Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju predstavke protiv Republike Hrvatske, koju je hrvatski državljanin g. Josip Mraović podneo Sudu tvrdeći da je bilo prekršeno njegovo pravo na javnu raspravu protivno članu 6. stav 1. Konvencije.

Dana 30. juna 2005. protiv podnosioca je pred Županijskim sudom u Gospiću podignuta optužnica za silovanje I.J., strane državljanke koja je igrala u domaćem košarkaškom klubu. Radi zaštite privatnog života i podnosioca i žrtve, na zahtev podnosioca predstavke, javnost je bila isključena iz postupka pred Županijskim sudom u Gospiću. Dana 1. decembra 2005. Županijski sud u Gospiću oslobodio je podnosioca optužbe. Tu presudu ukinuo je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sednici s koje je bila isključena javnost na zahtev podnosioca, radi zaštite privatnog i porodičnog života optuženika i žrtve u skladu sa Zakonom o kaznenom postupku.

Na prvom ročištu u ponovljenom postupku održanom 13. septembra 2007. godine, podnosilac je zatražio je sprovođenje javne rasprave. Tvrdio je da su zastupnici Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi (OESS) već prisustvovali sednici pred Vrhovnim sudom i da je žrtva dala brojne izjave medijima u vezi s ovim predmetom. Naglasio je da su ga tokom postupka „mediji kontinuirano stigmatizovali zbog isključenja javnosti“ iz njegovog predmeta i „zbog nemogućnosti medija da prenose stvarno i objektivno stanje izvedenih dokaza“. Javni tužilac se nije složio sa zahtjevom podnositelja zahtjeva, naglašavajući da razlozi za isključenje javnosti i dalje postoje. Sud je odbio zahtev podnosioca za održavanje javne rasprave. Dana 7. februara 2008. Županijski sud u Rijeci proglasio je podnosioca krivim za silovanje i osudio ga je na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Izricanje presude bilo je javno, a prenosila su ga tri televizijska kanala. Podnosilac je podneo žalbu protiv ove presude Vrhovnom sudu, tvrdeći između ostalog da je javnost bila neopravdano isključena iz postupka. Vrhovni sud je odbio žalbu i potvrdio osudu. U pogledu isključenja javnosti iz postupka, Vrhovni sud je presudio da je javnost bila isključena s glavne rasprave s ciljem zaštite ličnog i porodičnog života oštećene u skladu sa zakonom. Podnosilac je osporio ove zaključke pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske. Ustavni sud je odbio njegovu ustavnu tužbu kao neosnovanu, ne utvrdivši povredu njegovih ustavnih prava.

Predstavka je dodeljena u rad Prvom odeljenju Suda, čije veće je 14.maja 2020. godine donelo presudu kojom je sa šest glasova prema jednom utvrdilo da nije došlo do povrede člana 6. stava 1. Konvencije. Suprotstavljeno mišljenje sudije Koskelo bilo je priloženo uz presudu.

U pismu od 16. juna 2020. podnosilac predstavke zatražio je da se njegov predmet iznese pred Veliko veće. Odbor Velikog veća usvojio je njegov zahtev.

Na dan 9. novembra 2020. podnosilac predstavke je preminuo, o čemu je Vlada obavestila Sud i predložila Sudu da izbriše predstavku sa liste predmeta.

Sud primećuje da je u mnogim predmetima u kojima je tekom sudskog postupka podnosilac predstavke preminuo, Sud uzeo u obzir želju naslednika njegove uže porodice, za nastavkom sudskog postupka. S druge strane, praksa Suda je da briše predstavke sa liste predmeta u odsutnosti naslednika ili bliskog rođaka koji je izrazio želju za nastavkom postupka. Porodica podnosioca izrazila je želju da se postupak ne nastavlja.

Što se tiče pitanja o postojanju posebnih okolnosti u pogledu poštovanja ljudskih prava definisanih u Konvenciji i njenim Protokolima koje zahtevaju nastavak ispitivanja predmeta u skladu s članom 37. stav 1. in fine, naglašava se da je u prijašnjim predmetima Sud, inter alia, uzimao u obzir otvara li predmet važna pitanja koja daju Sudu priliku da razjasni, štiti i razvije standarde zaštite na temelju Konvencije, ili seže li uticaj predmeta dalje od specifične situacije u kojoj se nalazi podnosilac predstavke, kao što je pitanje sadržaja merodavnih propisa i da li su se oni u međuvremenu promenili.

U ovom predmetu prigovor podnosioca predstavke na temelju Konvencije ne odnosi se na sadržaj merodavnih propisa kao takvih već na način na koji su oni bili primenjeni u njegovom predmetu. U tom pogledu, i posebno uzevši u obzir želju naslednika podnosioca predstavke da se postupak ne nastavlja, Sud ne nalazi posebne okolnosti koje bi zahtevale dalje razmatranje ovog predmeta.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

VELIKO VIJEĆE

PREDMET MRAOVIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 30373/13)

PRESUDA

(Brisanje predmeta)

Članak 37. • Brisanje zahtjeva s liste predmeta • Smrt podnositelja zahtjeva tijekom sudskog postupka • Daljnje razmatranje nije opravdano • Želja uže obitelji pokojnog podnositelja zahtjeva da se postupak ne nastavi • Nastavak razmatranja nije nužan u svrhu poštivanja ljudskih prava

STRASBOURG

9. travnja 2021.

Presuda je konačna ali može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama

U predmetu Mraović protiv Hrvatske,

Europski sud za ljudska prava, zasjedajući kao Veliko vijeće u sastavu:

Robert Spano, Predsjednik,
Jon Fridrik Kjølbro,
Ksenija Turković,
Paul Lemmens,
Síofra O’Leary,
Yonko Grozev,
Dmitry Dedov,
Georges Ravarani,
Georgios A. Serghides,
Marko Bošnjak,
Péter Paczolay,
María Elósegui,
Erik Wennerström,
Saadet Yüksel,
Lorraine Schembri Orland,
Peeter Roosma,
Ana Maria Guerra Martins, suci,
i Søren Prebensen, zamjenik tajnika Velikog vijeća

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost 1. travnja 2021.,

Donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

POSTUPAK I ČINJENICE

Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 30373/13) protiv Republike Hrvatske, koji je hrvatski državljanin g. Josip Mraović („podnositelj zahtjeva“) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“) dana 10. travnja 2013.
Podnositelja zahtjeva zastupala je gđa V. Drenški Lasan, odvjetnica iz Zagreba. Hrvatsku Vladu („Vlada“) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
Podnositelj zahtjeva ponajprije je tvrdio da je bilo prekršeno njegovo pravo na javnu raspravu protivno članku 6. stavku 1. Konvencije.
Zahtjev je bio dodijeljen u rad Prvom odijelu Suda (pravilo 52. stavak 1. Poslovnika Suda). Dana 14. svibnja 2020. vijeće istog odijela, sastavljeno od sljedećih sudaca:Krzysztof Wojtyczek, Predsjednik, Ksenija Turković, Armen Harutyunyan, Pere Pastor Vilanova, Pauliine Koskelo, Jovan Ilievski, Raffaele Sabato, te Abel Campos, tajnik Odjela, donijelo je presudu kojom je sa šest glasova prema jednom utvrdilo da nije došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije. Suprotstavljeno mišljenje Sutkinje Koskelo bilo je priloženo uz presudu.
U pismu od 16. lipnja 2020. podnositelj zahtjeva zatražio je da se njegov predmet iznese pred Veliko vijeće u skladu s člankom 43. Konvencije i pravilom 73. Poslovnika Suda. Na dan 12. listopada 2020. Odbor Velikog vijeća usvojio je njegov zahtjev.
Sastav Velikoga vijeća utvrđen je u skladu s odredbama članka 26. stavaka 2. i 3. Konvencije te pravila 24. Poslovnika Suda.
Na dan 9. studenog 2020. podnositelj zahtjeva je preminuo. Vlada je 11. studenog 2020. o tome obavijestila Sud. Ustvrdila je da nema potrebe za nastavkom razmatranja predmeta, predložila Sudu da izbriše zahtjev s liste predmeta te taj prijedlog ponovila u svojem očitovanju od 1. prosinca 2020. Na dan 8. prosinca 2020. odvjetnica podnositelja zahtjeva obavijestila je Sud da njegovi nasljednici ne žele nastaviti postupak pred Sudom. Vlada je 15.prosinca ponovno pozvala Sud da izbriše zahtjev s liste predmeta.

ČINJENICE

Pozadina i domaći sudski postupci

Podnositelj zahtjeva rođen je 1948., te je živio u Gospiću.
Dana 30. lipnja 2005. protiv podnositelja zahtjeva je pred Županijskim sudom u Gospiću podignuta je optužnica za silovanje I.J., strane državljanke koja je igrala u domaćem košarkaškom klubu.
Radi zaštite privatnog života i podnositelja i žrtve, na zahtjev podnositelja zahtjeva, javnost je bila isključena iz postupka pred Županijskim sudom u Gospiću..
Dana 1. prosinca 2005. Županijski sud u Gospiću oslobodio je podnositelja zahtjeva optužbe. Tu presudu ukinuo je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici s koje je bila isključena javnost na zahtjev podnositelja zahtjeva, radi zaštite privatnog i obiteljskog života optuženika i žrtve u skladu s člankom 294. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku.
Na prvom ročištu u ponovljenom postupku održanom 13. rujna 2007. godine, podnositelj zahtjeva zatražio je provođenje javne rasprave. Tvrdio je da su zastupnici Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi (OESS) već prisustvovali sjednici pred Vrhovnim sudom i da je žrtva dala brojne izjave medijima u vezi s ovim predmetom. Naglasio je da su ga tijekom postupka „mediji kontinuirano stigmatizirali zbog isključenja javnosti“ iz njegovog predmeta i „zbog nemogućnosti medija da prenose stvarno i objektivno stanje izvedenih dokaza“. Državni odvjetnik nije se složio sa zahtjevom podnositelja zahtjeva, naglašavajući da razlozi za isključenje javnosti i dalje postoje.
Istog dana raspravni sud je odbio zahtjev podnositelja za održavanje javne rasprave.
Na sljedećem ročištu održanom 3. prosinca 2007. godine podnositelj zahtjeva ponovio je svoj zahtjev za održavanjem javne rasprave. Istaknuo je da je I.J. u međuvremenu dala četiri intervjua za medije u kojima je iznijela različite pojedinosti o svojem privatnom životu i dotičnom incidentu. Državni odvjetnik nije se složio sa zahtjevom podnositelja zahtjeva, naglašavajući da razlozi za isključenje javnosti i dalje postoje. Konkretno, tvrdio je da bi se tijekom unakrsnog ispitivanja od žrtve moglo zatražiti da odgovori na vrlo intimna pitanja koja nisu otkrivena u njezinim intervjuima.
Raspravni sud je opet odbio podnositeljev zahtjev kao neosnovan.
Dana 7. veljače 2008. Županijski sud u Rijeci proglasio je podnositelja zahtjeva krivim za silovanje i osudio ga je na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Izricanje presude bilo je javno, a prenosila su ga tri televizijska kanala.
Podnositelj zahtjeva podnio je žalbu protiv prvostupanjske presude pred Vrhovnim sudom, tvrdeći, inter alia, da je javnost bila neopravdano isključena iz postupka.
Nakon rasprave iz koje je javnost bila isključena, dana 8. lipnja 2009. Vrhovni sud je odbio žalbu podnositelja zahtjeva i potvrdio njegovu osudu, smanjivši mu kaznu zatvora na dvije godine. U pogledu isključenja javnosti iz postupka koji se vodio protiv podnositelja, Vrhovni sud je presudio da je javnost bila isključena s glavne rasprave s ciljem zaštite osobnog i obiteljskog života oštećenice u skladu sa zakonom.
Podnositelj zahtjeva zatim je osporio te zaključke pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske. U odluci od 8. studenog 2012. godine, koja je dostavljena podnositelju zahtjeva 22. studenog 2012. godine, Ustavni sud je odbio njegovu ustavnu tužbu kao neosnovanu, ne utvrdivši povredu njegovih ustavnih prava.

MJERODAVNI PRAVNI OKVIR

Mjerodavno domaće pravo

Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine, br. 110/97 s naknadnim izmjenama i dopunama), koje su bile na snazi u relevantno vrijeme, glase kako slijedi:

Javnost glavne rasprave

Članak 292.

„1. Glavna rasprava jest javna ...“

Članak 293.

„Od otvaranja zasjedanja pa do završetka glavne rasprave vijeće može u svako doba, po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranaka, ali uvijek nakon njihova ispitivanja, isključiti javnost za cijelu glavnu raspravu ili njezin dio ako je to potrebno radi ...

...

4. zaštite osobnog ili obiteljskog života okrivljenika, oštećenika ili drugog sudionika u postupku ...“

Članak 294.

„1. Isključenje javnosti ne odnosi se na stranke, oštećenika, njihove zastupnike i branitelja.

2. Vijeće može dopustiti da na glavnoj raspravi iz koje je javnost isključena budu nazočne pojedine službene osobe, znanstveni i javni radnici, a na zahtjev optuženika može to dopustiti i njegovu bračnom, odnosno izvanbračnom drugu i njegovim bliskim srodnicima.

3. Predsjednik vijeća upozorit će osobe koje budu na glavnoj raspravi iz koje je javnost isključena da su dužne kao tajnu čuvati sve ono što su na raspravi saznale i da je odavanje tajne kazneno djelo.

Članak 295.

„1. Odluku o isključenju javnosti donosi vijeće rješenjem, koje mora biti obrazloženo i javno objavljeno.

2. Žalba na rješenje iz stavka 1. ovoga članka ne zadržava izvršenje.“

PRAVO

Prijedlog za brisanje zahtjeva s liste predmeta Suda

S obzirom na prijedlog Vlade i želju nasljednika preminulog podnositelja zahtjeva (vidi stavak 7. ove presude), Sud mora razmotriti brisanje zahtjeva s liste predmeta.
Članak 37. stavak 1. Konvencije predviđa:

„Sud može u svakom stadiju postupka odlučiti da izbriše neki zahtjev s liste slučajeva kad okolnosti dovode do zaključka:

a) da podnositelj ne namjerava ustrajati u svojem zahtjevu, ili

b) da je predmet riješen, ili

c) da iz nekog drugog razloga koji utvrdi Sud više nije opravdano nastaviti s daljnjim ispitivanjem zahtjeva.

Međutim, Sud će nastaviti ispitivanje zahtjeva ako to traže interesi poštovanja ljudskih prava zajamčenih Konvencijom i dodatnim protokolima.“

Sud primjećuje da je u mnogim predmetima u kojima je tijekom sudskog postupka podnositelj zahtjeva preminuo, Sud uzeo u obzir želju nasljednika podnositelja zahtjeva ili njegove uže obitelji, za nastavkom sudskog postupka (vidi López Ribalda i drugi protiv Španjolske [VV], br. 1874/13 i 8567/13, stavak 71.-73., 17. listopad 2019.), ili postojanje legitimnog interesa na koji se poziva osoba koja nastoji nastavit postupak (vidi Malhous protiv Češke Republike [VV], br. 33071/96, ESLJP 2000-XII).
S druge strane, praksa Suda je brisati zahtjeve s liste predmeta u odsutnosti nasljednika ili bliskog rođaka koji je izrazio želju za nastavkom postupka (vidi Léger protiv Francuske, br. 19324/02, stavak 44., 30. ožujka 2009.; Gładkowski protiv Poljske, br. 29697/96, stavak 10.-13., 14. ožujka 2000.; Borovská protiv Slovačke, br. 48554/10, stavak 8.-11., 16. veljače 2016.)
Takve su okolnosti ovog predmeta s obzirom da je najuža obitelj pokojnog podnositelja zahtjeva izrazila želju da se postupak pred Sudom ne nastavi (vidi stavak 7. ove presude). Uzevši u obzir prethodno navedeno, Sud smatra da daljnje ispitivanje predmeta više nije opravdano u skladu s člankom 37. stavkom 1.(c) Konvencije.
Što se tiče daljnjeg pitanja o postojanju posebnih okolnosti glede poštivanja ljudskih prava definiranih u Konvenciji i njenim Protokolima koje zahtijevaju nastavak ispitivanja predmeta u skladu s člankom 37. stavkom 1. in fine, naglašava se da je u prijašnjim predmetima Sud, inter alia, uzimao u obzir otvara li predmet važna pitanja koja daju Sudu priliku da razjasni, štiti i razvije standarde zaštite na temelju Konvencije, ili seže li utjecaj predmeta dalje od specifične situacije u kojoj se nalazi podnositelj zahtjeva (vidi Berlusconi protiv Italije, br. 58428/13, stavak 68., 27. studeni 2018. s daljnjim referencama), uključujući jesu li se mjerodavni propisi u međuvremenu promijenili (vidi, na primjer, gore citirani predmet Léger, stavak 51.; i Scherer protiv Švicarske, 25. ožujka 1994., stavak 32., Serija A br. 287).
U ovom predmetu prigovor podnositelja zahtjeva na temelju Konvencije ne odnosi se na sadržaj mjerodavnih propisa kao takvih već na način na koji su oni bili primijenjeni u njegovom predmetu. U tom pogledu, i osobito uzevši u obzir želju nasljednika podnositelja zahtjeva da se postupak ne nastavlja, Sud ne nalazi posebne okolnosti u pogledu poštivanja ljudskih prava definiranih Konvencijom i njezinim Protokolima koje bi zahtijevale daljnje razmatranje ovog predmeta.
Prema tome, zahtjev bi trebao biti izbrisan s liste predmeta.

IZ TIH RAZLOGA, SUD, JEDNOGLASNO,

Odlučuje brisati zahtjev sa svoje liste predmeta.

Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 9. travnja 2021. u skladu s Pravilom 7. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren Prebensen Robert Spano

Zamjenik tajnika Velikog vijeća Predsjednik

____________________________________

Prevod presude preuzet sa stranice Ureda Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava

GRAND CHAMBER

CASE OF MRAOVIĆ v. CROATIA

(Application no. 30373/13)

JUDGMENT
(Striking out)

Art 37 • Striking out applications • Applicant’s death in the course of the proceedings • Continued examination not justified • Wish of the late applicant’s closest family members not to pursue the application • Respect for human rights not requiring examination to be continued

STRASBOURG

9 April 2021

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

In the case of Mraović v. Croatia,

The European Court of Human Rights, sitting as a Grand Chamber composed of:

Robert Spano, President,
Jon Fridrik Kjølbro,
Ksenija Turković,
Paul Lemmens,
Síofra O’Leary,
Yonko Grozev,
Dmitry Dedov,
Georges Ravarani,
Georgios A. Serghides,
Marko Bošnjak,
Péter Paczolay,
María Elósegui,
Erik Wennerström,
Saadet Yüksel,
Lorraine Schembri Orland,
Peeter Roosma,
Ana Maria Guerra Martins, judges,
and Søren Prebensen, Deputy Grand Chamber Registrar,

Having deliberated in private on 1 April 2021,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE AND FACTS

1. The case originated in an application (no. 30373/13) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Josip Mraović (“the applicant”), on 10 April 2013.

2. The applicant was represented by Ms V. Drenški Lasan, a lawyer practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. The applicant alleged, in particular, that his right to a public hearing had been violated contrary to Article 6 § 1 of the Convention.

4. The application was allocated to the First Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). On 14 May 2020 a Chamber of the same Section, composed of the following judges: Krzysztof Wojtyczek, President, Ksenija Turković, Armen Harutyunyan, Pere Pastor Vilanova, Pauliine Koskelo, Jovan Ilievski, Raffaele Sabato, and also of Abel Campos, Section Registrar, delivered a judgment in which it held by six votes to one that there had been no violation of Article 6 § 1 of the Convention. The dissenting opinion of Judge Koskelo was appended to the judgment.

5. In a letter of 16 June 2020, the applicant requested the referral of the case to the Grand Chamber in accordance with Article 43 of the Convention and Rule 73. The panel of the Grand Chamber granted that request on 12 October 2020.

6. The composition of the Grand Chamber was determined in accordance with the provisions of Article 26 §§ 2 and 3 of the Convention and Rule 24.

7. On 9 November 2020 the applicant died. On 11 November 2020 the Government informed the Court of this event. They submitted that there was no need to continue the examination of the case and invited the Court to strike the application out of its list of cases, a proposal reiterated in their observations of 1 December 2020. On 8 December 2020 the applicant’s lawyer informed the Court of the wish of his heirs not to pursue his application before the Court. On 15 December 2020 the Government again invited the Court to strike the case out.

THE FACTS

The background and the domestic proceedings

8. The applicant was born in 1948 and lived in Gospić.

9. On 30 June 2005 the applicant was indicted in the Gospić County Court (Županijski sud u Gospiću) on a charge of rape of I.J., a foreign basketball player with the local basketball club.

10. The proceedings before the Gospić County Court were closed to the public at the applicant’s request, in order to protect the private life of both the applicant and the victim.

11. On 1 December 2005 the Gospić County Court acquitted the applicant. That judgment was quashed on appeal by the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske) in a sitting that was closed to the public at the request of the applicant, with a view to protecting the private and family lives of the accused and the victim in accordance with Article 293(4) of the Code of Criminal Procedure.

12. At the first retrial hearing held on 13 September 2007, the applicant requested that the proceedings be conducted in open court. He argued that representatives of the Organisation for Security and Co-Operation in Europe (OSCE) had already attended the sitting before the Supreme Court, and that the victim had given numerous statements to the media concerning the case. He stressed that during the proceedings he had been “continuously stigmatised by the media due to the exclusion of the public” from his case and by “the inability of the media to transmit the real and objective state of the presented evidence”. The State Attorney disagreed with the applicant’s request, stressing that reasons for excluding the public persisted.

13. On the same date, the trial court dismissed the applicant’s request for the proceedings to be heard in open court.

14. At the next hearing held on 3 December 2007, the applicant reiterated his request for the proceedings to be heard in open court. He pointed out that, in the meantime, I.J. had given four interviews to the media in which she had provided various details about her private life and the incident at issue. The State Attorney disagreed with the applicant’s request, stressing that reasons for exclusion of the public persisted. In particular, he maintained that during the cross-examination of the victim she might be asked to reply to very intimate questions, providing details not revealed in her interviews.

15. The trial court again dismissed the applicant’s request as ill-founded.

16. On 7 February 2008 the Rijeka County Court found the applicant guilty of rape and sentenced him to three years’ imprisonment. The judgment was pronounced in public and was covered by three television channels.

17. The applicant appealed against the first-instance judgment before the Supreme Court, claiming, inter alia, that the proceedings had been unjustifiably closed to the public.

18. Following a hearing, which was closed to the public, on 8 June 2009 the Supreme Court dismissed the applicant’s appeal and upheld his conviction, while reducing his sentence to two years’ imprisonment. As regards the closed nature of the proceedings against him, the Supreme Court held that the public had been excluded from the main hearing with the aim of protecting the victim’s private life in accordance with the law.

19. The applicant then challenged these findings before the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske). In a decision of 8 November 2012, served on the applicant on 22 November 2012, the Constitutional Court dismissed his constitutional complaint as ill‑founded, finding no breach of his constitutional rights.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK

Relevant domestic law

20. The relevant provisions of the Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku, Official Gazette nos. 110/97 with subsequent amendments), as in force at the material time, read as follows:

Public nature of the main hearing

Article 292

“1. The main hearing shall be held in open court ...”

Article 293

“From the start until the conclusion of the main hearing, the panel may at any time, of its own motion or following an application by the parties, but always after hearing their statements on the matter, exclude the public from the entire main hearing or a part thereof, if this is necessary for ...

...

4. the protection of the personal or family life of the defendant, the injured person or of another participant in the proceedings ...”

Article 294

“1. Exclusion of the public does not relate to the parties, the injured person, their representatives or defence counsel.”

Article 295

“1. The panel shall decide on the exclusion of the public by a reasoned and publicly pronounced decision.

2. An appeal against the decision referred to in paragraph 1 of this Article does not stay its enforcement.”

THE LAW

Request for the application to be struck out of the list

21. In view of the Government’s request and of the wish expressed by the late applicant’s family (see paragraph 7 above), the Court must consider whether to strike the application out of its list of cases.

22. Article 37 § 1 of the Convention provides:

“The Court may at any stage of the proceedings decide to strike an application out of its list of cases where the circumstances lead to the conclusion that

(a) the applicant does not intend to pursue his application; or

(b) the matter has been resolved; or

(c) for any other reason established by the Court, it is no longer justified to continue the examination of the application.

However, the Court shall continue the examination of the application if respect for human rights as defined in the Convention and the Protocols thereto so requires.”

23. The Court notes that in a number of cases in which an applicant died in the course of the proceedings it has taken into account the statements of the applicant’s heirs or of close family members expressing the wish to pursue the proceedings (see López Ribalda and Others v. Spain [GC], nos. 1874/13 and 8567/13, §§ 71-73, 17 October 2019), or the existence of a legitimate interest claimed by a person wishing to pursue the application (see Malhous v. the Czech Republic (dec.) [GC], no. 33071/96, ECHR 2000-XII).

24. On the other hand, it has been the Court’s practice to strike applications out of the list of cases in the absence of any heir or close relative who has expressed the wish to pursue an application (see Léger v. France (striking out) [GC], no. 19324/02, § 44, 30 March 2009, and the authorities cited therein; Gładkowski v. Poland (striking out), no. 29697/96, §§ 10-13, 14 March 2000; Borovská v. Slovakia (revision), no. 48554/10, §§ 8-10, 16 February 2016).

25. This is the situation in the present case, the late applicant’s closest family members having expressed their wish not to pursue the application with the Court (see paragraph 7 above). In the light of the foregoing, in accordance with Article 37 § 1(c) of the Convention, the Court considers that it is no longer justified to continue the examination of the application.

26. As to the further question whether there are special circumstances regarding respect for human rights, as defined in the Convention and the Protocols thereto, which require the continued examination of the application in accordance with Article 37 § 1 in fine, it may be reiterated that in previous cases the Court has, inter alia, had regard to whether the case raises important issues providing it with an opportunity to elucidate, safeguard and develop the standards of protection under the Convention or whether the impact of the case goes beyond the particular situation of the applicant (see Berlusconi v. Italy [GC], no. 58428/13, § 68, 27 November 2018, with further references), including whether the relevant legislation has changed in the meantime (see, for example, Léger, cited above, § 51; and Scherer v. Switzerland, 25 March 1994, § 32, Series A no. 287).

27. In the present case, it was not the content of the relevant legislation as such but the manner in which it was applied in the applicant’s case which gave rise to his complaints under the Convention. In view of this, and having regard, in particular, to the applicant’s heirs’ unequivocal wish not to pursue his application, the Court finds no special circumstances regarding respect for human rights as defined in the Convention and its Protocols which require the continued examination of the case.

28. Accordingly, the application should be struck out of the list of cases.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

Decides to strike the application out of its list of cases.

Done in English and in French, and notified in writing on 9 April 2021, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Prebensen Robert Spano
Deputy to the Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 37 | DIC | Žegarac i drugi protiv Srbije

Ustavni sud je u rešenju u predmetu IУж-531/2014 od 23.09.2015. godine, odbacio inicijativu za pokretanje postupka za ocenu ustavnosti i saglasnosti sa potvrđenim međunarodnim ugovorima Zakona o privremenom uređivanju načina isplata penzija (Sl.Glasnik br.116/14)

Rešenje Ustavnog suda dostupno je u javnoj bazi prakse Ustavnog suda ovde