(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-4) Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
(Čl. 41) Materijalna šteta
(P7-1-) Procesna zaštita u postupku proterivanja stranaca
(P7-1-1) Proterivanje stranca
Unutrašnje polje slobodne procene

Tematske ključne reči

VS deskriptori

Zbirke

Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće

Sažetak

Predmet se odnosi na proterivanje podnosioca predstavke iz Hrvatske iz razloga nacionalne sigurnosti bez navođenja obrazloženja.

Podnosilac je rođen u Rimu, prema njegovim navodima živeo je u Hrvatskoj od 1998.godine, a bio je državljanin Bosne i Hercegovine. Budući da su mu roditelji preminuli kad je bio dete, živeo je sa sestrom, dedom i dvema tetkama, koji su svi hrvatski državljani. Godine 2005. odobren mu je privremeni boravak u Hrvatskoj, a 2008. odobren mu je stalni boravak. On je 2011. godine prvi put podneo zahtev za sticanje hrvatskog državljanstva.

Dana 19. prosinca 2011. Ministarstvo unutrašnjih poslova izdalo je podnosiocu potvrdu prijema u hrvatsko državljanstvo ako se odrekne državljanstva Bosne i Hercegovine ili dostavi dokaz da ga se odrekao u roku od dve godine. U obrazloženju, Ministarstvo je objasnilo da je on ispunio sve potrebne pretpostavke za dobijanje potvrde, a time i hrvatskog državljanstva. Pozvalo se i na član 8.a Zakona o hrvatskom državljanstvu.

Podnosilac se u martu 2013. godine odrekao državljanstva Bosne i Hercegovine i postao osoba bez državljanstva. Nakon toga ponovno je podneo zahtev za stjicanje hrvatskog državljanstva, a u tom kontekstu podvrgnut je sigurnosnoj proveri u skladu sa Zakonom o sigurnosnim provjerama. Dana 16. oktobra 2014. godine pozvan je u policijsku upravu zagrebačku, gde ga je susreo B., koji je rekao da je agent državne obaveštajne agencije, i koji je od njega zatražio da sarađuje s agencijom davanjem informacija o osobama koje poznaje iz svoje muslimanske zajednice. Podnosilac je naveo da mu je B. pretio da će, ako odbije saradnju, dobiti negativno mišljenje o zahtevu za državljanstvo, njegov će boravak biti ukinut i na kraju će biti i proteran iz zemlje. Podnosilac je najpre pristao na predlog i sledeći dan se sastao s B.-om izvan prostorija policije, kojom prilikom ga je B. ispitivati podnoso o njegovim stavovima o islamu, ISIS-u i određenim osobama, tražio mu je kopiju svih kontakata s njegovog mobilnog telefona. Podnosilac mu je rekao da saradnja koja se od njega traži u suprotnosti s njegovim verskim i moralnim uverenjima i da odbija u tome da učestvuje, zbog čega se B. naljutio te je otišao. Dana 3. novembra 2014. Agencija je obavestila policiju da u odnosu na podnosioca postoje prepreke iz razloga nacionalne sigurnosti za sticanje hrvatskog državljanstva, bez davanja daljeg obrazloženja. Na temelju ovoga, 6 novembra, Ministarstvo unutarnjih poslova odbilo je podnosiočev zahtev za sticanje državljanstva navodeći da podnosilac ispunjava sve pretpostavke za sticanje hrvatskog državljanstva, ali da bi ono bilo protivno interesima Republike Hrvatske. Podnosilac je osporio ovo rešenje 14.januara 2015. godine pred Upravnim sudom u Zagrebu. Presudom od 13.maja 2015. godine, Upravni sud je odbio tužbeni zahtev podnosioca za poništavanje rešenja Ministarstva zaključivši da Agencija nije imala zakonsku obavezu da obrazloži svoje negativno mišljenje o podnositelju jer je reč bila o nacionalnoj sigurnosti. Dana 30. januara 2017. Visoki upravni sud potvrdio je prvostepenu presudu. Dana 20. oktobra 2020. Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu podnosioca predstavke. Nakon što je ispitao njegov predmet na temelju člana 6. Konvencije, Ustavni sud zaključio je da bilo kakva ograničenja načela kontradiktornog postupka ili jednakosti oružja nisu bila takva da bi povredila bit njegovog prava na pošteno suđenje jer su upravni sudovi, kao sudovi pune jurisdikcije imali pristup dokumentima na kojima se temeljila odluka i bili su ovlašćeni da detaljno ispitaju razloge za neotkrivanje tih dokumenata i ocene valjanost tih razloga.

Dana 13. januara 2015. Agencija je Ministarstvu unutarnjih poslova dostavila dokument u kome se navodi da su ispunjeni svi uslovi za proterivanje podnosioca predstavke iz Hrvatske jer predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost u smislu Zakona o strancima. Na temelju tog dokumenta, dana 27. februara 2015. policija je donela rešenje o proterivanju podnosioca i zabranila mu ponovni ulazak u zemlju na jednu godinu. Njegova je žalba protiv tog rešenja odbijena. Upravni sud u Zagrebu odbio je podnositeljevu upravnu tužbu utvrdivši da je upravno rešenje bilo zakonito i da on predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost prema dokumentu Agencije od 13. januara 2015. Visoki upravni sud potvrdio je prvostepenu presudu, nakon čega je i Ustavni sud odbio njegovu ustavnu tužbu navodeći da su upravni sudovi ispitali sve njegove prigovore i utvrdili da postoje opravdani razlozi za rešenje o proterivanju iz zemlje i da nije bilo proizvoljnosti u odlučivanju.

Dana 24. oktobra 2015. podnosilac je uhapšen je dok je pokušavao nezakonito da pređe granicu iz Hrvatske u Sloveniju. Budući da su rešenja o njegovom proterivanju i povratku već bila donesena, ali on nije postupio po tim rešenjima, policija je donela novo rešenje o njegovom proterivanju te mu je odredila smeštaj u Prihvatnom centru Ježevo u trajanju od šest meseci. Podnosilac predstavke nikada nije osporio to rešenje pred upravnim sudovima.

Podnosilac predstavke prigovorio je da je njegovo proterivanje određeno rešenjem koje nije sadržavalo obrazloženje i da nije mogao izneti nikakve razloge protiv svog proterivanja, što je dovelo do povrede njegovih prava na temelju člana 1. Protokola br. 7 uz Konvenciju.

Sud je u svojoj praksi ranije utvrdio da član 1. stav 1. Protokola br. 7 u načelu zahteva da stranci budu obavešteni o relevantnim činjeničnim elementima koji su naveli nadležna domaća tela da smatraju da oni predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost i da im se osigura pristup sadržaju dokumenata i informacijama u spisu predmeta na koje su se te vlasti pozvale kada su odlučivale o njihovu proterivanju. Iako ta prava nisu apsolutna, bilo kakva ograničenja tih prava ne smeju poništiti procesnu zaštitu zajamčenu članom 1. Protokola br. 7 narušavanjem same biti zaštitnih mera sadržanih u toj odredbi. Čak i u slučaju ograničenja, strancu se mora pružiti delotvorna prilika da iznese razloge protiv svog proterivanja i mora biti zaštićen od svake proizvoljnosti.

Prema mišljenju Suda, procedura koja je primenjena u slučaju podnosioca predstavke podrazumevala je značajno ograničenje prava podnosioca da bude obavešten o činjeničnim elementima koji su predstavljali temelj odluke domaćih vlasti da odrede njegovo proterivanje iz Hrvatske.

Sud primećuje i da u oceni zakonitosti odluke o proterivanju domaći sudovi nisu propisno objasnili ni zašto je važno očuvati poverljivost dokumenta Agencije u konkretnim okolnostima predmeta koji se odnosi na podnosioca, odnosno, domaći sudovi nisu iskoristili procesne mehanizme koji su im bili dostupni na temelju domaćeg prava, koji su mu mogli pružiti delotvornu priliku da iznese razloge protiv svog proterivanja. Umesto toga, ograničili su se na puko formalističko ispitivanje spornih odluka te tako tvrdnju izvršne vlasti da podnosilac predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost nisu podvrgnuli nikakvom smislenom sudskom ispitivanju.

Sud stoga zaključuje, imajući na umu postupak u celini i uzimajući u obzir slobodu procene koju države imaju u pitanjima nacionalne sigurnosti, da ograničenje procesnih prava podnosioca predstavke u postupku u vezi s njegovim proterivanjem nije bilo uravnoteženo u domaćim postupcima kako bi se očuvalo samu bit tih prava i podnosioca zaštitilo od proizvoljnosti. Stoga je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 7 uKonvenciju.

Podnosilac predstavke prigovorio je i na temelju člana 5. Konvencije o zakonitosti svog lišenja slobode, na temelju člana 3. o uslovima boravka u Prihvatnom centru Ježevo, na temelju članka 8. o mešanju u njegov privatni i porodični život, na temelju člana 2. Protokola br. 4 uz Konvenciju o ograničenjima njegove slobode kretanja i na temelju člana 13. Konvencije o nepostojanju delotvornog pravnog sredstva. Sud smatra da je ispitao glavna pravna pitanja otvorena u ovoj predstavci i da nije potrebno doneti posebnu odluku o dopuštenosti i osnovanosti preostalih prigovora.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGI ODJEL

PREDMET F. S. protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 8857/16)

PRESUDA

Članak 1. Protokola br. 7 • Postupovne zaštitne mjere u pogledu protjerivanja stranaca • Protjerivanje iz razloga nacionalne sigurnosti bez obrazloženja na temelju klasificiranih informacija koje nisu otkrivene podnositelju zahtjeva • Znatno ograničenje postupovnih prava podnositelja zahtjeva bez dostatnih kompenzacijskih zaštitnih mjera

STRASBOURG

5. prosinca 2023.

KONAČNA

05/03/2024

Ova je presuda postala konačna u skladu s člankom 44 § 2 Konvencije.

Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu F. S. protiv Hrvatske,

Europski sud za ljudska prava (Drugi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Arnfinn Bårdsen, predsjednik,
Jovan Ilievski,
Pauliine Koskelo,
Saadet Yüksel,
Lorraine Schembri Orland,
Frédéric Krenc,
Davor Derenčinović, suci,
i Dorothee von Arnim, zamjenica tajnika odjela,

uzimajući u obzir: zahtjev (br. 8857/16) protiv Republike Hrvatske koji je g. F. S., osoba koja u relevantno vrijeme nije imala državljanstvo, a sada je državljanin Bosne i Hercegovine („podnositelj zahtjeva”), podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 15. veljače 2016.,

odluku da se Vladu Republike Hrvatske („Vlada”) obavijesti o prigovorima o zakonitosti i uvjetima u kojima je podnositelj boravio lišen slobode, ograničenjima njegova kretanja, privatnog i obiteljskog života i postupovnih prava, a da se ostatak zahtjeva odbaci kao nedopušten, odluku da ime podnositelja zahtjeva ne bude objavljeno, očitovanja stranaka,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 14. studenoga 2023., donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

UVOD

Predmet se odnosi na protjerivanje podnositelja zahtjeva iz Hrvatske iz razloga nacionalne sigurnosti bez navođenja obrazloženja. Podnositelj prigovara zbog povrede članka 1. Protokola br. 7.

ČINJENICE

Podnositelj zahtjeva rođen je 1991. u Rimu, a njegovo trenutačno boravište nije poznato. Zastupala ga je gđa N. Owens, odvjetnica u Zagrebu.
Vladu je zastupala njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
Činjenično stanje predmeta može se sažeti kako slijedi.
Prema navodima podnositelja zahtjeva, živio je u Hrvatskoj od 1998., a bio je državljanin Bosne i Hercegovine. Budući da su mu roditelji preminuli kad je bio dijete, živio je sa sestrom, djedom i dvjema tetama, koji su svi hrvatski državljani. Godine 2005. odobren mu je privremeni boravak u Hrvatskoj, a 2008. odobren mu je stalni boravak.
Godine 2011. podnositelj zahtjeva prvi je put podnio zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva.
Dana 19. prosinca 2011. Ministarstvo unutarnjih poslova izdalo je podnositelju zahtjeva zajamčenje primitka u hrvatsko državljanstvo ako se odrekne državljanstva Bosne i Hercegovine ili dostavi dokaz da ga se odrekao u roku od dvije godine. U obrazloženju, Ministarstvo je objasnilo da je podnositelj zahtjeva ispunio sve potrebne pretpostavke za dobivanje zajamčenja, a time i hrvatskog državljanstva. Pozvalo se i na članak 8.a Zakona o hrvatskom državljanstvu.
U ožujku 2013. podnositelj zahtjeva odrekao se državljanstva Bosne i Hercegovine i postao osoba bez državljanstva. Nakon toga ponovno je podnio zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva, a u tom kontekstu podvrgnut je sigurnosnoj provjeri u skladu sa Zakonom o sigurnosnim provjerama (vidi stavak 32. ove presude).
Prema navodima podnositelja zahtjeva, dana 16. listopada 2014. pozvan je u policijsku upravu zagrebačku, gdje ga je susreo B., koji je rekao da je agent državne obavještajne agencije (dalje u tekstu: „Agencija”). B. je od njega zatražio da surađuje s Agencijom davanjem informacija o osobama koje poznaje iz svoje muslimanske zajednice. Podnositelj je naveo da mu je B. prijetio da će, ako odbije surađivati, dobiti negativno mišljenje o zahtjevu za državljanstvo, njegov će boravak biti ukinut i u konačnici će biti protjeran iz zemlje. Podnositelj zahtjeva isprva je pristao na prijedlog te se sljedeći dan sastao s B.-om izvan prostorija policije. B. je zatim navodno počeo ispitivati podnositelja o njegovim stavovima o islamu, ISIS-u i određenim osobama te je tražio presliku svih kontakata s njegova mobilnog telefona. Podnositelj zahtjeva zatim je rekao B.-u da je suradnja koja se od njega traži u suprotnosti s njegovim vjerskim i moralnim uvjerenjima i da odbija u tome sudjelovati. B. se naljutio te je otišao.
Dana 3. studenoga 2014. Agencija je obavijestila policiju da u odnosu na podnositelja zahtjeva postoje zapreke iz razloga nacionalne sigurnosti za stjecanje hrvatskog državljanstva, bez davanja daljnjeg obrazloženja.

I. POSTUPAK ZA PRIMANJE U HRVATSKO DRŽAVLJANSTVO

Na temelju gore navedenog mišljenja (vidi stavak 10.), dana 6. studenoga 2014. Ministarstvo unutarnjih poslova odbilo je podnositeljev zahtjev za stjecanje državljanstva na temelju članka 26. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu navodeći da podnositelj ispunjava sve pretpostavke za stjecanje hrvatskog državljanstva, ali da bi ono bilo protivno interesima Republike Hrvatske.
Dana 14. siječnja 2015. podnositelj zahtjeva osporio je rješenje Ministarstva pred Upravnim sudom u Zagrebu, koji je održao raspravu i izvršio uvid u klasificiranu dokumentaciju Agencije.
Presudom od 13. svibnja 2016. Upravni sud odbio je podnositeljev tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva zaključivši da Agencija nije imala zakonsku obvezu obrazložiti svoje negativno mišljenje o podnositelju jer je riječ bila o nacionalnoj sigurnosti. Sud je dalje naglasio da vlasti imaju diskrecijsku ovlast kad odlučuju tko će biti primljen u hrvatsko državljanstvo, te da je sudska kontrola bila ograničena na provjeru toga jesu li ispunjene formalne pretpostavke. U dijelu u kojem je podnositelj zahtjeva prigovorio zbog navodnog pritiska od strane agenta Agencije (vidi stavak 9. ove presude), sud ga je uputio da upotrijebi pravno sredstvo predviđeno mjerodavnim zakonodavstvom o sustavu prikupljanja obavještajnih podataka i podnese predstavku o nezakonitim postupcima Agencije posebnom vijeću sastavljenom od sedam članova koje imenuje Sabor.
Povodom žalbe, i nakon što je također izvršio uvid u klasificiranu dokumentaciju Agencije, dana 30. siječnja 2017. Visoki upravni sud potvrdio je prvostupanjsku presudu. Ponovio je da je sigurnosna provjera podnositelja zahtjeva bila provedena u skladu sa zakonom, kako je propisano za sve osobe koje su podnijele zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva, te da podnositelj za svaku primjedbu koju je imao u vezi s djelovanjem obavještajne agencije treba upotrijebiti pravno sredstvo predviđeno mjerodavnim zakonodavstvom o sustavu prikupljanja obavještajnih podataka.
Dana 20. listopada 2020. Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva. Nakon što je ispitao njegov predmet na temelju članka 6. Konvencije, Ustavni sud zaključio je da bilo kakva ograničenja načela kontradiktornog postupka ili jednakosti oružja nisu bila takva da bi povrijedila bit njegova prava na pošteno suđenje jer su upravni sudovi, kao sudovi pune jurisdikcije imali pristup klasificiranim dokumentima na kojima se temeljila odluka i bili su ovlašteni detaljno ispitati razloge za neotkrivanje tih dokumenata i ocijeniti valjanost tih razloga.
Troje od dvanaest sudaca Ustavnog suda dalo je izdvojeno mišljenje. Sutkinja Ingrid Antičević-Marinović smatrala je da su podnositeljeva postupovna prava bila povrijeđena i kritizirala je Ustavni sud jer nije slijedio sudsku praksu Suda u predmetu Muhammad i Muhammad protiv Rumunjske ([VV], br. 80982/12, 15. listopada 2020.). Sudac Andrej Abramović smatrao je da je sudska kontrola u podnositeljevu predmetu bila samo formalna jer upravni sudovi ni na koji način nisu ispitali klasificirane dokumente Agencije, već su ih jednostavno prihvatili. Sudac Goran Selanec naveo je da su upravni sudovi odbili provesti bilo kakav sadržajni nadzor utvrđenih činjenica na temelju kojih je Agencija utvrdila da podnositelj predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost. Prema njegovu mišljenju, Ustavni sud nije slijedio svoja prijašnja utvrđenja, posebice odluku br. U-I-1007/12 od 24. lipnja 2020. (vidi stavak 37. ove presude), kao ni relevantnu sudsku praksu Suda o tom pitanju.

II. POSTUPAK PROTJERIVANJA

Dana 13. siječnja 2015. Agencija je Ministarstvu unutarnjih poslova dostavila klasificirani dokument u kojem se navodi da su ispunjeni svi uvjeti za protjerivanje podnositelja zahtjeva iz Hrvatske jer predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost u smislu članka 106. stavka 1. točke 4. Zakona o strancima.
Na temelju tog dokumenta, dana 27. veljače 2015. policija je donijela rješenje o protjerivanju podnositelja zahtjeva te mu je zabranila ponovni ulazak u zemlju na jednu godinu. Njegova je žalba protiv tog rješenja odbijena.
Dana 2. svibnja 2016. Upravni sud u Zagrebu odbio je podnositeljevu upravnu tužbu utvrdivši da je upravno rješenje bilo zakonito i da podnositelj predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost prema klasificiranom dokumentu Agencije od 13. siječnja 2015., koji, u skladu s člankom 5. stavkom 2. Zakona o strancima, nije morao sadržavati obrazloženje.
Dana 30. siječnja 2017. Visoki upravni sud potvrdio je prvostupanjsku presudu pozivajući se na činjenicu da su suci u upravnom sporu vođenom radi podnositeljevog primitka u državljanstvo izvršili uvid u klasificirane dokumente koji se na njega odnose.
Dana 20. listopada 2020. Ustavni sud odbio je ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva utvrdivši da su upravni sudovi ispitali sve njegove prigovore i utvrdili da postoje opravdani razlozi za rješenje o protjerivanju podnositelja iz zemlje i da nije bilo proizvoljnosti u odlučivanju. Istih troje sudaca Ustavnog suda dalo je izdvojeno mišljenje iz istih razloga kao i u postupku radi primanja u državljanstvo (vidi stavak 16. ove presude).

III. POSTUPAK ZA PRESTANAK STALNOG BORAVKA

Dana 10. ožujka 2015. policija je podnositelju ukinula stalni boravak u Hrvatskoj. To rješenje temeljilo se na klasificiranom dokumentu Agencije od 13. siječnja 2015. (vidi stavak 17. ove presude), kao i rješenju o protjerivanju podnositelja i zabrani ponovnog ulaska u zemlju (vidi stavak 18. ove presude). Istog dana, policija je donijela i rješenje o povratku podnositelja zahtjeva, u kojemu mu je naložila da napusti Hrvatsku u roku od trideset dana. Njegove su žalbe protiv obaju rješenja odbijene.
Upravni sud u Zagrebu odbio je podnositeljeve tužbe protiv tih rješenja, a Visoki upravni sud odbio je njegove žalbe povezane s time.
Dana 20. listopada 2020. Ustavni sud odbio je njegovu ustavnu tužbu, a isti suci tog suda dali su izdvojeno mišljenje iz istih razloga kao i u postupku radi primanja u državljanstvo (vidi stavak 16. ove presude).

IV. UHIĆENJE PODNOSITELJA ZAHTJEVA I BORAVAK U PRIHVATNOM CENTRU JEŽEVO

Dana 24. listopada 2015. podnositelj zahtjeva uhićen je dok je pokušavao nezakonito prijeći granicu iz Hrvatske u Sloveniju. Budući da su rješenja o njegovu protjerivanju i povratku već bila donesena, ali on nije postupio po tim rješenjima, policija je donijela novo rješenje o njegovu protjerivanju te mu je odredila smještaj u Prihvatnom centru Ježevo u trajanju od šest mjeseci. Podnositelj zahtjeva nikada nije osporio to rješenje pred upravnim sudovima.
Podnositelj zahtjeva ustvrdio je da je Prihvatni centar Ježevo tijekom njegova boravka bio prenapučen. Vlada je ustvrdila da je od 25. listopada do 28. prosinca 2015. podnositelj zahtjeva boravio u prostoriji površine 25 m² s još pet osoba. Zbog velikog vala migranata sobu je od 28. prosinca 2015. do 22. veljače 2016. dijelio s jedanaest osoba, a do 4. ožujka 2016. s osam osoba. Nakon tog datuma premješten je u drugu sobu površine 12 m², u kojoj je boravio sam.
Tijekom boravka u Prihvatnom centru Ježevo podnositelj zahtjeva mogao se slobodno kretati cijelim prostorom u razdoblju od 8 sati do 22 sata, što je uključivalo i najmanje dva sata na otvorenom. Na vanjskom su prostoru zbog velikog vala migranata podignuti privremeni šatori pa je pristup tom prostoru bio otežan tijekom prva dva mjeseca 2016.
Kad je riječ o njegovu protjerivanju iz Hrvatske, čini se da određeno vrijeme podnositelj zahtjeva nije mogao biti vraćen u Bosnu i Hercegovinu jer više nije bio državljanin te zemlje. Međutim, točno neutvrđenog datuma podnositelju je vraćeno državljanstvo Bosne i Hercegovine, a Hrvatsku je dobrovoljno napustio 23. srpnja 2016.

V. PREDSTAVKA PODNOSITELJA ZAHTJEVA NA RAD OBAVJEŠTAJNE AGENCIJE

Dana 26. ožujka 2015. podnositelj zahtjeva poslao je dopis Vijeću Hrvatskog sabora za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija u kojem je naveo da je bio žrtva nepravilnog postupanja od strane obavještajne službe.
Nakon što je obavilo neposredan nadzor nad radom Agencije i razgovore s agentima koji su radili na predmetu podnositelja zahtjeva, Vijeće je obavijestilo podnositelja da u njegovu predmetu nije utvrdilo postojanje nepravilnog postupanja od strane Agencije.

MJERODAVNI PRAVNI OKVIR I PRAKSA

Mjerodavne odredbe Zakona o hrvatskom državljanstvu, Narodne novine br. 53/91, s izmjenama i dopunama) glase:

Članak 8.1.

„Prirođenjem može steći hrvatsko državljanstvo stranac koji je podnio zahtjev za primanje u hrvatsko državljanstvo ako udovoljava ovim pretpostavkama:

1.da je navršio 18 godina života;

2.da ima otpust iz stranog državljanstva ili da podnese dokaz da će otpust dobiti ako bude primljen u hrvatsko državljanstvo;

3.da je do podnošenja zahtjeva imao prijavljen boravak najmanje pet godina neprekidno na teritoriju Republike Hrvatske i ima odobren status stranca na stalnom boravku;

4.da poznaje hrvatski jezik i latinično pismo, hrvatsku kulturu i društveno uređenje;

5.da poštuje pravni poredak Republike Hrvatske, da je podmirio dospjela javna davanja te da ne postoje sigurnosne zapreke za njegov primitak u hrvatsko državljanstvo.“

Članak 26.2.

„Ministarstvo unutarnjih poslova može odbiti zahtjev za stjecanje … državljanstva iako su ispunjene pretpostavke, ako ocijeni da postoje razlozi od interesa za Republiku Hrvatsku zbog kojih se zahtjev za stjecanje … državljanstva treba odbiti.”

Mjerodavne odredbe Zakona o sigurnosnim provjerama, Narodne novine br. 85/08 i 86/12) glase:

Članak 13.

„Temeljna sigurnosna provjera provodi se za:

...

– za strance prilikom odobravanja boravka ili primanja u hrvatsko državljanstvo,

...”

Članak 35.

„Po provedenoj sigurnosnoj provjeri, nadležna obavještajno-sigurnosna agencija dostavit će izvješće podnositelju zahtjeva za provođenje sigurnosne provjere.”

Članak 39.

„1. Izvješće o rezultatima sigurnosne provjere treba sadržavati i mišljenje o postojanju sigurnosnih zapreka.

2. Sadržaj i izgled izvješća iz stavka 1. ovoga članka …označava se najmanje stupnjem tajnosti »Povjerljivo«.

Članak 41.

„Iznimno od članka 35. i 39. ovoga Zakona, kad je riječ o sigurnosnim provjerama … za osobe koje se primaju u hrvatsko državljanstvo, nadležna sigurnosno-obavještajna agencija dostavlja podnositelju zahtjeva samo mišljenje o postojanju ili nepostojanju sigurnosne zapreke.”

Člankom 42. Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu Republike Hrvatske (Narodne novine br. 79/06) predviđeno je kako slijedi:

Članak 42.

“... Sigurnosna provjera provodi se i za osobe koje se primaju u hrvatsko državljanstvo i za strance u Republici Hrvatskoj čiji je boravak važan za sigurnost države.“

Mjerodavne odredbe Zakona o strancima, Narodne novine br. 130/11 i 74/13), koji je bio na snazi u relevantno vrijeme glase:

Članak 5.

„ (1) Sigurnosnu provjeru za stranca u svrhu utvrđivanja razloga nacionalne sigurnosti provodi Sigurnosno-obavještajna agencija.

(2) U odluci kojom se iz razloga nacionalne sigurnosti odbija ili prestaje boravak strancu ili se stranac protjeruje, navest će se zakonska odredba bez obrazlaganja razloga koji su bili odlučujući za donošenje odluke.“

Protjerivanje zbog povećane društvene opasnosti

Članak 106.

„Rješenje o protjerivanju će se donijeti ako:

1. je stranac zbog kaznenog djela počinjenog s namjerom pravomoćno osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju dužu od jedne godine,

2. je stranac zbog kaznenog djela počinjenog s namjerom u razdoblju od 5 godina više puta pravomoćno osuđivan na kaznu zatvora u ukupnom trajanju od najmanje 3 godine, 3. je stranac zbog kaznenog djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora,

4. stranac predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost.“

Mjerodavne odredbe Zakona o upravnim sporovima, Narodne novine br. 20/10, s izmjenama i dopunama) glase:

Članak 4.

„(1) Upravni spor ne može se voditi u stvarima u kojima je sudska zaštita osigurana izvan upravnog spora.

(2) Upravni spor ne može se voditi o pravilnosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene javnopravnog tijela, ali se može voditi o zakonitosti takve odluke, granicama ovlasti i svrsi radi koje je ovlast dana.

...“

„Članak 58.

„(1) Ako sud utvrdi da je pojedinačna odluka javnopravnog tijela nezakonita, presudom će usvojiti tužbeni zahtjev, poništiti pobijanu odluku i sam riješiti stvar, osim kada to ne može učiniti s obzirom na prirodu stvari ili je tuženik rješavao po slobodnoj ocjeni.

...“

Mjerodavne odredbe Zakona o tajnosti podataka, Narodne novine br.79/2007 i 86/2012) glase:

Članak 16.

„ (1) Kad postoji interes javnosti, vlasnik [klasificiranog] podatka dužan je ocijeniti razmjernost između prava na pristup informacijama i [razloga zbog kojih je taj podatak klasificiran] … te odlučiti o zadržavanju stupnja tajnosti, promjeni stupnja tajnosti, deklasifikaciji ili oslobađanju od obveze čuvanja tajnosti podatka….“

Članak 20.

„ (1) Pristup klasificiranim podacima bez certifikata imat će u okviru obavljanja poslova iz njihovog djelokruga državni dužnosnici …, zastupnici u Hrvatskome saboru, pučki pravobranitelj, suci, Glavni državni odvjetnik, zamjenici Glavnog državnog odvjetnika, ravnatelj Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta te zamjenici ravnatelja Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta.“

U odluci br. U-I-1007/12 od 24. lipnja 2020. Ustavni sud ocijenio je ustavnost članka 5. stavka 2. Zakona o strancima i članka 41. Zakona o sigurnosnim provjerama (vidi stavke 34. i 32. ove presude) na zahtjev suca Upravnog suda u Zagrebu i pučkog pravobranitelja. Ispitao je cjelokupan pravni okvir o kojem je riječ i mjerodavno zakonodavstvo Europske unije, kao i sudsku praksu Suda Europske unije. Zaključio je da dotične odredbe ne predstavljaju povredu prava na učinkovitu pravnu zaštitu pod uvjetom da upravna tijela tijekom svog postupanja poštuju određene pretpostavke razmjernog postupanja prema pravu stranaka na učinkovitost pravne zaštite. Konkretno, upravni sudovi imaju ovlast i obvezu ispitati jesu li nadležna upravna tijela poštovala razna postupovna jamstva predviđena zakonom, uključujući obvezu da navedu precizna i valjana obrazloženja za svoje odluke. [Upravni sudovi] su ovlašteni od dotičnog tijela tražiti da dostavi informacije ili dokaze u tom pogledu, neovisno o tome jesu li klasificirani ili ne. U situaciji u kojoj bi priopćavanje određenih informacija osobi koje su bitne za njezin predmet bilo u suprotnosti s nacionalnom sigurnošću zadaća je sudova iskoristiti dostupne postupovne mehanizme da uspostave ravnotežu između legitimnog interesa povjerljivosti klasificiranih informacija i poštovanja postupovnih prava dotične osobe, kao što je pravo da bude saslušana i pravo na kontradiktorni postupak. Ustavni sud smatrao je da bi sudovi trebali i ocijeniti valjanost razloga i pravnih elemenata koje su navela nadležna tijela kako bi opravdala svoje protivljenje priopćavanju informacija određenoj osobi kojim se ograničavaju njezini interesi. Da bi se uspostavila potrebna ravnoteža, sudovima je dopušteno za dotičnu osobu sažeti sadržaj klasificiranih dokumenata ili dokaza o kojima je riječ.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA BR. 7 UZ KONVENCIJU

Podnositelj zahtjeva prigovorio je da je njegovo protjerivanje određeno rješenjem koje nije sadržavalo obrazloženje i da nije mogao iznijeti nikakve razloge protiv svog protjerivanja, što je dovelo do povrede njegovih prava na temelju članka 1. Protokola br. 7 uz Konvenciju, koji glasi kako slijedi:

„1. Stranac koji zakonito boravi na području neke države ne smije biti iz nje protjeran, osim radi izvršenja odluke donesene u skladu sa zakonom; i treba mu dopustiti da:

a) iznese razloge protiv svog protjerivanja;

b) zatraži ponovno razmatranje svog slučaja; i

c) u tu svrhu bude zastupan pred nadležnim tijelom, ili pred osobom ili osobama koje to tijelo imenuje.

2. Stranac može biti i protjeran prije no što je ostvario prava iz stavka 1. toč. a), b) i c) ovoga članka kada je protjerivanje nužno radi interesa javnog reda ili se temelji na razlozima državne sigurnosti.“

A. Dopuštenost

Vlada je tvrdila da je zahtjev preuranjen jer je postupak na domaćoj razini još uvijek bio u tijeku kad je zahtjev podnesen Sudu.
Podnositelj zahtjeva nije se složio ustvrdivši da domaći sudovi nisu brzo odlučili o njegovu predmetu.
Sud primjećuje da je podnositelj prvi put podnio zahtjev Sudu 15. veljače 2016. zahtijevajući primjenu pravila 39. Poslovnika Suda protiv svog protjerivanja. U to je vrijeme domaći postupak u njegovu predmetu doista još bio u tijeku. Njegov zahtjev na temelju pravila 39. Poslovnika Suda odbačen je 17. veljače 2016. Međutim, o osnovanosti njegova predmeta, koja se u to vrijeme još uvijek ispitivala na domaćoj razini, u međuvremenu su odlučili i Visoki upravni sud i Ustavni sud.
Sud je ranije prihvatio da se posljednja faza određenog pravnog sredstva može ostvariti nakon podnošenja zahtjeva, ali prije nego što se utvrdi njegova dopuštenost, kao što je to slučaj u ovom predmetu (vidi Karoussiotis protiv Portugala, br.23205/08, stavak 57., 1. veljače 2011., i Şahin Alpay protiv Turske, br.16538/17, stavak 86., 20. ožujka 2018.). Štoviše, Sud je uvjeren da je podnositelj zahtjeva iznio svoj prigovor na temelju članka 1. Protokola br. 7 uz Konvenciju domaćim vlastima te im je tako pružio priliku da isprave navodnu povredu Konvencije. Iz toga slijedi da se prigovor Vlade mora odbiti.
Sud primjećuje da ovaj prigovor nije ni očigledno neosnovan ni nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi navedenoj u članku 35. Konvencije. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1.Očitovanja stranaka

(a) Podnositelj zahtjeva

Podnositelj zahtjeva prigovorio je da je njegovo protjerivanje bilo određeno rješenjem koje nije sadržavalo obrazloženje jer sigurnosna provjera koja je provedena u odnosu na njega nije bila podložna nikakvom nadzoru. Stoga mu nisu bili poznati ključni razlozi za odluku da predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost, što je dovelo do situacije u kojoj nije mogao iznijeti razloge protiv svog protjerivanja. Zapravo, nitko osim osobe koja je provela sigurnosnu provjeru nije bio upoznat s okolnostima ili činjenicama na temelju kojih je utvrđeno da podnositelj predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost jer nikakav nadzor sigurnosnih provjera nije propisan domaćim pravom.
Podnositelj zahtjeva nadalje je tvrdio da je postupak sigurnosne provjere zloupotrijebljen u njegovu predmetu zbog njegove etničke i vjerske pripadnosti. Njegovo odbijanje suradnje s nacionalnom obavještajnom agencijom prikazano je na način da on sam predstavlja opasnost za sigurnost i stoga ne ispunjava uvjete za stjecanje hrvatskog državljanstva. Ukinut mu je status stranca sa stalnim boravkom u Hrvatskoj i u konačnici je protjeran iz zemlje. Provedena sigurnosna provjera nije bila podložna nikakvom nadzoru, a rješenja na temelju kojih je izgubio statusna prava nisu sadržavala obrazloženje.
Prema mišljenju podnositelja zahtjeva, svrha neotkrivanja dokumenata obavještajne agencije, kao što je zaštita istražnih metoda Agencije ili identiteta njezinih službenika i njihovih doušnika, bila bi ostvarena i da je barem bio obaviješten o tome koja se od njegovih aktivnosti smatrala opasnošću za nacionalnu sigurnost. U tom pogledu tvrdio je da nije znao ništa o opasnosti koju je navodno predstavljao, pa čak i manje od podnositelja zahtjeva u predmetu Muhammad i Muhammad protiv Rumunjske ([VV], br. 80982/12, 15. listopada 2020.).

(b) Vlada

Vlada je tvrdila da su ograničenja kojima je podnositelj zahtjeva bio podvrgnut imala protutežu u domaćem postupku kako bi se očuvalo samu bit njegovih prava na temelju članka 1. Protokola 7.
Podnositelj zahtjeva bio je obaviješten o navodima iznesenima protiv njega. Dana 23. veljače 2015. bio je pozvan u relevantnu policijsku postaju gdje mu je priopćeno da je pokrenut postupak za njegovo protjerivanje iz Republike Hrvatske. Četiri dana kasnije policija je donijela rješenje o njegovu protjerivanju iz Hrvatske na jednu godinu temeljeći svoju odluku na klasificiranom dokumentu koji joj je dostavila nacionalna obavještajna agencija. U dotičnom dokumentu navedeno je da su ispunjeni svi uvjeti za protjerivanje podnositelja zahtjeva jer predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost u smislu članka 106. stavka 1. točke 4. Zakona o strancima. Nije bilo potrebe za daljnjim obrazloženjem dokumenta Agencije jer podnositelj zahtjeva nije bio optužen ni za kakvo kazneno djelo i, u svakom slučaju, nikakvo pojašnjenje nije bilo dopušteno prema domaćem pravu.
Vlada je nadalje tvrdila da je podnositelj zahtjeva bio obaviješten o tijeku postupka i da je bio zastupan po odvjetniku. Štoviše, suci upravnog suda ispitali su dokument Agencije u postupku radi njegova stjecanja hrvatskog državljanstva.

2. Ocjena Suda

(a) Opća načela

Opća načela o postupovnim pravima stranaca sa zakonitim boravkom u postupku protjerivanja sažeta su u gore navedenom predmetu Muhammad i Muhammad, stavci 125. – 157.; vidi i ibid., stavci 67. – 68., u kojima su izloženi mjerodavni dijelovi Pojašnjenja uz Protokol br. 7).
Konkretno, Sud je utvrdio da članak 1. stavak 1. Protokola br. 7 u načelu zahtijeva da dotični stranci budu obaviješteni o relevantnim činjeničnim elementima koji su naveli nadležna domaća tijela da smatraju da oni predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost i da im se osigura pristup sadržaju dokumenata i informacijama u spisu predmeta na koje su se te vlasti pozvale kada su odlučivale o njihovu protjerivanju (ibid., stavak 129.).
Iako ta prava nisu apsolutna, bilo kakva ograničenja tih prava ne smiju poništiti postupovnu zaštitu zajamčenu člankom 1. Protokola br. 7 narušavanjem same biti zaštitnih mjera sadržanih u toj odredbi. Čak i u slučaju ograničenja, strancu se mora pružiti djelotvorna prilika da iznese razloge protiv svog protjerivanja i mora biti zaštićen od svake proizvoljnosti. Sud će stoga prvo utvrditi je li nadležno neovisno tijelo utvrdilo da su ograničenja postupovnih prava stranca propisno opravdana u konkretnim okolnostima tog predmeta, a zatim će ispitati jesu li poteškoće koje su za dotičnog stranca proizašle iz tih ograničenja bile dovoljno kompenzirane uravnotežujućim čimbenicima (ibid., stavak 133.). S tim u vezi, Sud je naglasio da, što su manje strogo nacionalne vlasti ispitale potrebe za ograničenjem postupovnih prava stranca, to Sud mora strože ispitati uravnotežujuće čimbenike (ibid., stavak 145.).
Sud je utvrdio određene čimbenike koji mogu uravnotežiti ograničenja postupovnih prava stranca zajamčenih člankom 1. Protokola br. 7, kao što su relevantnost informacija koje su otkrivene strancu i njegov pristup dokumentima na kojima su vlasti temeljile odluku, informacije o vođenju postupka i postojećim domaćim mehanizmima za uravnoteženje ograničenja njegovih prava, to je li stranac bio zastupan [pred tijelima] i je li u postupku sudjelovalo neovisno tijelo (ibid., stavci 147. – 156.; vidi i Hassine protiv Rumunjske, br. 36328/13, stavak 54., 9. ožujka 2021.). Sud je naglasio da ti čimbenici ne moraju biti ispunjeni kumulativno i da se ocjena prirode i opsega uravnotežujućih čimbenika koje treba primijeniti može razlikovati ovisno o okolnostima pojedinog predmeta (vidi gore navedeni predmet Muhammad i Muhammad, stavak 157.).

(b) Primjena općih načela na ovaj predmet

Budući da je ovo prvi predmet protiv tužene države u kojem se otvara pitanje postupovnih prava stranaca na temelju članka 1. Protokola br. 7 uz Konvenciju u predmetu o protjerivanju iz razloga nacionalne sigurnosti, Sud će ispitati sustav i postupovne zaštitne mjere koji postoje u Hrvatskoj, kao i način na koji su primijenjeni u podnositeljevu predmetu.
S tim u vezi, Sud primjećuje da je podnositelj zahtjeva bio stranac sa stalnim boravkom u Hrvatskoj koji je podnio zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva. Nakon pozitivne prve ocjene njegova zahtjeva, godine 2011. izdano mu je zajamčenje da ispunjava sve pretpostavke za stjecanje hrvatskog državljanstva, ali da se, kako bi ga stekao, mora odreći državljanstva Bosne i Hercegovine, što je potom i učinio (vidi stavke 7. i 8. ove presude).
Zatim je, nakon sigurnosne provjere koja se mora provesti za osobe koje žele steći hrvatsko državljanstvo, nacionalna obavještajna agencija 2014. donijela negativno mišljenje u odnosu na podnositelja zahtjeva navodeći da podnositelj predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost, a da pritom nije navela nikakve dodatne pojedinosti niti je prema domaćem pravu to bila dužna učiniti (vidi stavak 10. ove presude).
Na temelju tog mišljenja podnositeljev je zahtjev za stjecanje državljanstva odbijen. U upravnom sporu koji je uslijedio suci Upravnog suda u Zagrebu i Visokog upravnog suda izvršili su uvid u klasificiranu dokumentaciju Agencije i objasnili da je odluka o tome hoće li se pojedincu dodijeliti hrvatsko državljanstvo ponajprije obuhvaćena diskrecijskom ovlašću tužene države i da je ocjena zakonitosti u takvim pitanjima stoga ograničena (vidi stavke 13. i 14. ove presude). Sud ne dovodi u pitanje tu odluku niti je podnositelj prigovorio zbog odbijanja vlasti da mu dodijele hrvatsko državljanstvo. S tim u vezi, Sud ponavlja da Konvencija pojedincu ne jamči pravo na dobivanje državljanstva određene države (vidi Slivenko i drugi protiv Latvije (odl.) [VV], br. 48321/99, stavak 77., ECHR 2002-II (izvadci)).
Međutim, čini se da je sigurnosna provjera podnositelja zahtjeva koja je provedena u okviru odbijanja državljanstva dovela do donošenja nekoliko daljnjih odluka domaćih tijela, među ostalim rješenja o prestanku njegova boravka i rješenja o njegovu protjerivanju iz zemlje, te je na njih stavljen glavni naglasak u prigovoru podnositelja zahtjeva, a stoga i u analizi Suda.
S tim u vezi, Sud primjećuje da je podnositelj zahtjeva bio obaviješten o postupku radi njegova protjerivanja iz razloga nacionalne sigurnosti (vidi stavak. 48 ove presude). Međutim, osim općenite izjave da je utvrđeno da podnositelj predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost, vlasti mu nisu dale ni najmanju naznaku razloga na kojima su temeljile svoju ocjenu.
Prema domaćem pravu, klasificirano mišljenje Agencije dano u postupku radi primanja u državljanstvo nije moralo sadržavati obrazloženje (vidi stavak 32. ove presude). Klasificirani dokument Agencije koji je naknadno dostavljen policiji, a koji je bio temelj za prestanak boravka i protjerivanje iz zemlje, također nije morao sadržavati obrazloženje (vidi stavak 34. ove presude). Nadalje nije sporno da nijedan od tih dokumenata ni materijal na kojem su se temeljili nikada nije stavljen na raspolaganje podnositelju zahtjeva na uvid ni u kojim okolnostima i ni u kojoj fazi postupka jer su se prema domaćem pravu smatrali klasificiranim materijalima.
Prema mišljenju Suda, prethodno opisani proces podrazumijevao je značajno ograničenje prava podnositelja zahtjeva da bude obaviješten o činjeničnim elementima koji su predstavljali temelj odluke domaćih vlasti da odrede njegovo protjerivanje iz Hrvatske. Preostaje ispitati jesu li ograničenja postupovnih prava podnositelja zahtjeva bila propisno opravdana i jesu li nacionalne vlasti uvele mjere uravnoteženja kako bi ublažile ta ograničenja (vidi stavak 52. ove presude).
S tim u vezi, Sud primjećuje da, budući da je iz mjerodavnih zakonskih odredbi bilo jasno da dokument na kojem je policija temeljila odluku ne mora sadržavati obrazloženje i da podnositelj zahtjeva nije mogao imati pristup spisu jer su ti dokumenti bili klasificirani (vidi stavke 34. i 36. ove presude), domaći sudovi nisu ponovno ocijenili kako su te odredbe utjecale na prava podnositelja zahtjeva u njegovu pojedinačnom slučaju. Štoviše, prema domaćem pravu nacionalnim sudovima nije bilo dopušteno deklasificirati dotične informacije jer je klasificirane informacije mogao deklasificirati samo njihov vlasnik (usporedi gore navedeni predmet Muhammad i Muhammad, stavak 162., i usporedi nasuprot tome Regner protiv Češke Republike [VV], br. 35289/11, stavak 152., ECHR 2017 (izvadci)).
Prema tome, u nedostatku bilo kakvog ispitivanja od strane sudova koji su postupali u predmetu toga je li bilo nužno ograničiti podnositeljeva postupovna prava u postupku protjerivanja, Sud mora vrlo detaljno ispitati jesu li postojeći uravnotežujući čimbenici mogli djelotvorno ublažiti ograničenja njegovih postupovnih prava u ovom predmetu. U tom kontekstu, Sud će uzeti u obzir svoje utvrđenje da su dotična ograničenja bila znatna (vidi stavak 61. ove presude i usporedi gore navedeni predmet Muhammad i Muhammad, stavak 165.).
Ispitujući uravnotežujuće čimbenike dostupne na temelju domaćeg prava u relevantno vrijeme, Sud napominje da su, kako je ustvrdila Vlada, vlasti obavijestile podnositelja zahtjeva da je pokrenut postupak radi njegova protjerivanja iz razloga nacionalne sigurnosti (vidi stavak 48. ove presude). Međutim, kako je prethodno navedeno, nije obaviješten ni o jednom od činjeničnih elemenata koji su vlasti doveli do zaključka da predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost (usporedi nasuprot tome gore navedeni predmet Muhammad i Muhammad, stavci 12. i 161., u kojem su podnositelji zahtjeva barem bili obaviješteni da zabrinutost u vezi s njima uključuje terorizam; i predmet Poklikayew protiv Poljske, br. 1103/16, stavci 6. i 66., 22. lipnja 2023., u kojem je u odluci kojom se podnositelja zahtjeva obavještava da njegov dalji boravak u Poljskoj predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost navedeno i da je surađivao s bjeloruskim tajnim službama). Budući da podnositelj nije dobio čak ni sažet prikaz činjenica koje su poslužile kao osnova za zaključak da predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost, prema mišljenju Suda, ne može se reći da je mogao na odgovarajući način iznijeti svoje argumente u upravnom sporu koji je pokrenuo (vidi Ljatifi protiv Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije, br. 19017/16, stavak 39., 17. svibnja 2018.).
Sud nadalje primjećuje da, iako je podnositelj zahtjeva bio zastupan tijekom brojnih upravnih postupaka o kojima je riječ, nije mogao uputiti specijaliziranog odvjetnika s odgovarajućim ovlaštenjem da pristupi klasificiranim dokumentima jer takav postupak ne postoji u domaćem pravu (vidi stavak 36. ove presude). Njegovo zastupanje stoga nije bilo dovoljno djelotvorno da bi moglo znatno uravnotežiti ograničenja koja su na njega utjecala u ostvarivanju njegovih postupovnih prava u ovom predmetu (usporedi gore navedeni predmet Muhammad i Muhammad, stavak 192.).
Sud nadalje primjećuje da su rješenje o protjerivanju podnositelja zahtjeva preispitali sudovi u dva stupnja s potrebnom neovisnošću, što je u načelu predstavljalo značajnu zaštitnu mjeru koja može ublažiti učinke ograničenja njegovih postupovnih prava.
S tim u vezi, Sud primjećuje da je u odluci br. U-I-1007/12 od 24. lipnja 2020. Ustavni sud utvrdio da su pravnim okvirom u Hrvatskoj upravnim sudovima osigurani dostatni postupovni mehanizmi za učinkovitu zaštitu prava pojedinaca u slučajevima protjerivanja iz razloga nacionalne sigurnosti. U situacijama u kojima bi priopćavanje određenih informacija osobi koje su bitne za njezin predmet bilo u suprotnosti s nacionalnom sigurnošću, zadaća je nadležnih sudova iskoristiti dostupne postupovne mehanizme da uspostave ravnotežu između legitimnog interesa povjerljivosti klasificiranih informacija i poštovanja postupovnih prava dotične osobe, kao što je pravo da bude saslušana i pravo na kontradiktorni postupak. To uključuje, ako je potrebno, pružanje dotičnoj osobi sažetka sadržaja bilo kojih klasificiranih dokumenata u njezinu predmetu (vidi stavak 37. ove presude).
Kad je riječ o načinu na koji su upravni sudovi upotrijebili svoje ovlasti u ovom predmetu, Sud primjećuje da se, iako su suci koji su odlučivali u podnositeljevu predmetu imali pravo tražiti pristup klasificiranoj dokumentaciji u upravnom sporu u vezi s njegovim protjerivanjem, čini da nisu iskoristili tu priliku (vidi, a contrario, gore navedeni predmet Regner, stavak 154.). Umjesto toga, Visoki upravni sud naveo je da je u klasificirane dokumente koji se odnose na sigurnosnu provjeru podnositelja već izvršen uvid u upravnom sporu vođenom radi odbijanja njegova zahtjeva za stjecanje državljanstva (vidi stavak 20. ove presude).
Iako su ta dva postupka nedvojbeno bila u određenoj mjeri povezana (vidi stavak 58. ove presude), njihov cilj nije bio isti i Sud ne može prihvatiti da je pozivanje na ishod ranije odluke o odbijanju primanja podnositelja zahtjeva u državljanstvo ili na postupovne zaštitne mjere koje su u njoj pružene moglo u potpunosti uravnotežiti ograničenje njegovih procesnih prava u postupku protjerivanja koji je uslijedio . Kao prvo, to je stoga što je Upravni sud odlučio odbiti primiti ga u državljanstvo tek nakon što je već odbacio njegovu upravnu tužbu u vezi s njegovim protjerivanjem (vidi stavke 13. i 19. ove presude). Kao drugo, i još važnije, kako je objasnio Upravni sud, odluka o primanju ili odbijanju primanja pojedinca u državljanstvo ovisi o diskrecijskoj ocjeni državnih tijela i nije podložna potpunoj ocjeni zakonitosti (vidi stavak 13. ove presude). S druge strane, u postupku protjerivanja moraju postojati odgovarajuće postupovne zaštitne mjere, među ostalim potpuna ocjena zakonitosti.
Konačno, Sud primjećuje da u ocjeni zakonitosti odluke o protjerivanju domaći sudovi nisu propisno objasnili ni zašto je važno očuvati povjerljivost dokumenta Agencije u konkretnim okolnostima podnositeljeva predmeta ni koji je opseg ocjene koju su proveli (vidi gore navedene predmete Regner, stavci 158. – 160., i Ljatifi, stavak 40.). Drugim riječima, čini se da u podnositeljevu predmetu domaći sudovi nisu iskoristili postupovne mehanizme koji su im bili dostupni na temelju domaćeg prava (vidi stavke 37. i 67. ove presude), koji su mu mogli pružiti djelotvornu priliku da iznese razloge protiv svog protjerivanja. Umjesto toga, ograničili su se na puko formalističko ispitivanje spornih odluka te tako tvrdnju izvršne vlasti da podnositelj zahtjeva predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost nisu podvrgnuli nikakvom smislenom sudskom ispitivanju (vidi gore navedeni predmet Ljatifi, stavak 40.; Lupsa protiv Rumunjske, br. 10337/04, stavak 41., ECHR 2006-VII; i Kaya protiv Rumunjske, br. 33970/05, stavak 42., 12. listopada 2006.).
Prethodna razmatranja dostatna su Sudu da zaključi da, imajući na umu postupak u cjelini i uzimajući u obzir slobodu procjene koju države imaju u pitanjima nacionalne sigurnosti, ograničenje postupovnih prava podnositelja zahtjeva u postupku u vezi s njegovim protjerivanjem nije bilo uravnoteženo u domaćim postupcima kako bi se očuvalo samu bit tih prava i podnositelja zaštitilo od proizvoljnosti.
Stoga je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 7 uz Konvenciju.

II. OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE

Podnositelj zahtjeva prigovorio je i na temelju članka 5. Konvencije o zakonitosti svog lišenja slobode, na temelju članka 3. o uvjetima boravka u Prihvatnom centru Ježevo, na temelju članka 8. o miješanju u njegov privatni i obiteljski život, na temelju članka 2. Protokola br. 4 uz Konvenciju o ograničenjima njegove slobode kretanja i na temelju članka 13. Konvencije o nepostojanju djelotvornog pravnog sredstva.
Kad je riječ o njegovim prigovorima na temelju članaka 3. i 5. Konvencije, Sud primjećuje da, kao što je Vlada ispravno istaknula, podnositelj zahtjeva nikada nije podnio upravnu tužbu protiv rješenja policije u Zaprešiću od 24. listopada 2015. o njegovu smještaju u Prihvatni centar Ježevo ni tužbu o uvjetima njegova smještaja u tom centru (vidi stavak 25. ove presude). Da je to učinio, nadležni Upravni sud mogao bi ispitati osnovanost njegovih prigovora, a podnositelj bi dalje imao mogućnost podnijeti žalbu Visokom upravnom sudu, a u konačnici i podnijeti tužbu Ustavnom sudu (usporedi predmetu M. H. i drugi protiv Hrvatske, br. 15670/18 i 43115/18, stavci 37. – 45., 18. studenoga 2021., u kojem su neki od podnositelja uspješno iskoristili taj put pravne zaštite). U skladu s tim, ovi se prigovori moraju odbaciti na temelju članka 35. stavaka 1. i 4. Konvencije zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava.
Kad je riječ o preostalim prigovorima, uzimajući u obzir činjenice predmeta, podneske stranaka i svoja gore navedena utvrđenja, Sud smatra da je ispitao glavna pravna pitanja otvorena u ovom zahtjevu i da nije potrebno donijeti posebnu odluku o dopuštenosti i osnovanosti preostalih prigovora.

III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Člankom 41. Konvencije predviđeno je:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“

A. Šteta

Podnositelj zahtjeva potraživao je EUR 40.000,00 na ime naknade nematerijalne štete. Potraživao je i EUR 554,31 euro na ime naknade materijalne štete za sudske pristojbe koje je morao platiti u postupcima pred upravnim sudovima.
Vlada je osporila ta potraživanja.
Sud ne nalazi nikakvu uzročno-posljedičnu vezu između utvrđene povrede i navodne materijalne štete; stoga odbacuje taj zahtjev. Međutim, podnositelju zahtjeva dodjeljuje iznos od EUR 5.000,00 na ime naknade nematerijalne štete, uvećan za sve poreze koji bi se mogli zaračunati.

B. Troškovi i izdatci

Podnositelj zahtjeva potraživao je i EUR 14.962,58 na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima i pred ovim Sudom.
Vlada je osporila ta potraživanja.
Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno nastali i bili potrebni te da je njihova visina razumna (vidi, među mnogim drugim izvorima prava, L. B. protiv Mađarske [VV], br. 36345/16, stavak 149., 9. ožujka 2023.). Sud u ovom predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje posjeduje i prethodno navedene kriterije, smatra razumnim dodijeliti iznos od EUR 5.000,00 , koji obuhvaća troškove po svim osnovama, uvećan za sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositelju zahtjeva.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

utvrđuje da je prigovor koji se odnosi na članak 1. Protokola br. 7 dopušten, a prigovori na temelju članaka 3. i 5. Konvencije nedopušteni;
presuđuje da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 7 uz Konvenciju;
presuđuje da nije potrebno ispitati dopuštenost i osnovanost prigovora na temelju članaka 8. i 13. Konvencije ili na temelju članka 2. Protokola br. 4 uz Konvenciju;
presuđuje (a) da tužena država treba isplatiti podnositelju zahtjeva, u roku od tri mjeseca od datuma kada presuda postane konačna u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, sljedeće iznose:

(i) EUR 5.000,00 (pet tisuća eura) na ime naknade nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi se mogli zaračunati,

(ii) EUR 5.000,00 (pet tisuća eura), na ime troškova i izdataka, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositelju zahtjeva

(iii) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata na navedene iznose koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda

odbija preostali dio zahtjeva podnositelja za pravednu naknadu.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 5. prosinca 2023. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika suda.

Dorothee von Arnim	Arnfinn Bårdsen
Zamjenica tajnika	Predsjednik

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

________________________

Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

SECOND SECTION

CASE OF F.S. v. CROATIA

(Application no. 8857/16)

JUDGMENT

Art 1 P7 • Procedural safeguards relating to expulsion of aliens • Expulsion on national security grounds without reasons and on the basis of classified information not disclosed to the applicant • Significant limitation of applicant’s procedural rights without sufficient counterbalancing safeguards

Prepared by the Registry. Does not bind the Court.

STRASBOURG

5 December 2023

FINAL

05/03/2024

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention.
It may be subject to editorial revision.

In the case of F.S. v. Croatia,

The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

Arnfinn Bårdsen, President,
Jovan Ilievski,
Pauliine Koskelo,
Saadet Yüksel,
Lorraine Schembri Orland,
Frédéric Krenc,
Davor Derenčinović, judges,
and Dorothee von Arnim, Deputy Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 8857/16) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a person who at the material time was stateless and who is now a national of Bosnia and Herzegovina, Mr F.S. (“the applicant”), on 15 February 2016;

the decision to give notice to the Croatian Government (“the Government”) of the complaints concerning the lawfulness and conditions of the applicant’s detention, restrictions on his movement, private and family life and procedural rights, and to declare inadmissible the remainder of the application;

the decision not to have the applicant’s name disclosed.

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 14 November 2023,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1. The case concerns the applicant’s expulsion from Croatia on national security grounds, without reasons being given. The applicant complains of a violation of Article 1 of Protocol No. 7.

THE FACTS

2. The applicant was born in 1991 in Rome and his current residence is unknown. He was represented by Ms N. Owens, a lawyer practising in Zagreb.

3. The Government were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

4. The facts of the case may be summarised as follows.

5. According to the applicant, he had lived in Croatia since 1998 and had been a citizen of Bosnia and Herzegovina. Since his parents had died when he was a child, he had lived with his sister, grandfather and two aunts, who were all Croatian citizens. In 2005 he was granted temporary residence in Croatia, and in 2008 his residence became permanent.

6. In 2011 the applicant applied for Croatian citizenship for the first time.

7. On 19 December 2011 the Ministry of the Interior (Ministarstvo unutarnjih poslova) issued an assurance that the applicant would obtain Croatian citizenship if he had renounced his Bosnian-Herzegovinian citizenship or provided evidence of having renounced it within a period of two years. In setting out its reasons, the Ministry explained that the applicant met all the necessary conditions to be granted the assurance and thus Croatian citizenship. It also referred to section 8a of the Croatian Citizenship Act.

8. In March 2013 the applicant renounced his Bosnian-Herzegovinian citizenship and became stateless. Afterwards, he again applied for Croatian citizenship, in the context of which he was subject to security screening in accordance with the Security Screening Act (see paragraph 32 below).

9. According to the applicant, on 16 October 2014 he was summoned to the Zagreb police headquarters, where he was met by B., who said that he was an agent working for the national intelligence agency (hereinafter “the Agency”). B. asked him to cooperate with the Agency by providing information on people he knew from his Muslim community. He alleged that B. had threatened him that if he refused to cooperate, he would be given a negative opinion in relation to his citizenship application, his residence in Croatia would be terminated and he would ultimately be expelled from the country. The applicant initially agreed to the proposal and met with B. outside the police premises the following day. B. then allegedly started asking the applicant about his views on Islam, ISIS and certain individuals, and asked to have a copy of all the contacts from his mobile phone. The applicant then told B. that the cooperation which had been requested from him was contrary to his religious and moral convictions and that he refused to be part of it. B. got angry and left.

10. On 3 November 2014 the Agency informed the police that there were national security obstacles to the applicant acquiring Croatian citizenship, without providing further reasoning.

PROCEEDINGS FOR ADMISSION INTO CROATIAN CITIZENSHIP

11. On the basis of the above-mentioned opinion (see paragraph 10), on 6 November 2014, the Ministry of the Interior refused the applicant’s application for citizenship under section 26(2) of the Croatian Citizenship Act, stating that he met all the requirements to acquire Croatian citizenship but that it would be contrary to the interests of the Republic of Croatia.

12. On 14 January 2015 the applicant challenged the Ministry’s decision in the Zagreb Administrative Court (Upravni sud u Zagrebu), which held a hearing and consulted the Agency’s classified file.

13. By a judgment of 13 May 2016, the Administrative Court dismissed the applicant’s request for judicial review of the Ministry’s decision, concluding that the Agency had been under no legal obligation to give reasons for its negative opinion concerning the applicant since the matter involved national security. The court further stressed that the authorities enjoyed discretion in deciding who was to be granted Croatian citizenship, which was why its judicial review had been limited to verifying whether the formal requirements had been met. In so far as the applicant had complained about the alleged pressure from an agent of the Agency (see paragraph 9 above), the court instructed him to use the avenue of redress provided for by the relevant legislation on the intelligence gathering system and make a complaint of unlawfulness on the part of the Agency to a special committee of seven members appointed by Parliament.

14. Following an appeal, and having also consulted the Agency’s classified file, on 30 January 2017 the High Administrative Court (Visoki upravni sud) upheld the first-instance judgment. It reiterated that the applicant’s security screening had been carried out in accordance with the law, as was required for all persons applying for Croatian citizenship, and that for any complaint he had concerning the functioning of the intelligence agency he was required to use the avenue of redress provided for by the relevant legislation on the intelligence gathering system.

15. On 20 October 2020 the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) dismissed the applicant’s subsequent constitutional complaint. Having examined his case under Article 6 of the Convention, the Constitutional Court concluded that any limitations to the principles of adversarial proceedings or equality of arms had not been such as to violate the essence of his right to a fair hearing since the administrative courts, as courts of full jurisdiction, had had access to the classified documents on which the decision had been based and had had the authority to examine in detail the reasons for the non-disclosure of those documents and assess their validity.

16. Three out of twelve Constitutional Court judges dissented. Judge Ingrid Antičević-Marinović held that the applicant’s basic procedural rights had been breached and criticised the Constitutional Court for not having followed the Court’s case-law in Muhammad and Muhammad v. Romania ([GC], no. 80982/12, 15 October 2020). Judge Andrej Abramović considered the judicial review in the applicant’s case to have been merely formalistic, since the administrative courts had not in any way examined the Agency’s classified documents but had simply accepted them. Judge Goran Selanec stated that the administrative courts had refused to conduct any sort of substantive review of the established facts on the basis of which the Agency had found the applicant to be a threat to national security. In his view, the Constitutional Court had failed to follow its previous findings, in particular its decision no. U-I-1007/12 of 24 June 2020 (see paragraph 37 below) as well as the Court’s relevant case-law on the matter.

EXPULSION PROCEEDINGS

17. On 13 January 2015 the Agency submitted a classified document to the Ministry of the Interior indicating that all requirements for the applicant’s expulsion from Croatia had been met because he represented a threat to national security within the meaning of section 106(1)(4) of the Aliens Act.

18. On the basis of that document, on 27 February 2015 the police ordered the applicant’s expulsion and banned him from re-entering the country for a period of one year. His appeal against that decision was dismissed.

19. On 2 May 2016 the Zagreb Administrative Court dismissed the applicant’s subsequent action for judicial review, finding that the administrative decision had been lawful and that he posed a threat to national security according to the Agency’s classified document of 13 January 2015, which, pursuant to section 5(2) of the Aliens Act, had not needed to contain reasons.

20. On 30 January 2017 the High Administrative Court upheld the first‑instance judgment, referring to the fact that the judges examining the applicant’s request for judicial review in the citizenship proceedings had consulted the classified documents concerning him.

21. On 20 October 2020 the Constitutional Court dismissed the applicant’s subsequent constitutional complaint, finding that the administrative courts had examined all his complaints and established that there were justifiable reasons for the order expelling him from the country and that there had been no arbitrariness in the decision-making process. The same three Constitutional Court judges dissented for the same reasons as in the citizenship proceedings (see paragraph 16 above).

PROCEEDINGS FOR THE TERMINATION OF PERMANENT RESIDENCE

22. On 10 March 2015 the police terminated the applicant’s permanent residence in Croatia. That decision was based on the Agency’s classified document of 13 January 2015 (see paragraph 17 above) as well as on the decision to expel him and ban his re-entry into the country (see paragraph 18 above). On the same date, the police also issued a decision on the applicant’s return, ordering him to leave Croatia within thirty days. His subsequent appeals against both those decisions were dismissed.

23. The applicant’s subsequent requests for judicial review of those decisions were dismissed by the Zagreb Administrative Court and his related appeals were dismissed by the High Administrative Court.

24. His constitutional complaint was dismissed by the Constitutional Court on 20 October 2020, with the same judges of that court dissenting for the same reasons as in the citizenship proceedings (see paragraph 16 above).

THE APPLICANT’S ARREST AND STAY IN THE JEŽEVO IMMIGRATION CENTRE

25. On 24 October 2015 the applicant was arrested while attempting to cross the border from Croatia into Slovenia illegally. Since the decisions on his expulsion and return had already been issued but he had failed to comply with them, the police issued a fresh decision on his expulsion and ordered his detention in the Ježevo Immigration Centre for a period of six months. The applicant never challenged that decision in the administrative courts.

26. The applicant submitted that the Ježevo Immigration Centre had been overcrowded during his stay. The Government submitted that between 25 October and 28 December 2015 the applicant had been held in a room measuring 25 sq. m with five other people. Due to a large wave of migration, he had shared that room with eleven other people between 28 December 2015 and 22 February 2016, and with eight other people until 4 March 2016. After that date he was moved to another room measuring 12 sq. m, which he occupied alone.

27. During his stay in the Ježevo Immigration Centre the applicant was free to move around the entire premises between 8 a.m. and 10 p.m., including at least two hours outside. Temporary tents had been erected in the outside area due to the large wave of migration and access to it was therefore difficult during the first two months of 2016.

28. As regards his expulsion from Croatia, it would appear that for a certain period of time the applicant could not be returned to Bosnia and Herzegovina because he was no longer a national of that country. However, on an unspecified date his Bosnian-Herzegovinian citizenship was restored and he left Croatia voluntarily on 23 July 2016.

THE APPLICANT’S COMPLAINT ABOUT THE WORK OF THE INTELLIGENCE AGENCY

29. On 26 March 2015 the applicant sent a letter to the Civil Supervision of the Security Intelligence Agencies Committee of the Croatian Parliament stating that he had been a victim of misfeasance by the intelligence service.

30. Having conducted direct supervision of the Agency’s work and interviewed the agents who had worked on the applicant’s case, the Committee informed the applicant that it had established no misfeasance by the Agency in his case.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK AND PRACTICE

31. The relevant provisions of the Croatian Citizenship Act (Zakon o hrvatskom državljanstvu, Official Gazette no. 53/91, with subsequent amendments) read as follows:

Section 8(1)

“An alien who submits an application may obtain Croatian citizenship by naturalisation if the following conditions are met:

1. he or she is over 18 years of age,

2. he or she has renounced foreign citizenship or submits proof of having renounced it if he or she acquires Croatian citizenship,

3. he or she has no less than five years of uninterrupted residence in the Republic of Croatia prior to filing the application and has been approved as an alien with permanent residence.

4. he or she knows the Croatian language and Latin script, Croatian culture and constitutional order.

5. he or she respects the legal order of the Republic of Croatia and has settled all public obligations, and there are no security obstacles to his or her acquisition of Croatian citizenship.”

Section 26(2)

“The Ministry of the Interior may reject an application for Croatian citizenship ... even if the requirements have been met, if it considers that there are reasons of interest for the Republic of Croatia for which the request for acquisition of ... citizenship should be rejected.”

32. The relevant provisions of the Security Screening Act (Zakon o sigurnosnim provjerama, Official Gazette no 85/08 and 86/12) read as follows:

Section 13

“1. A basic security screening shall be carried out on:

...

- foreigners being approved for residence in or acquiring citizenship of the Republic of Croatia.

...”

Section 35

“Having carried out a security screening, the relevant security and intelligence agency shall submit a report to the authority which requested the screening.”

Section 39

“1. The report on the results of the security screening shall contain an opinion on the existence of any security obstacles.

2. The content and format of the report referred to in subsection 1 ... shall be classified as ‘confidential’ or higher.

Section 41

“As an exception to sections 35 and 39 of this Act, when carrying out a security screening on ... persons acquiring Croatian citizenship, the relevant security and intelligence agency shall provide the authority which requested the screening with only an opinion on the possible existence or absence of national security obstacles.”

33. Section 42 of the Republic of Croatia Security and Intelligence System Act (Zakon o sigurnosno-obavještajnom sustavu Republike Hrvatske, Official Gazette no. 79/06) provides as follows:

Section 42

“... A security screening shall also be carried out on persons acquiring Croatian citizenship and on aliens in the Republic of Croatia whose residence is important for national security.”

34. The relevant provisions of the Aliens Act (Zakon o strancima, Official Gazette nos. 130/11 and 74/13), as in force at the material time, read as follows:

Section 5

“(1) The Security and Intelligence Agency shall carry out a security check of an alien for the purposes of determining reasons of national security.

(2) A decision refusing or terminating the residence of a foreigner or expelling a foreigner on grounds of national security shall specify the legal provision on which it is based, without indicating the reasons for which it has been taken.”

Expulsion for reason of increased public danger

Section 106

“A decision on expulsion shall be made if:

1. an alien has been sentenced in a final judgment to an unconditional prison sentence exceeding one year for a criminal case committed with intent;

2. an alien has been sentenced in a final judgment more than once during a period of five years to imprisonment of at least three years for a criminal offence committed with intent;

3. an alien has been sentenced to an unconditional prison sentence for committing a criminal offence against the values protected by international law;

4. an alien poses a threat to national security.”

35. The relevant provisions of the Administrative Disputes Act (Zakon o upravnim sporovima, Official Gazette no. 20/10, with subsequent amendments) read as follows:

Section 4

“(1) An administrative dispute may not be conducted in matters for which court protection is provided outside of an administrative dispute.

(2) An administrative dispute may not be conducted concerning the correctness of an individual decision made at the discretion of a public authority, but may be conducted concerning the lawfulness of such a decision, the limits of authority and the purposes for which the authority was granted.

...”

Section 58

“(1) If the court establishes that a particular decision of a public authority is unlawful, the court shall accept the claim, quash the disputed decision and resolve the matter itself, except where it may not do so in view of the nature of the matters concerned or where the respondent [authority] dealt with it at its discretion.

...”

36. The relevant provisions of the Data Secrecy Act (Zakon o tajnosti podataka, Official Gazette nos.79/2007 and 86/2012) read as follows:

Section 16

“1. If there is public interest in its disclosure, the owner of [classified] information shall assess the proportionality between the right of access to information and [the reasons for which the information was classified], and shall decide whether to maintain or amend the level of classification, or declassify the information ...”

Section 20

“1. Access to classified documents without a certificate shall be granted to State officials ... members of parliament, the Ombudsperson, judges, the State Attorney of the Republic of Croatia and his or her deputies [and] the director of the Office for the Suppression of Corruption and Organised Crime [and his or her deputies].”

37. In its decision no. U-I-1007/12 of 24 June 2020 the Constitutional Court undertook a review of the constitutionality of section 5(2) of the Aliens Act and section 41 of the Security Screening Act (see paragraphs 34 and 32 above) at the request of a judge of the Zagreb Administrative Court and the Ombudsman. It examined the entire legal framework in question and the relevant European Union legislation as well as the case-law of the Court of Justice of the European Union. It concluded that the provisions in question did not violate the right to effective legal protection as long as certain requirements of proportionality were respected by the administrative authorities and courts in dealing with the rights of the parties to effective legal protection. In particular, the administrative courts had the authority and obligation to examine whether the relevant administrative authorities had respected the various procedural guarantees provided for by law, including their obligation to give precise and valid reasons for their decisions. They were entitled to ask the authority in question to submit information or evidence in that regard, whether or not it was classified. In a situation where informing a certain individual of information relevant to his or her case would run counter to national security, the courts had the task of using the available procedural mechanisms to reach a balance between the legitimate interest of confidentiality of classified information and respect for the procedural rights of the individual in question, such as the right to be heard and the right to adversarial proceedings. The Constitutional Court held that courts should also assess the validity of the reasons and legal elements provided by the competent authorities to justify their refusal to provide the individual with the information thereby limiting his or her interests. With a view to reaching the requisite balance, the courts were also allowed to summarise the content of the classified documents or evidence in question for the individual concerned.

THE LAW

ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL NO. 7 TO THE CONVENTION

38. The applicant complained that his expulsion had been ordered by a decision which had not contained reasons and that he had been unable to submit any reasons against his expulsion, in violation of his rights under Article 1 of Protocol No. 7 to the Convention, which reads as follows:

“1. An alien lawfully resident in the territory of a State shall not be expelled therefrom except in pursuance of a decision reached in accordance with law and shall be allowed:

(a) to submit reasons against his expulsion,

(b) to have his case reviewed, and

(c) to be represented for these purposes before the competent authority or a person or persons designated by that authority.

2. An alien may be expelled before the exercise of his rights under paragraph 1 (a), (b) and (c) of this Article, when such expulsion is necessary in the interests of public order or is grounded on reasons of national security.”

Admissibility

39. The Government submitted that the application was premature because the proceedings had still been pending at the domestic level when it had been lodged with the Court.

40. The applicant disagreed, submitting that the domestic courts had failed to decide his case speedily.

41. The Court notes that the applicant first lodged his application with the Court on 15 February 2016, requesting the application of Rule 39 of the Rules of Court against his expulsion. At that time, the domestic proceedings in his case were indeed still pending. His request under Rule 39 of the Rules of Court was rejected on 17 February 2016. However, the merits of his case, which were at that time still pending at the domestic level, have since been decided by both the High Administrative Court and the Constitutional Court.

42. The Court has previously accepted that the last stage of a particular remedy may be reached after the application has been lodged but before its admissibility has been determined, as is the situation in the present case (see Karoussiotis v. Portugal, no. 23205/08, § 57, 1 February 2011, and Şahin Alpay v. Turkey, no. 16538/17, § 86, 20 March 2018). It is moreover satisfied that the applicant raised his complaint under Article 1 of Protocol No. 7 to the Convention with the domestic authorities, thereby affording them the opportunity of putting right the alleged violation of the Convention. It follows that the Government’s objection must be dismissed.

43. The Court notes that this complaint is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

Merits
1. The parties’ observations

(a) The applicant

44. The applicant complained that his expulsion had been ordered by a decision which had not contained reasons because his security screening had not been subject to any checks. The key reasons for the decision that he posed a national security threat had therefore not been known to him, leading to a situation in which he had been unable to submit any reasons against his expulsion. In fact, nobody except the person that had run the security screening had been aware of the circumstances or facts on which it had been established that he represented a threat to national security, no checks on security screenings being required under domestic law.

45. The applicant further argued that the security screening process had been abused in his case due to his ethnicity and religion. His refusal to cooperate with the national intelligence agency had been portrayed as if he himself presented a security risk and therefore did not meet the requirements for acquiring Croatian citizenship. He had been deprived of the status of an alien with permanent residence in Croatia and ultimately expelled from the country. The security screening carried out had not been subject to any checks, and the decisions on the basis of which he had lost his status rights had not contained reasons.

46. In the applicant’s view, the purpose of non-disclosure of the intelligence agency’s documents – such as protection of the Agency’s investigative methods or the identity of its officers and their informants – would still have been achieved if he had at least been informed which of his activities were considered a threat to national security. In that regard, he maintained that he had known nothing about the threat he had allegedly posed, and even less than the applicants in Muhammad and Muhammad v. Romania ([GC], no. 80982/12, 15 October 2020).

(b) The Government

47. The Government maintained that the limitations to which the applicant had been subject had been counterbalanced in the domestic proceedings so as to preserve the very essence of his rights under Article 1 of Protocol 7.

48. The applicant had been informed of the allegations against him. On 23 February 2015 he had been summoned to the relevant police station, where he had been notified that proceedings for his expulsion from the Republic of Croatia had been instituted. Four days later, the police had ordered his expulsion from Croatia for a period of one year, basing their decision on a classified document provided to it by the national intelligence agency. The document in question had indicated that all requirements for the applicant’s expulsion had been met because he represented a threat to national security within the meaning of section 106(1)(4) of the Aliens Act. There had been no need for further clarification of the Agency’s document, since the applicant had not been charged with any criminal offence and, in any event, no clarification had been allowed under domestic law.

49. The Government further submitted that the applicant had been informed of the progress of the proceedings and represented by a lawyer. Moreover, the administrative court judges had examined the Agency’s document in the proceedings concerning his acquisition of Croatian citizenship.

The Court’s assessment

(a) General principles

50. The general principles on the procedural rights of lawfully resident aliens in expulsion proceedings were summarised in Muhammad and Muhammad, cited above, §§ 125-57; see also ibid., §§ 67-68 setting out the relevant parts of the Explanatory Report on Protocol No. 7).

51. In particular, the Court found that that Article 1 § 1 of Protocol No. 7 requires in principle that the aliens concerned be informed of the relevant factual elements which have led the competent domestic authorities to consider that they represent a threat to national security and that they be given access to the content of the documents and the information in the case file on which those authorities relied when deciding on their expulsion (ibid., § 129).

52. Although these rights are not absolute, any limitations thereof must not negate the procedural protection guaranteed by Article 1 of Protocol No. 7 by impairing the very essence of the safeguards enshrined in that provision. Even in the event of limitations, the alien must be offered an effective opportunity to submit reasons against his expulsion and be protected against any arbitrariness. The Court will therefore first ascertain whether the limitations of the alien’s procedural rights were found to be duly justified by the competent independent authority in light of the particular circumstances of the case, and secondly examine whether the difficulties resulting from those limitations for the alien concerned were sufficiently compensated for by counterbalancing factors (ibid., § 133). In this connection, the Court has stressed that the less stringent the examination by the national authorities of the need to place limitations on the alien’s procedural rights, the stricter the Court’s scrutiny of the counterbalancing factors will have to be (ibid., § 145).

53. The Court has set out certain factors capable of counterbalancing the limitations on an alien’s procedural rights guaranteed by Article 1 of Protocol No. 7, such as the relevance of the information disclosed to the alien and his or her access to the documents on which the authorities based their decision, information as to the conduct of the proceedings and the domestic mechanisms in place to counterbalance the limitation of his or her rights, whether the alien was represented and whether an independent authority was involved in the proceedings (ibid., §§ 147-56; see also Hassine v. Romania, no. 36328/13, § 54, 9 March 2021). The Court has stressed that these factors do not have to be fulfilled cumulatively and that the assessment of the nature and extent of the counterbalancing factors to be implemented may vary depending on the circumstances of a given case (see Muhammad and Muhammad, cited above, § 157).

(b) Application of the general principles to the present case

54. This being the first case against the respondent State to raise the issue of procedural rights of aliens under Article 1 of Protocol No. 7 to the Convention in a case of expulsion on national security grounds, the Court will examine the system and the procedural safeguards in place in Croatia, as well as the manner in which they were applied in the applicant’s case.

55. In that connection, the Court notes that the applicant was a permanently resident alien in Croatia who had filed a request to obtain Croatian citizenship. Following a positive first assessment of his request, in 2011 he was issued with an assurance that he fulfilled all the requirements to obtain Croatian citizenship but that in order to acquire it, he needed to renounce his citizenship of Bosnia and Herzegovina, which he then did (see paragraphs 7 and 8 above).

56. Thereafter, following the security screening that has to be carried out on all persons seeking to acquire Croatian citizenship, in 2014 the national intelligence agency issued a negative opinion concerning the applicant, stating that he posed a risk to national security, without providing any further details and not being required to do so under domestic law (see paragraph 10 above).

57. On the basis of that opinion, the applicant’s request for citizenship was refused. In the subsequent judicial review proceedings, judges of the Zagreb Administrative Court and the High Administrative Court consulted the Agency’s classified file and explained that the decision on whether to grant Croatian citizenship to an individual fell primarily within the discretion of the respondent State and that judicial review in such matters was therefore limited (see paragraphs 13 and 14 above). The Court does not question that decision, nor did the applicant complain about the refusal of the authorities to grant him Croatian citizenship. In that connection, the Court reiterates that the Convention does not guarantee an individual the right to obtain citizenship of a particular country (see Slivenko and Others v. Latvia (dec.) [GC], no. 48321/99, § 77, ECHR 2002‑II (extracts)).

58. However, the applicant’s security screening carried out in the framework of the refusal of citizenship seems to have triggered a number of further decisions by the domestic authorities, including a decision to terminate his residence and a decision to expel him from the country, that being the main focus of the applicant’s complaint and therefore of the Court’s analysis.

59. In that connection, the Court notes that the applicant was informed of the proceedings concerning his expulsion on national security grounds (see paragraph 48 above). However, apart from the general statement that it had been established that he posed a threat to national security, the authorities did not provide him with the slightest indication of the grounds on which they had based their assessment.

60. Under domestic law, the classified Agency opinion given in the citizenship proceedings did not have to contain reasons (see paragraph 32 above). The Agency’s classified document subsequently provided to the police and serving as the basis for the termination of his residence and his expulsion from the country did not need to contain any reasons either (see paragraph 34 above). It is further not disputed that none of these documents or the material on which they were based was ever made available to the applicant for consultation under any circumstances or at any stage of the proceedings, as under domestic law they were considered classified materials.

61. In the Court’s view, the process described above entailed a significant limitation of the applicant’s right to be informed of the factual elements which served as a basis of the domestic authorities’ decision to order his expulsion from Croatia. What remains to be examined is whether the limitations of the applicant’s procedural rights were duly justified and whether counterbalancing measures were put in place by the national authorities to mitigate those limitations (see paragraph 52 above).

62. In that connection, the Court notes that since it had been clear from the relevant legal provisions that the document on which the police based their decision did not have to contain reasons and that the applicant could not have access to the file because those documents were classified (see paragraphs 34 and 36 above), the domestic courts made no reassessment of how those provisions affected the applicant’s rights in his individual case. Domestic law, moreover, did not allow the national courts to declassify the information in question since classified information could only be declassified by its owner (compare Muhammad and Muhammad, cited above, § 162, and contrast Regner v. the Czech Republic [GC], no. 35289/11, § 152, ECHR 2017 (extracts)).

63. Consequently, in the absence of any examination by the courts hearing the case of whether it was necessary to limit the applicant’s procedural rights in the expulsion proceedings, the Court must exercise strict scrutiny in order to establish whether the counterbalancing factors put in place were capable of effectively mitigating the limitations of his procedural rights in the present case. In this context, the Court will take account of its finding that the limitations in question were significant (see paragraph 61 above, and compare Muhammad and Muhammad, cited above, § 165).

64. Turning to the counterbalancing factors available under domestic law at the material time, the Court notes that, as submitted by the Government, the applicant was notified by the authorities that proceedings for his expulsion on national security grounds had been initiated (see paragraph 48 above). However, as noted above, he was given none of the factual elements which led the authorities to conclude that he posed a risk to national security (contrast Muhammad and Muhammad, cited above, §§ 12 and 161, where the applicants had at least been made aware that the concerns about them involved terrorism; and Poklikayew v. Poland, no. 1103/16, §§ 6 and 66, 22 June 2023, where the decision notifying the applicant that his continued stay in Poland constituted a threat to national security also noted that he had collaborated with the Belarusian secret services). As he lacked even an outline of the facts which served as a basis for the conclusion that he posed a threat to national security, in the Court’s view it cannot be said that he was able to present his case adequately in the subsequent judicial review proceedings (see Ljatifi v. the former Yugoslav Republic of Macedonia, no. 19017/16, § 39, 17 May 2018).

65. The Court further notes that, although the applicant was represented throughout the numerous administrative proceedings in question, it was not open to him to instruct a specialised lawyer with the appropriate authorisation to access classified documents, since there is no such procedure in domestic law (see paragraph 36 above). His representation was therefore not sufficiently effective to be able to counterbalance, in a significant manner, the limitations affecting him in the exercise of his procedural rights in the present case (compare Muhammad and Muhammad, cited above, § 192).

66. The Court further notes that the decision to expel the applicant was reviewed by two court instances with the requisite independence, which in principle amounted to a significant safeguard capable of mitigating the effects of the limitations imposed on his procedural rights.

67. In this connection, the Court notes that in its decision no. U-I-1007/12 of 24 June 2020 the Constitutional Court found that the legal framework in Croatia provided the administrative courts with sufficient procedural mechanisms to effectively protect the rights of individuals in cases of expulsion on national security grounds. In situations where notifying a certain individual about information relevant for his or her case would run counter to national security, the competent courts had the task of using the available procedural mechanisms to reach a balance between the legitimate interest of confidentiality of classified information and the respect for the procedural rights of the individual in question, such as the right to be heard and the right to adversarial proceedings. This included, if necessary, by giving the person concerned a summary of the content of any classified documents in their case (see paragraph 37 above).

68. Turning to how the administrative courts used their powers in the present case, the Court notes that although the judges deciding the applicant’s case had the right to seek access to the classified material in the judicial review proceedings concerning his expulsion, they do not appear to have taken that opportunity (see, a contrario, Regner, cited above, § 154). Instead, the High Administrative Court noted that classified documents concerning the applicant’s security screening had already been consulted in the judicial review of the denial of his request for citizenship (see paragraph 20 above).

69. While the two sets of proceedings were unquestionably related to a certain extent (see paragraph 58 above), their aim was not the same, and the Court cannot accept that reliance on the outcome of the earlier decision to deny the applicant citizenship or on the procedural safeguards provided therein could have fully counterbalanced the limitation of his procedural rights in the subsequent expulsion proceedings. This is so firstly because the Administrative Court only decided to deny him citizenship after it had already rejected his action for judicial review of his expulsion (see paragraphs 13 and 19 above). Secondly, and more importantly, as explained by the Administrative Court, the decision to grant or deny citizenship to an individual depended on the discretion of the State authorities and was not subject to a full judicial review of legality (see paragraph 13 above). On the other hand, in the expulsion proceedings adequate procedural safeguards, including full judicial review, must be put in place.

70. Lastly, the Court notes that in their judicial review of the expulsion decision, the domestic courts did not duly explain either the importance of preserving the confidentiality of the Agency’s document in the particular circumstances of the applicant’s case or the extent of the review they had carried out (see Regner, §§ 158-60, and Ljatifi, § 40, both cited above). In other words, in the applicant’s case the domestic courts seem to have failed to make use of the procedural mechanisms available to them under domestic law (see paragraphs 37 and 67 above), which could have given him an effective opportunity to submit reasons against his expulsion. Instead, they confined themselves to a merely formalistic examination of the disputed decisions, thereby failing to subject the executive’s assertion that the applicant posed a national security risk to any meaningful judicial scrutiny (see Ljatifi, cited above, § 40; Lupsa v. Romania, no. 10337/04, § 41, ECHR 2006-VII; and Kaya v. Romania, no. 33970/05, § 42, 12 October 2006).

71. The foregoing considerations are sufficient to enable the Court to conclude that, having regard to the proceedings as a whole and taking account of the margin of appreciation afforded to States in national security matters, the limitation of the applicant’s procedural rights in the proceedings concerning his expulsion were not counterbalanced in the domestic proceedings so as to preserve the very essence of those rights and protect him against arbitrariness.

72. There has accordingly been a violation of Article 1 of Protocol No. 7 to the Convention.

OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

73. The applicant also complained under Article 5 of the Convention about the lawfulness of his detention, under Article 3 about his conditions of detention in the Ježevo Immigration Centre, under Article 8 of interference with his private and family life, under Article 2 of Protocol No. 4 to the Convention of restrictions on his liberty of movement and under Article 13 of the Convention of the lack of an effective remedy.

74. As regards his complaints under Articles 3 and 5 of the Convention, the Court notes that, as the Government rightly pointed out, the applicant never lodged an action in judicial review against the decision of the Zaprešić police of 24 October 2015 to place him in the Ježevo Immigration Centre or about the conditions of his detention therein (see paragraph 25 above). Had he done so, the competent Administrative Court would have been able to examine the merits of his complaints, and it would have further been open to the applicant to appeal to the High Administrative Court, and eventually lodge a complaint with the Constitutional Court (compare M.H. and Others v. Croatia, nos. 15670/18 and 43115/18, §§ 37-45, 18 November 2021, where that avenue of redress had been successful for some of the applicants). Accordingly, these complaints must be rejected under Article 35 §§ 1 and 4 of the Convention for non-exhaustion of domestic remedies.

75. As regards the remainder of the complaints, having regard to the facts of the case, the submissions of the parties and its above findings, the Court considers that it has examined the main legal questions raised in the present application and that there is no need to give a separate ruling on the admissibility and merits of the remaining complaints.

APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

76. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

Damage

77. The applicant claimed 40,000 euros (EUR) in respect of non‑pecuniary damage. He also claimed EUR 554,31 in respect of pecuniary damage for the court fees he had had to pay in the proceedings before the administrative courts.

78. The Government contested those claims.

79. The Court does not discern any causal link between the violation found and the pecuniary damage alleged; it therefore rejects this claim. However, it awards the applicant EUR 5,000 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable.

Costs and expenses

80. The applicant also claimed EUR 14,962.58 for the costs and expenses incurred before the domestic courts and the Court.

81. The Government contested those claims.

82. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these were actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum (see, among many others, L.B. v. Hungary [GC], no. 36345/16, § 149, 9 March 2023). In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 5,000 covering costs under all heads, plus any tax that may be chargeable to the applicant.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

Declares the complaint concerning Article 1 of Protocol No. 7 to the Convention admissible and the complaints under Articles 3 and 5 of the Convention inadmissible;
Holds that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 7 to the Convention;
Holds that there is no need to examine the admissibility or merits of the complaints under Articles 8 and 13 of the Convention or under Article 2 of Protocol No. 4 to the Convention;
Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts:

(i) EUR 5,000 (five thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 5,000 (five thousand euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(iii) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 5 December 2023, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Dorothee von Arnim Arnfinn Bårdsen
Deputy Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde