Nikolić protiv Srbije

Država na koju se presuda odnosi
Srbija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
21155/22
Stepen važnosti
3
Jezik
Srpski
Datum
03.06.2025
Članovi
3
3 (Proceduralni aspekt)
Kršenje
3
3 (Proceduralni aspekt)
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 3) Zabrana torture
(Čl. 3 / CAT-12) Efikasna istraga
Tematske ključne reči
delotvorna istraga
sprovođenje istrage
zabrana mučenja, ponižavajućeg i nečovečnog postupanja
postupanje policije
zlostavljanje od strane policije
VS deskriptori
1.3 Član 3. - zabrana mučenja, nečovečnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
1.3.2 Propusti u istragama
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Odbor
Sažetak
Podnosilac je kao maloletnik podneo krivičnu prijavu Tužilaštvu u Novom Sadu 7. februara 2013. godine. On je tvrdio je da ga je 16. novembra 2012. godine, dok je ispitivan u Policijskoj stanici Bački Petrovac o navodnim krađama, policajac G.V. udario nogom u stomak, dok su ga policajci B.J. i B.M. udarili u glavu, zbog čega je izgubio svest i pao na zemlјu. Kao posledica udarca nogom u stomak, odveden je iz policijske stanice u dečju bolnicu gde je operisan zbog uklјeštene kile. Istraga o navodima podnosioca dodelјena je Policijskoj stanici Bački Petrovac, čiji su službenici uzeli izjave od policajaca i podneli svoj izveštaj tužiocu 19. aprila 2013. godine. Tužilac je odbacio krivičnu prijavu podnosioca.

Nakon žalbe podnosioca, Više javno tužilaštvo u Novom Sadu je 1. decembra 2015. godine naložilo dalјu istragu, naglašavajući da nije zatraženo veštačenje o uzroku komplikacija podnosioca usled hernije; istraga nije bila nezavisna jer je delegirana policijskoj stanici u kojoj su radili navodni počinioci; pri čemu lekar koji je pružio negu podnosiocu u policijskoj stanici uopšte nije ispitan.

Tužilac je 19. juna 2019. godine ponovo odbacio prijavu podnosioca, oslanjajući se na gore spomenuti lekarski izveštaj, zaklјučivši da u medicinskoj dokumentaciji podnosioca nisu zabeležene nikakve povrede koje je podnosilac mogao pretrpeti zbog navodnog zlostavlјanja od strane policije. Ovu odluku je potvrdilo Više javno tužilaštvo u Novom Sadu 24. oktobra 2019. godine. Ustavna žalba podnosioca je odbačena od strane Ustavnog suda 17. juna 2021. godine i dostavlјena je podnosiocu 4. oktobra 2021.

Sud ističe da su istraga i postupak po pravnim sredstvima koje je podnosilac koristio trajali preko osam godina i četiri meseca, iako priroda istrage ne opravdava takav period trajanja. Stoga se ne može reći da su domaći organi reagovali na navode podnosioca o zlostavlјanju od strane policije sa potrebnom hitnošću. Što se tiče nezavisnosti istrage, Sud primećuje da je početnu istragu sprovela Policijska stanica Bački Petrovac, za čije se službenike tvrdi da su zlostavlјali podnosioca. Iako je kasnije istragu preuzeo Tužilac, početna istraga se ne može smatrati nezavisnom, što su priznali i domaće organi. Što se tiče učešća podnosioca u istrazi, Sud primećuje da je podnosilac ispitivan tek u novembru 2016. godine, tj. više od tri godine i osam meseci nakon predmetnih događaja. Štaviše, on nije imao procesni status u istrazi, što ga je lišilo mogućnosti da učestvuje u istražnim radnjama u meri neophodnoj za zaštitu njegovih legitimnih interesa.
S obzirom na navedeno, Sud zaklјučuje da je shodno tome došlo do povrede procesnog aspekta člana 3. Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

 ЕВРОПСКИ СУД ЗА ЉУДСКА ПРАВА

ТРЕЋЕ ОДЕЉЕЊЕ

ПРЕДМЕТ НИКОЛИЋ ПРОТИВ СРБИЈЕ

(Представка број 21155/22)

ПРЕСУДА

СТРАЗБУР

3. јун 2025. године

Ова пресуда је правноснажна, али може бити предмет редакцијских измена.

У предмету Николић против Србије,

Европски суд за људска права (Треће одељење), на заседању Одбора у саставу:

Darian Pavli, председник,
Úna Ní Raifeartaigh,
Матеја Ђуровић, судије,
и Olga Chernishova, заменица секретара Одељења,

Имајући у виду:

представку (број 21155/22) против Републике Србије, коју је Суду по члану 34. Конвенције за заштиту људских права и основних слобода (у даљем тексту: Конвенција) поднео 1. априла 2022. године држављанин Републике Србије, господин Матија Николић (у даљем тексту: подносилац), рођен 1995. године, с пребивалиштем у Селенчу, којег пред Судом заступа господин Д. Јовановић, адвокат из Брисела;

одлуку да се Влада Републике Србије (у даљем тексту: Влада), коју представља њена заступница, госпођа З. Јадријевић Младар, обавести о притужбама које се тичу материјалног и процесног аспеката члана 3. Конвенције, односно да се преостали део представке прогласи неприхватљивим;

запажања странака;

Након већања на затвореној седници 13. маја 2025. године, Доноси следећу пресуду, која је усвојена тог дана:

ПРЕДМЕТ СЛУЧАЈА

  1. Предмет се односи, на основу члана 3. Конвенције, на наводно злостављање подносиоца од стране полиције и на ефикасност истраге као одговор на његове притужбе на злостављање.
  2. Подносилац је као малолетник поднео кривичну пријаву Тужилаштву у Новом Саду (у даљем тексту: Тужилац) 7. фебруара 2013. године. Он је тврдио је да га је 16. новембра 2012. године, док је испитиван у Полицијској станици Бачки Петровац о наводним крађама, полицајац Г.В. ударио ногом у стомак, док су га полицајци Б.Ј. и Б.М. ударили у главу, због чега је изгубио свест и пао на земљу. Као последица ударца ногом у стомак, одведен је из полицијске станице у дечју болницу где је оперисан због укљештене киле.
  3. Истрага о наводима подносиоца додељена је Полицијској станици Бачки Петровац, чији су службеници узели изјаве од полицајаца и поднели свој извештај тужиоцу 19. априла 2013. године. Тужилац је одбацио кривичну пријаву подносиоца 30. октобра 2015. године због недостатка доказа о извршењу кривичног дела.
  4. Након жалбе подносиоца, Више јавно тужилаштво у Новом Саду је 1. децембра 2015. године наложило даљу истрагу, наглашавајући да није затражено вештачење о узроку компликација подносиоца услед херније; истрага није била независна јер је делегирана полицијској станици у којој су радили наводни починиоци; при чему лекар који је пружио негу подносиоцу у полицијској станици уопште није испитан.
  5. Истрага је настављена, а Тужилац је 22. јула 2016. године узео изјаве од споменутих полицајаца. Они су негирали да су подносиоца на било какав начин злостављали. Пуномоћник подносиоца није позван да присуствује давању ових изјава.
  6. Тужилац је такође узео изјаве од подносиоца 28. новембра 2016., а 16. октобра 2018. године су узете изјаве и од других сведока.
  7. Тужилац је затражио налаз и мишљење судскомедицинског вештака 5. децембра 2018. године, који је завршен 5. фебруара 2019. Према налазу и мишљењу, није било доказа о видљивим повредама на телу подносиоца у време спорног догађаја. Био је примљен у болницу због претходног здравственог стања. Вештак је закључио да је укљештена кила здравствено стање које није узроковано повредом.
  8. Тужилац је 19. јуна 2019. године поново одбацио пријаву подносиоца, ослањајући се на горе споменути лекарски извештај, закључивши да у медицинској документацији подносиоца нису забележене никакве повреде које је подносилац могао претрпети због наводног злостављања од стране полиције. Ову одлуку је потврдило Више јавно тужилаштво у Новом Саду 24. октобра 2019. године. Уставна жалба подносиоца је одбачена од стране Уставног суда 17. јуна 2021. године и достављена је подносиоцу 4. октобра 2021.

ОЦЕНА СУДА

I. НАВОДНЕ ПОВРЕДЕ ЧЛАНА 3. КОНВЕНЦИЈЕ

A. Допуштеност

1. Материјални аспект члана 3. Конвенције

  1. Наводи о злостављању супротно члану 3. морају бити поткрепљени одговарајућим доказима. У циљу процене ових доказа, Суд усваја стандард доказа „ван разумне сумње“, али додаје да такав доказ може произаћи из коегзистенције довољно јаких, јасних и подударних закључака или сличних непобитних чињеничних претпоставки (видети, између осталих извора, Gäfgen против Немачке [ВВ], број 22978/05, став 92, EСЉП 2010; и Bouyid против Белгије [ВВ], број 23380/09, став 82, ECЉП 2015).
  2. Суд примећује да нема спора око чињенице да је подносилац одведен у болницу из полицијске станице где је испитиван. Међутим, медицински докази изведени о болничком лечењу подносиоца указују на то да подносилац није имао видљивих повреда и да је укљештена кила због које је лечен била здравствено стање које није узроковано повредом.
  3. Суд стога закључује да докази које је подносилац представио не доказују да је здравствене проблеме подносиоца проузроковала полиција, односно да се наводно злостављање од стране полиције уопште догодило. С обзиром на наведено, Суд, примењујући стандард доказивања „ван разумне сумње“, сматра да подносилац није доказао да је био подвргнут злостављању од стране полиције.
  4. Сходно томе, притужба по материјалном аспекту члана 3. Конвенције је очигледно неоснована и мора бити одбачена у складу са чланом 35. став 3(а) и чланом 4. Конвенције.

2. Процесни аспект члана 3.

  1. Суд примећује да није спорно да је 16. новембра 2012. године подносилац, у то време малолетник, испитиван од стране полиције у Полицијској станици Бачки Петровац, и да је у полицијску станицу ушао у добром здравственом стању и напустио је у колима хитне помоћи ради хитне операције. Та чињеница, заједно са медицинским доказима и притужбом подносиоца поднетом надлежним домаћим органима у којој је пружио детаљан опис догађаја, тврдећи да су га полицајци ударили ногом у стомак и у главу, покреће барем разумну сумњу да су његове повреде могле бити узроковане употребом силе од стране полиције. Штавише, саме српске власти су сматрале да су наводи подносиоца довољно озбиљни да оправдају покретање истраге о његовом наводном злостављању. Будући да је то тако, његова жалба је представљала спорни захтев, а српске власти су стога биле у обавези да спроведу ефикасну истрагу (упоредити М.Б. и др. против Словачке, број 45322/17, став 63, од 1. априла 2021. године, и Panayotopoulosи др. против Грчке, број 44758/20, став 106, од 21. јануара 2025. године).
  2. Суд напомиње да ова жалба није очигледно неоснована у смислу члана 35. став 3 (а) Конвенције, нити неприхватљива по било ком другом основу. Стога се мора прогласити прихватљивом.

Б. Основаност

  1. Суд је резимирао општа начела која се тичу ефикасности истраге спроведене у складу са чланом 3. Конвенције у горе наведеном предмету Bouyid, ст. 114-23.
  2. Конкретније, Суд понавља да се усклађеност са процесним захтевима члана 3. процењује на основу неколико битних параметара: адекватности истражних мера, брзине истраге, учешћа жртве и независности истраге. Ови елементи су међусобно повезани и сваки од њих, посматран засебно, не представља циљ сам по себи. Ови критеријуми, посматрани заједно, омогућавају процену степена ефикасности истраге. Сва појединачна питања морају се проценити у односу на сврху ефикасне истраге (видети Р.Р. и Р.Д. против Словачке, број 20649/18, став 178, од 1. септембра 2020. године).
  3. Сходно томе, у циљу процене укупне ефикасности предметне истраге, на основу чињеница овог случаја, Суд сматра кључним следеће.
  4. Након што је подносилац поднео притужбу, отворен је предметни спис. Међутим, дошло је до значајних кашњења у истрази. Стога је између 7. фебруара 2013. и 30. октобра 2015. године једини предузети корак био узимање изјава од надлежних службеника. Након што је истрага настављена 16. децембра 2015. године, следећи корак је предузет након око седам месеци (видети пасус 5 изнад). Даље кашњење се догодило између 28. новембра 2016. и 16. октобра 2018. године. Све у свему, истрага и поступак по правним средствима које је подносилац користио трајали су преко осам година и четири месеца, иако природа истраге не оправдава такав период трајања. Стога се не може рећи да су домаћи органи реаговали на наводе подносиоца о злостављању од стране полиције са потребном хитношћу.
  5. Што се тиче независности истраге, Суд примећује да је почетну истрагу спровела Полицијска станица Бачки Петровац, за чије се службенике тврди да су злостављали подносиоца. Иако је касније истрагу преузео Тужилац, почетна истрага се не може сматрати независном, што су признали и домаће органи (видети горе наведени став 4).
  6. Што се тиче учешћа подносиоца у истрази, Суд примећује да је подносилац испитиван тек у новембру 2016. године, тј. више од три године и осам месеци након предметних догађаја. Штавише, он није имао процесни статус у истрази, што га је лишило могућности да учествује у истражним радњама у мери неопходној за заштиту његових легитимних интереса (видети предмет Panayotopoulosи др., наведено горе, став 117).
  7. С обзиром на горе наведена разматрања у целости, Суд закључује да је сходно томе дошло до повреде процесног аспекта члана 3. Конвенције.

ПРИМЕНА ЧЛАНА 41. КОНВЕНЦИЈЕ

  1. Подносилац је тражио 10.000 евра (EUR) на име нематеријалне штете и 2.100 евра на име трошкова и издатака насталих пред Судом.
  2. Влада је приговорила да су захтеви подносиоца неосновани и претерани.
  3. Суд подносиоцу додељује 1.800 евра на име нематеријалне штете, као и сав порез који би могао да буде наплаћен подносиоцу.
  4. Узимајући у обзир документацију коју поседује, Суд сматра да је разумно подносиоцу доделити 2.100 евра за трошкове и издатке везане за поступак пред Судом, као и накнаду за било који порез који би могао подносиоцу бити наплаћен.

ИЗ ОВИХ РАЗЛОГА, СУД, ЈЕДНОГЛАСНО,

  1. Проглашава притужбу по процесном аспекту члана 3. Конвенције прихватљивом, а остатак представке неприхватљивим;

  2. Сматра да је дошло до повреде процесног аспекта члана 3. Конвенције;

  3. Сматра

(a) да Тужена држава треба да исплати подносиоцу, у року од три месеца, следеће износе, који морају да се конвертују у валуту Тужене државе по курсу који важи на дан исплате:

(i)   EUR 1.800 (хиљаду и осам стотина евра), као и било који порез који би могао да се наплати подносиоцу у вези са нематеријалном штетом;

(ii) EUR 2.100 (две хиљаде и стотину евра), као и било који порез који би могао да се наплати подносиоцу у вези са насталим трошковима и издацима;

(б) да од истека наведених три месеца до измирења, камата на горе наведене износе мора бити платива по стопи која је једнака граничној активној каматној стопи Европске централне банке током периода неиспуњавања обавеза, плус три процентна поена;

4. Одбацује остале захтеве подносиоца за правично задовољење.

Састављено на енглеском језику и прослеђено у писаном облику 3. јуна 2025. године, у складу с правилом 77. ст. 2. и 3. Пословника о раду суда.

         Olga Chernishova

       Darian Pavli

         заменица Секретара

     Председник

_______________

превод одлуке преузет са сајт Заступника Србије пред ЕСЉП

 

 

 

THIRD SECTION

CASE OF NIKOLIĆ v. SERBIA

(Application no. 21155/22)

JUDGMENT

STRASBOURG

3 June 2025

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

In the case of Nikolić v. Serbia,

The European Court of Human Rights (Third Section), sitting as a Committee composed of:

 Darian Pavli, President,
 Úna Ní Raifeartaigh,
 Mateja Đurović, judges,
and Olga Chernishova, Deputy Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 21155/22) against the Republic of Serbia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) on 1 April 2022 by a Serbian national, Mr Matija Nikolić (“the applicant”), who was born in 1995, lives in Selenča, and was represented by Mr D. Jovanović, a lawyer practising in Bruxelles;

the decision to give notice of the complaints concerning the substantive and procedural aspects of Article 3 of the Convention to the Serbian Government (“the Government”), represented by their Agent, Ms Z. Jadrijević Mladar, and to declare inadmissible the remainder of the application;

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 13 May 2025,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

SUBJECT MATTER OF THE CASE

1.  The application concerns, under Article 3 of the Convention, the alleged ill-treatment of the applicant by the police, and the effectiveness of the investigation in response to his complaints about ill-treatment.

2.  On 7 February 2013 the applicant, a minor at the relevant time, lodged a criminal complaint with the Novi Sad Prosecutor’s Office (hereinafter “the Prosecutor”). He alleged that on 16 November 2012, while being questioned at the Bački Petrovac Police Station about alleged thefts, officer G.V. had kicked him in the stomach, and officers B.J. and B.M. had hit him in the head, because of which he had lost consciousness and fallen to the ground. As a result of the kick in the stomach, he had been taken from the police station to the children’s hospital where he had been operated for incarcerated hernia.

3.  The investigation into the applicant’s allegations was delegated to the Bački Petrovac Police Station whose officers took statements of the policemen concerned and submitted their report to the Prosecutor on 19 April 2013. On 30 October 2015 the applicant’s criminal complaint was rejected by the Prosecutor for lack of any criminal offence.

4.  Following the applicant’s appeal, on 1 December 2015 the Novi Sad High Public Prosecutor’s Office ordered further investigation, noting that a forensic expert examination as to the cause of the applicant’s complications with hernia had not been commissioned; the investigation was not independent as it was delegated to the police station where the alleged perpetrators worked; and the physician who had attended to the applicant at the police station had not been questioned.

5.  The investigation was resumed, and on 22 July 2016 the Prosecutor took statements from the police officers concerned. They denied inflicting any form of ill-treatment on the applicant. The applicant’s representative was not invited to attend the taking of these statements.

6.  On 28 November 2016 the Prosecutor also took statements from the applicant and on 16 October 2018 from other witnesses.

7.  On 25 December 2018 the Prosecutor commissioned a forensic medical expert report which was completed on 5 February 2019. According to the report, there was no record of visible injuries on the applicant’s body at the time of the disputed event. He had been admitted to hospital due to a pre-existing medical condition. The expert concluded that incarcerated hernia was a health condition which was not caused by an injury.

8.  On 19 June 2019 the Prosecutor once again dismissed the applicant’s complaint, relying on the above-mentioned medical report, and concluding that the applicant’s medical documentation had not noted any injuries the applicant could have suffered because of the alleged ill-treatment by the police. This decision was upheld by the Novi Sad High Public Prosecutor’s Office on 24 October 2019. The applicant’s constitutional complaint was dismissed by the Constitutional Court on 17 June 2021 and served on the applicant on 4 October 2021.

THE COURT’S ASSESSMENT

  1. ALLEGED VIOLATIONS OF ARTICLE 3 OF THE CONVENTION
    1. Admissibility
      1. Substantive aspect of Article 3 of the Convention

9.  Allegations of ill-treatment contrary to Article 3 must be supported by appropriate evidence. To assess this evidence, the Court adopts the standard of proof “beyond reasonable doubt” but adds that such proof may follow from the coexistence of sufficiently strong, clear and concordant inferences or of similar unrebutted presumptions of fact (see, among other authorities, Gäfgen v. Germany [GC], no. 22978/05, § 92, ECHR 2010; and Bouyid v. Belgium [GC], no. 23380/09, § 82, ECHR 2015).

10.  The Court observes that there is no dispute as to the fact that the applicant was taken to a hospital from the police station where he had been questioned. However, the medical evidence drawn upon the applicant’s hospital treatment indicates that the applicant had no visible injuries and that incarcerated hernia for which he was treated was a health condition which was not caused by an injury.

11.  The Court therefore concludes that the evidence presented by the applicant does not show that the applicant’s medical problems were caused by the police or that the alleged ill-treatment by the police took place. In view of the foregoing, the Court, applying the standard of proof of “beyond reasonable doubt”, considers that the applicant has not demonstrated that he was subjected to ill-treatment by the police.

12.  Accordingly, the complaint under the substantive aspect of Article 3 of the Convention is manifestly ill-founded and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.

  1. Procedural aspect of Article 3

13.  The Court notes that it is not disputed that on 16 November 2012 the applicant, at that time a minor, was questioned by the police at the Bački Petrovac Police Station, and that he had entered the police station in good health and left it in an ambulance for immediate surgery. That fact, together with medical evidence and the applicant’s complaint submitted to the relevant domestic authorities in which he provided a detailed account of the events, claiming that he had been kicked in the stomach and hit at the head by police officers, raises at least a reasonable suspicion that his injuries could have been caused by the use of force by the police. Moreover, the Serbian authorities themselves considered the applicant’s allegations serious enough to justify the opening of an investigation into his alleged ill-treatment. That being so, his complaint constituted an arguable claim, and the Serbian authorities were thus under the obligation to conduct an effective investigation (compare M.B. and Others v. Slovakia, no. 45322/17, § 63, 1 April 2021, and Panayotopoulos and Others v. Greece, no. 44758/20, § 106, 21 January 2025).

14.  The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention or inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits

15.  The Court has summarised the general principles concerning the effectiveness of an investigation called for under Article 3 of the Convention in Bouyid cited above, §§ 114-23.

16.  More specifically, the Court reiterates that compliance with the procedural requirements of Article 3 is assessed on the basis of several essential parameters: the adequacy of the investigative measures, the promptness of the investigation, the involvement of the victim and the independence of the investigation. These elements are inter-related and each of them, taken separately, does not amount to an end in itself. These criteria, taken jointly, enable the degree of effectiveness of the investigation to be assessed. It is in relation to the purpose of an effective investigation that any partial issues must be assessed (see R.R. and R.D. v. Slovakia, no. 20649/18, § 178, 1 September 2020).

17.  Accordingly, with a view to assessing the overall effectiveness of the investigation in question, on the facts of the present case the Court considers as crucial the following.

18.  Following the lodging of a complaint by the applicant, a case file was opened. However, there were significant delays in the investigation. Thus, between 7 February 2013 and 30 October 2015 the only step taken was to take statements from the officers concerned. After the investigation was resumed on 16 December 2015, the next step was taken after about seven months (see paragraph 5 above). Further delay occurred between 28 November 2016 and 16 October 2018. Overall, the investigation and the proceedings upon the remedies the applicant used lasted over eight years and four months, even though the nature of the investigation does not justify such length. Therefore, it cannot be said that the domestic authorities reacted to the applicant’s allegations of ill-treatment by the police with the required promptness.

19.  As regards the independence of the investigation, the Court notes that the initial investigation was conducted by the Bački Petrovac Police Station, the officers of which were alleged to have ill-treated the applicant. Even though later on the investigation was taken over by the Prosecutor, the initial investigation cannot be regarded as independent, as it was also recognised by the domestic authorities (see paragraph 4 above).

20.  As regards the applicant’s involvement in the investigation, the Court notes that the applicant was only interviewed in November 2016, i.e. more than three years and eight months after the events in question. Moreover, he had no procedural standing in the investigation, depriving him of the opportunity to participate in the investigative actions to the extent necessary to safeguard his legitimate interests (see Panayotopoulos and Others, cited above, § 117).

21.  Given the above considerations in their entirety, the Court concludes that there has accordingly been a violation of the procedural aspect of Article 3 of the Convention.

APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

22.  The applicant claimed 10,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage and EUR 2,100 in respect of costs and expenses incurred before the Court.

23.  The Government objected that the applicant’s claims were unfounded and excessive.

24.  The Court awards the applicant EUR 1,800 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable to the applicant.

25.  Having regard to the documents in its possession, the Court considers it reasonable to award EUR 2,100 for costs and expenses for the proceedings before the Court, plus any tax that may be chargeable to the applicant.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the complaint under the procedural aspect of Article 3 of the Convention admissible and the remainder of the application inadmissible;
  2. Holds that there has been a violation of the procedural aspect of Article 3 of the Convention;
  3. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months, the following amounts, to be converted into the currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 1,800 (one thousand eight hundred euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 2,100 (two thousand one hundred euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

  1. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 3 June 2025, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Olga Chernishova                   Darian Pavli
 Deputy Registrar                    President

 

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 3 | DIC | Ali protiv Srbije
U presudi se, kao primer domaće sudske prakse u sličnim pitanjima, navodi odluka Ustavnog suda Srbije, Už 6596/11 od 30.10.20214. godine.

Po oceni Ustavnog suda, iz Už 6596/11 od 30.10.20214. godine, iz navedenih odredaba člana 2, člana 4. stav 2. i člana 30. stav 1. tačka 2.) Zakona o azilu, proizlazi da odluci o odbijanju zahteva za azil mora da prethodi utvrđenje da lice koje podnosi zahtev za azil ne ispunjava uslove za priznavanje prava na utočište ili dodelu subsidijarne zaštite, što dalјe znači da razlozi za odbijanje zahteva za utočište, ne moraju, u svakom pojedinačnom slučaju, biti dovolјni i za odbijanje pružanja subsidijarne zaštite.

S obzirom na to da se subsidijarna zaštita odobrava strancu, pored ostalog, ukoliko bi povratkom u državu porekla njegov život, bezbednost ili sloboda bili ugroženi nasilјem opštih razmera koje je izazvano unutrašnjim oružanim sukobima, Ustavni sud nalazi da je u konkretnom slučaju prvostepeni organ bio dužan da razmotri izveštaje međunarodnih organizacija, nevladinih organizacija koje se bave zaštitom lјudskih prava i ostale dokaze koji se odnose na aktuelnu političko-bezbednosnu situaciju u Somaliji, a na osnovu kojih bi utvrdio da li su, u konkretnom slučaju, postojali uslovi za odobravanje subsidijarne zaštite podnosiocu ustavne žalbe.  

Ustavni sud je utvrdio da u obrazloženju prvostepenog rešenja Upravnog suda nisu navedeni ustavnopravno prihvatljivi razlozi za ocenu da podnosilac ustavne žalbe nije lice kome se može dodeliti supsidijarna zaštita u smislu člana 4. stav 2. Zakona o azilu, kao i da propust tog organa da, u skladu sa zakonom, ispita postojanje uslova za dodelu te vrste zaštite podnosiocu, nije otklonjen u postupku pred drugostepenim organom.

Ustavni sud je ocenio da je osporenom presudom Upravnog suda podnosiocu povređeno pravo na obrazloženu sudsku odluku, kao element prava na pravično suđenje, zajemčenog odredbom člana 32. stav 1. Ustava.

Odluka Ustavnog suda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse Ustavnog suda ovde
Član 3 | DIC | Habimi i drugi protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž br. 4027/17 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 17805/11 od 05.04.2017. godine u stavu prvom izreke, u delu stava drugog izreke kojim je odbijen tužbeni zahtev u delu u kome je traženo da se obaveže tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete isplati za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode još iznos od 400.000,00 dinara, za pretrplјeni strah usled torture još iznos od 150.000,00 dinara i za pretrplјene fizičke bolove usled torture još iznos od 150.000,00 dinara, u stavu trećem izreke i u stavu četvrtom izreke i žalbe tužioca AA i Republike Srbije u ovom delu odbijaju, kao neosnovane, dok se presuda preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode isplati još iznos od 350.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 05.04.2017. godine pa do isplate, i preinačava rešenje o troškovima sadržano u stavovima petom i šestom izreke presude tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 301.350,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom.

U vreme lišenja slobode tužilac je bio policijski pripravnik već šest meseci i raspoređen na rad u Policijskoj stanici Palilula. Odmah po lišenju slobode odveden je u Policijsku stanicu u Ulici 29. novembra gde je bio "obrađivan" tri dana i iznudili priznanje dela primenom sile i fizičkim maltretiranjem. Prva tri dana koja je proveo u policijskoj stanici kod tužioca su dovele do snažne psihotraume i fizičke traume usled čega je razvijen strah najjačeg intenziteta u trajanju od tri dana sa kliničkom slikom akutne reakcije na stres. Tokom boravka u pritvoru narednih 6 meseci doživlјava strah srednjeg do jakog intenziteta usled socijalne izolacije, patnje, duševnog bola zbog sumnje da je počinio navedeno krivično delo, nemogućnosti komunikacije sa bliskim osobama, strah od neizvesnosti sudskog postupka u vidu posttraumatskog stresnog sindroma. U periodu izlaska iz pritvora tužilac doživlјava strah srednjeg intenziteta, a potom slabog intenziteta uz duševnu patnju zbog povrede ugleda i časti doživlјaj stida i osramoćenosti u jakom stečenu u trajanju od dve godine.

Pravilno je prvostepeni sud utvrdio i da je nad tužiocem vršena tortura jer je podvrgnut fizičkom mučenju, ponižavajućem postupanju i kažnjavanju od strane policije, ali i prilikom boravka u pritvoru čime su povređena njegova prava zaštićena članom 3 Evropske konvencije o lјudskim pravima i osnovnim slobodama.

Neosnovani su žalbeni navodi tužioca da je visina dosuđene naknade za pretrplјeni strah i bol zbog torture prenisko određena sa pozivanjem na visinu štete dosuđene pred Evropskim sudom za lјudska prava obzirom da je iznos naknade štete za pretrplјeni strah i bol zbog torture prema tužiocu u zbiru približno iste visine kao onaj koji je dosuđen svakom od oštećenih, kao podnosilaca predstavke u odluci Evropskog suda za lјudska prava Habimi protiv Srbije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 3 | DIC | Đorđević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1268/2019 od 11.12.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih AA i BB, podnet protiv pravnosnažnih rešenja Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine i Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine, u odnosu na povredu krivičnog zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku u vezi člana 61. Krivičnog zakonika, dok se u ostalom delu zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih odbacuje kao nedozvolјen.

Rešenjem Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine, između ostalih, maloletnima AA i BB su zbog izvršenja produženog krivičnog dela silovanje iz člana 178. stav 3. u vezi stava 2. i 1. u vezi člana 61. KZ izrečene vaspitne mere pojačan nadzor od strane roditelјa koje mogu trajati najmanje 6 (šest) meseci, a najviše 2 (dve) godine, a u koje mere se maloletnima uračunava vreme provedeno u pritvoru od 10.12.2018.godine do 18.12.2018.godine, s tim što će sud naknadno odlučiti o njihovom prestanku.

Rešenjem Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine odbijena je kao neosnovana žalba zajedničkog branioca maloletnih AA i BB i potvrđeno je rešenje Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude