Nezirić protiv Bosne i Hercegovine

Država na koju se presuda odnosi
Bosna i Hercegovina
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
4088/21
Stepen važnosti
3
Jezik
Bosanski
Datum
05.11.2024
Članovi
8
8-1
Kršenje
8
8-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 8-1) Poštovanje prepiske
Tematske ključne reči
izvođenje dokaza
nepovredivost prepiske i elektronske komunikacije
sprovođenje istrage
VS deskriptori
1.8 Član 8. - pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
1.8.6 Prepiska
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Odbor
Sažetak
Podnosilac predstavke je advokat Sanel Nezirić, državljanin Bosne i Hercegovine.

Protiv g. Nezirića je 2018. godine pokrenuta istraga zbog sumnje da je počinio krivično delo zločinačkog udruživanja i zloupotrebe položaja. Istražni organi su oduzeli njegov mobilni telefon, koji je potom veštačen. Sudovi su ovu odluku potvrdili u žalbenom postupku.

Telefon gospodina Nezirića oduzet je u njegovoj kancelariji. Stručno lice je nakon toga sav sadržaj telefona kopirao na DVD, nakon čega su dva istražitelja, po nalogu tužilaštva, pretraživala te podatke koristeći brojeve telefona ostalih osumnjičenih kao parametre pretrage.

Međutim, celi sadržaj telefona kasnije je priložen kao dokaz na suđenju. Gospodin Nezirić se usprotivio tome, pa je sud naredio tužiocu da filtrira dokaze tako da budu objavljene samo komunikacije relevantne za krivični postupak. Krivični postupak protiv g. Nezirića je u vreme donošenja presude ESLJP još uvek bio u toku.

Pozivajući se na član 8. (pravo na poštovanje prepiske), g. Nezirić se žalio na zaplenu i pregled svog mobilnog telefona, tvrdeći da je time povređeno njegovo pravo na poverljivost pravno-profesionalne komunikacije.

Sud je izneo stav da nije bilo sporno da su zaplena i pregled mobilnog telefona g. Nezirića predstavljali zadiranje u njegovo pravo na poštovanje prepiske. To zadiranje imalo je opštu pravnu osnovu u zakonu Bosne i Hercegovine, konkretno u Zakonu o krivičnom postupku i Zakonu o advokaturi.

Sud je, međutim, naglasio važnost zaštite poverljivosti komunikacije između advokata i njihovih klijenata te pravno-profesionalne privilegije. Primetio je da u Bosni i Hercegovini postoje proceduralne zaštitne mere za pretrese i zaplene, posebno u kontekstu pretresa advokatske kancelarije.
Ono što je Sud zabrinulo jeste praktični okvir za zaštitu pravno-profesionalne poverljivosti u predmetima kao što je predmet g. Nezirića.

Konkretno, stvarni pregled njegovog telefona, nakon što je ceo sadržaj kopiran i prenesen, nije obavljen na mestu pretresa. Niti g. Nezirić niti član Advokatske komore nisu bili prisutni tokom pregleda, a zakon nije predviđao takvu mogućnost.
Takođe, sprovođenje ciljanih pretraga nije bilo obavezno prema domaćem zakonodavstvu. U predmetu g. Nezirića, tužilac je usmeno zatražio od istražitelja da pretraže kopirani sadržaj telefona koristeći brojeve telefona drugih osumnjičenih u predmetu kao parametre pretrage. Uprkos toj pretrazi, kao dokaz na suđenju podnesen je kompletan kopirani sadržaj njegovog telefona.

Zaključno, domaće zakonodavstvo nije imalo odgovarajuće proceduralne zaštitne mere za zaštitu podataka obuhvaćenih pravno-profesionalnom poverljivošću. Stoga je došlo do povrede člana 8.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  

ČETVRTI ODJEL

PREDMET NEZIRIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE

(Aplikacija br. 4088/21)

PRESUDA

STRASBOURG

5. novembar 2024.

Ova presuda je konačna ali su u njoj moguće uredničke izmjene.

U predmetu Nezirić protiv Bosne i Hercegovine, 

Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući kao odbor u  sastavu: 

Armen Harutyunyan, predsjednik,
Faris Vehabović
Anja Seibert-Fohr, sudije,
i Simeon Petrovski, zamjenik registrara Odjela, 

Imajući u vidu: 

aplikaciju (br. 4088/21) protiv Bosne i Hercegovine koju je 10. decembra 2020. godine podnio Sudu prema članu 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (“Konvencija”) državljanin Bosne i Hercegovine, g. Sanel Nezirić (“aplikant”), rođen 1976. godine, živi u Sarajevu i kojeg je zastupala gđa E. Veledar Arifagić, advokat iz Sarajeva; 

odluku o dostavljanju obavijesti o aplikaciji Vladi Bosne i Hercegovine (“Vlada”), koju zastupa njena v.d. zastupnica gđa M. Mijić; 

izjašnjenja strana; 

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost, održanog 15. oktobra 2024. godine, 

Donio je sljedeću presudu koja je usvojena navedenog datuma:

 

PREDMET SLUČAJA 

  1. Pitanje u predmetu je da li je domaći zakon ponudio dovoljne proceduralne garancije za zaštitu povjerljivih podataka tokom oduzimanja i naknadnog pregleda mobilnog telefona advokata, kako zahtijeva član 8. Konvencije.
  2. Aplikant je advokat. Istražni sudija Kantonalnog suda Tuzla je 2018. godine, prihvatajući zahtjev kantonalnog tužioca Tuzlanskog kantona (“tužilac”), odobrio oduzimanje i pregled aplikantovog mobilnog telefona  kako bi se prikupili dokazi protiv njega u okviru krivične istrage otvorene u odnosu na njega i nekoliko drugih pojedinaca pod optužbama udruživanja radi vršenja krivičnog djela i zloupotrebe položaja. Tu odluku potvrdilo je Žalbeno vijeće Kantonalnog suda u Tuzli (“Žalbeno vijeće”), koje je navelo da istražni organi neće pristupiti bilo kakvim podacima koji nisu relevantni za istragu.
  3. Mobilni telefon aplikanta je oduzet i pregledan je njegov vanjski dio (model i boja, IMEI broj, prisustvo SIM kartice, vidljiva oštećenja i tako dalje) u prisustvu člana Advokatske komore  Sarajevo. Tužilac je potom dao nalog za digitalno vještačenje sadržaja mobilnog telefona, posebno se pozivajući na komunikaciju između suosumnjičenih, ali i napomenuvši da vještak treba napraviti spisak svih odlaznih i dolaznih poziva; svih propuštenih poziva; svih poruka, uključujući multimedijalne poruke; zapisnik svih izbrisanih poziva i poruka; svih kontakata; sadržaja svih SMS, Viber i Messenger poruka; i “svih drugih dokaza koji bi mogli biti povezani sa istragom”. Vještak je cijeli sadržaj aplikantovog mobilnog telefona kopirao na DVD i sastavio izvještaj o pregledu.
  4. Naknadno, postupajući po usmenom zahtjevu tužioca, dva istražitelja su pretražila kopirani sadržaj mobilnog telefona, koristeći brojeve telefona ostalih osumnjičenih kao parametre pretrage.
  5. Ustavni sud je dana 15. jula 2020. godine utvrdio da nema povrede člana 8. Konvencije.
  6. Cjelokupni kopirani sadržaj aplikantovog mobilnog telefona je podnesen kao dokaz na suđenju. Nakon prigovora aplikanta, Sudsko vijeće je naložilo tužiocu da filtrira dokaze kako bi se otkrila samo komunikacija relevantna za krivični postupak. U vrijeme primitka izjašnjenja strana, krivični postupak u predmetu aplikanta još je bio u toku. 

OCJENA SUDA 

  1. Pozivajući se na profesionalnu advokatsku tajnu, aplikant se žalio da su oduzimanjem njegovog mobilnog telefona i pregledom istog povrijeđena njegova prava iz člana 8. Konvencije.
  2. Sud konstatira da ova pritužba nije očigledno neosnovana u smislu člana 35. stav 3. (a) Konvencije niti nedopuštena po bilo kojem drugom osnovu. Stoga se ista mora proglasiti dopuštenom.
  3. Strane ne osporavaju da je oduzimanje i pregled aplikantovog mobilnog telefona predstavljalo miješanje u njegovo pravo na poštivanje njegove "korespondencije".
  4. Opći principi koji se odnose na pretres i oduzimanje imovine iz advokatskih ureda sažeti su u predmetu Särgava protiv Estonije (br. 698/19, tačke 86.-89., 16. novembar 2021.). Sud je prepoznao važnost posebnih proceduralnih garancija kada je u pitanju zaštita povjerljivosti razgovora između advokata i njihovih klijenata i profesionalne advokatske tajne      (ibid., tačka 88., i vidi također Saber protiv Norveške, br. 459/18, tačka 51., 17. decembar 2020.).
  5. U konkretnom predmetu, Sud prihvaća da se može reći da je miješanje imalo opći pravni osnov u domaćem zakonu, odnosno u Zakonu o krivičnom postupku i Zakonu o advokaturi. Međutim, ono što treba ispitati jeste da li domaći zakon osigurava potrebne proceduralne garancije za zaštitu povjerljivih podataka.
  6. Vlada se pozvala na proceduralne zaštitne mjere koje postoje za pretrese i oduzimanja općenito i u kontekstu pretresa advokatskih ureda. Prema domaćem zakonu, pretres se može izvršiti ako postoji opravdana sumnja da bi se određeni predmet mogao pronaći u prostorijama. U nalogu za pretres se u pravilu mora navesti predmet koji se traži, lokacija i razlozi pretresa. U slučaju da se pretres vrši u advokatskim uredima, isti mora biti odobren sudskim nalogom i mora se provesti u prisutnosti člana Advokatske komore. Povjerljivost dokumenata se mora poštovati.
  7. Unatoč ovim zaštitnim mjerama, suštinska bojazan Suda je nedostatak praktičnog okvira za zaštitu profesionalne advokatske tajne u slučajevima kao što je ovaj. Član Advokatske komore je zaista bio prisutan tokom oduzimanja aplikantovog mobilnog telefona i pregleda njegovog vanjskog dijela (vidi tačku 3. gore). Međutim, stvarni pregled, kada je cijeli sadržaj telefona kopiran i prebačen na DVD (vidi tačku 3. gore), nije izvršen na lokaciji pretresa. Ni aplikant ni predstavnik Advokatske komore nisu bili prisutni tokom tog pregleda, a zakon ne predviđa takvu mogućnost (vidi Särgava, citirano gore, tačka 106.). Sud stoga smatra da praktična relevantnost prisutnosti člana Advokatske komore tokom pretresa nema stvarnog učinka kao garancija.
  8. Nadalje, što se tiče provjeravanja i odvajanja povjerljivih podataka, Sud primjećuje da se čini da domaći zakon ne sadrži bilo kakvu posebnu proceduru ili zaštitne mjere koji reguliraju pregled elektronskih nosača podataka i sprečavaju da komunikacija obuhvaćena profesionalnom advokatskom tajnom bude kompromitirana. Ni nalog za pretres koji je izdao istražni sudija, ni odluka Žalbenog vijeća (vidi tačku 2. gore), ni nalog tužioca da se mobilni telefon pregleda (vidi tačku 3. gore) nisu osigurali zaštitu bilo kakvog potencijalno povjerljivog materijala zaštićenog profesionalnom tajnom. Čak dopuštajući činjenicu da, kako je tvrdila Vlada, u vrijeme izdavanja naloga za pretres istražni sudija nije znao da je aplikant advokat, to je moralo biti očigledno barem od trenutka kada je aplikant podnio žalbu Žalbenom vijeću. Osim što je konstatiralo da će istražitelji pristupiti samo podacima relevantnim za istragu, Žalbeno vijeće nije dalo bilo kakve druge konkretnije garancije u pogledu potencijalno povjerljivog  materijala.
  9. Vlada je tvrdila da je bilo neophodno imati pristup cjelokupnom sadržaju aplikantovog mobilnog telefona jer je tužilac potom  bio u mogućnosti  naložiti više ciljano vještačenje na temelju užih parametara pretraživanja (brojevi telefona suokrivljenog). Sud u ovom predmetu nema razloga da sumnja da su istražitelji savjesno proveli provjeru podataka i da su podaci kojima se pristupilo tretirani kao službena tajna. Međutim, Sud ne može a da ne primijeti da izgleda da obaveza provođenja ciljane pretrage ne proizilazi iz domaćeg zakonodavstva. Čak i ako bi se moglo prihvatiti da je usmeni zahtjev tužioca (vidi tačku 4. gore) sadržavao dovoljno konkretne parametre kako bi se omogućila ciljanija pretraga, kako je ustvrdila Vlada, ta je pretraga provedena bez ikakvog sudskog nadzora (za sudski nadzor materijala oduzetog iz advokatskog ureda, vidi Sérvulo & Associados - Sociedade de Advogados, RL i drugi protiv Portugala, br. 27013/10, tačke 99.-112. i 119.,  3. septembar 2015.). Nadalje, uprkos provjeri koju su proveli istražitelji, cjelokupni kopirani sadržaj aplikantovog mobilnog telefona podnesen je kao dokaz na suđenju i tek na njegov prigovor sud je odlučio ograničiti ga na sadržaj relevantan za krivični postupak (vidi tačku 6 gore).
  10. Uzimajući u obzir gore navedeno, Sud zaključuje da domaćem zakonodavstvu nedostaju odgovarajuće proceduralne garancije za zaštitu podataka obuhvaćenih profesionalnom advokatskom tajnom. Bez obzira na to, Sud nema osnovu na temelju koje bi odlučio da li je povjerljivost između advokata i klijenta stvarno bila kompromitirana u predmetu o kojem je riječ. Međutim, prema mišljenju Suda, nedostatak proceduralnih garancija koje se konkretno odnose na zaštitu profesionalne advokatske tajne već nije ispunio zahtjeve koji proizilaze iz kriterija da svako miješanje mora biti u skladu sa zakonom u smislu člana 8. stav 2. Konvencije (vidi Saber, citirano gore, tačka 57.). U svjetlu tog zaključka, nije potrebno da Sud preispituje usklađenost sa drugim zahtjevima iz te odredbe.
  11. Prema tome, došlo je do povrede člana 8. Konvencije. 

PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE 

  1. Aplikant je potraživao 10.000 eura (EUR) na ime nematerijalne štete i 2.392,85 eura na ime troškova i izdataka nastalih pred Ustavnim sudom i Sudom.
  2. Vlada je osporila ta potraživanja.
  3.  S obzirom na okolnosti predmeta i prirodu utvrđene povrede, Sud smatra da nije potrebno dosuditi bilo kakvu pravičnu naknadu na ime nematerijalne štete.
  4. Nadalje, s obzirom na dokumente koje posjeduje i tarifu koju su odredile lokalne advokatske komore, Sud smatra primjerenim dosuditi 1.970 eura za pokrivanje troškova po svim tačkama, plus svaki porez koji bi se aplikantu mogao zaračunati.

 

IZ NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO, 

  1. Proglašava aplikaciju dopuštenom;

  2. Smatra da je došlo do povrede člana 8. Konvencije;

  3. Utvrđuje 

(a) da tužena država, u roku od tri mjeseca, ima aplikantu isplatiti 1.970 EUR (jednu hiljadu devet stotina i sedamdeset eura), kao i svaki porez koji bi aplikantu mogao biti zaračunat, na ime troškova i izdataka, pretvoreno u valutu tužene države prema kursu primjenjivom na dan izmirenja; 

(b) da će se od isteka navedenog roka od tri mjeseca do izmirenja, na    navedeni iznos plaćati obična kamata po stopi jednakoj najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke u periodu neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda. 

4. Odbija preostali dio zahtjeva aplikanta za pravičnu naknadu.

 

Sastavljeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanoj formi dana 5. novembra 2024. godine, u skladu sa pravilom 77. stavovi 2. i 3. Poslovnika Suda. 

         Simeon Petrovski                                             Armen Harutyunyan
        Zamjenik registrara                                                  Predsjednik

 

 _____________

Prevod presude Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine

 

 

 

FOURTH SECTION

CASE OF NEZIRIĆ v. BOSNIA AND HERZEGOVINA

(Application no. 4088/21)

JUDGMENT

STRASBOURG

5 November 2024

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

In the case of Nezirić v. Bosnia and Herzegovina,

The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Committee composed of:

Armen Harutyunyan, President,
Faris Vehabović 
Anja Seibert-Fohr, judges,
and Simeon Petrovski, Deputy Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 4088/21) against Bosnia and Herzegovina lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) on 10 December 2020 by a national of Bosnia and Herzegovina, Mr Sanel Nezirić (“the applicant”), who was born in 1976, lives in Sarajevo and was represented by Ms E. Veledar Arifagić, a lawyer practising in Sarajevo;

the decision to give notice of the application to the Government of Bosnia and Herzegovina (“the Government”), represented by their acting Agent, Ms M. Mijić;

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 15 October 2024,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

SUBJECT MATTER OF THE CASE

1.  The issue in the case is whether the domestic law offered sufficient procedural safeguards to protect privileged data during the seizure and subsequent examination of a lawyer’s mobile phone, as required by Article 8 of the Convention.

2.  The applicant is a lawyer. In 2018 the investigating judge of the Tuzla Cantonal Court, accepting a request by the Tuzla Cantonal Prosecutor (“the prosecutor”), authorised the seizure and examination of the applicant’s mobile phone in order to gather evidence against him in the context of a criminal investigation opened in respect of him and several other individuals on charges of criminal association and abuse of office. That decision was upheld by the Tuzla Cantonal Court’s Appeals Panel (“the Appeals Panel”), which stated that the investigating authorities would not access any data which were not relevant to the investigation.

3.  The applicant’s mobile phone was seized and its exterior examined (model and colour, IMEI number, presence of the SIM card, visible damage and so forth) in the presence of a member of the Sarajevo Bar Association. The prosecutor then made an order for a digital forensic examination of the mobile phone’s content, referring in particular to communications between the co-suspects, but noting as well that the expert should make a list of all outgoing and incoming calls; all missed calls; all messages, including multimedia messages; the log of all deleted calls and messages; all contacts; the content of all SMS, Viber and Messenger messages; and “all other evidence which could be connected to the investigation”. An expert copied the entire content of the applicant’s mobile phone to a DVD and compiled an examination report.

4.  Subsequently, acting upon an oral request by the prosecutor, two investigators sifted through the copied content of the mobile phone, using the phone numbers of the other suspects as search parameters.

5.  On 15 July 2020 the Constitutional Court found no violation of Article 8 of the Convention.

6.  The entire copied content of the applicant’s mobile phone was submitted as evidence at trial. Following an objection by the applicant, the Trial Chamber ordered the prosecutor to filter the evidence so as to disclose only the communications relevant to the criminal proceedings. At the time of receipt of the parties’ observations, the criminal proceedings in the applicant’s case were still ongoing.

THE COURT’S ASSESSMENT

7.  The applicant, referring to legal professional privilege, complained that the seizure of his mobile phone and its examination had violated his rights under Article 8 of the Convention.

8.  The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention or inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

9.  It is not disputed by the parties that the seizure and examination of the applicant’s mobile phone entailed an interference with his right to respect for his “correspondence”.

10.  The general principles concerning the search and seizure of property from lawyers’ offices have been summarised in Särgava v. Estonia (no. 698/19, §§ 8689, 16 November 2021). The Court has acknowledged the importance of specific procedural guarantees when it comes to protecting the confidentiality of exchanges between lawyers and their clients and of legal professional privilege (ibid., § 88, and see also Saber v. Norway, no. 459/18, § 51, 17 December 2020).

11.  In the present case, the Court accepts that the interference can be said to have had a general legal basis in domestic law, namely in the Code of Criminal Procedure and the Bar Association Act. What needs to be examined, however, is whether the domestic law provides the requisite procedural guarantees for the protection of privileged data.

12.  The Government referred to the procedural safeguards in place for searches and seizures in general and in the context of a search of a lawyers’ offices. Under domestic law, a search may be carried out if there is a reasonable suspicion that a particular object might be found on the premises. The search warrant must generally specify the object being searched for, the location of and the reasons for the search. In the event that a search is carried out at lawyers’ offices, it must be authorised by a court order and must be conducted in the presence of a member of the Bar Association. The confidentiality of documents must be respected.

13.  Despite these safeguards, the Court’s essential concern is the lack of a practical framework for the protection of legal professional privilege in cases such as the present one. A member of the Bar Association was indeed present during the seizure of the applicant’s mobile phone and the examination of its exterior (see paragraph 3 above). However, the actual examination, when the entire content of the phone was copied and transferred to DVD (see paragraph 3 above), was not carried out at the site of the search. Neither the applicant nor the representative of the Bar Association were present during that examination, and the law does not envisage such a possibility (see Särgava, cited above, § 106). The Court therefore finds that the practical relevance as a safeguard of the presence of a member of the Bar Association during the search has no real effect.

14.  Furthermore, as to the sifting and separating of privileged data, the Court observes that the domestic law does not seem to contain any specific procedure or safeguards to address the examination of electronic data carriers and prevent communication covered by legal professional privilege from being compromised. Neither the search warrant issued by the investigating judge, the Appeals Panel’s decision (see paragraph 2 above), nor the prosecutor’s order for the mobile phone to be examined (see paragraph 3 above) made provision for safeguarding any potentially privileged material protected by professional secrecy. Even allowing for the fact that, as argued by the Government, at the time the search order was issued the investigating judge had not known that the applicant was a lawyer, that must have been evident at least from the moment the applicant lodged an appeal with the Appeals Panel. Other than noting that the investigators would access only the data relevant to the investigation, the Appeals Panel did not provide any other, more specific, guarantees concerning potentially privileged material.

15.  The Government argued that it had been necessary to have access to the entire content of the applicant’s mobile phone because the prosecutor had then been able to order a more targeted expert analysis on the basis of narrower search parameters (the co-accused’s phone numbers). The Court has no reason to doubt in the present case that the sifting of data by the investigators was carried out conscientiously and that the data accessed were treated as an official secret. However, it cannot but note that the obligation to carry out a targeted search did not seem to derive from domestic legislation. Even if it could be accepted that the prosecutor’s oral request (see paragraph 4 above) contained parameters specific enough to enable a more targeted search, as argued by the Government, that search was carried out without any judicial supervision (for judicial review of the material seized from a lawyer’s office, see Sérvulo & Associados - Sociedade de Advogados, RL and Others v. Portugal, no. 27013/10, §§ 99-112 and 119, 3 September 2015). Furthermore, despite the sifting done by the investigators, the entire copied content of the applicant’s mobile phone was submitted as evidence at trial and it was only upon his objection that the court decided to limit it to the content relevant to the criminal proceedings (see paragraph 6 above).

16.  In view of the above, the Court concludes that the domestic legislation lacked the appropriate procedural safeguards to protect data covered by legal professional privilege. That notwithstanding, the Court has no basis on which to decide whether or not lawyer-client confidentiality was actually compromised in the case at hand. In the Court’s view, however, the lack of procedural guarantees relating specifically to the protection of legal professional privilege already fell short of the requirements flowing from the criterion that any interference must be in accordance with the law within the meaning of Article 8 § 2 of the Convention (see Saber, cited above, § 57). In the light of that conclusion, it is not necessary for the Court to review compliance with the other requirements under that provision.

17.  There has accordingly been a violation of Article 8 of the Convention.

APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

18.  The applicant claimed 10,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage and EUR 2,392.85 in respect of costs and expenses incurred before the Constitutional Court and the Court.

19.  The Government contested those claims.

20.  The Court, in view of the circumstances of the case and the nature of the violation found, considers that it is not necessary to award any just satisfaction in respect of non-pecuniary damage.

21.  Furthermore, regard being had to the documents in its possession and the tariff fixed by the local bar associations, the Court considers it appropriate to award EUR 1,970 covering costs under all heads, plus any tax that may be chargeable to the applicant.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the application admissible;
  2. Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention;
  3. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months, EUR 1,970 (one thousand nine hundred and seventy euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses, to be converted into the currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

  1. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 5 November 2024, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Simeon Petrovski                         Armen Harutyunyan
 Deputy Registrar                                  President

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Publikacije