B.K.M. Lojistik Tasimacilik Ticaret Limited Sirketi protiv Slovenije

Država na koju se presuda odnosi
Slovenija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
42079/12
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
17.01.2017
Članovi
35
35-1
41
P1-1
P1-1-1
P1-1-2
Kršenje
P1-1
P1-1-1
P1-1-2
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Oduzimanje imovine
(P1-1-2) Regulisanje korišćenja imovine
Srazmernost
Tematske ključne reči
oduzimanje imovine
oduzimanje imovine korišćene za počinjenje krivičnog dela
oduzimanje imovine trećeg lica
VS deskriptori
1.16 Član 1. protokola 1 - zaštita imovine
1.16.2.3 Pravo države da reguliše korišćenje imovine
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Dana 13. novembra 2008. carinici su zaustavili i pregledali kamion podnosioca predstavke, u kojem su pronašli pakete nepoznatog sadržaja. Preliminarna analiza pokazala je da paketi sadrže heroin. Carinici su obavestili policiju. Sutradan je policija izvršila detaljnu kontrolu kamiona i prikolice i pronašla 105 kg heroina. Vozač, turski državljanin, uhapšen je i pritvoren. Kamion u vlasništvu podnosioca predsatvke je zaplenjen, dok su prikolica i roba postali predmet carinskog postupka. U nepoznatom trenutku podnosilac predstavke dobio je dokumenta kojima mu je omogućeno da roba iz prikolice bude isporučena na odredište. Slovenački sud je doneo presudu da se kamion, budući da se koristio za šverc droge, oduzme.

Predmet se odnosi na predstavku koju je Sudu podnela kompanija koja je vlasnik kamiona, a koji su vlasti zaplenile i konfiskovale. Podnosilac je tvrdio da je konfiskacija nezakonita i nesrazmerna, da nije postojala javna korist i da domaći sudovi nisu uzeli u obzir njegovu dobru veru i prava da raspolaže svojom imovinom. Kompanija je istakla da nije učestvovala u krivičnom delu i da vozilo nije imalo prilagođene prostore za krijumčarenje droge.

Vlada je priznala da je došlo do ograničenja prava na imovinu tokom zaplene i konfiskacije, ali je tvrdila da je konfiskacija bila predviđena tada važećim zakonom (član 186(5) Krivičnog zakonika), prema kojem se vozila korišćena za transport narkotika konfiskuju bez obzira na vlasništvo ili dobru veru vlasnika. Vladin cilj je bio sprečavanje ozbiljnih pretnji po zdravlje i život ljudi i efikasna borba protiv organizovanog kriminala. Vlada je takođe istakla da je kompanija imala mogućnost da otkupi kamion na aukciji i da bi mogla da traži naknadu štete od vozača koji je osuđen.

Sud je utvrdio da konfiskacija kamiona predstavlja trajno oduzimanje imovine i da se ne može posmatrati kao privremena kontrola upotrebe, što znači da je primenljivo pravilo o oduzimanju imovine iz člana 1. Protokola br. 1 Konvencije. Sud je priznao da države imaju širok diskrecioni prostor u borbi protiv kriminala, posebno narkotika, ali je ocenio da u ovom slučaju mera nije uzela u obzir ponašanje kompanije niti pružila realnu mogućnost vraćanja vozila. Nije postojala veza između ozbiljnosti krivičnog dela i potrebe da se kamion trajno oduzme od treće strane koja nije učestvovala u delu. Sud je zaključio da nije postignuta pravična ravnoteža između javnog interesa i prava kompanije na imovinu, te da je nametnuti teret bio prekomeran.

Shodno tome, utvrđena je povreda člana 1. Protokola br. 1 Konvencije. Sud je dodelio naknadu u iznosu od 14.490 EUR za troškove kamiona i poreza, kao i 7.000 EUR za troškove i izdatke, uz kamatu po stopi ECB plus tri procentna poena, dok je ostatak zahteva odbijen. Sud nije odobrio naknadu za izgubljenu dobit zbog nedostatka dokaza.

Posebno mišljenje sudije Kūrisa ističe da je praksa Evropskog suda u ovakvim slučajevima dosledno dopuštala širok diskrecioni prostor državama, kao i mogućnost naknade štete od stvarnog izvršioca dela, i da ova odluka može nepotrebno ograničiti efikasnu borbu protiv kriminala.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

ČETVRTO ODELJENJE

PREDMET B.K.M. LOJISTIK TAŞIMACILIK TİCARET LİMİTED ŞİRKETİ protiv SLOVENIJE

Predstavka br. 42079/12

 PRESUDA

 STRAZBUR

 17. januar 2017. godine

PRESUDA JE PRAVNOSNAŽNA na dan 17.04.2017.

Ova presuda je pravosnažna, ali može biti predmet redakcijske izmene.

U predmetu B.K.M. Lojistik Tasimacilik Ticaret Limited Sirketi protiv Slovenije,

Evropski sud za ljudska prava (Četvrto odeljenje), zasedajući u veću koje čine:

Andraš Šajo, predsednik,
Vincent A. De Gaetano,
Nona Ccotoria,
Paulo Pinto de Albuquerque,
Egidijus Kūris,
Gabriele Kucsko-Stadlmayer,
Marko Bošnjak, sudije,
i Marialena Tsirli, sekretar odeljenja,

 Nakon razmatranja na zatvorenoj sednici 6. decembra 2016. godine, donosi sledeću presudu, usvojenu tog dana:

POSTUPAK

  1. Predmet potiče iz predstavke (br. 42079/12) protiv Republike Slovenije podnete Sudu na osnovu člana 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda („Konvencija“) od strane turske kompanije B.K.M. Lojistik Taşımacılık Ticaret Limited Şirketi („podnosilac predstavke“) dana 12. aprila 2012.
  2. Podnosioca predstavke zastupao je g. S. Duran, advokat u Istanbulu. Vladu Republike Slovenije („Vlada“) zastupao je njihov zastupnik g. L. Bembič, državni pravobranilac.
  3. Podnosilac predstavke tvrdio je da oduzimanje njegovog kamiona u krivičnom postupku predstavlja nezakonito i nesrazmerno mešanje u njegovo pravo svojine u smislu člana 1 Protokola br. 1.
  4. Dana 30. avgusta 2013. predstavka je dostavljena Vladi na izjašnjenje.
  5. U skladu sa članom 36 stav 1 Konvencije i pravilom 44 Poslovnika Suda, Vlada Turske obaveštena je o svom pravu da podnese pismene komentare. Oni se nisu koristili tim pravom.

ČINjENICE

I. OKOLNOSTI SLUČAJA

  1. Podnosilac predstavke, B.K.M. Lojistik Taşımacılık Ticaret Limited Şirketi, registrovan je sa sedištem u Istanbulu.
  2. Dana 13. novembra 2008. carinici su zaustavili i pregledali kamion podnosioca predstavke, u kojem su pronašli pakete nepoznatog sadržaja. Preliminarna analiza pokazala je da paketi sadrže heroin. Carinici su obavestili policiju.
  3. Dana 14. novembra 2008. policija je izvršila detaljnu kontrolu kamiona i prikolice i pronašla 105 kg heroina. Vozač, turski državljanin, uhapšen je i pritvoren. Kamion je zaplenjen, dok su prikolica i roba postali predmet carinskog postupka. U nepoznatom trenutku podnosilac predstavke dobio je dokumenta kojima mu je omogućeno da roba iz prikolice bude isporučena na odredište. Prikolica je vraćena podnosiocu predstavke. Nakon toga, policija je podnela krivičnu prijavu protiv vozača Okružnom javnom tužilaštvu u Ptuju.
  4. Dana 15. novembra 2008. Okružno tužilaštvo u Ptuju podiglo je optužnicu protiv vozača zbog proizvodnje i trgovine narkoticima prema članu 186(1) Krivičnog zakonika. Tužilaštvo je dodatno zatražilo oduzimanje kamiona podnosioca predstavke na osnovu člana 186(5) Krivičnog zakonika, jer je korišćen za prevoz narkotika.
  5. Dana 25. novembra 2008. podnosilac predstavke zatražio je od Okružnog suda u Ptuju da mu dostavi spise predmeta protiv vozača. Takođe je pitao kada će moći da povrati zaplenjeni kamion. Dana 8. decembra 2008. sud je obavestio podnosioca predstavke o optužnici i da je kamion zaplenjen na osnovu člana 220 Zakonika o krivičnom postupku u vezi sa članom 186(5) Krivičnog zakonika, te da se odluka o vraćanju ili trajnom oduzimanju vozila ne može doneti dok se ne reši meritum. Dana 23. decembra 2008. podnosilac predstavke obavestio je sud da se protivi zahtevu tužilaštva za oduzimanje kamiona.
  6. Dana 29. decembra 2008. Okružni sud u Ptuju proglasio je vozača krivim za trgovinu narkoticima i osudio ga na devet godina zatvora. Sud je naložio da se kamion vrati podnosiocu predstavke. Naveo je da je konfiskacija moguća samo ako su ispunjeni uslovi iz člana 73 stav 2 Krivičnog zakonika, odnosno ako postoje razlozi opšte bezbednosti ili morala. Sud je smatrao da ti uslovi nisu ispunjeni, posebno imajući u vidu da nije bilo dokaza da je podnosilac znao za prevoz narkotika.
  7. Na presudu su se žalili i vozač i Viši javni tužilac. Dana 21. maja 2009. Viši sud u Mariboru preinačio je prvostepenu presudu i, pozivajući se na čl. 73(3) i 186(5) Krivičnog zakonika, naložio konfiskaciju kamiona. Sud je zaključio da zakonodavni okvir predviđa obaveznu konfiskaciju u slučajevima krivičnih dela povezanih sa drogom, jer priroda tih dela, njihov obim i opasne posledice zahtevaju proširenje mera i na lica koja nisu neposredni izvršioci, bez obzira da li su vlasnici vozila znali šta se prevozi.
  8. Dana 17. jula 2009. podnosilac predstavke podneo je ustavnu žalbu protiv navedene odluke, kao i inicijativu za ocenu ustavnosti člana 186(5) Krivičnog zakonika, tvrdeći da je povređeno njegovo pravo na imovinu. Posebno je isticao da nije znao da se kamion koristi u nezakonite svrhe, dodajući da je prvostepeni sud izričito utvrdio njegovu neuključenost u izvršenje predmetnog krivičnog dela. Navodeći da nije imao efikasnu mogućnost da spreči zloupotrebu svoje imovine za krivične svrhe, podnosilac predstavke je naglasio da je kamion bio podvrgavan redovnim kontrolama radi utvrđivanja mogućih prepravki i skrivenih pregrada. Prema tome, po njegovom mišljenju, osporena mera predstavljala je kaznu i neosnovano i nesrazmerno zadiranje u njegovo pravo na imovinu, kao i da podnosilac imao priliku da učestvuje u krivičnom postupku.
  9. Dana 29. septembra 2011. Ustavni sud odbacio je i ustavnu žalbu i inicijativu za ocenu ustavnosti. Prilikom razmatranja osporenih zakonskih odredbi, Ustavni sud je potvrdio stav Višeg suda da član 186 Krivičnog zakonika predviđa obaveznu konfiskaciju vozila koja su korišćena za prevoz i skladištenje droge ili nedozvoljenih supstanci u sportu, bez obzira na njihovo vlasništvo. Prema Ustavnom sudu, krivična dela povezana sa drogom sankcionisana članom 186 predstavljaju veliko zlo i izuzetno visok stepen opasnosti, ne samo sa stanovišta pojedinca već i društva u celini; svrha osporene mere bila je da se ubuduće spreči izvršenje takvih dela i da se zaštite važne društvene vrednosti, poput zdravlja i života – naročito mladih. Ustavni sud je naglasio da priroda tih dela, način njihovog izvršenja i posledice opravdavaju zadiranje u pravo svojine svih vlasnika sredstava transporta korišćenih za krijumčarenje droge, bez obzira na njihovu potencijalnu umešanost u krivične aktivnosti. Dodao je da bi drugačije zakonsko rešenje značajno umanjilo mogućnost efikasnog sprečavanja ovih dela.
  10. Poredeći opšti interes sa pravom na imovinu podnosioca predstavke, Ustavni sud je zaključio da osporena mera ne predstavlja prekomerno zadiranje, iako podnosilac nije imao efikasnu mogućnost da spreči zloupotrebu svoje imovine i nije učestvovao u izvršenju dela. U tom smislu, Ustavni sud je ukazao da pravna sigurnost zahteva da svaka pravno priznata šteta bude adekvatno zaštićena. Tako je, na osnovu člana 73(2) Krivičnog zakonika, konfiskacija bila bez uticaja na pravo trećih lica da traže naknadu štete od izvršioca. U skladu sa opštim pravilima obligacionog prava, oštećeni vlasnik imao je mogućnost i pravo da od odgovornog lica zahteva naknadu štete. Ustavni sud je dodao da je na redovnim sudovima da u svakom konkretnom slučaju utvrde da li su ispunjeni svi elementi potrebni za priznanje tražene štete i dosuđivanje naknade.
  11. U međuvremenu, dana 29. juna 2009. Okružni sud u Ptuju obavestio je podnosioca predstavke da će kamion biti prodat na javnoj licitaciji i da može dostaviti pisane primedbe u vezi sa tim. Dana 6. jula 2009. podnosilac je odgovorio da je spreman da kupi oduzeti kamion. Dana 20. oktobra 2011. sud je naložio prodaju kamiona i obavestio podnosioca o tome. Dana 30. novembra 2011. kamion je prodat na javnoj licitaciji za 12.000 evra („EUR“). Prema tvrdnjama Vlade, kamion je prodat podnosiocu predstavke. U tom smislu, oni su dostavili dokument u kojem se navodi da je kamion prodat firmi „B.K.M. LOJISTIK, TAS.VE TIC.LTD.STI“, kompaniji iz Istanbula. Međutim, podnosilac je osporio tu tvrdnju, navodeći da je kamion kupila druga kompanija. Vlada nije odgovorila na ovaj navod.

II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

  1. U skladu sa članom 33 Ustava Republike Slovenije („Ustav“) garantuje se pravo na imovinu i nasleđivanje. Na osnovu stava 2 člana 15 Ustava, način ostvarivanja ljudskih prava i osnovnih sloboda može biti uređen zakonom kada to Ustav predviđa ili kada je to neophodno zbog posebne prirode pojedinog prava ili slobode. Prema članu 67(1) Ustava, način sticanja i uživanja imovine uređuje se zakonom tako da se obezbedi njena ekonomska, socijalna i ekološka funkcija.
  2. Odredbe Krivičnog zakonika, relevantne u vreme događaja, kojima se određuju uslovi pod kojima se kao mera bezbednosti može izreći konfiskacija predmeta, glase: 

Uslovi za primenu mera zaštite
Član 70

„(1) Sud može izreći jednu ili više mera zaštite prema učiniocu krivičnog dela ako su ispunjeni zakonski uslovi za njihovu primenu.

(2) Oduzimanje vozačke dozvole i oduzimanje predmeta može se naložiti ako je učiniocu izrečena kazna zatvora, uslovna osuda ili sudska opomena, ili u slučaju oslobađanja od kazne.

...“

Oduzimanje predmeta
Član 73

„(1) Predmeti korišćeni ili namenjeni za korišćenje, ili pribavljeni izvršenjem krivičnog dela mogu se oduzeti ako pripadaju učiniocu.

(2) Predmeti iz prethodnog stava mogu se oduzeti i kada ne pripadaju učiniocu, ako je to potrebno iz razloga opšte bezbednosti ili morala i ako se time ne dira u prava drugih lica da zahtevaju naknadu štete od učinioca.

(3) Zakonom može biti propisana obavezna konfiskacija predmeta i kada ti predmeti ne pripadaju učiniocu.

...“

Nezakonita proizvodnja i trgovina opojnim drogama, nedozvoljenim supstancama u sportu i prekurzorima za proizvodnju droga
Član 186

„...

(5) Opojna sredstva ili nedozvoljene supstance u sportu, sredstva za njihovu proizvodnju i sredstva transporta korišćena za prevoz i skladištenje droga ili nedozvoljenih supstanci u sportu oduzimaju se.“

  1. U skladu sa stavom 1 člana 220 Zakonika o krivičnom postupku, predmeti koji treba da se oduzmu u skladu sa Krivičnim zakonikom ili koji mogu predstavljati dokaz u krivičnom postupku moraju se oduzeti i predati sudu na čuvanje ili obezbediti na drugi način. Prema stavu 4 člana 220, policijski službenici mogu zapleniti te predmete tokom istrage postupajući po čl. 148 i 164 ZKP-a. U skladu sa članom 224, predmeti zaplenjeni tokom krivičnog postupka moraju se vratiti vlasniku ili trenutnom imaocu ako je postupak obustavljen i ne postoje razlozi za njihovu konfiskaciju.
  2. Upravljanje predmetima zaplenjenim tokom ili u vezi sa krivičnim postupkom uređuje Uredba o upravljanju zaplenjenim predmetima, imovinom i jemstvima („Uredba“). Prema članu 9 Uredbe, zaplenjeni predmeti mogu se vratiti vlasniku čim prestanu razlozi za njihovo zadržavanje. Ako nije moguće ili dozvoljeno vratiti predmete vlasniku, oni se moraju prodati. Ako prodaja nije moguća, sud mora naložiti njihovo uništenje ili doniranje u javne svrhe. Pre donošenja odluke o prodaji, uništenju ili donaciji, sud pribavlja mišljenje vlasnika. U skladu sa stavom 1 člana 11 Uredbe, prodaja se mora sprovesti u skladu sa odredbama propisa koji važe za izvršne postupke.
  3. Prema stavu 1 člana 55 Zakona o međunarodnom privatnom pravu i postupku, sudovi Republike Slovenije nadležni su za sporove u vezi sa vanugovornom odgovornošću za štetu kada je štetni događaj nastao na teritoriji Republike Slovenije. U takvim slučajevima primenjuje se slovenačko pravo (član 30(1) tog Zakona).

PRAVO

I. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 1. PROTOKOLA br. 1 UZ KONVENCIJU

  1. Podnosilac predstavke je tvrdio da oduzimanje njegovog kamiona predstavlja nezakonito i nesrazmerno mešanje u njegovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola br. 1, koji glasi:

„Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.

Međutim, prethodne odredbe ni na koji način ne mogu ugroziti pravo države da sprovodi zakone koje smatra potrebnim radi kontrole korišćenja imovine u skladu sa opštim interesom ili obezbeđivanja plaćanja poreza ili drugih dažbina ili kazni.“

A. Prihvatljivost

  1. Vlada je prigovorila da podnosilac predstavke nije iscrpeo domaća pravna sredstva jer nije podneo tužbu za naknadu štete protiv vozača na osnovu člana 73. Krivičnog zakonika i članova 30. i 50. Zakona o međunarodnom privatnom pravu i postupku.
  2. Podnosilac predstavke se usprotivio tom argumentu.
  3. Sud ističe da su opšta načela o iscrpljivanju domaćih pravnih sredstava nedavno utvrđena u predmetu Chiragov i drugi protiv Jermenije ([VV], br. 13216/05, §§ 115–116, ESLJP 2015). Sud posebno napominje da je na podnosiocu predstavke da izabere koje pravno sredstvo će koristiti radi postizanja naknade zbog navodnog kršenja, kada postoji više mogućnosti na raspolaganju. Član 35. Konvencije mora se primenjivati u skladu sa stvarnim okolnostima podnosioca predstavke kako bi se garantovala efektivna zaštita prava i sloboda iz Konvencije (videti, između ostalih, Airey protiv Irske, 9. oktobar 1979, § 23, Serija A br. 32, i R.B. protiv Mađarske, br. 64602/12, § 60, 12. april 2016).
  4. U ovom predmetu Sud smatra da je pitanje da li se tužba za naknadu štete protiv vozača može smatrati povezanim sa navodnim kršenjem i da li može predstavljati delotvorno pravno sredstvo u smislu člana 35 § 1 Konvencije usko povezano sa suštinom predstavke. Shodno tome, ono treba da bude pridruženo meritumu.
  5. Sud primećuje da predstavka nije očigledno neosnovana u smislu člana 35 § 3 (a) Konvencije. Takođe primećuje da nije nedopuštena ni po nekom drugom osnovu. Stoga mora biti proglašena dopuštenom.

B. Meritium

1. Podnesci stranaka

(a) Podnosilac predstavke

  1. Podnosilac predstavke je naveo da je oduzimanje kamiona bilo nezakonito, da nije služilo javnom interesu i da je bilo nesrazmerno. Tvrdio je da su domaći sudovi primenili zakon proizvoljno, ne uzimajući u obzir njegovu dobru veru i pravo na raspolaganje imovinom. Naglasio je da nije učestvovao u izvršenju krivičnog dela i da nije postojala nikakva prepreka za vraćanje kamiona. Krivični zakonik je, prema njegovom mišljenju, trebalo tumačiti tako da se konfiskacija nalaže samo kada je kamion posebno prilagođen za izvršenje relevantnog krivičnog dela. Po njegovom shvatanju, konfiskacija kamiona predstavljala je kaznu radi efikasnije borbe protiv krivičnih dela povezanih sa drogom. Konačno, podnosilac je tvrdio da je kamion prodat drugoj kompaniji na aukciji.

(b) Vlada

  1. Vlada je priznala da su zaplena i konfiskacija kamiona predstavljale mešanje u imovinska prava podnosioca predstavke. Tokom perioda zaplene on nije mogao da koristi vozilo, te mu je korišćenje imovine bilo ograničeno. Kada je odluka o konfiskaciji postala pravosnažna, podnosilac je izgubio pravo na neometano korišćenje imovine, ali ga je povratio kupovinom kamiona na aukciji.
  2. Vlada je dalje navela da je kamion oduzet na osnovu člana 186(5) Krivičnog zakonika koji je bio na snazi u relevantno vreme. Po toj odredbi, vozila korišćena za transport narkotika morala su biti oduzeta bez obzira na to ko je vlasnik ili da li je vlasnik postupao u dobroj veri, ili da li je vozilo imalo skrivene pregrade. Stoga je netačan argument podnosioca da je konfiskacija mogla uslediti samo ako je vozilo imalo posebno adaptiran prostor za drogu. Takođe je naglašeno da je konfiskacija sprovedena u skladu sa procesnim pravilima Zakona o krivičnom postupku i da podnosilac nije tvrdio da je bilo koje od tih pravila prekršeno.
  3. Vlada je istakla da su krivična dela iz člana 186 KZ kažnjiva zatvorom od jedne do deset godina. U ovom predmetu počinilac je osuđen na devet godina, skoro maksimalnu kaznu, jer je prevozio oko 100 kg heroina u predmetnom kamionu. Vlada je naglasila da ta dela predstavljaju veliko zlo koje ozbiljno ugrožava zdravlje i život ljudi. U javnom interesu je bilo da se spreči njihovo izvršenje uvođenjem efikasnih mera. Zakonodavac je želeo da obaveznom konfiskacijom spreči počinioce da koriste prevozna sredstva za ovakva krivična dela, jer ih činjenica da nisu vlasnici vozila ne odvraća od izvršenja. Mešanje u imovinu trećih lica neizbežno je u borbi protiv organizovanog kriminala zarad zaštite najviših vrednosti društva – zdravlja i života ljudi. Priroda ovih krivičnih dela, način njihovog izvršenja i posledice po zdravlje i živote opravdavali su obaveznu konfiskaciju vozila, bez obzira na vlasništvo. Drugačije zakonsko rešenje, po njihovom mišljenju, znatno bi smanjilo mogućnost efikasnog sprečavanja tih dela.
  4. Vlada je naglasila da se obavezna konfiskacija odnosi samo na prevozna sredstva koja su bila neophodna za izvršenje krivičnog dela. U ovom predmetu prikolica nije bila predmet oduzimanja i podnosilac ju je mogao preuzeti nekoliko dana nakon događaja. Ubrzo potom, dobio je i dokumenta potrebna za isporuku robe iz prikolice.
  5. Vlada je istakla da treće lice koje je pretrpelo štetu zbog mere može potraživati naknadu od počinioca, u skladu sa članom 73(2) KZ.
  6. Na kraju, Vlada je navela da je u novembru 2011. podnosilac predstavke otkupio kamion na aukciji, plativši 12.000 evra, te je imao mogućnost da ga povrati i iskoristio ju je.

2. Ocena Suda

(a) Primenjivo pravilo

  1. Vlada je tvrdila da je u početnoj fazi zaplena kamiona predstavljala kontrolu korišćenja imovine, a kasnije, nakon odluke o konfiskaciji, podnosilac je faktički bio lišen prava svojine. Takođe su tvrdili da je podnosilac kasnije ponovo kupio kamion na aukciji, što je on osporio.
  2. Sud ističe da član 1 Protokola br. 1 obuhvata tri pravila: prvo, iz prve rečenice prvog stava, uopšteno načelo mirnog uživanja imovine; drugo, iz druge rečenice prvog stava, koje se odnosi na lišenje imovine pod određenim uslovima; i treće, iz drugog stava, koje priznaje pravo državama da kontrolišu korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom ili radi obezbeđenja plaćanja poreza, dažbina ili kazni. Ova pravila nisu nepovezana: drugo i treće predstavljaju posebne oblike mešanja u pravo na imovinu i treba ih tumačiti u svetlu opšteg načela iz prvog pravila (videti, između mnogih drugih, AGOSI protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 24. oktobar 1986, § 48, Serija A br. 108, i Centro Europa 7 S.r.l. i Di Stefano protiv Italije [VV], br. 38433/09, § 185, ESLJP 2012).
  3. Sud je više puta razmatrao pitanja u vezi sa konfiskacijom imovine korišćene nezakonito, sa ciljem da se spreči njena dalja nezakonita upotreba. Neki predmeti su se odnosili na konfiskaciju koristi od krivičnog dela (productum sceleris), drugi na konfiskaciju predmeta dela (objectum sceleris), a treći na oduzimanje stvari pomoću kojih je delo izvršeno (instrumentum sceleris). Ovaj predmet spada u treću kategoriju, jer se odnosi na zakon koji propisuje obaveznu konfiskaciju instrumenta sceleris radi prevencije budućih krivičnih dela.
  4. Što se tiče toga pod kojim pravilom člana 1 Protokola br. 1 treba ispitivati ovakve mere, Sud je u većini slučajeva koji se tiču instrumenta sceleris smatrao da, iako je mera dovela do lišenja imovine, ona je bila preduzeta u javnom interesu, radi sprečavanja, na primer, trgovine drogom. Stoga je predstavljala kontrolu korišćenja imovine u smislu drugog stava člana 1 Protokola br. 1, koji ovlašćuje države da donose zakone radi kontrole korišćenja imovine u skladu sa opštim interesom (videti, npr. Air Canada protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 5. maj 1995, §§ 33–34, Serija A br. 316-A, i Yildirim protiv Italije (odl.), br. 38602/02, 10. april 2003). Međutim, ti predmeti su se odnosili na privremena ograničenja korišćenja imovine ili na mogućnost restitucije svojine. Nasuprot tome, u ovom predmetu konfiskacija je uključivala trajni prenos vlasništva i podnosilac nije imao realnu mogućnost da povrati kamion. Sud smatra da konfiskacija sredstva izvršenja krivičnog dela trećem licu ne uključuje isti nivo hitnosti kao konfiskacija koristi ili predmeta krivičnog dela, gledano iz ugla javne politike. Stoga se u određenim okolnostima može razmatrati kao lišenje imovine iz druge rečenice prvog stava člana 1. U stvari, u sličnom predmetu Andonoski protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije (br. 16225/08, § 12, 17. septembar 2015), gde je oduzet automobil korišćen za izvršenje krivičnog dela, Sud je odlučio da trajna mera koja uključuje konačan prenos vlasništva, bez mogućnosti povraćaja, predstavlja lišenje imovine (§ 30). Sud smatra da isti pristup treba primeniti i u ovom predmetu.

(b) Usklađenost sa zahtevima drugog stava

  1. Sud mora dalje da ispita da li je zadiranje u pravo imovinskog vlasništva podnosioca predstavke bilo opravdano u smislu drugog stava člana 1 Protokola br. 1. Prema sudskoj praksi Suda, zadiranje u smislu ovog stava mora biti propisano zakonom i mora slediti jedan ili više legitimnih ciljeva; pored toga, mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između primenjenih sredstava i cilja ili ciljeva koji se žele postići. Drugim rečima, Sud mora da utvrdi da li je postignuta ravnoteža između zahteva opšteg interesa i interesa pojedinca ili pojedinaca na koje se to odnosi (videti Sporrong i Lönnroth protiv Švedske, 23. septembar 1982, tač. 69 i 73, Serija A br. 52, i James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 21. februar 1986, tač. 50, Serija A br. 98). U tom pogledu Sud ostavlja državi široko polje slobodne procene kako u izboru sredstava sprovođenja, tako i u oceni da li su posledice sprovođenja opravdane opštim interesom u cilju ostvarivanja svrhe relevantnog zakona (videti AGOSI, navedeno gore, tač. 52, i Vistiņš i Perepjolkins protiv Letonije [VV], br. 71243/01, tač. 109, 25. oktobar 2012).
  2. Kada je reč o borbi protiv ilegalne trgovine drogama, Sud je veoma svestan problema sa kojima se ugovorne države suočavaju u naporima da se suprotstave šteti koju njihova društva trpe usled snabdevanja drogama iz inostranstva. Stoga, prepoznajući potrebu za delotvornim strategijama za smanjenje trgovine drogama, Sud prihvata da one mogu imati negativne posledice po imovinu trećih lica (videti Air Canada, navedeno gore, tač. 41–42, i C.M. protiv Francuske (odl.), br. 28078/95, EKLJP 2001-VII).
  3. Prvo, strane su se razilazile oko toga da li je konfiskacija kamiona bila propisana zakonom, pri čemu je podnosioca predstavke tvrdila da je tumačenje relevantnog zakonodavstva od strane domaćih sudova bilo proizvoljno. U tom pogledu, Sud primećuje da su i Viši sud i Ustavni sud smatrali da tada važeće zakonodavstvo, posebno član 73(3) i 186(5) Krivičnog zakonika, predviđa obaveznu konfiskaciju prevoznog sredstva korišćenog za prevoz droga (videti gore tač. 11 i 13). U svojoj odluci, Ustavni sud je izričito potvrdio da je transport ilegalnih droga rezultirao obaveznom konfiskacijom vozila u kojem su droge pronađene (videti gore tač. 14) i da je ta mera bila u skladu sa Ustavom. Naime, po mišljenju Suda, odredba člana 186(5) Krivičnog zakonika, koja je važila u relevantno vreme, u vezi sa članom 73(3), koji je dozvoljavao obaveznu konfiskaciju predmeta korišćenih pri izvršenju krivičnog dela (videti gore tač. 18), ne podržava tvrdnju podnosioca predstavke da je konfiskacija njegovog kamiona bila obeležena proizvoljnošću (videti, mutatis mutandis, Beyeler protiv Italije [VV], br. 33202/96, tač. 108, EKLJP 2000-I). Dakle, zadiranje je bilo u skladu sa domaćim pravom države ugovornice.
  4. Štaviše, Sud prihvata da je osporeno zadiranje sledilo legitiman cilj sprečavanja krivičnih dela povezanih s drogama koja predstavljaju ozbiljnu pretnju zdravlju i životu pojedinaca, što je cilj koji služi opštem interesu (videti Air Canada, navedeno gore, tač. 34; i C.M. protiv Francuske, navedeno gore).
  5. Kada je reč o postizanju pravične ravnoteže između sredstava koja su domaće vlasti primenile radi sprečavanja trgovine drogama i zaštite imovinskih prava podnosioca predstavke, Sud ponavlja da takva ravnoteža zavisi od mnogih faktora, a ponašanje vlasnika imovine je jedan od elemenata koji treba uzeti u obzir (videti AGOSI, navedeno gore, tač. 54). Sud mora da ispita da li su postupci u ovom predmetu omogućavali razmatranje stepena krivice ili pažnje koja se može pripisati podnosiocu predstavke ili, bar, odnosa između ponašanja kompanije i kršenja zakona koje je nesumnjivo postojalo; i takođe da li su postupci podnosiocu predstavke obezbedili razumnu mogućnost da iznese svoj slučaj pred nadležne organe (isto, tač. 55). Prilikom ocene da li su ovi uslovi ispunjeni, mora se uzeti sveobuhvatan pregled relevantnih postupaka (isto).
  6. Sud je ranije ispitao slične slučajeve koji su uključivali zaplenu i/ili konfiskaciju prevoznih sredstava korišćenih u ilegalne svrhe i u većini slučajeva nije našao povredu člana 1 Protokola br. 1, jer su podnosioci imali dovoljno prilika da iznesu svoj slučaj pred nadležnim domaćim vlastima i da povrate zaplenjenu robu, pri čemu je njihovo ponašanje uzeto u obzir (videti Air Canada, navedeno gore, tač. 44–47; C.M. protiv Francuske, navedeno gore; i Yildirim, navedeno gore).
  7. U ovom predmetu, podnosioca predstavke je pokušala da povrati svoj kamion i, u tu svrhu, osporila njegovu konfiskaciju pred Ustavnim sudom nakon što je prvostepena odluka o vraćanju kamiona bila poništena usled žalbe Višeg državnog tužioca. Međutim, za razliku od gore navedenih slučajeva, više instance su tumačile relevantno domaće zakonodavstvo tako da podrazumeva obaveznu konfiskaciju svakog vozila korišćenog za trgovinu drogama, bez obzira na pažnju i dobru veru vlasnika. Kao rezultat toga, iako nije bilo naznaka da je podnosioca predstavke bila umešana u izvršenje krivičnog dela ili da je imala saznanja o ilegalnim aktivnostima svog vozača ili da nije vršila redovne kontrole vozila, nije imala nikakvu delotvornu mogućnost da osigura vraćanje svog kamiona (videti gore tač. 11–15). Relevantno domaće zakonodavstvo (član 186(5) u vezi sa članom 73(3) Krivičnog zakonika) dakle nije uzimalo u obzir odnos između ponašanja podnosioca predstavke i izvršenog dela (videti Vasilevski protiv bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, br. 22653/08, tač. 57, 28. april 2016).
  8. Vlada je tvrdila da je osporena strogoća nacionalne regulative opravdana ozbiljnošću krivičnih dela povezanih s drogama. Po njihovom mišljenju, priroda takvih krivičnih dela, način na koji se ona vrše i posledice koje imaju po zdravlje i živote ljudi opravdavaju obaveznu konfiskaciju prevoznih sredstava, bez obzira na vlasništvo, a svaki drugačiji normativni aranžman bi znatno umanjio mogućnost da se ova krivična dela efikasno spreče.
  9. Po mišljenju Suda, nema sumnje da zaštita ljudskog zdravlja i života – razlozi navedeni kao opravdanje za ovu meru – zahtevaju odlučne mere država ugovornica u cilju smanjenja krivičnih dela povezanih s drogama. Ipak, konfiskacija imovine korišćene u izvršenju takvih dela može, kao u ovom predmetu, nametnuti značajan teret trećim licima kojima ta imovina pripada. U ovim okolnostima, balansiranje opšteg interesa u prevenciji kriminala i zaštite prava pogođenog pojedinca (videti gore tač. 39 i Air Canada, navedeno gore, tač. 36) znači da se takav teret može opravdati samo ako je interes vlasnika da mu se imovina vrati manji od rizika da bi njeno vraćanje olakšalo trgovinu drogama i potkopalo borbu protiv organizovanog kriminala.
  10. U tom smislu, ne izgleda da je kamion bio prepravljen za šverc droga, niti da je ranije bilo incidenata izazvanih propustom podnosioca predstavke da spreči ilegalan transport u svojim vozilima, što bi moglo dovesti u pitanje odgovornost podnosioca predstavke za izvršenje konkretnog krivičnog dela (up. Air Canada, navedeno gore, tač. 6 i 44). Ovo, u kombinaciji sa činjenicom da je vozač kamiona osuđen za trgovinu drogama i osuđen na devet godina zatvora (videti gore tač. 11), jedva da omogućava zaključak da bi kamion mogao ponovo da bude korišćen za transport ilegalnih supstanci (videti, mutatis mutandis, Vasilevski, navedeno gore, tač. 58). U svetlu navedenog, Sud ne vidi kakve bi negativne posledice mogle proizaći iz vraćanja kamiona njegovom vlasniku. Ovo posebno važi ako je, kao što Vlada tvrdi, podnosioca predstavke u svakom slučaju mogla da ponovo kupi kamion na javnoj licitaciji. Takođe, ako se pretpostavi da je zaista podnosioca predstavke bila ta koja je kupila kamion na licitaciji, Sud napominje da se to ne može smatrati otklanjanjem štete prouzrokovane konfiskacijom, jer je ponovno sticanje vozila bilo uslovljeno plaćanjem cene postignute na licitaciji.
  11. Stoga, bez obzira na široko polje slobodne procene koje se ostavlja državama ugovornicama pri izboru sredstava usmerenih na suzbijanje ilegalne trgovine drogama, Sud ne može prihvatiti da je neselektivna priroda osporene mere bila opravdana okolnostima ovog slučaja.
  12. Štaviše, pozivajući se na član 73(2) Krivičnog zakonika, Vlada je tvrdila da je domaće zakonodavstvo podnosiocu predstavke pružalo delotvornu mogućnost da ostvari naknadu svoje materijalne štete potraživanjem od vozača osuđenog za trgovinu drogama, koji je bio odgovoran za štetu koju je kompanija pretrpela. Međutim, u sličnoj situaciji Sud je ranije smatrao da zahtev za naknadu ovog tipa podrazumeva dodatnu neizvesnost za savesnog vlasnika konfiskovane imovine, jer počinilac može biti nesolventan. Takav zahtev nije smatran dovoljnim da vlasnicima koji postupaju u dobroj veri obezbedi mogućnost da iznesu svoj slučaj pred nadležnim domaćim vlastima (videti Bowler International Unit protiv Francuske, br. 1946/06, tač. 44–45, 23. jul 2009, i, mutatis mutandis, Vasilevski, navedeno gore, tač. 59). Opšti karakter argumenta Vlade ne pruža dovoljan osnov da Sud odstupi od svojih prethodnih nalaza.
  13. Konačno, kao što je već navedeno, glavni cilj podnosioca predstavke bio je povraćaj vozila. U tom pogledu, ne izgleda da je u vreme podnošenja ustavne žalbe, koje se dogodilo približno osam meseci nakon što je novi Krivični zakonik stupio na snagu, postojala ustaljena domaća sudska praksa u vezi s pitanjem da li se u slučajevima trgovine drogama mora obavezno konfiskovati i prevozno sredstvo u vlasništvu trećih lica. Pre bi se reklo da je ustavna žalba podnosioca predstavke pružila prvu priliku Ustavnom sudu da odluči o tom pitanju i razjasni obim mogućnosti vlasnika trećih lica u vezi s konfiskacijom njihovih vozila u krivičnim postupcima za trgovinu drogama. Sud, podsećajući da jedini pravni lekovi koje podnosilac mora iscrpeti jesu oni koji se odnose na navodne povrede i koji su u isto vreme dostupni i dovoljni (videti Aquilina protiv Malte [VV], br. 25642/94, tač. 39, EKLJP 1999-III), smatra da je izbor pravnih lekova od strane podnosioca predstavke bio razuman. S obzirom na to, Sud smatra da bi bilo preterano zahtevati od podnosioca predstavke da započne još jedan postupak protiv vozača konfiskovanog kamiona radi nadoknade gubitka koji je proistekao iz postupanja domaćih vlasti. Stoga, prigovor Vlade o neiscrpljenju domaćih pravnih lekova mora se odbaciti.
  14. U svetlu navedenih razmatranja, Sud smatra da obavezna konfiskacija vozila podnosioca predstavke, u kombinaciji sa nedostatkom realne mogućnosti da se ostvari naknada štete, nije dovoljno uzela u obzir interese podnosioca predstavke. Sud stoga nalazi da u ovom predmetu nije uspostavljena pravična ravnoteža između zahteva opšteg interesa i prava podnosioca predstavke na mirno uživanje svoje imovine i da je teret koji je stavljen na podnosioca predstavke bio prekomeran.
  15. Iz toga proizlazi da je došlo do povrede člana 1 Protokola br. 1.

II. Član 41 – Naknada štete

  1. Član 41 Konvencije predviđa:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede prava garantovanih Konvencijom i ako unutrašnje pravo ugovorne države omogućava, Sud može, ako je potrebno, naložiti da država donese odgovarajuće mere da nadoknadi posledice povrede, uključujući i novčanu naknadu."

A. Šteta

  1. Podnosilac predstavke je tražio naknadu za materijalnu štetu u vezi sa:

(i) 7.500 turskih lira (TRY), ekvivalentno 2.490 EUR za plaćeni porez na vozilo;

(ii) 131.900,50 TRY, ekvivalentno 43.791 EUR za cenu vozila uz obračun kamate po komercijalnoj stopi;

(iii) 60.000 EUR za izgubljenu dobit jer nije mogao koristiti vozilo.

  1. Vlada je osporila ovaj zahtev bez navođenja argumenata.
  1. Sud podseća da presuda kojom se utvrđuje kršenje nameće državi obavezu da okonča povredu i nadoknadi njene posledice na način koji, koliko je moguće, vraća stanje na ono koje je postojalo pre povrede (vidi, na primer, Brumărescu protiv Rumunije (naknada štete) [VV], br. 28342/95, § 19, ECHR 2001‑I, i Iatridis protiv Grčke (naknada štete) [VV], br. 31107/96, § 32, ECHR 2000‑XI).
  2. Države ugovornice imaju u principu slobodu izbora sredstava za izvršenje presude u kojoj je Sud utvrdio povredu. Ova diskrecija odražava slobodu izbora u vezi sa primarnom obavezom država da obezbede prava i slobode garantovana članom 1. Ako priroda povrede dozvoljava restituciju u celini, država je dužna da to sprovede. Ako, pak, nacionalno pravo ne dozvoljava ili dozvoljava samo delimičnu nadoknadu posledica povrede, član 41 omogućava Sudu da dodeli povređenoj strani naknadu koju smatra prikladnom (vidi Brumărescu, cit., § 20).
  3. Sud uživa određeno diskreciono pravo u sprovođenju ovlašćenja iz člana 41, što proizilazi iz pojma „pravedno” i izraza „po potrebi” u tekstu (vidi Guzzardi protiv Italije, 6. novembar 1980, § 114, Series A br. 39). Prilikom utvrđivanja pravedne nadoknade, Sud uzima u obzir posebnosti svakog slučaja, što može dovesti do dodeljivanja manjeg iznosa od stvarne štete ili stvarno nastalih troškova, pa čak i do ne dodeljivanja naknade.
  4. Takođe, mora postojati jasna uzročna veza između štete koju je podnosilac predstavke naveo i povrede Konvencije (vidi, između ostalog, Stretch protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 44277/98, § 47, 24. jun 2003). Dakle, da bi se dodelila naknada za materijalnu štetu, podnosilac predstavke mora pokazati da postoji uzročna veza između povrede i navodnog finansijskog gubitka (vidi, na primer, Družstevní záložna Pria i dr. protiv Češke Republike (naknada štete), br. 72034/01, § 9, 21. januar 2010).
  5. U konkretnom slučaju, Sud prihvata da je podnosilac predstavke pretrpeo štetu kao rezultat nesrazmerne intervencije vlasti u njegovim pravima po članu 1 Protokola br. 1 (vidi paragraf 52 iznad).
  6. Međutim, Sud se ne slaže sa pristupom podnosioca predstavke da bude nadoknađena puna cena novog kamiona (vidi, mutatis mutandis, East West Alliance Limited protiv Ukrajine, br. 19336/04, § 258, 23. januar 2014). Sud primećuje da vozilo oduzeto podnosiocu predstavke nije bilo novo. Kupljeno je 2007. godine i prodato na javnoj aukciji 2011. godine po ceni od 12.000 EUR (vidi paragraf 16 iznad).
  7. Sud takođe primećuje da je podnosilac predstavke dostavio uplatnice banke u vezi sa plaćenim porezom na vozilo, što Vlada nije osporila.
  8. Imajući u vidu sve prethodne razmatranja, posebno u svetlu svih dokaza koji su predstavljeni i u odsustvu ikakvih specifičnih argumenata Vlade, Sud smatra razumnim da se podnosiocu predstavke dodeli iznos od 14.490 EUR koji pokriva cenu vozila utvrđenu na javnoj aukciji i porez na vozilo, uključujući eventualni porez koji može biti obračunat na taj iznos.
  9. Što se tiče navodne izgubljene dobiti, Sud je svestan teškoća u njenom utvrđivanju u okolnostima kada profit može varirati zbog različitih nepredvidivih faktora. U konkretnom slučaju, podnosilac predstavke je procenio gubitak na 60.000 EUR, ali nije dostavio dokaze koji bi ukazivali na to kako je poslovanje pogođeno oduzimanjem kamiona. Sud primećuje da je podnosilac predstavke nastavio svoje poslovanje nakon oduzimanja vozila, te stoga nije predočeno dovoljno dokumenata poput poreskih prijava ili preciznih proračuna koji bi pokazali smanjenje profita kao posledicu mere, pa Sud ne može dodeliti naknadu po ovom osnovu.

B. Troškovi i naknade

  1. Podnosilac predstavke je takođe tražio naknadu u iznosu od 5.222 EUR za troškove i izdatke nastale pred domaćim sudovima i 24.400 TRY, što je ekvivalentno 8.100,80 EUR, za troškove i izdatke nastale pred Sudom.
  2. Vlada nije iznela nikakve primedbe u tom pogledu.
  3. Prema sudskoj praksi, podnosilac predstavke ima pravo na nadoknadu troškova i izdataka samo u meri u kojoj je dokazano da su oni zaista i nužno nastali i da su razumnog iznosa.
  4. Što se tiče troškova nastalih u domaćim postupcima, Sud primećuje da je pre podnošenja predstavke pred institucijama Konvencije podnosilac predstavke iskoristio dostupna domaća pravna sredstva, budući da je učestvovao u krivičnom postupku. Sud stoga prihvata da je podnosilac predstavke imao troškove u pokušaju da zaštiti svoja prava pred domaćim pravosudnim sistemom (vidi Centro Europa 7 S.r.l. and Di Stefano, citiran gore, § 224)..
  5. Sud dalje primećuje da je podnosilac predstavke zaključio ugovor sa svojim advokatom za zastupanje pred Sudom prema kojem će advokatu biti plaćeno 24.400 TRY kao honorar.
  6. Imajući u vidu materijal koji poseduje i relevantnu praksu, Sud smatra razumnim da se podnosiocu predstavke dodeli ukupna suma od 7.000 EUR za sve troškove i izdatke.

C. Kamate

  1. Sud smatra da je prikladno da kamata za kašnjenje bude određena na osnovu marginalne kamatne stope Evropske centralne banke, uz dodatak od tri procentna poena.

IZ NAVEDENIH RAZLOGA, SUD:

  1. Pridružuje se meritumu, jednoglasno, prigovoru Vlade o neiskorišćenju domaćih pravnih lekova i odbacuje ga;

  2. Utvrđuje, većinom od šest prema jedan, da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 1 Konvencije;

  3. Utvrđuje, većinom od šest prema jedan,

    (a) da je država odgovorna dužna da podnosiocu predstavke isplati, u roku od tri meseca od dana kada presuda postane konačna u skladu sa članom 44 § 2 Konvencije, sledeće iznose:

    (i) 14.490 EUR (četrnaest hiljada četiristo devedeset evra), plus eventualni porez, kao naknadu za novčanu štetu;

    (ii) 7.000 EUR (sedam hiljada evra), plus eventualni porez, za troškove i izdatke;

    (b) da se od isteka gore pomenutih tri meseca do izmirenja dospeva kamata na navedene iznose po stopi jednakoj marginalnoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke tokom perioda kašnjenja, uvećanoj za tri procentna poena;

  4. Odbacuje, jednoglasno, ostatak podnetog predstavke podnosioca za pravično zadovoljenje.

 

Sastavljeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanom obliku 17. januara 2017. godine, u skladu sa Pravilom 77 §§ 2 i 3 Pravila Suda

Marialena Tsirli                                           András Sajó
Sekretar Sekcije                                              Predsednik

U skladu sa članom 45 stav 2 Konvencije i Pravilom 74 stav 2 Poslovnika o radu Suda, presudi je dodato izdvojeno misljenje sudije Judge Kūris

A.S.

M.T.

 

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE KŪRIS

1. Da je ovaj slučaj bio prvi u kojem Sud mora da ispita pitanje obavezne konfiskacije imovine koja je povezana sa krivičnim delom, a pripada trećoj osobi, bilo bi prilično lako podržati nalaz povrede člana 1 Protokola br. 1 Konvencije kao logičan rezultat „čiste“ pravne teorije. Da je bio prvi.

Međutim, nije.

Treba reći da praksa Suda po ovom pitanju zahteva veću doslednost i preciznost. Ova presuda ne izgleda u skladu sa onim delom sudske prakse Suda koje – po mom mišljenju sasvim razumno – ostavlja širi prostor državama članicama u izboru sredstava za borbu protiv najopasnijih krivičnih dela, kao što je trgovina drogom.

2. U paragrafu 50, većina ispravno ističe da „zahtjev za naknadu štete ove vrste nosi dodatnu neizvesnost za bona fide vlasnika konfiskovane imovine jer bi se krivac mogao pokazati insolventnim“ i da u nekim slučajevima takva mogućnost naknade „nije pružala bona fide vlasnicima dovoljnu priliku da iznesu svoje slučajeve pred nadležnim nacionalnim organima“.

U nekim slučajevima, ali ne u svim.

Neki od tih slučajeva (najpoznatiji Air Canada protiv Ujedinjenog Kraljevstva i AGOSI protiv Ujedinjenog Kraljevstva) pominju se u presudi. Ali postoji i druga praksa koja zaslužuje veću pažnju nego što je dobila u ovoj presudi. Navesti ću samo nekoliko primera od mnogo slučajeva.

3. U slučaju Waldemar Nowakowski protiv Poljske, koji se uopšte ne pominje u ovoj presudi, utvrđena je povreda člana 1 Protokola br. 1 jer je podnosilac predstavke bio lišen svoje imovine – kolekcije oružja „značajne istorijske i verovatno i finansijske vrednosti“ – „u celini“. Sudovi su preduzeli mere da javni muzej besplatno stekne kolekciju, ali nisu razmatrali „alternative koje bi olakšale teret podnosiocu predstavke, uključujući registraciju kolekcije“.

U sadašnjem slučaju konfiskacija objekata u posedu podnosioca predstavke, koji su inicijalno zaplenjeni od strane vlasti, nije bila tako indiskriminisana. Kamion je kamion – ne može se konfiskovati „delimično“. Prema zakonu, ili se konfiskuje kao instrumentum sceleris, ili se ne konfiskuje.

4. U slučaju Sulejmani protiv bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, kojem se većina poziva samo u kontekstu kategorizacije konfiskovanih objekata kao objectum sceleris, Sud nije smatrao da obavezna konfiskacija imovine podnosioca predstavlja povredu člana 1 Protokola br. 1. Podnosilac predstavke imao je pravni lek u vidu civilne tužbe za naknadu štete protiv odgovorne osobe. Podnosilac predstavke nije objasnio zašto nije podneo takvu tužbu niti je tvrdio da postoje prepreke za njeno podnošenje.

U sadašnjem slučaju, kao i u Sulejmaniju, podnosilac predstavke imao je mogućnost da podnese zahtev za naknadu štete protiv počinioca – osuđenog trgovca drogom. Međutim, podnosilac predstavke nije objasnio zašto to nije učinio. Slažem se sa većinom da ta mogućnost ne pruža snažan argument u korist vlade u pogledu neiskorišćenih domaćih lekova, ali ovo nije dovoljan osnov za utvrđivanje povrede člana 1 Protokola br. 1.

5. U slučaju Andonoski protiv bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, povreda člana 1 Protokola br. 1 je utvrđena jer domaće zakonodavstvo „nije predviđalo mogućnost traženja naknade“ za obaveznu konfiskacijuinstrumentum sceleris.

U sadašnjem slučaju, mogućnost podnošenja zahteva za naknadu od strane osuđenog vozača bila je očigledna. Po tumačenju slovenačkog Ustavnog suda, konfiskacija kamiona „nije uticala“ na pravo kompanije da traži naknadu. Podnosilac predstavke je imao i pravo i stvarnu mogućnost da naplati štetu.

6. U slučaju Vasilevski protiv bivše Jugoslovenske Republike Makedonije povreda člana 1 Protokola br. 1 je utvrđena zbog neefikasnosti zahteva za naknadu. Paralela sa sadašnjim slučajem, kako je predstavljena u presudi, je obmanjujuća. U Vasilevskom, mogućnost za naknadu od fizičkog lica ili kompanije bila je iluzorna (osoba je umrla, kompanija više nije postojala), dok u sadašnjem slučaju ništa slično ne postoji.

7. Većina u paragrafu 43 navodi da „pravedna ravnoteža ... zavisi od mnogih faktora, a ponašanje vlasnika imovine je jedan od elemenata koji treba uzeti u obzir“ i da se mora proceniti da li su procedure omogućile podnosiocu „razumnu priliku da iznese svoj slučaj nadležnim organima“. Slažem se. Razumna prilika ovde je uključivala civilni zahtev za naknadu štete – koji nije bio uzaludan.

8. Obavezna konfiskacija imovine treće osobe jeste problematično sredstvo. Kada se interesi treće strane balansiraju sa javnim interesom, nije kontroverzno da se koristi ako postoji realna mogućnost naknade štete. U prethodnim slučajevima, nalaz povrede člana 1 Protokola br. 1 bio je gotovo uvek specifičan za činjenično stanje. Takav pristup nije ometao države u borbi protiv kriminalnih aktivnosti, uključujući trgovinu drogom.

Niko od nas sudija ne bi želeo da ova presuda – primer „pravne teorije iz biblioteke“ – postane sredstvo koje bi u stvarnom životu moglo efektivno da ide protiv ovih napora i javnog dobra.

Hoće li tako biti?

 

 

 

 

FOURTH SECTION

CASE OF B.K.M. LOJISTIK TASIMACILIK TICARET LIMITED SIRKETI v. SLOVENIA

(Application no. 42079/12)

JUDGMENT

STRASBOURG

17 January 2017

FINAL

17/04/2017

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision

In the case of B.K.M. Lojistik Tasimacilik Ticaret Limited Sirketi v. Slovenia,

The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:

 András Sajó, President,
 Vincent A. De Gaetano,
 Nona Tsotsoria,
 Paulo Pinto de Albuquerque,
 Egidijus Kūris,
 Gabriele Kucsko-Stadlmayer,
 Marko Bošnjak, judges,
and Marialena Tsirli, Section Registrar,

Having deliberated in private on 6 December 2016,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 42079/12) against the Republic of Slovenia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Turkish company, B.K.M. Lojistik Tasimacilik Ticaret Limited Sirketi (“the applicant company”), on 12 April 2012.

2.  The applicant company was represented by Mr S. Duran, a lawyer practising in Istanbul. The Slovenian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mr L. Bembič, State Attorney.

3.  The applicant company alleged that the confiscation of its lorry in criminal proceedings amounted to an unlawful and disproportionate interference with its possessions under Article 1 of Protocol No. 1.

4.  On 30 August 2013 the application was communicated to the Government.

5.  In accordance with Article 36 § 1 of the Convention and Rule 44 of the Rules of Court, the Turkish Government were informed of their right to submit written comments. They did not avail themselves of this right.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

6.  The applicant company B.K.M. Lojistik Tasimacilik Ticaret Limited Sirketi has its registered office in Istanbul.

7.  On 13 November 2008 customs officers stopped and checked the applicant company’s lorry, in which they found packages of unknown content. A preliminary test of the content revealed that the packages contained heroin. The customs officers informed the police accordingly.

8.  On 14 November 2008 the police inspected the lorry and its trailer and found 105 kg of heroin. The driver, a Turkish citizen, was arrested and detained. The lorry was seized and the trailer and its goods became the object of a customs procedure. On an unspecified date the applicant company received documents enabling the goods contained in the trailer to be delivered to their destination. The trailer was returned to the applicant company. Subsequently, the police filed a criminal complaint against the driver with the Ptuj District State Prosecutor’s Office.

9.  On 15 November 2008 the Ptuj District State Prosecutor’s Office charged the driver with the production and trafficking of illegal drugs under Section 186(1) of the Criminal Code. The District State Prosecutor further requested that the applicant company’s lorry be confiscated under Section 186(5) of the Criminal Code since it had been used for the transportation of illegal narcotic drugs.

10.  On 25 November 2008 the applicant company asked the Ptuj District Court to provide it with the case-file concerning the charges against the driver. It also enquired when it would be able to retake possession of the seized lorry. On 8 December 2008 the court informed the applicant company of the charges against the driver. It further informed the applicant company that the lorry had been seized in accordance with Section 220 of the Criminal Procedure Act read in conjunction with Section 186(5) of the Criminal Code and that no decision could be made on the return or confiscation of the lorry until a decision on the merits had been issued. On 23 December 2008 the applicant company informed the court that it opposed the District State Prosecutor’s request for confiscation of the lorry.

11.  On 29 December 2008 the Ptuj District Court found the driver guilty of drug trafficking and sentenced him to nine years’ imprisonment. It ordered that the lorry be returned to the applicant company. It held that confiscation was possible only if one of the conditions set out in the second paragraph of Section 73 of the Criminal Code were met, namely the existence of reasons of general security or morality. The District Court considered that that condition had not been met, taking into account the fact that there was no indication that the applicant company knew about the transportation of the illegal material.

12.  Both the driver and the Higher State Prosecutor appealed. On 21 May 2009 the Maribor Higher Court modified the first-instance judgment and, relying on Sections 73(3) and 186(5) of the Criminal Code, ordered the confiscation of the lorry. It held that the legislative framework provided for mandatory confiscation in cases of drug-related criminal offences since the nature of their commission, their magnitude and the dangerous consequences thereof called for the extension of coercive measures to persons who were not the perpetrators of the criminal offence, irrespective of whether or not the owners of the vehicle knew what the perpetrator had been transporting. The Higher Court explained that in accordance with Section 73(2) of the Criminal Code, objects used in the commission of a criminal offence could be confiscated even when they did not belong to the perpetrator, in so far as the third party’s right to claim damages from the perpetrator was not thereby affected. Moreover, Section 73(3) provided for the possibility of mandatory confiscation in cases provided for by the statute. Thus, Section 186(5) of the Criminal Code implemented those two provisions by providing mandatory confiscation of the means of transport used for transportation and storage of illegal substances.

13.  On 17 July 2009 the applicant company lodged a constitutional complaint against the aforementioned decision and an initiative for review of the constitutionality of Section 186(5) of the Criminal Code, alleging a violation of its property rights. It complained in particular that it had not known that the lorry was being used for illegal purposes, adding that the first-instance court had explicitly established its non-involvement in the commission of the criminal offence at issue. Claiming that it had not had an effective possibility to prevent the abuse of its property for criminal purposes, the applicant company stressed that the lorry had been subject to regular controls concerning possible vehicle modifications and hidden compartments. Thus, according to the applicant company, the measure complained of constituted a punishment and an unjustified and disproportionate interference with its property and that it had not had the opportunity to participate in the criminal proceedings.

14.  On 29 September 2011 the Constitutional Court dismissed both the constitutional complaint and the initiative. In reviewing the contested legislation, the Constitutional Court confirmed the Higher Court’s view that Section 186 of the Criminal Code provided for mandatory confiscation of vehicles used for the transportation and storage of drugs or illegal substances in sport, regardless of their ownership. According to the Constitutional Court, drug-related criminal offences sanctioned under Section 186 of the Criminal Code represented a great evil and an extremely high degree of threat not only from the perspective of the individual, but also from the perspective of society as a whole; the purpose of the impugned measure was to prevent the commission of such criminal offences in the future and thus to protect important legal values in society, such as health and life – especially of young people. The Constitutional Court stressed that the nature of the criminal offences in question, the manner in which they were committed and their consequences justified the interference with the ownership rights of all owners of the means of transport used for drug-trafficking, regardless of their potential involvement in the criminal activities at issue, adding that a different regulation governing the confiscation of goods would diminish considerably the possibilities for effectively preventing the criminal offences in question.

15.  Balancing the general interests in question with the property rights of the applicant company, the Constitutional Court held that the measure complained of did not amount to an excessive interference despite the fact that the applicant company had had no effective possibility for preventing the misuse of its property for criminal purposes and had not participated in the commission of the criminal offence. In this connection, the Constitutional Court pointed out that legal certainty required that every instance of legally recognised damage be adequately protected. Thus, by virtue of Section 73(2) of the Criminal Code, the confiscation did not affect the right of third parties to claim compensation from the offender. Under the general rules of tort law, the injured owner had the possibility and the right to exact compensation from the person responsible for the damage. The Constitutional Court added that it was for the regular courts to establish in each individual case whether all the elements required for recognition of the alleged damage and thus for payment of compensation were fulfilled.

16.  Meanwhile, on 29 June 2009 the Ptuj District Court informed the applicant company that the lorry was to be sold at a public auction and that it could submit written comments in this respect. On 6 July 2009 the applicant company replied that it was willing to buy the confiscated lorry. On 20 October 2011 the court ordered the sale of the lorry and informed the applicant company thereof. On 30 November 2011 the lorry was sold at public auction for 12,000 euros (“EUR”). According to the Government the lorry was sold to the applicant company. In this regard, they submitted a document stating that the lorry had been sold to “B.K.M. LOJISTIK, TAS.VE TIC.LTD.STI”, a company from Istanbul. However, the applicant company contested that statement, alleging that it was another company that had purchased the lorry. The Government did not reply to this submission.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

17.  Pursuant to Article 33 of the Constitution of the Republic of Slovenia (hereinafter: “the Constitution”) the right to private property and inheritance is guaranteed. Under the second paragraph of Article 15 of the Constitution, the manner in which human rights and fundamental freedoms are exercised may be regulated by law whenever the Constitution so provides or where this is necessary due to the particular nature of an individual right or freedom. According to Article 67(1) of the Constitution, the manner in which property is acquired and enjoyed is established by law so as to ensure its economic, social and environmental function.

18.  The relevant provisions of the Criminal Code, as applicable at the material time, laying down the conditions under which, as a safety measure, the confiscation of items may be imposed, read as follows:

 

Conditions for Application of Safety Measures

Section 70

“(1) The court may apply one or more safety measures in respect of the perpetrator of a criminal offence providing the statutory conditions for the application thereof are met.

(2) The revocation of the perpetrator’s driving licence and the confiscation of objects may be ordered if a prison sentence, a suspended sentence, or a judicial warning has been imposed on him, or in case of the remission of a sentence.

...”

Confiscation of Objects

Section 73

“(1) Objects used or intended to be used, or gained through the committing of a criminal offence may be confiscated if they belong to the perpetrator.

(2) Objects under the preceding paragraph may be confiscated even when they do not belong to the perpetrator if that is required for reasons of general security or morality and if the rights of other persons to claim damages from the perpetrator are not thereby affected.

(3) Mandatory confiscation of objects may be provided for by the statute even if the objects in question do not belong to the perpetrator.

... ”

Unlawful Manufacture and Trade of Narcotic Drugs, Illegal Substances in Sport and Precursors to Manufacture Narcotic Drugs

Section 186

“...

 (5) Narcotic drugs or illegal substances in sport and the means of their manufacture and means of transport used for the transportation and storage of drugs or illegal substances in sport shall be seized.”

19.  Under paragraph 1 of Section 220 of the Criminal Procedure Act, items which are to be seized in accordance with the Criminal Code or which may prove to constitute evidence in criminal proceedings must be seized and delivered to the court for safekeeping or secured in some other way. Under the fourth paragraph of Section 220, police officers may seize these items during the investigation if proceeding under Sections 148 and 164 of the Criminal Procedure Act. In accordance with Section 224 of that Act, items seized during criminal proceedings must be returned to the owner or current holder if the proceedings are discontinued and there are no grounds for them to be confiscated.

20.  The management of the items seized during or in connection with criminal proceedings is regulated by the Decree on the Management of Seized Items, Property and Bail (hereinafter: “the Decree”). Pursuant to Section 9 of the Decree, seized items may be returned to the owner as soon as the grounds for their seizure cease to exist. If it is not possible or permitted to return the items to the owner, the items must be sold. If it is not possible to sell the items, the court must order their destruction or donation for the public good. Prior to issuing a decision on the sale, destruction or donation of the items, the court shall obtain the opinion of the owner of those items. Under the first paragraph of Section 11 of the Decree, the sale must be conducted pursuant to the provisions of the regulations that apply to judicial enforcement proceedings.

21.  Under paragraph 1 of Section 55 of the Private International Law and Procedure Act, courts in the Republic of Slovenia have jurisdiction in disputes concerning non-contractual liability for damages in cases where the harmful act was committed on the territory of the Republic of Slovenia. In such cases Slovenian law shall apply (Section 30(1) of that Act).

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1 TO THE CONVENTION

22.  The applicant company complained that the confiscation of its lorry amounted to an unlawful and disproportionate interference with its possessions under of Article 1 of Protocol No. 1 which reads:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

A.  Admissibility

23.  The Government objected that the applicant company had failed to exhaust the domestic remedies as it had not brought an action for compensation against the driver under Section 73 of the Criminal Code and Sections 30 and 50 of the Private International Law and Procedure Act.

24.  The applicant company contested that argument.

25.  The Court points out that the general principles concerning the exhaustion of domestic remedies have recently been set out in Chiragov and Others v. Armenia ([GC], no. 13216/05, §§ 115-116, ECHR 2015). The Court observes in particular that it is for the applicant to select which legal remedy to pursue for the purpose of obtaining redress for the alleged breaches where there is a choice of remedies available to the applicant in respect of redress for an alleged violation of the Convention. Article 35 of the Convention must be applied in a manner corresponding to the reality of the applicant’s situation in order to guarantee the effective protection of the rights and freedoms in the Convention (see, among other authorities, Airey v. Ireland, 9 October 1979, § 23, Series A no. 32, and R.B.v. Hungary, no. 64602/12 § 60, 12 April 2016).

26.  In the present case, the Court finds that the question of whether an action for compensation against the driver may be considered as relating to the alleged violation and as capable of offering an effective remedy within the meaning of Article 35 § 1 of the Convention is closely linked to the substance of the applicant company’s complaint. Accordingly, it should be joined to the merits.

27.  The Court notes that the application is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B.  Merits

1.  The parties’ submissions

(a)  The applicant company

28.  The applicant company complained that the confiscation of the lorry belonging to it was unlawful, that it did not pursue any public interest and that it was disproportionate. It argued that the domestic courts had applied the domestic law arbitrarily and without taking into account its good faith and its property rights. It stressed that it had not participated in the commission of the criminal offence and that there were no bars to returning the lorry. The Criminal Code should have been interpreted as requiring confiscation only in cases where a lorry has been adapted for the commission of the relevant criminal offence. In the applicant company’s view, the confiscation of the lorry amounted to a penalty for the effective fight against drug-related criminal offences. Finally, the applicant company alleged that lorry had been sold to another company at auction.

(b)  The Government

29.  The Government acknowledged that the seizure and confiscation of the lorry constituted an interference with the applicant company’s possessions. During the period of seizure the applicant company had not been able to use it and, therefore, its property had been controlled. When the court’s confiscation decision became final, the applicant company had lost its title to the lorry. However, it had regained this right by purchasing the lorry at auction.

30.  The Government further argued that the lorry had been confiscated pursuant to Section 186(5) of the Criminal Code as applicable at the relevant time. Under that provision, vehicles used for the transportation of narcotic drugs had to be seized irrespective of who the owner of the vehicle was or whether the owner of the vehicle had acted in good faith or whether the vehicle had contained any hidden compartments for the transportation of drugs. The applicant company’s argument that the lorry should have been confiscated only if it had had a specially adapted space for the transportation and storage of drugs was therefore not correct. Moreover, the confiscation had been carried out in accordance with the procedural rules of the Criminal Procedure Act and the applicant company had not alleged that any of the procedural rules had been violated.

31.  The Government noted that criminal offences under Section 186 of the Criminal Code were punishable by one to ten years’ imprisonment. In the present case, the perpetrator was sentenced to nine years’ imprisonment, almost the maximum sentence. He had been transporting approximately 100 kg of heroin in the lorry concerned. The Government stressed that the criminal offences referred to in Section 186 of the Criminal Code constituted a great evil posing an extremely serious threat to the health and life of individuals. It was in the public interest to prevent the commission of this type of criminal offence by enacting effective measures. With the measure at issue the legislator wanted to prevent the commission of this type of criminal offence in order to reduce the threat to the most important values in society – human health and life. The perpetrators of such criminal offences were not discouraged by the fact that they did not own the means of transport that they used in order to conceal illegal drugs. An interference with the property of third persons inevitably formed part of the fight against organised crime to protect the highest values and goods of human society. The nature of such criminal offences, the manner in which they were committed and the consequences they had for people’s health and lives justified the mandatory confiscation of means of transport, regardless of the ownership of the vehicle(s) concerned. It could reasonably be expected that any regulatory arrangement (e.g. mandatory confiscation only if the means of transport was owned by the perpetrator) different from that applied would considerably have reduced the possibilities for effectively preventing these criminal offences.

32.  The Government stressed that only those means of transport which were indispensable for the commission of the criminal offence could be subject to mandatory confiscation. In the present case the trailer was not subject to confiscation, and the applicant company was able to recover it some days after the event. Soon afterwards, it also received documents enabling the goods contained in the trailer to be delivered to their destination.

33.  According to the Government, a third party who had suffered damage because of the measure at issue could claim compensation for such damage from the perpetrator under Section 73(2) of the Criminal Code.

34.  Finally, the Government argued that in November 2011 the applicant company had bought back the confiscated lorry at auction, paying EUR 12,000. It had therefore had an opportunity to recover the lorry and made use of it.

2.  The Court’s assessment

(a)  The applicable rule

35.  The Government argued that at a preliminary stage the seizure of the lorry had constituted a control of the use of property and, later, following the confiscation decision, the applicant company had in fact been deprived of its title to the lorry. Moreover, according to the Government the applicant company had later repurchased the lorry at auction, an allegation which was contested by the applicant company.

36.  The Court points out that Article 1 of Protocol No. 1 comprises three distinct rules: the first rule, set out in the first sentence of the first paragraph, is of a general nature and enunciates the principle of the peaceful enjoyment of property; the second rule, contained in the second sentence of the first paragraph, covers the deprivation of possessions and subjects it to certain conditions; the third rule, stated in the second paragraph, recognises that the Contracting States are entitled, amongst other things, to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties. The three rules are not, however, “distinct” in the sense of being unconnected. The second and third rules are concerned with particular instances of interference with the right to peaceful enjoyment of property and should therefore be construed in the light of the general principle enunciated in the first rule (see, among many authorities, AGOSI v. the United Kingdom, 24 October 1986, § 48, Series A no. 108, and Centro Europa 7 S.r.l. and Di Stefano v. Italy [GC], no. 38433/09, § 185, ECHR 2012).

37.  The Court has on several occasions examined issues arising from confiscation measures implemented in relation to a possession which has been used unlawfully and aimed at preventing its further unlawful use. Some of those cases involved confiscation of the proceeds of a criminal offence (productum sceleris) (see, for example, Frizen v. Russia, no. 58254/00, § 31, 24 March 2005, and the references cited therein), others concerned confiscation of the things which had been the object of the offence (objectum sceleris) (see, for example, AGOSI, cited above, § 51, and, more recently, Sulejmani v. the former Yugoslav Republic of Macedonia, no. 74681/11, § 40, 28 April 2016), and yet others confiscation of things by means of which the offence had been committed (instrumentum sceleris). The present case falls into the latter category, as it concerns legislation providing for mandatory confiscation of instrumenta sceleris for the purpose of prevention of further commission of crime.

38.  As regards the question under which rule of Article 1 of Protocol No. 1 such measures should be examined, the Court has in most cases involving instrumenta sceleris found that even though the measure in question had resulted in a deprivation of a possession, it was taken in the interest of a public policy, such as preventing drug trafficking. Therefore, it constituted an instance of control of the use of property within the meaning of the second paragraph of Article 1 of Protocol No. 1, which authorises States to enact “such laws as [they deem] necessary to control the use of property in accordance with the general interest” (see, for example, Air Canada v. the United Kingdom, 5 May 1995, §§ 33 and 34, Series A no. 316A, and Yildirim v. Italy ((dec.), no. 38602/02, 10 April 2003). However, it is noted that those judgments concerned temporary restrictions on the use of property (see Air Canada, cited above, § 33), or a possibility of restitution of ownership (see Yildirim, cited above). By contrast, in the present case the confiscation involved a permanent transfer of ownership and the applicant company had no realistic possibility of recovering its lorry. In this connection, the Court considers that confiscation of an instrument for the commission of criminal offences from a third party does not involve the same level of urgency as confiscation of proceeds or objects of a criminal offence, viewed from the perspective of policy responses in the general interest. Thus, it may in certain circumstances be examined under the second sentence of the first paragraph of Article 1 of Protocol No. 1 which covers deprivation of property. In fact, in a similar case of Andonoski v. the former Yugoslav Republic of Macedonia (no. 16225/08, § 12, 17 September 2015), which included the confiscation of the applicant’s car used in committing a criminal offence, the Court decided that the permanent nature of the measure which entailed a conclusive transfer of ownership, without the possibility of recovery, amounted to a deprivation of property (ibid., § 30). The Court considers that the same approach should be adopted in the present case.

(b)  Compliance with the requirements of the second paragraph

39.  The Court must further examine whether the interference with the applicant company’s property rights was justified under the second paragraph of Article 1 of Protocol No. 1. According to the Court’s case-law, an interference for the purposes of that paragraph must be prescribed by law and must pursue one or more legitimate aims; in addition, there must be a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim or aims sought to be realised. In other words, the Court must determine whether a balance was struck between the demands of the general interest and the interest of the individual or individuals concerned (see Sporrong and Lönnroth v. Sweden, 23 September 1982, §§ 69 and 73, Series A no. 52, and James and Others v. the United Kingdom, 21 February 1986, § 50, Series A no. 98). In doing so it leaves the State a wide margin of appreciation with regard both to choosing the means of enforcement and to ascertaining whether the consequences of enforcement are justified in the general interest for the purpose of achieving the object of the law in question (see AGOSI, cited above, § 52, and Vistiņš and Perepjolkins v. Latvia [GC], no. 71243/01, § 109, 25 October 2012).

40.  As regards the fight against illegal drug trade, the Court is acutely aware of the problems confronting Contracting States in their efforts to combat the harm caused to their societies through the supply of drugs from abroad. Therefore, recognising the need for effective strategies to reduce drug trafficking, the Court accepts that they may involve adverse consequences for the property of third persons (see Air Canada, cited above, §§ 41-42, and C.M. v. France (dec.), no. 28078/95, ECHR 2001VII).

41.  Firstly, the parties disagreed on whether the confiscation of the lorry was prescribed by law, the applicant company arguing that the interpretation of the relevant legislation given by the domestic courts was arbitrary. In this connection, the Court notes that the Higher Court and Constitutional Court both considered that the then applicable legislation, notably sections 73(3) and 186(5) of the Criminal Code provided for mandatory confiscation of the means of transport used for the transport of drugs (see paragraphs 11 and 13 above). In its decision, the Constitutional Court expressly confirmed that transporting illegal drugs resulted in mandatory confiscation of a vehicle in which the drugs were found (see paragraph 14 above), and found the measure to be consistent with the Constitution. Indeed, in the Court’s opinion, the provision of Section 186(5) of the Criminal Code, as applicable at the material time, read in conjunction with Section 73(3) which allowed for mandatory confiscation of objects used in the commission of a criminal offence (see paragraph 18 above), does not support the applicant company’s allegation that the confiscation of its lorry was tainted by arbitrariness (see, mutatis mutandisBeyeler v. Italy [GC], no. 33202/96, § 108, ECHR 2000I). The interference was thus in accordance with the domestic law of the respondent State.

42.  Moreover, the Court accepts that the interference complained of pursued the legitimate aim of preventing drug-related offences which pose a serious threat to individuals’ health and life, an aim which serves the general interest (see Air Canada, cited above, § 34; and C.M. v. France, cited above).

43.  As regards, further, the striking of a fair balance between the means employed by the domestic authorities for the purpose of preventing drug trafficking and the protection of the applicant company’s property rights, the Court reiterates that such balance depends on many factors, and the behaviourof the owner of the property is one element of the entirety of circumstances which should be taken into account (see AGOSI, cited above, § 54). The Court must consider whether the applicable procedures in the present case were such as to enable reasonable account to be taken of the degree of fault or care attributable to the applicant company or, at least, of the relationship between the company’s conduct and the breach of the law which undoubtedly occurred; and also whether the procedures in question afforded the applicant company a reasonable opportunity of putting its case to the responsible authorities (ibid. § 55). In ascertaining whether these conditions were satisfied, a comprehensive view must be taken of the applicable procedures (ibid.).

44.  The Court has previously examined similar cases involving seizure and/or confiscation of means of transport used for illegal purposes and in most cases found no violation of Article 1 of Protocol No. 1 on the grounds that the applicants had had sufficient opportunity to put their cases to the competent national authorities and to recover the goods seized, reasonable account having been taken of their behaviour (see Air Canada, cited above, §§ 44-47, C.M. v. France, cited above, and Yildirim, cited above).

45.  In the present case the applicant company sought to recover its lorry and, to this end, challenged its confiscation before the Constitutional Court after the initial decision by the first-instance court to return it was overturned pursuant to the appeal lodged by the Higher State Prosecutor. However, contrary to the above-mentioned cases, the higher instances interpreted the relevant domestic legislation as entailing mandatory confiscation of any vehicle used for drug trafficking, regardless of the diligence and good faith displayed by the owner. As a result, even though there was no indication that the applicant company had been involved in the commission of the alleged criminal offence or that it had any knowledge about the illegal activities of its driver or that it had failed to carry out regular controls of the vehicle, it did not have any effective possibility of securing the return of its lorry (see paragraphs 11-15 above). The relevant domestic legislation (Section 186(5) of the Criminal Code, read in conjunction with Section 73(3)) thus took no account of the relationship between the applicant company’s conduct and the offence (see Vasilevski v. the former Yugoslav Republic of Macedonia, no. 22653/08, § 57, 28 April 2016).

46.  The Government argued that the impugned strictness of the national regulation was justified by the seriousness of drug-related criminal offences. In their view the nature of such criminal offences, the manner in which they were committed and the consequences they had for people’s health and lives justified the mandatory confiscation of the means of transport, regardless of ownership, and any other regulatory arrangement would considerably diminish the possibility of effectively preventing these criminal offences.

47.  In the Court’s opinion, there can be no doubt that the protection of human health and life – the grounds cited as justification for the measure – requires decisive action on the part of the Contracting States to reduce drug related criminal offences. That said, the confiscation of property used in the commission of such offences may, as in the present case, impose a significant burden on the third parties to whom the property belongs. The exercise of balancing the general interests of crime prevention and the protection of the affected individual’s rights (see paragraph 39 above and Air Canada, cited above, § 36) in these circumstances thus means that imposing such a burden on the owner of the property concerned can be justified only if his interest in having the property returned to him is outweighed by the risk that its return would facilitate drug trafficking and undermine the fight against organised crime.

48.  In this connection, it does not appear that the lorry was adapted for smuggling drugs, nor were there any previous incidents caused by a failure on the part of the applicant company to prevent illegal shipments from being transported by its vehicles which would raise the question of the applicant company’s own responsibility for the commission of the criminal offence in question (see, by contrast, Air Canada, cited above, §§ 6 and 44). This, coupled with the fact that the lorry driver was convicted of drug trafficking and sentenced to nine years’ imprisonment (see paragraph 11 above), hardly allows for the conclusion that the lorry might be used again for transporting illegal substances (see, mutatis mutandisVasilevski, cited above, § 58). In the light of the above, the Court fails to see what adverse effects might be expected to result from the return of the lorry to its owner. This is particularly true if, as argued by the Government, the applicant company was in any event able to buy the lorry back at public auction. Also, assuming that it was indeed the applicant company that bought the lorry at the auction, the Court would point out that this cannot be considered to have remedied the damage caused to it by the confiscation because the reacquisition of the vehicle was contingent on the payment of the price attained at auction.

49.  Therefore, notwithstanding the wide margin of appreciation left to the Contracting States in the choice of means aimed at combating the illegal trade in drugs, the Court cannot accept that the indiscriminate nature of the measure at issue was justified by the circumstances of the present case.

50.  Moreover, relying on Section 73(2) of the Criminal Code, the Government maintained that the domestic legislation provided the applicant company with an effective opportunity to obtain compensation for its pecuniary loss by seeking it from the driver convicted of drug trafficking, who was the party responsible for the damage the company sustained. However, in a similar situation the Court has previously held that a compensation claim of this nature entailed further uncertainty for a bona fide owner of confiscated property because the offender might be found to be insolvent. The compensation claim was not held to offer bona fide owners sufficient opportunity for bringing their cases before the competent national authorities (see Bowler International Unit v. France, no. 1946/06, §§ 44-45, 23 July 2009, and, mutatis mutandisVasilevski, cited above, § 59). The general nature of the argument adduced by the Government does not provide a sufficient basis for the Court to depart from its above-mentioned findings.

51.  Finally, as already stated, the applicant company’s overriding objective was the recovery of the vehicle. In this connection, it does not appear that at the time that the complaint was lodged, which is approximately eight months after the new Criminal Code became applicable, there was established domestic case-law on the question of whether in cases of drug trafficking, also the means of transport belonging to third parties were to be mandatorily confiscated. It rather seems that the applicant company’s constitutional complaint provided the first opportunity for the Constitutional Court to rule on the issue and clarify the scope of the third-party owners’ options with regard to confiscation of their vehicles in the criminal proceedings involving drug trafficking. The Court, reiterating that the only remedies which an applicant is required to exhaust are those that relate to the breaches alleged and which are at the same time available and sufficient (see Aquilina v. Malta [GC], no. 25642/94, § 39, ECHR 1999-III), thus takes the view that the applicant company’s choice of legal remedies was reasonable. This being so, the Court considers it excessive to require the applicant company to embark on another set of proceedings against the driver of the confiscated lorry with the aim of recovering a loss that resulted from the actions of the domestic authorities. Therefore, the Government’s objection of non-exhaustion of domestic remedies must be dismissed.

52.  In the light of the above considerations, the Court takes the view that mandatory confiscation of the applicant company’s vehicle, coupled with the lack of a realistic opportunity to obtain compensation for its loss, did not take sufficient account of the applicant company’s interests. The Court therefore finds that in the present case a fair balance has not been struck between the demands of the general interests of the public and the applicant company’s right to peaceful enjoyment of its possessions and that the burden placed on the applicant company was excessive.

53.  It follows that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1.

II.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

54.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Damage

55.  The applicant company claimed in respect of pecuniary damage:

(i) 7,500 Turkish liras (TRY), equivalent to EUR 2.490 for the vehicle tax paid;

(ii) TRY 131,900.50, equivalent to EUR 43,791 for the cost of the vehicle plus interest at a commercial rate;

(iii) EUR 60,000 for the loss of profit because it was unable to use the vehicle.

56.  The Government contested this claim without providing any arguments.

57.  The Court reiterates that a judgment in which it finds a breach imposes on the respondent State a legal obligation to put an end to the breach and make reparation for its consequences in such a way as to restore as far as possible the situation existing before the breach (see, for example, Brumărescu v. Romania (just satisfaction) [GC], no. 28342/95, § 19, ECHR 2001I, and Iatridis v. Greece (just satisfaction) [GC], no. 31107/96, § 32, ECHR 2000XI).

58.  The Contracting States that are parties to a case are in principle free to choose the means whereby they will comply with a judgment in which the Court has found a breach. This discretion as to the manner of execution of a judgment reflects the freedom of choice attaching to the primary obligation of the Contracting States under the Convention to secure the rights and freedoms guaranteed (Article 1). If the nature of the breach allows for restitutio in integrum, it is for the respondent State to effect it. If, on the other hand, national law does not allow – or allows only partial – reparation to be made for the consequences of the breach, Article 41 empowers the Court to afford the injured party such satisfaction as appears to it to be appropriate (see Brumărescu, cited above, § 20).

59.  The Court enjoys certain discretion in the exercise of the power conferred by Article 41, as is borne out by the adjective “just” and the phrase “if necessary” in its text (see Guzzardi v. Italy, 6 November 1980, § 114, Series A no. 39). In order to determine just satisfaction, it has regard to the particular features of each case, which may call for an award of less than the value of the actual damage sustained or the costs and expenses actually incurred, or even for no award at all.

60.  Moreover, there must be a clear causal connection between the damage claimed by the applicant and the violation of the Convention (see, amongst others, Stretch v. the United Kingdom, no. 44277/98, § 47, 24 June 2003). Thus, for an award to be made in respect of pecuniary damage, the applicant must demonstrate that there is a causal link between the violation and any financial loss alleged (see, for example, Družstevní záložna Pria and Others v. the Czech Republic (just satisfaction), no. 72034/01, § 9, 21 January 2010).

61. Turning to the present case, the Court accepts that the applicant company suffered damage as a result of disproportionate interference by the authorities with its rights under Article 1 of Protocol No. 1 (see paragraph 52 above).

62.  However, the Court does not agree with the applicant company’s approach that it should be compensated with the cost of a new lorry (see, mutatis mutandisEast West Alliance Limitedv. Ukraine, no. 19336/04, § 258, 23 January 2014). The Court notes that the lorry of which the applicant company was dispossessed was not new. It was purchased in 2007 and was sold at a public auction in 2011 for the price of EUR 12,000 (see paragraph 16 above).

63.  The Court further notes that the applicant company submitted the bank transfer slips concerning the payment of the vehicle tax. The Government did not contest this evidence.

64.  In the light of the foregoing considerations, in particular having regard to all the evidential materials in its possession and in the absence of any specific arguments from the Government, the Court considers it reasonable to award the applicant company the sum of EUR 14,490 covering the cost of the vehicle as determined at the public auction and the vehicle tax, plus any tax that may be chargeable on that amount.

65.  As regards the alleged lost profit, the Court is aware of the difficulties in calculating the loss in circumstances where such profit could fluctuate owing to a variety of unpredictable factors. In the present case, the applicant company estimated the loss at EUR 60,000, but submitted no evidence indicating how its business operations were affected by the confiscation of its lorry. In this connection, the Court observes that the applicant company continued its business after the confiscation of the lorry in question, thus it should not be too difficult to show any potential decrease in the profit achieved in the period after the confiscation of its lorry in relation to the period achieved before it. In the absence of any documents such as tax returns or precise calculations showing that the applicant company’s profit decreased as a result of the measure complained of, the Court is unable to make any award under this head.

B.  Costs and expenses

66.  The applicant company also claimed EUR 5,222 for costs and expenses incurred before the domestic courts and TRY 24,400, equivalent to EUR 8,100.80 for those incurred before the Court.

67.  The Government did not provide any submissions in this respect.

68.  According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum.

69.  With regard to the costs incurred in the domestic proceedings, the Court observes that, before applying to the Convention institutions, the applicant company had exhausted the domestic remedies available to it under domestic law, since it had participated in the criminal proceedings. The Court therefore accepts that the applicant company incurred expenses in seeking redress for the violations of the Convention through the domestic legal system (see, Centro Europa 7 S.r.l. and Di Stefano, cited above, § 224).

70.  The Court further notes that the applicant company concluded an agreement with its attorney for representation before the Court according to which TLR 24,400 will be paid to the lawyer by way of fee.

71.  Having regard to the material in its possession and its relevant practice, the Court considers it reasonable to award the applicant company an aggregate sum of EUR 7,000 in respect of all costs and expenses.

C.  Default interest

72.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1.  Joins to the merits, unanimously, the Government’s objection of failure to exhaust domestic remedies and rejects it;

2.  Holds, by six votes to one, that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention;

3.  Holds, by six votes to one,

(a)  that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts:

(i)  EUR 14,490 (fourteen thousand four hundred and ninety euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of pecuniary damage;

(ii)  EUR 7,000 (seven thousand euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

4.  Dismisses, unanimously, the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 17 January 2017, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Marialena Tsirli András Sajó
 Registrar President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judge Kūris is annexed to this judgment.

A.S.
M.T.

DISSENTING OPINION OF JUDGE KŪRIS

1. Had this case been the first one in which the Court had to examine the issue of mandatory confiscation of crime-related property belonging to a third person, it would have been quite easy to support the finding of a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention as the logical result of an exercise in “pure” legal theory. Had it been the first one.

However, it is not.

It has to be said that the Court’s case-law on this issue calls for greater consistency and refinement. This judgment does not appear to be in line with that part of the Court’s case-law which – in my opinion quite reasonably – allows a wider margin of appreciation to be left to the member States as to the choice of means aimed at combating the most dangerous criminal activities such as drug trafficking.

2. In paragraph 50, the majority rightly point out that “a compensation claim of this nature entailed further uncertainty for a bona fide owner of confiscated property because the offender might be found to be insolvent” and that in some cases such a possibility of compensation “was not held to offer bona fide owners sufficient opportunity for bringing their cases before the competent national authorities”.

In some cases, but not in all.

Some of these cases (most notably Air Canada v. the United Kingdom (5 May 1995, Series A no. 316A) and AGOSI v. the United Kingdom (24 October 1986, Series A no. 108)) are referred to in the judgment. But there is also other case-law which deserves greater attention than it has received in this judgment. I shall mention only a few of the much greater number of cases.

3. In Waldemar Nowakowski v. Poland (no. 55167/11, 24 July 2012), which is not referred to at all in the present judgment (indeed, there are important factual differences between that case and the instant one), a violation of Article 1 of Protocol No. 1 was found because the applicant was deprived of his property, which in that case was a collection of arms “of considerable historical and presumably also financial value”, “in its entirety”. Moreover, the courts took measures to ensure that a public museum acquired the collection for free, but failed to consider “any alternative measures which could have been taken in order to alleviate the burden imposed on the applicant, including by way of seeking registration of the collection” (§§ 56 and 57).

In the present case the confiscation of the objects in the applicant’s possession that were initially seized by the authorities was by no means as indiscriminate (see paragraph 8 of the present judgment regarding the return to the applicant company of the trailer and the goods contained in it). A lorry is a lorry. It cannot be confiscated other than “in its entirety”. It may, according to the law, either be confiscated as instrumentum sceleris (to use the term employed in the judgment) or not.

4. In Sulejmani v. the former Yugoslav Republic of Macedonia (no. 74681/11, § 41, 28 April 2016), to which the majority refer only in the context of the categorisation of confiscated objects as objectum sceleris (see paragraph 37 of the present judgment), the Court did not find the mandatory confiscation of the applicant’s property to have violated Article 1 of Protocol No. 1. The Court was satisfied that the applicant had had at his disposal a judicial remedy in the form of a civil claim for compensation against the person responsible for the damage sustained. The applicant “did not explain his failure to lodge such a claim” and “did not argue that there were any impediments to him resorting to that avenue or any particulars ... which would have rendered it ineffective in the circumstances of the case”. Thus, the mandatory confiscation of the item in question, as such, was upheld by the Court. The issue as to whether the confiscated item was to be categorised as objectum sceleris or instrumentum sceleris, although given some prominence by the Chamber in the instant case (see paragraph 37 of the present judgment), did not appear to be of any relevance in Sulejmani.

What is relevant in Sulejmani, from the perspective of the instant case, is that the applicant in the instant case, like the one in Sulejmani, had the possibility of lodging a claim for compensation against the offender, in this case a (convicted) drug trafficker. But, like the applicant in Sulejmani, the applicant company did not explain its failure to lodge such a claim. I have no great difficulty in conceding and agreeing with the majority that that possibility, which would have required the applicant company to “embark on another set of proceedings”, does not (at least, not strongly) support the Government’s submissions as to the non-exhaustion of domestic remedies available to the applicant company (see paragraph 51 of the judgment; compare Sulejmani, §§ 26 and 27). But this is clearly not a sufficient basis for finding a violation of Article 1 of Protocol No. 1 in the present case.

Moreover, Sulejmani did not concern anything even close to drug trafficking.

5. In Andonoski v. the former Yugoslav Republic of Macedonia (no. 16225/08, 17 September 2015), to which the majority refer only in the context of the “applicable rule” (see paragraph 38 of the present judgment), a violation of Article 1 of Protocol No. 1 was found because of the decisive circumstance (“[i]in such circumstances”, as explicitly stated in paragraph 40 of that judgment) that the domestic legislation “did not provide for the possibility to claim compensation” for the mandatory confiscation of instrumentum sceleris (again, to use the term employed in the judgment); in addition, the Court took note that the Government “did not provide any illustration of domestic practice that would demonstrate that a compensation claim ... was available, let alone effective, in similar circumstances to the applicant’s case” (§ 39).

In the present case, however, the opportunity for the applicant to claim compensation from the offender, that is, the driver convicted of drug trafficking, was obvious. In accordance with the interpretation of the Slovenian legislation by the Constitutional Court of that State, the confiscation of the lorry “did not affect” the applicant company’s right to claim such compensation. What is more, the applicant company had not only the right but also the possibility – hence the effective opportunity – to exact compensation from the person responsible for the damage sustained (see paragraph 15 of the judgment).

6. In Vasilevski v. the former Yugoslav Republic of Macedonia (no. 22653/08, 28 April 2016) a violation of Article 1 of Protocol No. 1 was also found because of the ineffectiveness, in practice, of the claim for compensation which the applicant could have lodged against the persons whose actions had caused the damage he sustained. I am afraid that the parallel between the instant case and Vasilevski, as drawn in the judgment, is misleading. Prominence is given to the fact that, like in Vasilevski, “[t]he relevant domestic legislation ... took no account of the relationship between the applicant company’s conduct and the offence”, as well as to the fact that, like in Vasilevski, it was not likely “that the [confiscated] lorry might be used again for transporting illegal substances” had it been returned to the applicant company (see paragraphs 45 and 48 of the judgment). Also, Vasilevski is relied upon by the majority in so far as “[t]he compensation claim was not held to offer bona fide owners sufficient opportunity for bringing their cases before the competent national authorities”; the majority state that “[t]he general nature of the argument adduced by the Government does not provide a sufficient basis for the Court to depart from its abovementioned findings” (see paragraph 50).

However, what is relevant in Vasilevski for the instant case is not some ostensible parallel but the decisive factual difference between the two cases. In Vasilevski, the possibility for the applicant to claim compensation from either a physical person or a company responsible for the damage sustained was illusory. The “particular circumstances of the ... case” rendered that possibility ineffective. The physical person against whom such claims could be lodged “had died ... before the lorry was confiscated from the applicant”, “no information was available as to the whereabouts of his heirs and whether they could be held responsible under the applicable rules”, and the Government had not presented the Court with “any illustration of domestic practice that showed that a claim against heirs of a deceased seller ... had been effective in similar circumstances to the applicant’s case”. As to the company against whom the claims could be lodged, it “had ceased to exist before the [object in question] had been confiscated from [the applicant]” (§§ 59 and 60).

Nothing of this sort is apparent from the file in the instant case. In order to rebut the presumption of the availability of compensation from the actual offender and to conclude that the opportunity for the applicant company to claim compensation from the (convicted) drug trafficker was not “sufficient” (see paragraph 50), the majority should have examined whether the alleged “further uncertainty” indeed stemmed from the facts of the case. No such consideration is found in the judgment. Instead, the Chamber is satisfied with the fact-insensitive “blanket” statement that “[t]he general nature of the argument adduced by the Government does not provide a sufficient basis for the Court to depart from its above-mentioned findings” (ibid.).

7. In paragraph 43, the majority cite AGOSI (cited above, §§ 54 and 55) and reiterates that the “fair balance between the means employed by the domestic authorities for the purpose of preventing drug trafficking and the protection of the applicant company’s property rights ... depends on many factors, and the behaviourof the owner of the property is one element of the entirety of circumstances which should be taken into account”, along with consideration of “whether the applicable procedures in the present case were such as to enable reasonable account to be taken of the degree of fault or care attributable to the applicant company or, at least, of the relationship between the company’s conduct and the breach of the law which undoubtedly occurred” and “whether the procedures in question afforded the applicant company a reasonable opportunity of putting its case to the responsible authorities” (emphasis added). The majority reiterate that “[i]n ascertaining whether these conditions were satisfied, a comprehensive view must be taken of the applicable procedures”.

As a matter of principle, I could not agree more. Without speculating as to the “care” (not the “degree of fault”!) attributable to the applicant company, and confining myself to the “reasonable opportunity of putting [the case] to the responsible authorities”, I can only note that such “reasonable opportunity”, in the instant case, encompassed the avenue of lodging a civil claim for compensation against the person responsible for the damage sustained by the applicant company. It has not been established (unlike in Vasilevski, cited above, see paragraph 6 above) that this avenue was futile.

8. Mandatory confiscation of crime-related property belonging to a third person is indeed a problematic tool. When the interests of such a third person are balanced against the public interest, this tool is not uncontroversial. It is indeed somewhat borderline. Nevertheless, in previous cases the Court did not rule out the use of this tool if there were, prima facie, realistic possibilities for the third person to obtain compensation for the damage sustained. Where a violation of Article 1 of Protocol No. 1 was found in such cases, that finding was (almost) always fact-specific. This stance did not obstruct member States’ efforts to combat criminal activities such as drug trafficking.

None of us judges would like the present judgment – which may be a prime example of law as contemplated in the quiet confines of a legal library – to be one more tool which, in real life, could and would effectively run counter to these efforts and, by extension, to the public good.

Will this prove to be the case?

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova samo u onoj meri u kojoj je pokazano da su ti troškovi zaista i neophodno nastali i da su razumni u pogledu iznosa, jeste premisa na osnovu koje je Veliko veće ESLJP zauzelo stav u pogledu pravičnog zadovoljenja u presudi Iatridis protiv Grčke, broj 31107/96, tačka 54.

Ovaj stav je naveden u brojnim presudama koje su usledile kod kojih je Sud razmatrao pravično zadovoljnenje usled izgubljene dobiit.

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude