Đorđević protiv Srbije

Država na koju se presuda odnosi
Srbija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
11212/23
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
07.10.2025
Članovi
8
8-1
35
35-3-a
41
P1-1
P1-1-1
Kršenje
8
8-1
P1-1
P1-1-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8) Pozitivne obaveze
(Čl. 8-1) Poštovanje doma
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Neometano uživanje imovine
Tematske ključne reči
pravo na dom
pravo na imovinu
VS deskriptori
1.8.5 Dom
1.16 Član 1. protokola 1 - zaštita imovine
1.16.2.1 Pravo na neometano uživanje imovine
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet se odnosi, prema članu 8. Konvencije i članu 1. Protokola broj 1, na izgradnju zgrade preblizu stana podnositelјke, što je dovelo do nedostatka prirodnog svetla, ventilacije i direktne sunčeve svetlosti. Izgradnja nove zgrade je takođe dovela do značajnog smanjenja tržišne vrednosti stana podnositelјke.
Između 2004. i 2006. godine, na osnovu građevinske dozvole koju je izdao Grad Beograd, izgrađena je šestospratnica u neposrednoj blizini zgrade u kojoj je stan podnositelјke. Svi prozori stana podnositelјke bili su okrenuti ka novoizgrađenoj zgradi. Rastojanje između dve zgrade bilo je manje od dva metra.
Podnositelјka je podnela parničnu tužbu Prvom opštinskom sudu u Beogradu protiv Grada Beograda i investitora. Tražila je naknadu štete zbog smanjenja tržišne vrednosti stana i pogoršanja njenih životnih uslova.

Tokom parničnog postupka, izrađena su dva nalaza veštaka. Veštaci su se složili da je, nakon izgradnje nove zgrade, „kvalitet života“ podnositelјke smanjen zbog nedostatka prirodnog svetla i ventilacije u stanu. Dalјe su naveli da je, u pogledu osvetlјenja, stan efikasno pretvoren u podrum i da je u takvim uslovima nemoguće normalno živeti ili čak čitati bilo šta bez veštačkog osvetlјenja.

Što se tiče smanjenja tržišne vrednosti stana, dva veštaka su ga procenila na 20% i 50%. Veštaci su takođe primetili da urbanistički plan nije precizirao potrebnu udalјenost između nove zgrade i zgrade u kojoj je stan podnositelјke.

Prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtev podnositelјke i dosudio joj odštetu zbog smanjene vrednosti stana. Međutim, tu presudu je poništio Apelacioni sud u Beogradu i predmet je vraćen prvostepenom sudu.

U novoj presudi, prvostepeni sud je odbio tužbu podnositelјke. Iako je sud utvrdio da je tržišna vrednost njenog stana smanjena za 20% zbog blizine nove zgrade, koja je otežavala pristup prirodnom svetlu i ventilaciji, presuđeno je da tuženi ne mogu biti odgovorni za nastalu štetu, jer je investitor prodao stanove u zgradi i stoga nijedan od tuženih nije bio vlasnik istih. Apelacioni sud u Beogradu je potvrdio prvostepenu presudu u delu u kojem je odbijen njen tužbeni zahtev protiv Grada Beograda, ali je preinačio deo koji se odnosi na investitora. Apelacioni sud je naložio investitoru da podnositelјki predstavke isplati odštetu za koliko je umanjena vrednst stana. Utvrđeno je da, uprkos tome što je investitor izgradio zgradu na osnovu dozvole koju je izdao Grad Beograd, ipak je prouzrokovao štetu koju je podnositelјka prijavila i stoga je odgovoran, bez obzira na činjenicu da je kasnije prodao stanove u toj zgradi trećim licima. Investitor je isplatio iznos dosuđen podnositelјki predstavke.

Investitor je izjavio reviziju Vrhovnom kasacionom sudu, koji je potvrdio presude nižestepenih sudova u delu u kojem su odbili tužbu podnositelјke protiv Grada Beograda, ali je preinačio deo koji se odnosi na investitora, odbijajući i taj deo tužbe. Sud je utvrdio da je nova zgrada izgrađena na osnovu važeće građevinske dozvole i da, u svakom slučaju, smanjenje tržišne vrednosti imovine podnositelјke nije bilo značajno, naročito u kontekstu gradskog života. Dalјe je utvrđeno da podnositelјka nije pretrpela nikakvu štetu, jer nije prodala stan i da nema naznaka da su nedostaci (nepravilnosti) utvrđeni u nalazima veštaka takve prirode da ga čine nemogućim za prodaju.

Podnositelјka je 5. marta 2019. godine prodala stan. U svojoj prepisci sa Sudom, tvrdila je da ga je prodala svom bliskom rođaku po nižoj ceni i da je nastavila da tamo živi. Međutim, Vlada je tvrdila da ona tamo ne živi otkako ga je prodala.

Istog dana, ona je podnela ustavnu žalbu protiv presude Vrhovnog suda, tvrdeći da joj je povređeno pravo na pravnu sigurnost, pravo na jednaku zaštitu pred sudovima i pravo na mirno uživanje imovine.

Ona je navela da čim je saznala da će se nova zgrada graditi u neposrednoj blizini zgrade u kojoj se nalazio njen stan da je poslala pisma i investitoru i Inspekciji Ministarstva, zahtevajući izmenu projekta, jer bi nova zgrada sprečila dopiranje prirodnog svetla do njenog stana, čime bi se značajno umanjila vrednost istog i kvalitet njenog života. Ona se pozvala na nekoliko presuda u kojima je Vrhovni sud usvojio stav suprotan onom iznetom u njenom slučaju. Ustavni sud je odbacio ustavnu žalbu podnositelјke kao neosnovanu.


Podnositelјka se prituživala da su se njeni životni uslovi pogoršali do te mere da su nespojivi sa njenim pravom na poštovanje doma i privatnog života, kako je zagarantovano članom 8. Konvencije.

Sud napominje da se podnositelјka u svojoj ustavnoj žalbi prituživala na presude domaćih sudova, tvrdeći da joj je izgradnja nove zgrade nanela štetu zbog pogoršanja uslova života u njenom stanu iz razloga nedostatka prirodnog svetla, ventilacije i direktne sunčeve svetlosti.

Sud naglašava da član 8. Konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog ili njenog privatnog i porodičnog života, njegovog ili njenog doma i njegove ili njene prepiske. Dom će obično biti mesto, fizički definisano područje, gde se odvija privatni i porodični život. Pojedinac ima pravo na poštovanje svog doma, što znači ne samo pravo na sam fizički prostor, već i na mirno uživanje u tom prostoru. Povrede prava na poštovanje doma nisu ograničene na konkretne ili fizičke povrede, kao što je neovlašćeni ulazak u dom osobe, već uklјučuju i one koje nisu konkretne ili fizičke, kao što su buka, emisije, mirisi ili drugi oblici ometanja. Ozbilјno kršenje može dovesti do povrede prava osobe na poštovanje njegovog ili njenog doma ako njega ili nju sprečava u uživanju pogodnosti svog doma.

Sud napominje da je podnositelјka, čim je saznala za planove za izgradnju nove zgrade, zajedno sa drugim stanarima zgrade kontaktirala investitora, Grad Beograd i Građevinsku inspekciju grada Beograda, zahtevajući od njih da izmene projekat jer bi eventualnom izgradnjom u skladu sa postojećim planovima to značajno umanjilo vrednost stanova u njihovoj zgradi i kvalitet života stanara zbog nedostatka prirodnog svetla i vazduha.

Veštaci su dalјe utvrdili da, pošto se novoizgrađena zgrada nalazi u tako neposrednoj blizini stana podnositelјke u prizemlјu, nije bilo pristupa direktnoj sunčevoj svetlosti i bilo je izuzetno malo prirodnog svetla i ventilacije, tako da je stan praktično pretvoren u podrum, te da je u takvim uslovima bilo nemoguće normalno živeti ili čak čitati bilo šta bez veštačkog osvetlјenja. Domaći sudovi su, izgleda, ignorisali zaklјučke veštaka. Ograničili su svoje nalaze na vlasništvo nad novom zgradom i na procenu da li je vrednost stana podnositelјke značajno smanjena. Nisu procenili uticaj blizine nove zgrade stanu podnositelјke na kvalitet njenog svakodnevnog života.

Sud dalјe primećuje ranjivost podnositelјke kao starije osobe koja provodi mnogo vremena u zatvorenom prostoru. Sud nalazi da je blizina nove zgrade stanu podnositelјke, kojom se sprečavao pristup prirodnom svetlu i vazduhu, imala izuzetno negativan uticaj na njen svakodnevni život i njeno blagostanje u periodu više od 20 godina, te da je navedeno dostiglo neophodan nivo ozbilјnosti da bi se član 8. primenio u okolnostima ovog slučaja.

Uzevši u obzir gore navedena razmatranja, posebno nalaze veštaka u domaćim postupcima da je stan podnositelјke praktično pretvoren u podrum u pogledu kvaliteta svakodnevnog života, koje su domaći sudovi zanemarili, kao i specifične lične okolnosti podnositelјke, Sud nalazi da Tužena država nije pristupila pitanju sa dužnom pažnjom i nije pravilno razmotrila sve suprotstavlјene interese, i time nije ispunila svoju pozitivnu obavezu da obezbedi pravo podnositelјke na poštovanje njenog doma i njenog privatnog života. Shodno tome, došlo je do povrede člana 8. Konvencije.

Podnositelјka se prituživala da je povređeno njeno pravo na mirno uživanje imovine. Pozvala se na član 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju.

Sud primećuje da se podnositelјka u svojoj ustavnoj žalbi prituživala da joj je povređeno pravo na mirno uživanje imovine, tvrdeći da joj je izgradnja nove zgrade prouzrokovala štetu zbog smanjenja tržišne vrednosti njenog stana. Iz toga sledi da je pravilno podnela svoje pritužbe po članu 1. Protokola broj 1. pred Ustavnim sudom.

Sud primećuje da su dva nalaza veštaka, koje su naložili domaći sudovi, jasno utvrdila da je tržišna vrednost stana podnositelјke smanjena za najmanje 20%.

Sud nalazi da domaći organi nisu obezbedili pravičnu ravnotežu između zahteva opšteg interesa zajednice i zahteva za zaštitu imovinskih prava podnositelјke. Stoga je sporno mešanje bilo nesrazmerno cilјu koji se želeo postići. Navedena razmatranja su dovolјna da Sud zaklјuči da je podnositelјka pretrpela prekomerni individualni teret u pogledu svog prava na mirno uživanje imovine. U skladu s tim, došlo je do povrede člana 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

 ЕВРОПСКИ СУД ЗА ЉУДСКА ПРАВА 

ТРЕЋЕ ОДЕЉЕЊЕ

ПРЕДМЕТ ЂОРЂЕВИЋ ПРОТИВ СРБИЈЕ

(Представка број 11212/23)

ПРЕСУДА

Члан 8 • Приватни живот • Дом • Изградња зграде преблизу стана подноситељке представке, старије особе, што је допринело недостатку природног светла, вентилације и директне сунчеве светлости • У околностима случаја, још веће тешкоће наметнуте свакодневном животу подноситељке представке у односу на оно што би се обично очекивало •  Недостатак процене ефекта близине нове зграде на квалитет њеног свакодневног живота од стране домаћих судова • Достигнут неопходан ниво озбиљности • Члан 8 примењив •   Недостатак дужне пажње домаћих судова и недостатак правилног разматрања свих супротстављених интереса • Неиспуњена позитивна обавеза

Члан 1. П1 • Право на мирно уживање имовине • Недостатак реаговања домаћих власти на неправилности у грађевинским дозволама издатим инвеститору • Посебан значај начела добре управе у овом контексту • Нема надокнаде или правне заштите за значајно смањење тржишне вредности стана подноситељке представке, супротно претходној пракси Врховног касационог суда у упоредивим случајевима • Није обезбеђена правична равнотежа између супротстављених интереса • Оспорено мешање је несразмерно • Прекомерно индивидуално оптерећење подноситељке представке 

Припремила Служба Секретаријата. Не обавезује Суд.

СТРАЗБУР

7. октобар 2025. године

 Ова пресуда постаје правоснажна у околностима из члана 44. став 2. Конвенције. Може бити предмет редакцијских измена.

У предмету Ђорђевић против Србије,

Европски суд за људска права (Треће одељење), на заседању Већа у саставу:

Ioannis Ktistakis, председник,
Lətif Hüseynov,
Darian Pavli,
Diana Kovatcheva,
Úna Ní Raifeartaigh,
Mateja Đurović,
Vasilka Sancin, судије, и
Milan Blaško, секретар одељења, Имајући у виду:

представку (број 11212/23) против Републике Србије, коју је држављанка Републике Србије госпођа Зорка Ђорђевић (у даљем тексту: подноситељка) поднела Суду 6. марта 2023. године у складу са чланом 34. Конвенције за заштиту људских права и основних слобода (у даљем тексту: Конвенција).

одлуку да се Влада Републике Србије (у даљем тексту: Влада) обавести о притужбама које се тичу права подноситељке на поштовање њеног дома и њеног права на мирно уживање имовине и да се остатак представке прогласи неприхватљивим;

запажања странака;

Након већања на затвореној седници 9. септембра 2025. године, Доноси следећу пресуду, која је усвојена тог дана:

УВОД

  1. Предмет се односи, према члану 8. Конвенције и члану 1. Протокола број 1, на изградњу зграде преблизу стана подноситељке, што је довело до недостатка природног светла, вентилације и директне сунчеве светлости. Изградња нове зграде је такође довела до значајног смањења тржишне вредности стана подноситељке.

ЧИЊЕНИЦЕ

  1. Подноситељка је рођена 1940. године и живи у Београду. Њу је заступао господин С.Р. Гајић, адвокат са праксом у Нишу.
  2. Владу је заступала њихова заступница, госпођа З. Јадријевић Младар.
  3. Чињенице у вези са предметом могу се сумирати на следећи начин.
  4. Подноситељка је 2002. године купила гарсоњеру од 22 квадратна метра у Београду, која се налазила у приземљу стамбене зграде у Улици Захумска бр. 43. Стан се састојао од дневне собе и купатила, а сви прозори су били окренути у истом правцу.
  5. Дана 30. јуна 2003. године, подноситељка, поступајући у име удружења станара зграде у Захумској улици број 43, писала је Грађевинској инспекцији - Одељењу за урбанизам Скупштине општине Звездара, наводећи да је сазнала да је привредно друштво JINPROS AD (у даљем тексту: инвеститор) добило дозволу за изградњу солитера у близини зграде у којој је живела и да би таква зграда ометала проток ваздуха и приступ природном светлу у многим становима те зграде.
  6. Грађевинска инспекција града Београда одговорила је удружењу станара 28. априла 2004. године, наводећи да је упозната са тиме да је инвеститор добио, односно да је у процесу добијања дозволе за изградњу зграде у улици Захумска 45 у непосредној близини зграде у  Захумској улици 43. Такође је наведено да би изградња нове зграде на тој локацији лишила све станове у згради у Захумској улици 43 окренуте ка новој згради приступа природном светлу. То би, заузврат, умањило и вредност тих станова и квалитет живота станара. Грађевинска инспекција је даље навела да је затражила од надлежних органа да узму у обзир та разматрања приликом издавања грађевинске дозволе за зграду у Захумској улици 45 и да скрену пажњу инвеститору и пројектанту на изражену забринутост.
  7. Секретаријат за урбанизам и грађевинске послове града Београда (у даљем тексту: Град Београд) је 17. септембра 2004. године издао грађевинску дозволу инвеститору за шестоспратницу у Захумској 45.
  8. Удружење станара је 9. новембра 2004. године поднело захтев Урбанистичкој инспекцији Министарства за капиталне инвестиције (у даљем тексту: Инспекција Министарства), тражећи да наложи инвеститору и пројектанту да измене пројекат у вези са делом нове зграде окренутим ка згради у Захумској улици 43. Навели су да су грађевински радови већ почели и поновили су своју забринутост у вези са приступом светлости и ваздуху у становима (видети горе наведени став 6).
  9. Дана 16. новембра 2004. године, подноситељка је контактирала инвеститора, упозоравајући га да ће изградња зграде у Захумској улици 45 ометати приступ природном светлу и протоку ваздуха у њеном стану. Нагласила је да је то у супротности са разним законима и да ће јој проузроковати и материјалну и нематеријалну штету. Замолила је инвеститора да јој обезбеди заменски стан.
  10. Удружење станара је 25. новембра 2004. године контактирало главног градског архитекту Скупштине града Београда, понављајући своју забринутост у вези са градњом нове зграде. Тражили су да се пројекат измени и да се нова зграда изгради на одговарајућој удаљености од њихове зграде како би се омогућио проток природне светлости и ваздуха у њихове станове.
  11. Дана 29. новембра 2004. године, удружење станара је поново контактирало Инспекцију Министарства, захтевајући увид у планове на основу којих је одобрена изградња нове зграде и проверу да ли се изградња изводи у складу са тим плановима.
  12. Министарство и Град Београд су 25. априла 2005. године обавестили удружење станара да су планови прегледани, прилажући извештај од истог дана. Извештај, који је саставио урбанистички инспектор Министарства, утврдио је одређена неслагања између грађевинског пројекта за нову зграду у Захумској улици 45 и урбанистичког плана. Инспектор је наложио Граду Београду да преиспита урбанистички план и планове на основу којих је издао грађевинску дозволу инвеститору за шестоспратницу у Захумској улици 45 (видети став 8 изнад), посебно у погледу растојања између новоградње и суседних зграда, захтевајући да се у року од 15 дана од пријема извештаја инспектора достави извештај о предузетим мерама у том погледу.
  13. Између 2004. и 2006. године, на основу грађевинске дозволе коју је издао Град Београд, изграђена је шестоспратница у непосредној близини зграде у Захумској улици 43. Сви прозори стана подноситељке били су окренути ка новоизграђеној згради. Растојање између две зграде било је мање од два метра.
  14. Дана 19. октобра 2005. године, подноситељка је поднела парничну тужбу Првом општинском суду у Београду (у даљем тексту: првостепени суд) против Града Београда и инвеститора. Тражила је накнаду штете због смањења тржишне вредности стана и погоршања њених животних услова.
  15. Током парничног поступка, израђена су два налаза вештака. Они су поднети суду 8. јануара и 9. марта 2009. године. Вештаци су утврдили да се стан подноситељке налази у приземљу стамбене зграде. Растојање између две зграде било је између 1,75 и 1,92 метра, што је мање од 2,22 метра наведених у плановима и мање од онога што је прописано релевантним прописима о планирању. Стан подноситељке је имао два прозора – један у купатилу и један у дневној соби – оба окренута ка новој згради. Један од вештака је посетио стан подноситељке представке у 13 часова касно у јесен и утврдио је да је природно светло толико недовољно да је унутрашњост изгледала мрачно као у сумрак. Вештаци су се сложили да је, након изградње нове зграде, „квалитет живота“ подноситељке смањен због недостатка природног светла и вентилације у стану. Даље су навели да је, у погледу осветљења, стан ефикасно претворен у подрум и да је у таквим условима немогуће нормално живети или чак читати било шта без вештачког осветљења. Што се тиче смањења тржишне вредности стана, два вештака су га проценила на 20% и 50%. Смањење вредности стана од 20% квантификовано је на 825.440 динара (RSD). Вештаци су такође приметили да урбанистички план није прецизирао потребну удаљеност између нове зграде и зграде у Захумској улици 43.
  16. Првостепени суд је 5. маја 2010. године усвојио тужбени захтев подноситељке и досудио јој 825.440 динара одштете, са законском каматом од 12. марта 2009. године. Међутим, ту пресуду је поништио Апелациони суд у Београду 10. јула 2012. године и предмет је враћен првостепеном суду.
  17. Дана 15. јула 2016. године, првостепени суд је одбио тужбу подноситељке. Иако је суд утврдио да је тржишна вредност њеног стана смањена за 20% због близине нове зграде, која је отежавала приступ природном светлу и вентилацији, пресуђено је да тужени не могу бити одговорни за насталу штету, јер је инвеститор продао станове у згради и стога ниједан од тужених није био власник истих.
  18. Након жалбе подноситељке, Апелациони суд у Београду је 6. априла 2017. године потврдио првостепену пресуду у делу у којем је одбијен њен тужбени захтев против Града Београда, али је преиначио део који се односи на инвеститора. Апелациони суд је наложио инвеститору да подноситељки представке исплати 825.440 динара одштете, са законском каматом од 12. марта 2009. године. Утврђено је да, упркос томе што је инвеститор изградио зграду на основу дозволе коју је издао Град Београд, ипак је проузроковао штету коју је подноситељка пријавила и стога је одговоран, без обзира на чињеницу да је касније продао станове у тој згради трећим лицима.
  19. Инвеститор је исплатио износ досуђен подноситељки представке.
  20. Инвеститор је изјавио ревизију Врховном касационом суду (у даљем тексту: Врховни суд). Дана 21. јуна 2018. године Врховни суд је потврдио пресуде нижестепених судова у делу у којем су одбили тужбу подноситељке против Града Београда, али је преиначио део који се односи на инвеститора, одбијајући и тај део тужбе. Суд је утврдио да је нова зграда изграђена на основу важеће грађевинске дозволе и да, у сваком случају, смањење тржишне вредности имовине подноситељке није било значајно, нарочито у контексту градског живота. Даље је утврђено да подноситељка није претрпела никакву штету, јер није продала стан и да нема назнака да су недостаци (неправилности) утврђени у налазима вештака такве природе да га чине немогућим за продају.
  21. Подноситељка је 5. марта 2019. године продала стан. У својој преписци са Судом, тврдила је да га је продала свом блиском рођаку по нижој цени и да је наставила да тамо живи. Међутим, Влада је тврдила да она тамо не живи откако га је продала.
  22. Подноситељка је 5. марта 2019. године поднела уставну жалбу против пресуде Врховног суда, тврдећи да јој је повређено право на правну сигурност, право на једнаку заштиту пред судовима и право на мирно уживање имовине. Она је навела да чим је сазнала да ће се нова зграда градити у непосредној близини зграде у којој се налазио њен стан да је послала писма и инвеститору и Инспекцији Министарства, захтевајући измену пројекта, јер би нова зграда спречила допирање природног светла до њеног стана, чиме би се значајно умањила вредност истог и квалитет њеног живота. Подноситељка је даље навела да је Инспекција Министарства 25. априла 2005. године издала извештај у којем се утврђује да урбанистички план и грађевинска дозвола коју је Град Београд издао инвеститору за зграду садрже бројне грешке и да нису засновани на закону. Инспектор за урбанизам Министарства наложио је Граду Београду да ревидира свој урбанистички план и грађевинску дозволу коју је издао како би их ускладио са законом. Међутим, та одлука је игнорисана. Подноситељка је тврдила да јој је Град Београд проузроковао штету због смањења тржишне вредности њеног стана, погоршања њених животних услова и недостатка природног светла, вентилације и директне сунчеве светлости. Подноситељка је затим описала ток парничног поступка који је покренула и одлуке донете у њему, тврдећи да домаћи судови нису узели у обзир налазе вештака и да су погрешно закључили да нема право на надокнаду штете коју јој је проузроковала нова зграда изграђена поред њеног стана. Такође се позвала на неколико пресуда у којима је Врховни суд усвојио став супротан оном изнетом у њеном случају (видети став 31 испод). 
  23. Дана 11. октобра 2019. године, након пресуде Врховног суда, инвеститор је покренуо поступак извршења против подноситељке. Дана 15. јануара 2020. године је издато решење о извршењу против ње ради повраћаја износа који јој је инвеститор исплатио (видети став 20 изнад).
  24. Уставни суд је 28. децембра 2022. године одбацио уставну жалбу подноситељке као неосновану.
  25. Влада је поднела Суду допис Министарства унутрашњих послова у којем се наводи да је подноситељка била пријављена као станар у улици Захумска број 43 између 30. јула 2002. и 2. децембра 2005. године, а од тог датума у улици Маршала Бирјузова број 48. Такође је поднела допис јавног комуналног предузећа од 14. новембра 2024. године, у којем се наводи да је подноситељка била пријављена за плаћање комуналних рачуна у стану у улици Захумска број 43 од 1. августа 2002. до 31. марта 2019. године.
  26. Подноситељка је доставила изјаву управника зграде у Захумској улици број 43 од 12. марта 2025. године којом се потврђује да је непрекидно живела у стану и да је плаћала све рачуне за комуналне услуге.

РЕЛЕВАНТНИ ПРАВНИ ОКВИР И ПРАКСА

I. ЗАКОН О ОСНОВАМА СВОЈИНОПРАВНИХ ОДНОСА

  1. Релевантни део Закона о основама својиноправних односа (објављен у Службеном листу Социјалистичке Федеративне Републике Југославије – СЛ СФРЈ – бр.  6/80 и 36/90, као и у Службеном листу Савезне Републике Југославије – СЛ СРЈ – бр. 29/96 и Службеном гласнику Републике Србије – СГ РС – бр. 115/05) гласи:

Члан  4.

„Власник остварује право својине у складу са природом и наменом ствари.

Забрањено је вршење права својине противно циљу због кога је законом установљено или признато.“

Члан 5.

„Власник непокретности дужан је да се при коришћењу непокретности уздржава од радњи и да отклања узроке који потичу од његове непокретности, којима се отежава коришћење других непокретности (преношење дима, непријатних мириса, топлоте, чађи, потреса, буке, отицања отпадних вода и сл.) преко мере која је уобичајена с обзиром на природу и намену непокретности и на месне прилике, или којима се проузрокује знатнија штета.

...“

Члан 42.

„Ако треће лице неосновано узнемирава власника или претпостављеног власника на други начин а не одузимањем ствари, власник, односно претпостављени власник, може тужбом захтевати да то узнемиравање престане.

Када је узнемиравањем из става 1. овог члана проузрокована штета, власник има право да захтева накнаду штете по општим правилима о накнади штете.

...“

II. ЗАКОН О ОБЛИГАЦИОНИМ ОДНОСИМА

  1. Релевантни делови Закона о облигационим односима (објављеног у Службеном листу Социјалистичке Федеративне Републике Југославије – СЛ СФРЈ – бр.  29/78, 39/85, 45/89, 57/89 и Службеном листу Савезне Републике Југославије – СЛ СРЈ – бр. 31/93) гласе:

Члан 154.

„Ко другоме проузрокује штету дужан је накнадити је, уколико не докаже да је штета настала без његове кривице.   

За штету од ствари или делатности, од којих потиче повећана опасност штете ... одговара се без обзира на кривицу.   

За штету без обзира на кривицу одговара се и у другим случајевима предвиђеним законом.„“   

Члан 155.

„Штета је умањење нечије имовине (обична штета) и спречавање њеног повећања (измакла корист), као и наношење другоме физичког или психичког бола или страха (нематеријална штета).

...“

Члан 185.

„Одговорно лице дужно је успоставити стање које је било пре него што је штета настала.

Уколико успостављање ранијег стања не уклања штету потпуно, одговорно лице дужно је за остатак штете дати накнаду у новцу.

Кад успостављање ранијег стања није могуће, или кад суд сматра да није нужно да то учини одговорно лице, суд ће одредити да оно исплати оштећенику одговарајућу своту новца на име накнаде штете.

Суд ће досудити оштећенику накнаду у новцу кад он то захтева, изузев ако околности датог случаја оправдавају успостављање ранијег стања.“

Члан 186.

„Обавеза накнаде штете сматра се доспелом од тренутка настанка штете.“

II. ПОДЗАКОНСКИ АКТИ

Правилник о општим условима о парцелацији и изградњи

  1. Члан 18. став 2. Правилника о општим условима о парцелацији и изградњи и садржини, условима и поступку издавања акта о урбанистичким условима за објекте за које одобрење за изградњу издаје општинска, односно градска управа (Службени гласник Републике Србије - СГ РС - 75/2003) предвиђа да вишеспратнице не могу ометати приступ директној сунчевој светлости другим зградама више од половине времена током којег је директна сунчева светлост доступна.

IV. ПРАКСА ВРХОВНОГ КАСАЦИОНОГ СУДА

  1. Између 1998. и 2018. године, домаћи судови, укључујући Врховни суд, више пута су пресудили да у ситуацији као што је она са којом се суочила подноситељка у овом случају, подносиоцима захтева заправо може бити досуђена накнада за материјалну штету чак и ако је сама грађевинска дозвола важећа, под условом да је предметна штета „значајна“. Смањење тржишне вредности имовине за 20% повремено је сматрано таквим. У својој пресуди бр. Рев. 415/2010 од 15. јуна 2010. године, Врховни суд је утврдио следеће:

„Када изградња нове зграде, њено коришћење или вршење права суседа повезаних са том зградом проузрокује значајну штету власнику суседне зграде, овај други има право на накнаду штете, чак и када је нова зграда изграђена у складу са дозволом коју је издао надлежни орган.“

У својим пресудама бр. Рев. 6866/97 од 12. маја 1998. и Рев. 1610/99 од 7. јуна 2001. године, Врховни суд је пресудио следеће:

„Када изградња нове зграде, њено коришћење или вршење суседских права  повезаних са том зградом проузрокује значајну штету власнику суседне зграде, овај други има право на накнаду штете, чак и када је нова зграда изграђена у складу са дозволом коју је издао надлежни орган. Значајна материјална штета се претпоставља када је тржишна вредност суседног стана смањена за 20[%] због погоршања његове функционалности услед изградње и коришћења суседне зграде.“ (...)

„Постоји обавеза надокнаде штете настале изградњом нове зграде, њеним коришћењем или вршењем права комшија повезаних са том зградом чак и када је зграда изграђена у складу са дозволом коју је издао надлежни орган, када се суседска права  врше на начин који превазилази уобичајену употребу или вршење тих права проузрокује значајну штету.“

ПРАВО

I. ПРЕЛИМИНАРНЕ НАПОМЕНЕ

  1. Влада је тврдила да је подноситељка злоупотребила своје право на подношење представке јер је у својој представци лажно тврдила да је власница стана, иако га је већ продала 2019. године, пре него што је поднела представку Суду.
  2. Подноситељка је објаснила да је, након пресуде Врховног касационог суда од 21. јуна 2018. године, била обавезна да врати претходно досуђену надокнаду. Међутим, тај новац је већ потрошила на лекове и здравствене трошкове. Стога је продала стан рођаку по сниженој цени под условом да може да настави да живи тамо до краја живота. Додала је да се чињенице случаја и одштета коју је тражила пред домаћим судовима такође односе на период пре него што је продала стан.
  3. Релевантни део члана 35. став 3. Конвенције утврђује:

„Суд ће прогласити неприхватљивом сваку појединачну представку поднету у складу са чланом 34. ако сматра да:

(а) је представка неспојива са одредбама Конвенције или протокола уз исту, очигледно неоснована или представља злоупотребу права на индивидуалну представку;

...“

  1. Суд понавља да, према овој одредби, представка може бити одбачена као злоупотреба права на индивидуалну представку ако је, између осталог, свесно заснована на неистинитим чињеницама (видети Varbanovпротив Бугарске, број 31365/96, став 36, EСЉП 2000‑X, и Zaytsevпротив Русије, број 22644/02, став 16, од 16. новембра 2006. године). Достављање непотпуних и стога обмањујућих информација такође може представљати злоупотребу права на представку, нарочито ако се информације односе на саму суштину случаја и није дато довољно објашњење за необелодањивање тих информација. Међутим, чак и у таквим случајевима, намера подносиоца представке да доведе Суд у заблуду увек мора бити утврђена са довољном сигурношћу (видети, Gross против Швајцарске, број 67810/10, став 28, ЕСЉП 2014, и предмете цитиране у истом предмету).
  2. Осврћући се на околности овог случаја, Суд примећује да је, како је Влада навела, подноситељка продала стан 2019. године. Што се тиче питања да ли је наставила да живи тамо, Суд примећује да, иако се чини да њено стално пребивалиште није формално регистровано на тој адреси, она је плаћала све рачуне за комуналне услуге у стану. Штавише, према изјави коју је недавно дао управник зграде, она је тамо континуирано живела (видети горе наведени став 27). Стога, што се тиче притужбе подноситељке по члану 8. Конвенције, чињеница да је продала стан није од значаја.
  3. Што се тиче притужбе подноситељке по члану 1. Протокола број 1, релевантне чињенице које је изнела пред домаћим судовима – а које Суд мора да процени – односе се на период пре него што је продала свој стан.
  4. Даље, нема назнака да је изостављањем чињенице да је продала стан подноситељка намерно обманула Суд или свесно представила било какве неистините чињенице релевантне за њене притужбе.
  5. Узимајући у обзир поднеске подноситељке у овом случају, Суд не налази никакве назнаке злоупотребе права на подношење представке. Сходно томе, приговор Владе се одбацује.

II. НАВОДНА ПОВРЕДА ЧЛАНА 8. КОНВЕНЦИЈЕ

  1. Подноситељка се притуживала да су се њени животни услови погоршали до те мере да су неспојиви са њеним правом на поштовање дома и приватног живота, како је загарантовано чланом 8. Конвенције, који гласи:

„1.  Свако има право на поштовање свог приватног и породичног живота, свог дома и кореспонденције.

2.  Државни органи немају право да се мешају у остваривање наведеног права, осим ако је то у складу са законом и неопходно у демократском друштву у интересу националне безбедности, јавне сигурности или економског благостања земље, ради спречавања нереда или злочина, заштите здравља или морала, или заштите права и слобода других.“

A. Допуштеност

1. Применљивост члана 8. Конвенције

  1. Сама чињеница да грађевински радови које је извео комшија подноситељке можда нису били законити није довољан разлог за тврдњу да је дошло до мешања у права подноситељке по члану 8. Суд мора уместо тога да испита, на основу свих материјала у списима предмета, да ли је наводна сметња била довољно озбиљна да негативно утиче на уживање подноситељке у погодностима свог дома и квалитет њеног приватног живота (видети, на пример, Furlepa против Пољске (одлука), број 62101/00, од 18. марта 2008. године; Mileva и др. против Бугарске, бр.  43449/02 и 21475/04, став 91, од 25. новембра 2010; и Dzemyuk против Украјине, број 42488/02, став 77, од 4. септембра 2014, са даљим упућивањима).
  2. Суд примећује да је ово питање уско повезано са суштином притужби подноситељке по члану 8. и стога сматра да његову процену треба спојити са меритумом.

2. Исцрпљивање домаћих правних лекова

(a) Аргументи странака

  1. Влада је тврдила да подноситељка није правилно исцрпела домаћа правна средства јер се у својој уставној жалби није жалила на повреду свог права на поштовање дома, како је гарантовано чланом 8. У вези с тим, навели су да, иако Устав Републике Србије не садржи одредбу којом се гарантује право на поштовање дома, Уставни суд је ипак оцењивао то право директно примењујући Конвенцију.
  2. Подноситељка је оспорила аргументе Владе, тврдећи да, пошто Устав Републике Србије не гарантује право на поштовање дома, „права“ на која се позвала у својој уставној жалби такође укључују то право.

(б) Оцена Суда

  1. Општа начела која се тичу исцрпљивања домаћих правних лекова и принципа супсидијарности резимирана су у предметима Selahattin Demirtaş против Турске (бр. 2) ([ВВ], број 14305/17, ст. 205 и 206, од 22. децембра 2020. године) и Communauté genevoise d’action syndicale (CGAS) против Швајцарске ([ВВ], број 21881/20, ст. 138-44, од 27. новембра 2023. године). Суд је, посебно, утврдио да обавеза исцрпљивања домаћих правних средстава захтева од подносиоца представке да на уобичајен начин употреби правне лекове које су доступни и довољни у вези с његовим или њеним притужбама у вези са Конвенцијом (видети предмет Communauté genevoise d’action syndicale (CGAS), наведен горе, став 139). Члан 35. став 1. такође захтева да притужбе које се намеравају накнадно поднети Суду треба да буду поднете надлежном домаћем телу, барем у суштини (видети Вучковић и др. против Србије (претходни приговор) [ВВ],  број 17153/11 и 29 др, став 72, од 25. марта 2014. године).
  2. У случајевима који се тичу питања исцрпљивања правних средстава у суштини, Суд је, уз чињенично стање представљено у светлу националног права, ставио нагласак на аргументе Конвенције на које се позива на националном нивоу (видети Радомиља и др. против Хрватске [ВВ], бр. 37685/10 и 22768/12, став 116, од 20. марта 2018. године, и случајеве цитиране у истом).
  3. Што се тиче овог случаја, Суд напомиње да се подноситељка у својој уставној жалби притуживала на пресуде домаћих судова, тврдећи да јој је изградња нове зграде нанела штету због погоршања услова живота у њеном стану из разлога недостатка природног светла, вентилације и директне сунчеве светлости (видети став 23 изнад).
  4. Пред Судом се подноситељка позивала на притужбе и аргументе које је изнела у парничном поступку и у својој уставној жалби.
  5. Упоређујући аргументе изнете пред Уставним судом са притужбма изнетим пред Судом, Суд сматра да је подноситељка изнела суштину својих притужби по члану 8. пред домаћим судовима, укључујући и у својој уставној жалби, иако се није изричито позвала на ту одредбу (упоредити Bibaпротив Албаније, број 24228/18, став 49, од 7. маја 2024. године). Тиме је домаћим судовима пружила прилику да спрече или исправе наводне повреде, што је управо сврха којој правило исцрпљивања домаћих правних средстава треба да служи (видети, на пример, Mifsud против Француске (одл.) [ВВ], број 57220/00, став 15, EСЉП 2002-VIII, и Вучковић и др., наведен горе, став 70).
  6. Из тога следи да се приговор Владе у вези са исцрпљивањем домаћих правних средстава мора одбацити.

3. Закључак о прихватљивости притужбе по члану 8. Конвенције

  1. Суд примећује да ова притужба није ни очигледно неоснована нити неприхватљива по било ком другом основу наведеном у члану 35. Конвенције. Стога се мора прогласити прихватљивом.

Б. Основаност

1. Аргументи странака

  1. Подноситељка је навела да је продала други, већи стан и купила предметни стан, и да је исти у то време одговарао њеним потребама, будући да је био довољно изложен светлости и сунцу и да је био прозрачан.
  2. Она је тврдила да је, упркос њеним раним жалбама надлежним органима и инвеститору, нова зграда изграђена у Захумској улици 45 приблизу њеном стану у приземљу и да су се тиме њени услови живота значајно погоршали.
  3. Подноситељка је навела да живи у стану без природног светла или вентилације од 2004. године – дакле, више од 20 година – и да су, откако је нова зграда изграђена, услови у њеном стану исти као у подруму. Била је приморана да стално користи вештачко осветљење. Ови услови су негативно утицали на њено физичко и ментално здравље. Даље је навела да је по професији библиотекарка и да су јој дневна светлост и ваздух кључни, јер много чита и сама пише књиге.
  4. Влада је тврдила да је одлука Врховног касационог суда да одбије захтев подноситељке за накнаду штете била заснована на закону и довољно образложена. У својим запажањима, подржали су образложење Врховног касационог суда. Даље су нагласили да недостатак природног светла у стану подноситељке представке није утицао на његову основну функционалност, будући да је био погодан за живот. Поред вештачког осветљења, подноситељка је могла да побољша светлост у стану коришћењем огледала и рефлектујућих површина, као и преуређивањем намештаја. Смањење природног светла у стану подноситељке био је резултат динамичног урбаног развоја који се могао очекивати у стану који се налази у центру великог града као што је Београд. Изградња предметне зграде је била у складу са свим прописима и дозволама. Влада је такође тврдила да локални урбанистички планови служе јавном интересу и да држава ужива широко поље слободне процене у том погледу.

2. Оцена Суда

(a) Општа начела

  1. Суд понавља да члан 8. Конвенције штити право појединца на поштовање његовог или њеног приватног и породичног живота, његовог или њеног дома и његове или њене преписке. Дом ће обично бити место, физички дефинисано подручје, где се одвија приватни и породични живот. Појединац има право на поштовање свог дома, што значи не само право на сам физички простор, већ и на мирно уживање у том простору. Повреде права на поштовање дома нису ограничене на конкретне или физичке повреде, као што је неовлашћени улазак у дом особе, већ укључују и оне које нису конкретне или физичке, као што су бука, емисије, мириси или други облици ометања. Озбиљно кршење може довести до повреде права особе на поштовање његовог или њеног дома ако њега или њу спречава у уживању погодности свог дома (видети Hattonи др. против Уједињеног Краљевства [ВВ], број 36022/97, став 96, EСЉП 2003-VIII, и Kapa и др. против Пољске, број 75031/13 и 3 друга, став 148, од 14. октобра 2021. године).
  2. Иако је циљ члана 8. у суштини заштита појединца од произвољног мешања јавних органа, то може укључивати и усвајање мера од стране тих власти осмишљених да обезбеде поштовање приватног живота чак и у сфери односа између појединаца (видети, између осталог, Stubbings и др. против Уједињеног Краљевства, од 22. октобра 1996. године, став 62, Извештаји о пресудама и одлукама1996IV, и Surugiu против Румуније, број 48995/99, став 59, од 20. априла 2004. године). Без обзира да ли се случај анализира у смислу позитивне обавезе државе да предузме разумне и одговарајуће мере како би обезбедила права подносилаца представки према ставу 1. члана 8, односно у смислу мешања јавних органа које треба оправдати у складу са ставом 2, применљива начела су углавном слична. У оба контекста, мора се водити рачуна о правичној равнотежи која се мора постићи између супротстављених интереса појединца и заједнице у целини. Штавише, чак и у вези са позитивним обавезама које произилазе из првог става члана 8, приликом постизања потребне равнотеже, циљеви споменути у другом ставу могу бити од одређеног значаја (видети предмете Hatton и др, став 98, и Kapaи др, став 150, оба наведена горе).  
  3. Суд је утврдио да прећутно пристајање или прећутно одобравање државних органа државе уговорнице у поступцима приватних лица којима се крше права других лица загарантована Конвенцијом у оквиру њене надлежности може повући одговорност државе по Конвенцији (видети Moldovan и др. против Румуније (бр. 2), бр. 41138/98 и 64320/01, став 94, EСЉП 2005-VII (изводи); Lăcătuş и други против Румуније, број 12694/04, став 83, од 13. новембра 2012. године; и Jansons против Летоније, број 1434/14, став 75, од 8. септембра 2022. године).
  4. Када сметње превазилазе уобичајене тешкоће живота са комшијама, оне могу утицати на мирно уживање нечијег дома, било да их узрокују приватна лица, пословне активности или јавне агенције (видети предмете Apanasewiczпротив Пољске, број 6854/07, став 98, од 3. маја 2011. године; Milevaи др., став, цитиран горе; Удовичић против Хрватске, број 27310/09, ст. 148-49 и став 159, од 24. априла 2014. године; и Kapaи др, цитиран горе, став 151).
  5. Коначно, Суд понавља да Конвенција има фундаментално супсидијарну улогу и да су националне власти у принципу у бољем положају од међународног суда да процене локалне потребе и услове (видети предмет Hatton и др., цитиран горе, став 97). Иако је на националним властима да изврше почетну процену нужности, коначна процена о томе да ли је образложење које је дала држава релевантно и довољно остаје предмет преиспитивања од стране Суда (видети Фадејева против Русије, број 55723/00, став 102, EСЉП 2005-IV, са даљим упућивањима).

(б) Примена ових начела на конкретан случај

  1. Није спорно између странака да је у време изградње нове зграде, подноситељка била власница и живела у гарсоњери од 22 квадратна метра у приземљу суседне зграде, која се састојала од купатила и главне собе која јој је служила и као дневна и као спаваћа соба.
  2. Суд напомиње да је подноситељка, чим је сазнала за планове за изградњу нове зграде, заједно са другим станарима зграде у  Захумској улици 43, контактирала инвеститора, Град Београд и Грађевинску инспекцију града Београда, захтевајући од њих да измене пројекат јер би евентуалном изградњом у складу са постојећим плановима то значајно умањило вредност станова у њиховој згради и квалитет живота станара због недостатка природног светла и ваздуха.
  3. Суд такође напомиње да су сви захтеви у вези са преиспитивањем удаљености између нове зграде и зграде у Захумској улици 43 игнорисани.
  4. Већ 28. априла 2004. године, чак и пре него што је Град Београд издао грађевинску дозволу за нову зграду, Грађевинска инспекција града Београда је у писму удружењу станара назначила да ће затражити од надлежних органа да узму у обзир чињеницу да би изградња нове зграде лишила све станове у згради у Захумској улици 43 окренуте ка новој згради приступа природном светлу, што би, заузврат, умањило вредност тих станова и квалитет живота станара. Међутим, Град Београд је ипак издао дозволу, без икаквог разматрања удаљености између две зграде (видети горе наведене ст. 7 и 8).
  5. Након тога, инспектор за урбанизам Министарства, који је приметио неслагања између грађевинског пројекта за нову зграду и урбанистичког плана, наложио је Граду Београду да преиспита урбанистички план и планове на основу којих је издата грађевинска дозвола за нову зграду, посебно у погледу удаљености између нове зграде и суседних зграда, и затражио од Града Београда да поднесе извештај о предузетим мерама у том погледу (видети став 13 изнад). И ово је игнорисанo.
  6. У домаћим поступцима, вештаци су утврдили да стан подноситељке има прозоре окренуте само на једну страну – страну окренуту ка новој згради – и да је растојање између две зграде мање од два метра, односно мање од оног које је прописано релевантним прописима о планирању.
  7. Вештаци су даље утврдили да, пошто се новоизграђена зграда налази у тако непосредној близини стана подноситељке у приземљу, није било приступа директној сунчевој светлости и било је изузетно мало природног светла и вентилације, тако да је стан практично претворен у подрум, те да је у таквим условима било немогуће нормално живети или чак читати било шта без вештачког осветљења (видети горе став 16).
  8. Домаћи судови су, изгледа, игнорисали закључке вештака. Ограничили су своје налазе на власништво над новом зградом и на процену да ли је вредност стана подноситељке значајно смањена. Нису проценили утицај близине нове зграде стану подноситељке на квалитет њеног свакодневног живота.
  9. Суд даље примећује рањивост подноситељке као старије особе која проводи много времена у затвореном простору, као и њен аргумент да, с обзиром на њену професију библиотекарке, много чита. У овим околностима, недостатак природног светла и вентилације намеће још веће тешкоће њеном свакодневном животу него што би се обично очекивало.
  10. Суд налази да је близина нове зграде стану подноситељке, којом се спречавао приступ природном светлу и ваздуху, имала изузетно негативан утицај на њен свакодневни живот и њено благостање у периоду више од 20 година, те да је наведено достигло неопходан ниво озбиљности да би се члан 8. применио у околностима овог случаја (упоредити Олуић против Хрватске, број 61260/08, став 65, од 20. маја 2010. године, и упоредити Kyrtatos против Грчке, број 41666/98, став 54, ЕСЉП 2003-VI (изводи).
  11. Узевши у обзир горе наведена разматрања, посебно налазе вештака у домаћим поступцима да је стан подноситељке практично претворен у подрум у погледу квалитета свакодневног живота, које су домаћи судови занемарили, као и специфичне личне околности подноситељке, Суд налази да Тужена држава није приступила питању са дужном пажњом и није правилно размотрила све супротстављене интересе, и тиме није испунила своју позитивну обавезу да обезбеди право подноситељке на поштовање њеног дома и њеног приватног живота (упоредити са предметом Удовичић, наведен горе, став 159).
  12. Сходно томе, дошло је до повреде члана 8. Конвенције.

III. НАВОДНА ПОВРЕДА ЧЛАНА 1. ПРОТОКОЛА БРОЈ 1. УЗ КОНВЕНЦИЈУ

  1. Подноситељка се притуживала да је повређено њено право на мирно уживање имовине. Позвала се на члан 1. Протокола број 1. уз Конвенцију, који гласи:

„Свако физичко или правно лице има право на неометано уживање своје имовине. Нико не може бити лишен своје имовине, осим у јавном интересу и под условима предвиђеним законом и општим начелима међународног права.

Претходне одредбе, међутим, ни на који начин не ометају право државе да примењује такве законе које сматра потребним да би регулисала коришћење имовине у складу са општим интересима или да би обезбедила наплату пореза или других даџбина или казни.“

A. Допуштеност

  1. Влада је тврдила да подноситељка није правилно исцрпела домаћа правна средства. Иако се у својој уставној жалби позвала на своје „право на имовину“, није изнела никакве аргументе у вези са тим правом. Сви њени аргументи у уставној жалби односили су се на њено право на правично суђење.
  2. Подноситељка је оспорила аргументе Владе. Она је тврдила да се пред Уставним судом позвала на своје право на мирно уживање имовине и тврдила да је изградња нове зграде смањила тржишну вредност њеног стана за најмање 20%.
  3. Суд примећује да се подноситељка у својој уставној жалби притуживала да јој је повређено право на мирно уживање имовине, тврдећи да јој је изградња нове зграде проузроковала штету због смањења тржишне вредности њеног стана. Из тога следи да је правилно поднела своје притужбе по члану 1. Протокола број 1. пред Уставним судом. Приговор Владе у вези са исцрпљивањем домаћих правних средстава се стога мора одбацити.
  4. Суд примећује да ова притужба није ни очигледно неоснована нити неприхватљива по било ком другом основу наведеном у члану 35. Конвенције. Стога се мора прогласити прихватљивом.

Б. Основаност

1. Аргументи странака

  1. Подноситељка је тврдила да је изградња зграде од стране инвеститора довела до смањења тржишне вредности њеног стана за 20% због недостатка природног светла, вентилације и директне сунчеве светлости.
  2. Влада се позвала на своје аргументе у вези са чланом 8. Конвенције (видети горе наведени став 55). Што се тиче смањења тржишне вредности стана подноситељке, потврђено је да су домаћи судови утврдили да је ово смањење 20%. Међутим, подноситељка није имала право на надокнаду у том погледу јер стан још није био продат у време када су домаћи судови донели своје пресуде, те стога није претрпела никакву штету. У сваком случају, смањење тржишне вредности од 20% се не може сматрати значајном штетом која превазилази оно што је типично и очекивано у центру великог града, с обзиром на брзи урбани развој типичан за такве градове. Влада је такође нагласила да је предметна зграда изграђена на основу законито добијене грађевинске дозволе.

2. Оцена Суда

(a) Општа начела

  1. Суштински циљ члана 1. Протокола број 1. јесте заштита лица од неоправданог мешања државе у мирно уживање његове или њене имовине. Међутим, на основу члана 1. Конвенције, свака страна уговорница „обезбеђује свакоме у својој надлежности права и слободе дефинисане у Конвенцији“. Извршавање ове опште дужности може подразумевати позитивне обавезе које су својствене обезбеђивању ефикасног вршења права загарантованих Конвенцијом. У контексту члана 1. Протокола број 1, те позитивне обавезе могу захтевати од државе да предузме мере неопходне за заштиту права на имовину (видети Sovtransavto Holding против Украјине, број 48553/99, став 96, EСЉП 2002-VII, са даљим референцама), посебно тамо где постоји директна веза између мера које подносиоци могу легитимно очекивати од власти и њиховог ефикасног уживања у својој имовини (видети Öneryıldız против Турске [ВВ], број 48939/99, став 134, EСЉП 2004-XII).
  2. Границе између позитивних и негативних обавеза државе према члану 1. Протокола број 1. се не могу прецизно дефинисати (видети предмет Broniowski против Пољске [ВВ], број 31443/96, став 144, EСЉП 2004-V).
  3. Без обзира да ли се случај анализира у смислу позитивне дужности државе или у смислу мешања јавног органа које треба оправдати, критеријуми који се примењују суштински се не разликују. У оба контекста, мора се водити рачуна о правичној равнотежи која се постиже између супротстављених интереса појединца и заједнице у целини. Исто тако је тачно да циљеви споменути у члану 1. Протокола број 1. могу бити од извесног значаја у процени да ли је постигнута правична равнотежа између захтева јавног интереса и основног права подносиоца/подноситељке на имовину. У оба контекста, држава ужива одређено поље слободне процене у одређивању корака које треба предузети како би се осигурала поштовање Конвенције (ibid., став 144).
  4. Суд мора да утврди – без обзира на то да ли се понашање може окарактерисати као мешање или као нечињење, или комбинација оба – да ли је штета коју је подноситељка представке претрпела била оправдана у светлу релевантних начела. Процена сразмерности захтева свеобухватно испитивање различитих интереса у питању, имајући у виду да је Конвенција намењена заштити права која су „практична и делотворна“ (видети Beyeler  против Италије [ВВ], број 33202/96, став 114, EСЉП 2000-I). Штавише, у сваком случају који укључује наводно кршење члана 1. Протокола број 1, Суд мора да утврди да ли је због чињења или нечињења државе дотично лице морало да сноси несразмеран терет (видети Бивши краљ Грчке и др. против Грчке [ВВ], број 25701/94, став 89, EСЉП 2000-XII). Та процена такође обухвата природу мешања, поступање подносиоца/подноситељке и поступање државних органа (видети Perdigão против Португала [ВВ], број 24768/06, став 68, од 16. новембра 2010. године, и Szkórits против Мађарске, број 58171/09, став 40, од 16. септембра 2014. године).
  5. Када се приватно лице меша у право на мирно уживање имовине, за државу настаје позитивна обавеза да осигура да су, у складу са њеним домаћим правним системом, имовинска права довољно заштићена законом и да су обезбеђена одговарајућа правна средства којима жртва мешања може да покуша да заштити своја права – укључујући, где је то потребно, захтев за накнаду штете за било какав претрпљени губитак (видети Котов против Русије [ВВ], број 54522/00, став 113, од 3. априла 2012. године и Blūmberga против Летоније, број 70930/01, став 67, од14. октобра 2008. године).

(б) Примена ових начела на конкретан случај

  1. Суд примећује да су два налаза вештака, које су наложили домаћи судови, јасно утврдила да је тржишна вредност стана подноситељке смањена за најмање 20%.
  2. Све ове околности утврдили су домаћи судови, који нису ни оспорили нити довели у питање налазе вештака и прихватили су да је тржишна вредност стана подноситељке заиста смањена за најмање 20%. Првостепени суд је одбио тужбени захтев подноситељке за накнаду штете на основу тога што тужени, инвеститор и Град Београд, нису власници предметне зграде, с обзиром на то да је инвеститор већ продао станове трећим лицима. Апелациони суд је, међутим, усвојио тужбени захтев подноситељке против инвеститора и одбио га против Града Београда.
  3. Суд сматра да чињенични налази домаћих судова указују на то да је подноситељка могла да тврди да је претрпела штету као резултат изградње нове зграде и да домаћи судови нису оспорили постојање те штете у својим пресудама (упоредити Tarnawczyk против Пољске, број 27480/02, став 104, од 7. децембра 2010. године).
  4. Подноситељка је стога изнела неспорне доказе да је изградња нове зграде негативно утицала на вредност њене имовине (упоредити са Иван Атанасов против Бугарске, број 12853/03, став 83, од 2. децембра 2010. године). Ипак, Врховни касациони суд је на крају одбио њен захтев за накнаду штете, утврдивши да је инвеститор поступао у складу са издатим дозволама и да стога није поступао незаконито.
  5. Суд напомиње да је првостепени суд одбио тужбени захтев подноситељке, утврдивши да тужени, наиме Град Београд и инвеститор, нису власници нове зграде (видети горе наведени став 18). Међутим, апелациони суд је прихватио тужбени захтев подноситељке у односу на инвеститора и потврдио првостепену пресуду у односу на Град Београд, одбијајући тужбу против истог (видети горе наведени став 19). Чини се да подноситељка није поднела ревизију Врховном касационом суду на део пресуде апелационог суда којим је одбијен њен тужбени захтев против Града Београда. Међутим, пошто Влада није изнела приговор о неисцрпљивању правних средстава у том погледу, Суд не може да користи овај пропуст против подноситељке.
  6. Пресуде домаћих судова показују да је тужба подноситељке против Града Београда одбијена јер није био власник предметне зграде, а њена тужба против инвеститора јер није поступао незаконито с обзиром на то да је добио важећу грађевинску дозволу за зграду. Врховни касациони суд је такође утврдио да смањење вредности стана подноситељке није било значајно. Суд примећује, прво, да чак и под претпоставком да је нова зграда изграђена у складу са дозволама које су издали управни органи, неспорно је да је, због своје близине, тржишна вредност стана подноситељке смањена за најмање 20%. По мишљењу Суда, ово представља значајно смањење.
  7. Друго, одређене неправилности у дозволама издатим инвеститору већ је утврдила Грађевинска инспекција града Београда (видети став 7 изнад) у априлу 2004. године, као и вештаци у току домаћег поступка (видети горе наведени став 16). У том смислу, Суд наглашава посебан значај начела добре управе. Ризик од било какве грешке коју направи државни орган мора сносити сама држава и грешке се не смеју исправљати на штету појединаца који су у питању. Начело захтева да, у контексту питања од општег интереса, нарочито када се питање тиче основних људских права, као што су она која се тичу имовине, државни органи морају деловати благовремено и на одговарајући и пре свега доследан начин (видети Rysovskyy против Украјине, број 29979/04, ст. 70-71, од 20. октобра 2011. године). У овом случају, домаћи државни органи уопште нису реаговали на неправилности које је утврдила Грађевинска инспекција града Београда, у вези са дозволама издатим инвеститору.
  8. Суд даље примећује праксу Врховног касационог суда да у случају да коришћење зграде проузрокује значајну штету власнику суседне зграде, овај други има право на накнаду штете, чак и ако је нова зграда изграђена у складу са дозволама које су издали надлежни органи, и да се значајна материјална штета претпоставља када је тржишна вредност суседног стана смањена за 20% (видети горе наведени став 31). Управо је таква била ситуација подноситељке. Ипак, Врховни касациони суд није следио свој претходни приступ у њеном случају.
  9. Узимајући у обзир све горе наведене факторе, посебно неправилности у дозволама издатим инвеститору, којима је дозвољена изградња нове зграде, што је резултирало значајним смањењем вредности стана подноситељке, а да јој није понуђена било каква надокнада или друга правна заштита, за разлику од других упоредивих случајева у којима је Врховни касациони суд заузео став супротан оном у случају подноситељке, Суд налази да домаћи органи нису обезбедили правичну равнотежу између захтева општег интереса заједнице и захтева за заштиту имовинских права подноситељке. Стога је спорно мешање било несразмерно циљу који се желео постићи. Наведена разматрања су довољна да Суд закључи да је подноситељка претрпела прекомерни индивидуални терет у погледу свог права на мирно уживање имовине.
  10. У складу с тим, дошло је до повреде члана 1. Протокола број 1. уз Конвенцију.

IV. ПРИМЕНА ЧЛАНА 41. КОНВЕНЦИЈЕ

95.  Члан 41. Конвенције гласи:

„Када Суд утврди повреду Конвенције или протокола уз њу, а унутрашње право Високе стране уговорнице у питању омогућава само делимичну одштету, Суд ће, ако је то потребно, пружити правично задовољење оштећеној страни.“

A. Штета

  1. Подноситељка је тражила 825.440 динара (што је еквивалентно приближно 7.000 евра), са законском затезном каматом од 12. марта 2009. године, на име материјалне штете, и 8.000 евра (EUR) на име нематеријалне штете.
  2. Влада је сматрала да је тражени износ претеран и неоснован.
  3. Суд напомиње да није спорно да је тржишна вредност стана подноситељке смањена за најмање 20% због близине исте новој згради, јер је то утврђено у домаћем поступку. У току тог поступка, смањење вредности је квантификовано на 825.440 динара. Суд стога досуђује подноситељки тражени износ, као и законску камату од 12. марта 2009. године до датума исплате (видети, mutatis mutandis, Грудић против Србије, број 31925/08, став 92, од 17. априла 2012. године; Крстић против Србије, број 45394/06, став 94, од 10. децембра 2013. године; и De Lucaпротив Италије, број 43870/04, став 80, од 24. септембра 2013. године). 
  4. Штавише, Суд сматра да је осећај немоћи и фрустрације подноситељке, који произилази из повреде њених права из члана 8. Конвенције и члана 1. Протокола број 1, проузроковао њену нематеријалну штету која треба да буде надокнађена на одговарајући начин (видети, mutatis mutandis, Бурдов против Русије (бр. 2), број 33509/04, ст. 151-157, ЕСЉП 2009; Epiphaniouи др. против Турске (правична накнада), број 19900/92, став 45, од 26. октобра 2010. године; и Di Marcoпротив Италије (правична накнада), број 32521/05, став 20, од 10. јануара 2012. године). Вршећи своју процену на правичној основи, како је захтевано чланом 41. Конвенције, Суд сматра да је разумно и праведно да подноситељки досуди 6.000 евра, као све порезе који могу бити наплаћени.

Б. Трошкови и издаци

  1. Подноситељка је такође тражила 666.250 динара (5.685 евра) за трошкове и издатке који су настали пред домаћим судовима и Судом.
  2. Влада је оспорила наведено потраживање.
  3. Према пракси Суда, подносилац представке има право на повраћај трошкова и издатака само у оној мери у којој је доказано да су стварно и нужно настали и да су разумни у погледу квантитета (видети, на пример, Iatridis против Грчке (правично задовољење) [ВВ], број 31107/96, став 54, ЕСЉП 2000-XI). У овом случају, имајући у виду документе које поседује и горе наведене критеријуме, Суд сматра разумним да додели износ од 5.685 евра, који покрива трошкове по свим основама, као и сваки порез који би могао да се зарачуна подноситељки.

ИЗ ОВИХ РАЗЛОГА, СУД,

  1. Једногласно, спаја са меритумом питање применљивости члана 8. Конвенције и сматра да је надлежан ratione materiae да испита притужбу по тој одредби;

  2. Једногласно проглашава представку прихватљивом;

  3. Једногласно одлучује да је дошло до повреде члана 8. Конвенције;

  4. Одлучује, са пет гласова за и два против, да је дошло до повреде члана 1. Протокола број 1. уз Конвенцију;

  5. Одлучује, са пет гласова за и два против,

(a) да Тужена треба да плати подноситељки, у року од три месеца од дана када пресуда постане правоснажна у складу са чланом 44. став 2. Конвенције, следеће износе, које би требало конвертовати у валуту Тужене по курсу који се примењује на дан исплате:

(i)   ЕУР 7.000 (седам хиљада евра) заједно са законском затезном каматом обрачунатом од 12. марта 2009. године, као и сваки порез који се може обрачунати, на име материјалне штете;

(ii) ЕУР 6.000 (шест хиљада евра), као и сваки порез који се може обрачунати, на име нематеријалне штете;

(iii) ЕУР 5.685 (пет хиљада шест стотина осамдесет пет евра), као и сваки порез који се може обрачунати подноситељки, на име трошкова и издатака;

(б) да од истека наведених три месеца до измирења, камата на горе наведене износе мора бити платива по стопи која је једнака граничној активној каматној стопи Европске централне банке током периода неиспуњавања обавеза, плус три процентна поена;

6. Одбацује, једногласно, остале захтеве подноситељке за правично задовољење.

 

Састављено на енглеском језику и прослеђено у писаном облику 7. октобра 2025. године, у складу с правилом 77. ст. 2. и 3. Пословника о раду Суда.

    Милан Блашко

Ioannis Ktistakis

         Секретар

Председник

У складу са чланом 45. став 2. Конвенције и правилом 74. став 2. Пословника Суда, овој пресуди су приложена следећа издвојена мишљења:

(а) делимично издвојено мишљење судије Ktistakis-а;

(б) делимично издвојено мишљење судије Ní Raifeartaigh.

 

ДЕЛИМИЧНО ИЗДВОЈЕНО МИШЉЕЊЕ СУДИЈЕ KTISTAKIS

  1. Гласао сам против тач. 4. и 5. изреке. Посебно се не могу сложити са закључком већине да је дошло до повреде члана 1. Протокола број 1. уз Конвенцију, из разлога наведених у наставку.
  2. Домаћи судови (првостепени суд, Апелациони суд и Врховни касациони суд) једногласно су утврдили да (а) Град Београд није незаконито поступио приликом издавања грађевинске дозволе, која је издата у складу са релевантним законодавством, и (б) тамо где је зграда изграђена на основу важеће дозволе, одговорност инвеститора према суседним власницима имовине може настати само ако је штета била „значајна“ у смислу члана 5. Закона о основама својиноправних односа.
  3. Већина је прихватила да је, према закључцима домаћег поступка, тржишна вредност стана подноситељке представке смањена за најмање 20% због његове близине новој згради (видети став 98. пресуде). Такође је тачно да је Врховни суд Србије сматрао да смањење од 20% представља „значајну“ штету (видети став 31). Ипак, подноситељка је продала свој стан шест и по година пре наше пресуде, „по нижој цени“ (видети став 22).
  4. У светлу ових елемената, чак и под претпоставком да би Суд могао правилно да делује као „суд четвртог степена“ у имовинским споровима, како би се наводно „значајно“ смањење од 20% могло поуздано утврдити у овој фази, када је предметни стан продат по непознатој цени 2019. године, а представка је поднета у Стразбуру тек 2023. године?
  5. Штавише, чак и ако би се прихватило да је стан у центру Београда продат са губитком од 20%, да ли је подноситељка заиста сносила несразмеран и претеран терет (видети Beyeler против Италије [ВВ], број 33202/96, став 107, EСЉП 2000-I, и Алишић и др. против Босне и Херцеговине, Хрватске, Србије, Словеније и Бивше Југословенске Републике Македоније [ВВ], број 60642/08, став 108, EСЉП 2014)? Ово је још сумњивије јер ни подноситељка, нити било који комшија, никада нису оспорили грађевинску дозволу пред надлежним управним судовима.
  6. Пракса Суда јасно показује да у питањима урбанистичког планирања државе уживају широко поље слободне процене, чак и када мере планирања доводе до смањења вредности имовине. У предметима Mellacher и др. против Аустрије (од 19. децембра 1989. године, став 55, Серија А бр. 169) и Chapman против Уједињеног Краљевства ([ВВ], број 27238/95, став 104, EСЉП 2001-I), Суд је нагласио слободу која је дата домаћим властима у уравнотежењу индивидуалних и општих интереса у стамбеној и планској политици. Слично томе, у предмету James и др. против Уједињеног Краљевства (од 21. фебруара 1986. године, став 54, Серија А бр. 98), Суд је подвукао да члан 1. Протокола број 1. не јемчи право на одређену вредност имовине и не спречава да легитимне политике социјалног, економског или урбаног развоја имају негативне последице по појединачне власнике.
  7. Можемо ли стога убедљиво тврдити да се позитивне обавезе према члану 1. Протокола број 1. протежу толико далеко да захтевају надокнаду за губитак од 20% вредности стана узрокованог законитим урбанистичким развојем у било ком градском центру у 46 главних градова Европе, посебно тамо где релевантне дозволе никада нису биле оспорене пре, а камоли поништене од стране домаћих управних судова?
  8. По мом мишљењу, одговор мора бити негативан. Из ових разлога, с поштовањем се не слажем са већином.

 

ДЕЛИМИЧНО ИЗДВОЈЕНО МИШЉЕЊЕ СУДИЈЕ   NÍ RAIFEARTAIGH

Делим забринутост мог колеге судије Ktistakis-а у вези са тач. 4. и 5. изреке пресуде, у околностима када (1) стварни финансијски губитак подноситељке није познат (за разлику од процењеног губитка опште тржишне вредности који су стручњаци дали током домаћег поступка), јер није назначила стварну продајну цену Суду; и с обзиром на то да је (2) суседни објекат изграђен у складу са важећом грађевинском дозволом (упркос неправилностима споменутим у ставу 91. пресуде). Стога се придружујем његовом делимично издвојеном мишљењу из разлога које је навео.

 

превод пресуде преузет са сајта Заступника Републике Србије рпед Европским судом за људска права

___________________________________

 

THIRD SECTION

CASE OF ĐORĐEVIĆ v. SERBIA

(Application no. 11212/23)

JUDGMENT

Art 8 • Private life • Home • Construction of a building in such close proximity to the flat of the applicant, an elderly person, that it lacked natural light, ventilation and direct sunlight • In case-circumstances even greater hardship imposed on the applicant’s daily life than would ordinarily be expected • Domestic courts’ failure to assess the effect of the new building’s proximity on the quality of her daily life • Necessary level of severity reached • Art 8 applicable • Lack of due diligence and no proper consideration of all competing interests • Positive obligation not discharged

Art 1 P1 • Peaceful enjoyment of possessions • Domestic authorities’ failure to react to irregularities in construction permits issued to building developer • Particular importance of the principle of good governance in this context • No compensation or redress for significant decrease in market value of the applicant’s flat in contrast to prior practice of the Supreme Court in comparable cases • Fair balance between competing interests not ensured • Impugned interference disproportionate • Excessive individual burden on the applicant

Prepared by the Registry. Does not bind the Court.

STRASBOURG

7 October 2025

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision

In the case of Đorđević v. Serbia,

The European Court of Human Rights (Third Section), sitting as a Chamber composed of:

 Ioannis Ktistakis, President,
 Lətif Hüseynov,
 Darian Pavli,
 Diana Kovatcheva,
 Úna Ní Raifeartaigh,
 Mateja Đurović,
 Vasilka Sancin, judges,
and Milan Blaško, Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 11212/23) against the Republic of Serbia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Serbian national, Ms Zorka Đorđević (“the applicant”), on 6 March 2023;

the decision to give notice to the Serbian Government (“the Government”) of the complaints concerning the applicant’s right to respect for her home and her right to peaceful enjoyment of her possessions and to declare inadmissible the remainder of the application;

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 9 September 2025,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1.  The case concerns, under Article 8 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1, the construction of a building in such close proximity to the applicant’s flat that it lacks natural light, ventilation and direct sunlight. The construction of the new building also resulted in a significant decrease in the market value of the applicant’s flat.

THE FACTS

2.  The applicant was born in 1940 and lives in Belgrade. She was represented by Mr S.R. Gajić, a lawyer practising in Belgrade.

3.  The Government were represented by their Agent, Ms Z. Jadrijević Mladar.

4.  The facts of the case may be summarised as follows.

5.  In 2002 the applicant purchased a 22 sq. m studio flat in Belgrade, situated on the ground floor of a residential building at 43 Zahumska Street. The flat consisted of a main room and a bathroom, and all its windows faced the same direction.

6.  On 30 June 2003 the applicant, acting on behalf of the residents’ association of the building at 43 Zahumska Street, wrote to the Zvezdara Construction Inspectorate (Građevinska inspekcija Odeljenje za urbanizam Skupštine opštine Zvezdara), stating that she had learned that the company JINPROS AD (“the developer”) had obtained a permit to construct a high-rise building in proximity to the building where she lived, and that such a building would obstruct airflow and access to natural light in many of its flats.

7.  On 28 April 2004 the Belgrade Construction Inspectorate replied to the residents’ association, stating that it was aware that the developer had obtained, or was in the process of obtaining, a permit to construct a building at 45 Zahumska Street in immediate proximity to the building at 43 Zahumska Street. It also stated that the construction of a new building at that location would deprive all flats in the building at 43 Zahumska Street facing the new building of access to natural light. This, in turn, would diminish both the value of those flats and the quality of life of residents. The Construction Inspectorate further stated that it had asked the relevant authorities to take those considerations into account when issuing the construction permit for the building at 45 Zahumska Street and to draw the attention of the developer and the architect (projektant) to these concerns.

8.  On 17 September 2004 the Belgrade Secretariat for Urban Planning and Construction (Sekretarijat za urbanizam i građevinske poslove grada Beograda – hereinafter “the City of Belgrade”) issued a construction permit to the developer for a six-storey building at 45 Zahumska Street.

9.  On 9 November 2004 the residents’ association submitted a request to the Urban Planning Inspectorate within the Ministry of Capital Investments (Urbanistička inspekcija Ministarstva za kapitalne investicije – “the Ministry’s Inspectorate”), asking it to order the developer and the architect to alter the design as regards the part of the new building facing the building at 43 Zahumska Street. They stated that construction work had already begun and repeated their concerns as regards access to light and air in the flats (see paragraph 6 above).

10.  On 16 November 2004 the applicant contacted the developer, warning it that the construction of the building at 45 Zahumska Street would obstruct access to natural light and airflow in her flat. She stressed that this was in contravention of various laws and would cause her both pecuniary and non-pecuniary damage. She asked the developer to provide her with a replacement flat.

11.  On 25 November 2004 the residents’ association contacted the chief city architect (glavni gradski arhitekta Skupštine grada Beograda), repeating their concerns about the new construction. They asked that the design be altered and that the new building be constructed at an appropriate distance from their building so as to allow natural light and air to enter their flats.

12.  On 29 November 2004 the residents’ association again contacted the Ministry’s Inspectorate, requesting an inspection of the plans on the basis of which the construction of the new building had been approved, and verification as to whether the construction was being carried out in accordance with those plans.

13.  On 25 April 2005 the Ministry and the City of Belgrade informed the residents’ association that the plans had been inspected, enclosing a report dated the same day.

The report, drawn up by the Ministry’s urban planning inspector (urbanistički inspektor), found certain discrepancies between the construction project for the new building at 45 Zahumska Street and the urban plan. The inspector ordered the City of Belgrade to review the urban plan and the plans on the basis of which it had issued a construction permit to the developer for the six-storey building at 45 Zahumska Street (see paragraph 8 above), specifically as regards the distance between the new construction and the neighbouring buildings, requesting it to submit a report on the measures taken in that regard within fifteen days of receipt of the inspector’s report.

14.  Between 2004 and 2006, on the basis of a construction permit issued by the City of Belgrade, a six-storey building was erected in close proximity to the building at 43 Zahumska Street. All the windows of the applicant’s flat faced the newly constructed building. The distance between the two buildings was less than two metres.

15.  On 19 October 2005 the applicant brought a civil action in Belgrade Court of First Instance no. 1 (Prvi opštinski sud u Beogradu – “the first-instance court”) against the City of Belgrade and the developer. She claimed damages on the grounds of a decrease in the flat’s market value and the deterioration of her living conditions.

16.  In the course of the civil proceedings, two expert reports were commissioned. They were submitted to the court on 8 January and 9 March 2009.

The experts found that the applicant’s flat was located on the ground floor of a residential building. The distance between the two buildings was between 1.75 and 1.92 metres, which was less than the 2.22 metres specified in the plans and less than that required under the relevant planning regulations.

The applicant’s flat had two windows – one in the bathroom and one in the main room – both facing the new building. One of the experts visited the applicant’s flat at 1 p.m. in late autumn and established that the natural light was so insufficient that the interior appeared as dim as during twilight.

The experts agreed that, following the construction of the new building, the applicant’s “quality of life” had diminished owing to a lack of natural light and ventilation in the flat. They further stated that, in terms of lighting, the flat had effectively been transformed into a basement, and that in such conditions, it was impossible to live normally or even read anything without artificial lighting. As regards the decrease in the market value of the flat, the two experts estimated this at 20% and 50% respectively. The 20% decrease in the flat’s value was quantified at 825,440 Serbian dinars (RSD).

The experts also noted that the urban plan did not specify the required distance between the new building and the building at 43 Zahumska Street.

17.  On 5 May 2010 the first-instance court upheld the applicant’s claim and awarded her RSD 825,440 in damages, with statutory interest payable from 12 March 2009. However, that judgment was quashed by the Belgrade Court of Appeal on 10 July 2012 and the case was remitted to the first-instance court.

18.  On 15 July 2016 the first-instance court dismissed the applicant’s claim. Even though the court found that the market value of her flat had decreased by 20% because of the proximity of the new building, which obstructed access to natural light and ventilation, it held that the defendants could not be held liable for the damage claimed, since the developer had sold the flats in the building and, therefore, neither of the defendants were its owners.

19.  On 6 April 2017, following an appeal by the applicant, the Belgrade Court of Appeal upheld the first-instance judgment in so far as it had dismissed her claim against the City of Belgrade, but reversed the part concerning the developer. The appellate court ordered the developer to pay the applicant RSD 825,440 in damages, with statutory interest payable from 12 March 2009. It held that, even though the developer had constructed the building on the basis of a permit issued by the City of Belgrade, it had nonetheless caused the damage claimed by the applicant and was therefore liable, irrespective of the fact that it had subsequently sold the flats in that building to third parties.

20.  The developer paid the amount awarded to the applicant.

21.  The developer lodged an appeal on points of law (revizija) with the Supreme Court of Cassation (Vrhovni kasacioni sud – “the Supreme Court”). On 21 June 2018 the Supreme Court upheld the lower courts’ judgments in so far as they had dismissed the applicant’s claim against the City of Belgrade, but reversed the part concerning the developer, dismissing that claim as well. It held that the new building had been constructed on the basis of a valid construction permit and that, in any event, the decrease in the market value of the applicant’s property had not been significant, particularly in the context of urban living.

It further held that the applicant had not suffered any damage, since she had not sold the flat and there was no indication that the deficiencies (nepravilnosti) established in the expert reports were of such a nature as to make it unsellable.

22.  On 5 March 2019 the applicant sold the flat. In her correspondence with the Court, she claimed that she had sold it to her close relative for a lower price and continued to live there. The Government, however, claimed that she had not lived there since she had sold it.

23.  On 5 March 2019 the applicant lodged a constitutional complaint against the Supreme Court’s judgment, alleging that her right to legal certainty, right to equal protection before the courts and right to peaceful enjoyment of her property had been violated. She submitted that, as soon as she had learned that a new building was going to be erected in close proximity to the building in which her flat was situated, she had sent letters to both the developer and the Ministry’s Inspectorate asking that the design be altered, since the new building would prevent natural light from reaching her flat, thereby significantly diminishing its value and her quality of life.

The applicant further submitted that the Ministry’s Inspectorate had issued a report on 25 April 2005 establishing that the urban plan and the construction permit issued by the City of Belgrade to the developer for the building contained numerous errors and were not based in law. The Ministry’s urban planning inspector had ordered the City of Belgrade to revise its urban plan and the construction permit it had issued in order to bring them into line with the law. However, that decision had been ignored. The applicant argued that the City of Belgrade had caused her damage because of the decrease in the market value of her flat, the deterioration of her living conditions and the lack of natural light, ventilation and direct sunlight.

The applicant then described the course of the civil proceedings she had instituted and the decisions adopted therein, arguing that the domestic courts had failed to take into account the experts’ findings and wrongly concluded that she had no right to compensation for the damage caused to her by the new building erected next to her flat.

She also referred to several judgments in which the Supreme Court had adopted a view opposite to that expressed in her case (see paragraph 31 below).

24.  On 11 October 2019, following the Supreme Court’s judgment, the developer instituted enforcement proceedings against the applicant. On 15 January 2020 an enforcement order was issued against her for repayment of the sum paid to her by the developer (see paragraph 20 above).

25.  On 28 December 2022 the Constitutional Court dismissed the applicant’s constitutional complaint as unfounded.

26.  The Government submitted a letter to the Court from the Ministry of the Interior stating that the applicant was registered as living at 43 Zahumska Street between 30 July 2002 and 2 December 2005, and from that date at 48 Marshal Birjuzov Street. They also submitted a letter from a public utility company, dated 14 November 2024, stating that the applicant had been registered for the payment of utility bills at the flat at 43 Zahumska Street from 1 August 2002 to 31 March 2019.

27.  The applicant submitted a statement dated 12 March 2025 by the building manager (upravitelj zgrade) of 43 Zahumska Street confirming that she had lived continuously in the flat and paid all her utility bills.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK AND PRACTICE

  1. The Property Act

28.  The relevant part of the Property Act (Zakon o osnovama svojinskopravnih odnosa, published in the Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia – OG SFRY – nos. 6/80 and 36/90, as well as in the Official Gazette of the Federal Republic of Yugoslavia – OG FRY – no. 29/96 and the Official Gazette of the Republic of Serbia – OG RS – no. 115/05) reads as follows:

Article 4

“An owner shall exercise the right of ownership in accordance with the nature and purpose of the object of ownership.

It is forbidden to exercise the right of ownership contrary to the purpose for which it has been established or recognised by law.”

Article 5

“An owner of immovable property shall, in using his or her property, refrain from activities and eliminate causes originating from his or her property which, in a manner exceeding the customary use of the immovable property, having regard to its nature and purpose, obstruct the use of other immovable property ([such as] the dispersion of smoke, unpleasant odours, heat, soot, vibrations, noise [or the] discharge of wastewater), or which cause significant damage.

...”

Article 42

“If a third party, without basis, disturbs the owner or presumed owner without depriving him or her of possession, the owner or presumed owner may request a court injunction ordering the termination of the disturbance.

Where the disturbance specified in paragraph 1 of this Article results in damage, the owner may claim damages under the general rules of tort liability.

...”

  1. Obligations Act

29.  The relevant parts of the Obligations Act (Zakon o obligacionim odnosima, published in the Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia – OG SFRY – nos. 29⁄78, 39⁄85, 45⁄89, 57⁄89 and the Official Gazette of the Federal Republic of Yugoslavia – OG FRY – no. 31⁄93) read as follows:

Article 154

“Anyone who causes damage to another shall be liable to compensate for it, unless he or she proves that the damage occurred through no fault of his or her own.

For damage resulting from objects or activities which [by their nature] present a heightened risk of damage ... liability shall be imposed irrespective of fault.

Liability shall also be imposed irrespective of fault in other cases provided for by law.”

Article 155

“Damage is the diminution of one’s property ([in the form of] actual damage) or the prevention of its increase ([in the form of] lost profits), as well as physical or mental pain or fear caused to another person (non-pecuniary damage).

...”

Article 185

“The liable party shall make restitution for the damage caused.

If restitution does not entirely eliminate the damage, the liable party shall be obliged to pay monetary compensation for the remaining damage.

Where restitution is not possible, or the court deems it unnecessary, the court shall order the liable party to pay compensation to the injured party for the damage.

The court shall award the injured party monetary compensation upon request, unless the circumstances of the case justify restitution.”

Article 186

“The obligation to compensate for damage arises at the moment the damage occurs.”

  1. Bylaws

Ordinance on the general conditions for land subdivision and construction

30.  Section 18(2) of the Ordinance on general conditions for land subdivision and construction, and on the content, conditions and procedure for issuing urban planning requirements for structures approved by municipal or city authorities (Pravilnik o opštim uslovima o parcelaciji i izgradnji i sadržini, uslovima i postupku izdavanja akta o urbanističkim uslovima za objekte za koje odobrenje za izgradnju izdaje opštinska, odnosno gradska uprava, Official Gazette of the Republic of Serbia – OG RS – no. 75/2003) provides that multi-storey buildings cannot obstruct access to direct sunlight for other buildings for more than half of the time during which direct sunlight is available.

  1. Supreme Court practice

31.  Between 1998 and 2018 the domestic courts, including the Supreme Court, ruled repeatedly that in a situation such as that faced by the applicant in the present case, claimants could in fact be awarded compensation for pecuniary damage even if the construction permit itself was valid, provided that the damage in question was “significant”. A decrease in the market value of property by 20% was, on occasion, considered as such.

In its judgment no. Rev. 415/2010 of 15 June 2010, the Supreme Court held as follows:

“Where the construction of a new building, its use or the exercise of neighbours’ rights associated with that building causes significant damage to the owner of the neighbouring building, the latter has the right to compensation for the damage, even where the new building was constructed in accordance with the permit issued by the competent authority.”

In its judgments nos. Rev. 6866/97 of 12 May 1998 and Rev. 1610/99 of 7 June 2001, the Supreme Court held as follows:

“Where the construction of a new building, its use or the exercise of neighbours’ rights associated with that building causes significant damage to the owner of the neighbouring building, the latter has the right to compensation for the damage, even where the new building was constructed in accordance with the permit issued by the competent authority. Significant material damage is presumed when the market value of a neighbouring flat has decreased by 20[%] on account of the deterioration of its functionality because of the construction and use of the neighbouring building.” (...)

“There is an obligation to compensate for the damage caused by the construction of a new building, its use or the exercise of neighbours’ rights associated with that building even where the building was constructed in accordance with the permit issued by the competent authority, where neighbours’ rights are exercised in a manner that exceeds customary use or the exercise of those rights causes significant damage.”

THE LAW

  1. PRELIMINARY REMARKS

32.  The Government argued that the applicant had abused her right of application because she had falsely claimed to be the owner of the flat in her application, even though she had already sold it in 2019, before she had lodged her application with the Court.

33.  The applicant explained that, following the Supreme Court’s judgment of 21 June 2018, she had been obliged to repay the compensation previously awarded to her. However, she had already spent that money on medication and health-related bills. She had therefore sold the flat to a relative at a reduced price on the condition that she could continue to live there for the rest of her life. She added that the facts of the case and the damages she had claimed before the domestic courts also related to the period before she had sold the flat.

34.  The relevant part of Article 35 § 3 of the Convention provides:

“The Court shall declare inadmissible any individual application submitted under Article 34 if it considers that:

(a) the application is incompatible with the provisions of the Convention or the Protocols thereto, manifestly ill-founded, or an abuse of the right of individual application;

...”

35.  The Court reiterates that, under this provision, an application may be rejected as an abuse of the right of individual application if, among other reasons, it was knowingly based on untrue facts (see Varbanov v. Bulgaria, no. 31365/96, § 36, ECHR 2000‑X, and Zaytsev v. Russia, no. 22644/02, § 16, 16 November 2006). The submission of incomplete and thus misleading information may also amount to an abuse of the right of application, especially if the information concerns the very core of the case and no sufficient explanation has been provided for the failure to disclose that information. However, even in such cases, the applicant’s intention to mislead the Court must always be established with sufficient certainty (see Gross v. Switzerland [GC], no. 67810/10, § 28, ECHR 2014, and the cases cited therein).

36.  Turning to the circumstances of the present case, the Court notes that, as the Government submitted, the applicant did sell the flat in 2019. As to whether she has continued to live there, the Court notes that, even though it appears that her permanent residence is not formally registered at that address, she has been paying all utility bills for the flat. Moreover, according to a statement given recently by the building manager, she has lived there continuously (see paragraph 27 above). Therefore, as regards the applicant’s complaint under Article 8 of the Convention, the fact that she sold the flat is of no significance.

37.  As regards the applicant’s complaint under Article 1 of Protocol No. 1, the relevant facts she raised before the domestic courts – and which the Court has to assess – relate to the period before she sold her flat.

38.  Furthermore, there is no indication that, by omitting to mention that she had sold the flat, the applicant intended to mislead the Court or knowingly presented any untrue facts relevant to her complaints.

39.  Having regard to the applicant’s submissions in the present case, the Court finds no indication of an abuse of the right of application. Accordingly, the Government’s objection is dismissed.

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

40.  The applicant complained that her living conditions had deteriorated to the point of being incompatible with her right to respect for her home and private life, as guaranteed by Article 8 of the Convention, which reads as follows:

“1.  Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2.  There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

  1. Admissibility
    1. Applicability of Article 8 of the Convention

41.  The mere fact that the construction work carried out by the applicant’s neighbour may not have been lawful is not sufficient grounds for asserting that the applicant’s rights under Article 8 have been interfered with. The Court must rather examine, on the basis of all the material in the case file, whether the alleged nuisance was sufficiently serious to adversely affect the applicant’s enjoyment of the amenities of her home and the quality of her private life (see, for example, Furlepa v. Poland (dec.), no. 62101/00, 18 March 2008; Mileva and Others v. Bulgaria, nos. 43449/02 and 21475/04, § 91, 25 November 2010; and Dzemyuk v. Ukraine, no. 42488/02, § 77, 4 September 2014, with further references).

42.  The Court notes that this issue is closely linked to the substance of the applicant’s complaints under Article 8 and therefore considers that its assessment should be joined to the merits.

  1. Exhaustion of domestic remedies

(a)  The parties’ arguments

43.  The Government argued that the applicant had not properly exhausted domestic remedies because she had not complained, in her constitutional complaint, of a violation of her right to respect for her home, as guaranteed by Article 8. In that connection, they submitted that, even though the Serbian Constitution did not contain a provision guaranteeing the right to respect for the home, the Constitutional Court had nevertheless assessed that right by directly applying the Convention.

44.  The applicant contested the Government’s arguments, arguing that, as the Serbian Constitution did not guarantee the right to respect for the home, the “rights” she had relied on in her constitutional complaint also included that right.

(b)  The Court’s assessment

45.  The general principles concerning the exhaustion of domestic remedies and the principle of subsidiarity have been summarised in Selahattin Demirtaş v. Turkey (no. 2) ([GC], no. 14305/17, §§ 205 and206, 22 December 2020) and Communauté genevoise d’action syndicale (CGAS) v. Switzerland ([GC], no. 21881/20, §§ 138-44, 27 November 2023). The Court has held, in particular, that the obligation to exhaust domestic remedies requires an applicant to make normal use of remedies which are available and sufficient in respect of his or her Convention grievances (see Communauté genevoise d’action syndicale (CGAS), cited above, § 139). Article 35 § 1 also requires that the complaints intended to be made subsequently before the Court should have been made to the appropriate domestic body, at least in substance (see Vučković and Others v. Serbia (preliminary objection) [GC], nos. 17153/11 and 29 others, § 72, 25 March 2014).

46.  In cases involving issues of exhaustion in substance, the Court has, along with the factual situation presented in the light of national law, placed emphasis on the Convention arguments relied upon at the national level (see Radomilja and Others v. Croatia [GC], nos. 37685/10 and 22768/12, § 116, 20 March 2018, and the cases cited therein).

47.  As to the present case, the Court notes that, in her constitutional complaint, the applicant complained about the domestic courts’ findings, arguing that the construction of the new building had caused her damage because of the deterioration of her living conditions in her flat on account of the lack of natural light, ventilation and direct sunlight (see paragraph 23 above).

48.  Before the Court, the applicant relied on the complaints and arguments she had raised in the civil proceedings and in her constitutional complaint.

49.  Comparing the arguments raised before the Constitutional Court with the complaints raised before the Court, the Court considers that the applicant raised the substance of her complaints under Article 8 before the domestic courts, including in her constitutional complaint, even though she did not rely expressly on that provision (compare Biba v. Albania, no. 24228/18, § 49, 7 May 2024). She thus afforded the domestic courts the opportunity of preventing or putting right the alleged violations, the very purpose which the rule of exhaustion of domestic remedies is meant to serve (see, for example, Mifsud v. France (dec.) [GC], no. 57220/00, § 15, ECHR 2002-VIII, and Vučković and Others, cited above, § 70).

50.  It follows that the Government’s objection as to the exhaustion of domestic remedies must be dismissed.

  1. Conclusion as to the admissibility of the complaint under Article 8 of the Convention

51.  The Court notes that this complaint is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. The parties’ arguments

52.  The applicant submitted that she had sold another, larger flat and bought the flat in question, and that it had suited her needs at the time, since it had been sufficiently exposed to light and sun and had been airy.

53.  She argued that despite her early complaints to the relevant authorities and the developer, the new building had been constructed at 45 Zahumska Street at such close proximity to her ground-floor flat that her living conditions had significantly deteriorated.

54.  The applicant submitted that she had been living in the flat without natural light or ventilation since 2004 – that is, for more than twenty years – and that ever since the new building had been constructed, the conditions in her flat had been the same as in a basement. She had to use artificial lightning at all times. These conditions had negatively affected her physical and mental health. She further submitted that she had been a librarian by profession and that daylight and air were crucial for her, as she read a lot and also wrote books herself.

55.  The Government argued that the Supreme Court’s decision to dismiss the applicant’s claim for damages had been based in law and sufficiently reasoned. In their observations, they endorsed the Supreme Court’s reasoning. They further stressed that the lack of natural light in the applicant’s flat had not affected its basic functionality, since it was habitable. In addition to artificial lighting, the applicant could have enhanced the light in the flat by using mirrors and reflective surfaces, as well as by rearranging her furniture. The decrease in natural light in the applicant’s flat had been the result of dynamic urban development that was to be expected in a flat situated in the centre of a large city such as Belgrade. The construction of the building in question had complied with all rules and permits. The Government also maintained that local urban plans served the public interest and that the State enjoyed a wide margin of appreciation in that regard.

  1. The Court’s assessment

(a)  General principles

56.  The Court reiterates that Article 8 of the Convention protects an individual’s right to respect for his or her private and family life, his or her home and his or her correspondence. A home will usually be a place, a physically defined area, where private and family life goes on. An individual has a right to respect for his or her home, meaning not just the right to the actual physical area, but also to the quiet enjoyment of that area. Breaches of the right to respect for the home are not confined to concrete or physical breaches, such as unauthorised entry into a person’s home, but also include those that are not concrete or physical, such as noise, emissions, smells or other forms of interference. A serious breach may result in the breach of a person’s right to respect for his or her home if it prevents him or her from enjoying the amenities of his or her home (see Hatton and Others v. the United Kingdom [GC], no. 36022/97, § 96, ECHR 2003-VIII, and Kapa and Others v. Poland, nos. 75031/13 and 3 others, § 148, 14 October 2021).

57.  Although the object of Article 8 is essentially that of protecting the individual against arbitrary interference by public authorities, this may involve those authorities adopting measures designed to secure respect for private life even in the sphere of relations between individuals (see, among other authorities, Stubbings and Others v. the United Kingdom, 22 October 1996, § 62, Reports of Judgments and Decisions 1996-IV, and Surugiu v. Romania, no. 48995/99, § 59, 20 April 2004). Whether the case is analysed in terms of a positive duty on the State to take reasonable and appropriate measures to secure the applicants’ rights under paragraph 1 of Article 8, or in terms of an interference by a public authority to be justified in accordance with paragraph 2, the applicable principles are broadly similar. In both contexts, regard must be had to the fair balance that has to be struck between the competing interests of the individual and of the community as a whole. Furthermore, even in relation to the positive obligations flowing from the first paragraph of Article 8, in striking the required balance, the aims mentioned in the second paragraph may be of a certain relevance (see Hatton and Others, § 98, and Kapa and Others, § 150, both cited above).

58.  The Court has held that the acquiescence or connivance of the authorities of a Contracting State in the acts of private individuals which violate the Convention rights of other individuals within its jurisdiction may engage the State’s responsibility under the Convention (see Moldovan and Others v. Romania (no. 2), nos. 41138/98 and 64320/01, § 94, ECHR 2005VII (extracts); Lăcătuş and Others v. Romania, no. 12694/04, § 83, 13 November 2012; and Jansons v. Latvia, no. 1434/14, § 75, 8 September 2022).

59.  Where nuisances go beyond the ordinary difficulties of living with neighbours, they may affect the peaceful enjoyment of one’s home, whether they be caused by private individuals, business activities or public agencies (see Apanasewicz v. Poland, no. 6854/07, § 98, 3 May 2011; Mileva and Others, § 97, cited above; Udovičić v. Croatia, no. 27310/09, § 148-49 and 159, 24 April 2014; and Kapa and Others, cited above, § 151).

60.  Lastly, the Court reiterates that the Convention has a fundamentally subsidiary role, and that the national authorities are in principle better placed than an international court to evaluate local needs and conditions (see Hatton and Others, cited above, § 97). While it is for the national authorities to make the initial assessment of necessity, the final evaluation as to whether the justification given by the State is relevant and sufficient remains subject to review by the Court (see Fadeyeva v. Russia, no. 55723/00, § 102, ECHR 2005-IV, with further references).

(b)  Application of these principles to the present case

61.  It is not disputed between the parties that at the time the new building was erected, the applicant was the owner of, and lived in, a 22 sq. m ground-floor studio flat in the neighbouring building, consisting of a bathroom and a main room serving both as her living room and bedroom.

62.  The Court notes that, as soon as she learned of the plans to construct the new building, the applicant, together with other residents in the building at 43 Zahumska Street, contacted the developer, the City of Belgrade and the Belgrade Construction Inspectorate, requesting them to alter the design because, if constructed in accordance with the existing plans, it would significantly diminish the value of the flats in their building and the quality of life of residents because of the lack of natural light and air.

63.  The Court also notes that all requests concerning the review of the distance between the new building and the building at 43 Zahumska Street were ignored.

64.  As early as 28 April 2004, even before the City of Belgrade issued a construction permit for the new building, the Belgrade Construction Inspectorate indicated in a letter to the residents’ association that it would ask the competent authorities to take into account the fact that the construction of the new building would deprive all flats in the building at 43 Zahumska Street facing the new building of access to natural light, which would, in turn, both diminish the value of those flats and residents’ quality of life. However, the City of Belgrade nevertheless issued the permit, without any consideration of the distance between the two buildings (see paragraphs 7 and 8 above).

65.  Further to this, the Ministry’s urban planning inspector, noting discrepancies between the construction project for the new building and the urban plan, ordered the City of Belgrade to review the urban plan and the plans on the basis of which it had issued a construction permit for the new building, specifically as regards the distance between the new building and the neighbouring buildings, and requested it to submit a report on the measures taken in that regard (see paragraph 13 above). This was also ignored.

66.  In the domestic proceedings, the experts found that the applicant’s flat had windows facing only one side – the side facing the new building – and that the distance between the two buildings was less than two metres, that is, less than that required under the relevant planning regulations.

67.  The experts further established that because the newly constructed building was in such close proximity to the applicant’s flat and it was positioned on the ground floor, there was no access to direct sunlight and so little natural light and ventilation that the flat had effectively been transformed into a basement, and that in such conditions, it was impossible to live normally or even read anything without artificial lighting (see paragraph 16 above).

68.  Domestic courts appear to have ignored the conclusions of the experts. They limited their findings to the ownership of the new building and to the assessment of whether the value of the applicant’s flat significantly decreased. They did not assess the effect the proximity of the new building to the applicant’s flat had on the quality of her daily life.

69.  The Court further notes the applicant’s vulnerability as an elderly person who spends a lot of time indoors, as well as her argument that, given her profession as a librarian, she reads a lot. In these circumstances, the lack of natural light and ventilation impose an even greater hardship on her daily life than would ordinarily be expected.

70.  The Court finds that the proximity of the new building to the applicant’s flat, preventing access to natural light and air, has had such adverse effect on her daily life and her well-being for more than twenty years, that it reached the necessary level of severity for Article 8 to be applicable in the circumstances of the present case (compare Oluić v. Croatia, no. 61260/08, § 65, 20 May 2010, and contrast Kyrtatos v. Greece, no. 41666/98, § 54, ECHR 2003-VI (extracts).

71.  In view of the above considerations, in particular the findings of the experts in domestic proceedings that the applicant’s flat had effectively been transformed into basement as regards the quality of daily life which were disregarded by domestic courts, and the applicant’s specific personal circumstances, the Court finds that the respondent State has failed to approach the matter with due diligence and to give proper consideration to all competing interests, and thus to discharge its positive obligation to ensure the applicant’s right to respect for her home and her private life (compare Udovičić, cited above, § 159).

72.  Accordingly, there has been a violation of Article 8 of the Convention.

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 of protocol no. 1 to THE CONVENTION

73.  The applicant complained that her right to peaceful enjoyment of her possessions had been breached. She relied on Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, which reads as follows:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

  1. Admissibility

74.  The Government argued that the applicant had not properly exhausted domestic remedies. Even though she had referred to her “right to possessions” in her constitutional complaint, she had not presented any arguments concerning that right. All her arguments in her constitutional complaint had concerned her right to a fair trial.

75.  The applicant contested the Government’s arguments. She submitted that she had relied on her right to peaceful enjoyment of her property before the Constitutional Court and argued that the construction of the new building had decreased the market value of her flat by at least 20%.

76.  The Court notes that, in her constitutional complaint, the applicant complained that her right to peaceful enjoyment of her property had been violated, arguing that the construction of the new building had caused her damage owing to the decrease in the market value of her flat. It follows that she properly raised her complaints under Article 1 of Protocol No. 1 before the Constitutional Court. The Government’s objection as to the exhaustion of domestic remedies must therefore be dismissed.

77.  The Court notes that this complaint is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. The parties’ arguments

78.  The applicant argued that the construction of the building by the developer had resulted in a 20% decrease in the market value of her flat because of the lack of natural light, ventilation and direct sunlight.

79.  The Government referred to their arguments concerning Article 8 of the Convention (see paragraph 55 above). As to the decrease in the market value of the applicant’s flat, they confirmed that the domestic courts had established this decrease to be 20%. However, the applicant had had no right to compensation in that regard because the flat had not yet been sold at the time the domestic courts had adopted their judgments, and she had therefore not suffered any damage. In any event, a 20% decrease in market value could not be seen as significant damage exceeding what was typical and to be expected in the centre of a large city, given the rapid urban development typical of such cites. The Government also stressed that the building in question had been constructed on the basis of a lawfully obtained construction permit.

  1. The Court’s assessment

(a)  General principles

80.  The essential object of Article 1 of Protocol No. 1 is to protect a person against unjustified interference by the State with the peaceful enjoyment of his or her possessions. However, by virtue of Article 1 of the Convention, each Contracting Party “shall secure to everyone within [its] jurisdiction the rights and freedoms defined in [the] Convention”. The discharge of this general duty may entail positive obligations inherent in ensuring the effective exercise of the rights guaranteed by the Convention. In the context of Article 1 of Protocol No. 1, those positive obligations may require the State to take the measures necessary to protect the right of property (see Sovtransavto Holding v. Ukraine, no. 48553/99, § 96, ECHR 2002-VII, with further references), especially where there is a direct link between the measures applicants may legitimately expect from the authorities and their effective enjoyment of their possessions (see Öneryıldız v. Turkey [GC], no. 48939/99, § 134, ECHR 2004-XII).

81.  The boundaries between the State’s positive and negative obligations under Article 1 of Protocol No. 1 do not lend themselves to precise definition (see Broniowski v. Poland [GC], no. 31443/96, § 144, ECHR 2004-V).

82.  Whether the case is analysed in terms of a positive duty of the State or in terms of interference by a public authority which needs to be justified, the criteria to be applied do not differ in substance. In both contexts, regard must be had to the fair balance to be struck between the competing interests of the individual and of the community as a whole. It also holds true that the aims mentioned in Article 1 of Protocol No. 1 may be of some relevance in assessing whether a fair balance between the demands of the public interest involved and the applicant’s fundamental right of property has been struck. In both contexts, the State enjoys a certain margin of appreciation in determining the steps to be taken to ensure compliance with the Convention (ibid., § 144).

83.  The Court has to determine – regardless of whether the conduct may be characterised as an interference or as a failure to act, or a combination of both – if the prejudice sustained by the applicant was justifiable in the light of the relevant principles. The assessment of proportionality requires an overall examination of the various interests in issue, bearing in mind that the Convention is intended to safeguard rights that are “practical and effective” (see Beyeler v. Italy [GC], no. 33202/96, § 114, ECHR 2000-I). Furthermore, in each case involving an alleged violation of Article 1 of Protocol No. 1, the Court must ascertain whether by reason of the State’s action or inaction the person concerned had to bear a disproportionate burden (see Former King of Greece and Others v. Greece [GC], no. 25701/94, § 89, ECHR 2000-XII). That assessment also includes the nature of the interference, the conduct of the applicant and that of the State authorities (see Perdigão v. Portugal [GC], no. 24768/06, § 68, 16 November 2010, and Szkórits v. Hungary, no. 58171/09, § 40, 16 September 2014).

84.  Where an interference with the right to the peaceful enjoyment of possessions is perpetrated by a private individual, a positive obligation arises for the State to ensure that under its domestic legal system property rights are sufficiently protected by law and that adequate remedies are provided whereby the victim of an interference can seek to vindicate his or her rights – including, where appropriate, by claiming damages in respect of any loss sustained (see Kotov v. Russia [GC], no. 54522/00, § 113, 3 April 2012, and Blūmberga v. Latvia, no. 70930/01, § 67, 14 October 2008).

(b)  Application of these principles to the present case

85.  The Court notes that the two expert reports, commissioned by the domestic courts, clearly established that the market value of the applicant’s flat had decreased by at least 20%.

86.  All these circumstances were established by the domestic courts, which neither denied or questioned the experts’ findings and accepted that the market value of the applicant’s flat had indeed decreased by at least 20%. The first-instance court dismissed the applicant’s claim for damages on the grounds that the defendants, namely the developer and the City of Belgrade, were not the owners of the building in question, since the developer had already sold the flats to third parties. The appellate court, however, upheld the applicant’s claim against the developer and dismissed it against the City of Belgrade.

87.  The Court is of the view that the findings of fact made by the domestic courts indicate that the applicant could claim that she had suffered damage as a result of the construction of the new building, and that the existence of that damage was not contested by the domestic courts in their judgments (compare Tarnawczyk v. Poland, no. 27480/02, § 104, 7 December 2010).

88.  The applicant has thus presented uncontested evidence that the construction of the new building had an adverse effect on the value of her property (contrast Ivan Atanasov v. Bulgaria, no. 12853/03, § 83, 2 December 2010). Nonetheless, the Supreme Court ultimately dismissed her claim for damages, holding that the developer had acted in compliance with the permits issued and had therefore not acted unlawfully.

89.  The Court notes that the first-instance court dismissed the applicant’s claim, finding that the defendants, namely the City of Belgrade and the developer, were not the owners of the new building (see paragraph 18 above). However, the appeal court accepted the applicant’s claim in respect of the developer, and upheld the first-instance judgment in respect of the City of Belgrade, dismissing the claim against it (see paragraph 19 above). It appears that the applicant did not lodge an appeal with the Supreme Court against the part of the appeal court’s judgment dismissing her claim against the City of Belgrade. However, as the Government did not raise a non-exhaustion objection in this regard, the Court cannot hold this omission against the applicant.

90.  The domestic courts’ decisions show that the applicant’s claim against the City of Belgrade was dismissed because it was not the owner of the building in question, and her claim against the developer because it had not acted unlawfully since it had obtained a valid construction permit for the building. The Supreme Court also held that the decrease in the value of the applicant’s flat was not substantial. The Court notes, firstly, that even assuming that the new building was constructed in compliance with the permits issued by the administrative authorities, it is undisputed that, because of its proximity, the market value of the applicant’s flat decreased by at least 20%. In the Court’s view, this constitutes a significant decrease.

91.  Secondly, certain irregularities in the permits issued to the developer had already been established by the Belgrade Construction Inspectorate (see paragraph 7 above) in April 2004, as well as by experts in the course of the domestic proceedings (see paragraph 16 above). In that connection, the Court emphasises the particular importance of the principle of good governance. The risk of any mistake made by the State authority must be borne by the State itself and the errors must not be remedied at the expense of the individuals concerned. The principle requires that where an issue in the general interest is at stake, in particular when the matter affects fundamental human rights such as those involving property, the public authorities must act in good time and in an appropriate and above all consistent manner (see Rysovskyy v. Ukraine, no. 29979/04, §§ 70-71, 20 October 2011). In the present case, the domestic authorities did not at all react to the irregularities established by the Belgrade Construction Inspectorate, as regards the permits issued to the developer.

92.  The Court further notes the practice of the Supreme Court that, where the use of a building causes significant damage to the owner of a neighbouring building, the latter has the right to compensation for the damage, even if the new building was constructed in accordance with permits issued by the authorities, and that significant material damage is presumed when the market value of the neighbouring flat has decreased by 20% (see paragraph 31 above). Such was precisely the situation of the applicant. Nevertheless, the Supreme Court did not follow its previous approach in her case.

93.  Having regard to all the foregoing factors, in particular, the irregularities in the permits issued to the developer, allowing the construction of the new building which resulted in the significant decrease in the value of the applicant’s flat, without her being offered any compensation or other redress, in contrast to other comparable cases in which the Supreme Court had adopted the stance opposite to that in the applicant’s case, the Court finds that the domestic authorities have not ensured a fair balance between the demands of the general interest of the community and the requirements for the protection of the applicant’s property rights. Therefore, the interference complained of was disproportionate to the aim pursued. The foregoing considerations are sufficient for the Court to conclude that the applicant was made to suffer an excessive individual burden as regards her right to peaceful enjoyment of her possessions.

94.  There has accordingly been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

IV. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

95.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

  1. Damage

96.  The applicant claimed RSD 825,440 (which is equivalent of approximately EUR 7,000), with statutory interest from 12 March 2009, in respect of pecuniary damage, and 8,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.

97.  The Government considered the amount claimed excessive and unfounded.

98.  The Court notes that it is not disputed that the market value of the applicant’s flat decreased by at least 20% because of its close proximity to the new building, as this was established in the domestic proceedings. In the course of those proceedings, the decrease in value was quantified at RSD 825,440. The Court therefore awards the applicant the amount claimed, plus statutory interest from 12 March 2009 until the date of payment (see, mutatis mutandisGrudić v. Serbia, no. 31925/08, § 92, 17 April 2012; Krstić v. Serbia, no. 45394/06, § 94, 10 December 2013; and De Luca v. Italy, no. 43870/04, § 80, 24 September 2013).

99.  Moreover, the Court considers that the applicant’s sense of powerlessness and frustration arising from the violation of her rights under Article 8 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1 has caused her non-pecuniary damage that should be compensated for in an appropriate manner (see, mutatis mutandisBurdov v. Russia (no. 2), no. 33509/04, §§ 151-157, ECHR 2009; Epiphaniou and Others v. Turkey (just satisfaction), no. 19900/92, § 45, 26 October 2010; and Di Marco v. Italy (just satisfaction), no. 32521/05, § 20, 10 January 2012). Making its assessment on an equitable basis, as required by Article 41 of the Convention, the Court considers it reasonable and equitable to award the applicant EUR 6,000, plus any tax that may be chargeable.

  1. Costs and expenses

100.  The applicant also claimed RSD 666,250 (EUR 5,685) for the costs and expenses incurred before the domestic courts and the Court.

101.  The Government contested that claim.

102.  According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these were actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum (see, for example, Iatridis v. Greece (just satisfaction) [GC], no. 31107/96, § 54, ECHR 2000-XI). In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 5,685 covering costs under all heads, plus any tax that may be chargeable to the applicant.

FOR THESE REASONS, THE COURT,

  1. Joins, unanimously, to the merits the issue of the applicability of Article 8 of the Convention and holds that it is competent ratione materiae to examine the complaint under that provision;
  2. Declares, unanimously, the application admissible;
  3. Holds, unanimously, that there has been a violation of Article 8 of the Convention;
  4. Holds, by five votes to two, that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention;
  5. Holds, by five votes to two,

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into the currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 7,000 (seven thousand euros) together with statutory interest accrued from 12 March 2009, plus any tax that may be chargeable, in respect of pecuniary damage;

(ii) EUR 6,000 (six thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(iii) EUR 5,685 (five thousand six hundred and eighty-five euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

  1. Dismisses, unanimously, the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 7 October 2025, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Milan Blaško                   Ioannis Ktistakis
 Registrar                         President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the following separate opinions are annexed to this judgment:

(a)  partly dissenting opinion of Judge Ktistakis;

(b)  partly dissenting opinion of Judge Ní Raifeartaigh.

 

PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGE KTISTAKIS

1.  I voted against points 4 and 5 of the operative provisions. In particular, I cannot agree with the majority’s conclusion that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, for the reasons set out below.

2.  The domestic courts (the first-instance court, the Court of Appeal and the Supreme Court) unanimously determined that (a) the City of Belgrade had not acted unlawfully when issuing the construction permit, which had been granted in accordance with the relevant legislation, and (b) where a building had been erected on the basis of a valid permit, the liability of the investor towards neighbouring property owners could only arise if the damage was “significant” within the meaning of Article 5 of the Property Act.

3.  The majority have accepted that, according to the conclusions of the domestic proceedings, the market value of the applicant’s flat decreased by at least 20% because of its close proximity to the new building (see paragraph 98 of the judgment). It is also true that the Serbian Supreme Court has considered a reduction of 20% to constitute “significant” damage (see paragraph 31). Nevertheless, the applicant sold her flat six and a half years before our judgment, “for a lower price” (see paragraph 22).

4.  In light of these elements, even assuming that the Court could properly act as a “fourth-instance court” in property disputes, how could the alleged “significant” decrease of 20% be reliably established at this stage, when the flat in question was sold at an unknown price in 2019 and the application was lodged in Strasbourg only in 2023?

5.  Moreover, even if it were to be accepted that the flat in the centre of Belgrade was sold at a 20% loss, did the applicant really bear a disproportionate and excessive burden (see Beyeler v. Italy [GC], no. 33202/96, § 107, ECHR 2000-I, and Ališić and Others v. Bosnia and Herzegovina, Croatia, Serbia, Slovenia and the former Yugoslav Republic of Macedonia [GC], no. 60642/08, § 108, ECHR 2014)? This is all the more doubtful since neither the applicant nor indeed any neighbour at all ever challenged the construction permit before the competent administrative courts.

6.  The Court’s case-law makes clear that in urban planning matters the States enjoy a wide margin of appreciation, even where planning measures lead to a diminution of property value. In Mellacher and Others v. Austria (19 December 1989, § 55, Series A no. 169) and Chapman v. the United Kingdom ([GC], no. 27238/95, § 104, ECHR 2001-I), the Court emphasised the latitude afforded to national authorities in balancing individual and general interests in housing and planning policies. Similarly, in James and Others v. the United Kingdom (21 February 1986, § 54, Series A no. 98), the Court underlined that Article 1 of Protocol No. 1 does not guarantee a right to a particular value for property and does not prevent legitimate social, economic or urban development policies from having negative effects on individual owners.

7.  Can we therefore convincingly argue that the positive obligations under Article 1 of Protocol No. 1 extend so far as to require compensation for a 20% loss in the value of a flat caused by lawful urban development in any city centre across the forty-six capitals of Europe, especially where the relevant permits were never contested before, let alone annulled by, the domestic administrative courts?

8.  In my view, the answer must be in the negative. For these reasons, I respectfully disagree with the majority.


PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGE NÍ RAIFEARTAIGH

I share the concerns of my colleague Judge Ktistakis concerning points 4 and 5 of the operative provisions, in circumstances where (1) the actual financial loss of the applicant is unknown (as distinct from the estimated general market value loss provided by the experts during the domestic proceedings) because she did not indicate the actual sale price to the Court; and (2) the neighbouring development was constructed in accordance with a valid planning permit (despite the irregularities mentioned at paragraph 91 of the judgment). I therefore join him in his partly dissenting opinion for the reasons he sets out.

 

 

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je značajna jer se odnosi na čuvanje ličnih podataka podnosioca predstavke u službenim evidencijama. U konkretnom slučaju, čuvanje ovih podataka jeste bilo adekvatno, te nije došlo do kršenja prava iz člana 8 Konvencije.
Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Petrović i drugi protiv Hrvatske
Pri donošenju presude Sud se poziva na svoju presudu u predmetu Zorica Jovanović protiv Srbije i odluku Mik i Jovanović protiv Srbije, zbog veoma sličnih okolonosti predmeta i na presudu Varnava i drugi protiv Turske zbog kontinuirane povrede prava iz člana 8 zbog neizvesnosti o sudbini bližnjih.
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
U javnoj bazi sudske prakse, presuda je povezana sa rešenjima VKS po zahtevu za revizijom za premete koji su se ticali razumnog roka
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
Ova presuda je često citirana u domaćoj sudskoj praksi i u praksi ESLJP zbog velikog broja predmeta koji se odnose na problematiku isplate stare devizne štednje.
Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je u bazi sudske prakse povezana sa više presuda Apelacionog suda u Novom Sadu u kojima je utvrđeno da je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku usled čega je došlo do materijalne i nematerijalne štete po predlagača.
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100).
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda "Iatridis" cesto je citirana u praksi Evropskog suda za ljudska prava jer se u njoj ESLJP bavio pitanjima gubitka zarade koje je nastalo kao posledica nemogućnosti upravljanja imovinom. Posebno je sporno jer je u pitanju situacija koja se nastavlja i gde država nema uspostavljen pravni lek koji podnosilac može da iskoristi kako bi zaštitio svoja prava.
U drugoj važnoj presudi "Hornsby protiv Grčke", na koju se ESLJP pozvao pri donošenju presude u slučaju "Iatridis", sud Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude

dokumenti