Podnositeljka predstavke je predsednica Autonomne ženske kuće Zagreb, udruženja za zaštitu žena žrtava porodičnog nasilja. Osuđena je jer je izjavila da je izvesni D.O. zlostavljao svoju suprugu nakon što je ona potražila utočište u skloništu za žene kojim upravlja to udruženje. Predmet se odnosi na prigovor podnositeljke zbog povrede njenog prava na slobodu izražavanja zajamčenog članom 10. Konvencije.

Udruženje je intervenisalo u porodičnom sporu između između izvesnog D.O.-a i njegove supruge C.O. nakon što je ona zatražila pomoć. C.O. i maloletna kći supružnika boravile su u skloništu za žene kojim upravlja udruženje od februara do avgusta 2003. godine; nakon čega je C.O. odvela dete u inostranstvo.

U septembru 2003. nacionalne dnevne novine Večernji list objavile su intervju sa D.O.-om u kome je tvrdio da je druženje koje vodi podnositeljka odgovorno za činjenicu da je njegovu kćer otela njezina majka, koja je s detetom pobegla u inostranstvo. Kasnije istog dana, podnositeljka je pozvana da da telefonski intervju o tom slučaju u radijskoj emisiji koja se emituje uživo, u kojem je objasnila okolnosti postupanja sigurne kuće u tom slučaju te opovrgnula svoju umešanost u otmicu deteta. Prema navodima podnositeljke, D.O. je takođe bio pozvan da učestvuje u emisiji, ali nije odgovorio na poziv. U razgovoru koji je emitovan, između voditelja emisije i podnositeljke, ona je izjavila da je C.O. bila zlostavljana, kao i da je iznenađena što je novinarka Večernjeg lista donela subjektivni sud da D.O. nije zlostavljač, jer se u razgovorima koje je sa njom obavio nije ponašao kao zlostavljač, pri čemu je naglasila važnost razumevanja mehanizma zlostavljanja u porodici gde se često žrtvi ne veruje i navode se različiti scenariji kako je do povreda došlo, što kasnije bude opovrgnuto policijskim izveštajima. Istakla je da ona ovaj članak ne vidi kao pokušaj diskreditacije sigurne kuće, već jednostavno pokušaj da se u javnosti od nasilnika napravi žrtva.

D.O. je u decembru 2003. godine podneo privatnu tužbu protiv podnositeljke predstavke Opštinskom krivičnom sudu u Zagrebu, zbog klevete u pogledu navoda da je zlostavljao suprugu. U maju 2007. prvostepeni sud oslobodio je podnositeljku optužbi. Ta je presuda ukinuta povodom žalbe i predmet je vraćen na ponovno odlučivanje, jer je Županijski sud u Zagrebu presudio da se relevantne činjenice trebaju utvrditi uz pomoć veštaka i ispitivanjem voditelja radijske emisije. Maja 2009. prvostepeni sud proglasio podnositeljku predstavke krivom za uvredu, utvrdivši da je naškodila časti i ugledu D.O.-a navodeći da je zlostavljao svoju suprugu. Ona se žalila na ovu presudu, ali je drugostepeni sud ovu žalbu odbio, nakon čega se ona obratila Ustavnom sudu koji je decembra 2012. godine odbio njene prigovore kao neosnovane.

Podnositeljka predstavke prigovorila je da je njena krivična osuda dovela do povrede njenog prava na slobodu izražavanja zajamčenog članom 10. Konvencije. Ona je tvrdila je da je cilj privatne tužbe bio pre svega da ograniči njen rad i rad sličnih udruženja.

Sud napominje da se ovaj predmet odnosi na sukob između istodobnih prava, i to, s jedne strane, prava D.O.-a na ugled – koji je deo njegova privatnog života i, s druge strane, prava podnositeljke predstavke na slobodu izražavanja.

Imajući u vidu okolnosti da su predmetne izjave iznete u radijskoj emisiji koja se emituje uživo, kao i da je D.O. bio pozvan da učestvuje, ali se nije odazvao pozivu, Sud smatra da domaći sudovi nisu izneli relevantno i dovoljno obrazloženje za mešanje u slobodu izražavanja podnositeljke niti su vodili računa o načelima i kriterijima utvrđenima u sudskoj praksi Suda za uspostavljanje ravnoteže između te slobode i prava na poštovanje privatnog života.

Konkretno, nisu uzeli u obzir činjenicu da je podnositeljka predstavke ostvarivala svoje pravo na odgovor u vezi s ozbiljnom optužbom iznesenom protiv udruženja čija je predsednica, niti su sproveli odgovarajuću analizu srazmernosti kako bi ocenili celokupan kontekst u kojem su korišćeni osporeni izrazi i njihovu činjeničnu osnovu. Stoga su prekoračili slobodu procene koja im je dodeljena i nisu uspostavili razumnu ravnotežu srazmernosti između mera kojima se ograničava pravo podnositeljke zahtjeva na slobodu izražavanja i legitimnog cilja kojem se težilo. Sud stoga donosi odluku da je došlo do povrede člana 10. Konvencije.

Podnositeljka je prigovorila je da je krivični postupak protiv nje bio nepošten jer je raspravni sud odbio da ispita voditelja radijske emisije i pozivao se na nezakonito pribavljene dokaze, protivno članu 6. stav 1. i stav 3. tačka (d) Konvencije. Imajući u vidu utvrđenje povezano s članom 10. Konvencije, Sud smatra da nije potrebno ispitati je li došlo do povrede člana 6. u ovom predmetu.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET TÖLLE protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 41987/13)

PRESUDA

STRASBOURG

10. prosinca 2020.

Ova je presuda konačna, no može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Tölle protiv Hrvatske,

Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u odboru u sastavu:

Linos-Alexandre Sicilianos, predsjednik,
Erik Wennerström,
Lorraine Schembri Orland, suci,
i Renata Degener, zamjenica tajnika Odjela,

uzimajući u obzir: zahtjev protiv Republike Hrvatske koji je hrvatska državljanka gđa Neva Tölle („podnositeljica zahtjeva“) podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“) dana 17. lipnja 2013.; odluku da se Vlada Republike Hrvatske („Vlada“) obavijesti o zahtjevu; očitovanja stranaka;

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 17. studenoga 2020. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

UVOD

Podnositeljica zahtjeva predsjednica je udruge za zaštitu žena žrtava obiteljskog nasilja. Osuđena je jer je izjavila da je izvjesni D.O. zlostavljao svoju suprugu nakon što je ona potražila utočište u skloništu za žene kojim upravlja ta udruga. Predmet se odnosi na prigovor podnositeljice zahtjeva zbog povrede njezina prava na slobodu izražavanja zajamčenog člankom 10. Konvencije.

ČINJENICE

Podnositeljica zahtjeva rođena je 1956. godine i živi u Zagrebu. Zastupao ju je g. I. Jelavić, odvjetnik iz Zagreba.
Vladu je zastupala njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
Činjenično stanje predmeta, kako su ga iznijele stranke, može se sažeti kako slijedi.
Podnositeljica zahtjeva predsjednica je Autonomne ženske kuće Zagreb (dalje u tekstu: „Udruga“), udruge osnovane radi pružanja podrške ženama žrtvama nasilja.
Udruga je intervenirala u obiteljskom sporu između izvjesnog D.O.-a i njegove supruge C.O. nakon što je ona zatražila pomoć. C.O. i maloljetna kći supružnika boravile su u skloništu za žene kojim upravlja Udruga od veljače do kolovoza 2003. godine; nakon toga C.O. je odvela dijete u inozemstvo.
Dana 18. rujna 2003. nacionalne dnevne novine Večernji list objavile su intervju s D.O.-om u kojem je tvrdio da je Udruga odgovorna za činjenicu da je njegovu kćer otela njezina majka, koja je s djetetom pobjegla u inozemstvo.
Kasnije istog dana, podnositeljica zahtjeva pozvana je da dade telefonski intervju o tom slučaju u radijskoj emisiji emitiranoj uživo, u kojem je objasnila okolnosti postupanja Udruge u tom slučaju te je opovrgnula njenu umiješanost u otmicu djeteta. Prema navodima podnositeljice zahtjeva, i D.O. je bio pozvan da sudjeluje u emisiji, ali nije odgovorio na poziv. Transkript relevantnih dijelova intervjua glasi kako slijedi:

„Voditelj: C.O. vam se obratila jer je bila zlostavljana?

Podnositeljica zahtjeva: Naravno, jer je bila zlostavljana. Iznenadilo me je što je novinarka izjavila da je, nakon što se sastala s D.O.-om nekoliko puta, zaključila da on nije zlostavljač. Doslovno pitam tu novinarku koliko je već dugo stručnjakinja za procjenu toga je li netko zlostavljač ili ne. U njezinoj ulozi osobno se nikada ne bih usudila doći do takvog zaključka, također zato što je posljednjih dvadeset godina dobro poznata činjenica da zlostavljači zlostavljaju u privatnosti vlastitih domova; nisu nepristojni ili agresivni [kad su] u kontaktu s policijom, ili [kad su] u kontaktu s liječnicima [pa kažu] ‚oh, to je užasno, kako se mogla poskliznuti i tako pasti niz stepenice’; kad razgovaraju sa socijalnim radnicima, uvijek su vrlo pristojni i spremni na suradnju.

Voditelj: A policija obično povjeruje u njihovu priču?

Podnositeljica zahtjeva: Naravno, policijski službenici nekako su uvijek na strani muškarca. Naravno, u tome i leži tragedija i izopačenost cijele priče. Naravno, [zlostavljači] neće, ili će vrlo rijetko, u malom postotku slučajeva biti jednako nepristojni i jednako agresivni, verbalno ili fizički, prema trećim stranama … [Prema vanjskom svijetu] oni uvijek ostavljaju dobar dojam o sebi, a samo njihove supruge koje su žrtve znaju kako se ponašaju u četiri zida svog doma.

…

Voditelj: Što je onda cilj tog pritiska, samo pozvati Udrugu na odgovornost ili naškoditi njezinu ugledu ili pak postići nešto konkretnije?

Podnositeljica zahtjeva: Pa ne bih rekla, ne bih rekla da se radi isključivo samo o tome, rekla bih zapravo da se radi o tome da gospodin D.O. koji jest bio zlostavljač svoje supruge, nažalost, moram to potvrditi, jer praksa - ne samo [Udruge], već svih skloništa [za žene] u svijetu - pokazuje da žene koje su žrtve kažu samo trećinu onog što su preživjele, a ne sve. Znači zasigurno je tu bilo i puno više toga, nego što nam je C. O. uspjela ispričati, žene se srame govoriti o tome do u detalje, znači da ja ne sumnjam da je C.O. bila žrtva nasilja od strane svog supruga D.O.-a". Međutim, ne bih rekla da je cilj rušenje autoriteta ili renomea [Udruge]. Rekla bih da je pokušaj, ali nažalost loš usuđujem se također tvrditi, da se od nasilnika napravi žrtva, a od žrtve napravi nasilnik. Tako mijenjamo uloge, što je posve neprihvatljivo u slučajevima obiteljskog nasilja, jer ovo je goruće pitanje, što će se uskoro potvrditi brojkama [koje je Udruga uspjela pribaviti]…“

Dana 19. prosinca 2003. D.O. je podnio privatnu tužbu protiv podnositeljice zahtjeva Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu zbog klevete u pogledu njezinih navoda da je zlostavljao suprugu. Dostavio je primjerak snimke radijske emisije i nalaz i mišljenje vještaka o autentičnosti snimke, tražeći da se oni prihvate kao dokazi.
Tijekom postupka prvostupanjski je sud saslušao nekoliko svjedoka. Svjedok V.O. izjavio je da je policija intervenirala zbog problema između D.O.-a i C.O., a svjedok S.M.K. također je dao iskaz u tom smislu.
Dana 24. svibnja 2007. prvostupanjski sud oslobodio je podnositeljicu zahtjeva optužbi. Ta je presuda ukinuta povodom žalbe i predmet je vraćen na ponovno odlučivanje, jer je Županijski sud u Zagrebu presudio da se relevantne činjenice trebaju utvrditi uz pomoć vještaka i ispitivanjem voditelja radijske emisije.
U ponovljenom postupku prvostupanjski je sud odredio vještačenje od strane stalnog sudskog vještaka o autentičnosti zvučnog zapisa radijske emisije koji je dostavio D.O.
Dana 6. travnja 2009. vještak je potvrdio autentičnost sadržaja snimke i dostavio je transkript intervjua s podnositeljicom zahtjeva.
Podnositeljica zahtjeva osporila je nalaz vještaka, tražeći da se njegovo mišljenje izdvoji iz spisa predmeta. Konkretno, tvrdila je da je tijekom izrade nalaza i mišljenja vještak izravno kontaktirao s D.O.-ovim odvjetnikom, a ne službenim putem preko suda.
Dana 21. travnja 2009. podnositeljica zahtjeva zatražila je izuzeće vještaka, ali njezin je zahtjev odbijen uz obrazloženje da je vještak bio ovlašten poduzeti sve potrebne mjere pri izradi nalaza i mišljenja.
Prvostupanjski sud odbio je i prijedlog podnositeljice zahtjeva da se ispitaju voditelj radijske emisije i još dva svjedoka, kao i jedan svjedok kojeg je predložio D.O., uz obrazloženje da je njihov iskaz nebitan jer je vještak već saslušan.
Dana 18. svibnja 2009. prvostupanjski je sud proglasio podnositeljicu zahtjeva krivom za uvredu, utvrdivši da je naškodila časti i ugledu D.O.-a navodeći da je zlostavljao svoju suprugu. Podnositeljici zahtjeva izrekao je sudsku opomenu i naložio joj je da plati troškove i izdatke postupka u iznosu od 500,00 hrvatskih kuna (HRK; približno 70,00 eura (EUR)) kao i nužne troškove nastale D.O.-u i njegovu odvjetniku u iznosu koji će se utvrditi u naknadnom sudskom rješenju. Mjerodavni dio presude glasi kako slijedi:

„U ovom predmetu sud utvrđuje da je postupanje [podnositeljice zahtjeva] uključivalo sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela uvrede … a ne klevete … Naime, kazneno djelo klevete …, sadržajno, zahtijeva navođenje neke činjenice kao da je istinita, a zapravo je neistinita, a ta [izjava], kad se objektivno tumači, sadržava [upućivanje na] određeni događaj (nešto što se zapravo dogodilo), istinitost kojeg se može utvrditi na isti način za sve ljude. Izjava o činjenicama može uključivati izjavu o određenoj osobini, ali samo ako se odnosi na određenu fizičku ili psihološku osobinu, dok u svim ostalim slučajevima izjava o osobini neke osobe obično uključuje prosudbu o vrijednosti osobe, pa se stoga odnosi na kazneno djelo uvrede, a ne klevete. U ovom je predmetu utvrđeno da je [podnositeljica zahtjeva] [D.O.-a] nazvala zlostavljačem, što nije događaj ni fizička ili psihološka osobina [D.O.-a.] te se stoga može tumačiti samo kao izražavanje negativnog stava ili negativnog mišljenja o vrijednosti [D.O.-a] kao osobe, istinitost koje se ne može procijeniti.

Međutim, treba napomenuti da je sud utvrdio da je [D.O.] neosuđivana osoba te [da podnositeljica zahtjeva] nigdje ne navodi da bi sumnjala ili imala saznanja da se protiv [njega] vodi ili vodio kazneni postupak ili da je bio osuđivan zbog eventualnog nasilničkog ponašanja u obitelji. Kod kaznenog djela uvrede, predmet je zaštite čast [pojedinca], odnosno zahtjev za poštovanjem osobe, dok se sadržaj uvrede sastoji u omalovažavajućoj, negativnoj prosudbi vrijednosti [D.O.-a].Prema mišljenju ovog suda [podnositeljica zahtjeva] je premašila dozvoljenu granicu koja bi bila dopuštena istoj kada se kritički u radio emisiji osvrće na poštivanje ili nepoštivanje pravomoćne i ovršne odluke od strane D.O.-a....Izricanje javne kritike se može odnositi na kritički stav ili promišljanje o nečijem djelovanju, ali ne smije uključivati iznošenje subjektivnih uvredljivih sudova. Nazivajući [D.O.-a] zlostavljačem, [podnositeljica zahtjeva] izrekla je o njemu uopćen negativan sud, koji je po objektivnim kriterijima uvredljiv za onoga kome se izriče."

...

Uzimajući u obzir gore navedeno, sud smatra da se sporni navodi [podnositeljice zahtjeva] izrečeni u radio emisiji ne mogu smatrati opravdanom kritikom u smislu članka 203. Kaznenog zakona, koji govori o isključenju protupravnosti kod kaznenog djela protiv časti i ugleda. Naime, iz načina izražavanja [podnositeljice zahtjeva] te stavljajući sporni navod u cjelokupni sadržaj i kontekst sporne radio emisije, sud je utvrdio da je [podnositeljica zahtjeva] omalovažavajućim tonom govorila o [D.O.-u] i iznosila negativan i uvredljiv sud o vrijednosti [njega kao] osobe.“

Prvostupanjski sud odbio je i zahtjev podnositeljice zahtjeva za izdvajanje nalaza i mišljenja vještaka iz spisa kao nezakonito pribavljenog dokaza, ali nije pružio obrazloženje zašto voditelj radijske emisije nije ispitan.
Dana 7. srpnja 2009. drugostupanjski sud odbio je žalbu podnositeljice zahtjeva kao neosnovanu. Presudio je da, iako prvostupanjski sud nije pružio nikakvo obrazloženje u vezi s neispitivanjem voditelja radijske emisije, to nije postupak u cjelini učinilo nepoštenim, s obzirom na to da je bilo dovoljno dokaza za osudu podnositeljice zahtjeva. Smatrao je i da je prvostupanjski sud uspostavio pravičnu ravnotežu između slobode izražavanja podnositeljice zahtjeva i zaštite prava D.O.-a.
Podnositeljica zahtjeva osporila je ta utvrđenja pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, koji je 13. prosinca 2012. godine odbio njezine prigovore kao neosnovane.
Odluka Ustavnog suda dostavljena je podnositeljici zahtjeva 19. prosinca 2012. godine.

MJERODAVNI PRAVNI OKVIR

Mjerodavno domaće pravo citirano je u predmetu Miljević protiv Hrvatske (br. 68317/13, stavci 31. - 32., 25. lipnja 2020.).
Mjerodavnim odredbama Kaznenog zakona (Narodne novine br. 110/97 s naknadnim izmjenama i dopunama) predviđeno je kako slijedi:

Članak 66.

„(1) Sudska opomena je kaznenopravna sankcija koja se kao mjera upozorenja može primijeniti prema počinitelju kaznenog djela za koje je zakonom propisana kazna zatvora do jedne godine ili novčana kazna, ako se prema načinu djelovanja počinitelja, njegovoj krivnji i prouzročenoj posljedici radi o očito lakom obliku tog djela, i kad se s obzirom na sve okolnosti koje se tiču počinitelja, posebno njegova odnosa prema oštećeniku i naknadi štete prouzročene kaznenim djelom steknu uvjeti za postignuće svrhe mjere upozorenja bez kažnjavanja.“

Članak 199.

„(2) Tko uvrijedi drugoga putem tiska, radija, televizije, pred više osoba, na javnom skupu ili na drugi način zbog čega je uvreda postala pristupačnom većem broju osoba, kaznit će se novčanom kaznom do stopedeset dnevnih dohodaka.“

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 10. KONVENCIJE

Podnositeljica zahtjeva prigovorila je da je njezina kaznena osuda dovela do povrede njezina prava na slobodu izražavanja zajamčenog člankom 10. Konvencije, koji glasi kako slijedi:

„1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države da podvrgnu režimu dozvola ustanove koje obavljaju djelatnosti radija ili televizije te kinematografsku djelatnost.

2. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.“

A. Dopuštenost

Sud primjećuje da ovaj prigovor nije ni očigledno neosnovan ni nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi navedenoj u članku 35. Konvencije. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Podnositeljica zahtjeva

Podnositeljica zahtjeva tvrdila je da je samo ostvarivala svoje Ustavom zajamčeno pravo na odgovor na optužbe D.O.-a da je Udruga odgovorna za otmicu njegove maloljetne kćeri, a koje je on iznio u najčitanijim dnevnim novinama u zemlji, i to u tisku, koji je po svojoj prirodi trajniji medij, dok je radijska emisija u kojoj je ona dala pobijanu izjavu izbrisana iz arhiva radijske postaje šezdeset dana nakon što je emitirana te nije ponovno emitirana.
Nadalje je objasnila da, iako je glavni razlog za gostovanje u radijskoj emisiji bio slučaj D.O.-a, raspravljalo se i o drugim poznatim slučajevima, a cjelokupna tema emisije zapravo se odnosila na nasilje nad ženama i manipulaciju medijima od strane počinitelja takvog nasilja. I D.O. je bio pozvan da sudjeluje u toj radijskoj emisiji, ali on nije odgovorio na taj poziv, ni prije ni tijekom emitiranja emisije, a ni poslije emitiranja.
Podnositeljica zahtjeva tvrdila je da je imala opravdane osnove za uvjerenje da je D.O. zlostavljao svoju suprugu, kao što su izravno svjedočenje žrtve, prekršajni postupak zbog obiteljskog nasilja u obitelji D.O.-a, desetljeće vlastitog iskustva u radu sa ženama žrtvama obiteljskog nasilja, te iskazi dvaju svjedoka u kaznenom postupku o intervencijama policije u obiteljskoj kući D.O.-a.
U svakom slučaju, čak i ako su bili ispunjeni objektivni elementi kaznenog djela uvrede, nije bio ispunjen i subjektivni element namjere. Stavljanje sporne izjave u puni kontekst dokazuje da su postojali razlozi za utvrđenje da ta izjava nije bila nezakonita, a to dokazuje i svojstvo u kojem je podnositeljica sudjelovala u emisiji.
Konačno, podnositeljica zahtjeva tvrdila je da je cilj privatne tužbe bio ograničiti njezin rad i rad sličnih udruga. Bila je osuđena u kaznenom postupku za kazneno djelo koje nije počinila, a tjeskoba zbog potencijalne tužbe za naknadu štete u određenoj je mjeri oblikovala njezino ponašanje u godinama nakon pobijane presude.

(b) Vlada

Vlada je potvrdila da je osuda podnositeljice zahtjeva za uvredu predstavljala miješanje u njezino pravo na slobodu izražavanja. Međutim, njezina izjava i način njezina govora, stavljeni u kontekst predmetne radijske emisije, nisu se mogli smatrati opravdanom kritikom, te su stoga naškodili časti i ugledu D.O.-a. S obzirom na to, Vlada je tvrdila da je odluka o osudi podnositeljice zahtjeva bila zakonita, jer se temeljila na članku 199. stavku 2. Kaznenog zakona i cilj joj je bio zaštititi čast i ugled D.O.-a.
Kad je riječ o razmjernosti, Vlada je tvrdila da zaštita časti i ugleda osobe predstavlja društvenu potrebu u demokratskim društvima. Prihvaćajući da se dotični spor možda, u određenoj mjeri, odnosio na temu od javnog interesa, Vlada je naglasila da izjave podnositeljice zahtjeva nisu dane u kontekstu obrane ugleda Udruge ili pri ispunjavanju zadataka Udruge. Suprotno navodima podnositeljice zahtjeva, ona nije samo prenijela informacije koje je saznala od navodne žrtve, već je dala svoje mišljenje o tom pitanju. Osim toga, podnositeljica zahtjeva nije iznijela nijednu činjenicu ili dokaz u kaznenom postupku koji bi ukazivali na to da je stvarno imala opravdan razlog za uvjerenje da je D.O. zlostavljač. Činjenica da je D.O. možda naškodio ugledu Udruge nije podnositeljici zahtjeva, kao njezinoj predstavnici, dopuštala da ga vrijeđa.
Domaći su sudovi pažljivo ispitali relevantne izjave i kontekst u kojem su dane, kao i pitanje jesu li postojali razlozi za utvrđenje da izjave nisu bile nezakonite. Konačno, kazna izrečena podnositeljici zahtjeva bila je najblaža sankcija dostupna u kaznenom pravu, pa stoga nije mogla dovesti do toga da podnositeljica bude ograničena ili obeshrabrena u pogledu svojih daljnjih aktivnosti ili sudjelovanja u raspravama o obiteljskom nasilju. Naprotiv, kako je Vlada istaknula, čak i nakon osude, podnositeljica zahtjeva i Udruga nastavili su javno djelovati.

2. Ocjena Suda

(a) Je li došlo do miješanja

Vlada je priznala da je osuda podnositeljice zahtjeva za uvredu zbog izjava koje je dala u medijima predstavljala miješanje u njezino pravo na slobodu izražavanja zajamčeno člankom 10. stavkom 1. Konvencije (vidi stavak 31. ove presude). Sud ne vidi razlog da smatra drugačije.

(b) Zakonitost i legitiman cilj

Domaći su sudovi osudu podnositeljice zahtjeva temeljili na kaznenom djelu uvrede kako je predviđeno člankom 199. stavkom 2. Kaznenog zakona (vidi stavak 23. ove presude). Sud prihvaća da je miješanje u ovom predmetu bilo propisano zakonom.
Nadalje, nije bilo sporno da je miješanje u pravo podnositeljice zahtjeva težilo legitimnom cilju zaštite prava drugih, odnosno časti i ugleda D.O.-a.
Preostaje ispitati je li miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“.

(c) „Nužno u demokratskom društvu“

Sud napominje da se ovaj predmet odnosi na sukob između istodobnih prava, i to, s jedne strane, prava D.O.-a na ugled – koji je dio njegova privatnog života – i, s druge strane, prava podnositeljice zahtjeva na slobodu izražavanja. Opća načela koja proizlaze iz sudske prakse Suda u pogledu pretpostavke nužnosti u demokratskom društvu u ovoj vrsti predmeta sažeta su u nekoliko ranijih predmeta (vidi, među brojnim drugim izvorima prava, Axel Springer AG protiv Njemačke [VV], br. 39954/08, stavci 78. - 95., 7. veljače 2012.; i Couderc i Hachette Filipacchi Associés protiv Francuske [VV], br. 40454/07, stavci 82. - 93., 10. studenoga 2015.).
Zadatak je Suda u ovom predmetu ispitati jesu li prilikom svoje ocjene domaći sudovi primijenili kriterije utvrđene u njegovoj sudskoj praksi o ovoj temi i jesu li razlozi zbog kojih su donijeli pobijane odluke bili dovoljni i relevantni da opravdaju miješanje u pravo na slobodu izražavanja (vidi Cicad protiv Švicarske, br. 17676/09, stavak 52., 7. lipnja 2016.). To će učiniti ispitujući kriterije utvrđene u njegovoj sudskoj praksi (vidi gore citirani predmet Couderc i Hachette Filipacchi Associés, stavak 93.) koji su relevantni za ovaj predmet.

(i) Doprinos raspravi od javnog interesa

U okviru članka 10. stavka 2. Konvencije postoji malo prostora za ograničenja rasprave o pitanjima od javnog interesa (vidi, među brojnim drugim izvorima prava, Narodni List D.D. protiv Hrvatske, br. 2782/12, stavak 60., 8. studenoga 2018.). Iz transkripta radijske emisije u ovom predmetu i tvrdnji podnositeljice zahtjeva proizlazi da se u radijskoj emisiji raspravljalo o slučaju obitelji D.O.-a i drugim slučajevima nasilja nad ženama s kojima je javnost dobro upoznata (vidi stavke 8. i 27. ove presude). Sud stoga smatra da je rasprava u ovom predmetu – o nasilju nad ženama i obiteljskom nasilju – očito bila rasprava od važnog javnog interesa i predmet društvene rasprave, i u relevantno vrijeme i danas.

(ii) Koliko je poznata dotična osoba i predmet izjave

Iako D.O. nije bio javna osoba, prije pobijane izjave podnositeljice zahtjeva dao je intervju u kojem je naveo da je udruga koju vodi podnositeljica odgovorna za otmicu njegove kćeri (vidi stavak 7. ove presude). S obzirom na to da je njegov intervju objavljen u nacionalnim dnevnim novinama, D.O. je tako ušao na poprište javne rasprave i stoga je trebao imati viši prag tolerancije prema bilo kojoj kritici koja mu je upućena (vidi Bodrožić i Vujin protiv Srbije, br. 38435/05, stavak 34., 23. lipnja 2009.).

(iii) Prethodno ponašanje dotične osobe

Sud ne može zanemariti činjenicu da je podnositeljica zahtjeva pobijane izjave dala tek nakon što je D.O. javno u medijima optužio udrugu kojom je upravljala za ozbiljno kazneno djelo. U takvim okolnostima, i s obzirom na to da pravo na ispravak ili odgovor, kao važan element slobode izražavanja, spada u područje primjene članka 10. Konvencije (vidi Kaperzyński protiv Poljske, br. 43206/07, stavak 66., 3. travnja 2012., i Melnychuk protiv Ukrajine (odl.), br. 28743/03, ECHR 2005-IX), od podnositeljice zahtjeva nije se moglo očekivati da ostane pasivna i da na isti način ne brani ugled Udruge (vidi Marunić protiv Hrvatske, br. 51706/11, stavak 52., 28. ožujka 2017.).

(iv) Sadržaj, oblik i posljedice objave

Sud je više puta ponovio da je potrebno razlikovati izjave o činjenicama i vrijednosne prosudbe (vidi, među brojnim drugim izvorima prava, Morice protiv Francuske [VV], br. 29369/10, stavak 126., ECHR 2015) kao i da se člankom 10. štite ne samo „informacije“ ili „ideje“ koje su blagonaklono primljene ili se ne smatraju uvredljivima nego i one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju (vidi, među brojnim drugim izvorima prava, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 7. prosinca 1976., stavak 49., Serija A br. 24).
U ovom predmetu podnositeljica zahtjeva sudjelovala je, kao predstavnica Udruge, u radijskoj emisiji emitiranoj uživo na dan kad je objavljen intervju koji je D.O. dao u novinama. S obzirom na prirodu emitiranja uživo, podnositeljica zahtjeva imala je vrlo ograničenu mogućnost da preformulira, doradi ili povuče bilo koju izjavu prije nego što bude objavljena (usporedi Reznik protiv Rusije, br. 4977/05, stavak 44., 4. travnja 2013., i Ghiulfer Predescu protiv Rumunjske, br. 29751/09, stavak 52., 27. lipnja 2017.). Štoviše, Vlada nije osporila činjenicu da je i D.O. bio pozvan da sudjeluje u emisiji, ali se nije odazvao tom pozivu (vidi stavak 8. ove presude), te se stoga samovoljno odrekao mogućnosti da izravno odgovori na navode podnositeljice zahtjeva tijekom emisije.
Ocjenjujući prirodu pobijanih izjava, domaći su sudovi ograničili svoju analizu na činjenicu da D.O. nikada nije bio osuđen za obiteljsko nasilje i da podnositeljica zahtjeva nikada nije tvrdila da sumnja ili zna da je protiv njega bio pokrenut kazneni postupak (vidi stavak 17. ove presude). Međutim, iako pravomoćna kaznena osuda predstavlja nepobitan dokaz da je neka osoba počinila kazneno djelo, Sud je već utvrdio da je nerazumno tako ograničiti način na koji se dokazuju navodi o kažnjivom ponašanju te osobe u kontekstu predmeta zbog klevete ili uvrede (vidi, s tim u vezi, Kasabova protiv Bugarske, br. 22385/03, stavak 62., 19. travnja 2011.).
Nadalje, iako je točno da su, zaključivši da je podnositeljica zahtjeva uvrijedila D.O.-a, domaći sudovi pobijanu izjavu okvalificirali kao vrijednosnu prosudbu, nisu uzeli u obzir da se ona odnosi na pitanje od javnog interesa niti su proveli analizu o tome je li podnositeljica zahtjeva imala opravdane razloge da vjeruje da je D.O. stvarno zlostavljao svoju suprugu, unatoč činjenici da je njezina udruga pružala utočište njegovoj supruzi nekoliko mjeseci (vidi stavak 6. ove presude) i da je tijekom kaznenog postupka nekoliko svjedoka iskazivalo da je u obitelji D.O.-a policija izvršila nekakve intervencije i da su postojali navodi o obiteljskom nasilju (vidi stavak 10. ove presude). Umjesto toga, sudovi su pobijane izjave tumačili prilično usko, kao negativno mišljenje podnositeljice zahtjeva o D.O.-u koje je bilo objektivno uvredljivo za njega (vidi stavak 17. ove presude).

(v) Ozbiljnost sankcije

Konačno, iako je kazna izrečena podnositeljici bila blaga, ipak je uključivala kaznenu osudu i posljedično upis u kaznenu evidenciju podnositeljice zahtjeva (vidi Długołęcki protiv Poljske,br. 23806/03, stavci 44. - 45., 24. veljače 2009.). Nadalje, iako sama sankcija nije spriječila podnositeljicu zahtjeva da i dalje sudjeluje u aktivnostima Udruge, ipak je predstavljala svojevrsno ograničenje koje ju je moglo obeshrabriti da u budućnosti promiče zakonske ciljeve Udruge (vidi GRA Stiftung gegen Rassismus und Antisemitismus protiv Švicarske, br. 18597/13, stavak 78., 9. siječnja 2018.), a kaznena osuda doista je povećala D.O.-ove izglede za ostvarivanje naknade štete protiv podnositeljice zahtjeva u parničnom postupku.

(vi) Zaključak

U svjetlu gore navedenog, Sud smatra da domaći sudovi nisu iznijeli relevantno i dostatno obrazloženje za miješanje u slobodu izražavanja podnositeljice zahtjeva niti su vodili računa o načelima i kriterijima utvrđenima u sudskoj praksi Suda za uspostavljanje ravnoteže između te slobode i prava na poštovanje privatnog života. Konkretno, nisu uzeli u obzir činjenicu da je podnositeljica zahtjeva ostvarivala svoje pravo na odgovor u vezi s ozbiljnom optužbom iznesenom protiv udruge čija je predsjednica niti su proveli odgovarajuću analizu razmjernosti kako bi ocijenili cjelokupan kontekst u kojem su korišteni osporeni izrazi i njihovu činjeničnu osnovu. Stoga su prekoračili slobodu procjene koja im je dodijeljena i nisu uspostavili razumnu ravnotežu razmjernosti između mjera kojima se ograničava pravo podnositeljice zahtjeva na slobodu izražavanja i legitimnog cilja kojem se težilo.
Stoga je došlo do povrede članka 10. Konvencije.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. KONVENCIJE

Podnositeljica zahtjeva prigovorila je da je kazneni postupak protiv nje bio nepošten jer je raspravni sud odbio ispitati voditelja radijske emisije i pozivao se na nezakonito pribavljene dokaze, protivno članku 6. stavku 1. i stavku 3. točki (d) Konvencije, koji glasi kako slijedi:

„… u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega, svatko ima pravo da … sud pravično… ispita njegov slučaj.“

Vlada je tvrdila da je podnositeljica zahtjeva imala pošteno suđenje u kojem je koristila sva svoja postupovna prava na osporavanje dopuštenosti dokaza i davanje primjedbi na sudska rješenja kojima su odbijeni njezini prijedlozi za ispitivanje svjedoka. Ustvrdila je i da su domaći sudovi pravilno razmotrili osnovanost njezinih primjedbi i prigovora.
Sud primjećuje da je ovaj prigovor povezan s onim koji je prethodno razmotren i stoga se isto tako mora proglasiti dopuštenim.
Imajući u vidu utvrđenje povezano s člankom 10. Konvencije, Sud smatra da nije potrebno ispitati je li došlo do povrede članka 6. u ovom predmetu (vidi, među drugim izvorima prava, Standard Verlags GmbH i Krawagna-Pfeifer protiv Austrije, br. 19710/02, stavak 65., 2. studenoga 2006., i Kwiecień protiv Poljske, br. 51744/99, stavak 62., 9. siječnja 2007.).

III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Člankom 41. Konvencije propisano je:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“

A. Šteta

Podnositeljica zahtjeva potraživala je 6.600,00 eura (EUR) na ime naknade nematerijalne štete.
Vlada je osporila to potraživanje.
Imajući u vidu sve okolnosti ovog predmeta, Sud prihvaća da je podnositeljica zahtjeva pretrpjela nematerijalnu štetu koja se ne može nadoknaditi samo utvrđivanjem povrede. Procjenjujući na pravičnoj osnovi, Sud podnositeljici zahtjeva dosuđuje potraživani iznos u cijelosti, uz sve poreze koji bi se mogli zaračunati.

B. Troškovi i izdaci

Podnositeljica zahtjeva potraživala je i 58.750,00 hrvatskih kuna (HRK – približno 8.000,00 EUR) na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima i pred ovim Sudom.
Vlada je osporila ta potraživanja.
Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno nastali i bili potrebni te da je njihova visina razumna. Sud u ovom predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje posjeduje i prethodno navedene kriterije, smatra razumnim dosuditi iznos od 3.500,00 EUR, koji obuhvaća troškove po svim osnovama, uz sav porez koji bi mogao biti zaračunat podnositeljici zahtjeva.

C. Zatezna kamata

Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

utvrđuje da je zahtjev dopušten u odnosu na prigovor podnositeljice zahtjeva na temelju članka 10. Konvencije;
presuđuje da je došlo do povrede članka 10. Konvencije;
presuđuje da nije potrebno ispitivati prigovor na temelju članka 6. Konvencije;
presuđuje

(a) da tužena država podnositeljici zahtjeva treba u roku od tri mjeseca isplatiti sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune po tečajnoj stopi važećoj na dan namirenja:

(i) 6.600,00 EUR (šest tisuća šeststo eura) na ime naknade nematerijalne štete, uvećano za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati;

(ii) 3.500,00 EUR (tri tisuće petsto eura), na ime naknade troškova i izdataka, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositeljici zahtjeva;

(b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

odbija preostali dio zahtjeva podnositeljice za pravednom naknadom.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 10. prosinca 2020. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika suda.

Renata Degener Linos-Alexandre Sicilianos

Zamjenica tajnika Predsjednik

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

___________________

Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

FIRST SECTION

CASE OF TÖLLE v. CROATIA

(Application no. 41987/13)

JUDGMENT

STRASBOURG

10 December 2020

This judgment is final but it may be subject to editorial revisions

In the case of Tölle v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Committee composed of:

Linos-Alexandre Sicilianos, President,
Erik Wennerström,
Lorraine Schembri Orland, judges,
and Renata Degener, Deputy Section Registrar,

Having regard to:

the application against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Ms Neva Tölle (“the applicant”), on 17 June 2013;

the decision to give notice to the Croatian Government (“the Government”) of the application;

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 17 November 2020,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1. The applicant is the president of an association for the protection of women victims of domestic violence. She was convicted for stating that a certain D.O. had abused his wife after she had sought shelter at the association’s refuge for women. The case concerns the applicant’s complaint of the violation of her right to freedom of expression guaranteed by Article 10 of the Convention.

THE FACTS

2. The applicant was born in 1956 and lives in Zagreb. She was represented by Mr I. Jelavić, a lawyer practising in Zagreb.

3. The Government were represented by their Agent, Mrs Š. Stažnik.

4. The facts of the case, as submitted by the parties, may be summarised as follows.

5. The applicant is the president of the Zagreb Autonomous Women’s House (Autonomna ženska kuća Zagreb, hereinafter “the Association”), an association established with the aim of providing women victims of violence with support.

6. The Association had intervened in a family dispute between a certain D.O. and his wife C.O. following a request for help from the latter. C.O. and the couple’s minor daughter had stayed at the Association’s refuge for women from February to August 2003; afterwards C.O. had taken the child abroad.

7. On 18 September 2003 the national daily newspaper Večernji list published an interview with D.O. in which he alleged that the Association was responsible for the fact that his daughter had been kidnapped by her mother, who had fled with the child abroad.

8. Later on the same day, the applicant was invited to give a telephone interview about the case on a live radio show, where she explained the circumstances of the Association’s actions in the case and denied its involvement in the kidnapping of the child. According to the applicant, D.O. was also invited to join in the show, but he never replied. The transcript of the relevant parts of the interview reads as follows:

“The host: C.O. came to you because she had been abused?

The applicant: Of course, because she had been abused. I was surprised that the journalist stated that, having met D.O. several times, she had concluded that he was not an abuser. I am literally asking that journalist how long she has been an expert in assessing whether or not somebody is an abuser. In her role, personally I would never have dared to come to such a conclusion, also because it has been a well-known fact for the past twenty years that abusers abuse in the privacy of their own homes; they are not rude or aggressive [when they are] in contact with the police, or [when they are] in contact with doctors [and say] ‘oh my, that is horrible, how could she slip and fall down the stairs like that’; when they speak to social workers they are always very polite and very cooperative.

The host: And the police usually buy their story?

The applicant: Of course, police officers are somehow always on the side of the man. Of course, that is the tragedy and the perversion of the whole story. Of course, [the abusers] will not, or will very rarely, in a low percentage of cases, be equally rude and equally aggressive, verbally or physically, towards third parties ... [To the outside world], they always give a good impression of themselves, and only their wives, who are the victims, know how they act within the four walls of their home.

...

The host: So what is the aim of this pressure, only to make the Association accountable or tarnish its reputation, or to accomplish something more concrete?

The applicant: Well, I would not say so, I would not say that it was only about that. I would say that the issue is D.O., who was abusing his wife, I’m afraid, I have to confirm that because practice – not only that of [the Association], but also that of all [women’s] refuges in the world – has shown that victims speak about only one third of what they have been through, not everything. That means that there was certainly much more to it than what C.O. managed to tell us; women are ashamed to speak about it in detail, so I do not have any doubt that C.O. was a victim of abuse [perpetrated] by her husband D.O. However, I would not say that the aim was to diminish the authority or reputation of [the Association]. I would say that it was an attempt, but I dare say a poor one, to present the abuser as the victim and the victim as the abuser. So we switch roles, which is absolutely unacceptable in domestic violence cases, because this is a burning issue, which will soon be confirmed by numbers [which the Association has managed to obtain]...”

9. On 19 December 2003 D.O. brought a private criminal prosecution against the applicant in the Zagreb Municipal Criminal Court (Općinski kazneni sud u Zagrebu), on charges of defamation relating to her allegations that he had abused his wife. He provided a copy of the recording of the radio show and an expert report concerning its authenticity, asking that those be admitted in evidence.

10. During the proceedings, the first-instance court heard evidence from several witnesses. The witness V.O. stated that there had been a police intervention concerning problems between D.O. and C.O., and the witness S.M.K. also gave evidence to that effect.

11. On 24 May 2007 the first-instance court acquitted the applicant. That judgment was quashed on appeal and the case was remitted, the Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu) holding that the relevant facts should be established with the assistance of an expert and by questioning the radio show host.

12. In the resumed proceedings, the first-instance court commissioned an expert report from a sworn-in court expert concerning the authenticity of the audio-recording of the radio show submitted by D.O.

13. On 6 April 2009 the expert attested to the authenticity of the substance of the recording and provided a transcript of the applicant’s interview.

14. The applicant challenged the findings of the expert, asking for his opinion to be excluded from the case file. In particular, she argued that the expert had contacted D.O.’s lawyer directly during the preparation of his report, without going through official court channels.

15. On 21 April 2009 the applicant sought the disqualification of the expert witness, but her request was dismissed on the grounds that the expert had been authorised to take all necessary measures in preparing the report.

16. The first-instance court also dismissed the applicant’s proposal that the radio show host and two other witnesses, as well as one witness proposed by D.O., should be questioned, on the grounds that their testimony was irrelevant because the expert witness had already been heard.

17. On 18 May 2009 the first-instance court found the applicant guilty of insult, finding that she had tarnished D.O.’s honour and reputation by alleging that he had abused his wife. It sanctioned the applicant with a judicial admonition (sudska opomena) and ordered her to pay the costs and expenses of the proceedings in the amount of 500 Croatian kunas (HRK; approximately 70 euros (EUR)) as well as the necessary expenses incurred to D.O. and to his lawyer, the amount of which was to be determined by a subsequent court decision. The relevant part of the judgment reads as follows:

“In the present case, the court finds it established that [the applicant’s] conduct comprised all subjective and objective characteristics of the criminal act of insult ... and not defamation...

Namely, the criminal act of defamation ..., content-wise, requires the stating of a fact which is presented as being true, whereas it is untrue, [a statement] which, objectively interpreted, contains [reference to] a certain event (something which actually occurred), whose truthfulness can be established in the same way for all people. A factual statement may include a statement about a certain characteristic, but only if it represents a certain physical or psychological characteristic, whereas in all other cases a statement about a person’s characteristic normally contains a judgment about the value of a person, and therefore concerns the criminal act of insult, and not defamation. In the present case, it has been established that [the applicant] called [D.O.] an abuser, which is not an event or a physical or psychological characteristic of [D.O.], and can therefore only be interpreted as an expression of a negative attitude or negative opinion about the value of [D.O.] as a person, the truthfulness of which cannot be assessed.

However, it should be pointed out that the court established that [D.O.] had not been convicted and [that the applicant] had never alleged that she suspected or knew that criminal proceedings had been instituted against [him], or that he had been convicted of possible domestic violence. In the criminal act of insult, the object of protection is [an individual’s] honour, that is, the requirement to respect the person, whereas the content of an insult consists in a disrespecting, negative judgment on [D.O.’s] value. In this court’s opinion, [the applicant] overstepped the permissible limit by critically assessing in the said radio show [D.O.’s] respect or failure to respect of a final and enforceable decision... Public criticism may relate to a critical attitude or opinion about a person’s actions, but may not include subjective insulting judgments. By referring to [D.O.] as an abuser, [the applicant] stated a generally negative opinion of him, which is objectively insulting for the person it is directed at.

...

In the light of the above, the court considers that the impugned allegations made by [the applicant] on the radio show cannot be considered justified criticism within the meaning of Article 203 of the Criminal Code, which refers to the exclusion of unlawfulness in cases of criminal offences against honour and reputation. Namely, the court has established, on the basis of [the applicant’s] manner of speech, and by placing the disputed allegation in relation to and in the context of all the content of the disputed radio show, that [the applicant] spoke about [D.O.] in a condescending manner and presented a negative and insulting judgment about [his] value as a person.”

18. The first-instance court also dismissed the applicant’s request for the expert opinion to be excluded from the case file as unlawfully obtained evidence, but provided no reasoning as to why the radio show host had not been questioned.

19. On 7 July 2009 the second-instance court dismissed an appeal by the applicant as ill-founded. It held that although the first-instance court had failed to provide any reasons concerning the failure to question the radio show host, that did not render the proceedings as a whole unfair, given that there had been sufficient evidence for the applicant’s conviction. It also considered that the first-instance court had struck a fair balance between the applicant’s freedom of expression and the protection of D.O.’s rights.

20. The applicant challenged those findings before the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske), which on 13 December 2012 dismissed her complaints as ill-founded.

21. The Constitutional Court’s decision was served on the applicant on 19 December 2012.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK

22. Relevant domestic law has been cited in Miljević v. Croatia (no. 68317/13, §§ 31-32, 25 June 2020).

23. The relevant provisions of the Criminal Code (Kazneni zakon, Official Gazette no. 110/97 with subsequent amendments) provide as follows:

Article 66 § 1

“A judicial admonition is a criminal sanction which may be imposed as a warning to the perpetrator of a criminal offence for which the law prescribes a prison sentence of up to one year or a fine, if the perpetrator’s modus operandi, and the consequences of the crime suggest that the offence [committed] was light in nature. [It may also be imposed] where in view of the circumstances regarding the perpetrator and particularly his or her attitude towards the victim and the compensation for the damage inflicted by the offence, it is considered that the purpose of the [sanction] can be achieved without imposing a penalty.”

Article 199

“2. Whoever insults another through the press, radio [or] television, in front of a number of persons, at a public assembly, or in another way in which the insult becomes accessible to a large number of persons, shall be punished by a fine of up to one hundred and fifty daily wages.”

THE LAW

ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 10 OF THE CONVENTION

24. The applicant complained that her criminal conviction had violated her right to freedom of expression guaranteed in Article 10 of the Convention, which reads as follows:

“1. Everyone has the right to freedom of expression. This right shall include freedom to hold opinions and to receive and impart information and ideas without interference by public authority and regardless of frontiers. This Article shall not prevent States from requiring the licensing of broadcasting, television or cinema enterprises.

2. The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society, in the interests of national security, territorial integrity or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, for the protection of the reputation or rights of others, for preventing the disclosure of information received in confidence, or for maintaining the authority and impartiality of the judiciary.”

Admissibility

25. The Court notes that this complaint is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

Merits
1. The submissions of the parties

(a) The applicant

26. The applicant argued that she had merely exercised her constitutionally-guaranteed right of reply to D.O.’s accusations that the Association was responsible for the kidnapping of his minor daughter, which he had made in the most widely-read daily newspaper in the country, and in print, which, by its nature, was a more permanent medium, whereas the radio show where she had given her impugned statement had been deleted from the archives of the radio station sixty days after it had been aired, and had not been aired again.

27. She further explained that although the primary reason for appearing on the radio show had been D.O.’s case, other well-known cases had also been discussed and the overall topic of the show had in fact concerned violence against women and the manipulation of the media by perpetrators of such violence. D.O. had also been invited to join in the radio show in question, but he had never replied to that invitation, either before, during or after the broadcast of the show.

28. The applicant maintained that she had had reasonable grounds to believe that D.O. had abused his wife, such as the direct testimony of the victim, the misdemeanour proceedings for domestic violence in D.O.’s family, her experience in working with female victims of domestic abuse for a decade, and the statements of the two witnesses in the criminal proceedings about the police interventions that had taken place in D.O.’s family home.

29. In any event, even if the objective elements of the criminal offence of insult had been fulfilled, the subjective element of intent had not. Putting the controversial statement into full context proved that there had been reasons to find that the statement had not been unlawful, as did the capacity in which she had appeared on the show.

30. Lastly, the applicant argued that the private prosecution had aimed to censor her work and the work of similar associations. She had been sentenced in criminal proceedings for a crime she had not committed, and anxiety regarding a potential claim for damages had to some extent determined her behaviour in the years following the impugned judgment.

(b) The Government

31. The Government acknowledged that the applicant’s conviction for insult had amounted to an interference with her freedom of expression. However, her statement and the manner of her speech, put into the context of the radio show in question, could not be considered justified criticism, and had therefore tarnished the honour and reputation of D.O. In view of that, the Government argued that the decision to convict the applicant had been lawful, because it had been based on Article 199(2) of the Criminal Code, and had sought to protect the honour and reputation of D.O.

32. As to proportionality, the Government maintained that the protection of a person’s honour and reputation represented a social need in democratic societies. Accepting that the dispute at issue might, to a certain extent, have concerned a topic of public interest, the Government emphasised that the applicant’s statements had not been made in the context of defence of the Association’s reputation or in the fulfilment of its tasks. Contrary to the applicant’s allegations, she had not merely conveyed information which she had learned from the alleged victim, but rather her own opinion on the matter. In addition, the applicant had not presented any fact or evidence in the criminal proceedings which would indicate that she had actually had a justifiable reason to believe that D.O. was an abuser. The fact that D.O. might have harmed the Association’s reputation did not make it permissible for the applicant, as its representative, to insult him.

33. The domestic courts carefully examined the relevant statements and the context in which they had been made, as well as whether there had been reasons to find that the statements had not been unlawful. Lastly, the sentence imposed on the applicant had been the most lenient sanction available in criminal law, which thus could not have resulted in the applicant being censored or discouraged as regards her further activities or participation in discussions concerning domestic violence. On the contrary, as the Government pointed out, even after her conviction, the applicant and the Association had continued to be publicly active.

The Court’s assessment

(a) Whether there was an interference

34. The Government conceded that the applicant’s conviction for insult on account of her statements in the media had constituted an interference with her right to freedom of expression as guaranteed by Article 10 § 1 of the Convention (see paragraph 31 above). The Court sees no reason to hold otherwise.

(b) Lawfulness and legitimate aim

35. The domestic courts based the applicant’s conviction on the offence of insult as provided for in Article 199(2) of the Criminal Code (see paragraph 23 above). The Court accepts that the interference in the present case was prescribed by law.

36. Furthermore, it was common ground that the interference with the applicant’s right had pursued the legitimate aim of the protection of the rights of others, namely the honour and reputation of D.O.

37. What remains to be established is whether that interference was “necessary in a democratic society”.

38. The Court notes that the present case concerns a conflict between concurrent rights, namely, on the one hand, D.O.’s right to reputation – part of his private life – and the applicant’s right to freedom of expression on the other. The general principles deriving from the Court’s case-law as regards the requirement of necessity in a democratic society in this type of cases have been summarised in a number of previous cases (see, among many other authorities, Axel Springer AG v. Germany [GC], no. 39954/08, §§ 78‑975, 7 February 2012; and Couderc and Hachette Filipacchi Associés v. France [GC], no. 40454/07, § 82-93, 10 November 2015).

39. The Court’s task in the present case is to examine whether, during their assessment, the domestic courts applied the criteria established in its jurisprudence on the subject, and whether the reasons that led them to take the impugned decisions were sufficient and relevant to justify the interference with the right to freedom of expression (see Cicad v. Switzerland, no. 17676/09, § 52, 7 June 2016). It will do so by examining the criteria established in it case-law (see Couderc and Hachette Filipacchi Associés, cited above, § 93) which are of relevance to the present case.

(i) Contribution to a debate of public interest

40. There is little scope under Article 10 § 2 of the Convention for restrictions on debate on questions of public interest (see, among many other authorities, Narodni List D.D. v. Croatia, no. 2782/12, § 60, 8 November 2018). It transpires from the transcript of the radio show in the present case and from the applicant’s submissions that the radio show discussed D.O.’s family case and other well-publicised cases of violence against women (see paragraphs 8 and 27 above). The Court therefore considers that the discussion in the present case – about violence against women and domestic violence – was clearly one of important public interest and the subject of a social debate, both at the material time and today.

(ii) How well known is the person concerned and the subject of the report

41. Although D.O. was not a public figure, prior to the applicant’s impugned statement he had given an interview stating that the association run by the applicant had been responsible for his daughter’s kidnapping (see paragraph 7 above). Given that his interview had been published in a national daily newspaper, D.O. had thus entered the arena of public debate, and therefore should have had a higher threshold of tolerance towards any criticism directed at him (see Bodrožić and Vujin v. Serbia, no. 38435/05, § 34, 23 June 2009).

(iii) Prior conduct of the person concerned

42. The Court cannot disregard the fact that the applicant made the impugned statements only after D.O. had publicly accused the association which she managed of a serious criminal act in the media. In such circumstances, and bearing in mind that the right of rectification or of reply, as an important element of freedom of expression, falls within the scope of Article 10 of the Convention (see Kaperzyński v. Poland, no. 43206/07, § 66, 3 April 2012, and Melnychuk v. Ukraine (dec.), no. 28743/03, ECHR 2005-IX), the applicant could not have been expected to remain passive and not defend the Association’s reputation in the same way (see Marunić v. Croatia, no. 51706/11, § 52, 28 March 2017).

(iv) Content, form and consequences of the publication

43. The Court has repeated time and again the distinction that needs to be made between statements of fact and value judgments (see, among many other authorities, Morice v. France [GC], no. 29369/10, § 126, ECHR 2015) as well as that Article 10 protects not only “information” or “ideas” that are favourably received or regarded as inoffensive, but also to those that offend, shock or disturb (see, among many other authorities, Handyside v. the United Kingdom, 7 December 1976, § 49, Series A no. 24).

44. In the present case, the applicant took part in a live radio show as the representative of the Association on the day when D.O.’s newspaper interview was published. Given the nature of live broadcasting, the applicant had but a limited opportunity to reformulate, refine or retract any statements before they were made public (compare Reznik v. Russia, no 4977/05, § 44, 4 April 2013, and Ghiulfer Predescu v. Romania, no. 29751/09, § 52, 27 June 2017). Moreover, the Government did not contest the fact that D.O. had also been invited to join in the show, but had never responded to that invitation (see paragraph 8 above), and had therefore willingly renounced the opportunity to respond directly to the applicant’s allegations during the show.

45. In assessing the nature of the impugned statements, the domestic courts limited their analysis to the fact that D.O. had never been convicted of domestic violence and that the applicant had never claimed that she suspected or knew that criminal proceedings had been instituted against him (see paragraph 17 above). However, although a final criminal conviction amounts to incontrovertible proof that a person has committed an offence, the Court has already found it unreasonable to similarly circumscribe the manner in which allegations about that person’s criminal conduct are proved in the context of a defamation or insult case (see, in this connection, Kasabova v. Bulgaria, no. 22385/03, § 62, 19 April 2011).

46. Furthermore, while it is true that, when concluding that the applicant had insulted D.O., the domestic courts classified the impugned statement as a value judgment, they did not take into consideration that it concerned a matter of public interest, nor did they embark on an analysis of whether the applicant had had reasonable grounds to believe that D.O. had actually abused his wife, despite the fact that her association had provided his wife with shelter for several months (see paragraph 6 above) and that during the criminal proceedings several witnesses had testified that there had been some sort of police interventions and allegations of domestic violence in D.O.’s family (see paragraph 10 above). Instead, the courts interpreted the impugned statements rather narrowly, as the applicant’s negative opinion of D.O. which had been objectively insulting to him (see paragraph 17 above).

(v) Severity of the sanction

47. Lastly, although the penalty imposed on the applicant was mild, it nonetheless consisted in a criminal conviction, and consequently an entry on the applicant’s criminal record (see Długołęcki v. Poland, no. 23806/03, §§ 44-45, 24 February 2009). Furthermore, while the sanction itself did not prevent the applicant from remaining involved in the Association’s activity, it nevertheless amounted to a sort of censorship which might have discouraged her from promoting the Association’s statutory aims in the future (see GRA Stiftung gegen Rassismus und Antisemitismus v. Switzerland, no. 18597/13, § 78, 9 January 2018) and the criminal conviction indeed strengthened D.O.’s chances of obtaining damages against the applicant in civil proceeding.

(vi) Conclusion

48. In the light the foregoing, the Court considers that the domestic courts did not put forward relevant and sufficient reasons for the interference with the applicant’s freedom of expression or give due consideration to the principles and criteria laid down by the Court’s case‑law for balancing that freedom with the right to respect for private life. In particular, they failed to take into account that the applicant had been exercising her right of reply in relation to a serious accusation made against an association of which she was president, or carry out an adequate proportionality analysis with a view to assessing the overall context in which the impugned expressions had been used and their factual basis. They thus exceeded the margin of appreciation afforded to them and failed to strike a reasonable balance of proportionality between the measures restricting the applicant’s right to freedom of expression and the legitimate aim pursued.

49. There has accordingly been a violation of Article 10 of the Convention.

ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 OF THE CONVENTION

50. The applicant complained that the criminal proceedings against her had been unfair in that the trial court had refused to question the radio show and relied on unlawfully obtained evidence, in breach of Article 6 §§ 1 and 3 (d) of the Convention, which reads as follows:

“In the determination of ... any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”

51. The Government argued that the applicant had had a fair trial in which she had used all her procedural rights to contest the admissibility of evidence and object to court decisions rejecting her proposals for witnesses to be questioned. They also submitted that the merits of her objections and complaints had been properly addressed by the domestic courts.

52. The Court notes that this complaint is linked to the one examined above, and must therefore likewise be declared admissible.

53. Having regard to the finding relating to Article 10 of the Convention, the Court considers that it is not necessary to examine whether there has been a violation of Article 6 in this case (see, among other authorities, Standard Verlags GmbH and Krawagna-Pfeifer v. Austria, no. 19710/02, § 65, 2 November 2006, and Kwiecień v. Poland, no. 51744/99, § 62, 9 January 2007).

APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

54. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

Damage

55. The applicant claimed 6,600 euros (EUR) in respect of non‑pecuniary damage.

56. The Government contested that claim.

57. Having regard to all the circumstances of the present case, the Court accepts that the applicant suffered non-pecuniary damage which cannot be compensated for solely by the finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicant the full amount claimed, plus any tax that may be chargeable.

Costs and expenses

58. The applicant also claimed 58,750 Croatian kunas (HRK – approximately EUR 8,000) for the costs and expenses incurred before the domestic courts and the Court.

59. The Government contested those claims.

60. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these were actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 3,500 covering costs under all heads, plus any tax that may be chargeable to the applicant.

Default interest

61. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

Declares the application admissible in respect of the applicant’s complaint under Article 10 of the Convention;
Holds that there has been a violation of Article 10 of the Convention;
Holds that it is not necessary to examine the complaint under Article 6 of the Convention;
Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months, the following amounts, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 6,600 (six thousand six hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 3,500 (three thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 10 December 2020, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Renata Degener Linos-Alexandre Sicilianos
Deputy Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 10 | DIC | Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine

Predmet prosledjen Velikom veću. Odluka doneta 2017. godine