevant provisions of the Criminal Code (Kazneni zakon, Official Gazette no. 125/2011 with subsequent amendments), as in force at the material time, read as follows:

The purpose of punishment

Article 41

“The aim of punishment is to express appropriate social condemnation of the committed criminal offences, strengthen the public’s trust in the legal order based on the rule of law, discourage the perpetrator and all others from committing criminal offences by raising awareness of the dangers of committing criminal offences and of the fairness of punishment, and allow the perpetrator to reintegrate into society.”

Sentencing

Article 47

“(l)  In choosing the type and range of punishment, the court shall, starting with the degree of guilt and the purpose of punishment, assess all the circumstances that affect the severity of the punishment as regards its type and range (mitigating and aggravating circumstances), and especially the severity of the endangerment or violation of the protected interest, the motives for the criminal offence, the seriousness of the breach of the perpetrator’s duty, the manner in which the criminal offence was committed and the effects of the offence, the perpetrator’s life prior [to the offence], his personal and financial circumstances and his behaviour after the commission of the criminal offence, [his] relationship with the victim and [any] effort to compensate for the damage [caused].

(2)  The amount of punishment shall not exceed the degree of guilt.”

Community service

Article 55

“(l)  A court may replace a fine of up to three hundred and sixty day-fines which has been imposed, or [a sentence of] imprisonment of up to one year which has been imposed, with community service. When it imposes [a sentence of] imprisonment of up to six months, the court shall replace this with community service unless the purpose of punishment cannot thereby be achieved.

(2)  When the court replaces a fine with community service, it shall replace one dayfine with two hours of work, and when it replaces imprisonment with community service, it shall replace one day of imprisonment with two hours of work.

(3)  In addition to community service, the court may order protective supervision of the perpetrator under Article 64 of this Code, the duration of which may not exceed the time within which the perpetrator must perform the community service.

(4)  Community service shall be performed only with the consent of the convicted person.

(5)  After giving [his or her] consent to the competent probation body, the convicted person shall perform the community service within the time-limit determined by that body after taking into account the convicted person’s capacity to perform community service, given his or her personal circumstances and employment. The time-limit may not be shorter than one month or longer than two years, [running] from the beginning of the performance of community service. The type of community service shall be determined by the competent probation body in cooperation with the convicted person, and by taking into account his or her abilities.

(6)  If the convicted person fails to report to the competent probation body within eight days from the day on which he or she was summoned to appear, or if the summons could not be delivered to the address that he or she provided to the court, or if he or she fails to consent to community service, the competent probation body shall notify the competent sentence-execution judge of that [fact] if a prison sentence was replaced with community service, or [notify] the court if a fine was replaced with community service.

(7)  If the convicted person fails to perform community service through some fault of his or her own, the court shall immediately issue a decision ordering the execution of the sentence imposed, [either] in part, [in relation to the part of the sentence] not yet executed, or in its entirety. If the convicted person fails to perform community service through no fault of his or her own, the competent probation body shall extend the time-limit referred to in paragraph 5 of this Article.

(8)  If the convicted person fails, [either] fully or to a great extent, to fulfil the obligations referred to in paragraph 3 of this Article, [or] if he or she breaches them severely or persistently, or if he or she persistently avoids the protective supervision referred to in Article 61 of this Code, or if he or she, without a justified reason, breaches the obligations imposed on him or her by the security measure, the court shall issue a decision ordering the execution of the punishment originally imposed. If it is determined that the perpetrator failed to fulfil the obligations for justified reasons, or avoided protective supervision for justified reasons, the court may replace those obligations with others, or it may impose protective supervision on the perpetrator if no [such supervision] has previously been imposed, or it may release him or her from the obligations or from protective supervision, or it may extend the time-limit for fulfilling the obligations imposed or completing the [period of] protective supervision.

(9)  Community service is performed without compensation.”

Sexual intercourse without consent

Article 152

“(1)  Whoever engages in sexual intercourse or an equivalent sexual act with another person against his or her consent, or forces another to engage in sexual intercourse or an equivalent sexual act with a third person ... shall be punished by a prison sentence of between six months and five years.”

Rape

Article 153

“(1)  Whoever commits the criminal act from Article 152 of the Code using force or threat of direct attack on the life or limb of the raped person or another individual, shall be punished by a prison sentence of between one and ten years.”

Lewd acts

Article 155

“(l)  Whoever, under the circumstances referred to in Article 152 of this Code, [but] where the criminal offence [of sexual intercourse without consent] was not even attempted, commits a lewd act, shall be punished by [a term of] imprisonment not exceeding one year.”

  1. Relevant domestic jurisprudence

17.  A constitutional complaint (case no. U-III-3709/2013) was lodged with the Constitutional Court by family members of a victim who had died in a car accident. The complaint was against the criminal judgment issued in respect of the perpetrator in that case, and the complainants argued, inter alia, that the perpetrator’s sentence had been reduced below the statutory minimum under the Criminal Code. In its decision dated 16 October 2013, the Constitutional Court declared the complaint inadmissible on the grounds that the case did not concern any of the complainants’ civil rights or obligations or any criminal charge against them (see Smiljanić v. Croatia, no. 35983/14, §§ 34-35, 25 March 2021).

18.  In its decision U-III-2374/2009 of 4 October 2010, the Constitutional Court examined under Article 29 of the Constitution (which corresponds to Article 6 of the Convention) a complaint by a convicted person about the increase by the Supreme Court of his sentence for grave murder from ten to fifteen years’ imprisonment without adequate reasoning. In as far as relevant, the Constitutional Court held as follows:

“8.1.  ... It is also unquestionable for the Constitutional Court that after the process of establishing the facts that form the subjective and objective characteristics of a specific criminal offence, the facts of the defendant’s criminal responsibility and the decisive for the decision on punishment (legal grounds for imposing a lighter or harsher punishment, for mitigating or aggravating the punishment, for exemption from punishment or for the imposition of a suspended sentence), an evaluation process follows, which does not include, nor is it objectively possible, application of the rule ‘in dubio pro reo’. In the evaluation process, the facts are not established, so it is therefore, the unquestionable freedom of the court to evaluate the value and meaning of an individual exclusively according to its conviction established facts and decides whether or not to take them into account.

The Constitutional Court, however, notes that in the specific case the second-instance court increased the sentence (for an additional five years of imprisonment to the already sentenced ten), that is, the Supreme Court evaluated a certain group of facts very differently from the first-instance court.

A different evaluation of the facts would also not be questionable, if we were talking about the facts that are subject to evaluation for the purpose of deciding the sentence and if the Supreme Court’s reasons for such an increase of the prison sentence did not amount to a summary and general explanation, mostly reduced to achieving the ‘general purpose of punishment’.

...

8.2.2. (b)  For the Constitutional Court, it is indisputable that the higher court’s assessment of the proportionality and decisiveness of a significant increase of the prison sentence imposed by the first-instance court can be justified by the fact that the higher court ‘revalued’ those mitigating and/or aggravating circumstances that the first-instance court considered as aggravating or mitigating took into account, or by the fact that the higher court took into account some established aggravating circumstance that the first instance court did not take into account, although it should have. It goes without saying that such unquestionable freedom always requires detailed reasoning.

...

When, therefore, the second-instance court in the specific case carried out its ‘reevaluation’ of mitigating and aggravating circumstances, which the first-instance court took into account, in the manner described in point 8.2. of this explanation, according to which it remains unclear how and why it evaluated the meaning of the ‘new’ aggravating circumstances, which the first-instance court ‘failed’ to evaluate, then it must be concluded that it amended the first-instance decision on the sentence to the detriment of the applicant, and that, from the aspect of protecting the applicant’s constitutional right to a fair trial, it did not reason its decision properly and in accordance with the requirements of the circumstances of the specific case.

According to the ECHR, the personal presence of an appellant before the secondinstance court is admittedly not necessary, if that court decides only on legal issues on which the appellant has already had the opportunity to state his position... However, the procedure for revising the decision on punishment does not only include the solution of the legal question of whether a certain circumstance is to be regarded as mitigating or aggravating, but, in its continuation, an assessment of the type and range of punishment which best suits the needs of the specific case. That assessment is not discretionary, because it is subject to the principle of legality: when imposing a sentence, the court must take into account the public interests and the interest of the defendant, as prescribed by the Article 50 of the Criminal Code on the purpose of punishment. When, therefore, the first-instance court (or in the specific case the secondinstance court, by its ‘re-evaluation’ of the legally determined relevant circumstances for the selection and assessment of punishment) decides on a certain type and range of punishment, it must explain on which basis it came to the conclusion about ‘reevaluating’ some aggravating or mitigating circumstance, especially where this led to a significant modification of the imposed sentence to the detriment of the accused.”

  1. Other relevant materials

19.  The relevant parts of the 2015 Annual Report of the Ombudswoman for Gender Equality of the Republic of Croatia read as follows:

1.4.  Sexual harassment in employment and in the workplace, with description[s] of cases

As already stated, out of 118 cases of complaints related to the field of work and employment [which are] based on gender, 40% of the complaints refer to sexual harassment. All cases [are] related to the protection of women (100%). What makes these forms of discrimination particularly serious is the demeaning of the victim’s personal and human dignity. The Ombudswoman attaches special importance to these cases, and has also made reports to the State Attorney’s Office with a view to initiating criminal proceedings ( ... in 2 cases).

...

In case PRS-01-01/15-05, [the offence of] sexual harassment was committed where an external associate of a public company approached a cleaning lady from behind at the employer’s premises, after working hours [and] while she was cleaning the toilets, to ‘stroke’ her bottom, [and] asked if it was okay to continue stroking her bottom. In case PRS-01-01/15-08, through [a] county committee, a case was brought to the Ombudswoman’s attention in which the driver of an ambulance at a health centre had tried to have unwanted contact of a sexual nature by attacking his colleague, a nurse, with the use of physical force of minor intensity, and by trying to persuade her to have sexual intercourse. In case PRS-01-01/15-02, the Ombudswoman received an anonymous complaint in which the complainant stated that an ambulance driver at another health centre had been sexually abusing three nurses over a long period of time by grabbing their breasts and buttocks and showing them his genitalia. All three cases described above concerned either an attempt to establish unwanted physical contact of a sexual nature prohibited under section 8 of the Gender Equality Act, or suspicions about actions directed against sexual freedoms under Chapter XVI of the Criminal Code. Therefore, in addition to [issuing] warnings and recommendations to [the relevant] employers regarding their inadequately implemented procedures to protect the dignity of the workers in the cases in question, the Ombudswoman also reported the above-mentioned perpetrators to the competent State Attorney’s Offices so that further suspicions about the existence of criminal offences could be investigated.

...

As already pointed out, the complainants’ withdrawal from the Ombudswoman’s actions after filing a report indicates that a certain number of victims of sexual harassment continue to suffer unwanted behaviour of a sexual nature without reporting the perpetrator in the hope that such behaviour will stop. Therefore, it can be assumed that the number of cases of sexual harassment is significantly higher than the number [of cases] reported. As in previous reporting periods, and according to the Ombudswoman’s assessment, fear of social and professional stigma is also one of the reasons for not reporting harassment and sexual harassment.

There is a continuing trend of few sets of civil proceedings being initiated against responsible persons. [In such proceedings,] it is possible to request a ban on further discrimination and compensation for damage [caused], in accordance with the Gender Equality Act and the Prevention of Discrimination Act. ... The reasons for few sets of court proceedings for protection against discrimination being initiated are repeated throughout all reporting periods: litigation initiated in relation to discrimination lasts a discouragingly long time (the situation is similar in criminal proceedings); proceedings are not initiated [by the authorities in the absence of a complaint], but at the request of the victim; State Attorney’s Offices do not find sufficient grounds for suspicion against the perpetrator; the victim [experiences] discomfort as regards repeatedly testifying in front of a large number of people about the manner and instances of sexual harassment; the victim fears that the initiation of court proceedings will threaten the stability and security of [her] current workplace; the work environment often denounces the victim as being jointly responsible for the situation; and so on. Lawyers also do not have enough experience in initiating and conducting anti-discrimination procedures. In the Ombudswoman’s experience, the victim most often goes on sick leave when [she is] in such a situation, because she is unable to either solve the situation herself or cope with the pressure and stress caused by the harassment or sexual harassment.

1.4.1.  Concluding consideration[s] and recommendations

As [she did] last year, the Ombudswoman again points out that in combination with discrimination based on pregnancy and maternity, the wage gap, the ‘glass ceiling’ effect and so-called ‘leaking pipes’, this form of discrimination, apart from having a devastating effect on victims, who most often end up on sick leave, significantly and directly threatens the position of women in the labour market and diminishes efforts to achieve full equality between the sexes. It is still a certain type of taboo which neither the victims (who primarily want to preserve their privacy owing to [their] fear of being exposed to scorn, contempt and/or ridicule) nor the witnesses are inclined to talk about.

...”

  1. RELEVANT INTERNATIONAL LAW AND REPORTS

20.  The relevant provisions of the Convention on Preventing and Combating Violence against Women and Domestic Violence (“the Istanbul Convention”), which entered into force in respect of Croatia on 1 October 2018, read as follows:

Article 3 – Definitions

“For the purpose of this Convention:

(a)  ’violence against women’ is understood as a violation of human rights and a form of discrimination against women and shall mean all acts of gender-based violence that result in, or are likely to result in, physical, sexual, psychological or economic harm or suffering to women, including threats of such acts, coercion or arbitrary deprivation of liberty, whether occurring in public or in private life ...”

Article 36 – Sexual violence, including rape

“1.  Parties shall take the necessary legislative or other measures to ensure that the following intentional conducts are criminalised:

(a)  engaging in non-consensual vaginal, anal or oral penetration of a sexual nature of the body of another person with any bodily part or object;

(b)  engaging in other non-consensual acts of a sexual nature with a person;

(c)  causing another person to engage in non-consensual acts of a sexual nature with a third person.”

Article 45 – Sanctions and measures

“1.  Parties shall take the necessary legislative or other measures to ensure that the offences established in accordance with this Convention are punishable by effective, proportionate and dissuasive sanctions, taking into account their seriousness. These sanctions shall include, where appropriate, sentences involving the deprivation of liberty which can give rise to extradition.”

Article 46 – Aggravating circumstances

“Parties shall take the necessary legislative or other measures to ensure that the following circumstances, insofar as they do not already form part of the constituent elements of the offence, may, in conformity with the relevant provisions of internal law, be taken into consideration as aggravating circumstances in the determination of the sentence in relation to the offences established in accordance with this Convention:

...

b  the offence, or related offences, were committed repeatedly;”

...”

Chapter VI – Investigation, prosecution, procedural law and protective measures

Article 49 – General obligations

“1.  Parties shall take the necessary legislative or other measures to ensure that investigations and judicial proceedings in relation to all forms of violence covered by the scope of this Convention are carried out without undue delay while taking into consideration the rights of the victim during all stages of the criminal proceedings.”

21.  On 6 September 2023 the Group of Experts on Action against Violence against Women and Domestic Violence (GREVIO) published its Baseline evaluation report on Croatia (GREVIO/Inf(2023)6), the relevant parts of which read as follows:

“4.  Sexual violence and rape (Article 36)

...

215.  Despite a number of positive legislative changes in recent years with regard to the criminal offence of rape, GREVIO notes that these offences remain under-reported and under-prosecuted. This stems from the widespread lack of knowledge and understanding of the dynamics of these criminal offences and the impact of trauma on victims. GREVIO further notes that when a sexual violence case is brought before the courts, mitigating circumstances are often applied in favour of the perpetrator, where the victim’s behaviour is stereotypically interpreted as contributing to the crime. In this respect, GREVIO notes with concern that the defendant’s marital status and parenthood are also often taken as a mitigating circumstance, as is their participation in the Homeland War.

216.  Moreover, lengthy criminal proceedings expose the victims to re-traumatisation and the sentences imposed on perpetrators fall short of being dissuasive. According to research from the Ombudsperson for Gender Equality, on average, it takes 41 months from the committal of the violent act until the final verdict, but in some cases proceedings have extended to several years. The same study indicates that perpetrators were given suspended or partly suspended sentences, or even community service, in 17.4% of the cases. Moreover, in 79.45% of the cases, sentences imposed on rape perpetrators remain within the lower third of the available scale.

217.  GREVIO encourages the Croatian authorities to fully implement the newly adopted provisions of the Criminal Code covering the offences of rape and sexual violence and to ensure their effective application in practice by law-enforcement authorities, prosecutors and the judiciary, including in the absence of resistance by the victim and where the circumstances of the case preclude valid consent. To this end, training for all relevant professionals should be conducted, and appropriate guidelines developed and implemented.

...

10.  Sanctions and measures (Article 45)

233.  GREVIO recalls that sentences and measures imposed for all forms of violence against women should be effective, proportionate and dissuasive.

234.  While GREVIO welcomes the provision for a range of sanctions for acts of violence against women in Croatian criminal legislation, it notes with concern from the information it has received that there is a wide discrepancy between available sanctions and those that are imposed in practice, particularly in terms of the leniency of the sanctions imposed and the use of conditional sentences. The Ombudsperson for Gender Equality stated in 2020 that less than 10% of the total number of all perpetrators of violence were sentenced to unconditional prison sentences while the majority of the perpetrators were sentenced to relatively light fines or suspended prison sentences.

235.  Data from the Ministry of Justice and Administration illustrate the leniency of the penal policy in dealing with violence against women cases. For example, in 2021, over 90% of the prison sentences imposed in cases of stalking were suspended. In domestic violence cases 83% of the prison sentences were conditional and in 70% of the cases the duration of imprisonment was within the lower range of the available sentences, whereas the maximum unconditional prison sentence of between two and three years was imposed in two cases. Similarly, in cases of causing particularly serious bodily injury three out of five sentences were suspended and the maximum unconditional prison sentence of three to five years was imposed in only one case. Last, almost all of the sentences imposed in sexual harassment cases were suspended.

236.  GREVIO strongly encourages the Croatian authorities to ensure – through the effective training of members of the judiciary and other appropriate measures – that sentences and measures imposed for domestic violence and other forms of violence against women covered by the Istanbul Convention are effective, proportionate and dissuasive. This would include ensuring the understanding, among the prosecution authorities and members of the judiciary, that conditional or suspended sentences in domestic violence cases and other forms of violence against women do not serve the aims of ensuring justice for victims, ending impunity for perpetrators or deterrence.”

22.  Recommendation CM/Rec(2017)3 of the Committee of Ministers to member States on the European Rules on community sanctions and measures, adopted on 22 March 2017, established a set of standards to help national legislators to provide a just and effective use of community sanctions and measures. They stress, among other things, the benefits of community sanctions (Rule 1), the need for the nature and the duration of community sanctions and measures be in proportion to the seriousness of the offence and for the decision makers to take due account of the individual’s circumstances to make sure that compliance is feasible and relevant in supporting desistance (Rule 3).

23.  The Convention on the Elimination of All Forms of Discrimination against Women (CEDAW), adopted in 1979 by the United Nations General Assembly, came into force in respect of Croatia on 9 September 1992, and the Optional Protocol to the Convention on 7 March 2001. On 29 January 1992 the Committee on the Elimination of Discrimination against Women (“the CEDAW Committee”) adopted General Recommendation No. 19 on violence against women (updated with its General Recommendation No. 35 in 2017), which established that gender-based violence is “violence that is directed against a woman because she is a woman or that affects women disproportionately” (Article 6) and that it is “a form of discrimination that seriously inhibits women’s ability to enjoy rights and freedoms on a basis of equality with men” (Article 1). Other relevant parts of that General Recommendation state as follows:

Article 11

“17.  Equality in employment can be seriously impaired when women are subjected to gender-specific violence, such as sexual harassment in the workplace.

18.  Sexual harassment includes such unwelcome sexually determined behaviour as physical contact and advances, sexually coloured remarks, showing pornography and sexual demands, whether by words or actions. Such conduct can be humiliating and may constitute a health and safety problem; it is discriminatory when the woman has reasonable ground to believe that her objection would disadvantage her in connection with her employment, including recruitment or promotion, or when it creates a hostile working environment.”

24.  Article 1 of the United Nations Declaration on the Elimination of Violence against Women, adopted on1993, states that:

“‘violence against women’ means any act of gender-based violence that results in, or is likely to result in, physical, sexual or psychological harm or suffering to women, including threats of such acts, coercion or arbitrary deprivation of liberty, whether occurring in public or in private life.”

25.  The relevant parts of the Report of the Special Rapporteur on violence against women, its causes and consequences, following her visit to Croatia from 7 to 16 November 2012, adopted by the UN General Assembly on 3 June 2013, read as follows:

2.  Sexual harassment in the workplace

21.  Although sexual harassment in the workplace is prohibited by law, this phenomenon has become more common. According to trade unions, sexual harassment was most pronounced in the textile, leather, trade and catering industries. The Ombudsperson for Gender Equality reported that in 2011 her Office received a total of 1,391 complaints of which 63.9 per cent concerned women. Within this percentage, 65 per cent were related to discrimination against women in the areas of the workplace, employment, social care and the pension system, of which 42 per cent concerned sexual harassment. However, despite more visibility and reporting, she stated that many women were reluctant to take action due to the fear of reprisal. In 2010, a court handed down the country’s first conviction for sexual harassment in the workplace, sentencing one defendant to six months in prison for making repeated sexually harassing comments over a three-year period. A second defendant in the case was given a four-month suspended sentence for harassment.

...

72.  Despite the challenges posed by the current economic situation, targeted and coordinated efforts in addressing violence against women, through the practical and innovative use of limited resources, need to remain a priority. The high levels of domestic violence, in part as a consequence of the tendency for violence to become privatized in a post-conflict situation, as well as due to existing patriarchal attitudes, warrant serious attention as regards effective implementation.

73.  In light of the above, the Special Rapporteur would like to offer the following recommendations:

...

(e)  Promote sentences for domestic violence that are commensurate with the gravity of crimes and refrain from imposing suspended sentences ...”

  1. RELEVANT EUROPEAN UNION LAW AND REPORTS

26.  The Directive of the European Parliament and of the Council (2012/29/EU) of 25 October 2012 establishes minimum standards on the rights, support and protection of victims of crime. The relevant part of the Directive, which was to be transposed into the national legislations of the European Union member States by 16 November 2015, provides as follows:

Article 22
Individual assessment of victims to identify specific protection needs

“1.  Member States shall ensure that victims receive a timely and individual assessment, in accordance with national procedures, to identify specific protection needs and to determine whether and to what extent they would benefit from special measures in the course of criminal proceedings, as provided for under Articles 23 and 24, due to their particular vulnerability to secondary and repeat victimisation, to intimidation and to retaliation.

...

3.  In the context of the individual assessment, particular attention shall be paid to victims who have suffered considerable harm due to the severity of the crime; victims who have suffered a crime committed with a bias or discriminatory motive which could, in particular, be related to their personal characteristics; victims whose relationship to and dependence on the offender make them particularly vulnerable. In this regard, victims of terrorism, organised crime, human trafficking, gender-based violence, violence in a close relationship, sexual violence, exploitation or hate crime, and victims with disabilities shall be duly considered.”

27.  The EU guidelines on violence against women and girls, adopted on 8 December 2008 by the Council of the European Union, describe violence against women as one of the major human rights violations of today, and focus on reminding States of their dual responsibility to prevent and respond to violence against women and girls. Physical, sexual and psychological violence occurring within the family is mentioned specifically as a form of violence against women and girls. They also emphasise the following:

“3.  ... The EU reiterates the three indissociable aims of combating violence against women: prevention of violence, protection of and support for victims and prosecution of the perpetrators of such violence.

...

3.1.4.  ... The EU will emphasise that it is essential for States to ensure that violence against women and girls is punished by the law and to see that perpetrators of violence against women and girls are held responsible for their actions before the courts. States must in particular investigate acts of violence against women and girls swiftly, thoroughly, impartially and seriously, and ensure that the criminal justice system, in particular the rules of procedure and evidence, works in a way that will encourage women to give evidence and guarantee their protection when prosecuting those who have perpetrated acts of violence against them, in particular by allowing victims and their representatives to bring civil actions. Combating impunity also involves positive measures such as the training of police and law enforcement officers, legal aid and proper protection of victims and witnesses and the creation of conditions where the victims are no longer economically dependent on the perpetrators of violence.”

28.  The publication entitled “Violence against women: an EU-wide survey”, containing the findings of a survey carried out by the European Union Agency for Fundamental Rights (FRA) between March and September 2012 (published in 2014) and based on interviews with 42,000 women across the then twenty-eight member States, stated the following:

“... one in 10 women has experienced some form of sexual violence since the age of 15, and one in 20 has been raped. Just over one in five women has experienced physical and/or sexual violence from either a current or previous partner, and just over one in 10 women indicates that they have experienced some form of sexual violence by an adult before they were 15 years old. Yet, as an illustration, only 14% of women reported their most serious incident of intimate partner violence to the police, and 13% reported their most serious incident of non-partner violence to the police.”

THE LAW

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLES 3 AND 8 OF THE CONVENTION

29.  The applicant complained that, given the seriousness of the acts of sexual violence committed against her by M.P., the punishment imposed on the latter had been disproportionately lenient, which had violated her rights guaranteed by Articles 3 and 8 of the Convention. Those provisions read as follows:

Article 3

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

Article 8

“1.  Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2.  There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

  1. Admissibility
    1. The parties’ observations

(a)  The Government

30.  The Government submitted that the applicant had failed to exhaust domestic remedies, in that she had never lodged a constitutional complaint against the Varaždin County Court’s judgment. In support of their assertion, the Government relied on a number of Constitutional Court decisions, starting with decision no. U-III-6559/2010 of 13 November 2014, in which that court had examined constitutional complaints concerning the lack of an effective investigation, applying the Court’s case-law under Articles 2 and 3 of the Convention. As regards Article 8, the Government submitted the following decisions of the Constitutional Court:

-  decision no. U-III-1534/2017 of 19 May 2020, in which a violation of the State’s positive obligations under Article 8 had been found in a situation where the perpetrator of a violent physical attack against the complainant had been acquitted in criminal proceedings on the basis of the principle of ne bis in idem;

-  decision no. U-IIIBi-1732/2019 of 14 July 2020, in which that court had examined on the merits and dismissed the complainant’s complaint that the domestic authorities and courts had failed to protect her from serious threats made by a private individual;

-  decision no. U-IIIBi-5099/2020 of 23 March 2021, in which a violation of the complainant’s Article 8 rights had been found owing to an inefficient response by the authorities in a medical negligence case.

31.  Alternatively, the Government maintained that the applicant could have lodged a civil claim for damages against M.P.

(b)  The applicant

32.  The applicant maintained that at the time she had lodged her application with the Court, a constitutional complaint had not been an effective remedy, because the Constitutional Court had systematically declared inadmissible complaints lodged against criminal judgments adopted in proceedings against third parties, as attested by its practice (see, for instance, Constitutional Court decisions nos. U-III-835/2004, U-III-568/2002 and U-III-3709/2013), and the instructions for lodging constitutional complaints published on that court’s website had stated that such judgments were not amenable to constitutional review.

33.  As regards the Government’s claim that the applicant should have claimed damages from M.P., the applicant stated that she had indeed lodged a civil claim against M.P. and her employer, and that those proceedings were still pending (see paragraph 13 above). However, in her view, those proceedings – which had been initiated against private individuals and aimed to obtain compensation for non-pecuniary damage caused by the fact that she had been the victim of a crime – were irrelevant to her application before the Court, in which she complained that the State had failed to adequately punish the perpetrator of the sexual abuse against her.

  1. The Court’s assessment

34.  The general principles concerning the exhaustion of domestic remedies have been summarised in Vučković and Others v. Serbia ((preliminary objection) [GC], nos. 17153/11 and 29 others, §§ 69-77, 25 March 2014).

35.  The Court notes that in Kušić and Others v. Croatia ((dec.), no. 71667/17, §§ 77-81, 10 December 2019) it concluded that in 2019 a constitutional complaint had become an effective domestic remedy for complaints concerning ineffective investigations under Articles 2 and 3 of the Convention (ibid., §§ 93 and 99).

36.  It appears from the jurisprudence submitted by the Government (see paragraph 30 above) that the Constitutional Court has meanwhile also examined a number of complaints concerning both the positive and procedural obligations under Article 8 of the Convention, applying the relevant criteria developed in the Court’s case-law.

37.  However, according to the Court’s jurisprudence, the assessment of whether domestic remedies have been exhausted is normally carried out with reference to the date on which the application was lodged with the Court. It is true that the Court has occasionally accepted that in certain situations this rule could be subject to exceptions, which might be justified by the particular circumstances of each case (see Kušić and Others, cited above, § 101, and the cases cited therein). However, this has been in situations concerning ongoing violations (relating to the length of proceedings or ineffective investigations, for example), or where specific new remedies had been introduced with a view to redressing at domestic level the Convention grievances of persons whose applications before the Court concerned similar issues.

38.  In the present case, the applicant decided not to lodge a constitutional complaint against the judgment of the Varaždin County Court of 2 July 2019, deeming that it would be pointless. The Court notes that at the relevant time, in principle, the Constitutional Court declared inadmissible complaints lodged by victims against criminal court judgments rendered in respect of third parties (see paragraph 17 above). This was further confirmed by the instructions on the Constitutional Court’s website that were applicable until January 2023, which expressly excluded judgments by which a victim sought to challenge a judgment acquitting an accused from the list of decisions amenable to constitutional review (see paragraph 12 above, and compare Štitić v. Croatia [Committee] (dec.), no. 18869/22, §§ 8-9, 14 June 2022).

39.  The Court further notes that all the decisions relied on by the Government post-dated the applicant’s application to the Court (see paragraph 30 above) and that they have failed to demonstrate convincingly that the applicant had a real prospect of success before the Constitutional Court at the relevant time.

40.  In the circumstances, the Court concludes that the applicant cannot be blamed for not having first addressed her complaint to the Constitutional Court. Nor does it consider it necessary or appropriate in the present case – where the time-limit for lodging a constitutional complaint under section 62 of the Constitutional Court Act has long since expired – to make an exception to the exhaustion rule.

41.  As regards the Government’s argument that the applicant could have instituted civil proceedings for damages again M.P., the Court notes that she did indeed bring such a claim and that it has been pending for some five years before the first-instance court (see paragraph 13 above). However, the Court is inclined to agree with the applicant that the said proceedings do not concern the same subject matter as her application to the Court, and that in any event effective deterrence against serious attacks on the physical integrity of a person requires efficient criminal-law mechanisms that would ensure adequate protection in that regard (see Remetin v. Croatia, no. 29525/10, § 76, 11 December 2012, and the cases cited therein, and Pulfer v. Albania, no. 31959/13, § 71, 20 November 2018).

42.  It follows that the Government’s objections must be dismissed.

43.  The Court notes that the application is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. The parties’ observations

(a)  The applicant

44.  The applicant maintained that the State had failed to fulfil its positive obligations under Articles 3 and 8 of the Convention, in that the punishment ultimately imposed on M.P. had been neither deterrent nor proportionate to the criminal offences committed.

45.  In her view, the State was under a duty to adequately punish perpetrators in order to achieve the recognised purposes of criminal sanctions, which included retribution as a form of justice for victims, general deterrence from new violations, and the rule of law. In the applicant’s case, where the domestic courts had indisputably established that the perpetrator had committed two criminal offences seriously violating her mental and physical integrity, community work could not be considered an appropriate sanction which could achieve those purposes.

46.  The applicant considered that M.P. had not suffered any serious consequences following his repeated sexual abuse of her in their workplace; according to the information she possessed, he had performed community work with an association one week per month on average, working for short periods of time. Consequently, it could not be said that he had been severely reprimanded in a way which would ensure that he would refrain from violating the law and committing further sexual assaults in the future, and this had therefore resulted in his virtual impunity. On the other hand, the applicant had suffered severe mental consequences as a result of the violence in question.

(b)  The Government

47.  The Government maintained that, upon being informed of the applicant’s accusations against M.P., the national authorities in her case had reacted promptly and established all the circumstances of the events complained of in a thorough and comprehensive manner. The accused and two witnesses had been heard hours after the police had received the applicant’s complaint, after which M.P. had been indicted and convicted as charged by an impartial and independent tribunal. All reasonable steps had been taken to secure all evidence and clarify the events in question.

48.  The Government further noted that M.P. had been sentenced to ten months’ imprisonment, and that his sentence had been replaced with 600 hours of community service. He had performed 610 hours of community service within less than a year, the time frame which had been set for its completion. Moreover, his sanction had been proportionate to the seriousness of the criminal offences committed against the applicant, and had had the necessary dissuasive effect on him, as he had committed no further criminal or minor offence since.

  1. The Court’s assessment

(a)  General principles

49.  The Court reiterates at the outset that rape and serious sexual assault amount to treatment that falls within the ambit of Article 3 of the Convention and also engages fundamental values and essential aspects of “private life” within the meaning of Article 8 (see Y v. Bulgaria, no. 41990/18, §§ 6364, 20 February 2020, and the cases cited therein).

50.  The Court has repeatedly stressed that States have a positive obligation inherent in Articles 3 and 8 of the Convention to enact criminal laws that effectively punish rape, and to apply them in practice through effective investigation and prosecution (see M.C. v. Bulgaria , no. 39272/98, § 153, ECHR 2003-XII, and B.V. v. Belgium, no. 61030/08, § 55, 2 May 2017). That positive obligation further requires the criminalisation and effective prosecution of all non-consensual sexual acts (see M.G.C. v. Romania, no. 61495/11, § 59, 15 March 2016; Z v. Bulgaria, no. 39257/17, § 67, 28 May 2020; and E.G. v. the Republic of Moldova, no. 37882/13, § 39, 13 April 2021).

51.  The Court has also recently summarised its case-law on the procedural obligation under the converging principles of Articles 2, 3 and 4 of the Convention (see S.M. v. Croatia ([GC], no. 60561/14, §§ 311-20, 25 June 2020). It has noted, in particular, that whereas the general scope of the State’s positive obligations might differ between cases where the treatment contrary to the Convention has been inflicted through the involvement of State agents and cases where violence is inflicted by private individuals, the procedural requirements are similar: they primarily concern the authorities’ duty to institute and conduct an investigation capable of leading to the establishment of the facts and to the identification and – if appropriate – punishment of those responsible.

52.  Moreover, when the official investigation has led to the institution of proceedings in the national courts, the proceedings as a whole, including the trial stage, must satisfy the requirements of Article 3 of the Convention (see Sabalić v. Croatia, no. 50231/13, § 97, 14 January 2021). While there is no absolute obligation for all prosecutions to result in conviction or in a particular sentence, the national courts should not under any circumstances be prepared to allow grave attacks on physical and mental integrity to go unpunished, or allow serious offences to be punished by excessively lenient sanctions. The important point for the Court to review, therefore, is whether and to what extent the courts, in reaching their conclusion, might be deemed to have submitted the case to careful scrutiny of all the relevant considerations related to the case (compare also Smiljanić v. Croatia, no. 35983/14, § 99, 25 March 2021).

53.  Finally, the Court has found violations of the States’ procedural obligation in a number of cases of manifest disproportion between the gravity of the act and the results obtained at domestic level, fostering the sense that acts of illtreatment went ignored by the relevant authorities and that there was a lack of effective protection against acts of ill-treatment (see Sabalić, cited above, § 110; Identoba and Others v. Georgia, no. 73235/12, § 75, 12 May 2015).

(b)  Application of the general principles to the present case

54.  The Government did not dispute that the treatment suffered by the applicant fell within the scope of both Articles 3 and 8 of the Convention. Bearing in mind its case-law on the matter (see, for instance, Pulfer, cited above, § 76, and E.G., cited above, § 39), the Court sees no reason to hold otherwise and considers it appropriate to examine the present case under both Articles 3 and 8 of the Convention.

55.  The applicant’s complaint in the present case was not directed against any flaws in the way in which her complaint of sexual violence had been investigated, but rather against the manner in which the second-instance court had decided the sentence imposed on the perpetrator would be served (see paragraphs 44-46 above, and, mutatis mutandisStoyanova v. Bulgariano. 56070/18, § 66, 14 June 2022). This is therefore not a case in which the perpetrator fully escaped any criminal liability as a result of, for example, an amnesty or statutory limitation period, nor is it a classic case of a manifest disproportion between the criminal acts committed and the criminal sanction imposed (compare the cases cited at paragraph 53 above). In the present case, the applicant’s complaint concerns the commutation of the prison sentence imposed on the perpetrator by the first instance trial court to community service, as decided by the appeal court, which according to the applicant rendered the punishment excessively lenient. Accordingly, and bearing in mind the wide margin accorded to the States in matters of criminal justice and sentencing policy, the focus of the Court’s review must be directed at assessing whether, in the circumstances of the present case, the domestic court exercised the requisite careful scrutiny when commuting the sentence. Thus, the Court will examine whether the commutation in this case was based on criteria and reasons which were adequate so as to ensure that the punishment remained commensurate with the nature and gravity of the illtreatment involved in the criminal acts committed against the applicant as victim.

56.  Before entering into this assessment, the Court sees a need to emphasise that it is indeed mindful of, and endorses, the growing importance of community service as an integral and useful component of modern penal policy in the Member States of the Council of Europe (see Recommendation CM/Rec(2017)3 of the Committee of Ministers to member States on the European Rules on community sanctions and measures cited at paragraph 22 above). Moreover, it is clearly not the task of the Court to draw up in any detail the scope of application, or the substance, of any given scheme of such service. Additionally, it is evident that there are differences throughout Europe regarding the use, content and efficiency, and hence also the deterrent effect, of community service as an alternative to a prison sentence. Those differences mirror a variety of approaches that can to a large degree be justified by the particular domestic context, penological system and tradition, all factors that need to be taken into account when adjudicating these cases at an international level, in line with the principle of subsidiarity as expressed in the Preamble to the Convention. That having been said, and by way of a general observation also in light of the broad international consensus on the need to stand firm on sexual abuse and violence against women, the Court would agree that domestic courts need to pay particular attention when deciding to apply community service instead of prison for such crimes.

57.  In this connection, the Court reiterates that sexual abuse of women is unquestionably a very serious type of wrongdoing, with debilitating effects on its victims. As a particular manifestation of violence against women, it is a form of gender-based violence proscribed by Croatian law and a number of international treaties (see paragraphs 20-21, 23-25 and 27 above). The Court has also reiterated the crucial role played by prosecution and punishment in the institutional response to gender-based violence and in combating gender inequality (see J.L. v. Italy, no. 5671/16, § 141, 27 May 2021). Moreover, in its case-law on violence against women and on domestic violence, the Court has often been guided by the relevant international law standards on the matter, and notably the Istanbul Convention (see, for instance, Kurt v. Austria [GC], no. 62903/15, §§ 167-68, 15 June 2021)

58.  In the present case, the criminal courts established that the applicant had been the victim of two counts of lewd acts committed by a colleague in her workplace (in this connection, see the serious concerns relating to sexual harassment in the workplace expressed by the Croatian Ombudswoman for Gender Equality, cited at paragraph 19 above). Lewd acts under domestic law are any actions with a sexual connotation which fall short of sexual intercourse without consent (see paragraph 17 above). Although it is not for the Court to question the domestic courts’ finding that M.P.’s acts did not qualify as attempted rape, but only as “lewd acts” in violation of Article 155 of the Criminal Code (see in this connection paragraph 9 above), the Court cannot but note that any force applied by M.P against the applicant (such as locking the door, grabbing her by the neck, pushing her head towards his erect penis and telling her to put it in her mouth as described in paragraph 5 above), would clearly also be relevant for the sentencing of the perpetrator.

59.  The perpetrator was imposed a ten-month prison sentence, which, however, the appeal court commuted to duly performed community service. In deciding on his sentence, the domestic courts assessed mitigating and aggravating factors in accordance with Article 47 of the Criminal Code. It is not for the Court to say whether the national courts properly assessed the interplay of those factors; the Court cannot act as a domestic criminal court or hear appeals against the decisions of national courts, and it is not for it to pronounce on any points of criminal liability (see, among other authorities, Myumyun, cited above, § 75, and Y v. Bulgaria, no. 41990/18, § 94, 20 February 2020).

60.  However, the Court cannot but note that the domestic courts never took into consideration a number factors which were relevant under the domestic law in the sentencing process, such as the consequences of the offence on the applicant (her diagnosis and long absences from work, see paragraph 15 above), M.P.’s behaviour following the committal of the criminal offences in question (his alleged threats to the applicant as described in paragraph 5 above; see also his statement cited at paragraph 6 above), or his apparent lack of remorse or any effort to compensate for the damage caused to the applicant.

61.  What is more, the first-instance court clearly held that the degree of M.P.’s criminal liability was particularly high in the circumstances, given the fact that he had committed the sexual offences against the applicant repeatedly and within a short period of time, which pointed to his particularly strong intent (see paragraph 10 above). It is therefore striking that, when deciding to commute M.P.’s prison sentence, despite stating that it agreed with the assessment of the mitigating and aggravating factors done by the first-instance court, the second-instance court held that commuting his sentence would serve the purpose of punishment in the present case, solely in view of the fact that four years had passed since the commission of the offences and the perpetrator had not committed any further crimes (see paragraph 11 above). In doing so, the appeal court did not even mention the perpetrator’s high degree of criminal liability or his strong intent in committing the sexual offences at issue. It also did not put forward any plausible reasons to explain why the mere passage of time – which could in no way be imputable to the applicant and must have only further traumatised her as a victim (see S.Z. v. Bulgaria, no. 29263/12, § 52, 3 March 2015; see also paragraph 21 above) – outweighed the above-mentioned serious aggravating circumstances.

62.  In view of the foregoing, it cannot be said that commuting of M.P.’s prison sentence has taken place following a careful scrutiny of all the relevant considerations related to the case (compare Smiljanić, cited above, § 99).

63.  Furthermore, while the Court is mindful that the Contracting Parties in principle enjoy broad discretion in matters of penal policy (see Khamtokhu and Aksenchik v. Russia [GC], nos. 60367/08 and 961/11, § 85, 24 January 2017), it has already stressed that retribution as a form of justice for victims and general deterrence aimed at preventing new violations and upholding the rule of law are among the main purposes of imposing criminal sanctions (see Jelić v. Croatia, no. 57856/11, § 90, 12 June 2014). The Court refers in this respect also to the jurisprudence of the Croatian Constitutional Court, which confirmed that the obligation of an appeal court to provide thorough and detailed reasoning when departing from a sentencing decision of the first instance court went beyond the sentencing as a matter of a penal policy and fell within the scope of the Constitution and the Convention (see paragraph 18 above).

64.  In a case like the present one, which had been considered as borderline by the domestic authorities themselves (see paragraph 9 above), the Court therefore finds it concerning that despite the repeated nature of the serious sexual violence suffered by the applicant, the appeal court chose to replace M.P.’s prison sentence with community service without giving adequate reasons and without considering in any way the interests of the victim, which the domestic courts are obliged to take into account when deciding on the sentence to be imposed in a particular case (see Article 47 of the Criminal Code cited at paragraph 16 above).

65.  Such an approach by the domestic courts, in the Court’s view, may be indicative of a certain leniency in punishing violence against women, instead of communicating a strong message to the community that violence against women will not be tolerated. Such leniency may in turn discourage victims from reporting such acts, whereas according to the scarce data available in this context, violence against women is worryingly common and remains seriously underreported (see the FRA’s report cited at paragraph 28 above, indicating that one in ten women in the European Union has reported having been exposed to some form of sexual violence since the age of 15, whereas only about 14% of the victims of such conduct seem to report it).

66.  The above considerations are further supported by the GREVIO’s recent report on Croatia, in which it was pointed out that the Croatian authorities showed leniency of the penal policy in dealing with domestic violence and violence against women cases, and the authorities were invited to ensure that sentences and measures imposed in such cases remained effective, proportionate and dissuasive (see the GREVIO report cited at paragraph 21 above).

67.  It follows that, in the particular circumstances of the case, bearing in mind the specific social danger of violence against women and the need to combat it with efficient and deterrent actions, in its response to the violence suffered by the applicant, the State did not sufficiently discharge its procedural obligation to ensure that the repeated sexual violence she had suffered in her workplace was dealt with appropriately.

68.  The foregoing considerations are sufficient to enable the Court to conclude that there has been a violation of Articles 3 and 8 of the Convention.

  1. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

69.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

  1. Damage

70.  The applicant claimed 20,000 euros (EUR) in respect of nonpecuniary damage.

71.  The Government contested that claim.

72.  In view of the violations found in respect of the applicant’s complaints under Articles 3 and 8 of the Convention and ruling on an equitable basis, the Court awards the applicant EUR 10,000 for nonpecuniary damage, plus any tax that may be chargeable.

  1. Costs and expenses

73.  The applicant also claimed EUR 3,050 for the costs and expenses incurred before the Court.

74.  The Government contested that claim.

75.  According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these were actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum (see, among many others, L.B. v. Hungary [GC], no. 36345/16, § 149, 9 March 2023).

76.  In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 3,050 for the proceedings before the Court, plus any tax that may be chargeable to the applicant.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the application admissible;
  2. Holds that there has been a violation of Articles 3 and 8 of the Convention;
  3. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts:

(i) EUR 10,000 (ten thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 3,050 (three thousand and fifty euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(iii) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

  1. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 12 December 2023, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Dorothee von Arnim                       Arnfinn Bårdsen
 Deputy Registrar                           President

 

 

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 3 | DIC | Habimi i drugi protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž br. 4027/17 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 17805/11 od 05.04.2017. godine u stavu prvom izreke, u delu stava drugog izreke kojim je odbijen tužbeni zahtev u delu u kome je traženo da se obaveže tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete isplati za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode još iznos od 400.000,00 dinara, za pretrplјeni strah usled torture još iznos od 150.000,00 dinara i za pretrplјene fizičke bolove usled torture još iznos od 150.000,00 dinara, u stavu trećem izreke i u stavu četvrtom izreke i žalbe tužioca AA i Republike Srbije u ovom delu odbijaju, kao neosnovane, dok se presuda preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode isplati još iznos od 350.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 05.04.2017. godine pa do isplate, i preinačava rešenje o troškovima sadržano u stavovima petom i šestom izreke presude tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 301.350,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom.

U vreme lišenja slobode tužilac je bio policijski pripravnik već šest meseci i raspoređen na rad u Policijskoj stanici Palilula. Odmah po lišenju slobode odveden je u Policijsku stanicu u Ulici 29. novembra gde je bio "obrađivan" tri dana i iznudili priznanje dela primenom sile i fizičkim maltretiranjem. Prva tri dana koja je proveo u policijskoj stanici kod tužioca su dovele do snažne psihotraume i fizičke traume usled čega je razvijen strah najjačeg intenziteta u trajanju od tri dana sa kliničkom slikom akutne reakcije na stres. Tokom boravka u pritvoru narednih 6 meseci doživlјava strah srednjeg do jakog intenziteta usled socijalne izolacije, patnje, duševnog bola zbog sumnje da je počinio navedeno krivično delo, nemogućnosti komunikacije sa bliskim osobama, strah od neizvesnosti sudskog postupka u vidu posttraumatskog stresnog sindroma. U periodu izlaska iz pritvora tužilac doživlјava strah srednjeg intenziteta, a potom slabog intenziteta uz duševnu patnju zbog povrede ugleda i časti doživlјaj stida i osramoćenosti u jakom stečenu u trajanju od dve godine.

Pravilno je prvostepeni sud utvrdio i da je nad tužiocem vršena tortura jer je podvrgnut fizičkom mučenju, ponižavajućem postupanju i kažnjavanju od strane policije, ali i prilikom boravka u pritvoru čime su povređena njegova prava zaštićena članom 3 Evropske konvencije o lјudskim pravima i osnovnim slobodama.

Neosnovani su žalbeni navodi tužioca da je visina dosuđene naknade za pretrplјeni strah i bol zbog torture prenisko određena sa pozivanjem na visinu štete dosuđene pred Evropskim sudom za lјudska prava obzirom da je iznos naknade štete za pretrplјeni strah i bol zbog torture prema tužiocu u zbiru približno iste visine kao onaj koji je dosuđen svakom od oštećenih, kao podnosilaca predstavke u odluci Evropskog suda za lјudska prava Habimi protiv Srbije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 3 | DIC | Đorđević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1268/2019 od 11.12.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih AA i BB, podnet protiv pravnosnažnih rešenja Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine i Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine, u odnosu na povredu krivičnog zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku u vezi člana 61. Krivičnog zakonika, dok se u ostalom delu zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih odbacuje kao nedozvolјen.

Rešenjem Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine, između ostalih, maloletnima AA i BB su zbog izvršenja produženog krivičnog dela silovanje iz člana 178. stav 3. u vezi stava 2. i 1. u vezi člana 61. KZ izrečene vaspitne mere pojačan nadzor od strane roditelјa koje mogu trajati najmanje 6 (šest) meseci, a najviše 2 (dve) godine, a u koje mere se maloletnima uračunava vreme provedeno u pritvoru od 10.12.2018.godine do 18.12.2018.godine, s tim što će sud naknadno odlučiti o njihovom prestanku.

Rešenjem Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine odbijena je kao neosnovana žalba zajedničkog branioca maloletnih AA i BB i potvrđeno je rešenje Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde