Radelić protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
12432/22
Stepen važnosti
2
Jezik
Hrvatski
Datum
13.05.2025
Članovi
41
P1-1
P1-1-1
Kršenje
P1-1
P1-1-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Neometano uživanje imovine
(P1-1-1) Pod uslovima predviđenim zakonom
(P1-1-1) Predvidljivost
Tematske ključne reči
pravo na imovinu
oduzimanje imovine
oduzimanje imovine proistekle iz krivičnog dela
VS deskriptori
1.16.1 Imovina
1.16.2.1 Pravo na neometano uživanje imovine
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Podnosilac predstavke je, u svojstvu osnivača i odgovornog lica privrednog društva „Radelić d.o.o.“, pravnosnažno osuđen za krivično delo zloupotreba poverenja u privrednom poslovanju. Presudom mu je, uz uslovnu osudu, naloženo i oduzimanje imovinske koristi u iznosu od 854.743,39 kuna. Budući da je korist pribavljena pravnom licu, a ne podnosiocu lično, Županijski sud u Splitu je meru oduzimanja imovinske koristi od fizičkog lica utemeljio na analognoj primeni člana 252. stav 5. Zakona o trgovačkim društvima, s obzirom na to da je privredno društvo u međuvremenu prestalo da postoji (otišlo je u stečaj).

Odlučujući po predstavci, Evropski sud je utvrdio povredu prava na mirno uživanje imovine iz člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Sud je smatrao da je za oduzimanje imovine nedostajao pravni osnov. Naime, domaće zakonodavstvo (Krivični zakon) u spornom periodu nije sadržalo odredbu koja dozvoljava oduzimanje imovinske koristi od počinioca ako je ista pribavljena drugom licu.

Neprihvatljivost analogije: Primena odredbi privrednog prava o odštetnoj odgovornosti članova uprave u krivičnom postupku ocenjena je kao nepredvidiva. Sud je naglasio da mera oduzimanja imovinske koristi po svojoj prirodi nije isto što i naknada štete poveriocima. Dalje, Sud je smatrao da se domaći sudovi nisu bavili utvrđivanjem da li je korist ikada faktički prešla u imovinu podnosioca, već su odluku doneli isključivo zbog činjenice da je pravno lice brisano iz registra, što ne može biti osnov za proizvoljno proširenje krivične sankcije na imovinu pojedinca.

Sud je konstatovao da mešanje u imovinsko pravo podnosioca nije bilo „zakonito” u smislu Konvencije. Shodno tome, naloženo je tuženoj državi da obustavi sve postupke prinudnog izvršenja na imovini podnosioca i izvrši povraćaj svih sredstava koja su do sada naplaćena po osnovu sporne mere.

Preuzmite presudu u pdf formatu

  

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

 DRUGI ODJEL

 PREDMET RADELIĆ protiv HRVATSKE

 (Zahtjev br.12432/22)

 PRESUDA

Čl. 1. Protokola br.1 • Mirno uživanje vlasništva • Imovinska korist od kaznenog djela koju je steklo trgovačko društvo nad kojim je otvoren stečaj i koje je prestalo postojati, oduzeta od njegovog direktora i jedinog vlasnika koji je proglašen krivim za kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju s namjerom stjecanja protupravne imovinske koristi u korist trgovačkog društva • Kazneni zakon ne predviđa oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom od počinitelja ako je stečena u korist druge osobe (fizičke ili pravne) • Izricanje mjere oduzimanja nije predvidljivo sukladno domaćem pravu te je u suprotnosti s prirodom kaznenog djela za koje je osuđen • Miješanje nije „predviđeno zakonom“

 Pripremilo Tajništvo. Nije obvezujuće za Sud.

 STRASBOURG

13. svibnja 2025.

 KONAČNA

15/09/2025

Ova je presuda postala konačna u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Radelić protiv Hrvatske,

Europski sud za ljudska prava (Drugi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Arnfinn Bårdsen, predsjednik,
Saadet Yüksel,
Jovan Ilievski,
Anja Seibert-Fohr,
Davor Derenčinović,
Stéphane Pisani,
Juha Lavapuro, suci,
i Hasan Bakırcı, tajnik Odjela,

uzimajući u obzir:

zahtjev (br.12432/22) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin g. Dražen Radelić („podnositelj zahtjeva“) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“) dana 24. veljače 2022.; odluku da se Vladu Republike Hrvatske („Vlada“) obavijesti o prigovoru u vezi oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim dijelom, te da se ostatak zahtjeva proglasi nedopuštenim; očitovanja stranaka; nakon vijećanja zatvorenog za javnost 4. ožujka i 1. travnja 2025., donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

UVOD

  1. Zahtjev se odnosi na situaciju u kojoj je trgovačko društvo steklo imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom, ali je naloženo da se ona oduzme od počinitelja kaznenog djela – jedinog vlasnika i direktora – osobno jer je nad društvom otvoren stečaj te je društvo prestalo postojati.

ČINJENICE

  1. Podnositelj zahtjeva rođen je 1973. godine i živi u Splitu. Zastupao ga je g. T.Vukičević, odvjetnik u Splitu.
  2. Vladu je zastupala njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Činjenično stanje predmeta može se sažeti kako slijedi.
  4. Podnositelj zahtjeva bio je jedini vlasnik i direktor društva s ograničenom odgovornošću Radelić d.o.o. (u daljnjem tekstu „društvo“).
  5. Dana 12. studenog 2010. Trgovački sud u Splitu otvorio je stečajni postupak protiv društva, koji je okončan 12. prosinca 2010. Dana 4. ožujka 2011. društvo je izbrisano iz registra trgovačkih društava te je time prestalo postojati.

I. KAZNENI POSTUPAK

  1. Dana 4. ožujka 2011. godine Općinsko državno odvjetništvo u Splitu podiglo je optužnicu protiv podnositelja zahtjeva pred Općinskim sudom u Splitu za kaznena djela prijevare u gospodarskom poslovanju i krivotvorenja isprava (vidi stavak 22. ove presude). U optužnici se navodi da je podnositelj zahtjeva između 27. kolovoza 2003. i 26. veljače 2004., s namjerom stjecanja znatne imovinske koristi za društvo, predočio banci trideset i šest čekova stranih banaka radi unovčavanja, neistinito tvrdeći da su izdani radi naplate usluga koje je društvo pružilo u inozemstvu.
  2. Presudom od 1. travnja 2014. Općinski sud u Splitu proglasio je podnositelja zahtjeva krivim za počinjenje kaznenog djela krivotvorenja isprava te ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci uz primjenu uvjetne osude s rokom provjeravanja od četiri godine, uz uvjet da u tom razdoblju ne počini novo kazneno djelo. Oslobođen je optužbe da je počinio kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju.
  3. Nakon žalbi obiju stranaka, Županijski sud u Splitu je presudom od 7. listopada 2014. odbio žalbu podnositelja zahtjeva i potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu koji se odnosi na njegovu osudu za krivotvorenje isprava. Usvojio je žalbu Općinskog državnog odvjetništva, ukinuo prvostupanjsku presudu u dijelu koji se odnosi na oslobođenje od optužbe podnositelja zahtjeva za prijevaru u gospodarskom poslovanju i vratio predmet Općinskom sudu u Splitu na ponovno suđenje.
  4. Presudom od 13. travnja 2017. Općinski sud u Splitu proglasio je podnositelja zahtjeva krivim za prijevaru u gospodarskom poslovanju i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, uz primjenu uvjetne osude s rokom provjeravanja u trajanju od četiri godine, uz uvjet da u tom razdoblju ne počini novo kazneno djelo. Uz navedeno, sud je naložio da mu se oduzme 854.743,39 hrvatskih kuna (HRK - jednakovrijedno iznosu od 113.440 eura (EUR)) u vidu imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom te da se taj iznos uplati u korist državnog proračuna u roku od šest mjeseci od pravomoćnosti presude. Ako to ne učini, uvjetna osuda bi mu bila opozvana i zamijenjena kaznom zatvora. Relevantni dio presude glasi kako slijedi:

„Člankom 77. KZ/11 propisano je da nitko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom pa je stoga istu valjalo oduzeti. Imajući u vidu da je društvo 'Radelić' d.o.o. u međuvremenu brisano iz sudskog registra i nema pravnog sljednika, navedenu imovinsku korist je valjalo oduzeti od okrivljenika koji je jedini osnivač i vlasnik toga društva te je bio i osoba ovlaštena za pojedinačno i samostalno zastupanje društva, a time i za raspolaganje sredstvima sa računa toga društva. Stoga je sud … obvezao upravo okrivljenika da oduzetu imovinsku korist plati u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske što mu je naloženo kao posebna obveza, uz uvjetnu osudu i uz prijetnju da će se, ukoliko bez opravdanog razloga ne postupi po ovoj obvezi, uvjetna osudi opozvati.“

  1. Podnositelj zahtjeva je podnio tri žalbe protiv te presude. U svojoj žalbi od 29. svibnja 2017. prigovorio je, između ostalog, izricanju odluke o oduzimanju imovinske koristi na sljedeći način:

„ … nezakonita je pobijana presuda  u svezi oduzimanja imovinske koristi okrivljenika te obvezivanje istoga na plaćanje iznosa od 854.743,39 kuna u korist državnog proračuna RH.

Naime, nesporno, taj iznos naplaćen je u korist računa trgovačkog društva Radelić, a ne u korist ovdje okrivljenika kao fizičke osobe.

Društvo je na taj iznos platilo sve poreze i javna davanja, te je taj iznos trošilo Društvo na obveze [svog]  tekućeg poslovanja.

Okrivljenik utoliko nije imao nikakvu korist od tog iznosa pa prema tome i nema osnove da tu „korist“ onda i vrati tj. uplati u korist proračuna RH.“

  1. U svom odgovoru, Općinsko državno odvjetništvo usprotivilo se žalbama podnositelja zahtjeva te je ustvrdilo da prvostupanjska presuda treba biti potvrđena.
  2. Vijeće Županijskog suda u Splitu ispitalo je žalbe podnositelja zahtjeva i odgovor Općinskog državnog odvjetništva dana 28. rujna 2017. Na sjednici je predstavnik Županijskog državnog odvjetništva u Splitu tvrdio da bi se žalbe podnositelja zahtjeva trebale usvojiti, a prvostupanjska presuda ukinuti zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka.
  3. Presudom donesenom istog dana Županijski sud u Splitu odbio je žalbe podnositelja zahtjeva i potvrdio prvostupanjsku presudu. Presudio je kako slijedi:

„ … odluka o oduzimanju imovinske koristi i odluka [da će se uvjetnu osudu ukinuti ako okrivljenik ne uplati iznos za koji je naloženo da mu se oduzme i uplati u korist državnog proračuna] … su pravilne i zakonite, utemeljene na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju te nespornoj okolnosti da je na temelju naplaćenih krivotvorenih čekova okrivljenik za svoje trgovačko društvo Radelić d.o.o. zadržao isplatu…u ukupnom iznosu od 854.743,39 kuna oštetivši time neutvrđene ovlaštenike prava na naplatu iznosa po predmetnim čekovima.

Okrivljenik pogrešno u žalbi ističe da sud nije mogao donijeti odluku o oduzimanju navedenog iznosa od njega osobno budući da on nikada čekove nije unovčio u svoju korist već da je to učinilo društvo Radelić d.o.o. i da je onda protupravna imovinska korist mogla biti oduzeta samo od društva Radelić d.o.o. a nikako od njega osobno. Pri tome okrivljenik ističe da je i prema optužbi sve išlo preko računa društva i u korist društva Radelić d.o.o.

Suprotno žalbenim navodima okrivljenika, sud prvog stupnja pravilno je postupio kada je pošao od … činjenice … da je društvo Radelić d.o.o. … 2011. ili 2012. brisano iz sudskog registra nakon čega je okrivljenik tijekom 2008., kako navodi, osnovao novo društvo s kojim i danas posluje a koje društvo je potom osnovalo i daljnje novo društvo.

U takvim okolnostima iz kojih proizlazi da je društvo Radelić d.o.o. brisano iz sudskog registra i da nema pravnog slijednika, sud prvog stupnja pravilno je odlučio da imovinsku korist koju je društvo Radelić d.o.o. protupravno steklo kriminalnim radnjama okrivljenika valja oduzeti upravo od okrivljenika kao jedinog osnivača i vlasnika tog društva. Naime, ovakva obveza okrivljenika … proizlazi, mutatis mutandis, iz odredbe članka 252. stavak 5. Zakona o trgovačkim društvima ... prema kojoj odredbi član uprave društva odgovara za štetu vjerovnicima tog društva koji svoje tražbine ne mogu podmiriti od društva i ako član uprave društva grubo povrijedi dužnost urednog i savjesnog gospodarenja a koja odredba je bila na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela i nije se bitno mijenjala kasnijim izmjenama ZTD-a.

...

Kako je dakle, obveza okrivljenika da obešteti oštećenike zakonom propisana u ovakvim slučajevima, analognom primjenom opravdana je i odluka suda prvog stupanja da se od okrivljenika oduzima imovinska korist koja je za njegovo trgovačko društvo pribavljena kaznenim djelom koje je okrivljenik počinio …“

  1. U dopisu od 6. studenog 2017. Županijsko državno odvjetništvo u Splitu predložilo je Glavnom državnom odvjetniku da se Vrhovnom sudu Republike Hrvatske podnese zahtjev za zaštitu zakonitostiu korist podnositelja zahtjeva jer su prvostupanjski i žalbeni sud pogrešno primijenili pravo na njegovu štetu. Tvrdilo je da nije trebao biti osuđen ni za jedno od dva kaznena djela za koja je proglašen krivim (vidi stavke 8. - 10. i 14. ove presude) te da je, u svakom slučaju, odluka o oduzimanju imovinske koristi bila u suprotnosti sa zakonom. Relevantni dio dopisa koji se odnosi na oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom glasi kako slijedi:

„ … ako se okrivljenik optužnicom teretio da je prijevarom u gospodarskom poslovanju pribavio protupravnu imovinsku korist svom trgovačkom društvu onda nije bilo zakonito njega kao fizičku osobu osuditi na oduzimanje protupravne imovinske koristi jer on nije suđen da je korist pribavio sebi, a niti su izvedeni dokazi u prilog zaključka kako je ta korist direktno na njega prenesena.

U  situaciji kada je društvo Radelić d.o.o. u međuvremenu likvidirano, [što znači da] ne dolazi u obzir oduzimanje protupravne koristi od [samog] društva, sud je trebao počinitelja kaznenog djela eventualno osuditi na naknadu štete žrtvama…

Međutim, sud nije mogao okrivljenika obvezati na naknadu štete kad u ovom postupku nikada nije imao oštećenika, a niti je itko postavio imovinsko-pravni zahtjev…

Upravo je zbog toga sud, jer nije bilo zahtjeva oštećenog … neosnovano posegnuo za oduzimanjem protupravne imovinske koristi od okrivljenika… usprkos izričitom utvrđenju… kako je korist pribavljena trgovačkom društvu, a što je očito proturječje.

Argumentacija Županijskog suda o okrivljeniku kao osnivaču društva koji je slijedom isplate dobiti imao koristi od kaznenog djela pravno je pogrešna jer [on] nije optužen da je nešto od te koristi prenio na sebe, ni kroz dobit, a niti na drugi način. Ako je okrivljenikovo društvo iz te imovine platio porez na dobit je li onda i RH neosnovano obogaćena u razmjernom dijelu i treba li to vratiti „točno neutvrđenom“ oštećeniku? Osim toga, žalbeni sudovi nemaju pravo utvrđivati činjenično stanje izvan onoga što je utvrdio raspravni sud spašavajući prvostupanjske presude, kako se to ovdje dogodilo.

Da je okrivljenik osuđen što je oštetio svoje trgovačko društvo, koje je u međuvremenu likvidrano pa nema imovinsko-pravnog zahtjeva ili da je osušen za običnu prijevaru… uz tezu da je društvo koristio samo kao paravan za transfer protupravne koristi s [društva kao] oštećenika/žrtve na sebe osobno, onda bi dolazilo u obzir oduzimanje imovinske koristi od okrivljenika osobno ali bi on … bio suđen za neko drugo kazneno djelo, kao što su pronevjera ili zlouporaba povjerenja u gospodarskom poslovanju … na štetu društva ili obična prijevare… na štetu banaka ili trasanta čekova…

Suštinska razlika između prijevare u gospodarskom poslovanju i obične prijevare nije samo u svojstvu počinitelja… nego i u tome kome se pribavlja protupravna korist i ne mogu se zakonske odredbe o oduzimanju imovinske koristi arbitrarno primjenjivati na štetu okrivljenika.“ 

  1. Glavni državni odvjetnik nikada nije podnio predloženi zahtjev za zaštitu zakonitosti.
  2. Dana 28. studenoga 2017. podnositelj zahtjeva je podnio ustavnu tužbu protiv presude Županijskog suda u Splitu od 28. rujna 2017. U pogledu odluke o oduzimanju imovinske koristi, doslovce je ponovio tvrdnje iznesene u žalbi od 29. svibnja 2017. te se pozvao na članak 48. Ustava kojim se jamči pravo vlasništva (vidi stavke 11. i 21. ove presude).
  3. Odlukom od 6. listopada 2021. Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva, utvrdivši, između ostalog, da oduzimanjem imovinske koristi od podnositelja zahtjeva osobno nije došlo do povrede njegovog prava vlasništva. Zastupnik podnositelja zahtjeva obaviješten je o toj odluci 25. listopada 2021.

II. OVRŠNI POSTUPAK

  1. Dopisima od 26. listopada 2017. i 18. lipnja 2021. godine Općinski sud u Splitu pozvao je podnositelja zahtjeva da u državni proračun uplati iznos koji je određen odlukom o oduzimanju imovinske koristi. Dana 21. studenog 2022. Općinski sud obavijestio je Općinsko državno odvjetništvo u Splitu da podnositelj zahtjeva to nije učinio.
  2. Dana 17. siječnja 2023. Općinsko državno odvjetništvo u Splitu podnijelo je prijedlog za ovrhu po odluci o oduzimanju imovinske koristi agenciji za nacionalni platni promet, FINA-i, tražeći od nje da s bankovnih računa podnositelja zahtjeva naplati iznos koji je jednak imovinskoj koristi ostvarenoj kaznenim djelom (vidi stavak 10. ove presude) te da ga prenese u državni proračun. Čini se da odluka o oduzimanju imovinske koristi nije izvršena zbog nedostatnih sredstava na njegovim bankovnim računima.

MJERODAVNI PRAVNI OKVIR I PRAKSA

I. USTAV

  1. Mjerodavne odredbe Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/90, s daljnjim izmjenama i dopunama) glase kako slijedi:

Članak 48.

„Jamči se pravo vlasništva.

Vlasništvo obvezuje. Nositelji vlasničkoga prava i njihovi korisnici dužni su pridonositi općem dobru.“

Članak 50.

„Zakonom je moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti.

… vlasnička prava mogu [se] iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi.“

Članak 31. stavak 1.

„Nitko ne može biti kažnjen za djelo koje prije nego je počinjeno nije bilo utvrđeno [nacionalnim] zakonom ili međunarodnim pravom kao kazneno djelo, niti mu se može izreći kazna koja nije bila određena zakonom. Ako zakon nakon počinjenog djela odredi blažu kaznu, odredit će se takva kazna.“

II. KAZNENI ZAKON

A. Mjerodavne odredbe

  1. Mjerodavne odredbe Kaznenog zakona (Narodne novine br. 125/11, s daljnjim izmjenama i dopunama), koji je primijenjen u predmetu podnositelja zahtjeva, glase kako slijedi:

GLAVA PRVA (I.)

TEMELJNE ODREDBE Načelo zakonitosti  Članak 2.

„Nitko ne može biti kažnjen za djelo koje prije nego je počinjeno nije bilo utvrđeno [nacionalnim] zakonom ili međunarodnim pravom kao kazneno djelo, niti mu se može izreći kazna ili druga kaznenopravna sankcija koja nije bila određena zakonom.

Načelo oduzimanja imovinske koristi  Članak 5.

„Nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu protupravnom radnjom.“

GLAVA ČETVRTA (IV.)

KAZNE Vrste kazni

Članak 40 st. 1.

„Kazne su novčana kazna, zatvor i dugotrajni zatvor.“

GLAVA ŠESTA (VI.)

ODUZIMANJE IMOVINSKE KORISTI, ODUZIMANJE PREDMETA I JAVNO OBJAVLJIVANJE PRESUDE

Uvjeti i način oduzimanja imovinske koristi

Članak 77.

„(1) Imovinska korist oduzet će se sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je ostvarena protupravna radnja. Imovinska korist oduzet će se i od osobe na koju je prenijeta ako nije stečena u dobroj vjeri.

(2)  Ako je oštećeniku dosuđen imovinskopravni zahtjev koji po prirodi i sadržaju odgovara pribavljenoj imovinskoj koristi, oduzet će se dio imovinske koristi koji prelazi dosuđeni imovinskopravni zahtjev.

(3) Sud će oduzeti imovinsku korist i ako oštećenika uputi da imovinskopravni zahtjev može ostvariti u parnici.

(4) Kada se utvrdi nemogućnost oduzimanja stvari ili prava ostvarenih kao imovinska korist u cijelosti ili djelomično, sud će naložiti počinitelju isplatu odgovarajuće protuvrijednosti u novčanom iznosu. Plaćanje se može odrediti obročno.

(5)  Oduzeta imovinska korist neće se umanjiti za iznos sredstava uloženih u kriminalnu djelatnost.

(6)  Sud može odlučiti da se neće oduzeti imovinska korist ako je neznatna.“

Zastara izvršenja sigurnosnih mjera, oduzimanja imovinske koristi i predmeta

Članak 85. stavak 4.

 „ Izvršenje … [odluke o] oduzimanju imovinske koristi ne zastarijeva.“

Prijevara u gospodarskom poslovanju

Članak 247.

„(1) Tko u gospodarskom poslovanju s ciljem da pravnoj osobi koju zastupa ili drugoj pravnoj osobi pribavi protupravnu imovinsku korist dovede nekoga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine nešto učini ili ne učini, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovoga članka prouzročena znatna šteta, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.“

 

Krivotvorenje isprave Članak 278.

„(1) Tko izradi lažnu ispravu ili preinači pravu s ciljem da se takva isprava uporabi kao prava ili tko takvu ispravu nabavi radi uporabe ili je uporabi kao pravu, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

(2) Kaznom iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se tko obmane drugoga o sadržaju kakve isprave i ovaj stavi svoj potpis na tu ispravu, držeći da se potpisuje pod kakvu drugu ispravu ili pod kakav drugi sadržaj.

(3) Tko kazneno djelo iz stavka 1. i 2. ovoga članka počini glede javne isprave, oporuke, mjenice, čeka, platne kartice ili javne ili službene knjige koja se mora voditi na temelju zakona, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(4)  Za pokušaj kaznenog djela iz stavka 1. i 2. ovoga članka počinitelj će se kazniti.“

A. Mjerodavna praksa

  1. U nizu predmeta Vrhovni je sud presudio da se imovinska korist ostvarena kaznenim djelom ne može oduzeti počinitelju ako protupravna imovinska korist nije stečena u korist počinitelja, već, na primjer, u korist određenog trgovačkog društva (vidi, na primjer, odluku Kž 420/13-6 od 4. veljače 2016. o zlouporabi ovlasti u gospodarskom poslovanju te presude Kzz 14/14-4 od 11. veljače 2016., Kž 2/20169 od 30. lipnja 2020. i Kr 36/2021-6 od 23. prosinca 2021., koje se sve odnose na prijevaru u gospodarskom poslovanju).

II. ZAKON O TRGOVAČKIM DRUŠTVIMA

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o trgovačkim društvima (Narodne novine br. 111/93, s daljnjim izmjenama i dopunama), koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, glase kako slijedi:

Odgovornost članova trgovačkoga društva

Članak 10.

„(1) ...

(2)  Članovi društva s ograničenom odgovornošću, … ne odgovaraju za obveze društva izuzev kada je to određeno ovim Zakonom.

(3)  Onaj tko zloupotrebljava okolnost da kao član trgovačkoga društva ne odgovara za obveze društva ne može se pozvati na to da po zakonu ne odgovara za te obveze.

(4)    Smatra se da je ispunjena pretpostavka za odgovornost člana društva iz stavka 3. ovoga članka naročito:

1. ako koristi društvo za to da bi postigao cilj koji mu je inače zabranjen,

2. ako koristi društvo da bi oštetio vjerovnike,

3. ako protivno zakonu upravlja imovinom društva kao da je to njegova imovina,

4. ako u svoju korist ili u korist neke druge osobe umanji imovinu društva, iako je znao ili morao znati da ono neće moći podmiriti svoje obveze.“

Dužna pozornost i odgovornost članova uprave

Članak 252.

„1) Članovi uprave moraju voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika i čuvati poslovnu tajnu društva. [Oni] ne postupa[ju] protivno [ovoj] … ako pri donošenju poduzetničke odluke smiju na temelju primjerenih informacija razumno pretpostaviti da djeluju za dobrobit društva.

(2) Članovi uprave koji povrijede svoje obveze odgovaraju za štetu društvu kao solidarni dužnici. U slučaju spora članovi uprave moraju dokazati da su primijenili pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika.

(3)  Članovi uprave naročito su odgovorni za štetu ako suprotno ovome Zakonu:

1. vrate dioničarima ono što su uložili u društvo,

2 isplate dioničarima kamate ili dividendu,

3. upišu, steknu, uzmu u zalog ili povuku vlastite dionice društva ili nekoga drugoga društva,

4. izdaju dionice prije nego što se za njih u cjelini uplati iznos za koji su izdane,

5. razdijele imovinu društva,

9. obave plaćanja nakon što nastupi nesposobnost društva za plaćanje, odnosno nakon što dođe do prezaduženosti društva,

7. dadu naknadu članovima nadzornog odbora,

8. dadu kredit,

9. kod uvjetnog povećanja kapitala izdaju dionice suprotno svrsi ili prije nego što se one u cjelini uplate.

 (4)  ...

(5) Zahtjev za naknadu štete mogu postaviti i vjerovnici društva ako ne mogu svoje tražbine podmiriti od društva. To vrijedi u slučajevima osim onih iz stavka 3. ovoga članka samo onda ako član uprave grubo povrijedi dužnost da primijeni pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika. U odnosu na vjerovnike društva obveza da se nadoknadi šteta ne može se otkloniti tako da se društvo odrekne zahtjeva ili da o zahtjevu sklopi nagodbu niti time što se radnja temeljila na odluci glavne skupštine [dioničara]. Ako je nad društvom otvoren stečajni postupak, za vrijeme trajanja tog postupka pravo vjerovnika društva protiv članova uprave ostvaruje stečajni upravitelj.

(6) Zahtjevi iz prethodnih stavaka ovoga članka zastarijevaju za pet godina.“

III. OSTALO ZAKONODAVSTVO

  1. Vladina Uredba od 25. travnja 2013. o kriterijima, mjerilima i postupku za odgodu plaćanja, obročnu otplatu duga, te prodaju, otpis i djelomičan otpis potraživanja (Narodne novine br. 55/13) propisuje postupak i kriterije sukladno kojima se dugovi prema državi ili tijelima lokalne samouprave mogu u cijelosti ili djelomično otpisati, platiti u obrocima ili čije se plaćanje može odgoditi.

PRAVO

  1. U svojem zahtjevu podnesenom Sudu, podnositelj zahtjeva prigovorio je da je odluka domaćih sudova o oduzimanju imovinske koristi od njega osobno bila nezakonita i proizvoljna budući da ta odluka nije imala nikakvo pravno uporište u domaćem pravu. Pozvao se na članak 6. stavak 1. Konvencije.
  2. Kao gospodar karakterizacije koja se u pravu daje činjenicama predmeta (vidi Guerra i drugi protiv Italije, 19. veljače 1998., stavak 44.,, Izvješća o presudama i odlukama 1998‑I, i Radomilja i drugi protiv Hrvatske [VV], br.37685/10 i 22768/12, stavak 124., 20. ožujka 2018.), te uzimajući u obzir svoju sudsku praksu (vidi, na primjer, Imeri protiv Hrvatske, br.77668/14, 24. lipnja 2021., i Yaylalı protiv Srbije, br.15887/15, 17. rujna 2024.), Sud smatra da zahtjev treba ispitati na temelju članka 1. Protokola br.1 uz Konvenciju. Taj članak glasi kako slijedi:

„Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.“

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA BR.1 UZ KONVENCIJU

A. Dopuštenost

  1. Vlada je tvrdila da podnositelj zahtjeva nije iscrpio domaća pravna sredstva te da nije žrtva povrede članka 1. Protokola br.1. Podredno je tvrdila da podnositelj zahtjeva nije pretrpio značajnu štetu zbog povrede navedenog članka.

1. Iscrpljivanje domaćih pravnih sredstava

(a) Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je tvrdila da je podnositelj zahtjeva, sukladno Vladinoj uredbi od 25. travnja 2013. (vidi stavak 25. ove presude), mogao zatražiti od nadležnih tijela da u cijelosti ili djelomično otpišu dug koji proizlazi iz odluke o oduzimanju imovinske koristi ili zatražiti obročnu otplatu. Međutim, to nije učinio.
  2. Podnositelj zahtjeva naglasio je da je u kaznenom postupku protiv njega podnio žalbe i ustavnu tužbu protiv odluke o oduzimanju imovinske koristi (vidi stavke11. i 17. ove presude), što su bila jedina djelotvorna pravna sredstva koja je trebao koristiti. „Pravno sredstvo“ koje je predložila Vlada uopće nije bilo pravno sredstvo, a kamoli djelotvorno pravno sredstvo, jer je moglo samo ublažiti posljedice povrede koja je predmet prigovora, ali ne bi moglo otkloniti samu povredu jer se njime nije mogla ukinuti odluka o oduzimanju imovinske koristi.

(b) Ocjena Suda

  1. Sud ponavlja da, ako domaće pravo predviđa nekoliko paralelnih pravnih sredstava u različitim područjima prava, podnositelj zahtjeva koji je pokušao ishoditi zadovoljštinu za navodnu povredu Konvencije putem jednog od tih pravnih sredstava nije nužno dužan koristiti i druga pravna sredstva koja u biti imaju isti cilj (vidi, na primjer, Zustović protiv Hrvatske, br.27903/15, stavak 77., 22. travnja 2021.).
  2. U tom smislu, Sud napominje da je podnositelj zahtjeva podnio žalbe i ustavnu tužbu protiv odluke o oduzimanju imovinske koristi (vidi stavke 11. i 17. ove presude). Vlada nije tvrdila da ta pravna sredstva nisu bila djelotvorna. Slijedom navedenog, čak i pod pretpostavkom djelotvornosti pravnih sredstava na koja se Vlada pozvala, podnositelj zahtjeva nije bio dužan koristiti ih te tražiti još jedan pravni put za potencijalnu zadovoljštinu (vidi prethodni stavak).
  3. Prigovor Vlade u vezi s iscrpljivanjem domaćih pravnih sredstava stoga se mora odbaciti.

2. Podnositeljev status žrtve i navodni nedostatak značajne štete

(a) Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je naglasila da podnositelj zahtjeva nikada nije platio iznos koji mu je naloženo platiti sukladno odluci o oduzimanju imovinske koristi (vidi stavke 19.-20. ove presude). Štoviše, nadležna državna tijela nikada nisu pokrenula postupak za opoziv njegove uvjetne osude, usprkos tome što je njegovo neplaćanje tog duga predstavljalo kršenje uvjetne osude (vidi stavak 10. ove presude). U tim okolnostima, Vlada je tvrdila da  podnositelj zahtjeva nije mogao ustvrditi da je žrtva navedene povrede, ili barem nije mogao ustvrditi da je pretrpio značajnu štetu.
  2. Podnositelj zahtjeva istaknuo je da je protiv njega pokrenut ovršni postupak radi izvršenja odluke o oduzimanju imovinske koristi te da odluka nije izvršena samo zbog toga što nije imao dovoljno sredstava budući da je bio nezaposlen i nije posjedovao nikakvu imovinu. Sama činjenica da ovršni postupak još nije rezultirao oduzimanjem bilo kakvih sredstava s njegovih bankovnih računa – koji su ostali zamrznuti – nije značila da nije bio žrtva povrede kojoj prigovara te da šteta koju je pretrpio nije bila značajna.

(b) Ocjena Suda

  1. Sud primjećuje da je protiv podnositelja zahtjeva pokrenut ovršni postupak te da odluka o oduzimanju imovinske koristi do sada nije izvršena samo zbog nedostatka sredstava na njegovim bankovnim računima (vidi stavak 20. ove presude). Nadalje primjećuje da, prema hrvatskom pravu, oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom ne podliježe zastari (vidi članak 85. stavak 4. Kaznenog zakona, na koji se upućuje u stavku 22. ove presude).
  2. U takvim okolnostima, Sud smatra očiglednim da podnositelj zahtjeva može tvrditi da je žrtva povrede kojoj prigovara te da se pretrpljena šteta ne može smatrati beznačajnom. Vladin prigovor u tom pogledu stoga treba odbaciti.

2. Zaključak u pogledu dopuštenosti

  1. Sud nadalje primjećuje da ovaj zahtjev nije ni očigledno neosnovan ni nedopušten na bilo kojoj drugoj osnovi navedenoj u članku 35. Konvencije. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Podnositelj zahtjeva

  1. U svojem zahtjevu podnesenom Sudu, podnositelj zahtjeva iznio je tvrdnje koje su istovjetne onima iz njegove žalbe od 29. svibnja 2017. i ustavne tužbe (vidi stavke 11. i 17. ove presude), kao i argumente koje je Županijsko državno odvjetništvo u Splitu iznijelo u svom dopisu od 6. studenog 2017. Glavnom državnom odvjetniku (vidi stavak 15. ove presude).
  2. U svojim se očitovanjima ponovno pozvao na te argumente i naglasio da Državno odvjetništvo rijetko intervenira u korist optuženika, te da to čini samo kada je došlo do teškog kršenja zakona na štetu optuženika.
  3. Podnositelj zahtjeva je napomenuo da članak 77. Kaznenog zakona, koji je primijenjen u njegovom slučaju i koji propisuje oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom, nije referentna odredba, odnosno odredba koja upućuje na zakonsku odredbu izvan područja primjene kaznenog prava. Stoga, suprotno načinu na koji su domaći kazneni sudovi postupili u njegovom predmetu (vidi stavke 10., 12., 22. – 24. ove presude), taj se članak ne može tumačiti u vezi s bilo kojom odredbom Zakona o trgovačkim društvima.
  4. Naposljetku, članak 252. stavak 5. Zakona o trgovačkim društvima, koji je primijenjen u njegovom predmetu, i članak 10. stavak 3. na koji se Vlada pozvala (vidi stavke 24. i 45. ove presude), predstavljali su odredbe koje uređuju građanskopravnu (odštetnu) odgovornost prema vjerovnicima društva te se nisu mogle primijeniti u kaznenom postupku za oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom.

(b) Vlada

  1. Vlada je konstatirala  da je odluka domaćih sudova kojom se podnositelju zahtjeva oduzima imovinska korist ostvarena kaznenim djelom predstavljala miješanje u njegovo pravo vlasništva. Međutim, tvrdila je da je miješanje bilo zakonito, da je bilo u skladu s općim interesom borbe protiv kriminaliteta i odvraćanja potencijalnih počinitelja kažnjivih djela te da je postojao razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja kojemu se težilo.
  2. Posebice, u pogledu zakonitosti miješanja, Vlada je tvrdila da su domaći sudovi mjeru oduzimanja imovinske koristi utemeljili na članku 77. Kaznenog zakona, u vezi s člankom 252. stavkom 5. Zakona o trgovačkim društvima (vidi stavke 10., 12., i 22.-24. ove presude), čije se odredbe međusobno nadopunjuju. Ti su sudovi to učinili u obrazloženim odlukama u kojima su detaljno objasnili zbog čega je naloženo da se imovinska korist ostvarena kaznenim djelom oduzme od podnositelja zahtjeva osobno.
  3. Vlada je napomenula da odluka o oduzimanju imovinske koristi ima i drugo pravno uporište u nacionalnom pravu, naime članak 10. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima (vidi stavak 24. ove presude), koji je predviđao proboj pravne osobnosti. Vlada je ustvrdila da je Sud smatrao da bi u situacijama u kojima je određeno društvo s ograničenom odgovornošću korišteno samo kao paravan za prijevarne radnje njegovih vlasnika ili direktora proboj pravne osobnosti mogao biti prikladno rješenje za zaštitu prava njegovih vjerovnika, uključujući državu (Vlada se pozvala na predmet Khodorkovskiy i Lebedev protiv Rusije, br.11082/06 i 13772/05, stavak 877., 25. srpnja 2013.).
  4. Vlada je tvrdila da gore navedene odredbe zadovoljavaju kvalitativne kriterije dostupnosti i predvidljivosti. Slijedom navedenog, podnositelju zahtjeva, kojeg je zastupao odvjetnik, moralo je biti predvidljivo da će mu, kao jedinom vlasniku i direktoru društva, imovinska korist ostvarena kaznenim djelom biti oduzeta nakon brisanja društva iz registra trgovačkih društava.
  5. U pogledu razmjernosti, Vlada je tvrdila da se nije mogla izreći nijedna druga mjera osim oduzimanja imovinske koristi koja bi u manjoj mjeri predstavljala miješanje u prava podnositelja zahtjeva, a kojom bi se ipak postigao cilj kojem se težilo. Štoviše, nije mu nametnut nikakav prekomjerni teret: tijekom cijelog tijeka kaznenog postupka, pa i nakon toga, mogao je slobodno raspolagati protupravno stečenom imovinskom koristi jer njegova imovina nikada nije bila zamrznuta i jer nikada nije postupio u skladu s odlukom o oduzimanju imovinske koristi.

2. Ocjena Suda

  1. Između stranaka nije sporno da je odluka domaćih sudova o oduzimanju imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom od podnositelja zahtjeva predstavljala miješanje u njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva. Sud ne vidi razlog za drugačije utvrđenje.
  2. Što se tiče toga koje se od pravila iz članka 1. Protokola br.1 primjenjuje, Sud smatra da mjera oduzimanja imovinske koristi u ovom predmetu spada u područje primjene drugog stavka članka 1. Protokola br. 1, kojim se, između ostalog, državama ugovornicama omogućuje uređivanje upotrebe vlasništva za osiguranje plaćanja kazni. Sud nadalje smatra da nije potrebno utvrditi je li odluka o oduzimanju imovinske koristi predstavljala „kaznu“ ili treba li miješanje koje je nastalo kao posljedica toga ispitati sa stajališta prava države „da uredi upotrebu vlasništva (vidi, na primjer, Frizen protiv Rusije, br.58254/00, stavak 31., 24. ožujka 2005., i Sud Fondi S.r.l. i drugi protiv Italije, br.75909/01, stavci 128.-29., 20. siječnja 2009.).
  3. Sud mora dalje ispitati je li miješanje o kojemu je riječ bilo zakonito, u općem interesu te je li se njime uspostavila pravedna ravnoteža između zahtjeva općeg interesa i prava podnositelja zahtjeva (vidi Yordanov i drugi protiv Bugarske, br.265/17 i 26473/18, stavak 98., 26. rujna 2023.).
  4. U pogledu zakonitosti miješanja, Sud primjećuje da su domaći sudovi mjeru oduzimanja imovinske koristi izrečenu podnositelju zahtjeva temeljili na članku 77. Kaznenog zakona, u vezi s člankom 252. stavkom 5. Zakona o trgovačkim društvima (vidi stavke 10., 12., i 22. – 24. ove presude).
  5. Vlada se, uz navedene odredbe, pozvala na članak 10. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima, odredbu o proboju pravne osobnosti, koji je također smatrala mjerodavnim (vidi stavke 24. i 25. ove presude). Međutim, Sud ne može uzeti u obzir tu odredbu jer se domaći sudovi na nju nisu pozvali.
  6. Sud nadalje ponavlja da postojanje pravne osnove samo po sebi nije dovoljno za zadovoljavanje načela zakonitosti. Kada govori o „zakonu“, članak 1. Protokola br.1 aludira na pojam koji obuhvaća i zakone i sudsku praksu, te podrazumijeva kvalitativne pretpostavke, i to poglavito dostupnost i predvidljivost (vidi, između mnogih drugih izvora, Imeri, citiran gore, stavak 69., i Yaylalı, citiran gore, stavak 43.). Te kvalitativne pretpostavke moraju biti ispunjene i u pogledu definicije kaznenog djela i u pogledu kazne propisane za dotično kazneno djelo, što, između ostalog, znači da kaznena djela i relevantne kazne moraju biti jasno definirani zakonom (ibid.).
  7. Zakon je posebice „predvidljiv“ kada pojedinac može – ako je potrebno, uz odgovarajuće savjetovanje – predvidjeti, u mjeri koja je razumna u danim okolnostima, posljedice koje određena radnja može imati te kada pruža mjeru zaštite od proizvoljnog miješanja javnih vlasti i od ekstenzivne primjene ograničenja na štetu bilo koje stranke (vidi, na primjer, Centro Europa 7 S.r.l. i Di Stefano protiv Italije [VV], br.38433/09, stavci 141. i 143., ECHR 2012).
  8. U ovom predmetu, mjera oduzimanja imovinske koristi izrečena je podnositelju zahtjeva u vezi s kaznenim djelom prijevare u gospodarskom poslovanju, koje predstavlja kazneno djelo čiji je jedan od konstitutivnih elemenata stjecanje protupravne imovinske koristi za društvo koje počinitelj zastupa (vidi stavke10., 12., i 22. ove presude). To znači da je imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u korist društva, kojeg je podnositelj zahtjeva bio direktor i jedini vlasnik, a ne u njegovu vlastitu korist. Štoviše, ti sudovi nisu izveli nikakve dokaze kako bi utvrdili je li imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u bilo kojem trenutku prenesena podnositelju zahtjeva ili je li on od nje imao financijsku korist (vidi stavke 10 i 14. ove presude).
  9. Kazneni zakon ne sadrži posebne odredbe koje bi dopuštale oduzimanje imovinske koristi od počinitelja ako je stečena u korist druge osobe (fizičke ili pravne). Naprotiv, to bi bilo suprotno dugogodišnjoj sudskoj praksi Vrhovnog suda (vidi stavak 23. ove presude).
  10. Stoga se čini da je jedini razlog iz kojeg su domaći kazneni sudovi u ovom slučaju naložili oduzimanje imovinske koristi od samog podnositelja zahtjeva bio taj što je društvo za koje je stekao protupravnu imovinsku korist u međuvremenu prestalo postojati. U suprotnom, imovinska bi korist bila oduzeta od samog društva.
  11. Kako bi opravdao oduzimanje imovinske koristi u tim posebnim okolnostima te uz nedostatak bilo kakve posebne odredbe u Kaznenom zakonu, Županijski sud u Splitu pozvao se na članak 252. stavak 5. Zakona o trgovačkim društvima, za koji je ocijenio da je analogno primjenjiv (vidi stavke 14. i 24. ove presude).
  12. U vezi s time, značajno je da Vlada nije mogla Sudu dostaviti nikakve relevantne primjere sudske prakse koji bi pokazali da su kazneni sudovi primijenili članak 252. stavak 5. Zakona o trgovačkim društvima u kontekstu oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom. Iako je navela nekoliko primjera predmeta u kojima su domaći sudovi primijenili tu odredbu, samo se jedan od tih primjera odnosio na primjenu od strane kaznenih sudova, ali nije bio mjerodavan jer se odnosio na dosuđivanje odštete žrtvi kaznenog djela (oštećeniku), a ne na oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom.
  13. Naravno, Sud ne može isključiti mogućnost da su domaći sudovi u predmetu podnositelja zahtjeva prvi put primijenili gore navedenu odredbu Zakona o trgovačkim društvima u kontekstu oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom. Pretpostavka predvidljivosti ne može se tumačiti kao zabrana postupnog razjašnjavanja pravila putem sudskog tumačenja od pojedinog predmeta do pojedinog predmeta, pod uvjetom da posljedice takvog razvoja i dalje budu u skladu s biti dotične odredbe te da se razumno mogu predvidjeti (vidi The J. Paul Getty Trust i drugi protiv Italije, br.35271/19, stavak 297., 2. svibnja 2024., i Kopytok protiv Rusije, br. 48812/09, stavak 34., 15. siječnja 2019.).
  14. Međutim, prema hrvatskom pravu (vidi stavke 22.-23. ove presude), oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom ograničeno je na pojedince koji su od nje izravno ili neizravno imali financijsku korist. To uključuje osobu čijom imovinom je takva  korist postala, počinitelja kaznenog djela ili bilo koju osobu kojoj je imovinska korist prenesena ili koja je na drugi način od nje ostvarila financijsku korist. To znači da je, kao i u mnogim drugim jurisdikcijama, ta mjera sličnija stjecanju bez osnove nego odštetnoj odgovornosti sukladno građanskom pravu (vidi Ulemek protiv Srbije (odl.), br.41680/13, stavak 53., 2. veljače 2021., i Dassa Foundation i drugi protiv Lihtenštajna (odl.), no. 696/05, 10. srpnja 2007.).
  15. Stoga primjena članka 252. stavka 5. Zakona o trgovačkim društvima, koji predviđa odštetnu odgovornost članova uprave trgovačkog društva prema vjerovnicima, u vezi s člankom 77. Kaznenog zakona, koji predviđa oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom, nije u skladu s prirodom te mjere i stoga ju je nemoguće predvidjeti, čak i analogijom. Takvo postupanje u predmetu podnositelja zahtjeva također je bilo u suprotnosti s prirodom kaznenog djela za koje je osuđen (vidi stavak 55. ove presude).
  16. Navedena su razmatranja dostatna kako bi Sud zaključio da izricanje mjere oduzimanja imovinske koristi od podnositelja zahtjeva osobno nije bilo predvidljivo. Slijedom navedenog, miješanje u njegovo pravo vlasništva nije bilo „predviđeno zakonom“ kako to zahtijeva članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.
  17. Ovo utvrđenje podrazumijeva da ne postoji potreba za daljnjim ispitivanjem je li miješanje o kojemu je riječ težilo cilju koji je u općem interesu i je li bilo razmjerno tom cilju.
  18. Sukladno navedenom, došlo je do povrede članka 1. Protokola br.1.

II. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Članak 41. Konvencije glasi:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”

A. Šteta

  1. Podnositelj zahtjeva potraživao je 10.000 eura (EUR) na ime naknade neimovinske štete.
  2. Vlada je osporila ovo potraživanje.
  3. Sud ponavlja da presuda u kojoj Sud utvrdi povredu Konvencije nameće tuženoj državi pravnu obvezu da stane na kraj povredi i osigura odštetu za njezine posljedice (vidi, na primjer, Trgo protiv Hrvatske, br.35298/04, stavak. 75, 11. lipnja 2009.). Sud nadalje ponavlja da, u ovom predmetu, odluka o oduzimanju imovinske koristi u odnosu na koju je utvrđena povreda članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju još uvijek nije izvršena (vidi stavak 20. ove presude).
  4. U danim okolnostima, Sud smatra da tužena država mora osigurati da imovina podnositelja zahtjeva ne bude predmetom izvršenja odluke o oduzimanju imovinske koristi te da mu se nadoknade svi iznosi koji su mogli biti oduzeti s njegovih bankovnih računa putem ovrhe (vidi, mutatismutandis, Dolenc protiv Slovenije (pravedna naknada), br.20256/20, stavak 23., 20. listopada 2022.). Sud nadalje smatra da je, u danim okolnostima, ovo najprikladniji način popravljanja posljedica utvrđene povrede te da stoga utvrđivanje povrede samo po sebi predstavlja dostatnu pravednu naknadu za bilo kakvu neimovinsku štetu koju je podnositelj zahtjeva mogao pretrpjeti.

B. Troškovi i izdaci

  1. Podnositelj zahtjeva potraživao je i 6.467,50 EUR na ime troškove i izdataka nastalih pred domaćim sudovima. Također je potraživao neodređeni iznos na ime troškova i izdataka nastalih pred Sudom.
  2. Vlada je osporila ova potraživanja.
  3. U pogledu troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima, Sud napominje da su ti troškovi nastali za podnositelja zahtjeva u odnosu na kaznenopravne optužbe protiv njega te da nije imao nikakve zasebne ili dodatne troškove u vezi s odlukom o oduzimanju imovinske koristi u odnosu na koju je Sud utvrdio povredu Konvencije. Slijedom navedenog, Sud odbija ovo potraživanje.
  4. U pogledu troškova i izdataka nastalih pred Sudom, Sud ponavlja da, sukladno pravilu 60. stavku 1. Poslovnika Suda, podnositelj zahtjeva koji želi ostvariti naknadu štete na temelju članka 41. Konvencije mora iznijeti određeni zahtjev o tome. Budući da podnositelj zahtjeva nije naveo iznos potraživanja, Sud mu ne dosuđuje nikakav iznos na toj osnovi (vidi Kavala protiv Turske, br.28749/18, stavak 237., 10. prosinca 2019.).

IZ TIH RAZLOGA SUD

  1. jednoglasno proglašava zahtjev dopuštenim;
  2. presuđuje, s četiri glasa prema tri, da je došlo do povrede članka 1. Protokola br.1 uz Konvenciju;
  3. presuđuje, s četiri glasa prema tri, da samo utvrđenje povrede predstavlja dostatnu pravednu naknadu za bilo kakvu neimovinsku štetu koju je podnositelj zahtjeva pretrpio;
  4. presuđuje, s četiri glasa prema tri,

(a)   da tužena država mora osigurati da imovina podnositelja zahtjeva ne bude predmetom daljnjeg izvršenja odluke o oduzimanju imovinske koristi sadržane u presudi Općinskog suda u Splitu od 13. travnja 2017., koja nije bila u skladu s Konvencijom;

(b)   da tužena država mora nadoknaditi podnositelju zahtjeva svaku imovinsku štetu koju je mogao pretrpjeti kao posljedicu izvršenja odluke o oduzimanju imovinske koristi sadržane u presudi Općinskog suda u Splitu od 13. travnja 2017., koja nije bila u skladu s Konvencijom;

5. jednoglasno odbija zahtjev podnositelja za pravednom naknadom.

 

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 13. svibnja 2025., u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

            Hasan Bakırcı

Arnfinn Bårdsen

                   tajnik

predsjednik

 

U skladu s člankom 45. stavkom 2. Konvencije i pravilom 74. stavkom 2. Poslovnika Suda, ovoj se presudi prilažu sljedeća izdvojena mišljenja:

(a)   suglasno mišljenje suca Derenčinovića;

(b)   suprotstavljeno mišljenje sutkinje Seibert-Fohr, kojem su se pridružili suci Ilievski i Pisani;

(c)   suprotstavljeno mišljenje suca Pisanija.

 

SUGLASNO MIŠLJENJE SUCA DERENČINOVIĆA

 

  1. Slažem se s utvrđenjem povrede članka 1. Protokola br.1 uz Konvenciju, kao i s obrazloženjem utvrđenja te povrede.
  2. Međutim, ne slažem se sa stavom većine da se zahtjev ne ispituje sa stajališta članka 7. Konvencije unatoč činjenici da je predmet ponovno komuniciran  [tuženoj državi] na temelju te odredbe.
  3. Uopće ne sumnjam da bi članak 7. Konvencije bio primjenjiv u ovom slučaju. Naime, s obzirom na mješovitu prirodu oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom u hrvatskom zakonodavstvu, ova se mjera mogla smatrati kaznom sukladno članku 7. Konvencije. Usprkos činjenici da oduzimanje imovinske koristi kao mjera sprječavanja stjecanja bez osnove i pokazivanja da se zločin ne isplati formalno nije vrsta kazne prema hrvatskom kaznenom zakonodavstvu (samo se kazne zatvora i novčane kazne smatraju kaznama sukladno Kaznenom zakonu), postoje mnoga svojstva odluke o oduzimanju imovinske koristi koja mogu ukazivati na to da navedena mjera spada u opseg autonomnog koncepta „kazne“ u smislu članka 7. Konvencije.
  4. Prije svega, odluka o oduzimanju imovinske koristi u Hrvatskoj se primjenjuje u kaznenom postupku sukladno odredbama Kaznenog zakona i Zakona o kaznenom postupku, nakon donošenja presude/odluke o meritumu, odnosno nakon utvrđivanja kaznene odgovornosti okrivljenika. Nadalje, odluku o oduzimanju imovinske koristi donosi kazneni sud u okviru kaznenopravne presude, što je uvijek supsidijarno u odnosu na oštećenikov zahtjev za naknadu štete.
  5. Nadalje, u ovom predmetu i s obzirom na ispravno utvrđenje većine da miješanje u vlasništvo podnositelja zahtjeva nije bilo zakonito u smislu članka 1. Protokola br.1 uz Konvenciju, izricanje odluke o oduzimanju imovinske koristi izvan uvjeta propisanih Kaznenim zakonom ukazuje na to da je stvarna namjera vlasti u ovom predmetu, u odnosu na koji ne postoji nikakav presedan, bila kažnjavanje te da je učinak njegove primjene bio kažnjavajuć dakle, svojom prirodom odgovarao je kazni, a ne preventivan, odnosno sličan oduzimanju imovinske koristi.
  6. U tom smislu izražavam žaljenje što primjena domaćeg zakonodavstva u ovom predmetu koja je bez presedana, ali prije svega nepredvidljiva i proizvoljna i koja predstavlja analogiju koja je strogo zabranjena u materijalnom kaznenom pravu (poenalia sunt restrigenda), nije ispitana i s aspekta članka 7. Konvencije, uz aspekt članka 1. Protokola br.1 uz Konvenciju.

  

SUPROTSTAVLJENO MIŠLJENJE SUTKINJE SEIBERT- FOHR, KOJEM SU SE PRIDRUŽILI SUCI ILIEVSKI I PISANI 

  1. Nažalost, ne možemo se složiti s utvrđenjem većine da je oduzimanje imovinske koristi u ovom predmetu bilo nepredvidljivo prema hrvatskom pravu te da je stoga predstavljalo povredu članka 1. Protokola br.1. Podnositelj zahtjeva osuđen je za prijevaru u gospodarskom poslovanju i krivotvorenje isprava te mu je naloženo da imovinsku korist ostvarenu tim kaznenim djelima uplati u državni proračun. Osuda se temeljila na činjenici da je unovčio krivotvorene čekove i zadržao s time povezane iznose u korist svojeg društva, kojeg je bio jedini osnivač i vlasnik, a koje je u međuvremenu izbrisano iz registra trgovačkih društava, bez pravnog sljednika (vidi stavke 10 . i 14. ove presude).
  2. Pitanje koje se tiče toga je li podnositelj zahtjeva mogao predvidjeti odluku o oduzimanju imovinske koristi potrebno je ocijeniti u kontekstu mjerodavnog prava. Kako je Ustavni sud utvrdio u svojoj odluci od 6. listopada 2021., odluka o oduzimanju imovine podnositelja zahtjeva kao imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom za koje je osuđen temeljila se na članku 77. Kaznenog zakona u vezi s člankom 252. stavkom 5. Zakona o trgovačkim društvima. Nadalje, Ustavni je sud u svojoj odluci obrazložio da podnositelj zahtjeva nije osporio da je odluka o oduzimanju imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom utemeljena na navedenim odredbama, niti je te odredbe doveo u pitanje.
  3. Usprkos tome, većina je odlučila provesti vlastitu analizu hrvatskog prava i ocijeniti može li se mjera oduzimanja imovinske koristi doista temeljiti na navedenim odredbama (vidi stavke 62. -63. ove presude). Većina tvrdi, bez pozivanja na bilo kakvu mjerodavnu sudsku praksu u Hrvatskoj, da je oduzimanje „sličnije stjecanju bez osnove nego odštetnoj odgovornosti sukladno građanskom pravu“ (vidi stavak 61. ove presude) i zaključuje da je primjena članka 252. stavka 5. Zakona o trgovačkim društvima – koji predviđa odštetnu odgovornost članova uprave trgovačkog društva – na vjerovnike „u suprotnosti s prirodom te mjere, koju je stoga nemoguće predvidjeti, čak i analogijom“ (vidi stavak 62. ove presude). Većina nadalje tvrdi da primjena te odredbe u predmetu podnositelja zahtjeva također nije bila „u skladu s prirodom kaznenog djela za koje je osuđen“ (ibid.).
  4. Važno je napomenuti da se detaljna analiza koju je provela većina i njezina karakterizacija da je oduzimanje imovinske koristi „sličnije stjecanju bez osnove nego odštetnoj odgovornosti sukladno građanskom pravu“ ne temelji niti na tvrdnjama podnositelja zahtjeva niti na bilo kakvom pravnom obrazloženju domaćih sudova (vidi stavke 10., 145., 18., 23., i 39. – 42. ove presude). Štoviše, pravne argumente koje je iznijela većina, a posebice pravnu karakterizaciju oduzimanja imovinske koristi, sukladno kojima se te mjere odnose na stjecanje bez osnove te su stoga restorativne prirode, teško je uskladiti s odlukom Ustavnog suda da oduzimanje imovinske koristi djeluje kao odvraćajuće sredstvo u odnosu na osobe koji bi mogle počiniti kazneno djelo.
  5. Smatramo da ovakva pravna analiza domaćeg prava, koja propriomotu nastoji utvrditi specifičnu pravnu prirodu mjere, a zatim procijeniti je li primjena domaće pravne odredbe bila u skladu s tom navodnom prirodom, nadilazi nadležnost i odgovarajuću ulogu Suda. Ovo ne predstavlja vrstu analize koja je potrebna, u skladu s člankom 1. Protokola br. 1, kako bi se utvrdilo je li miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva bilo utemeljeno na zakonu.
  6. Prema utvrđenoj sudskoj praksi Suda, prvenstveno je na nacionalnim vlastima, posebice sudovima, da tumače i ocjenjuju usklađenost s domaćim pravom (vidi RamosNunesdeCarvalho e Sá protiv Portugala [VV], br. 55391/13 i dva druga zahtjeva, stavak 186., 6. studenog 2018., i Guðmundur Andri Ástráðsson protiv Islanda [VV], br.26374/18, stavak 251., 1. prosinca 2020.). Država se može smatrati odgovornom za gubitke uzrokovane takvim utvrđenjima samo ako sudske odluke nisu u skladu s domaćim pravom, ako  sadrže nedostatke u smislu proizvoljnosti ili očigledne nerazumnosti u suprotnosti s člankom 1. Protokola br. 1, ili ako je osoba proizvoljno i nepravedno lišena imovine u korist druge osobe (vidi Bramelid i Malmström protiv Švedske, br.8588/79 i 8589/79, Odluka Komisije od 12. listopada 1982., Odluke i izvješća 29, str. 76; Dabić protiv Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije (odl.), br.59995/00, 3. listopada 2001., i Vulakhi drugi protiv Rusije, br. 33468/03, stavak 44., 10. siječnja 2012.). Nadležnost Suda za utvrđivanje je li domaće pravo ispravno protumačeno i primijenjeno je ograničena te nije njegova funkcija da zauzme mjesto nacionalnih sudova. Suprotno tome, njegova je uloga osigurati da odluke tih sudova nisu proizvoljne ili na drugi način očigledno nerazumne (vidi Anheuser-Busch Inc. protiv Portugala [VV], br.73049/01, stavak 83., ECHR 2007-I).
  7. U pogledu predvidljivosti primjene zakona, Sud je prethodno obrazložio da mjerodavno pravo mora biti formulirano dovoljno precizno kako bi se omogućilo građanima da reguliraju svoje ponašanje, omogućujući im da predvide, u razumnoj mjeri u danim okolnostima, posljedice koje određena radnja može imati. Međutim, te posljedice ne moraju biti predvidljive s apsolutnom sigurnošću budući da je prekomjerna rigidnost nepoželjna (vidi Centro Europa 7 S.r.1. i Di Stefano protiv Italije [VV], br.38433/09, stavak 141., ECHR 2012).
  8. Na temelju ovih općih načela ne možemo zaključiti da primjena članka 77. Kaznenog zakona u vezi s člankom 252. stavkom 5. Zakona o trgovačkim društvima nije bila predvidljiva za podnositelja zahtjeva u ovom predmetu. U tom smislu, prvo bismo napomenuli da podnositelj zahtjeva nije pred Ustavnim sudom osporio da je odluka o oduzimanju imovinske koristi bila utemeljena na tim odredbama, niti je te odredbe doveo u pitanje (vidi stavak 2. ovog izdvojenog mišljenja). Stoga se njegov argument, koji je sada iznesen pred Sudom, da se članak 252. stavak 5. Zakona o trgovačkim društvima ne može primijeniti u kaznenom postupku za oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom (vidi stavak 42. ove presude) te da je njegova primjena za njega bila nepredvidljiva ne čini uvjerljivim. Također napominjemo da domaći sudovi nisu osporili primjenjivost članka 77. Kaznenog zakona u vezi s građanskim pravom (vidi stavak14. ove presude i stavak 2. ovog izdvojenog mišljenja), kao ni većina. Uzimajući u obzir činjenicu da članak 252. stavak 5. Zakona o trgovačkim društvima predviđa proboj pravne osobnosti omogućavanjem podnošenja tužbi radi naknade štete protiv člana uprave koji je grubo povrijedio dužnost „urednog i savjesnog gospodarstvenika“, ne možemo se složiti s većinom u pogledu toga da je odluka o oduzimanju imovinske koristi protiv podnositelja zahtjeva kao jedinog vlasnika društva koje je u međuvremenu izbrisano iz registra trgovačkih društava za njega bila nepredvidljiva.
  9. Suprotno tome, smatramo da je zakon na koji su se domaći sudovi pozivali bio dostupan i dovoljno jasan da omogući podnositelju zahtjeva da regulira svoje ponašanje, omogućujući mu da predvidi, u mjeri koja je bila razumna u danim okolnostima, posljedice koje bi krivotvorenje [isprava] i prijevara u gospodarskom poslovanju mogli imati. To tim više vrijedi jer je podnositelj zahtjeva postupao kao direktor društva čiji je bio jedini vlasnik (vidi također stavke 4. – 6. izdvojenog mišljenja suca Pisanija). Prema utvrđenoj sudskoj praksi Suda, od osoba koje obavljaju profesionalnu ili komercijalnu djelatnost, a koje su navikle postupati s visokim stupnjem opreza pri obavljanju svog zanimanja, može se očekivati da će s posebnom pažnjom procjenjivati rizike koje takva djelatnost podrazumijeva (vidi Lekić protiv Slovenije [VV], br.36480/07, stavak 97., 11. prosinca 2018.).
  10. U svjetlu iznesenih argumenata, odlučili smo zauzeti mišljenje suprotstavljeno onom većine u ovom predmetu.

 

SUPROTSTAVLJENO MIŠLJENJE SUCA PISANIJA

  1. Započeo bih zahvalom svojim cijenjenim kolegama koji čine većinu što su nam ponudili ovu poučnu ilustraciju priče o dvjema fikcijama. To je jedna od onih priča koje nas vraćaju u djetinjstvo – svijet mitova i čudesnih stvorenja, svijet u kojem možete rukama prekriti oči i pretvarati se da vas nitko ne vidi. Ili još bolje, samo se pretvarati da se skrivate iza ruku koje uopće ne postoje, ili ruku koje bi inače mogle biti zauzete prikrivanjem nekog plijena iza vaših leđa u nadi da ćete se izvući. Ovo je svijet McArthura Wheelera, u koji nam pravna čudesa i čudesa ljudskih prava sada daju uvid.
  2. Našeg je podnositelja zahtjeva zadesila nesreća utoliko što je bio jedini vlasnik i direktor vrlo zločestog trgovačkog društva koje je neosnovano obogaćeno izdavanjem krivotvorenih čekova. Pišem „je obogaćeno“ jer to nije bila krivnja tog sirotog trgovačkog društva. Zapravo je bilo žrtva još podlijeg direktora (našeg podnositelja zahtjeva, igrom slučaja), koji je očigledno zloupotrijebio naivnost ovog jadnog stvorenja. Međutim, srećom za opći moral, zločin se ne isplati. Društvo koje je tako neosnovano obogaćeno nije moglo profitirati od ovog ugrabljenog bogatstva jer je mnogo godina kasnije otišlo u stečaj. Budući da je cijeli postupak, od krivotvorenja do stečaja i osude, trajao jedno desetljeće, nitko nije znao gdje je nestala imovinska korist ostvarena kaznenim djelom. Međutim, mislile su nacionalne vlasti, to nije važno; svi znamo tko je negativac – podnositelj zahtjeva/vlasnik – pa ćemo ga natjerati da plati. Kako se samo usuđuju?! Čini se da je ovog sirotana u cijelu stvar uvuklo to zlo trgovačko društvo, zlonamjerno djelujući preko svog direktora, koji je prvo krivotvorio isprave kako bi ga obogatio prije nego ga dovede u financijsko rasulo.
  3. Kada sam svjedočio uvođenju kaznene odgovornosti za korporacije, što se odvijalo u vrijeme prethodnog naraštaja, jedan od ciljeva tog mehanizma bio je spriječiti nekažnjivost za anonimnu krivnju; izbjeći situaciju u kojoj dioničari ne bi morali snositi posljedice korporativne politike od koje bi inače profitirali. Usprkos tome što je navedeno bilo popraćeno izuzimanjem fizičkih osoba od odgovornosti, ta je odredba omogućila da se dosegnu konkretni akteri, općenito direktori ili rukovoditelji koji su, kao u ovom predmetu, počinili prijevarne radnje Međutim, ubrzo je, u sve složenijem svijetu korporativnih tvorevina, postalo potrebno protegnuti se još više kako bi se došlo do fizičkih osoba koje stoje iza određenog društva budući da današnje korporacije često nisu niti u vlasništvu fizičkih osoba niti njima upravljaju fizičke osobe, već cijeli niz korporativnih subjekata. To je dovelo do potrebe za uvođenjem dodatnih koncepata kako bi se počinitelji djelotvorno priveli pravdi. Inherentna ograničenja kaznene odgovornosti, koja proizlaze iz pravila kojim se određuje da se kazna treba primjenjivati samo na počinitelja, navela su vlasti, kako nacionalne tako i međunarodne, da slijede trag novca, u potrazi za stvarnim vlasnikom, uz pribjegavanje oduzimanju imovine na temelju vrijednosti putem ekvivalenta.
  4. U tom kontekstu, Europska unija, čija je tužena država članica, nedavno je usvojila Direktivu (EU) 2024/1260 Europskog parlamenta i Vijeća od 24. travnja 2024. o povratu i oduzimanju imovine (SL L 2024/1260). Članci 13. i 14. te Direktive ne zahtijevaju ništa osim točno onoga što je učinila tužena država, naime oduzimanje imovine čija vrijednost odgovara imovinskoj koristi ostvarenoj kaznenim djelom – čak i ako je ta imovinska korist samo neizravno prenesena trećim stranama – i oduzimanje imovine osuđene osobe, bez obzira na činjenicu da je stečena tek neizravna ekonomska korist. Procjena raznovrsnih elemenata mora se temeljiti na konkretnim okolnostima i činjenicama, a time se implicitno ne smije temeljiti na isključivo pravnim konstrukcijama. Svjestan sam da ova direktiva nije primjenjiva na ovaj predmet, a čak ni direktiva iz 2014. koja joj je prethodila, a koja nije toliko raznolika, možda ne bi bila primjenjiva na ovo pitanje. Međutim, članak 12. Konvencije Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnog organiziranog kriminaliteta (usvojene 15. studenog 2000., 2225 UNTS 209) predviđa sličan pristup. Ovime se još nismo niti dotaknuli dviju konvencija Vijeća Europe – Konvencije o pranju, traganju, oduzimanju i privremenom oduzimanju prihoda stečenog kaznenim djelom (otvorena za potpisivanje od 8. studenog 1990., ETS 141) i Konvencije o pranju, traganju, oduzimanju i privremenom oduzimanju prihoda stečenog kaznenim djelom i o financiranju terorizma (otvorena za potpisivanje od 16. svibnja 2005., CETS 198). Obje predviđaju oduzimanje izravne ili neizravne imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom, a u slučaju prvospomenute, ekvivalenta na temelju vrijednosti, bez uzimanja u obzir pitanja gdje se može pronaći. Tužena je država stranka obje konvencije, a prvu je ratificirala mnogo prije nego što je naš podnositelj zahtjeva dovršio počinjenje kaznenih djela. Međutim, to nije ono što želim naglasiti jer, iz naše perspektive, to je pitanje nacionalnog prava koje bi trebalo prepustiti nacionalnim vlastima da ga ispravno primjenjuju, kako je s pravom istaknula sutkinja Seibert-Fohr u svom izdvojenom mišljenju, s kojim sam suglasan. Ipak, moglo bi se tvrditi da bi se članak 1. Protokola br. 1 mogao tumačiti u svjetlu navedenih instrumenata. Ono što je ovdje najvažnije jest da ono što su nacionalne vlasti učinile u ovom predmetu nije predstavljalo apsurdno, prekomjerno i neočekivano rastezanje pravnih koncepata. Podnositelj zahtjeva se možda nadao da će se izvući glede prijevare koju je počinio iskorištavanjem pravne praznine, te je u konačnici uspio u tome. Međutim, tumačenje vlasti ili njegova osuda nipošto nisu bile nepredvidljive.
  5. Vraćajući se našem mitu, možemo se nakratko zadržati na pravnim subjektima. Namjera mi nije prepraviti cjelokupnu teoriju primjenjivu na pravnu osobnost, niti tragam za kartezijanskom apsolutnom istinom, budući da se primjenom oba koncepta čak ni naše vlastito postojanje ne čini tako očiglednim. Umjesto toga, zadovoljit ću se neposrednom stvarnošću koja oblikuje naše svakodnevne živote. U skladu s tim, i koliko god izražavam žaljenje puristima akademskih teorija, pravni subjekti zapravo ne postoje. Oni nisu stvarna bića koja djeluju, trče uokolo ili izrađuju stvari, već su pogodan instrument koji su stvorili ljudi koji djeluju kroz njih u kontekstu ostvarivanja vlastitih ciljeva. To vrijedi za uključene fizičke osobe, ali i općenito za ljudska društva, koja ih vide kao sredstvo za gomilanje kapitala i poticanje poduzetništva. Potonji, a ne prvospomenuti interes jest ono što opravdava status dodijeljen tim subjektima. Međutim, budući da su razmatranja povezana s kapitalom pokretačka snaga pojedinačnih ulaganja u takve subjekte, ne mogu se zanemariti i moraju se prihvatiti, čak i ako su ta dva interesa povremeno u sukobu. To ipak vrijedi samo u onoj mjeri u kojoj postoji istinski korporativni interes uspostavljen unutar granica te u okviru ciljeva koje je postavilo društvo. Ako je subjekt stvoren ili se koristi u svrhu piratstva, ne mogu mu se dodijeliti privilegije postojanja, jer u protivnom cijela konstrukcija potkopava samu sebe. Jednostavnije rečeno, ako dopustite pojedincima da stvaraju korporativne subjekte kako bi prijevarom stvarnim ljudima otuđili njihovu imovinu, bilo izravno ili neizravno posredstvom drugih subjekata, ili čak kroz nategnute planove koji uključuju javni novac, i kako bi je prisvojili, čak i da je do toga došlo bez namjere, zapravo stvarate poticaj za tu aktivnost, čija će se učestalost postupno povećavati sve dok sustav ne uništi vlastite temelje te se sruši. To nije, i ne može biti, svrha tih subjekata. To je posebno očigledno kada, kao u ovom predmetu, pred sobom imamo pravni subjekt pod privatnom kontrolom jedne osobe. S obzirom na ograničena prava povezana s postojanjem, korporacije moraju biti inherentno transparentne. Oni nisu samostalna živa bića. Kada ih se ukloni iz njihovog pravnog okvira te kada se njima koristi u svrhu prijevare, one nestaju budući da više ne postoji nikakva veza između radnji koje „one“ poduzimaju i zakona u kojima su ukorijenjene. Rezanje ove pupčane vrpce podrazumijeva njihov funkcionalni nestanak jer bi nas, u suprotnom, prekomjerno rigidno tumačenje virtualnog članka 1. Protokola br. 1 uz naš uvaženi instrument moglo u biti dovesti do samog ruba članka 17. u pogledu našeg vlastitog ekvivalentnog prava. Za veće korporacije društvo bi tu apstrakciju moglo koristiti kao jedan od načina da se dođe do neprepoznatljivog počinitelja kroz kapital objedinjen u pravnom subjektu: ovo je hipoteza anonimne krivnje. Međutim, ona nije primjenjiva u ovom predmetu jer je počinitelj jasno identificiran te se koristio suptilnim aspektima korporativnog postojanja, a čime se povukao iz svijeta kako bi izbjegao osudu.
  6. Na temelju svega navedenog zaključujem da su nacionalne vlasti primijenile pravo na savršeno predvidljiv način, ili barem, da parafraziram čestu kvalifikaciju ovog Suda, uz jasnovidan savjet razumnog stručnjaka.
  7. Čini se da neki ipak smatraju nepravednim ili pravno upitnim potencijalno lišiti našeg nesretnog direktora/vlasnika njegovih teško stečenih dobara zbog prijevarnih radnji ovog podlog stvorenja. Ne samo da je prijevarom prisvojilo tuđe bogatstvo, već je zatim, poput čudovišta, proždiralo to bogatstvo s nezasitnom lakoćom sve do svoje smrti, u obliku stečaja, ne ostavljajući tako ni centa u džepu našeg nesretnog podnositelja zahtjeva. Nakon opširne rasprave o pitanju zakonitosti, želio bih se više usredotočiti na pravdu, ističući da bi se, suprotno stavu većine, moglo tvrditi da negodovanje zbog presude izrečene podnositelju zahtjeva previđa činjenicu da je on koristio i zloupotrebljavao svoje trgovačko društvo tijekom njegovog cjelokupnog postojanja tako da je živio s njim i kroz njega. Bilo da se radi o ostvarenoj dobiti, ulozi koja se igra, klijentima čiji su zahtjevi ispunjeni, isplaćenim plaćama i plaćenim računima, potrošenoj robi ili bilo kojim drugim aspektima korporativnog života, vlasnik ili direktor može izravno ili neizravno steći korist od korporacije, bilo osobnu korist ili korist za svoju svitu. Da nije došlo do stečaja, ne bi li podnositelj zahtjeva bio sljednik, nasljednik i osoba kojoj pritječu koristi od trgovačkog društva? Može li biti da što bolje spletkariš i prikrivaš, to je manja vjerojatnost da ćeš platiti za nedjela? Činjenično gledano, to je zasigurno točno. Međutim, bi li to trebao biti cilj prava?

 

____________________________

prevod presude preuzet sa sajta Zastupnika Republiek Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava

 

 

 

 

SECOND SECTION

CASE OF RADELIĆ v. CROATIA

(Application no. 12432/22)

JUDGMENT

Art 1 P1 • Peaceful enjoyment of possessions • Proceeds of crime acquired by a company, which went bankrupt and ceased to exist, confiscated from its director and sole shareholder found guilty of the criminal offence of business fraud with the intent of acquiring illegal gain for the company’s benefit • Penal Code did not provide for confiscation of proceeds of crime from the perpetrator if acquired for the benefit of another person (natural or legal) • Imposition of the confiscation measure not foreseeable under domestic law and inconsistent with the nature of the offence he was convicted of • Interference not “provided for by law”

Prepared by the Registry. Does not bind the Court.

STRASBOURG

13 May 2025

FINAL

15/09/2025

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Radelić v. Croatia,

The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

 Arnfinn Bårdsen, President,
 Saadet Yüksel,
 Jovan Ilievski,
 Anja Seibert-Fohr,
 Davor Derenčinović,
 Stéphane Pisani,
 Juha Lavapuro, judges,
and Hasan Bakırcı, Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 12432/22) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Dražen Radelić (“the applicant”), on 24 February 2022;

the decision to give notice to the Croatian Government (“the Government”) of the complaint concerning the confiscation of proceeds of crime and to declare inadmissible the remainder of the application;

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 4 March and 1 April 2025,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1.  The application concerns a situation where proceeds of crime had been acquired by a company but were ordered to be confiscated from the individual perpetrator of the criminal offence – the sole shareholder and director – because the company had gone bankrupt and ceased to exist.

THE FACTS

2.  The applicant was born in 1973 and lives in Split. He was represented by Mr T. Vukičević, a lawyer practising in Split.

3.  The Government were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

4.  The facts of the case may be summarised as follows.

5.  The applicant was the sole shareholder and director of a limited liability company, Radelić d.o.o. (hereinafter “the company”).

6.  On 12 November 2010 the Split Commercial Court (Trgovački sud u Splitu) opened bankruptcy proceedings against the company, which were concluded on 12 December 2010. On 4 March 2011 the company was struck off (removed from) the register of commercial companies and thereby ceased to exist.

  1. Criminal proceedings

7.  On 4 March 2011 the Split Municipal State Attorney’s Office (Općinsko državno odvjetništvo u Splitu) indicted the applicant before the Split Municipal Court (Općinski sud u Splitu) for the criminal offences of business fraud and forgery of documents (see paragraph 22 above). The indictment alleged that between 27 August 2003 and 26 February 2004 he had – intending to obtain significant pecuniary gain for the company – presented thirty-six cheques from foreign banks to a bank to be cashed, falsely claiming that they had been issued as payment for services rendered by it abroad.

8.  By a judgment of 1 April 2014 the Split Municipal Court found the applicant guilty of forgery of documents and sentenced him to one and a half years’ imprisonment. The court suspended the sentence (uvjetna osuda) for four years on condition that he committed no further offences during that period. It acquitted him of the charge of business fraud.

9.  Following appeals by both parties, the Split County Court (Županijski sud u Splitu), by a judgment of 7 October 2014, dismissed the applicant’s appeal and upheld the first-instance judgment in the part concerning his conviction for forgery of documents. It allowed the appeal by the Municipal State Attorney’s Office, quashed the first-instance judgment in the part concerning the applicant’s acquittal for business fraud and remitted the case to the Split Municipal Court for a retrial.

10.  By a judgment of 13 April 2017 the Split Municipal Court found the applicant guilty of business fraud and sentenced him to one year’s imprisonment, suspended for four years on condition that he committed no further offences during that period. In addition, the court ordered that 854,743.39 Croatian kunas (HRK – equivalent to 113,440 euros (EUR)) be confiscated from him as proceeds of crime and paid into the State budget within six months of the judgment becoming final. If he failed to do so, his suspended sentence would be revoked and replaced with imprisonment. The relevant part of the judgment reads as follows:

“Article 77 of the 2011 Penal Code prescribes that no one may retain the proceeds of crime, so the proceeds must be confiscated. Bearing in mind that the company Radelić d.o.o. has in the meantime been struck off the register of commercial companies and has no legal successor, the said proceeds must be confiscated from the accused, who was the sole founder and shareholder of the company and also the person authorised to represent the company individually and independently and thus to dispose of the funds from the company’s account. Therefore ... the court imposes on the accused the obligation to pay the proceeds of the crime into the State budget ... as a particular condition, for which the suspended sentence may be revoked if he fails to comply with this obligation without good reason.”

11.  The applicant lodged three appeals against that judgment. In his appeal of 29 May 2017 he complained, inter alia, about the imposition of the confiscation order in the following terms:

“... the contested judgment is also unlawful in the part concerning confiscation of the proceeds of crime from the accused and the imposition of an obligation on him to pay HRK 854,743.39 into the State budget.

It is undisputed that that amount was paid into the account of the commercial company Radelić and not for the benefit of the accused as a natural person.

The company paid all taxes and duties on that amount and used it for [its] day-to-day operations.

The accused did not benefit from that amount. Therefore, there is no basis to return that ‘benefit’, that is, to pay it into the State budget.”

12.  In its response, the Municipal State Attorney’s Office opposed the applicant’s appeals and argued that the first-instance judgment should be upheld.

13.  On 28 September 2017 the applicant’s appeals and the response of the Municipal State Attorney’s Office were examined by a panel of the Split County Court. At the hearing, a representative of the Split County State Attorney’s Office (Županijsko državno odvjetništvo u Splitu) argued that the applicant’s appeals should be allowed and the first-instance judgment quashed for serious breaches of the rules of criminal procedure.

14.  By a judgment adopted the same day, the Split County Court dismissed the applicant’s appeals and upheld the first-instance judgment. It held as follows:

“... the decision on the confiscation of the proceeds of crime and the decision [that the suspended sentence would be revoked if the accused did not pay the amount subject to confiscation into the State budget] ... are correct and lawful and based on correctly established facts and on the undisputable fact that the accused, based on the cashed forged cheques, kept for his company Radelić d.o.o. ... the total amount of HRK 854,743.39, thus damaging the unidentified holders of the right to collect the amounts of the cheques in question.

The accused incorrectly points out in the appeal that the court should not have decided to confiscate this amount from him personally because he had never cashed the cheques for his own benefit, and that this was instead done by the company Radelić d.o.o., and that the illegal pecuniary gain should thus only be confiscated from that company and not from him personally. At the same time, the accused points out that, according to the charges, everything had been done through the company’s account and for the benefit of the company Radelić d.o.o.

Contrary to the accused’s appeal arguments, the first-instance court correctly relied on the fact that the company Radelić d.o.o. had been struck off the register of commercial companies in 2011 or 2012 after which, in 2008, as he states, the accused founded a new company, which he still uses today for business purposes and which also founded another new company.

In such circumstances, from which it follows that the company Radelić d.o.o. has been struck off the register of commercial companies and has no legal successor, the firstinstance court correctly decided that the pecuniary gain illegally obtained by the company Radelić d.o.o. through the criminal actions of the accused should be confiscated from the accused, as the sole founder and shareholder of that company. In particular, this type of obligation of the accused is derived, mutatis mutandis, from section 252(5) of the Commercial Companies Act ... according to which a member of a company’s management board who grossly violates the duty of care and diligence of a prudent businessman is held liable to the creditors of that company for the damage if they cannot satisfy their claims against the company, a provision which was in force at the time of the commission of the criminal offence and has not been substantially changed by subsequent amendments ...

Since the accused’s obligation to compensate the injured parties is prescribed by law in such instances, the first-instance court’s decision to confiscate from the accused the proceeds obtained for his company through the criminal offence committed by the accused ... is justified by analogy.”

15.  In a letter dated 6 November 2017 the Split County State Attorney’s Office proposed to the Principal State Attorney that a request for the protection of legality (zahtjev za zaštitu zakonitosti) be lodged with the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske) for the benefit of the applicant because the first-instance and appellate courts had misapplied the law to his detriment. It argued that he should not have been convicted of either of the two offences of which he had been found guilty (see paragraphs 8-10 and 14 above) and that, in any event, the confiscation order was contrary to the law. The relevant part of the letter concerning the confiscation of the proceeds of crime reads as follows:

“... if in the indictment the accused was charged with obtaining an illegal pecuniary gain for his commercial company through business fraud, then it was against the law to order that the proceeds of crime be confiscated from him as a natural person because he was not put on trial for having obtained the gain for himself, and no evidence was presented in support of the conclusion that this gain was transferred to him directly.

In a situation where the company Radelić d.o.o. was in the meantime liquidated, [which means] that confiscating the proceeds of crime from the company [itself] is out of the question, the court should have ordered the perpetrator of the criminal offence to compensate the victims for the damage [sustained] ...

However, the court could not have ordered the accused to pay damages because in the present case it never had an injured party, and no one made a civil claim ...

This is precisely why the court, because there was no civil claim of the injured party ... unjustifiably sought to confiscate the proceeds of crime from the accused ... even though the proceeds were obtained for the ... company, which is a clear contradiction.

The County Court’s arguments that the accused, as the founder of the company, had been paid the company’s profits and thus benefited from the criminal offence are legally wrong because [he] was not accused of transferring any of the proceeds of crime to himself, either through the company’s profits or in any other way. If the accused’s company paid corporate income tax from those proceeds, is the State also unjustly enriched in the relevant part, and should it return that part to the ‘unidentified’ injured party? In addition, appellate courts do not have the right to establish facts beyond what was determined by the trial court and thereby save the first-instance judgments [from being quashed], as has happened here.

...

Had the accused been convicted of damaging his ... [own] company, which has since been liquidated and thus could not make a civil claim, or if he was convicted of ordinary fraud ... with the argument that he used the company only as a cover for transferring illegal gains from [the company as] the injured party/victim to himself, then it would have been possible to order the confiscation of the proceeds of crime from the accused personally, but [in that case] ... he would have been tried for another criminal offence, such as embezzlement or abuse of trust in business operations ... to the detriment of the company, or for ordinary fraud ... to the detriment of banks or cheque drawers ...

The essential difference between business and ordinary fraud lies not only in the capacity of the perpetrator ... but also in for whom the proceeds of crime are being acquired. [Therefore,] the rules on the confiscation of proceeds of crime cannot be applied arbitrarily to the detriment of the accused.”

16.  The Principal State Attorney never lodged the proposed request for the protection of legality.

17.  On 28 November 2017 the applicant lodged a constitutional complaint against the Split County Court’s judgment of 28 September 2017. As regards the confiscation order, he repeated, verbatim, the arguments advanced in his appeal of 29 May 2017, and relied on Article 48 of the Constitution guaranteeing the right of ownership (see paragraphs 11 above and 21 below).

18.  By a decision of 6 October 2021 the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) dismissed the applicant’s constitutional complaint, finding, inter alia, that the confiscation of the proceeds of crime from him personally was not in breach of his right of ownership. The applicant’s representative was notified of that decision on 25 October 2021.

  1. Enforcement proceedings

19.  By letters of 26 October 2017 and 18 June 2021 the Split Municipal Court invited the applicant to pay the amount subject to confiscation into the State budget. On 21 November 2022 the Municipal Court informed the Split Municipal State Attorney’s Office that he had failed to do so.

20.  On 17 January 2023 the Split Municipal State Attorney’s Office applied for enforcement of the confiscation order to the domestic payments agency FINA, asking it to collect an amount equivalent to the proceeds of crime (see paragraph 10 above) from the applicant’s bank accounts and transfer into the State budget. It would appear that the confiscation order has remained unenforced owing to insufficient funds in his bank accounts.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK AND PRACTICE

  1. THE CONSTITUTION

21.  The relevant provisions of the Constitution (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette no. 56/90, with subsequent amendments) read as follows:

Article 48

“The right of ownership shall be guaranteed.

 Ownership implies duties. Owners and users of property shall contribute to the general welfare.”

Article 50

“Ownership may be restricted or taken in accordance with the law, and in the interest of the Republic of Croatia, subject to payment of compensation equal to its market value.

 The exercise ... of the right of ownership may, on an exceptional basis, be restricted by law for the protection of the interests and security of the Republic of Croatia, nature, the environment or public health.”

Article 31 § 1

“No one shall be punished for an act which, before it was committed, was not defined as a criminal offence by [national] law or international law, nor may a penalty be imposed which was not prescribed by law. If, subsequent to the commission of the offence, the law prescribes a more lenient penalty, such a penalty shall be imposed.”

  1. Penal Code
    1. Relevant provisions

22.  The relevant provisions of the Penal Code (Kazneni zakon, Official Gazette no. 125/11, with subsequent amendments), which was applied in the applicant’s case, read as follows:

CHAPTER I

BASIC PROVISIONS

Principle of legality

Article 2

“No one shall be punished for an act which, before it was committed, was not defined as a criminal offence by [national] law or international law, nor can a penalty or other criminal sanction be imposed which was not prescribed by law.”

Principle of the confiscation of proceeds of crime

Article 5

“No one shall be permitted to retain the pecuniary gain acquired through an unlawful act [proceeds of crime].”

CHAPTER IV

PENALTIES

Types of penalties

Article 40 § 1

“Penalties are fines, imprisonment and long-term imprisonment.”

CHAPTER VI

CONFISCATION OF PROCEEDS OF CRIME, CONFISCATION OF THE OBJECTS OF THE OFFENCE AND PUBLICATION OF JUDGMENTS

Conditions and means of the confiscation of proceeds of crime

Article 77

“(1) Proceeds of crime shall be confiscated by a court decision establishing that an unlawful act has been committed. Proceeds of crime shall also be confiscated from the person to whom they were transferred, if they were not acquired in good faith.

(2) If the injured party has been awarded a civil claim which, by its nature and substance, corresponds to the acquired proceeds of crime, the part of the proceeds of crime exceeding the awarded civil claim shall be confiscated.

(3) The court shall confiscate the proceeds of crime even if it has instructed the injured party to pursue his or her civil claim in civil proceedings.

(4) Where it has been established that full or partial confiscation of objects or rights acquired as proceeds of crime is impossible, the court shall order the perpetrator to pay an amount equivalent to their value. It may order payment in instalments.

(5) The confiscated proceeds of crime shall not be reduced by the amount of funds invested in the criminal activity.

(6) The court may decide not to confiscate the proceeds of crime if they are negligible.”

Statute of limitations for the execution of security measures, confiscation of proceeds of crime and confiscation of objects [of the offence]

Article 85 § 4

“The enforcement of ... [a decision on] the confiscation of proceeds of crime is not subject to the statute of limitations.”

Business fraud

Article 247

“(1) Whoever, in business transactions, with the intent of acquiring an unlawful pecuniary gain for a legal entity he or she is representing or for another legal entity, misleads another by misrepresenting or concealing facts, or keeps another in error and thereby makes him or her do or refrain from doing something to the detriment of his or her property or another’s property, shall be punished by imprisonment from six months to five years.

(2) If the criminal offence referred to in paragraph 1 of this Article resulted in considerable loss, the perpetrator shall be punished by imprisonment from one to ten years.”

Forgery of documents

Article 278

“(1) Whoever makes a false document or alters a genuine one with the aim of using it as genuine, or who obtains such a document for the purpose of using it or uses it as genuine, shall be punished by imprisonment of up to three years.

(2) The penalty referred to in paragraph 1 of this Article shall be imposed on anyone who misleads another as to the content of a document and has the latter sign this document believing that they are signing another document or different content.

(3) Whoever commits the criminal offence referred to in paragraph 1 or 2 of this Article with respect to a public document, testament, bill of exchange, cheque, payment card or public or official record required to be kept by law, shall be punished by imprisonment from six months to five years.

 (4) An attempt to commit the criminal offence referred to in paragraphs 1 and 2 of this Article shall also be punishable.”

  1. Relevant case-law

23.  In a number of cases, the Supreme Court held that proceeds of crime could not be confiscated from the perpetrator if the unlawful pecuniary gain had not been acquired for the benefit of the perpetrator, but, for example, for the benefit of a company (see, for example, decision Kž 420/13-6 of 4 February 2016 concerning abuse of office in business transactions, and judgments Kzz 14/14-4 of 11 February 2016, Kž 2/2016-9 of 30 June 2020 and Kr 36/2021-6 of 23 December 2021, all of which concerned business fraud).

  1. COMMERCIAL COMPANIES ACT

24.  The relevant provisions of the Commercial Companies Act (Zakon o trgovačkim društvima, Official Gazette no. 111/93, with subsequent amendments), as in force at the material time, read as follows:

Liability of company members

Section 10

“(1) ...

(2)  Members of a limited liability company ... are not liable for the company’s obligations unless otherwise provided by this Act.

(3)  Whoever abuses the fact that, as a member of a company, he or she is not liable for the company’s obligations, may not rely on not being liable for those obligations under the law.

(4)  The requirement for the liability of members of the company referred to in paragraph 3 is considered to have been met, particularly if:

1. they use the company to achieve a goal that is otherwise prohibited to them;

2. they use the company to damage creditors;

3. contrary to the law, they manage the assets of the company as if they were their own;

4. they reduce the company’s assets for their own benefit or for the benefit of another person, even though they knew or must have known that the company would not be able to meet its obligations.”

Duty of care and liability of management board members

Section 252

“(1)  Management board members shall run the company’s affairs with the care and diligence of a prudent businessman and keep the company’s business secrets. [They] shall not act contrary to [this] obligation ... if, when making a business decision, [they] can reasonably assume, on the basis of appropriate information, that [they are] acting for the benefit of the company.

(2)  Management board members who breach their obligations shall be jointly and severally liable for the damage [caused] to the company. In the event of a dispute, [they] shall prove that they have acted with the care and diligence of a prudent businessman.

(3)  Management board members shall, in particular, be liable for the damage if they, contrary to this Act:

1. return to the shareholders what they have invested in the company;

2. pay interest or dividends to shareholders;

3. register, acquire, pledge or withdraw the company’s own shares or those of another company;

4. issue shares before the amount for which they were issued is paid in full;

5. distribute the company’s assets;

6. make payments after the company becomes insolvent or overly indebted;

7. pay remuneration to members of the supervisory board;

8. give a loan;

9. in the case of a conditional capital increase, issue shares contrary to the purpose or before they are paid in full.

(4)  ...

(5)  A claim for compensation can also be made by the company’s creditors if they cannot satisfy their claims against the company. This applies in cases other than those referred to in paragraph 3 only if a management board member grossly violates the duty of care and diligence of a prudent businessman. With respect to the company’s creditors, the obligation to compensate the damage may not be removed by the company waiving the claim or by settlement of the claim, or by the fact that the action was based on a decision of the general meeting [of shareholders]. If bankruptcy proceedings have been opened against the company, the right of the company’s creditors against the management board members is, during the course of those proceedings, exercised by the bankruptcy administrator.

(6)  The claims referred to in the previous paragraphs of this section shall become time-barred after five years.”

  1. OTHER LEGISLATION

25.  The Government’s Decree of 25 April 2013 on the criteria, standards and procedure for the deferral of payments, repayment of debt in instalments and the sale, write-off and partial write-off of claims (Uredba o kriterijima mjerilima i postupku za odgodu plaćanja, obročnu otplatu duga, te prodaju, otpis i djelomičan otpis potraživanja, Official Gazette no. 55/13) sets out the procedure and criteria under which the debts owed to the State or local authorities can be fully or partially written off, paid in instalments or have their payment deferred.

THE LAW

26.  In his application to the Court, the applicant complained that the domestic courts’ decision to confiscate the proceeds of crime from him personally had been unlawful and arbitrary because that decision had lacked any legal basis in domestic law. He relied on Article 6 § 1 of the Convention.

27.  Being master of the characterisation to be given in law to the facts of the case (see Guerra and Others v. Italy, 19 February 1998, § 44, Reports of Judgments and Decisions 1998‑I, and Radomilja and Others v. Croatia [GC], nos. 37685/10 and 22768/12, § 124, 20 March 2018), and having regard to its case-law (see, for example, Imeri v. Croatia, no. 77668/14, 24 June 2021, and Yaylalı v. Serbia, no. 15887/15, 17 September 2024), the Court considers that the application should be examined under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention. That Article reads as follows:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL NO. 1 TO THE CONVENTION
    1. Admissibility

28.  The Government submitted that the applicant had not exhausted domestic remedies and that he was not the victim of a violation of Article 1 of Protocol No. 1. In the alternative, they argued that the applicant had suffered no significant disadvantage on account of a violation of that Article.

  1. Exhaustion of domestic remedies

(a)  The parties’ submissions

29.  The Government argued that the applicant could have, under the Government Decree of 25 April 2013 (see paragraph 25 above), asked the relevant authorities to write off in full or in part the debt stemming from the confiscation order, or asked to pay it in instalments. However, he had not done so.

30.  The applicant emphasised that in the criminal proceedings against him he had lodged appeals and a constitutional complaint against the confiscation order (see paragraphs 11 and 17 above), which were the only effective remedies he had been supposed to use. The “remedy” suggested by the Government was not a remedy at all, let alone an effective one, because it could have only alleviated the consequences of the violation complained of but would not have been capable of remedying the violation itself as it could not have set aside the confiscation order.

(b)  The Court’s assessment

31.  The Court reiterates that, if domestic law provides for several parallel remedies in different fields of law, an applicant who has sought to obtain redress for an alleged breach of the Convention through one of these remedies is not necessarily required to use others which have essentially the same objective (see, for example, Zustović v. Croatia, no. 27903/15, § 77, 22 April 2021).

32.  In that regard, the Court notes that the applicant lodged appeals and a constitutional complaint against the confiscation order (see paragraphs 11 and 17 above). The Government did not argue that these remedies were ineffective. Therefore, even assuming the effectiveness of the remedies relied on by the Government, the applicant was not required to use them and pursue yet another avenue of potential redress (see the previous paragraph).

33.  The Government’s objection regarding the exhaustion of domestic remedies must therefore be rejected.

  1. The applicant’s victim status and the alleged lack of significant disadvantage

(a)  The parties’ submissions

34.  The Government emphasised that the applicant had never paid the amount he had been ordered to pay under the confiscation order (see paragraphs 19-20 above). Moreover, the relevant State authorities had never instituted proceedings to revoke his suspended sentence, even though his failure to pay the debt in question had constituted a breach of that sentence (see paragraph 10 above). In the circumstances, the Government argued, the applicant could not claim to be a victim of the violation alleged or, at least, could not claim to have suffered a significant disadvantage.

35.  The applicant pointed out that enforcement proceedings to enforce the confiscation order had been instituted against him and that the order had remained unenforced only because he had not had enough funds as he was unemployed and did not own any property. The mere fact that the enforcement proceedings had not yet resulted in the confiscation of any funds from his bank accounts – which remained frozen – did not mean that he was not a victim of the violation complained of and that the resultant damage he had suffered had not been significant.

(b)  The Court’s assessment

36.  The Court notes that enforcement proceedings were instituted against the applicant, and that the confiscation order has thus far remained unenforced only because of a lack of funds in his bank accounts (see paragraph 20 above). It further notes that, under Croatian law, the confiscation of proceeds of crime is not subject to any statute of limitations (see Article 85 § 4 of the Penal Code, referred to in paragraph 22 above).

37.  In these circumstances, the Court finds it evident that the applicant may claim to be a victim of the violation complained of and that the disadvantage suffered cannot be considered insignificant. The Government’s objection in that regard must therefore be rejected.

  1. Conclusion as to admissibility

38.  The Court further notes that the present application is neither manifestly illfounded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. The parties’ submissions

(a)  The applicant

39.  In his application to the Court, the applicant repeated the same arguments as in his appeal of 29 May 2017 and his constitutional complaint (see paragraphs 11 and 17 above) as well as the points made by the Split County State Attorney’s Office in its letter of 6 November 2017 to the Principal State Attorney (see paragraph 15 above).

40.  In his observations, he again relied on those arguments and stressed that the State Attorney’s Office rarely intervened in favour of the accused and only when there had been a serious breach of the law to the accused’s detriment.

41.  The applicant added that Article 77 of the Penal Code, which had been applied in his case and which provided for the confiscation of proceeds of crime, was not a referencing provision, that is, a provision referring to a legal provision outside the scope of criminal law. Therefore, contrary to what the domestic criminal courts had done in his case (see paragraphs 10, 12 and 2224 above), that Article could not be read in conjunction with any provisions of the Commercial Companies Act.

42.  Lastly, section 252(5) of the Commercial Companies Act, which had been applied in his case, and section 10(3), to which the Government had referred (see paragraphs 24 above and 45 below), were provisions governing civil (tort) liability towards company creditors and could not have been applied in criminal proceedings for the confiscation of proceeds of crime.

(b)  The Government

43.  The Government admitted that the domestic courts’ decision ordering the confiscation of the proceeds of crime from the applicant had interfered with his property rights. They argued, however, that the interference had been lawful, that it had been in accordance with the general interest of combating crime and acting as a deterrent to potential perpetrators of punishable offences, and that there had been a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be achieved.

44.  As regards, in particular, the lawfulness of the interference, the Government submitted that the domestic courts had based the confiscation measure on Article 77 of the Penal Code, read in conjunction with section 252(5) of the Commercial Companies Act (see paragraphs 10, 12 and 22-24 above), the provisions of which complemented each other. Those courts had done so in reasoned decisions in which they had explained in detail why the proceeds of crime had been ordered to be confiscated from the applicant himself.

45.  The Government added that the confiscation order also had another legal basis in national law, namely section 10(3) of the Commercial Companies Act (see paragraph 24 above), which provided for the piercing of the corporate veil. They pointed out that the Court had held that in situations where a limited liability company had been used merely as a façade for fraudulent actions by its shareholders or managers, piercing the corporate veil might be an appropriate solution to defend the rights of its creditors, including the State (the Government cited Khodorkovskiy and Lebedev v. Russia, nos. 11082/06 and 13772/05, § 877, 25 July 2013).

46.  The Government submitted that the above-mentioned provisions satisfied the qualitative criteria of accessibility and foreseeability. Therefore, it must have been foreseeable to the applicant, who had been represented by an advocate, that, as the sole shareholder and director of the company, the proceeds of crime would be confiscated from him after it had been struck off the register of commercial companies.

47.  As regards proportionality, the Government argued that no measure other than confiscation could have been applied that would have interfered less with the applicant’s rights and still achieved the aim sought. Moreover, no excessive burden had been imposed on him: during the entire course of the criminal proceedings and even afterwards he had been free to dispose of the illegally obtained proceeds of crime as his property had never been frozen and because he had never complied with the confiscation order.

  1. The Court’s assessment

48.  It is not in dispute between the parties that the domestic courts’ decision to confiscate the proceeds of crime from the applicant constituted an interference with his right to the peaceful enjoyment of his possessions. The Court sees no reason to hold otherwise.

49.  As to which of the rules of Article 1 of Protocol No. 1 applies, the Court considers that the confiscation measure in the present case falls within the scope of the second paragraph of Article 1 of Protocol No. 1, which, inter alia, allows the Contracting States to control the use of property to secure the payment of penalties. It further considers that it is not necessary to determine whether the confiscation order constituted a “penalty” or if the resultant interference should be examined from the standpoint of the State’s right “to control the use of property” (see, for example, Frizen v. Russia, no. 58254/00, § 31, 24 March 2005, and Sud Fondi S.r.l. and Others v. Italy, no. 75909/01, §§ 128-29, 20 January 2009).

50.  The Court must further examine whether the interference in question was lawful, in the general interest, and struck a fair balance between the demands of the general interest and the applicant’s rights (see Yordanov and Others v. Bulgaria, nos. 265/17 and 26473/18, § 98, 26 September 2023).

51.  As to the lawfulness of the interference, the Court notes that the domestic courts based the confiscation measure imposed on the applicant on Article 77 of the Penal Code, read in conjunction with section 252(5) of the Commercial Companies Act (see paragraphs 10, 12 and 22-24 above).

52.  The Government, in addition to those provisions, referred to section 10(3) of the Commercial Companies Act, a provision on piercing the corporate veil, which they also considered to be of relevance (see paragraphs 24 and 45 above). However, the Court cannot take that provision into account because the domestic courts did not refer to it.

53.  The Court further reiterates that the existence of a legal basis is not in itself sufficient to satisfy the principle of lawfulness. When speaking of “law”, Article 1 of Protocol No. 1 alludes to a concept which comprises statutory law as well as case-law and implies qualitative requirements, notably those of accessibility and foreseeability (see, among many other authorities, Imeri, cited above, § 69, and Yaylalı, cited above, § 43). These qualitative requirements must be satisfied as regards both the definition of an offence and the penalty the offence carries which, inter alia, means that offences and the relevant penalties must be clearly defined by law (ibid.).

54.  In particular, the law is “foreseeable” when an individual is able – if need be with appropriate advice – to foresee, to a degree that is reasonable in the circumstances, the consequences which a given action may entail and when it affords a measure of protection against arbitrary interferences by the public authorities and against the extensive application of a restriction to any party’s detriment (see, for example, Centro Europa 7 S.r.l. and Di Stefano v. Italy [GC], no. 38433/09, §§ 141 and 143, ECHR 2012).

55.  In the present case, the confiscation measure was imposed on the applicant in relation to the criminal offence of business fraud, an offence for which one of the constitutive elements is the acquisition of an unlawful pecuniary gain for the company that the perpetrator is representing (see paragraphs 10, 12 and 22 above). This means that the proceeds of crime were acquired for the benefit of the company, of which the applicant was the director and sole shareholder, and not for his own benefit. Moreover, those courts took no evidence with a view to establishing whether the proceeds of crime had at any time been transferred to the applicant or that he had benefited from them financially (see paragraphs 10 and 14 above).

56.  The Penal Code contains no specific provisions allowing proceeds of crime to be confiscated from the perpetrator if they had been acquired for the benefit of another person (natural or legal). On the contrary, doing so would have been contrary to the long-standing case-law of the Supreme Court (see paragraph 23 above).

57.  It would therefore appear that the only reason why the domestic criminal courts in the present case ordered the confiscation of the proceeds of crime from the applicant himself was because the company for which he had acquired the unlawful pecuniary gain had in the meantime ceased to exist. Had it been otherwise, the proceeds would have been confiscated from the company itself.

58.  In order to justify the confiscation in those particular circumstances, and in the absence of any specific provision in the Penal Code, the Split County Court relied on section 252(5) of the Commercial Companies Act, which it found applicable by analogy (see paragraphs 14 and 24 above).

59.  In this connection, it is significant that the Government were unable to provide the Court with any relevant examples of case-law to demonstrate that the criminal courts had applied section 252(5) of the Commercial Companies Act in the context of the confiscation of proceeds of crime. While they provided several examples of cases in which the domestic courts had applied that provision, only one of those examples concerned its application by the criminal courts but was not relevant because it concerned the award of damages to the victim of the criminal offence (injured party) and not the confiscation of proceeds of crime.

60.  Naturally, the Court cannot exclude the possibility that it was for the first time in the applicant’s case that the domestic courts applied the abovementioned provision of the Commercial Companies Act in the context of the confiscation of proceeds of crime. The requirement of foreseeability cannot be read as outlawing the gradual clarification of the rules through judicial interpretation from case to case, provided that the resultant development remains consistent with the essence of the provision in question and could reasonably be foreseen (see The J. Paul Getty Trust and Others v. Italy, no. 35271/19, § 297, 2 May 2024, and Kopytok v. Russia, no. 48812/09, § 34, 15 January 2019).

61.  However, under Croatian law (see paragraphs 22-23 above), the confiscation of proceeds of crime is limited to individuals who have directly or indirectly received financial benefits from them. This includes the person into whose property the proceeds have entered, the perpetrator of the crime, or any individual to whom the proceeds have been transferred or who has otherwise derived financial gain from them. This means that, as in many other jurisdictions, the measure is more akin to unjust enrichment rather than to tort liability under civil law (see Ulemek v. Serbia (dec.), no. 41680/13, § 53, 2 February 2021, and Dassa Foundation and Others v. Liechtenstein (dec.), no. 696/05, 10 July 2007).

62.  Thus, applying section 252(5) of the Commercial Companies Act, which provides for tort liability of management board members of a commercial company to creditors, in conjunction with Article 77 of the Penal Code, which provides for the confiscation of proceeds of crime, is inconsistent with the nature of that measure and thus impossible to foresee, even by analogy. Doing so in the applicant’s case was also inconsistent with the nature of the offence of which he was convicted (see paragraph 55 above).

63.  The foregoing considerations are sufficient to enable the Court to conclude that that imposing the confiscation measure on the applicant himself, was not foreseeable. Consequently, the interference with his property rights was not “provided for by law” as required by Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

64.  This finding obviates the need to further examine whether that interference pursued an aim in the general interest and whether it was proportionate to that aim.

65.  There has accordingly been a violation of Article 1 of Protocol No. 1.

  1. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

66.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

  1. Damage

67.  The applicant claimed 10,000 euros (EUR) in respect of nonpecuniary damage.

68.  The Government contested this claim.

69.  The Court reiterates that a judgment in which it finds a breach of the Convention imposes on the respondent State a legal obligation to put an end to the breach and make reparation for its consequences (see, for example, Trgo v. Croatia, no. 35298/04, § 75, 11 June 2009). It further reiterates that the confiscation order in respect of which it has found a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention in the present case has not yet been enforced (see paragraph 20 above).

70.  In the circumstances, the Court considers that the respondent State must ensure that the applicant’s property is not subject to enforcement of the confiscation order and that he be compensated for any sums that might have been taken from his bank accounts by way of such enforcement (see, mutatis mutandisDolenc v. Slovenia (just satisfaction), no. 20256/20, § 23, 20 October 2022). It further considers that, in the circumstances, this is the most appropriate way of repairing the consequences of the violation found, and that, therefore, a finding of the violation constitutes in itself sufficient just satisfaction for any non-pecuniary damage he might have sustained.

  1. Costs and expenses

71.  The applicant also claimed EUR 6,467.50 for the costs and expenses incurred before the domestic courts. He also claimed an unspecified amount for the costs and expenses incurred before the Court.

72.  The Government contested these claims.

73.  As regards the costs and expenses incurred before the domestic courts, the Court notes that the applicant incurred those costs in relation to the criminal charges brought against him and that he did not incur any separate or additional costs in relation to the confiscation order in respect of which it has found a violation of the Convention. It therefore rejects this claim.

74.  As regards the costs and expenses incurred before it, the Court reiterates that pursuant to Rule 60 § 1 of the Rules of Court an applicant who wishes to obtain an award of just satisfaction under Article 41 of the Convention must make a specific claim to that effect. Since the applicant did not specify the amount claimed, it does not award him any sum on that account (see Kavala v. Turkey, no. 28749/18, § 237, 10 December 2019).

FOR THESE REASONS, THE COURT

  1. Declares, unanimously, the application admissible;
  2. Holds, by four votes to three, that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention;
  3. Holds, by four votes to three, that the finding of a violation constitutes in itself sufficient just satisfaction for any non-pecuniary damage sustained by the applicant;
  4. Holds, by four votes to three,

(a) that the respondent State must ensure that the applicant’s property is not subject to further enforcement of the confiscation order contained in the Split Municipal Court’s judgment of 13 April 2017, which did not comply with the Convention;

(b) that the respondent State must compensate the applicant for any pecuniary loss he might have incurred as a result of enforcement of the confiscation order contained in the Split Municipal Court’s judgment of 13 April 2017, which did not comply with the Convention;

  1. Dismisses, unanimously, the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 13 May 2025, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Hasan Bakırcı Arnfinn Bårdsen
 Registrar President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the following separate opinions are annexed to this judgment:

(a)  Concurring opinion of Judge Derenčinović;

(b)  Dissenting opinion of Judge Seibert-Fohr, joined by Judges Ilievski and Pisani;

(c)  Dissenting opinion of Judge Pisani.

 

CONCURRING OPINION OF JUDGE DERENČINOVIĆ

1.  I agree with the finding of a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention and with the reasoning given for that violation.

2.  However, I disagree with the majority position not to examine the application from the perspective of Article 7 of the Convention despite the fact the case was re-communicated under that provision.

3.  I have no doubt whatsoever that Article 7 of the Convention would be applicable in this case. Namely, given the mixed nature of confiscation of crime proceeds in Croatian legislation, this measure could be considered a penalty under Article 7 of the Convention. Despite the fact that confiscation as a measure to prevent unjust enrichment and to demonstrate that crime does not pay is not formally a type of penalty under Croatian criminal legislation (only imprisonment and fines are considered penalties under the Penal Code), there are many features of the confiscation order that would indicate that it falls within the autonomous concept of “penalty” for the purposes of Article 7 of the Convention.

4.  First and foremost, a confiscation order in Croatia is applied in criminal proceedings pursuant to the provisions of the Penal Code and Code of Criminal Procedure, after the judgment/decision on the merits, i.e. having established the criminal liability of the defendant. Furthermore, it is the criminal court that decides in a criminal judgment on a confiscation order, which is always subsidiary to a victim’s claim for damages.

5.  Moreover, in this case, and given the correct finding of the majority that interference with the applicant’s property was not lawful in the sense of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, the issuance of the confiscation order outside the conditions prescribed by the Penal Code indicates that the real intent of the authorities in this unprecedented case was to punish and that the effect of its application was punitive, thus in the nature of a penalty, rather than preventive, in the nature of confiscation.

6.  In this regard, I regret that the unprecedented but above all unforeseeable and arbitrary application of domestic legislation in this case, amounting to an analogy that is strictly forbidden in substantive criminal law (poenalia sunt restrigenda), has not been examined also from the perspective of Article 7 of the Convention, in addition to that of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

 

 

DISSENTING OPINION OF JUDGE SEIBERT-FOHR, JOINED BY JUDGES ILIEVSKI AND PISANI

1.  To our regret, we are unable to agree with the majority’s finding that the confiscation in the present case was unforeseeable under Croatian law and therefore violated Article 1 of Protocol No. 1. The applicant was convicted for business fraud and forgery of documents and was ordered to pay the proceeds of those offences into the State budget. The sentence was based on the fact that he had cashed the forged cheques and kept the resulting amounts for his company, of which he was the sole founder and shareholder and which in the meantime had been struck off the register of commercial companies, leaving no legal successor (see paragraphs 10 and 14 of the judgment).

2.  The question whether the confiscation order was foreseeable by the applicant needs to be assessed in the context of the applicable law. As noted by the Constitutional Court in its judgment of 6 October 2021, the decision to seize the applicant’s property as proceeds of the crime for which he had been convicted was based on Article 77 of the Penal Code in conjunction with section 252(5) of the Commercial Companies Act. Furthermore, the Constitutional Court explained in its judgment that the applicant had not disputed that the decision to confiscate the proceeds of crime had been based on the aforementioned provisions, nor had he called those provisions into question.

3.  Nevertheless, the majority have decided to perform their own analysis of Croatian law and to assess whether the confiscation measure could indeed be based on those provisions (see paragraphs 62-63 of the judgment). They assert, without reference to any relevant Croatian case-law, that confiscation is “more akin to unjust enrichment rather than to tort liability under civil law” (see paragraph 61 of the judgment) and conclude that applying section 252(5) of the Commercial Companies Act – which provides for tort liability of management board members of a commercial company – to creditors, is “inconsistent with the nature of that measure and thus impossible to foresee, even by analogy” (see paragraph 62 of the judgment). They further maintain that applying that provision in the applicant’s case was also “inconsistent with the nature of the offence of which he was convicted” (ibid.).

4.  It is noteworthy that the majority’s detailed analysis and the characterisation of confiscation as “more akin to unjust enrichment than to tort liability under civil law” are based neither on the applicant’s submissions nor on any legal reasoning by the domestic courts (see paragraphs 10, 14, 18, 23 and 39-42 of the judgment). Moreover, the legal arguments put forward by the majority, in particular the legal characterisation of confiscations, according to which these measures relate to unjust enrichment and are thus restorative in nature, are difficult to reconcile with the Constitutional Court’s holding that confiscation acts as a deterrent to those who might engage in criminal activity.

5.  We believe that this kind of legal analysis of domestic law, which proprio motu seeks to determine the specific legal nature of a measure and then to evaluate whether the application of a domestic legal provision was consistent with that alleged nature, goes beyond the competence and proper role of the Court. This is not the type of analysis required, under Article 1 of Protocol No. 1, to determine whether an interference with the right to peaceful enjoyment of property was based on law.

6.  According to the Court’s established case-law, it is primarily for the national authorities, in particular the courts, to interpret, and assess compliance with, domestic law (see Ramos Nunes de Carvalho e Sá v. Portugal [GC], nos. 55391/13 and 2 others, § 186, 6 November 2018, and Guðmundur Andri Ástráðsson v. Iceland [GC], no. 26374/18, § 251, 1 December 2020). The State may be held responsible for losses caused by such determinations only if the court decisions are not in accordance with domestic law, if they are flawed by arbitrariness or manifest unreasonableness contrary to Article 1 of Protocol No. 1, or if a person has been arbitrarily and unjustly deprived of property in favour of another (see Bramelid and Malmström v. Sweden, nos. 8588/79 and 8589/79, Commission decision of 12 October 1982, Decisions and Reports 29, p. 76; Dabić v. the former Yugoslav Republic of Macedonia (dec.), no. 59995/00, 3 October 2001; and Vulakh and Others v. Russia, no. 33468/03, § 44, 10 January 2012). The Court’s jurisdiction to verify that domestic law has been correctly interpreted and applied is limited and it is not its function to take the place of the national courts. Rather, its role is to ensure that the decisions of those courts are not arbitrary or otherwise manifestly unreasonable (see Anheuser-Busch Inc. v. Portugal [GC], no. 73049/01, § 83, ECHR 2007-I).

7.  With regard to the foreseeability of the application of the law, the Court has previously explained that the relevant law must be formulated with sufficient precision to enable citizens to regulate their conduct, allowing them to foresee, to a degree that is reasonable under the circumstances, the consequences which a given action may entail. However, such consequences need not be foreseeable with absolute certainty, since excessive rigidity is undesirable (see Centro Europa 7 S.r.1. and Di Stefano v. Italy [GC], no. 38433/09, § 141, ECHR 2012).

8.  On the basis of these general principles, we are unable to conclude that the application of Article 77 of the Penal Code in conjunction with section 252(5) of the Commercial Companies Act was not foreseeable for the applicant in the present case. We would first note in this regard that the applicant did not dispute before the Constitutional Court that the decision to confiscate had been based on those provisions, nor did he call those provisions into question (see paragraph 2 above). Therefore, his argument, raised now before the Court, that section 252(5) of the Commercial Companies Act could not be applied in criminal proceedings for the confiscation of proceeds of crime (see paragraph 42 of the judgment) and that its application was unforeseeable for him does not seem plausible. We also note that the applicability of Article 77 of the Penal Code in conjunction with civil law has not been disputed by the domestic courts (see paragraph 14 of the judgement and paragraph 2 above), nor by the majority. Additionally taking into account the fact that section 252(5) of the Commercial Companies Act provides for the piercing of the corporate veil, by allowing claims against a management board member who has grossly violated the duty of care and diligence of a “prudent businessman”, we cannot agree with the majority that the confiscation decision against the applicant as the sole shareholder of the company, which had in the meantime been struck off the register of commercial companies, was unforeseeable for him.

9.  Rather, we take the view that the law that the domestic courts relied on was accessible and sufficiently clear to enable the applicant to regulate his conduct, allowing him to foresee, to a degree that was reasonable under the circumstances, the consequences which the forgery and business fraud might entail. This is all the more true since the applicant was acting as the director of a company of which he was the sole shareholder (see also paragraphs 4-6 of the separate opinion of Judge Pisani). According to the Court’s established case-law, persons carrying on a professional or commercial activity, who are used to having to proceed with a high degree of caution when pursuing their occupation, can be expected to take special care in assessing the risks that such activity entails (see Lekić v. Slovenia [GC], no. 36480/07, § 97, 11 December 2018).

10.  In the light of the foregoing arguments, we have decided to dissent from the majority in the present case.

 

DISSENTING OPINION OF JUDGE PISANI

1.  I would like to start by thanking my esteemed colleagues in the majority for offering us this didactic illustration of a tale of two fictions. It is one of those stories that takes us back to our childhood – a world populated with myths and marvellous creatures, a world where you can hide behind your hands and pretend not to be seen. Or better still, just pretend to hide behind hands that do not even exist, or hands that might be otherwise occupied concealing some spoils behind your back in the hope of getting away with it. This is the realm of McArthur Wheeler, into which the wonders of law and human rights now offer us insight.

2.  Our applicant had the misfortune of being the sole owner and director of a very nasty company which was unduly enriched by the issuance of forged cheques. I say “was enriched”, because it wasn’t this poor company’s fault. It was actually the victim of an even viler director (our applicant, as it happens), who apparently abused the naivety of this pitiable creature. But luckily for the common morals, crime does not pay. The sounduly enriched company was unable to profit from this pocketed wealth as, many years later, it went bankrupt. Since the whole procedure, from forgery to bankruptcy and conviction, lasted a decade, no one knew where the proceeds of crime had gone. But, thought the national authorities, that does not matter; we all know who the bad guy is – the applicant/owner – so we’ll make him pay. How dare they?! This poor man appears to have been tricked into the whole affair by the evil company, maliciously acting through its director, who first forged documents to enrich it before plunging it into financial disarray.

3.  When, about a generation ago, I saw the introduction of criminal liability for corporations, one of the aims of that mechanism was to prevent impunity for anonymous fault; to avoid the situation where stakeholders did not have to bear the consequences of a corporate policy they would otherwise have profited from. Although it was accompanied by the exception of the liability of physical persons, that provision only made it possible to attain concrete actors, generally directors or managers who, as in the present case, had committed fraudulent acts. Soon however, in an ever complexifying world of corporate constructs, it became necessary to stretch further to get to the physical persons behind the company, since nowadays corporations are often neither owned nor directed by physical persons but by a cascade of corporate entities. This induced a need to introduce additional concepts in order to effectively catch the instigators. The inherent limitations of criminal liability, which stem from the rule that punishment should be applied only to the offender, have thus led the authorities, both national and international, to reach out for the money, by searching for the ultimate beneficial owner and resorting to value-based confiscation by equivalent.

4.  In this context, the European Union, of which the respondent State is a member, has recently adopted Directive (EU) 2024/1260 of the European Parliament and of the Council of 24 April 2024 on asset recovery and confiscation (OJ L 2024/1260). Articles 13 and 14 of that legislation require nothing other than exactly what the respondent State did, namely confiscation of property of a value corresponding to the proceeds of crime – even if those proceeds have only been indirectly transferred to third parties – and confiscation of the property of the convicted person, regardless of the fact that only an indirect economic benefit has been gained. The assessment of the various elements has to be based on the concrete circumstances and facts, and thus implicitly not on purely legal constructs. I am aware that this directive is not applicable to the present case, and even its predecessor from 2014, which is not so diverse, may not have found application in the matter at hand. However, Article 12 of the United Nations Convention against Transnational Organized Crime (adopted on 15 November 2000, 2225 UNTS 209) provides for a similar approach. And that is not even to speak of two Council of Europe conventions, the Convention on Laundering, Search, Seizure and Confiscation of the Proceeds from Crime (opened for signature on 8 November 1990, ETS 141) and the Convention on Laundering, Search, Seizure and Confiscation of the Proceeds from Crime and on the Financing of Terrorism (opened for signature on 16 May 2005, CETS 198). Both provide for the confiscation of direct or indirect proceeds of crime – and, in the case of the former, a value-based equivalent – without consideration as to where they may be found. The respondent State adheres to both conventions, and ratified the first one well before our applicant completed the commission of the offences. But that is not my point since, from our perspective, it is an issue of national law which should be left to the national authorities to apply correctly, as has rightly been pointed out by Judge Seibert-Fohr in her separate opinion, with which I concur. Nonetheless, one might argue that Article 1 of Protocol No. 1 could be interpreted in the light of those instruments. What matters most here is that what the national authorities did in the present case was not an absurd overstretching of legal concepts which came out of the blue. The applicant may have hoped to get away with his fraud by taking advantage of a legal loophole, and in the end he has succeeded. But by no means were the authorities’ interpretation or his conviction unforeseeable.

5.  Returning to our myth, we may dwell briefly on legal entities. I do not mean to rewrite the whole theory applicable to legal personality, nor am I in quest of Cartesian absolute truth, since with both concepts not even our own existence appears so obvious. Rather, I will content myself with that immediate reality that shapes our everyday lives. In line with this, and as sorry as I am to the purists of scholarly theories, legal entities do not actually exist. They are not real acting beings that run around or make things, but a convenient instrument created by humans who act through them in the pursuit of their own goals. This is true for the physical persons involved, but also more generally for human societies, which see them as a means of bundling capital and enhancing entrepreneurship. The latter interest, not the former, is what justifies the status conceded to these entities. As, however, capital considerations are the driving force behind individual investment in such entities, they cannot be neglected, and must be accepted, even if occasionally the two interests conflict. This nonetheless holds true only in so far as there is a genuine corporate interest established within the boundaries and goals provided by society. If the entity is created or used with a view to piracy, it cannot be granted the privileges of existence, because otherwise the whole construct is undermining itself. To put it plainly, if you allow individuals to create corporate entities in order to defraud actual people of their possessions, whether directly or indirectly through other entities, or even through farfetched schemes involving public monies, and to appropriate them, be it incidentally, you actually create an incentive for this activity, which will increase incrementally until the system cannibalises itself and collapses. This is not, and cannot be, the aim of those entities. That is especially obvious where, as in the present case, we are confronted with an entity under the private control of one person. In view of their limited existential right, corporations must be inherently transparent. They are not self-standing life. Taken out of their legal framework and made to serve fraudulent purposes, they fade away to nothing, as there is no longer any link between the actions “they” undertake and the laws in which they are rooted. The cutting of this umbilical cord implies their functional disappearance, for otherwise an overly rigid reading of a virtual Article 1 of Protocol No. 1 to our venerable instrument may essentially lead us to the brink of Article 17 in respect of our own equivalent right. Now, for larger corporations this abstraction might in turn be used by society as a way to attain the unrecognisable perpetrator through the capital bundled in the entity: this is the hypothesis of the anonymous fault. It does not, however, apply in the present case, as the perpetrator has been clearly identified and has used the subtleties of corporate existence to withdraw from the world in order to avoid conviction.

6.  From all this I conclude that the national authorities applied the law in a perfectly foreseeable way, or at least, to paraphrase this Court’s frequent qualification, with the clear-sighted advice of a sensible professional.

7.  Some nevertheless seem to consider it unfair or legally questionable to potentially deprive our unfortunate director/owner of his hard-earned belongings on account of the deceptive actions of this vile creature. Not only did it fraudulently appropriate the fortune of others itself, but then, like an ogre, it devoured that wealth with an insatiable appetite until its death, in the form of bankruptcy, thus not leaving a single penny in the hands of our misfortunate applicant. The issue of legality having been amply discussed, I’d like to focus more on justice, pointing out that, contrary to the prevailing view, one could argue that the outcry over the applicant’s sentence overlooks the fact that he used and abused the company throughout its existence by living with and through it. Be it by profit gained, role played, clients satisfied, salaries and bills paid, goods consumed or any other facets of corporate life, an owner or manager can directly or indirectly reap the benefit of a corporation, whether for personal gain or that of his entourage. And if it weren’t for the bankruptcy, wouldn’t the applicant have been the successor, heir and beneficiary of the company? Can it be that the better you scheme and hide, the less likely you are to pay? Factually, that is true for sure. But should that be the goal of the law?

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
U javnoj bazi sudske prakse, presuda je povezana sa rešenjima VKS po zahtevu za revizijom za premete koji su se ticali razumnog roka
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
Ova presuda je često citirana u domaćoj sudskoj praksi i u praksi ESLJP zbog velikog broja predmeta koji se odnose na problematiku isplate stare devizne štednje.
Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je u bazi sudske prakse povezana sa više presuda Apelacionog suda u Novom Sadu u kojima je utvrđeno da je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku usled čega je došlo do materijalne i nematerijalne štete po predlagača.
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100).
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda "Iatridis" cesto je citirana u praksi Evropskog suda za ljudska prava jer se u njoj ESLJP bavio pitanjima gubitka zarade koje je nastalo kao posledica nemogućnosti upravljanja imovinom. Posebno je sporno jer je u pitanju situacija koja se nastavlja i gde država nema uspostavljen pravni lek koji podnosilac može da iskoristi kako bi zaštitio svoja prava.
U drugoj važnoj presudi "Hornsby protiv Grčke", na koju se ESLJP pozvao pri donošenju presude u slučaju "Iatridis", sud Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude