T.V. protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
47909/19
Stepen važnosti
2
Jezik
Hrvatski
Datum
11.06.2024
Članovi
2
2-1
2-2
41
Kršenje
2
2-1
2-2
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 2) Pravo na život
(Čl. 2) Pozitivne obaveze
(Čl. 2-1 / ICCPR-6) Život
(Čl. 2-2) Apsolutno nužno
(Čl. 2-2) Upotreba sile
(Čl. 3 / CAT-12) Efikasna istraga
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
Srazmernost
Tematske ključne reči
delotvorna istraga
postupanje policije
život
lica sa smetnjama razvoju i duševnim obolenjima
VS deskriptori
1.2 Član 2. - pravo na život
1.2.8 Propusti u istragama
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak

Preuzmite presudu u pdf formatu

  

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

DRUGI ODJEL

 PREDMET T.V. protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 47909/19)

PRESUDA

Ova verzija je ispravljena 2. srpnja 2024. na temelju pravila 81. Poslovnika Suda

 Članak 2. (materijalni i postupovni aspekt) • Upotreba sile • Pozitivne obveze • Propust da se zaštiti život podnositeljičina izvanbračnog supruga, osobe s duševnim smetnjama,  koji je preminuo tijekom postupanja policije • Propust policije da obavijesti ili zatraži pomoć zdravstvenog osoblja kako je propisano domaćim naputkom o postupanju policijskih službenika prema osobama s duševnim smetnjama • Upotreba spreja s nadražujućom tvari unatoč tome što je upotreba takvog spreja isključena na temelju domaćeg prava u slučajevima „pasivnog otpora” kao što je ovaj • Nedostatak potrebne posebne pažnje prema psihički uznemirenoj osobi • Primjena položaja na trbuhu na mjestu događaja i u vozilu hitne pomoći dulje vrijeme • Neodgovarajuće praćenje stanja podnositelja tijekom prijevoza u vozilu hitne pomoći • Nedostatak odgovarajuće obuke i iskustva • U okolnostima predmeta upotrijebljena sila nije bila „nužno potrebna” • Neučinkovita kaznena istraga

 Pripremilo Tajništvo. Nije obvezujuće za Sud.

STRASBOURG

11. lipnja 2024.

 KONAČNA

11. rujna 2024.

 Ova je presuda postala konačna u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu T.V. protiv Hrvatske, 

Europski sud za ljudska prava (Drugi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Arnfinn Bårdsen, predsjednik,
Jovan Ilievski,
Pauliine Koskelo,
Lorraine Schembri Orland,
Frédéric Krenc,
Davor Derenčinović,
Gediminas Sagatys, suci,
i Hasan Bakırcı, tajnik odjela,

uzimajući u obzir: zahtjev (br. 47909/19) protiv Republike Hrvatske koji je slovenska državljanka gđa T.V. („podnositeljica zahtjeva”) podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 5. rujna 2019., odluku da se Vladu Republike Hrvatske („Vlada”) obavijesti o zahtjevu, odluku da ime podnositeljice zahtjeva ne bude objavljeno, očitovanja stranaka,

činjenicu da Vlada Republike Slovenije nije izrazila želju da se umiješa u ovaj postupak (članak 36. stavak 1. Konvencije i pravilo 44. stavak 1. točka (a) Poslovnika Suda), nakon vijećanja zatvorenog za javnost 21. svibnja 2024., donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

UVOD

  1. Predmet se odnosi na smrt podnositeljičina izvanbračnog supruga tijekom postupanja policije i navodnu neučinkovitost kaznene istrage koja je uslijedila. Podnositeljica zahtjeva pozvala se na članke 2., 3. i 13. Konvencije.

ČINJENICE

  1. Podnositeljica zahtjeva rođena je 1980. i živi u Celju u Sloveniji. Zastupala ju je gđa L. Horvat, odvjetnica u Zagrebu.
  2. Vladu je zastupala njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Činjenično stanje predmeta može se sažeti kako slijedi.
  4. Dana 11. studenoga 2017. podnositeljičin izvanbračni suprug, g. V.D., koji je bolovao od shizofrenije, napustio je psihijatrijsku ustanovu u Sloveniji u kojoj se liječio i ušao je u Hrvatsku. V.D. je prethodno podnio dva druga zahtjeva Sudu u vezi s njegovim zlostavljanjem od strane vlasti i neučinkovitošću istrage koja je uslijedila (vidi V.D. protiv Hrvatske, br. 15526/10,  8. studenoga 2011., i  V.D. protiv Hrvatske  (br. 2), br. 19421/15, 15. studenoga 2018.).

I. DOGAĐAJI OD 16. STUDENOGA 2017.

  1. Dana 16. studenoga 2017. slovenska granična policija obavijestila je hrvatsku graničnu policiju u Varaždinu da je V.D. napustio ustanovu u Sloveniji u kojoj se nalazio na psihijatrijskom liječenju te je navodno otputovao u grad Opuzen u Hrvatskoj i da predstavlja opasnost za sebe i druge. Tu je informaciju dao otac V.D.-a, koji se htio pobrinuti da je njegov sin na sigurnom.
  2. Istoga dana V.D. se sukobio s drugim gostom u hotelu u Opuzenu. Zaposlenik hotela pozvao je Policijsku postaju Metković na intervenciju obavijestivši ju da psihički uznemiren muškarac u hotelu izaziva probleme i napada goste. Prema navodima Vlade, policijski službenici koji su se odazvali pozivu primili su izvješće Policijske postaje Varaždin prije odlaska i bili su svjesni da bi dotični muškarac mogao biti V.D., osoba s duševnim smetnjama koja predstavlja opasnost za sebe i druge.
  3. Prema službenom izvješću policije o postupanju, nakon dolaska na parkiralište hotela oko 14.20 sati četiri policijska službenika prišla su V.D.u, koji je sjedio na svom automobilu; primijetili su da je vidljivo psihički uznemiren i da nesuvislo mrmlja. Jedan od policijskih službenika naredio mu je da isprazni džepove, što je on i učinio, ali odbio je poslušati sljedeću naredbu policijskog službenika da se okrene i raširi noge. Umjesto toga, izvadio je telefon i vikao „Ne približavajte se, stisnut ću broj na mobitelu, svi ćete letjeti” te je nastavio nesuvislo mrmljati. Ubrzo nakon toga V.D. je sjeo na pod, i dalje držeći telefon i mrmljajući. Policijski službenik G. nekoliko mu je puta naredio da spusti telefon i upozorio ga da će upotrijebiti silu, ali bez uspjeha. Policijski službenik G. zatim je upotrijebio sprej s nadražujućom tvari protiv V.D.-a, koji je legao na bok držeći se za lice i počeo gristi usne i jezik i pljuvati krv. U tom su trenutku tri policijska službenika upotrijebila fizičku silu da bi V.D.-a okrenula na trbuh i stavila mu ruke iza leđa. V.D. im je pružao otpor pokušavajući ustati, udarajući glavom o pločnik i grizući si prste – odgrizao je dio malog prsta prije nego što su ga policijski službenici uspjeli vezati lisicama s rukama na leđima. Oko 14.35 sati policija je pozvala hitnu pomoć da im pomogne u intervenciji. Četiri policijska službenika, kojima se pridružio i peti koji je slučajno prolazio, nastavili su s upotrebom sile kako bi držali V.D.-a u istom položaju sve do dolaska hitne pomoći približno deset minuta kasnije, oko 14.47 sati.
  4. Nakon što je stigla hitna pomoć, liječnica je V.D.-u dala sredstvo za smirenje primijetivši da krvari i da mu je lice modro te da je odgrizao i progutao dio svog malog prsta. Medicinska sestra previla mu je ostatak malog prsta. V.D. je zatim stavljen na nosila vozila hitne pomoći u istom položaju (licem prema dolje) i svezan trima trakama.
  5. Tijekom putovanja do Opće bolnice Dubrovnik, koja je bila udaljena oko sat i pol vožnje i navodno je bila najbliža bolnica koja može primiti osobu u stanju u kojem je bio V.D., liječnica i medicinska sestra sjedile su u prednjem dijelu vozila, a tri policijska službenika sjedila su u stražnjem dijelu s V.D.-om. Budući da je i dalje bio nemiran, liječnica je zaustavila vozilo hitne pomoći, došla u stražnji dio i dala mu još jedno sredstvo za smirenje. Nakon nekog vremena utvrdila je da je V.D. preminuo. Mrtvozornik je naveo da je V.D. umro prirodnom smrću i da je uzrok smrti zastoj srca.

II. ISTRAGA SMRTI V.D.-A

  1. Nakon što se saznalo da je V.D. preminuo, ekipa za očevid upućena je na mjesto događaja, parkiralište hotela, koje je osoblje hotela u međuvremenu opralo. Zabilježeno je nekoliko tragova krvi.
  2. Obavljeni su obavijesni razgovori s nekoliko zaposlenika hotela i jednim gostom, a policija je pregledala snimke sigurnosnih kamera. Obavijesni razgovori obavljeni su i s liječnicom i medicinskom sestrom koje su došle na intervenciju.
  3. Dana 16. studenoga 2017. Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku otvorilo je spis nakon što je primilo izvješće policije o smrti V.D.-a. Državni odvjetnik naložio je provođenje obdukcije.
  4. Dana 20. studenoga 2017. izvršena je obdukcija na tijelu V.D.-a. Nisu pronađeni dokazi nasilne smrti. Na njegovu tijelu pronađeno je nekoliko ogrebotina, a u jednjaku je pronađen komad malog prsta. Utvrđeno je i da mu je slomljeno pet rebara, najvjerojatnije zbog pada na tvrdu površinu. U cjelini, kako je potvrđeno u detaljnom pisanom nalazu obdukcije od 27. prosinca 2017., V.D. je umro prirodnom smrću zbog zastoja srca. Ozljede pronađene na njegovu tijelu, koje su zajedno predstavljale tešku tjelesnu ozljedu, nisu bile u uzročno-posljedičnoj vezi s njegovom smrću.
  5. Dana 20. studenoga 2017., u izvješću policije utvrđeno je da je upotreba sile na V.D.-u bila zakonita i razmjerna i u skladu s člancima 84. i 85. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima.
  6. Dana 21. studenoga 2017. Policijska postaja Metković dostavila je posebno izvješće o događaju Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku.
  7. Dana 18. prosinca 2017. podnositeljica zahtjeva dogovorila je drugu obdukciju od strane Medicinskog fakulteta u Ljubljani, koji je naveo da je, osim ozljeda zabilježenih u službenoj obdukciji, kod V.D.-a utvrđena upala sluznice, terminalno oticanje pluća, akutno oticanje mozga, fokalna fibroza miokarda i iznenadni akutni zastoj srca. Nedavno su mu izbijena i dva prednja zuba.
  8. Dana 13. studenoga 2018. podnositeljica je podnijela kaznenu prijavu Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku protiv policijskih službenika koji su postupali na mjestu događaja zbog teške tjelesne ozljede s posljedicom smrti te protiv liječnice i medicinske sestre iz vozila hitne pomoći zbog nesavjesnog liječenja.
  9. Dana 25. veljače 2019. Državni odvjetnik odbacio je podnositeljičine kaznene prijave jer je nalazom obdukcije utvrđeno da je V.D. umro prirodnom smrću, odnosno zbog akutnog zastoja srca i da ozljede koje je zadobio nisu bile u uzročno-posljedičnoj vezi sa smrtnim ishodom.
  10. Povodom podnositeljičine pritužbe dana 11. srpnja 2019. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske naložilo je Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku da savjesno i pozorno, uzimajući u obzir sudsku praksu Suda, ponovno ispita spis predmeta, preispita ispravnost rješenja o odbačaju kaznene prijave i, prema potrebi, poduzme odgovarajuće dokazne radnje.
  11. Dana 30. lipnja 2020. Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku uputilo je pozive za provođenje dokazne radnje prvog ispitivanja okrivljenim policijskim službenicima i zdravstvenom osoblju. Ispitani su u razdoblju od 10. srpnja do 17. rujna 2020.
  12. Dana 2. listopada 2020. Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku uzelo je izjave svjedoka koji su se nalazili u hotelu.
  13. Dana 12. listopada 2020. Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku službeno je otvorilo istragu o događaju.
  14. Dana 1. veljače 2021. Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku naložilo je provođenje sudsko-medicinskog vještačenja, koje je u konačnici 28. svibnja 2021. proveo Medicinski fakultet u Splitu. Prema tom nalazu, V.D. je umro nasilnom smrću zbog psihičke traume. Zadobio je tešku tjelesnu ozljedu pružanjem otpora policiji dok je ležao okrenut licem prema tlu, samoozljeđivanjem i zbog snažnog pritiska policijskih službenika na njegovim leđima dok je bio u tom položaju. Njegovo samoozljeđivanje u kombinaciji s postupanjem policije i zdravstvenog osoblja pogoršalo je njegovo već uznemireno duševno stanje i dovelo ga u stanje šoka i do zastoja srca, što je bio mehanizam umiranja, ali ne i uzrok njegove smrti. Nalazom i mišljenjem je zaključeno i da u liječenju nije došlo do nesavjesnog liječenja, ali da je s obzirom na terapiju koju je primio zdravstveno osoblje trebalo sjediti uz njega tijekom prijevoza u vozilu hitne pomoći.
  15. Dana 10. kolovoza 2021. Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku ponovno je odbacilo podnositeljičinu kaznenu prijavu smatrajući da je upotrijebljena sila bila razmjerna s obzirom na ponašanje V.D.-a, da mu policijski službenici nisu nanijeli smrtonosne tjelesne ozljede i da zdravstveno osoblje nije postupalo nesavjesno.
  16. Povodom još jedne pritužbe podnositeljice zahtjeva Državno odvjetništvo Republike Hrvatske potvrdilo je zaključke Županijskog državnog odvjetništva u Dubrovniku utvrdivši da je sila koju je upotrijebila policija bila zakonita i razmjerna okolnostima i da je imala za cilj zaštititi žrtvu i druge osobe. Kad je riječ o određenim dokumentima za koje je podnositeljica prigovorila da nisu uzeti u obzir u sudsko-medicinskom vještačenju, kao što su nalaz obdukcije iz Ljubljane ili dokumenti o prethodnom psihijatrijskom liječenju V.D.-a u Sloveniji, Državno odvjetništvo ponovilo je da se samo službeno pribavljen nalaz obdukcije može smatrati dokazom i da nije bilo potrebno razmatrati psihijatrijsku dokumentaciju pokojnika.
  17. U međuvremenu, 2021. godine podnositeljica je podnijela ustavnu tužbu prigovarajući zbog neučinkovitosti istrage, kao i zlostavljanja njezina pokojnog izvanbračnog supruga od strane policije, koje je navodno dovelo do njegove smrti.
  18. Dana 12. srpnja 2023. Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu podnositeljice zahtjeva utvrdivši da je istraga bila neovisna i temeljita. Iako je istraga bila dugotrajna, a Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku odredilo je sudsko-medicinsko vještačenje tek tri godine nakon događaja, ta činjenica nije imala nikakvog utjecaja na kvalitetu istrage ni na zaključak da je V.D. umro zbog teške psihičke traume koja je proizlazila iz njegove izrazite psihičke uznemirenosti i fizičkog otpora prema policijskim službenicima, koji su upotrijebili zakonite i razmjerne mjere prisile.

III. DALJNJI RAZVOJ DOGAĐAJA

  1. Dana 23. veljače 2021. podnositeljica zahtjeva pokrenula je parnični postupak protiv države tražeći naknadu neimovinske štete zbog smrti svojeg izvanbračnog supruga. Taj je postupak još uvijek u tijeku pred prvostupanjskim sudom.

MJERODAVNI PRAVNI OKVIR

I. DOMAĆE ZAKONODAVSTVO

  1. Mjerodavne odredbe Kaznenog zakona (Narodne novine br. 125/11, s naknadnim izmjenama i dopunama), koje su bile na snazi u relevantno vrijeme, glase: 

Članak 118.

Teška tjelesna ozljeda

„ (1) Tko drugoga teško tjelesno ozlijedi ili mu teško naruši zdravlje, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Tko djelo iz stavka 1. ovoga članka počini iz mržnje, prema bliskoj osobi ili prema osobi posebno ranjivoj zbog njezine dobi, teže tjelesne ili duševne smetnje ili trudnoće, ili kao službena osoba u obavljanju službe ili javne ovlasti, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.“

Članak 120.

Teška tjelesna ozljeda s posljedicom smrti

„Ako je počinjenjem kaznenog djela iz članka … 118. … prouzročena smrt, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od tri do petnaest godina.“

Članak 181.

Nesavjesno liječenje

„ Doktor medicine, doktor dentalne medicine ili drugi zdravstveni radnik koji obavljajući zdravstvenu djelatnost primijeni očito nepodobno sredstvo ili način liječenja ili na drugi način očito ne postupi po pravilima zdravstvene struke ili očito nesavjesno postupa pa time prouzroči pogoršanje bolesti ili narušenje zdravlja druge osobe, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.“

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o policijskim poslovima i ovlastima (Narodne novine br. 76/09 i 92/14), koje su bile na snazi u relevantno vrijeme, glase:

Članak 81.

„Sredstva prisile u smislu ovog Zakona su:

1. tjelesna snaga,

4. sredstva za vezivanje…”

Članak 84.

„ (1) Policijski službenik je ovlašten uporabiti tjelesnu snagu radi:

1. svladavanja otpora osobe koja remeti javni red i mir ili koju treba dovesti, privesti, zadržati ili uhititi,

2. sprječavanja samoozljeđivanja osobe,

3. odbijanja napada na sebe ili drugu osobu ili na objekt ili prostor koji osigurava,

4. sprječavanja samovoljnog udaljavanja osobe s određenog mjesta.

Policijski službenik je ovlašten uporabiti raspršivač s nadražujućom tvari kad su ispunjeni uvjeti za uporabu tjelesne snage, osim u slučajevima svladavanja pasivnog otpora.“

Članak 85.

„Policijski službenik je ovlašten uporabiti sredstva za vezivanje radi sprječavanja:

1. otpora osobe ili odbijanja napada usmjerenog na policijskog službenika,

2. bijega osobe,

3. samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe.“

  1. Mjerodavne odredbe Pravilnika o načinu postupanja policijskih službenika (Narodne novine br. 89/10 i 76/15), glase:

Uporaba sredstava prisile

a) Uporaba tjelesne snage, raspršivača s nadražujućom tvari i palice

Članak 129.

„Policijski službenik ovlašten je uporabiti tjelesnu snagu radi svladavanja otpora osobe koja remeti javni red i mir ili koju treba dovesti, privesti, zadržati ili uhititi, spriječiti u samoozljeđivanju, radi odbijanja napada na sebe ili drugu osobu, na objekt ili prostor koji osigurava te radi sprječavanja samovoljnog udaljavanja osobe s određenog mjesta.

Pod uporabom tjelesne snage podrazumijevaju se: udarac dijelom tijela, zahvat, i druge vještine obrane ili napada kojima se prisiljava na poslušnost određena osoba kada su za to ispunjeni Zakonom propisani uvjeti.

Policijski službenik će primijeniti onaj oblik tjelesne snage s kojim se s najmanje štetnih posljedica postiže cilj njezine primjene.“

Članak 130.

„Otporom se u smislu ovoga Pravilnika smatra svako suprotstavljanje ili nepostupanje po upozorenju ili naredbi policijskog službenika izdanoj radi obavljanja policijskih poslova ili primjene policijskih ovlasti.

Otporom se u smislu ovog Pravilnika smatra i pokušaj bijega.

Otpor može biti aktivan i pasivan.

Aktivan otpor postoji kad osoba pruža otpor uporabom oružja, oruđa, drugih predmeta ili tjelesnom snagom i na taj način onemogućava policijskog službenika u obavljanju policijskog posla. Aktivnim otporom smatra se i poticanje na otpor.

Pasivan otpor postoji kad osoba ne postupi po upozorenju ili naredbi stavivši se u takav položaj kojim onemogućava izvršenje policijskog posla (legne, klekne, uhvati se za osobu ili neki predmet i sl.).

Posebno obazrivo i uz prethodnu konzultaciju s doktorom medicine uporabit će se tjelesna snaga prema trudnici u vidljivom stadiju trudnoće, osobi čije je kretanje znatno otežano, djetetu ili očigledno bolesnoj osobi kada pružaju pasivan otpor.“

Članak 131.

„Kada su ispunjeni uvjeti za uporabu tjelesne snage radi savladavanja aktivnog otpora, policijski službenik može uporabiti i raspršivač s nadražujućom tvari ukoliko prosudi da bi uporabom tog sredstva postigao cilj uz manje štetnih posljedica.

Policijski službenik neće uporabiti raspršivač s nadražujućom tvari prema osobi koja pruža pasivni otpor.“

Članak 133.

„Sredstvima za vezivanje ograničava se pokretljivost tijela određene osobe vezivanjem ruku na leđa, uporabom propisanih sredstava za vezivanje (lisica) ili drugih prikladnih sredstva (remen, uže, zatezna traka i sl.).

Policijski službenik vezat će osobu koju privodi, dovodi i uhićenu osobu, ako prijeti opasnost od bijega, otpora ili napada te osobe na policijskog službenika, njenog samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe.“ 

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama (Narodne novine br. 76/2014) glase:

Članak 7.

„(1) Dostojanstvo osobe s duševnim smetnjama mora se štititi i poštovati u svim okolnostima.

(2) Osoba s duševnim smetnjama ima pravo na zaštitu od svih oblika iskorištavanja, zlostavljanja te nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja.“

Prisilno zadržavanje i prisilni smještaj

Članak 27.

„Osoba s težim duševnim smetnjama koja zbog tih smetnji ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti ili tuđi život, zdravlje ili sigurnost, smjestit će se u psihijatrijsku ustanovu po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanim ovim Zakonom.”

Članak 28.

„(4) Kad policija po pozivu ili po službenoj dužnosti u slučajevima iz stavka 3. ovoga članka dovodi osobu u psihijatrijsku ustanovu obvezna je postupati s posebnom pažnjom, štititi dostojanstvo osobe s duševnim smetnjama te se držati uputa liječnika.

Naputak o postupanju policije u dovođenju osobe s duševnim smetnjama u psihijatrijsku ustanovu u suradnji će donijeti ministar nadležan za poslove zdravlja i ministar nadležan za unutarnje poslove.“

Članak 61.

„(1) Mjere prisile prema osobi s težim duševnim smetnjama smiju se primijeniti samo iznimno ako je to jedino sredstvo da se otkloni neposredna opasnost koja proizlazi iz njezina ponašanja, a kojom ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti ili tuđi život ili zdravlje.

(2) Mjere prisile primijenit će se samo u mjeri i na način prijeko potreban da se otkloni opasnost iz stavka 1. ovoga članka.

(3) Mjere prisile smiju trajati samo dok je to nužno da se otkloni opasnost iz stavka 1. ovoga članka.

(4)  Mjere prisile mogu se primijeniti tek nakon što se neprisilnim mjerama nije otklonila opasnost iz stavka 1. ovoga članka.

  1. Mjerodavni dijelovi Naputka o postupanju policije u dovođenju osobe s duševnim smetnjama u psihijatrijsku ustanovu (Narodne novine br. 50/15), glase:

Članak 2.

„ (1) Kada policijski službenici, postupajući po službenoj dužnosti ili po pozivu, utvrde da postoji opasnost da će osoba s duševnim smetnjama ozbiljno i izravno ugroziti vlastiti ili tuđi život, zdravlje ili sigurnost, zatražit će da na mjesto događaja izađe zdravstveno osoblje koje će poduzeti potrebne radnje.

(2) U osobito žurnim slučajevima, kada osoba s duševnim smetnjama ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti ili tuđi život, zdravlje ili sigurnost, a nije moguće osigurati pravovremeno postupanje zdravstvenog osoblja iz stavka 1. ovoga članka, policijski službenici će prema takvoj osobi posebno obazrivo primijeniti nužne ovlasti s kojima se uz najmanje štetnih posljedica može otkloniti neposredna opasnost, čuvajući pri tom dostojanstvo te osobe.“

II. MEĐUNARODNO PRAVO

  1. Europski odbor za sprječavanje mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (CPT) u dokumentu CPT/Inf/E (2002) 1 - Rev. 2010 naveo je, u pogledu protjerivanja stranih državljana, da u slučajevima kada naiđe na otpor, osoblje u pratnji obično dotičnu zadržanu osobu onesposobljava potpuno na tlu, licem okrenutim prema dolje, kako bi joj stavili lisice. Držanje zadržane osobe u takvom položaju, osobito u slučaju da osoblje u pratnji stavi svoju težinu na različite dijelove tijela (primjerice, vršeći pritisak na prsni koš, stavljajući koljena na leđa, držeći vrat nepomičnim) nakon što je dotična osoba pružala otpor – uključuje rizik od položajne asfiksije. Prema mišljenju CPT-a, upotrebu sile i/ili metoda vezivanja koje mogu uzrokovati položajnu asfiksiju trebalo bi izbjegavati kad god je to moguće, a svaka takva upotreba u iznimnim okolnostima mora biti podložna smjernicama osmišljenima da bi se rizici za zdravlje dotične osobe sveli na najmanju moguću mjeru.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 2. KONVENCIJE

  1. Podnositeljica zahtjeva prigovorila je, na temelju članaka 2., 3. i 13. Konvencije, da je njezin izvanbračni suprug preminuo zbog prekomjerne i nerazmjerne upotrebe sile od strane policijskih djelatnika i da država nije ispunila svoju pozitivnu obvezu da zaštiti njegov život pružanjem odgovarajuće hitne medicinske pomoći. Nadalje je ustvrdila da istraga relevantnih okolnosti nije bila učinkovita.
  2. Kao gospodar karakterizacije koja se u pravu daje činjenicama predmeta (vidi Radomilja i drugi protiv Hrvatske [VV], br. 37685/10 i 22768/12, stavci 114. i 124., 20. ožujka 2018.), Sud smatra da bi predmet trebalo ispitati i na temelju materijalnog i na temelju postupovnog aspekta članka 2. Konvencije, čiji mjerodavni dio glasi kako slijedi:

„1.  Pravo svakoga na život zaštićeno je zakonom.”

A. Dopuštenost

  1. Vlada je ustvrdila da je zahtjev preuranjen jer je u trenutku podnošenja zahtjeva Sudu istraga domaćih tijela o smrti V.D.-a još uvijek bila u tijeku. Tvrdila je i da podnositeljica zahtjeva nije iscrpila učinkovito domaće pravno sredstvo jer nije podnijela ustavnu tužbu prije nego što je podnijela zahtjev Sudu.
  2. Podnositeljica zahtjeva nije se složila. Istaknula je da je, iako je domaća istraga završila 2021. i ona je iste godine podnijela ustavnu tužbu, odluka o ustavnoj tužbi donesena tek nakon značajne odgode od dvije i pol godine.
  3. Sud je ranije prihvatio da se posljednja faza određenog pravnog sredstva može ostvariti nakon podnošenja zahtjeva, ali prije nego što se utvrdi njegova dopuštenost, kao što je to slučaj u ovom predmetu (vidi Karoussiotis protiv Portugala, br. 23205/08, stavak 57., ECHR 2011 (izvadci); Şahin Alpay protiv Turske, br. 16538/17, stavak 86., 20. ožujka 2018.; i M.H. i drugi protiv Hrvatske, br. 15670/18 i 43115/18, stavak 139., 18. studenoga 2021.).
  4. U ovom predmetu kaznena istraga završila je 2021., kada je podnositeljičina kaznena prijava drugi put odbačena. Nadalje, Sud primjećuje da je podnositeljica podnijela prigovor i na temelju materijalnog i na temelju postupovnog aspekta članka 2. Konvencije nadležnim domaćim tijelima, uključujući Ustavnom sudu (vidi stavak 27. ove presude), te im je tako pružila priliku da isprave navodnu povredu Konvencije. Iz toga slijedi da se prigovori Vlade moraju odbiti.
  5. Sud primjećuje da ovaj prigovor nije ni očigledno neosnovan ni nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi navedenoj u članku 35. Konvencije. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Materijalni aspekt članka 2. Konvencije

(a) Tvrdnje stranaka

(i) Podnositeljica zahtjeva

  1. Podnositeljica zahtjeva tvrdila je da je sila koju je policija upotrijebila protiv njezina pokojnog izvanbračnog supruga bila veća nego što je bilo nužno. Unatoč tomu što su znali za njegov duševni poremećaj, petorica snažnih policijskih službenika protiv njega su upotrijebila nerazmjernu silu udarajući ga i nanoseći mu teške tjelesne ozljede s posljedicom smrti te tako nisu zaštitili život ranjive osobe pod svojom kontrolom.
  2. V.D. nije imao postojeće srčane ili druge zdravstvene probleme; njegovu smrt uzrokovala je prekomjerna upotreba sile u kombinaciji s neodgovarajućom medicinskom skrbi. Podnositeljica zahtjeva tvrdila je da je, unatoč vrlo niskom sistoličkom krvnom tlaku, V.D.-u dan neodgovarajući lijek koji snižava krvni tlak. Iako su znali da si je V.D. odgrizao dio prsta i da mu je lice postajalo modro, policijski službenici i zdravstveno osoblje položili su ga na trbuh na nosilima hitne pomoći, a njegovo stanje nisu pratile ni liječnica ni medicinska sestra, već su obje sjedile u prednjem dijelu vozila hitne pomoći.

(ii) Vlada

  1. Vlada je tvrdila da policijski službenici nisu udarali V.D.-a te je ustvrdila da su to potvrdila tri očevica događaja. Nije htjela dalje se očitovati o predmetu jer je kaznena istraga u trenutku podnošenja očitovanja još bila u tijeku.

(b) Ocjena Suda

(i) Opća načela

  1. Članak 2. Konvencije zajedno s člankom 3. sadržava jednu od osnovnih vrijednosti demokratskih društava koja čine Vijeće Europe. Cilj i svrha Konvencije kao instrumenta zaštite pojedinaca traže da se odredbe tog članka tumače i primjenjuju na takav način da njegova jamstva budu praktična i djelotvorna (vidi, među brojnim drugim izvorima prava, Salman protiv Turske [VV], br. 21986/93, stavak 97., ECHR 2000-VII; Giuliani i Gaggio protiv Italije [VV], br. 23458/02, stavci 174. i 177., ECHR 2011 (izvadci); i Boukrourou i drugi protiv Francuske, br. 30059/15, stavak 54., 16. studenoga 2017.).
  2. U svjetlu važnosti zaštite koju pruža članak 2. Sud mora navode o povredi ove odredbe podvrgnuti najpažljivijem ispitivanju uzimajući u obzir ne samo radnje državnih agenata već i sve popratne okolnosti – uključujući pitanja kao što su relevantni zakonski ili regulatorni okvir na snazi te planiranje i kontrola radnji koje se ispituju (vidi Makaratzis protiv Grčke [VV], br. 50385/99, stavci 57. – 59., ECHR 2004-XI; Tekin i Arslan protiv Belgije, br. 37795/13, stavak 84., 5. rujna 2017.; gore navedeni predmet Boukrourou i drugi, stavak 55.; i Machalikashvili i drugi protiv Gruzije, br. 32245/19, stavak 99., 19. siječnja 2023.).
  3. Kad je riječ, konkretno, o upotrebi smrtonosne sile od strane policijskih službenika, Sud je presudio da je neuređeno i proizvoljno djelovanje državnih agenata nespojivo s djelotvornim poštovanjem ljudskih prava. To znači da, osim što moraju biti odobrene na temelju nacionalnog prava, policijske operacije moraju biti dovoljno uređene nacionalnim pravom, u okviru sustava odgovarajućih i djelotvornih mjera zaštite od proizvoljnosti i zlouporabe sile, pa čak i od nesreća koje se mogu izbjeći (vidi gore navedeni predmet Makaratzis, stavak 58., i gore navedeni predmet Tekın i Arslan, stavak 84.).
  4. Sud nadalje ponavlja da vlasti imaju obvezu zaštititi zdravlje osoba koje su lišene slobode ili su u policijskom pritvoru ili koje su, kao što je bio slučaj s V.D.-om, upravo uhićene i čiji je odnos s državnim vlastima stoga odnos ovisnosti. To podrazumijeva pružanje hitne medicinske skrbi kada to zahtijeva zdravstveno stanje osobe, kako bi se spriječio smrtni ishod (vidi gore navedeni predmet Tekin i Arslan, stavak 85.). Svaka takva pozitivna obveza mora se tumačiti na način da vlastima ne nameće nemoguć ili nerazmjeran teret. Drugim riječima, samo činjenica da vlasti nisu učinile sve što se moglo razumno očekivati od njih kako bi se izbjegao stvaran i neposredan rizik za život može predstavljati moguću povredu pozitivne obveze tih vlasti (vidi Osman protiv Ujedinjene Kraljevine, 28. listopada 1998., stavak 116., Izvješća o presudama i odlukama 1998VIII, i Scavuzzo-Hager i drugi protiv Švicarske, br. 41773/98, stavak 66., 7. veljače 2006.).
  5. Konačno, članak 2. Konvencije državi nameće i pozitivnu obvezu da obučava svoje službenike odgovorne za provođenje zakona na takav način da osigura njihovu visoku razinu stručnosti i spriječi svako postupanje koje je u suprotnosti s tom odredbom (vidi V protiv Češke Republike, br. 26074/18, stavak 87., 7. prosinca 2023., i, mutatis mutandis, gore navedeni predmet Tekin i Arslan, stavak 95.).

(ii) Primjena u ovom predmetu

  1. Sud na početku primjećuje da je V.D. bolovao od duševnih smetnji i da je imao psihijatrijsku dijagnozu paranoidne shizofrenije, teške kronične bolesti koja, osim što uzrokuje tešku duševnu patnju, općenito može i povećati rizik od teških somatskih zdravstvenih problema (usporedi gore navedeni predmet V protiv Češke Republike, stavak 90.). Stoga je nedvojbeno bio u ranjivom položaju (vidi gore navedeni predmet Boukrourou i drugi, stavak 58.).
  2. Nadalje, nije sporno da su policijski službenici koji su postupali tijekom događaja u hotelu bili svjesni da dotična osoba vjerojatno boluje od duševnih smetnji i navodno predstavlja opasnost za sebe i druge (vidi stavak 7 ove presude). Iz službenog izvješća policije o događaju nadalje proizlazi da je, kada su policijski službenici stigli na mjesto događaja, V.D. bio „vidno uznemiren” i da je „mrmljao” (vidi stavak 8. ove presude). Stoga se moglo razumno očekivati da policija predvidi da bi mogao postati psihotičan ili nasilan.
  3. Unatoč tomu, policija nije odmah obavijestila niti zatražila pomoć zdravstvenog osoblja, koje bi bilo bolje opremljeno za komunikaciju s osobom u takvom duševnom stanju, unatoč tomu što u domaćem pravu postoji nedvosmislena obveza da to učini (vidi stavak 34. ove presude). Vlada nije tvrdila ni da su policijski službenici koji su intervenirali na mjestu događaja prošli bilo kakvu posebnu obuku ili imali iskustva u postupanju s osobama s duševnim smetnjama; zapravo, dva od četiriju policijskih službenika koji su upućeni na mjesto događaja još su bili na obuci.
  4. Nadalje nije sporno da, kada su policijski službenici stigli na parkiralište hotela, V.D. nije bio nasilan i mirno je sjedio na svom automobilu čekajući dolazak policije (vidi stavak 8. ove presude). Umjesto da su nastojali prići mu na način prilagođen njegovu stanju uznemirenosti, policijski službenici odmah su mu počeli naređivati da isprazni džepove i da se okrene s podignutim rukama (ibid.). Nakon što je V.D. odbio postupiti po nekima od tih naredbi, policijski službenik G. na njemu je upotrijebio sprej s nadražujućom tvari. U tom je trenutku V.D. bio prisiljen leći na tlo te se počeo samoozljeđivati. Sud smatra da je postupanje policijskog službenika G. problematično ne samo zato što je prema domaćem pravu upotreba spreja s nadražujućom tvari izričito isključena u slučajevima takozvanog „pasivnog otpora” dotične osobe (vidi stavak 32. ove presude) već i nije uvjeren da je pritom policija postupala posebno obazrivo prema psihički uznemirenoj osobi na način da je otklonila neposrednu opasnost uz najmanje štetnih posljedica, a pritom očuvala dostojanstvo te osobe, kako je to bila dužna učiniti na temelju mjerodavnog domaćeg prava (vidi stavak 34. ove presude).
  5. Nadalje, Sud primjećuje da su policijski službenici V.D.-a, nakon što su ga svladali, držali u položaju na trbuhu, odnosno s prsima okrenutima prema dolje, sve do dolaska hitne pomoći nakon približno deset minuta. Zatim je tijekom vožnje od sat i pol do bolnice bio svezan za nosila vozila hitne pomoći u istom položaju, koji, po svemu sudeći, nije propisan nikakvim smjernicama u Hrvatskoj. Imajući na umu preporuke CPT-a (vidi stavak 35. ove presude), Sud je već utvrdio da položaj na trbuhu može biti opasan i ugroziti život jer može dovesti do položajne asfiksije zbog pritiska na vrat te jer onemogućuje praćenje toga diše li uopće dotična osoba (vidi gore navedeni predmet V protiv Češke Republike, stavak 97.; i Saoud protiv Francuske, br. 9375/02, stavci 88. – 90. i 102., 9. listopada 2007.).
  6. Štoviše, iz činjenica predmeta proizlazi da su tijekom prijevoza V.D.a u bolnicu pored njega u stražnjem dijelu vozila hitne pomoći sjedila tri policijska službenika, a nitko od zdravstvenog osoblja, iako su primijetili da je V.D. bio modar u licu čim je hitna pomoć stigla na mjesto događaja (vidi stavak 9. ove presude). Naime, i liječnica i medicinska sestra sjedile su u prednjem dijelu vozila hitne pomoći (vidi stavak 10. ove presude) pa je tako V.D.-u bila uskraćena hitna medicinska pomoć koja bi bila potrebna u danim okolnostima, kako je navedeno u sudsko-medicinskom nalazu i mišljenju (vidi stavak 24. ove presude).
  7. Sud nadalje primjećuje da, iako dostupna domaća izvješća ukazuju na to da su policijski službenici koji su intervenirali postupali u dobroj vjeri, čak i pod pretpostavkom da je sila koju je upotrijebila policija mogla biti zakonita, prema mišljenju Suda to nije automatski takvu silu učinilo razmjernom. Sud konkretno primjećuje da su V.D.-a na tlu pritiskala petorica policijskih službenika koji su na njegova leđa primijenili takvu silu da mu je slomljeno pet rebara. Istovremeno, a s obzirom na položaj u kojem su ga držali (vidi stavak 55. ove presude), policijski službenici nisu ga mogli spriječiti da udara glavom o pločnik dok je pokušavao ustati i pritom izbije dva prednja zuba i ozlijedi glavu. Štoviše, čini se da se uopće nije obraćalo pozornost na činjenicu da je V.D. odgrizao i progutao dio prsta, koji je potom pronađen u njegovu jednjaku, iako su i policija i zdravstveno osoblje koje je naknadno došlo bili svjesni te činjenice (vidi stavak 9. ove presude).
  8. Sud nadalje primjećuje da, s obzirom na to da je V.D. preminuo nedugo nakon što su ga policijski službenici onesposobili i tijekom prijevoza u bolnicu, nije isključeno da je primijenjena sila uzrokovala smrtni ishod (vidi gore navedeni predmet Scavuzzo-Hager i drugi, stavci 58. i 60.). Međutim, da bi došlo do međunarodne odgovornosti tužene države, nužno je i da su državni agenti razumno mogli shvatiti da je žrtva u stanju ranjivosti koje zahtijeva visok stupanj opreza pri odabiru „uobičajene” tehnike uhićenja (ibid.).
  9. S tim u vezi, Sud je već primijetio da je policija u trenutku postupanja bila itekako svjesna duševnih smetnji V.D.-a i njegove uznemirenosti (vidi stavak 52. ove presude) i da unatoč tomu nije odmah zatražila pomoć zdravstvenog osoblja kako je propisano domaćim naputkom o postupanju policije prema osobama s duševnim smetnjama (vidi stavak 53. ove presude). Umjesto toga, policija je poduzela niz radnji, kao što je upotreba spreja s nadražujućom tvari i držanje V.D.-a u položaju na trbuhu dulje vrijeme, koje su bile u suprotnosti s njegovim već uznemirenim duševnim stanjem. Nakon toga uslijedilo je neodgovarajuće praćenje njegova stanja tijekom prijevoza u vozilu hitne pomoći (vidi stavak 56. ove presude). Istovremeno, nije dokazano, niti je Vlada tvrdila, da je V.D. bolovao od bilo kakve bolesti koja bi povećala rizik od zastoja srca zbog teške traume (usporedi nasuprot tome gore navedeni predmet Boukrourou i drugi, stavak 61.). Prema tome, Sud mora zaključiti da je kombinacija uznemirenosti V.D.-a i radnji vlasti koje su uslijedile dovela do smrtnog ishoda, za koji se, uz odgovarajuću obuku i iskustvo, ne može reći da je bio u potpunosti nepredvidljiv policijskim  službenicima koji su intervenirali i/ili uključenom zdravstvenom osoblju.
  10. Zaključno, Sud nije uvjeren da je sila upotrijebljena za onesposobljavanje V.D.-a bila „nužno potrebna” u danim okolnostima (vidi stavak 57. ove presude). Štoviše, nakon što je svladan, i to zahvaljujući zajedničkom djelovanju nekoliko osoba, država nije ispunila svoju pozitivnu obvezu da zaštiti život V.D.-a.
  11. Prethodno navedena razmatranja dostatna su Sudu da zaključi da je došlo do povrede članka 2. Konvencije u njegovu materijalnom aspektu.

2. Postupovni aspekt članka 2. Konvencije

(a) Tvrdnje stranaka

(i) Podnositeljica zahtjeva

  1. Podnositeljica zahtjeva tvrdila je da je istragu trebalo automatski pokrenuti nakon smrti V.D.-a. Međutim, vlasti nisu poduzele potrebne radnje čak ni nakon što je podnijela kaznenu prijavu.
  2. Podnositeljica je prigovorila da istraga o smrti njezina pokojnog izvanbračnog supruga nije bila ni neovisna ni učinkovita jer je trajala više od tri i pol godine. Iako ozljede V.D.-a nisu mogle nastati ni na koji drugi način osim nerazmjernom upotrebom sile od strane policijskih službenika, odgovorne osobe nikada nisu kažnjene, a podnositeljičina kaznena prijava prvotno je odbačena. Čak ni nakon zakašnjelog ponovnog pokretanja istrage nisu poduzete odgovarajuće radnje te se stoga nije moglo smatrati da je istraga provedena „posebno strogo”.

(ii) Vlada

  1. Vlada je tvrdila da u ovom predmetu nije došlo do povrede postupovnog aspekta članka 2. Konvencije. Ustavni sud ispitao je ustavnu tužbu podnositeljice zahtjeva i utvrdio da nije došlo do povrede članka 2., što je odluka koja nije bila ni proizvoljna ni očigledno nerazumna.

(b) Ocjena Suda

  1. Sud će ispitati ovo pitanje u svjetlu mjerodavnih općih načela, kako su sažeta, posebice, u predmetu Armani Da Silva protiv Ujedinjene Kraljevine ([VV], br. 5878/08, stavci 229. – 239., 30. ožujka 2016.).
  2. Za potrebe ovog predmeta, Sud primjećuje da se usklađenost službene istrage s postupovnim zahtjevom članka 2. ocjenjuje na temelju nekoliko bitnih kriterija: primjerenost istražnih radnji, brzina istrage, sudjelovanje obitelji preminule osobe i neovisnost istrage. Da bi bila „učinkovita”, istraga mora moći dovesti do utvrđivanja činjenica, utvrđenja je li upotrijebljena sila bila opravdana ili ne u danim okolnostima te do otkrivanja i, prema potrebi, kažnjavanja odgovornih osoba (vidi gore navedeni predmet Armani Da Silva, stavak 233.).
  3. Sud na početku primjećuje da je, nakon smrti V.D.-a, policija odmah provela određene kaznene izvide, kao što su očevid na licu mjesta, razgovori s nekoliko svjedoka i obdukcija tijela pokojnika. Međutim, nisu spriječeni mogući tajni dogovori jer su važni koraci kao što su odvajanje i ispitivanje policijskih službenika koji su sudjelovali u događaju poduzeti tek dvije i pol godine nakon događaja (vidi stavak 21. ove presude, i usporedi gore navedeni predmet V protiv Češke Republike, stavak 123.).
  4. Nadalje, čini se da nisu poduzete nikakve radnje u razdoblju od 21. studenoga 2017., kada je Policijska postaja Metković dostavila posebno izvješće Županijskom državom odvjetništvu u Dubrovniku, do trenutka kada je podnositeljica podnijela kaznenu prijavu od 13. studenoga 2018.
  5. Sud nadalje primjećuje da je podnositeljičina kaznena prijava prvo odbačena na temelju nepotpunog i činjenično netočnog nalaza obdukcije, u kojem je zaključeno da je V.D. umro prirodnom smrću (vidi stavak 14. ove presude, i usporedi stavak 24. ove presude).
  6. Povodom podnositeljičine pritužbe Državno odvjetništvo Republike Hrvatske naložilo je Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku da ponovno prouči spis predmeta vodeći računa o sudskoj praksi Suda (vidi stavak 20. ove presude), što ukazuje na to da je istraga koju je vodilo Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku do tog trenutka bila neučinkovita. Tek nakon tog naloga višeg državnog odvjetništva službena kaznena istraga formalno je pokrenuta 12. listopada 2020., odnosno, gotovo tri godine nakon smrti V.D.-a (vidi stavak 23. ove presude).
  7. Sud nadalje primjećuje da je sudsko-medicinskim vještačenjem koje su vlasti pribavile približno tri i pol godine nakon smrti V.D.-a zaključeno da je umro nasilnom smrću zbog psihičke traume (vidi stavak 24. ove presude). U vještačenju je navedeno da je njegovo uzrujano duševno stanje bilo pogoršano radnjama policije, radnjama za koje je Sud već utvrdio da su bile problematične i nerazmjerne okolnostima (vidi stavke 54. – 57. ove presude). U kombinaciji sa samoozljeđivanjem, utvrđeno je da su te radnje dovele V.D.-a u stanje šoka koje je rezultiralo zastojem srca. Međutim, unatoč tom medicinskom zaključku, koji je sadržavao izričit navod da je V.D. zadobio teške tjelesne ozljede od strane policije, za koje je kazneni progon automatski osiguran domaćim pravom, istraga protiv policijskih službenika je obustavljena.
  8. Konačno, Sud mora primijetiti da Ustavni sud nije ispitao prigovor podnositeljice zahtjeva na način koji je u potpunosti u skladu s dobro utvrđenim standardima Suda o tom pitanju te se u biti ograničio na napomenu o predugom razdoblju koje je proteklo do pribavljanja sudsko-medicinskog vještačenja (vidi stavak 66. ove presude).
  9. Prethodno navedena razmatranja dostatna su Sudu da zaključi da kaznena istraga u konkretnom predmetu nije bila brza, jer je uključivala znatne odgode (vidi stavke 67. i 68. ove presude), ni temeljita, jer vlasti nisu postupale po kaznenoj prijavi o teškim tjelesnim ozljedama uzrokovanima V.D.-u (vidi stavak 71. ove presude).
  10. Stoga je došlo do povrede članka 2. Konvencije u njegovu postupovnom aspektu.

II. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Člankom 41. Konvencije predviđeno je:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”

A. Šteta

  1. Podnositeljica zahtjeva potraživala je 5.391,67 eura (EUR) na ime naknade imovinske štete za troškove obdukcije, transporta tijela i pogreba V.D-a, i 100.000,00 EUR na ime naknade neimovinske štete.[1]
  2. Vlada je osporila ta potraživanja,[2] ustvrdivši da Sud ne može odlučiti ni o kakvom zahtjevu za naknadu štete u ovom predmetu prije nego što su domaći sudovi to učinili u parničnom postupku koji podnositeljica zahtjeva, po svemu sudeći, namjerava pokrenuti.
  3. Imajući u vidu sve okolnosti ovog predmeta, Sud prihvaća da je podnositeljica zahtjeva pretrpjela3 štetu koja se ne može nadoknaditi samo utvrđivanjem povrede. Stoga joj dodjeljuje iznos od 30.000,00 EUR na ime naknade štete po svim osnovama, uvećan za sve poreze koji bi se mogli zaračunati.[3]

B. Troškovi i izdatci

  1. Podnositeljica zahtjeva potraživala je i 8.650,50 EUR na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima i pred ovim Sudom.
  2. Vlada je osporila to potraživanje.
  3. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno nastali i bili potrebni te da je njihova visina razumna (vidi, među brojnim drugim izvorima prava, L.B. protiv Mađarske [VV], br. 36345/16, stavak 149., 9. ožujka 2023.). Sud u ovom predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje posjeduje i prethodno navedene kriterije, smatra razumnim dodijeliti iznos od 5.000,00 EUR, koji obuhvaća troškove po svim osnovama, uvećan za sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositeljici zahtjeva.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. utvrđuje da je zahtjev dopušten
  2. presuđuje da je došlo do povrede članka 2. Konvencije u njegovu materijalnom aspektu
  3. presuđuje da je došlo do povrede članka 2. Konvencije u njegovu postupovnom aspektu
  4. presuđuje

(a)   da tužena država treba isplatiti podnositeljici zahtjeva, u roku od tri mjeseca od datuma kada presuda postane konačna u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, sljedeće iznose:

(i)   30.000,00 EUR (trideset tisuća eura) na ime naknade neimovinske štete, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati;[4]

(ii) 5.000,00 EUR (pet tisuća eura), na ime troškova i izdataka, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositeljici zahtjeva;

(b)  da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata na navedene iznose koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

5. odbija preostali dio zahtjeva podnositeljice za pravednu naknadu.

 

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 11. lipnja 2024. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

             

 Hasan Bakırcı                          Arnfinn Bårdsen 

tajnik                                          predsjednik

 

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist


[1] Ispravljeno dana 2. srpnja 2024. Tekst je glasio: „Podnositeljica zahtjeva potraživala je 100.000,00 hrvatskih kuna (približno 13.300,00 eura (EUR)) na ime naknade neimovinske štete“.

[2] Ispravljeno dana 2. srpnja 2024. Tekst je glasio: „Vlada je osporila to potraživanje,”. 3 Ispravljeno dana 2. srpnja 2024. riječ „neimovinsku“ je izbrisana.

[3] Ispravljeno dana 2. srpnja 2024. Tekst je glasio: „Stoga joj dosuđuje potraživani iznos u cijelosti, uvećan za sve poreze koji bi se mogli zaračunati.”

[4] Ispravljeno dana 2. srpnja 2024. Tekst je glasio: „13.300,00 EUR (trinaest tisuća tristo eura) na ime naknade neimovinske štete, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati 

 

________________________

prevod presude preuzet sa sajta Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava

 

 

 

 

 

 

SECOND SECTION

CASE OF T.V. v. CROATIA

(Application no. 47909/19)

JUDGMENT

This version was rectified on 2 July 2024
under Rule 81 of the Rules of Court

Art 2 (substantive and procedural) • Use of force • Positive obligations • Failure to protect life of applicant’s partner who had a history of mental health problems and died during a police intervention • Police failure to inform or request assistance from medical professionals as required under domestic guidelines for police interventions involving mentally disabled persons • Use of pepper spray despite its use being excluded under domestic law in cases of “passive resistance” such as the present one • Lack of requisite special care towards a person in mental distress • Use of prone position at the scene as well as in the ambulance for a prolonged period of time • Inadequate surveillance of applicant’s state during transportation in the ambulance • Lack of adequate training and experience • In case-circumstances force used not “absolutely necessary” • Ineffective criminal investigation

Prepared by the Registry. Does not bind the Court.

STRASBOURG

11 June 2024

FINAL

11/09/2024

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of T.V. v. Croatia,

The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

 Arnfinn Bårdsen, President,
 Jovan Ilievski,
 Pauliine Koskelo,
 Lorraine Schembri Orland,
 Frédéric Krenc,
 Davor Derenčinović,
 Gediminas Sagatys, judges,
and Hasan Bakırcı, Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 47909/19) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Slovenian national, Ms T.V. (“the applicant”), on 5 September 2019;

the decision to give notice of the application to the Croatian Government (“the Government”);

the decision not to have the applicant’s name disclosed;

the parties’ observations;

the fact that the Slovenian Government did not express a wish to intervene in the present case (Article 36 § 1 of the Convention and Rule 44 § 1 (a) of the Rules of Court);

Having deliberated in private on 21 May 2024,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1.  The case concerns the death of the applicant’s partner in the course of a police intervention and the alleged ineffectiveness of the ensuing criminal investigation. The applicant relied on Articles 2, 3 and 13 of the Convention.

THE FACTS

2.  The applicant was born in 1980 and lives in Celje, Slovenia. She was represented by Ms L. Horvat, a lawyer practising in Zagreb.

3.  The Government were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

4.  The facts of the case may be summarised as follows.

5.  On 11 November 2017 the applicant’s partner, Mr V.D., who suffered from schizophrenia, left a psychiatric institution in Slovenia where he was being treated and entered Croatia. V.D. had previously lodged two other applications with the Court concerning his ill-treatment by the authorities and the ineffectiveness of the ensuing investigation (see V.D. v. Croatia, no. 15526/10, 8 November 2011, and V.D. v. Croatia (no. 2), no. 19421/15, 15 November 2018).

  1. Events of 16 November 2017

6.  On 16 November 2017 the Croatian border police in Varaždin were informed by the Slovenian border police that V.D. had left the institution in Slovenia where he had been undergoing psychiatric treatment and had allegedly travelled to the town of Opuzen in Croatia, and that he posed a threat to himself and others. That information had been provided by V.D.’s father, who wanted to make sure that his son was safe.

7.  On the same day, V.D. got into a fight with another guest at a hotel in Opuzen. A hotel employee called the Metković Police to intervene, informing them that a man in mental distress had been causing problems and attacking guests at the hotel. According to the Government, the police officers who responded to the call had received the Varaždin Police’s report prior to their departure and had been aware that the man in question could be V.D., a mentally disabled person who posed a danger to himself and others.

8.  According to the official police report on the intervention, upon their arrival at the hotel carpark around 2.20 p.m. four police officers had approached V.D., who was sitting on his car; they noted that he was in a state of evident mental distress and mumbling incoherently. One of the police officers ordered him to empty his pockets, which he did, but he refused to follow the officer’s subsequent order to turn around and spread his legs. Instead, he took out his telephone and shouted “Do not come any closer, [or] I will press a button on my phone, and you will all blow up”, and continued to mumble incoherently. Soon after, V.D. sat down on the ground, still holding his phone and mumbling. Officer G. ordered him several times to drop his phone and warned him that he would use force, but to no avail. Officer G. then used pepper spray on V.D., who lay down on his side holding his face and started to bite his lips and tongue and to spit out blood. At that point three of the police officers used physical force to turn V.D. onto his stomach and to put his hands behind his back. V.D. resisted them by trying to get up, hitting his head against the pavement and biting his fingers – he bit off a part of his little finger before the police officers could handcuff him with his hands behind his back. Around 2.35 p.m. the police called an ambulance to assist them with their intervention. The four police officers, joined by a fifth one who happened to be passing by, continued to use force to hold V.D. in the same position until the ambulance arrived some ten minutes later, at around 2.47 p.m.

9.  Once the ambulance arrived the doctor gave V.D. a sedative shot, noting that he was bleeding and blue in his face and that he had bitten off and swallowed a part of his little finger. A nurse bandaged the stump of his little finger. V.D. was then placed on the ambulance stretcher in the same position (face down) and restrained using three straps.

10.  During the journey to the Dubrovnik General Hospital, which was about an hour and a half’s drive away and reportedly the closest hospital able to admit a person in V.D.’s condition, the doctor and the nurse sat in the front, while three police officers sat in the back with V.D. Since he continued to be restless, the doctor stopped the ambulance, came to the back and gave him another sedative. After a while, she established that V.D. had died. The coroner noted that V.D. had died of natural causes and that his cause of death was cardiac arrest.

  1. Investigation into V.D.’s death

11.  Once it became known that V.D. had died, an inspection team was sent to the scene of the incident, the hotel carpark, which had been washed by the hotel staff in the meantime. Some blood traces were recorded.

12.  Several hotel employees and a guest were interviewed, and security camera footage was reviewed by the police. The doctor and the nurse who had intervened at the scene were also interviewed.

13.  On 16 November 2017 the Dubrovnik County State Attorney’s Office opened a case file following receipt of the police report on V.D.’s death. The State Attorney ordered an autopsy.

14.  On 20 November 2017 an autopsy was carried out on V.D.’s body. It found no evidence of a violent death. A few scratches were found on his body and piece of his little finger was found in his oesophagus. It was also established that five of his ribs had been broken, most likely as a result of a fall on a hard surface. On the whole, as confirmed in the detailed written autopsy report dated 27 December 2017, V.D. had died a natural death as a result of cardiac arrest. The injuries found on his body, which together amounted to a grave bodily injury, had had no causal link with his death.

15.  On 20 November 2017, a police report established that the use of force on V.D. had been lawful and proportionate, and in line with sections 84 and 85 of the Police Duties and Powers Act.

16.  On 21 November 2017 the Metković Police delivered a special report to the Dubrovnik County State Attorney’s Office concerning the event.

17.  On 18 December 2017 the applicant arranged for a second autopsy by the Ljubljana Medical Faculty, which stated that, in addition to the injuries recorded in the official autopsy, V.D. had suffered from inflammation of his mucus membrane, terminal swelling of his lungs, acute swelling in his brain, focal fibrosis of the myocardium and sudden acute cardiac arrest. Two of his front teeth had also been knocked out not long before.

18.  On 13 November 2018 the applicant lodged a criminal complaint with the Dubrovnik County State Attorney’s Office against the police officers who had responded at the scene for serious bodily injury resulting in death and against the doctor and the nurse from the ambulance for medical negligence.

19.  On 25 February 2019 the State Attorney rejected the applicant’s criminal complaints because the autopsy report had established that V.D. had died of natural causes, that is, of acute cardiac arrest, and that the injuries he had sustained had had no causal link with the fatal outcome.

20.  Following a complaint by the applicant, on 11 July 2019 the State Attorney’s Office of the Republic of Croatia ordered the Dubrovnik County State Attorney’s Office to conscientiously and carefully, taking into account the Court’s case-law, re-examine the case file, review the correctness of the decision rejecting the criminal complaint and, if necessary, take appropriate investigative measures.

21.  On 30 June 2020 the Dubrovnik County State Attorney’s Office issued a summons to the defendant police officers and medical staff for a first interview. They were questioned between 10 July and 17 September 2020.

22.  On 2 October 2020 the Dubrovnik County State Attorney’s Office took statements from witnesses who had been at the hotel.

23.  On 12 October 2020 Dubrovnik County State Attorney’s Office formally opened an investigation into the incident.

24.  On 1 February 2021 the Dubrovnik County State Attorney’s Office ordered a forensic medical expert opinion, which was ultimately delivered on 28 May 2021 by the Medical Faculty in Split. According to that report, V.D. had a violent death as a result of mental trauma. He had sustained a grave bodily injury by resisting the police while lying face down on the ground, by self-harming and by the police officers’ pressing hard on his back while he was in such a position. His self-harming coupled with the actions of the police and medical staff had aggravated his already agitated mental state, bringing him to a state of shock and to cardiac arrest, which was the mechanism of dying but not the cause of his death. The report also concluded that no medical negligence had taken place in his treatment, but that in view of the therapy he had received the medical staff should have been sitting next to him during his transportation in the ambulance.

25.  On 10 August 2021 the Dubrovnik County State Attorney’s Office again rejected the applicant’s criminal complaint, holding that the force used had been proportionate in view of V.D.’s behaviour, that the police officers had not caused him fatal bodily injuries and that the medical staff had not been negligent.

26.  Following another complaint by the applicant, the State Attorney’s Office of the Republic of Croatia upheld the conclusions of the Dubrovnik County State Attorney’s Office, finding that the force used by the police had been lawful and proportionate in the circumstances and aimed at protecting the victim as well as others. As for certain documents which the applicant complained had not been taken into account by the forensic medical expert opinion – such as the autopsy report from Ljubljana or the documents from V.D.’s previous psychiatric treatment in Slovenia – the State Attorney’s Office reiterated that only an officially obtained autopsy report could be considered as evidence and that it had not been necessary to consider the deceased’s psychiatric documentation.

27.  Meanwhile, in 2021 the applicant lodged a constitutional complaint complaining of the ineffectiveness of the investigation as well as of her late partner’s ill-treatment by the police, which had allegedly led to his death.

28.  On 12 July 2023 the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) dismissed the applicant’s complaint, finding that the investigation had been independent and thorough. Although the investigation had been protracted and the Dubrovnik County State Attorney’s Office had obtained a forensic medical expert report only three years after the incident, that fact had had no bearing on the quality of the investigation or the conclusion that V.D. had died from a serious mental trauma stemming from his extreme mental agitation and physical resistance towards the police officers, who had used lawful and proportionate coercive measures.

  1. Subsequent developments

29.  On 23 February 2021 the applicant brought civil proceedings against the State seeking non-pecuniary damages for the death of her partner. Those proceedings are still pending before the first-instance court.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK

  1. Domestic legislation

30.  The relevant provision of the Criminal Code (Kazneni zakon, Official Gazette no. 125/11, with subsequent amendments), as in force at the material time, reads as follows:

Article 118

Serious bodily injury

“(1)  Whoever inflicts a serious bodily injury on another person, or severely impairs his or her health, shall be punished by imprisonment from six months to five years.

(2)  Whoever commits the offence from paragraph 1 of this Article out of hate; towards a close person or a person particularly vulnerable on account of his or her age, severe physical or mental disorder or pregnancy; or as an official person in the performance of his or her official duty, or a responsible person in the exercise of a public authority, shall be punished by imprisonment from three to eight years.”

Article 120

Serious bodily injury resulting in death

“If the criminal offence referred to in Article ... 118 ... results in the death of another person, the perpetrator shall be punished by imprisonment from three to fifteen years.”

Article 181

Medical negligence

“A doctor of medicine, doctor of dental medicine or other health care worker who, in providing health care services, applies an obviously inadequate means or method of medical treatment or in some other way obviously fails to follow the rules of the health care profession or acts obviously negligently, thereby causing the deterioration of an illness or the impairment of the health of another person shall be punished by a term of imprisonment not exceeding one year.”

31.  The relevant provisions of the Police Duties and Powers Act (Zakon o policijskim poslovima i ovlastima, Official Gazette nos. 76/09 and 92/14), as in force at the material time, read as follows:

Section 81

“Within the meaning of this Act, means of coercion shall include:

1.  physical force,

...

4.  means of restraint ...”

Section 84

“(1)  A police officers is authorised to use physical force for the purpose of:

1.  overcoming the resistance of a person who disturbs public order and peace or who needs to be brought somewhere, apprehended, detained or arrested,

2.  preventing a person from self-harming,

3.  preventing attacks on oneself or another person or on the object or space [the police officer] secures,

4.  preventing arbitrary removal of a person from a certain place.

(2)  A police officer is authorized to use an irritant spray when the conditions for the use of physical force are met, except in cases of overcoming passive resistance.”

Section 85

“A police officer is authorised to use means of restraint for the purpose of preventing:

1.  resistance by a person or warding off an assault on a police officer,

2.  a person’s escape,

3.  the infliction of self-injury or injury to another person.”

32.  The relevant provisions of the Code of Conduct for Police Officers (Pravilnik o načinu postupanja policijskih službenika, Official Gazette nos. 89/10 and 76/15), read as follow:

The use of means of coercion

a)  Use of physical force, irritant sprays and batons

Section 129

“A police officer is authorised to use physical force in order to overcome resistance from a person disturbing public peace and order, or a person who needs to be brought somewhere, apprehended, detained, arrested or prevented from inflicting self-injury, in order to prevent an attack on himself or herself or on another person, object or secured premises, and in order to prevent a person from wilfully leaving a certain place.

The use of physical force includes: blows with body parts, manoeuvres and other defence or attack techniques used to force a person into obedience when the requirements prescribed by law have been met.

A police officer shall apply the form of physical force that enables him or her to achieve the desired aim with the least harmful consequences.”

Section 130

“Within the meaning of this Code, resistance is considered to be any resistance to or failure to obey a warning or order of a police officer issued for the purpose of performing police duties or while exercising police powers.

Within the meaning of this Code, an attempt to escape is also considered resistance.

Resistance can be active or passive.

Active resistance exists when a person resists [a police officer] by using weapons, tools, other objects, or physical force and thus prevents a police officer from performing police work. Encouraging resistance is also considered active resistance.

Passive resistance exists when a person does not obey a warning or order by putting himself in such a position that he prevents the execution of police work (lying down, kneeling, holding onto a person or an object, and so on).

Physical force will be used with particular care and with prior consultation with a medical doctor against a pregnant woman in a visible stage of pregnancy, a person whose movement is significantly impaired, a child, or an obviously ill person when they offer passive resistance.”

Section 131

“When the conditions for the use of physical force to overcome active resistance are met, the police officer can also use a[n irritant spray] if he judges that the use of this means would achieve the desired goal with the least harmful consequences.

A police officer shall not use an irritant spray on a person who is passively resisting.”

Section 133

“Restraining equipment limits the mobility of a person’s body by the person having his or her arms tied behind his or her back with the prescribed restraining equipment (handcuffs) or other appropriate equipment (belts, ropes, cable ties, and so on).

A police officer shall restrain the person he or she is apprehending or taking into custody or an arrested person if there is a risk that the person in question may escape, resist or assault the police officer, injure himself or herself or injure another person.”

33.  The relevant provisions of the Protection of Persons with Mental Disorders Act (Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, Official Gazette no. 76/2014) provide:

Section 7

“(1)  The dignity of a person with mental disorders must be protected and respected in all circumstances.

(2)  A person with a mental disorder has the right to protection from all forms of exploitation, abuse and inhuman or degrading treatment.”

Forced detention and forced accommodation

Section 27

“A person with severe mental disorders who, because of those disorders, poses a serious and direct danger to their own life, health or safety or to those of others, shall be placed in a psychiatric institution in accordance with the procedure for confinement and forced accommodation prescribed by this Act.”

Section 28

“(4)  When the police bring a person to a psychiatric institution [in response to an emergency] call or in the course of their duties in the cases referred to in subsection 3 of this section, they shall act with special care to protect the dignity of the person with mental disorders and shall follow the doctor’s instructions. An instruction on police behaviour in bringing a person with mental disorders to a psychiatric institution shall be issued by the minister responsible for health affairs in cooperation with the minister responsible for internal affairs.”

Section 61

“(1)  Coercive measures against a person with severe mental disorders may be applied only exceptionally if they are the only means to remove an immediate danger arising from behavior that seriously and directly endangers his own or another person’s life or health.

(2)  Coercive measures will be applied only to the extent and degree absolutely necessary to remove the danger referred to in subsection 1 of this section.

(3)  Coercive measures may continue only as long as necessary to eliminate the danger referred to in subsection 1 of this section.

(4)  Coercive measures may be applied only after non-coercive measures have not eliminated the danger referred to in subsection 1 of this section.”

34.  The relevant parts of the Instruction on police procedure for bringing persons with mental disorders to a psychiatric institution (Naputak o postupanju policije u dovođenju osobe s duševnim smetnjama u psihijatrijsku ustanovu, Official Gazette no. 50/15) read as follows:

Section 2

“(1)  When police officers, acting in the course of their duties or [in response to an emergency] call, determine that there is a danger that a person with mental disorders will pose a serious and direct danger to their own life or to the health or safety of others, they will request that medical personnel come to the scene of the incident so that they undertake the necessary action.

(2)  In particularly urgent cases, when a person with a mental disorder poses a serious and direct danger to his own life or to the health or safety of others, and it is not possible to ensure the timely action of medical personnel as referred to in subsection 1 of this section, police officers will apply force, as carefully as possible and to the slightest degree necessary to eliminate the immediate danger with the least harmful consequences, while preserving the dignity of the person involved.”

  1. International law

35.  In the document CPT/Inf/E (2002) 1 – Rev. 2010, published on 8 March 2011, the European Committee for the Prevention of Torture and Inhuman or Degrading Treatment or Punishment (CPT) noted, in respect of the deportation of foreign nationals, that in cases where resistance was encountered, escort staff usually immobilised the detainee concerned completely on the ground, face down, in order to place him or her in handcuffs. Keeping a detainee in such a position – in particular in the event that escort staff put their weight on various parts of the body (for example, exerting pressure on the ribcage, placing their knees on the back, immobilising the neck) after the person concerned has put up a struggle – entails a risk of positional asphyxia. According to the CPT, the use of force and/or methods of restraint capable of causing positional asphyxia should be avoided whenever possible and any such use in exceptional circumstances must be subject to guidelines designed to reduce to a minimum the risks to the health of the person concerned.

THE LAW

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 2 OF THE CONVENTION

36.  The applicant complained, under Articles 2, 3 and 13 of the Convention, that her partner had died as a result of an excessive and disproportionate use of force by police officers and that the State had failed in its positive obligation to protect his life by providing him with adequate emergency medical assistance. She further submitted that the investigation into the relevant circumstances had not been effective.

37.  As master of the characterisation to be given in law to the facts of the case before it (see Radomilja and Others v. Croatia [GC], nos. 37685/10 and 22768/12, §§ 114 and 124, 20 March 2018), the Court considers that the case falls to be examined under both the substantive and the procedural limbs of Article 2 of the Convention, the relevant part of which reads as follows:

“1.  Everyone’s right to life shall be protected by law.”

  1. Admissibility

38.  The Government submitted that the application had been premature because, at the time of lodging of the application with the Court, the investigation by the domestic authorities into V.D.’s death had still been underway. They also argued that the applicant had failed to exhaust an effective domestic remedy in that she had failed to lodge a constitutional complaint before lodging her application with the Court.

39.  The applicant disagreed. She pointed out that while the domestic investigation had ended in 2021 and that she had lodged a constitutional complaint in the same year, the latter had been decided upon only after a significant delay of two and a half years.

40.  The Court has previously accepted that the last stage of a particular remedy may be reached after the application has been lodged but before its admissibility has been determined, as is the situation in the present case (see Karoussiotis v. Portugal, no. 23205/08, § 57, ECHR 2011 (extracts); Şahin Alpay v. Turkey, no. 16538/17, § 86, 20 March 2018; and M.H. and Others v. Croatia, nos. 15670/18 and 43115/18, § 139, 18 November 2021).

41.  In the present case the criminal investigation came to an end in 2021, when the applicant’s criminal complaint was dismissed for the second time. Furthermore, the Court notes that the applicant raised her complaint under both the substantive and the procedural limbs of Article 2 of the Convention with the competent domestic authorities, including the Constitutional Court (see paragraph 27 above), thereby affording them the opportunity of putting right the alleged violation of the Convention. It follows that the Government’s objections must be dismissed.

42.  The Court notes that this complaint is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. Substantive limb of Article 2 of the Convention

(a)  The parties’ arguments

(i)     The applicant

43.  The applicant maintained that the force used by the police against her late partner had been greater than necessary. Despite being aware of his mental disorder, five strong police officers had used disproportionate force against him, beating him up and causing him serious bodily injuries resulting in death, thereby failing to protect the life of a vulnerable individual under their control.

44.  V.D. had had no pre-existing heart or other health conditions; his death had been caused by the excessive use of force coupled with inadequate medical care. The applicant maintained that, despite having a very low systolic blood pressure, V.D. had been given inappropriate medicine that lowers blood pressure. Although they had been aware that V.D. had bitten off part of his finger and that his face was turning blue, the police and medical personnel had laid him on his stomach on the ambulance stretcher and he had not been observed by the doctor or the nurse, both of whom had sat in the front of the ambulance.

(ii)   The Government

45.  The Government maintained that V.D. had not been hit by the police officers, which they submitted had been confirmed by three eyewitnesses to the incident. They were unwilling to comment any further on the case because a criminal investigation was still underway at the time when their observations were lodged.

(b)  The Court’s assessment

(i)     General principles

46.  Together with Article 3, Article 2 of the Convention enshrines one of the basic values of the democratic societies making up the Council of Europe. of the Convention. The object and purpose of the Convention as an instrument for the protection of individual human beings requires that its provisions be interpreted and applied so as to make its safeguards practical and effective (see, among many other authorities, Salman v. Turkey [GC], no. 21986/93, § 97, ECHR 2000-VII; Giuliani and Gaggio v. Italy [GC], no. 23458/02, §§ 174 and 177, ECHR 2011 (extracts); and Boukrourou and Others v. France, no. 30059/15, § 54, 16 November 2017).

47.  In the light of the importance of the protection afforded by Article 2, the Court must subject allegations of a breach of this provision to the most careful scrutiny, taking into consideration not only the actions of State agents but also all the surrounding circumstances – including such matters as the relevant legal or regulatory framework in place and the planning and control of the actions under examination (see Makaratzis v. Greece [GC], no. 50385/99, §§ 57-59, ECHR 2004‑XI; Tekin and Arslan v. Belgium, no. 37795/13, § 84, 5 September 2017; Boukrourou and Others, cited above, § 55; and Machalikashvili and Others v. Georgia, no. 32245/19, § 99, 19 January 2023).

48.  As regards, in particular, the use of lethal force by police officers, the Court has held that unregulated and arbitrary action by State agents is incompatible with effective respect for human rights. This means that, in addition to being authorised under national law, policing operations must be sufficiently regulated by it, within the framework of a system of adequate and effective safeguards against arbitrariness and abuse of force, and even against avoidable accident (see Makaratzis, cited above, § 58, and Tekın and Arslan, cited above, § 84).

49.  The Court further reiterates that the authorities have an obligation to protect the health of persons who are in detention or police custody or who, as was the case of V.D., have just been arrested and whose relationship with the State authorities is therefore one of dependence. That entails providing prompt medical care where the person’s state of health so requires, in order to prevent a fatal outcome (see Tekin and Arslan, cited above, § 85). Any such positive obligation is to be interpreted in such a way as not to impose an impossible or disproportionate burden on the authorities. In other words, only the fact that the authorities did not do all that could be reasonably expected of them to avoid a real and immediate risk to life can constitute a possible violation of a positive obligation on the part of those authorities (see Osman v. the United Kingdom, 28 October 1998, § 116, Reports of Judgments and Decisions 1998-VIII, and Scavuzzo-Hager and Others v. Switzerland, no. 41773/98, § 66, 7 February 2006).

50.  Finally, Article 2 of the Convention also imposes on the State the positive obligation to train its law-enforcement officials in such a manner as to ensure that they have a high level of competence and to prevent any treatment that runs contrary to that provision (see V v. the Czech Republic, no. 26074/18, § 87, 7 December 2023, and, mutatis mutandisTekin and Arslan, cited above, § 95).

(ii)   Application in the present case

51.  The Court notes at the outset that V.D. had a history of mental health problems and a psychiatric diagnosis of paranoid schizophrenia, a serious chronic illness, which, in addition to causing severe mental suffering, may also generally increase the risk of serious somatic health problems (compare V v. the Czech Republic, cited above, § 90). He was therefore undoubtedly in a vulnerable position (see Boukrourou and Others, cited above, § 58).

52.  Moreover, it is undisputed that the police officers who responded to the incident at the hotel were well aware that the person involved was likely suffering from a mental disability and reportedly posed a threat to himself and to others (see paragraph 7 above). It further transpires from the official police report on the incident that, when the police officers arrived at the scene, V.D. had been “visibly distraught” and “mumbling” (see paragraph 8 above). The police could thus have been reasonably expected to foresee that he might become psychotic or violent.

53.  Nevertheless, the police did not immediately inform or request assistance from medical professionals, who would have been better equipped to communicate with a person in such a state of mind, despite there being an unambiguous obligation to do so in domestic law (see paragraph 34 above). Nor has it been claimed by the Government that the police officers who intervened at the scene had had any specific training or experience in dealing with mentally disabled persons; in fact, two of the four police officers dispatched to the incident were still in training.

54.  It is further undisputed that when the police officers arrived at the hotel carpark V.D. was not violent and was calmly sitting on his car waiting for the police to arrive (see paragraph 8 above). Instead of seeking to approach him in a manner adapted to his state of distress, the police officers immediately began ordering him to empty his pockets and to turn around with his hands up (ibid.). After V.D. refused to follow some of those orders, Officer G. used pepper spray on him. It was at that moment that V.D. was forced to lie down on the ground and he began harming himself. The Court finds Officer G.’s course of action problematic not only because under domestic law the use of pepper spray is explicitly excluded in cases of socalled “passive resistance” by the person concerned (see paragraph 32 above), but also it is not convinced that in doing so the police acted with special care towards a person in mental distress in a way capable of eliminating the immediate danger with the least harmful consequences, while preserving the dignity of that person, as they were obliged to do under the relevant domestic law (see paragraph 34 above).

55.  Furthermore, the Court notes that once the police officers overpowered V.D. they kept him in a prone position, that is to say, with his chest down, until the arrival of the ambulance some ten minutes later. He was then strapped to the ambulance stretcher for the hour-and-a-half journey to the hospital in the same position, which does not appear to be subject to any guidelines in Croatia. Bearing in mind the recommendations of the CPT (see paragraph 35 above), the Court has already found that the prone position may be dangerous and life-threatening, since it can lead to positional asphyxia because of pressure exerted on the neck, and because it also makes it impossible to observe whether the person concerned is actually breathing (see V v. the Czech Republic, cited above, § 97; and Saoud v. France, no. 9375/02, §§ 88-90 and 102, 9 October 2007).

56.  What is more, it appears from the facts of the case that during V.D.’s transportation to the hospital there were three police officers sitting next to him in the back of the ambulance, and no medical staff although they had noted that V.D. had been blue in the face as soon as the ambulance arrived to the scene (see paragraph 9 above). Namely, both the doctor and the nurse were sitting in the front of the ambulance (see paragraph 10 above), thereby depriving V.D. of the immediate medical assistance which would have been requisite in the circumstances, as noted in the forensic medical report (see paragraph 24 above).

57.  The Court further observes that, although the available domestic reports implied that the intervening police officers had acted in good faith, even assuming that the force used by the police might have been lawful, in the Court’s view this did not automatically render such force proportionate. In particular, the Court notes that V.D. was pinned on the ground by five police officers who had exerted such force on his back that five of his ribs were broken. At the same time, and given the position that he was held in (see paragraph 55 above), the police officers were unable to stop him from hitting his head on the pavement while trying to get up, thereby knocking out two of his front teeth and hurting his head. Moreover, no attention seems to have been given to the fact that V.D. had bitten off and swallowed part of his finger, which was subsequently found in his oesophagus, although both the police and the medical team who subsequently arrived were aware of that fact (see paragraph 9 above).

58.  The Court further notes that, given that V.D.’s death occurred shortly after the police officers had immobilised him and as he was being transported to a hospital, it is not excluded that the force inflicted on him caused the fatal outcome (see Scavuzzo-Hager and Others, cited above, §§ 58 and 60). However, in order to engage the international responsibility of the respondent State, it is also necessary that the State agents were reasonably able to realize that the victim was in a state of vulnerability requiring a high degree of precaution in the choice of “usual” arrest techniques (ibid.).

59.  In that connection, the Court has already observed that the police were well aware of V.D.’s mental disorder and of his agitation at the moment of their intervention (see paragraph 52 above), and that they nonetheless failed to immediately request medical help, as was required under domestic guidelines for police interventions involving mentally disabled persons (see paragraph 53 above). Instead, the police engaged in a series of actions, such as the use of pepper spray and holding V.D. in the prone position for a prolonged period of time, which had been at odds with his already agitated mental state. The foregoing was followed by inadequate surveillance of his state during his transportation in the ambulance (see paragraph 56 above). At the same time, it has not been shown, nor did the Government argue, that V.D. had suffered from any sort of health condition which would have increased his risk of cardiac arrest owing to severe trauma (contrast the case of Boukrourou and Others, cited above, § 61). Consequently, the Court cannot but conclude that it was the combination of V.D.’s agitation and the subsequent actions by the authorities that led to the fatal outcome, which, with the adequate amount of training and experience, cannot be said to have been entirely unforeseeable for the intervening police officers and/or to the medical staff involved.

60.  In conclusion, the Court is not persuaded that the force used to immobilise V.D. had been “absolutely necessary” in the circumstances (see paragraph 57 above). Moreover, once he had been overpowered, as a result of the combined actions of a number of people, the State failed in its positive obligation to protect V.D.’s life.

61.  The foregoing considerations are sufficient to enable the Court to conclude that there has been a violation of Article 2 of the Convention under its substantive limb.

  1. Procedural limb of Article 2 of the Convention

(a)  The parties’ arguments

(i)     The applicant

62.  The applicant maintained that an investigation should have automatically been opened following V.D.’s death. However, the authorities had not undertaken the necessary actions even after she had lodged her criminal complaint.

63.  The applicant complained that the investigation into her late partner’s death had been neither independent nor efficient, having lasted for over three and a half years. Even though V.D.’s injuries could not have occurred in any other way than by the disproportionate use of force by the police officers, those responsible had never been punished, and the applicant’s criminal complaint had initially been dismissed. Even after the belated re-opening of the investigation, no adequate actions had been taken and the investigation could not, therefore, be considered as having been conducted “with particular rigour”.

(ii)   The Government

64.  The Government argued that there had been no breach of the procedural limb of Article 2 of the Convention in the present case. The Constitutional Court had examined the applicant’s constitutional complaint and found no violation of Article 2, a decision which had been neither arbitrary nor manifestly unreasonable.

(b)  The Court’s assessment

65.  The Court will examine the matter in the light of the relevant general principles, as summarised, notably, in Armani Da Silva v. the United Kingdom ([GC], no. 5878/08, §§ 229-39, 30 March 2016).

66.  For the purposes of the present case, the Court observes that compliance of an official investigation with the procedural requirement of Article 2 is assessed on the basis of several essential parameters: the adequacy of the investigative measures; the promptness of the investigation; the involvement of the deceased person’s family; and the independence of the investigation. In order to be “effective”, an investigation must be capable of leading to the establishment of the facts, a determination of whether the force used was or was not justified in the circumstances and of identifying and – if appropriate – punishing those responsible (see Armani Da Silva, cited above, § 233).

67.  The Court notes at the outset that, following V.D.’s death, the police immediately carried out certain criminal inquiries, such as an on-site inspection, interviews with several witnesses and an autopsy of the deceased’s body. However, important steps such as isolating and questioning of the police officers involved in the incident, thus failing to prevent possible collusion, was only done two and a half years after the incident (see paragraph 21 above, and compare V v. the Czech Republic, cited above, § 123).

68.  Furthermore, no activity seems to have taken place between 21 November 2017, when the Metković police sent its special report to the Dubrovnik County State Attorney’s Office, and the applicant’s criminal complaint of 13 November 2018.

69.  The Court further observes that the applicant’s criminal complaint was firstly rejected on the basis of an incomplete and factually inaccurate autopsy report, which had concluded that V.D. had died of natural causes (see paragraph 14 above, and compare paragraph 24 above).

70.  Following a complaint by the applicant, the State Attorney of the Republic of Croatia ordered the Dubrovnik County State Attorney’s Office to re-examine the case file bearing in mind the Court’s case-law (see paragraph 20 above), implying that the investigation performed by the Dubrovnik State Attorney’s Office up until that time had been ineffective. Only after that instruction from the higher-level State Attorney’s Office was an official criminal investigation formally opened on 12 October 2020, that is to say, almost three years after V.D.’s death (see paragraph 23 above).

71.  The Court further observed that the forensic medical opinion obtained by the authorities some three and a half years after the V.D.’s death concluded that he had died a violent death as a result of mental trauma (see paragraph 24 above). The opinion stated that his agitated mental state had been aggravated by the actions of the police, actions which the Court has already found were problematic and disproportionate in the circumstances (see paragraphs 54-57 above). Coupled with his self-harming, such actions were found to have led V.D. to enter a state of shock which resulted in cardiac arrest. However, despite that medical conclusion, which contained an explicit statement that V.D. had sustained a grave bodily injury at the hands of the police, the prosecution of which is automatically warranted under domestic law, the investigation against the police officers was discontinued.

72.  Finally, the Court cannot but observe that the Constitutional Court did not examine the applicant’s complaint in a manner entirely in accordance with the Court’s well-stablished standards on the matter, and essentially limited itself to noting the delay in obtaining the forensic medical opinion (see paragraph 66 above).

73.  The foregoing considerations are sufficient to enable the Court to conclude that the criminal investigation in the present case was not prompt, since it involved significant delays (see paragraphs 67 and 68 above), or thorough, because the authorities failed to pursue the criminal complaint of grave bodily injury caused to V.D. (see paragraph 71 above).

74.  There has accordingly been a violation of Article 2 of the Convention under its procedural limb.

  1. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

75.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

  1. Damage

76.  The applicant claimed 5,391.67 euros (EUR) in respect of pecuniary damage for the costs of the autopsy, transportation of the body and funeral of V.D., and EUR 100,000 in respect of non-pecuniary damage.[1]

77.  The Government contested those claims,[2] submitting that the Court could not decide on any claim for damages in the present case before the domestic courts had done so in a civil action which the applicant was apparently planning to lodge.

78.  Having regard to all the circumstances of the present case, the Court accepts that the applicant suffered[3] damage which cannot be compensated for solely by the finding of a violation. It thus awards her the amount of EUR 30,000 under all heads, plus any tax that may be chargeable.[4]

  1. Costs and expenses

79.  The applicant also claimed EUR 8,650.50 in respect of the costs and expenses incurred before the domestic courts and the Court.

80.  The Government contested that claim.

81.  According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these were actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum (see, among many other authorities, L.B. v. Hungary [GC], no. 36345/16, § 149, 9 March 2023). In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 5,000 covering costs under all heads, plus any tax that may be chargeable to the applicant.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the application admissible;
  2. Holds that there has been a violation of Article 2 of the Convention under its substantive limb;
  3. Holds that there has been a violation of Article 2 of the Convention under its procedural limb;
  4. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts:

(i) EUR 30,000 (thirty thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of pecuniary and non-pecuniary damage;[5]

(ii) EUR 5,000 (five thousand euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

  1. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 11 June 2024, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Hasan Bakırcı                   Arnfinn Bårdsen
 Registrar                            President

 


 

1  Rectified on 2 July 2024: the text was: “The applicant claimed 100,000 Croatian kunas (approximately 13,300 euros (EUR)) in respect of non-pecuniary damage.”

 

2  Rectified on 2 July 2024: the text was: “The Government contested that claim,”.

 

3  Rectified on 2 July 2024: “non-pecuniary” has been deleted.

 

4  Rectified on 2 July 2024: the text was: “It thus awards her the amount claimed in full, plus any tax that may be chargeable.”

 

1  Rectified on 2 July 2024: the text was: “EUR 13,300 (thirteen thousand three hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;”.

 

 

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 2 | DIC | Šilih protiv Slovenije
Presuda je povezana sa presudom Apelacionog suda u Beogradu, u predmetu Gž 6133/23, preinačena je presuda Drugog osnovnog suda u delu stava trećeg izreke, tako što se delimično usvaja tužbeni zahtev tužilaca, pa se obavezuje tužena VV da tužiocima AA i BB na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova usled smrti bliskog lica.
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
U javnoj bazi sudske prakse, presuda je povezana sa rešenjima VKS po zahtevu za revizijom za premete koji su se ticali razumnog roka
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde


Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude