Bežanić i Baškarad protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
16140/15, 13322/16
Stepen važnosti
2
Jezik
Hrvatski
Datum
19.05.2022
Članovi
P1-1
P1-1-1
P1-1-2
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
P1-1
P1-1-1
Ključne reči po HUDOC/UN
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Neometano uživanje imovine
(P1-1-1) Pod uslovima predviđenim zakonom
(P1-1-1) Predvidljivost
(P1-1-2) Obezbediti plaćanje dažbina ili kazni
(P1-1-2) Obezbediti plaćanje poreza
Unutrašnje polje slobodne procene
Srazmernost
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET BEŽANIĆ I BAŠKARAD protiv HRVATSKE

(Zahtjevi br. 16140/15 i 13322/16)

PRESUDA

Članak 1. Protokola br. 1 • Osiguranje plaćanja poreza • Zakonite i razmjerne odluke domaćeg suda kojima je podnositeljima naloženo platiti porez na promet nekretnina • Široka sloboda procjene u sferi poreza nije prekoračena

STRASBOURG

19. svibnja 2022.

KONAČNA

5. rujna 2022.

Ova presuda postala je konačna pod okolnostima utvrđenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Bežanić i Baškarad protiv Hrvatske,

Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Marko Bošnjak, predsjednik,
Péter Paczolay,
Krzysztof Wojtyczek,
Alena Poláčková,
Erik Wennerström,
Raffaele Sabato,
Davor Derenčinović, suci,
i Liv Tigerstedt, zamjenica tajnice Odjela,

uzimajući u obzir: zahtjeve (br. 16140/15 i 13322/16) protiv Republike Hrvatske koje su dva hrvatska državljanina g. Aleksandar Bežanić („prvi podnositelj zahtjeva”) i g. Stipica Baškarad („drugi podnositelj zahtjeva”) podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda

(„Konvencija”) dana 27. ožujka 2015. odnosno 4. ožujka 2016.; odluku da se Vladu Republike Hrvatske („Vlada”) obavijesti o prigovoru u vezi s člankom 1. Protokola br. 1, a da se ostatak zahtjeva odbaci kao nedopušten; očitovanja stranaka; nakon vijećanja zatvorenog za javnost 26. travnja 2022. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

UVOD

  1. Ovaj se predmet odnosi na prigovor podnositelja zahtjeva da su odluke domaćih tijela kojima im je naloženo platiti porez na promet nekretnina dovele do povrede njihova prava na mirno uživanje vlasništva, kako je zajamčeno člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

ČINJENICE

  1. Podnositelji zahtjeva rođeni su 1973. odnosno 1966. godine i žive u Rijeci. Prvog podnositelja zahtjeva zastupao je g. D. Beljan, a drugog podnositelja zahtjeva gđa N. Mijolović, odvjetnici iz Rijeke.
  2. Vladu je zastupala njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Činjenično stanje predmeta može se sažeti kako slijedi.

I. BEŽANIĆ PROTIV HRVATSKE, ZAHTJEV BR. 16140/15

A. Postupak u vezi sa zahtjevom prvog podnositelja za oslobođenje od plaćanja poreza

  1. Dana 26. siječnja 2007. prvi podnositelj zahtjeva kupio je stan u Rijeci. Dana 15. ožujka 2007. prijavio je prebivalište na adresi svojeg novog stana.
  2. Dana 20. ožujka 2007. prvi podnositelj podnio je poreznim tijelima zahtjev za oslobođenje od plaćanja poreza. Pozvao se na članak 11. stavak 9. Zakona o porezu na promet nekretnina, kojim je bila predviđena mogućnost poreznog oslobođenja građana koji kupuju prvu nekretninu kojom rješavaju vlastito stambeno pitanje (vidi stavak 30. ove presude).
  3. Dana 28. ožujka 2007. Ministarstvo financija – Porezna uprava, Područni ured Rijeka, Ispostava Rijeka, donijelo je rješenje kojim je utvrđeno da je prvi podnositelj obvezan platiti porez na promet nekretnina u iznosu od 28.192,32 hrvatske kune (HRK – približno 3.760,00 eura (EUR)), no na temelju članka 11. stavka 9. Zakona o porezu na promet nekretnina bio je oslobođen plaćanja 23.437,63 kune (približno 3.125,00 eura) od tog iznosa jer je stan služio za rješavanje njegova stambenog pitanja. Stoga mu je naložilo platiti razliku između tih dvaju iznosa. Rješenje je sadržavalo sljedeće upozorenje:

„[Iznos poreza na promet nekretnina plaćanja kojeg je prvi podnositelj oslobođen] naplatit će se ako su uvjeti utvrđeni u članku 11. stavku 10. Zakona o porezu na promet nekretnina ispunjeni.”

B. Poništenje rješenja o poreznom oslobođenju

  1. Dana 18. prosinca 2009. prvi podnositelj zahtjeva prijavio je prebivalište na drugoj adresi u Rijeci.
  2. Dana 8. rujna 2010. Ministarstvo financija – Porezna uprava, Područni ured Rijeka, Ispostava Rijeka, utvrdilo je da je prvi podnositelj promijenio prebivalište, odnosno da više ne živi u stanu koji je kupio kako bi riješio svoje stambeno pitanje. Pozivajući se na članak 11. stavak 10. Zakona o porezu na promet nekretnina, poništilo je svoje rješenje od 28. ožujka 2007. i naložilo prvom podnositelju platiti 23.437,63 kune (približno 3.125,00 eura) poreza na promet nekretnina.
  3. Prvi podnositelj zahtjeva podnio je žalbu protiv navedenog rješenja Ministarstvu financija, Samostalnoj službi za drugostupanjski upravni postupak. Tvrdio je da na temelju članka 11. stavka 10. Zakona o porezu na promet nekretnina građani gube pravo na oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina samo u slučaju da predmetnu nekretninu prodaju ili ju na drugi način otuđe manje od pet godina nakon kupnje ili ako Ministarstvo financija, Porezna uprava (dalje u tekstu: „Porezna uprava”), naknadno utvrdi da nisu bili ispunjeni uvjeti za porezno oslobođenje. Tom odredbom nikada nije bilo propisano da će se promjenom prebivališta ukinuti pravo na porezno oslobođenje. Prvi podnositelj nadalje je tvrdio da je kao svoje prebivalište prijavio adresu gore navedenog kupljenog stana u trenutku kupnje i da je ostao u njemu živjeti više od dvije godine. U lipnju 2009. sklopio je brak i uselio se u stan svoje supruge. Međutim, time nije učinio ništa što bi dovelo do gubitka prava na porezno oslobođenje na temelju članka 11. stavka 10. Zakona o porezu na promet nekretnina.
  4. Dana 15. travnja 2013. Ministarstvo financija, Samostalna služba za drugostupanjski upravni postupak, odbilo je žalbu prvog podnositelja kao neosnovanu.
  5. Dana 24. svibnja 2013. prvi podnositelj zahtjeva podnio je upravnu tužbu Upravnom sudu u Rijeci.
  6. Dana 30. rujna 2014. Upravni sud u Rijeci odbio je upravnu tužbu prvog podnositelja kao neosnovanu. Smatrao je da je prvi podnositelj zahtjeva, budući da je promijenio prebivalište manje od pet godina nakon kupnje stana i stan više nije koristio u svrhu rješavanja svojeg stambenog pitanja, prestao ispunjavati zakonske uvjete za porezno oslobođenje.
  7. Dana 29. listopada 2014. prvi podnositelj zahtjeva podnio je ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske tvrdeći, inter alia, da je došlo do povrede njegova prava vlasništva.
  8. Dana 17. prosinca 2014. Ustavni sud odbacio je ustavnu tužbu prvog podnositelja kao očigledno neosnovanu. Ta je odluka punomoćniku prvog podnositelja dostavljena 28. siječnja 2015. godine.
  9. U međuvremenu, 2011. godine, od prvog podnositelja putem ovrhe je naplaćen iznos od 23.617,43 kune (približno 3.150,00 eura) (iznos od 23.437,63 kune (približno 3.125,00 eura) poreznog duga i 179,80 kuna (približno 25,00 eura) zakonskih kamata na taj iznos).

II. BAŠKARAD PROTIV HRVATSKE, ZAHTJEV BR. 13322/16

A. Postupak u vezi sa zahtjevom drugog podnositelja za oslobođenje od plaćanja poreza

  1. Dana 29. prosinca 2008. drugi podnositelj zahtjeva kupio je stan u Rijeci. Dana 23. siječnja 2009. prijavio je prebivalište na adresi tog stana.
  2. Istog dana, drugi podnositelj zahtjeva podnio je poreznim tijelima zahtjev za utvrđenje da je oslobođen od plaćanja poreza na promet nekretnina. Pozvao se na članak 11. stavak 9. Zakona o porezu na promet nekretnina (vidi stavak 30. ove presude).
  3. Dana 13. ožujka 2009. Ministarstvo financija – Porezna uprava, Područni ured Rijeka, Ispostava Rijeka, donijelo je rješenje kojim je utvrđeno da je drugi podnositelj obvezan platiti porez na promet nekretnina u iznosu od 22.506,00 kuna (približno 3.000,00 eura), no na temelju članka 11. stavka 9. Zakona o porezu na promet nekretnina bio je oslobođen plaćanja relevantnog poreza u punom iznosu jer je stan služio za rješavanje njegova stambenog pitanja. Rješenje je sadržavalo sljedeće upozorenje:

„[Iznos poreza na promet nekretnina plaćanja kojeg je drugi podnositelj oslobođen] naplatit će se ako su uvjeti utvrđeni u članku 11. stavku 10. Zakona o porezu na promet nekretnina ispunjeni.”

B. Poništenje rješenja o poreznom oslobođenju

  1. Dana 15. srpnja 2009. drugi podnositelj zahtjeva prijavio je prebivalište na drugoj adresi u Rijeci.
  2. Dana 2. veljače 2012. Ministarstvo financija – Porezna uprava, Područni ured Rijeka, Ispostava Rijeka, utvrdilo je da je drugi podnositelj promijenio prebivalište, odnosno da stan nije kupio kako bi riješio svoje stambeno pitanje. Pozivajući se na članak 11. stavak 10. Zakona o porezu na promet nekretnina, poništilo je svoje rješenje od 13. ožujka 2009. i naložilo drugom podnositelju da plati 22.506,00 kuna (približno 3.000,00 eura) poreza na promet nekretnina.
  3. Drugi podnositelj zahtjeva podnio je žalbu protiv navedenog rješenja Ministarstvu financija, Samostalnoj službi za drugostupanjski upravni postupak. Tvrdio je da je u trenutku kupnje stana ispunjavao sve zakonske uvjete za utvrđenje da je oslobođen od plaćanja poreza na promet nekretnina. Nekoliko mjeseci kasnije pogoršalo se zdravstveno stanje njegove majke i odlučio je preseliti se u njezin stan kako bi se brinuo o njoj. Na temelju mjerodavnog zakona, koji je bio na snazi u predmetno vrijeme, promjena njegova prebivališta nije mogla dovesti do gubitka prava na porezno oslobođenje.
  4. Dana 2. travnja 2013. Ministarstvo financija, Samostalna služba za drugostupanjski upravni postupak, odbilo je žalbu drugog podnositelja kao neosnovanu.
  5. Dana 17. svibnja 2013. drugi podnositelj zahtjeva podnio je upravnu tužbu Upravnom sudu u Rijeci.
  6. Dana 31. listopada 2014. Upravni sud u Rijeci odbio je upravnu tužbu drugog podnositelja kao neosnovanu. Smatrao je da se pravo na porezno oslobođenje priznaje samo u slučaju da se relevantna nekretnina koristi za rješavanje stambenih potreba osobe tijekom zakonom propisanog razdoblja od pet godina. Nadalje je smatrao da Zakonom iz 2011. o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet nekretnina (vidi stavak 32. ove presude) nije promijenjena bit sustava poreza na promet nekretnina, već je preciznije uređeno oslobođenje od plaćanja poreza za kupnju prve nekretnine tako što je, inter alia, izrijekom predviđeno ono što je ranije već postojalo u tumačenju mjerodavnih odredbi.
  7. Dana 9. prosinca 2014. drugi podnositelj zahtjeva podnio je ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Ponovio je svoje tvrdnje navodeći, inter alia, da je došlo do povrede njegova prava vlasništva.
  8. Dana 9. srpnja 2015. Ustavni sud odbacio je ustavnu tužbu drugog podnositelja kao očigledno neosnovanu. Ta je odluka punomoćniku drugog podnositelja zahtjeva dostavljena 10. rujna 2015. godine.
  9. U međuvremenu je 2012. godine porezni dug naplaćen od drugog podnositelja zahtjeva.

MJERODAVNI PRAVNI OKVIR I PRAKSA

I. MJERODAVNO ZAKONODAVSTVO

  1. Člankom 5. Općeg poreznog zakona iz 2000. godine (Narodne novine, br. 127/2000, s daljnjim izmjenama i dopunama) bilo je predviđeno da se u predmetima o oporezivanju primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka činjenica na kojima se temelji oporezivanje.
  2. Mjerodavne odredbe Zakona o porezu na promet nekretnina, Narodne novine br. 69/1997, 26/2000, 127/2000 i 153/2002), koje su bile a snazi od 1. siječnja 2003. do 25. veljače 2011., glase:

Članak 9. stavak 1.

„Osnovica [za izračun] poreza na promet nekretnina je tržišna vrijednost [dotične] nekretnine u trenutku nastanka porezne obveze.“ 

Članak 10.

„Porez na promet nekretnina plaća se po stopi od 5%.“

Članak 11.

„Porez na promet nekretnina ne plaćaju: 

...

9. građani koji kupuju prvu nekretninu (stan ili kuću) kojom rješavaju vlastito stambeno pitanje uz uvjet:

9.1. da imaju hrvatsko državljanstvo,

9.2. da prijavljuju prebivalište u mjestu i na adresi gdje se nekretnina (koju kupuju) nalazi,

...

9.5. da građanin te članovi njegove uže obitelji nemaju u vlasništvu drugu nekretninu (stan ili kuću) koja zadovoljava njihove stambene potrebe;

...

10. Porez iz točke 9. ovoga članka plaća se ako se stan ili kuća otuđi u roku od 5 godina od dana nabave nekretnine, odnosno ako Porezna uprava naknadno utvrdi da nisu bili ispunjeni uvjeti za porezno oslobođenje.

...”

Članak 14.

„(1) Porezna obveza nastaje u trenutku sklapanja ugovora … kojim se stječe nekretnina.“

  1. Dana 23. prosinca 2010. hrvatska Vlada je hrvatskom Saboru podnijela Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet nekretnina). Mjerodavni dio prijedloga glasi:

„Članak 7. – U cilju ekspeditivnijeg rješavanja broja prijava poreza na promet nekretnina u kojima se traži priznavanje prava na porezno oslobođenje za kupnju prve nekretnine te nedvojbenog tumačenja u stjecanju tog prava predloženim izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet nekretnina propisuju se odredbe …. [p]reciznije su definirani i slučajevi u kojima se porez na promet nekretnina [za koji se odobrava oslobođenje] naknadno može utvrditi. Takvim pristupom te informatičkom podrškom utjecat će se na nemogućnost stjecanja „duplog“, već jednom iskorištenog prava te će biti omogućeno pravovremeno naknadno utvrđivanje poreza na promet nekretnina … ako Porezna uprava naknadno utvrdi da nisu ispunjeni uvjeti za porezno oslobođenje.“

  1. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet nekretnina donesen je 26. veljače 2011. godine (Narodne novine, br. 22/2011). U mjeri u kojoj je to relevantno za ovaj predmet, u članku 11. izbrisani su stavci 9. i 10., a dodan je članak 11.a, kojim je predviđeno kako slijedi:

„(1) Porez na promet nekretnina ne plaćaju građani koji na temelju sklopljenog ugovora o kupoprodaji stječu prvu nekretninu (stan ili kuću) kojom rješavaju vlastito stambeno pitanje ako su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti: 

(1.1.)  da imaju hrvatsko državljanstvo 

(1.2.)  da građanin i članovi njegove uže obitelji prijave prebivalište i borave u mjestu i na adresi gdje se nekretnina (koju stječe) nalazi,

...

(6) Porez na promet nekretnina iz stavka 1. ovoga članka, kojeg je građanin bio oslobođen, plaća se naknadno ako u roku od 3 godine od dana stjecanja: 

(6.1.)  građanin otuđi ili iznajmi nekretninu …; 

(6.2.)  građanin ili njegov bračni drug odjave prebivalište, ne borave ili prijave promjenu adrese stanovanja; 

(6.3.)  Porezna uprava naknadno utvrdi da nisu ispunjeni uvjeti za porezno oslobođenje. 

...”

  1. Zakonom o porezu na promet nekretnina (Narodne novine br. 115/2016), koji je na snazi od 1. siječnja 2017., ukinuta je mogućnost poreznog oslobođenja građana koji kupuju prvu nekretninu kojom rješavaju vlastito stambeno pitanje.
  2. U Zakonu o prebivalištu i boravištu građana (Narodne novine br. 53/1991), koji je bio na snazi od 8. listopada 1991. do 29. prosinca 2012., prebivalište je bilo definirano kao mjesto u kojem se građanin naselio s namjerom da u njemu stalno živi. Mjerodavna domaća sudska praksa i stav pravnih stručnjaka o toj temi izloženi su u predmetu Žaja protiv Hrvatske (br. 37462/09, stavci 33. – 36., 4. listopada 2016.).

II. MJERODAVNA PRAKSA DOMAĆIH SUDOVA O ZAKONU O POREZU NA PROMET NEKRETNINA KOJI JE BIO NA SNAZI PRIJE ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA IZ 2011.

A. Sudska praksa upravnih sudova

  1. U presudi br. UsI-539/12-7 od 21. kolovoza 2012. Upravni sud u Rijeci smatrao je da tužiteljica, iznajmljivanjem svojeg stana trećoj osobi, isti nije koristila da riješi vlastito stambeno pitanje. Stoga je izgubila pravo na porezno oslobođenje – bez obzira na činjenicu da joj Zakonom o porezu na promet nekretnina (koji je bio na snazi u predmetno vrijeme) nije bilo izrijekom zabranjeno iznajmiti stan i bez obzira na okolnosti koje su dovele do toga da iznajmi stan.
  2. U presudi br. UsI-1515/12-13 od 8. studenoga 2013. Upravni sud u Rijeci smatrao je da je promjenom prebivališta, bez obzira na razloge za tu promjenu, tužiteljica prestala ispunjavati jedan od uvjeta za porezno oslobođenje utvrđenih u članku 11. stavku 9. Zakona o porezu na promet nekretnina.
  3. U presudi br. Usž-1940/15-2 od 4. veljače 2016. Visoki upravni sud Republike Hrvatske smatrao je da građani imaju pravo promijeniti prebivalište kad žele; međutim, s obzirom na to da je zadržavanje istog prebivališta i boravak u kupljenoj nekretnini zakonom predviđen uvjet za oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina, korisnici prava na to oslobođenje obvezni su ispunjavati taj uvjet za vrijeme cijelog zakonom predviđenog razdoblja ili se izlažu riziku od gubitka prava na porezno oslobođenje.

B. Sudska praksa Vrhovnog suda

  1. U presudi br. Uzz 2/12-2 od 7. studenoga 2012., Vrhovni sud smatrao je da na temelju Zakona o porezu na promet nekretnina, koji je bio na snazi prije Zakona o izmjenama i dopunama iz 2011., tužitelj nije ispunio uvjete za oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina jer je već u samom trenutku kupnje stana bilo jasno da ga je kupio, inter alia, u svrhu iznajmljivanja tijekom ljetnih mjeseci.
  2. U presudi br. U-zpz 3/14-5 od 29. listopada 2014., u vezi s naknadnom naplatom poreza na promet nekretnina, Vrhovni sud presudio je kako slijedi:

„Naknadno plaćanje poreza na promet, po logici stvari, pretpostavlja da je porezni obveznik već ostvario oslobođenje od plaćanja ovoga poreza i da su se naknadno utvrdile određene zakonom predviđene okolnosti koje bi dovele do drugačijeg rješenja (odbijanja zahtjeva za oslobođenje od plaćanja ovoga poreza) da su bile poznate nadležnom tijelu u trenutku kad je o zahtjevu odlučivao.

Dakle, činjenice koje bi opravdale donošenje naknadne odluke o plaćanju poreza na promet nekretnina morale su postojati u trenutku nastanka porezne obveze, ali ih porezni obveznik nije prijavio ili ih je porezno tijelo propustilo utvrditi. Iznimku od ovog pravila predstavlja jedini izrijekom propisan slučaj - ako se stan ili kuća otuđi u roku od 5 godina od dana nabave nekretnine.

Stoga, po ocjeni ovog suda i suprotno stajalištu Upravnog suda izraženom u pobijanoj presudi…, za utvrđivanje uvjeta za oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina relevantne su okolnosti koje su postojale u trenutku nastanka porezne obveze, a ne one koje su postojale u vrijeme podnošenja zahtjeva za oslobođenje od plaćanja poreza na promet. U tom smislu ni činjenica da je tužiteljica nakon što je stekla nekretninu (i nakon što je nastala porezna obveza u odnosu na to stjecanje) sklopila brak s osobom koja u vlasništvu ima određene nekretnine, … nema utjecaja na utvrđivanje njene porezne obveze pa tako niti na oslobođenje od te obveze.“

C. Sudska praksa Ustavnog suda

  1. U odluci br. U-III-6439/12 od 9. siječnja 2014. Ustavni sud odbio je ustavnu tužbu koju je podnijela podnositeljica koja je u rujnu 2006. kupila stan, a mjesec dana kasnije sklopila brak s osobom koja ima u vlasništvu nekoliko nekretnina. Porezna tijela i upravni sud odbili su njezin zahtjev za oslobođenje od plaćanja poreza uz obrazloženje da njezin suprug u vlasništvu ima nekoliko nekretnina te da stan koji je ona kupila stoga nije služio za rješavanje njezina stambenog pitanja. Ustavni sud smatrao je da taj zaključak nije proizvoljan.
  2. Odluka Ustavnog suda br. U-III-2426/2010 od 23. svibnja 2014. odnosila se na predmet u kojem su upravna tijela (2007. godine) i upravni sud (2010. godine) smatrali da činjenica da je podnositelj iznajmio svoj stan manje od pet godina nakon kupnje i da je promijenio prebivalište znači da ga nije koristio u svrhu rješavanja vlastitog stambenog pitanja te stoga nije mogao biti oslobođen plaćanja poreza na promet nekretnina. Ustavni sud smatrao je da taj zaključak nije proizvoljan.
  3. Odluka Ustavnog suda br. U-III-1311/2014 od 17. srpnja 2015. odnosila se na predmet u kojem je podnositelj ustavne tužbe promijenio prebivalište manje od pet godina nakon što je kupio stan. Podnositelj ustavne tužbe tvrdio je da su njegova supruga i dijete ostali živjeti u kupljenom stanu, a njegovo preseljenje na drugu adresu na razdoblje od tri i pol godine bilo je privremeno za potrebe posla.

Ustavni sud ukinuo je presudu Upravnog suda u Rijeci i vratio predmet na ponovno odlučivanje smatrajući da je njegovo tumačenje mjerodavnih odredbi Zakona o porezu na promet nekretnina bilo proizvoljno. Mjerodavni dijelovi odluke Ustavnog suda glase:

 „Upravni sud potvrdio je utvrđenja upravnih tijela i njihovo tumačenje članka 11. stavka 10. Zakona o porezu na promet nekretninama da izraz „raspolaganje [nekretninom]“ može značiti „promijeniti prebivalište“. …

Ustavni sud je stava da… tumačenje koje je izrazio Upravni sud, prema kome je dovoljna naknadna promjena prebivališta da se poreznom obvezniku (podnositelju) ne bi odobrilo porezno oslobođenje, ne proizlazi iz mjerodavnih odredbi Zakona o porezu na promet nekretninama.

Stoga Ustavnom sudu ne preostaje drugo nego utvrditi da se način na koji je Upravni sud u konkretnom slučaju tumačio i primijenio mjerodavno porezno pravo ne može nazvati drugačije nego arbitrarnim, zbog čega je … povrijeđeno pravo na pravično suđenje …“

III. DOKUMENTI POREZNE UPRAVE

  1. Vlada je dostavila sljedeće dokumente koje je izdala Porezna uprava:
  2. Dokument pod nazivom Uputa o načinu utvrđivanja prava na oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina temeljem članka 11. točka 9., 11. i 13.Zakona o porezu na promet nekretnina. Mjerodavni dio dokumenta, izdanog 20. siječnja 2003. i namijenjenog područnim uredima Porezne uprave, glasi kako slijedi:

„Ispostave Porezne uprave dužne su voditi posebni Očevidnik o priznatim oslobođenjima od plaćanja poreza na promet nekretnina temeljem članka 11. točka 9., 11. i 13. Zakona o porezu na promet nekretnina... U Očevidniku se iskazuju podaci o kupcu i prodavatelju [dotične] nekretnine, nadnevak zaključivanja ugovora, te broj i nadnevak izdavanja rješenja. Nadnevak zaključivanja ugovora iskazuje se radi nadzora da li je prošao rok od pet godina u kojem se naplaćuje porez na promet nekretnina ako prestanu postojati uvjeti zbog kojih je priznato porezno oslobođenje. Ako kupac nekretnine otuđi nekretninu u roku od pet godina od dana kupnje …, a bilo mu je priznato oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina, ispostava Porezne uprave naplatiti će utvrđeni porez na promet nekretnina kojeg je kupac bio oslobođen.“

  1. U petom izdanju brošure pod nazivom Oporezivanje prometa nekretnina, izdanom 2006. godine, u mjeri u kojoj je to relevantno za ovaj predmet, navedeno je da će se iznos koji je uračunat u porez na promet nekretnina (ali je podložan oslobođenju) naknadno naplatiti u slučaju otuđenja kuće ili stana manje od pet godina nakon kupnje ili ako Porezna uprava naknadno utvrdi da uvjeti za porezno oslobođenje nisu bili ispunjeni.
  2. Dokumenti pod nazivom Porezni priručnik za građane, izdani 2007., 2008. i 2009. godine, u mjeri u kojoj je to relevantno za ovaj predmet, sadržavali su iste informacije kao i gore navedena brošura.

PRAVO

I. SPAJANJE ZAHTJEVA

  1. Uzimajući u obzir sličan predmet spora podnesenih zahtjeva, Sud smatra prikladnim ispitati ih zajedno u jednoj presudi.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA BR. 1 UZ KONVENCIJU

  1. Podnositelji zahtjeva prigovorili su da su domaća tijela, naloživši im da plate porez na promet nekretnina, povrijedila njihovo pravo na mirno uživanje njihova vlasništva kako je predviđeno člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, koji glasi kako slijedi:

„Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava. 

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.“

A. Dopuštenost

  1. Sud primjećuje da ovaj prigovor nije ni očigledno neosnovan ni nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi navedenoj u članku 35. Konvencije. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Podnositelji zahtjeva

  1. Podnositelji zahtjeva smatrali su da je način na koji su domaća tijela protumačila i primijenila članak 11. stavak 10. Zakona o porezu na promet nekretnina u odnosu na njihove predmete bio proizvoljan i u suprotnosti s načelom pravne sigurnosti. Zakonom koji je tada bio na snazi kupcima prve nekretnine nije bilo zabranjeno mijenjati prebivalište manje od pet godina nakon kupnje te nekretnine; samo im je bilo zabranjeno da je otuđe – odnosno da je prodaju ili da na neki drugi način vlasništvo nad njom prenesu na treću osobu.
  2. Tvrdili su da su stanove kupili u svrhu rješavanja svojeg stambenog pitanja. Prvi podnositelj zahtjeva naveo je da se u drugi stan preselio tek nakon proteka više od dvije godine, nakon sklapanja braka. Drugi podnositelj zahtjeva tvrdio je da su, iako je nakon nekog vremena od kupnje stana promijenio prebivalište kako bi se mogao brinuti o bolesnoj majci, njegova supruga i dvoje djece ostali živjeti u kupljenom stanu.
  3. Podnositelji zahtjeva nadalje su tvrdili da su u trenutku kupnje stanova i donošenja rješenja o oslobođenju od plaćanja poreza ispunjavali sve uvjete za porezno oslobođenje i da je jedino to razmatranje relevantno. U tom pogledu prvi podnositelj pozvao se na presudu Vrhovnog suda br. Uzpz 3/14-5 od 29. listopada 2014. (vidi stavak 38. ove presude).
  4. Prvi podnositelj zahtjeva naveo je da je iznos koji je država od njega naplatila za njega predstavljao značajan novčani iznos.

(b) Vlada

  1. Vlada je tvrdila da je svrha poreznog oslobođenja na temelju članka 11. stavka 9. Zakona o porezu na promet nekretnina potaknuti i olakšati nastojanja građana da kupnjom prve nekretnine riješe svoje stambeno pitanje. Cilj članka 11. stavka 10. Zakona o porezu na promet nekretnina bio je spriječiti zlouporabu sustava poreznog oslobođenja provjerom jesu li građani koji su kupili prvu nekretninu doista tu nekretninu kupili radi rješavanja stambenog pitanja. Zakonom o izmjenama i dopunama iz 2011. izričito je propisano ono što je već postojalo u praksi.
  2. Vlada je istaknula da su u relevantnom razdoblju svi porezni službenici postupali na temelju upute koju je Porezna uprava izdala 2003. godine (vidi stavak 44. ove presude). Naime, porezni službenici povremeno bi provjeravali jesu li tijekom cijelog zakonom propisanog razdoblja ispunjeni uvjeti za oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina, odnosno jesu li građani otuđili nekretnine ili promijenili prebivalište.
  3. Prema mišljenju Vlade, svatko tko bi se iselio iz kupljene nekretnine i promijenio prebivalište prije isteka roka od pet godina nakon kupnje te nekretnine znao bi da će to dovesti do gubitka prava na porezno oslobođenje.
  4. Konkretno, tijekom relevantnog razdoblja Porezna uprava izdala je brošure i priručnike za građane u kojima su izložena njihova prava i obveze u pogledu oporezivanja (vidi stavke 45. – 46. ove presude). Građani su mogli i slobodno telefonski kontaktirati Poreznu upravu i raspitati se o svojim poreznim obvezama. Nadalje, rješenja kojima su podnositelji zahtjeva oslobođeni od plaćanja poreza na promet nekretnina sadržavala su upozorenje da se porez može naknadno naplatiti (vidi stavke 7. i 19. ove presude).
  5. S tim u vezi, Vlada je tvrdila da je praksa upravnih tijela i upravnih sudova bila jasna i dosljedna; uvjeti za priznanje prava na porezno oslobođenje na temelju članka 11. stavka 9. Zakona o porezu na promet nekretnina morali su biti i dalje ispunjeni tijekom cijelog petogodišnjeg razdoblja nakon kupnje nekretnine.
  6. Vlada je na kraju tvrdila da presuda Vrhovnog suda br. U-zpz 3/14-5 od 29. listopada 2014. nije primjenjiva na predmet podnositelja zahtjeva jer se odnosi na pitanje trebaju li domaća tijela, kad priznaju pravo na oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina, uzeti u obzir samo okolnosti koje su postojale u trenutku nastanka porezne obveze ili i one okolnosti koje su nastale naknadno do trenutka podnošenja zahtjeva za oslobođenje od plaćanja poreza (vidi stavak 38. ove presude). Nasuprot tome, u trenutku podnošenja zahtjeva za oslobođenje od plaćanja poreza podnositelji zahtjeva imali su prijavljeno prebivalište na adresama kupljenih nekretnina te su stoga ispunjavali taj konkretan zakonski uvjet za porezno oslobođenje. Međutim, kako se naknadno pokazalo, predmetne nekretnine nisu kupili radi rješavanja stambenog pitanja, jer su se manje od pet godina nakon kupnje stanova preselili na drugu adresu. Drugi podnositelj očito nikada nije namjeravao koristiti kupljeni stan za rješavanje stambenog pitanja jer je promijenio adresu samo šest mjeseci kasnije, a njegova supruga i djeca nikada ondje nisu prijavili prebivalište. Vlada je dostavila dokaz koji potkrepljuje njezinu potonju tvrdnju.

2. Ocjena Suda

(a) Je li došlo do miješanja u pravo vlasništva podnositelja zahtjeva

  1. Sud smatra da je rješenje domaćih tijela kojim je podnositeljima zahtjeva naloženo platiti određeni novčani iznos poreza na promet nekretnina predstavljalo miješanje u njihovo pravo vlasništva zajamčeno člankom 1. Protokola br. 1, pri čemu se podrazumijeva da se to miješanje treba ispitati sa stajališta pravila iz drugog stavka članka 1. Protokola br. 1, prema kojem države imaju pravo primjenjivati zakone koje smatraju potrebnima za osiguranje plaćanja poreza (vidi Burden protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 13378/05, stavak 59., ECHR 2008; Špaček, s.r.o., protiv Češke Republike, br. 26449/95, stavci 39. i 41., 9. studenoga 1999.; i Gasus Dosier- und Fördertechnik GmbH protiv Nizozemske, 23. veljače 1995., stavak 59., Serija A br. 306).
  2. Preostaje razmotriti je li miješanje bilo zakonito i u skladu s načelom razmjernosti sadržanim u toj odredbi (vidi Khodorkovskiy i Lebedev protiv Rusije, br. 11082/06 i 13772/05, stavci 869. – 870., 25. srpnja 2013.), uzimajući u obzir široku slobodu procjene koju države uživaju u sferi poreza (vidi „Bulves” AD protiv Bugarske, br. 3991/03, stavak 63., 22. siječnja 2009., i gore navedeni predmet Gasus Dosier- und Fördertechnik GmbH, stavak 60.).

(b) Je li miješanje bilo zakonito

  1. Kada je riječ o „zakonu”, članak 1. Protokola br. 1 aludira na isti pojam na koji Konvencija upućuje drugdje pri korištenju tog izraza, pojam koji obuhvaća i zakone i sudsku praksu te podrazumijeva kvalitativne pretpostavke (osobito dostupnost i predvidljivost) (vidi gore navedeni predmet Špaček, s.r.o., stavak 54., i Cantoni protiv Francuske, 15. studenoga 1996., stavak 29., Izvješća o presudama i odlukama 1996-V).
  2. Sud je u svojoj sudskoj praksi potvrdio da, bez obzira na to koliko je jasno napisana pravna odredba, u svakom pravnom sustavu postoji neizbježan element sudskog tumačenja. Uvijek će postojati potreba za razjašnjenjem spornih pitanja i prilagodbom promjenjivim okolnostima. Ipak, iako se pravna sigurnost preporučuje, može dovesti do prekomjerne strogosti, a zakon mora držati korak s promjenjivim okolnostima. Sukladno tome, mnogi zakoni neizbježno sadržavaju izraze koji su, u manjoj ili većoj mjeri, neodređeni, a čije tumačenje i primjena ovise o praksi (vidi OAO Neftyanaya Kompaniya Yukos protiv Rusije, br. 14902/04, stavak 568., 20. rujna 2011.). Uloga presuđivanja dodijeljena je sudovima upravo kako bi uklonili sve preostale nedoumice u pogledu tumačenja (vidi gore navedeni predmet Cantoni, stavak 29.).
  3. Nadalje, u mjeri u kojoj je riječ o sferi poreza, dobro utvrđeno stajalište Suda je da se državama mora priznati određeni stupanj dodatnog poštovanja i slobode pri izvršavanju njihovih fiskalnih funkcija u smislu testa zakonitosti (vidi National & Provincial Building Society, Leeds Permanent Building Society i Yorkshire Building Society protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 23. listopada 1997., stavci 75. – 83., Izvješća o presudama i odlukama 1997– VII, i gore navedeni predmet OAO Neftyanaya Kompaniya Yukos, stavak 559.).
  4. U ovom su predmetu porezna tijela prvotno oslobodila podnositelje zahtjeva plaćanja poreza na promet nekretnina utvrdivši da za to ispunjavaju zakonske uvjete (vidi stavke 7. i 19. ove presude). Nekoliko godina kasnije poništila su svoja rješenja i naložila podnositeljima zahtjeva da plate relevantne iznose poreza na promet nekretnina smatrajući da je promjena prebivališta manje od pet godina nakon kupnje nekretnine dovela do gubitka njihova prava na porezno oslobođenje na temelju članka 11. stavka 10. Zakona o porezu na promet nekretnina (vidi stavke 9. i 21. ove presude).
  5. Sud primjećuje da u vrijeme kupnje njihovih stanova 2007. i 2008. godine (vidi stavke 5. i 17. ove presude) i promjene prebivališta 2009. godine (vidi stavke 8. i 20. ove presude), primarnim zakonodavstvom koje je bilo na snazi, osobi nije bilo izrijekom zabranjeno promijeniti prebivalište (vidi stavak 30. ove presude). Izričita zabrana promjene prebivališta dodana je u Zakon o porezu na promet nekretnina 2011. godine (vidi stavak 32. ove presude) i nesporno je da odredba iz 2011. godine nije bila primjenjiva na predmet podnositelja zahtjeva.
  6. Ni u brošurama i priručnicima objavljenima u razdoblju od 2006. do 2009. godine nije se izričito upozoravalo na promjenu prebivališta (vidi stavke 45. – 46. ove presude). Domaće presude na koje se poziva Vlada donesene su nekoliko godina nakon što su podnositelji zahtjeva promijenili prebivalište i stoga im nisu mogle poslužiti kao smjernice (vidi stavke 35. – 38. ove presude). Nema dokaza da su rješenja upravnih tijela donesena u sličnim predmetima (vidi stavak 41. ove presude) bila objavljena i stoga dostupna podnositeljima zahtjeva.
  7. Međutim, Sud primjećuje da je predmetno porezno oslobođenje bilo namijenjeno u korist osobama koje žele riješiti svoje stambeno pitanje kupnjom prve nekretnine (vidi stavak 54. ove presude).
  8. S tim u vezi primjećuje da se miješanje u prava podnositelja zahtjeva temeljilo na članku 11. stavcima 9. i 10. Zakona o porezu na promet nekretnina, kojim je poreznim tijelima omogućeno da provjeravaju jesu li građani kojima je priznato pravo na porezno oslobođenje doista kupili nekretninu radi rješavanja svojeg stambenog pitanja te da od njih naplate porez na promet nekretnina ako se utvrdi da nisu.
  9. To je jasno naznačeno ne samo člankom 11. stavkom 9. Zakona o porezu na promet nekretnina (kojim je propisano da se pravo na porezno oslobođenje priznaje samo osobama koje kupuju nekretninu kojom rješavaju vlastito stambeno pitanje i koje, inter alia, prijavljuju prebivalište na adresi gdje se nekretnina koju kupuju nalazi) već i člankom 11. stavkom 10. istog zakona (kojim je bila predviđena mogućnost naknadne naplate poreza na promet nekretnina u odnosu na koji je priznato pravo na oslobođenje ako se utvrdi da nisu bili ispunjeni uvjeti za porezno oslobođenje) (vidi stavak 30. ove presude).
  10. Dostupna domaća sudska praksa pokazuje da su domaća tijela dosljedno koristila ovlasti za poništavanje rješenja kojim se priznaje pravo na porezno oslobođenje i za nalaganje plaćanja poreza na promet nekretnina u situacijama u kojima je utvrđeno da građani koji su iskoristili pravo na oslobođenje kupljenu nekretninu nisu koristili za potrebe smještaja. U brojnim odlukama upravni sudovi, Vrhovni sud i Ustavni sud smatrali su da činjenica da je građanin iselio iz stana manje od pet godina nakon što ga je kupio te promijenio prebivalište i/ili iznajmio stan trećim osobama ukazuje na to da građanin nije koristio kupljenu nekretninu u svrhu rješavanja svojeg stambenog pitanja (vidi stavke 35. – 38. i 40. – 41. ove presude). Iako su potonje dosljedne odluke donesene kasnijeg datuma od situacije podnositelja zahtjeva (vidi stavak 67. ove presude), one pokazuju da se zakon mogao razumno tumačiti na konkretan način na koji je tumačen (vidi stavak 63. ove presude).
  11. U ovom predmetu je sam prvi podnositelj priznao da se otprilike dvije godine nakon kupnje stana iselio i zasnovao obiteljski život u drugom stanu u vlasništvu svoje supruge (vidi stavak 51. ove presude). Iako je drugi podnositelj tvrdio da su njegova supruga i djeca ostali živjeti u kupljenom stanu (vidi stavak 51. ove presude), Vlada je dostavila dokaz da nikada ondje nisu prijavili prebivalište (vidi stavak 59. ove presude). Podnositelji zahtjeva nikada nisu tvrdili da je njihovo preseljenje na drugu adresu bilo privremeno i da su se namjeravali vratiti u kupljene stanove. S tim u vezi, Sud prima na znanje definiciju „prebivališta” i relevantnu domaću sudsku praksu te stav pravnih stručnjaka o toj temi iz stavka 34. ove presude. Predmete podnositelja zahtjeva stoga se mora razlikovati od činjenično posebne situacije do koje je došlo u odluci Ustavnog suda od 17. srpnja 2015. (vidi stavak 42. ove presude).
  12. Sud nadalje primjećuje da su podnositelji zahtjeva imali mogućnost u potpunosti braniti svoje interese i iznijeti sve potrebne dokaze i tvrdnje koje su ispitala domaća tijela, među ostalim i Ustavni sud, koji nije utvrdio da su zaključci upravnih tijela i Upravnog suda bili proizvoljni (vidi stavke 15. i 27 ove presude). S tim u vezi, Sud ponavlja da je prvenstveno na nacionalnim vlastima, posebice sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo i utvrđuju činjenice predmeta (vidi Streletz, Kessler i Krenz protiv Njemačke [VV], br. 34044/96 i dva druga zahtjeva, stavak 49., ECHR 2001-II).
  13. Na temelju gore navedenog, Sud zaključuje da je u ovom predmetu postojala dovoljno jasna pravna osnova za poništavanje rješenja kojima je podnositeljima zahtjeva priznato pravo na porezno oslobođenje i naloženo platiti porez na promet nekretnina. Te odluke nisu bile proizvoljne i podnositeljima zahtjeva bile su primjereno predvidljive.

(c) Je li miješanje težilo legitimnom cilju

  1. Sud smatra da su rješenja domaćih tijela težila cilju koji je bio u općem interesu – odnosno cilju osiguranja plaćanja poreza, kako je predviđeno zakonodavstvom, u području u kojem država ima široku slobodu procjene (vidi gore navedeni predmet OAO Neftyanaya Kompaniya Yukos, stavak 606.).

(d) Je li miješanje bilo razmjerno legitimnom cilju kojemu je težilo

  1. Sud je uvjeren da je, podložno njegovim utvrđenjima u pogledu zakonitosti rješenja koja su donijela domaća tijela, nalaganje podnositeljima zahtjeva da plate porez na promet nekretnina predstavljalo razmjernu mjeru koja je poduzeta radi ostvarivanja legitimnog cilja osiguranja plaćanja poreza.
  2. Porezna stopa iznosila je 5 % tržišne vrijednosti kupljene nekretnine (vidi stavak 30 ove presude). Stoga nije bila osobito visoka (usporedi nasuprot tome predmet N.K.M. protiv Mađarske, br. 66529/11, stavci 66. – 76., 14. svibnja 2013., u kojem je podnositeljica zahtjeva prigovorila oporezivanju otpremnine po stopi od 52 %, i vidi, mutatis mutandis, Cacciato protiv Italije (odl.), br. 60633/16, 16. siječnja 2018., u kojem je oporezivanje naknade dosuđene za izvlaštenje zemljišta po stopi od 20 % bilo u okviru slobode procjene vlasti i njime nije u suštini poništena dosuđena naknada niti je uzrokovalo nepotrebne financijske poteškoće podnositelju zahtjeva).
  3. Nadalje, rješenjima od 28. ožujka 2007. i 13. ožujka 2009. podnositelji zahtjeva obaviješteni su o novčanom iznosu poreza koji će morati platiti ako prestanu ispunjavati uvjete za porezno oslobođenje (vidi stavke 7. i 19 .ove presude).
  4. Konačno, prema mišljenju Suda, plaćanje poreza nije dovoljno ozbiljno utjecalo na financijsku situaciju podnositelja zahtjeva da bi se smatralo da im je tom mjerom kao takvom nametnut individualan i nerazmjeran teret (usporedi Dukmedjian protiv Francuske, br. 60495/00, stavci 55. – 59., 31. siječnja 2006., i gore navedeni predmet OAO Neftyanaya Kompaniya Yukos, stavak 606.).

(e) Zaključak

  1. Uzimajući u obzir gore navedena razmatranja i široku slobodu procjene koju država uživa u sferi poreza, Sud smatra da su rješenja kojima je podnositeljima zahtjeva naloženo platiti porez na promet nekretnina bila zakonita i nisu predstavljala nerazmjeran teret za podnositelje.
  2. Stoga u ovom predmetu nije došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

 

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. odlučuje spojiti zahtjeve;
  2. utvrđuje da su zahtjevi dopušteni;
  3. presuđuje da nije došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju;

 

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 19. svibnja 2022. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

            Liv Tigerstedt 

Marko Bošnjak

         Zamjenica tajnice

Predsjednik

© 2022 Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava 

Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava provjerio je točnost prijevoda, te proveo lekturu i pravnu redakturu istoga

_____________________________

 Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

FIRST SECTION

CASE OF BEŽANIĆ AND BAŠKARAD v. CROATIA

(Applications nos. 16140/15 and 13322/16)

JUDGMENT

Art 1 P1 • Secure the payment of taxes • Lawful and proportionate domestic court decisions ordering applicants to pay real estate transfer tax • Wide margin of appreciation in the tax sphere not overstepped

STRASBOURG

19 May 2022

FINAL

05/09/2022

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Bežanić and Baškarad v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

 Marko Bošnjak, President,
 Péter Paczolay,
 Krzysztof Wojtyczek,
 Alena Poláčková,
 Erik Wennerström,
 Raffaele Sabato,
 Davor Derenčinović, judges,
and Liv Tigerstedt, Deputy Section Registrar,

Having regard to:

the applications (nos. 16140/15 and 13322/16) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by two Croatian nationals, Mr Aleksandar Bežanić (“the first applicant”) and Mr Stipica Baškarad (“the second applicant”), on 27 March 2015 and 4 March 2016 respectively;

the decision to give notice to the Croatian Government (“the Government”) of the complaint concerning Article 1 of Protocol No. 1 and to declare inadmissible the remainder of the applications;

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 26 April 2022,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1.  The present case concerns the applicants’ complaint that the domestic authorities’ decisions ordering them to pay real estate transfer tax had been in breach of their right to the peaceful enjoyment of their possessions, as guaranteed by Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

THE FACTS

2.  The applicants were born in 1973 and 1966 respectively and live in Rijeka. The first applicant was represented by Mr D. Beljan and the second applicant by Ms N. Mijolović, both lawyers practising in Rijeka.

3.  The Government were represented by their Agent, Ms S. Stažnik.

4.  The facts of the case may be summarised as follows.

  1. BEŽANIĆ V. CROATIA, APPLICATION NO. 16140/15
    1. Proceedings concerning the first applicant’s request for tax exemption

5.  On 26 January 2007 the first applicant purchased a flat in Rijeka. On 15 March 2007 he registered as his domicile (prebivalište) the address of his new flat.

6.  On 20 March 2007 the first applicant lodged a request for tax exemption with the tax authorities. He relied on section 11(9) of the Real Estate Transfer Tax Act, which provided for the possibility of tax exemption for citizens who were making their first real estate purchase as a means of resolving their housing needs (see paragraph 30 below).

7.  On 28 March 2007 the Rijeka Tax Office (Ministarstvo financija – Porezna uprava, Područni ured Rijeka, Ispostava Rijeka) delivered a decision finding that the first applicant was liable to pay real estate transfer tax in the amount of 28,192.32 Croatian kuna (HRK – approximately 3,760 euros (EUR)), but under section 11(9) of the Real Estate Transfer Tax Act he was exempt from paying HRK 23,437.63 (approximately EUR 3,125) out of that amount because the flat served to resolve his housing needs. It accordingly ordered him to pay the difference between the two amounts. The decision contained the following warning:

“[The amount of real estate transfer tax that the first applicant was exempted from paying] shall be collected if the conditions set out in section 11(10) of the Real Estate Transfer Tax Act are met.”

  1. Annulling the decision concerning tax exemption

8.  On 18 December 2009 the first applicant registered as his domicile a different address in Rijeka.

9.  On 8 September 2010 the Rijeka Tax Office found that the first applicant had changed his domicile – that is to say, he no longer lived in the flat that he had purchased in order to resolve his housing needs. Citing section 11(10) of the Real Estate Transfer Tax Act, it annulled its decision of 28 March 2007 and ordered the first applicant to pay HRK 23,437.63 (approximately EUR 3,125) in real estate transfer tax.

10.  The first applicant appealed against the above decision to the Finance Ministry (Ministarstvo Financija, Samostalna služba za drugostupanjski upravni postupak). He contended that under section 11(10) of the Real Estate Transfer Tax Act citizens lost the right to an exemption from paying real estate transfer tax only in the event that they sold or otherwise disposed of the real estate in question less than five years after acquiring it, or if the Tax Administration of the Finance Ministry (Ministarstvo financija, Porezna uprava – “the Tax Administration”) subsequently found that the conditions for tax exemption had not been complied with. That provision never stipulated that changing one’s domicile would annul the right to a tax exemption.

The first applicant furthermore contended that he had registered as his domicile the address of the above-mentioned purchased flat at the time of its purchase and had remained living there for more than two years. In June 2009 he had married and had moved to his wife’s flat. However, by doing so, he had not done anything that would prompt his losing the tax exemption under section 11(10) of the Real Estate Transfer Tax Act.

11.  On 15 April 2013 the Finance Ministry dismissed the first applicant’s appeal as unfounded.

12.  On 24 May 2013 the first applicant brought an administrative action before the Rijeka Administrative Court (Upravni sud u Rijeci).

13.  On 30 September 2014 the Rijeka Administrative Court dismissed the first applicant’s administrative action as unfounded. It held that, since the first applicant had changed his domicile less than five years after acquiring the flat and had no longer used the flat for the purpose of resolving his housing needs, he had ceased to comply with the statutory conditions for the tax exemption.

14.  On 29 October 2014 the first applicant lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske), arguing, inter alia, that there had been a violation of his property rights.

15.  On 17 December 2014 the Constitutional Court dismissed the first applicant’s constitutional complaint as manifestly ill-founded. That decision was served on the first applicant’s representative on 28 January 2015.

16.  Meanwhile, in 2011, the sum of HRK 23,617.43 (approximately EUR 3,150) was collected from the first applicant by way of enforcement (the amount of HRK 23,437.63 (approximately EUR 3,125) in tax debt, plus HRK 179.80 (approximately EUR 25) in statutory interest on that amount).

  1. BAŠKARAD V. CROATIA, APPLICATION NO. 13322/16
    1. Proceedings concerning the second applicant’s request for tax exemption

17.  On 29 December 2008 the second applicant purchased a flat in Rijeka. On 23 January 2009 he registered as his domicile the address of that flat.

18.  On the same day the second applicant lodged a request with the tax authorities for him to be declared exempt from paying real estate transfer tax. He relied on section 11(9) of the Real Estate Transfer Tax Act (see paragraph 30 below).

19.  On 13 March 2009 the Rijeka Tax Office delivered a decision that found that the second applicant was liable to pay real estate transfer tax in the amount of HRK 22,506 (approximately EUR 3,000), but that under section 11(9) of the Real Estate Transfer Tax Act he was exempt from paying the relevant tax in the full amount because the flat served to resolve his housing needs. The decision contained the following warning:

“[The amount in real estate transfer tax that the second applicant was exempted from paying] shall be collected if the conditions set out in section 11(10) of the Real Estate Transfer Tax Act are met.”

  1. Annulling the decision concerning tax exemption

20.  On 15 July 2009 the second applicant registered as his domicile a different address in Rijeka.

21.  On 2 February 2012 the Rijeka Tax Office found that the second applicant had changed his domicile – that is to say, he had not purchased the flat for the purpose of resolving his housing needs. Citing section 11(10) of the Real Estate Transfer Tax Act, it annulled its decision of 13 March 2009 and ordered the second applicant to pay HRK 22,506 (approximately EUR 3,000) in real estate transfer tax.

22.  The second applicant appealed to the Finance Ministry against the above decision. He contended that at the time of his purchasing the flat he had met all the statutory conditions for being declared exempt from paying real estate transfer tax. Several months later his mother’s health condition had deteriorated, and he had decided to move to her flat in order to take care of her. Under the relevant law, as in force at the time in question, his changing his domicile could not have prompted losing his right to exemption.

23.  On 2 April 2013 the Finance Ministry dismissed the second applicant’s appeal as unfounded.

24.  On 17 May 2013 the second applicant brought an administrative action before the Rijeka Administrative Court.

25.  On 31 October 2014 the Rijeka Administrative Court dismissed the second applicant’s administrative action as unfounded. It held that tax exemption was only granted in the event of the relevant real estate being used to resolve one’s housing needs throughout the statutory five-year period. It further held that the 2011 Amendments to the Real Estate Transfer Tax Act (see paragraph 32 below) had not changed the essence of the real estate transfer tax scheme, but had regulated more precisely tax exemption for firsttime purchases of real estate by, inter alia, expressly providing what had earlier already existed in the interpretation of the relevant provisions.

26.  On 9 December 2014 the second applicant lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court. He reiterated his arguments, alleging, inter alia, that there had been a violation of his property rights.

27.  On 9 July 2015 the Constitutional Court dismissed the second applicant’s constitutional complaint as manifestly ill-founded. That decision was served on the second applicant’s representative on 10 September 2015.

28.  Meanwhile, in 2012 the tax debt was collected from the second applicant.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK AND PRACTICE

  1. RELEVANT LEGISLATION

29.  Section 5 of the 2000 General Tax Act (Opći porezni zakon, Official Gazette nos. 127/2000, with further amendments) provided that the law to be applied in respect of taxation-related cases was the law that was in force at the moment that the circumstances serving as the basis for taxation arose.

30.  The relevant provisions of the Real Estate Transfer Tax Act (Zakon o porezu na promet nekretnina, Official Gazette nos. 69/1997, 26/2000, 127/2000 and 153/2002), as in force from 1 January 2003 until 25 February 2011, read as follows:

Section 9(1)

“The basis [osnovica] for [the calculation of] real estate transfer tax is the market value of the real estate [in question] at the moment that it is acquired.”

Section 10

“The real estate transfer tax rate is 5%.”

Section 11

“Real estate transfer tax shall not be paid by:

...

(9)  citizens who are making their first purchase of real estate (a flat or a house) in order to resolve their housing needs, provided that:

(9.1)  they have Croatian citizenship;

(9.2.)  they are registering as their domicile [da prijavljuju prebivalište] ... the address at which the real estate (that they are purchasing) is located;

...

(9.5.)  the citizen and his or her family members do not own other real estate (a flat or a house) that meets their housing needs ...;

...

(10)  The tax referred to in paragraph 9 of this section shall be collected if the flat or house is disposed of less than five years after its acquisition, or if the Tax Administration subsequently finds that the conditions for tax exemption had not been complied with [nisu bili ispunjeni].

...”

Section 14

“A tax obligation arises ... at the moment of the conclusion of the agreement ... by which a piece of real estate is acquired.”

31.  On 23 December 2010 the Croatian Government submitted to the Croatian Parliament (Hrvatski sabor) a draft proposal for amendments to the Real Estate Transfer Tax Act (Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet nekretnina). The relevant part of the draft proposal reads:

“Section 7 – In order to facilitate the processing of applications for tax exemption in respect of first-time purchases of real estate, and to determine the right to tax exemption in a uniform manner, the proposed amendments [would insert] provisions ... [m]ore precisely defining the circumstances under which real estate transfer tax [for which an exemption is granted] could subsequently be collected. Such an approach, with IT support, will have an impact on the ability to eliminate the possibility of the right to tax exemption being used twice, and will enable the timely subsequent collection of the real estate transfer tax ... in the event that the Tax Administration subsequently finds that the conditions for the exemption were not complied with.”

32.  Amendments to the Real Estate Transfer Tax Act were introduced on 26 February 2011 (Official Gazette no. 22/2011). In so far as relevant to the case at issue, sections 11(9) and 11(10) were deleted, and section 11.a was introduced, which provided as follows:

“(1)  Real estate transfer tax shall not be paid by citizens who, on the basis of the purchase agreement, are acquiring their first piece of real estate (a flat or a house) in order to resolve their housing needs, provided that the following conditions are cumulatively met:

(1.1.)  they have Croatian citizenship;

(1.2)  the citizen [in question] and the members of his or her family register as their domicile [prijave prebivalište] and live at [borave] ... the address where the real estate (that the citizen is acquiring) is located;

...

(6)  The real estate transfer tax referred to in paragraph 1 of this section, which the citizen was exempted from paying, shall be paid subsequently if less than three years after acquiring the real estate:

(6.1.)  the citizen disposes of or rents out his or her real estate ...;

(6.2.)  the citizen or his or her spouse deregister their domicile or do not live there, or change the address at which they live;

(6.3.)  the Tax Administration subsequently finds that the conditions for tax exemption were not met [da nisu ispunjeni].”

...”

33.  The Real Estate Transfer Tax Act (Zakon o porezu na promet nekretnina, Official Gazette no. 115/2016), as in force from 1 January 2017, cancelled the possibility of tax exemption for citizens who were making their first real estate purchase as a means of resolving their housing needs.

34.  The Domicile and Residence of Citizens Act (Zakon o prebivalištu i boravištu građana, Official Gazette no. 53/1991), which was in force between 8 October 1991 and 29 December 2012, defined a citizen’s domicile (prebivalište) as the place where he or she settled with the intention of permanently living there. The relevant domestic case-law and the position of legal scholars on the topic are set out in the case of Žaja v. Croatia (no. 37462/09, §§ 33-36, 4 October 2016).

  1. RELEVANT DOMESTIC COURTS’ PRACTICE CONCERNING THE REAL ESTATE TRANSFER TAX ACT AS IN FORCE BEFORE THE 2011 AMENDMENTS
    1. Administrative courts’ case-law

35.  In judgment no. UsI-539/12-7 of 21 August 2012, the Rijeka Administrative Court held that, by renting out her flat to a third person, the complainant had not used it to resolve her housing needs. She had therefore lost her tax exemption – regardless of the fact that the Real Estate Transfer Tax Act (as in force at the time in question) had not expressly prohibited her renting out the flat, and regardless of the circumstances that had led to her renting out the flat.

36.  In judgment no. UsI-1515/12-13 of 8 November 2013, the Rijeka Administrative Court held that by changing her domicile – regardless of the reasons for doing so – the complainant had ceased to comply with one of the conditions for tax exemption set out under section 11(9) of the Real Estate Transfer Tax Act.

37.  In judgment no. Usž-1940/15-2 of 4 February 2016, the High Administrative Court (Visoki upravni sud Republike Hrvatske) held that citizens had the right to change their domicile as they wished; however, given that maintaining the same domicile and living in the purchased real estate was a condition provided by law for exemption from paying real estate purchase tax, beneficiaries of such exemption were obliged to comply with that condition for the entire period provided by law, or risk losing their tax exemption.

  1. Supreme Court’s case-law

38.  In judgment no. Uzz 2/12-2 of 7 November 2012, the Supreme Court held that under the Real Estate Transfer Tax Act, as in force before the 2011 Amendments, the complainant had not met the conditions for exemption from paying real estate transfer tax because at the very moment of his purchasing the flat it had already been evident that he had bought it for, inter alia, the purpose of renting it out during the summer months.

39.  In judgment no. U-zpz 3/14-5 of 29 October 2014, concerning subsequently collecting the real estate transfer tax, the Supreme Court held as follows:

“[The act of] subsequently collecting the transfer tax, by the nature of things, presupposes that a person was already exempt from paying it, but that subsequently, circumstances stipulated by law were uncovered that would have led to a refusal of the request [to be exempted from paying the tax], had the relevant authority been aware of them when deciding on that request.

Therefore, the circumstances leading to the subsequent collecting of real estate transfer tax must have existed at the moment when the tax obligation arose, but either the person failed to report them, or the tax authority failed to establish them. The exception to this rule is the only expressly regulated circumstance – if the flat or house is disposed of less than five years after the acquisition of the real estate.

Accordingly, in this court’s view, and contrary to the administrative court’s view ... the relevant circumstances on the basis of which one could be exempted from paying taxes are those that existed at the moment the tax obligation arose, and not those that existed at the moment that a request was lodged for exemption from the payment of real estate transfer tax. Hence, the fact that the applicant – after acquiring her flat (and therefore after her tax obligation in that regard arose) – married a person who owned several pieces of real estate ... was of no influence on either the determination of her tax obligation or her exemption from paying the tax.”             

  1. Constitutional Court’s case-law

40.  In its decision no. U-III-6439/12 of 9 January 2014 the Constitutional Court dismissed a constitutional complaint lodged by a complainant, who had purchased a flat in September 2006 and a month later had married a person who owned several pieces of real estate. The administrative tax authorities and the administrative court dismissed her request for tax exemption on the grounds that her husband owned several pieces of real estate and that the flat that she had purchased had not therefore served to resolve her housing needs. The Constitutional Court deemed such a conclusion not arbitrary.

41.  Constitutional Court’s decision no. U-III-2426/2010 of 23 May 2014 concerned a case in which the administrative authorities (in 2007) and the administrative court (in 2010) held that the fact that the complainant had rented out his flat less than five years after purchasing it and changed his domicile, meant that he had not used it for the purpose of resolving his housing needs and could therefore not have been exempted from paying the real estate transfer tax. The Constitutional Court deemed such a conclusion not arbitrary.

42.  Constitutional Court’s decision no. U-III-1311/2014 of 17 July 2015 concerned a case in which the complainant had changed his domicile less than five years after acquiring the flat. The complainant argued that his wife and child had remained living in the purchased flat, whereas his moving to a different address for a period of three and a half years had been temporary and prompted by work-related reasons.

The Constitutional Court quashed the Rijeka Administrative Court’s judgment and remitted the case, holding that its interpretation of the relevant provisions of the Real Estate Transfer Tax Act had been arbitrary. The relevant parts of the Constitutional Court’s decision read:

“The Administrative Court upheld the findings of the administrative authorities and their interpretation of section 11(10) of the Real Estate Transfer Tax Act that the term ‘disposing of [the real estate]’ could have the meaning of ‘changing domicile’ ...

The Constitutional Court is of the view that ... the interpretation of the Administrative Court – according to which subsequently changing domicile was sufficient [justification] not to grant the citizen tax exemption – did not follow from the relevant provisions of the Real Estate Transfer Tax Act.

Accordingly, the Constitutional Court cannot but find that the manner in which the Administrative Court interpreted and applied the relevant tax provisions in the particular case was anything but arbitrary... leading to a breach of the ... right to a fair trial...”

  1. TAX ADMINISTRATION DOCUMENTS

43.  The Government submitted the following documents, which had been issued by the Tax Administration:

44.  A document entitled “Instruction regarding the manner of establishing the right to be exempt from paying real estate transfer tax on the basis of section 11(9), (11) and (13) of the Real Estate Transfer Tax Act” (Uputa o načinu utvrđivanja prava na oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina temeljem članka 11. točka 9., 11. i 13. Zakona o porezu na promet nekretnina). The relevant part of the document – issued on 20 January 2003, and intended for the use of the Tax Administration’s local offices, read:

“The Tax Administration’s local offices must keep a special registry of persons granted exemptions from paying real estate transfer tax on the basis of section 11 (9), (11) and (13) of the Real Estate Transfer Tax Act ... The Registry must contain information about the buyer and the seller of the real estate [in question], the date on which the agreement was concluded, and the number and date of the decision delivered. The date on which the agreement was concluded should be registered in order to oversee the five-year time-limit within which real estate transfer tax will be collected in the event that the conditions on the basis of which the exemption was granted cease to exist. If the buyer disposes of the real estate less than five years after purchasing it ... and he or she had been exempted from paying the relevant real estate transfer tax, the Tax Administration’s local office shall collect the tax that he or she had been exempt from paying.”

45.  The fifth edition of a brochure entitled “Taxation of real estate transfers” (Oporezivanje prometa nekretnina), issued in 2006, in so far as relevant for the present case, stated that an amount calculated in real estate transfer tax (but subject to exemption) would subsequently be collected if the flat or house was disposed of less than five years after its acquisition, or if the Tax Administration subsequently found that the conditions for the granted tax exemption had not been complied with.

46.  Documents entitled “Tax Manual for Citizens” (Porezni priručnik za građane), issued in 2007, 2008 and 2009, in so far as relevant for the present case, contained the same information as the brochure above.

THE LAW

  1. JOINDER OF THE APPLICATIONS

47.  Having regard to the similar subject matter of the applications, the Court finds it appropriate to examine them jointly in a single judgment.

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL NO. 1 TO THE CONVENTION

48.  The applicants complained that, in ordering them to pay real estate transfer tax, the domestic authorities had infringed their right to peaceful enjoyment of their possessions as provided in Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, which reads as follows:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

  1. Admissibility

49.  The Court notes that the complaint is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. The parties’ submissions

(a)  The applicants

50.  The applicants submitted that the manner in which the domestic authorities had interpreted and applied section 11(10) of the Real Estate Transfer Tax Act in respect of their respective cases had been arbitrary and contrary to the principle of legal certainty. The law in force at the time had not prohibited first-time purchasers of real estate from changing their domicile less than five years after acquiring that real estate; it had only prohibited them from disposing of it – that is to say selling it or transferring its ownership to a third person in some other way.

51.  They argued that they had purchased their respective flats for the purpose of resolving their housing needs. The first applicant submitted that he had moved to a different flat only after more than two years had passed, following his marriage. The second applicant contended that, even though some time after purchasing the flat he had changed his domicile in order to be able to care for his sick mother, his wife and two children had remained living in the purchased flat.

52.  The applicants furthermore contended that at the moment of the respective purchases and the delivery of the respective decisions on tax exemption, they had complied with all the conditions for exemption from paying taxes, and that that was the only relevant consideration. In that regard, the first applicant relied on Supreme Court judgment no. U-zpz 3/14-5 of 29 October 2014 (see paragraph 38 above).

53.  The first applicant added that the sum which the State had collected from him, had represented a significant amount of money for him.

(b)  The Government

54.  The Government contended that the purpose of tax exemption under section 11(9) of the Real Estate Transfer Tax Act was to encourage and facilitate citizens’ efforts to resolve their housing needs by purchasing their first real estate. The aim of section 11(10) of the Real Estate Transfer Tax Act was to prevent abuse of the tax exemption system by checking whether citizens who had purchased their first real estate had really purchased it for the purpose of resolving their housing needs. The 2011 Amendments expressly provided what had previously already existed in practice.

55.  The Government submitted that in the relevant period all tax officials had acted on the basis of the Instruction issued by the Tax Administration in 2003 (see paragraph 44 above). Namely, tax officials would periodically verify whether the conditions for exemption from paying real estate transfer tax had continued to be met throughout the statutory period, or whether the citizens had disposed of their real estate or had changed their domicile.

56.  In the Government’s view, anyone moving out of purchased real estate and changing his or her domicile before the expiry of the five-year time-limit following the acquisition of such real estate would have known that in so doing they would prompt the loss of the tax exemption.

57.  In particular, during the relevant period the Tax Administration had published brochures and manuals for citizens laying out their rights and obligations regarding taxation (see paragraphs 45-46 above). Citizens had also been free to contact by telephone the Tax Administration and enquire about their obligations regarding taxation. Further to this, the decisions exempting the applicants from paying real estate transfer tax had contained a warning that the tax could subsequently be collected (see paragraphs 7 and 19 above).

58.  In this connection, the Government argued that the administrative authorities’ and the administrative courts’ practice was clear and consistent; the conditions for being granted tax exemption under section 11(9) of the Real Estate Transfer Tax Act must have continued to be met during the entire fiveyear period following the purchase of the real estate.

59.  The Government lastly argued that the Supreme Court judgment no. U-zpz 3/14-5 of 29 October 2014 could not be applied to the applicants’ case since it concerned the question of whether, when granting an exemption from paying real estate transfer tax, the domestic authorities ought to take into account only the circumstances that existed at the moment that a tax obligation arose, or also those that came into existence subsequently, by the time that a request for tax exemption was lodged (see paragraph 38 above). In contrast, at the time of lodging their requests for tax exemption, the applicants had had their domicile registered at the respective addresses of the purchased real estate and had therefore complied with that particular statutory condition for tax exemption. However, as it had subsequently turned out, they had not purchased the real estate in question for the purpose of resolving their housing needs, because they had moved to a different address less than five years after purchasing their flats. The second applicant had clearly never intended to use the purchased flat to resolve his housing needs because he had changed his address only six months later, and his wife and children had never registered their domicile there. The Government submitted proof in support of their latter statement.

  1. The Court’s assessment

(a)  Whether there was an interference with the applicants’ property rights

60.  The Court considers that the domestic authorities’ decision ordering the applicants to pay a certain amount of money in real estate transfer tax constituted an interference with their property rights guaranteed by Article 1 of Protocol No. 1, it being understood that such an interference is to be examined from the standpoint of the rule in the second paragraph of Article 1 of Protocol No. 1 under which the States have the right to enforce such laws as they deem necessary to secure the payment of taxes (see Burden v. the United Kingdom [GC], no. 13378/05, § 59, ECHR 2008; Špaček, s.r.o., v. the Czech Republic, no. 26449/95, §§ 39 and 41, 9 November 1999; and Gasus Dosier- und Fördertechnik GmbH v. the Netherlands, 23 February 1995, § 59, Series A no. 306).

61.  It remains to be considered whether the interference was lawful and was compatible with the proportionality principle inherent in that provision (see Khodorkovskiy and Lebedev v. Russia, nos. 11082/06 and 13772/05, §§ 869-70, 25 July 2013), having regard to the wide margin of appreciation enjoyed by the State in the tax sphere (see “Bulves” AD v. Bulgaria, no. 3991/03, § 63, 22 January 2009, and Gasus Dosier- und Fördertechnik GmbH, cited above, § 60).

(b)  Whether the interference was lawful

62.  When speaking of “law”, Article 1 of Protocol No. 1 alludes to the very same concept as that to which the Convention refers elsewhere when using that term – a concept that comprises statutory law as well as case-law and implies qualitative requirements (notably those of accessibility and foreseeability) (see Špaček, s.r.o., cited above, § 54, and Cantoni v. France, 15 November 1996, § 29, Reports of Judgments and Decisions 1996V).

63.  The Court has acknowledged in its case-law that however clearly drafted a legal provision may be, in any system of law there is an inevitable element of judicial interpretation. There will always be a need for the elucidation of doubtful points and for adaptation to changing circumstances. Again, while certainty is highly desirable, it may bring in its train excessive rigidity and the law must be able to keep pace with changing circumstances. Accordingly, many laws are inevitably couched in terms which, to a greater or lesser extent, are vague and whose interpretation and application are questions of practice (see OAO Neftyanaya Kompaniya Yukos v. Russia, no. 14902/04, § 568, 20 September 2011). The role of adjudication vested in the courts is precisely to dissipate such interpretational doubts as remain (see Cantoni, cited above, § 29).

64.  Furthermore, in so far as the tax sphere is concerned, the Court’s wellestablished position is that States may be afforded some degree of additional deference and latitude in the exercise of their fiscal functions under the lawfulness test (see National & Provincial Building Society, Leeds Permanent Building Society and Yorkshire Building Society v. the United Kingdom, 23 October 1997, §§ 75 to 83, Reports of Judgments and Decisions 1997–VII, and OAO Neftyanaya Kompaniya Yukos, cited above, § 559).

65.  In the present case the tax authorities initially exempted the applicants from paying real estate transfer tax, finding that they had complied with the statutory conditions to that account (see paragraphs 7 and 19 above). A few years later they annulled their decisions and ordered the applicants to pay the relevant amounts in real estate transfer tax, holding that changing domicile less than five years after purchasing the real estate had triggered the loss of their right to tax exemption under section 11(10) of the Real Estate Transfer Tax Act (see paragraphs 9 and 21 above).

66.  The Court observes that at the time of purchasing their flats in 2007 and 2008 (see paragraphs 5 and 17 above) and changing their respective domiciles in 2009 (see paragraphs 8 and 20 above), the primary legislation in force did not expressly prohibit a person from changing his or her domicile (see paragraph 30 above). An express prohibition to change domicile was inserted into the Real Estate Transfer Tax Act in 2011 (see paragraph 32 above) and it is undisputed that the 2011 provision was inapplicable to the applicants’ case.

67.  The tax brochures and manuals published between 2006 and 2009 did not expressly warn against changing one’s domicile either (see paragraphs 45-46 above). The domestic judgments referred to by the Government were delivered several years after the applicants had changed their domicile and could thus not have served as guidance for them (see paragraphs 35-38 above). There is no evidence that the administrative authorities’ decisions issued in similar cases (see paragraph 41 above) were published and therefore accessible to the applicants.

68.  However, the Court notes that the tax exemption in question was intended to benefit persons aiming to resolve their housing needs by purchasing their first real estate (see paragraph 54 above).

69.  In that connection it notes that the interference with the applicants’ rights had been based on section 11(9) and (10) of the Real Estate Transfer Tax Act, which allowed the tax authorities to verify whether citizens who had been granted tax exemption had indeed purchased the real estate for the purpose of resolving their housing needs, and to collect real estate transfer tax from them if it was determined that they had not.

70.  This was made clear not only by section 11(9) of the Real Estate Transfer Tax Act (which provided that tax exemption was to be granted only to persons who purchased real estate for the purpose of resolving their housing needs and who, inter alia, registered as their domicile the address of the purchased real estate), but also by section 11(10) of the same Act (which provided for the possibility of subsequently collecting the real estate transfer tax in respect of which an exemption had been granted in the event of it being found that the conditions for the tax exemption had not been complied with) (see paragraph 30 above).

71.  The available domestic case-law indicates that the power to annul a decision granting a tax exemption and to order the payment of real estate transfer tax had consistently been used by the domestic authorities in situations where it had been established that citizens who had benefitted from the exemption had not used the purchased real estate for accommodation purposes. In a number of rulings, the administrative courts, the Supreme Court and the Constitutional Court held that the fact that a citizen had moved out of a flat less than five years after acquiring it, changed his domicile and/or rented the flat to third persons indicated that the citizen had not used the purchased real estate for the purpose of resolving his or her housing needs (see paragraphs 35-38 and 40-41 above). Although the latter consistent rulings post-dated the applicants’ situation (see paragraph 67 above), they demonstrate that the law could have been reasonably interpreted in the particular manner in question (see paragraph 63 above).

72.  In the present case the first applicant himself admitted that some two years after purchasing his flat he had moved out and had established his family life in another flat owned by his wife (see paragraph 51 above). Even though the second applicant contended that his wife and children had remained living in the purchased flat (see paragraph 51 above), the Government submitted proof that they had never registered their domicile there (see paragraph 59 above). The applicants never argued that their moving to a different address had been temporary and that they had intended to return to the purchased flats. In that connection the Court takes note of the definition of “domicile” and the relevant domestic case-law and the position of legal scholars on the topic referred to in paragraph 34 above. The applicants’ cases must therefore be distinguished from the factually particular situation which arose in the Constitutional Court’s decision of 17 July 2015 (see paragraph 42 above).

73.  The Court furthermore notes that the applicants had a full opportunity to defend their interests and put forward all necessary evidence and arguments, which were examined by the domestic authorities, including the Constitutional Court, which found no arbitrariness in the administrative authorities’ and the Administrative Court’s conclusions (see paragraphs 15 and 27 above). In this connection, the Court reiterates that it is primarily for the national authorities, notably the courts, to interpret and apply domestic law and to establish the facts of the case (see Streletz, Kessler and Krenz v. Germany [GC], nos. 34044/96 and 2 others, § 49, ECHR 2001II).

74.  On the strength of the above, the Court concludes that in the present case there existed a sufficiently clear legal basis for annulling the decisions granting the applicants tax exemption and ordering them to pay real estate transfer tax. Such decisions were not arbitrary and were adequately foreseeable for the applicants.

(c)  Whether the interference pursued a legitimate aim

75.  The Court considers that the domestic authorities’ decisions pursued an aim that was in the general interest – that is to say to secure the payment of taxes, as envisaged by legislation, in an area where the State has a wide margin of appreciation (see OAO Neftyanaya Kompaniya Yukos, cited above, § 606).

(d)  Whether the interference was proportionate to the legitimate aim pursued

76.  The Court is satisfied that, subject to its findings in respect of the lawfulness of the decisions delivered by the domestic authorities, ordering the applicants to pay real estate transfer tax constituted a proportionate measure that was undertaken in pursuance of the legitimate aim of securing the payment of taxes.

77.  The tax rate amounted to 5% of the market value of the purchased real estate (see paragraph 30 above). It was therefore not particularly high (contrast N.K.M. v. Hungary, no. 66529/11, §§ 66-76, 14 May 2013, where the applicant complained about the imposition of 52% tax on her severance pay, and see, mutatis mutandisCacciato v. Italy (dec.), no. 60633/16, 16 January 2018, where the imposition of 20% tax on compensation awarded for the expropriation of land had fallen within the authorities’ margin of appreciation and had not led to the compensation award being effectively nullified or led to undue financial hardship for the applicant).

78.  Furthermore, by the decisions of 28 March 2007 and 13 March 2009 the applicants were made aware of the amount of money they would be required to pay in tax should they cease to qualify for the tax exemption (see paragraphs 7 and 19 above).

79.  Lastly, in the Court’s view, the payment of the tax had not affected the applicants’ financial situation seriously enough for the measure to be considered as having imposed an individual and disproportionate burden on them as such (compare Dukmedjian v. France, no. 60495/00, §§ 55-59, 31 January 2006, and OAO Neftyanaya Kompaniya Yukos, cited above, § 606).

(e)  Conclusion

80.  Having regard to the above considerations and the wide margin of appreciation enjoyed by the State in the tax sphere, the Court considers that the decisions ordering the applicants to pay real estate transfer tax were lawful and did not amount to a disproportionate burden on them.

81.  There has accordingly been no violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention in the present case.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Decides to join the applications;
  2. Declares the applications admissible;
  3. Holds that there has been no violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

Done in English, and notified in writing on 19 May 2022, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Liv Tigerstedt                            Marko Bošnjak
 Deputy Registrar                     President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova samo u onoj meri u kojoj je pokazano da su ti troškovi zaista i neophodno nastali i da su razumni u pogledu iznosa, jeste premisa na osnovu koje je Veliko veće ESLJP zauzelo stav u pogledu pravičnog zadovoljenja u presudi Iatridis protiv Grčke, broj 31107/96, tačka 54.

Ovaj stav je naveden u brojnim presudama koje su usledile kod kojih je Sud razmatrao pravično zadovoljnenje usled izgubljene dobiit.