Omeragić protiv Bosne i Hercegovine

Država na koju se presuda odnosi
Bosna i Hercegovina
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
44804/22
Stepen važnosti
3
Jezik
Bosanski
Datum
04.11.2025
Članovi
P1-1
P1-1-1
Kršenje
P1-1
P1-1-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Neometano uživanje imovine
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Odbor
Sažetak

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

ČETVRTI ODJEL

 

PREDMET OMERAGIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE

(Aplikacija br. 44804/22)

 

PRESUDA

 

STRASBOURG

4. novembar 2025.

 

 Ova presuda je konačna ali su u njoj moguće uredničke izmjene.

 

U predmetu Omeragić protiv Bosne i Hercegovine,

Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući kao Odbor u sastavu:

Lorraine Schembri Orland, predsjednica,

Faris Vehabović,

Sebastian Răduleţu, sudije,

i Giorgi Badashvili, vršilac dužnosti zamjenika registrara Odjela,

 

Uzimajući u obzir:

aplikaciju (br. 44804/22) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu na osnovu člana 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (“Konvencija”) dana 14. septembra 2022. podnijela državljanka Bosne i Hercegovine, gospođa Vesna Omeragić (“aplikantica”), rođena 1955. godine, sa prebivalištem u Sarajevu a koju je zastupala lokalna nevladina organizacija Vaša prava;

odluku o dostavljanju obavijesti vladi Bosne i Hercegovine (“vlada”), koju zastupa vršilac dužnosti zastupnika vlade, g. B. Bajić, o pritužbama koje se odnose na neizvršenje konačne odluke kojom se aplikantici priznaje pravo na imovinu te o proglašavanju ostatka aplikacije nedopuštenim;

izjašnjenja strana;

Nakon vijećanja na zatvorenoj sjednici 7. oktobra 2025., Donosi sljedeću presudu koja je usvojena navedenog datuma:

 

PREDMET SLUČAJA

  1. Ovaj predmet odnosi se na neizvršenje konačne i izvršne odluke donesene u korist aplikantice i uglavnom pokreće pitanje prema članu 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.
  2. U martu 2004. aplikantica je podnijela zahtjev Općini Brod za dodjelu odgovarajućeg zamjenskog stana umjesto stana na kojem je imala stanarsko pravo a koji je uništen tokom rata 1992.–1995. u tuženoj državi. Površina aplikanticinog stana iznosila je 53 m².
  3. Dana 18. novembra 2011. Općina Brod utvrdila je da aplikantica ima pravo, prema Zakonu o privatizaciji stanova iz 2000., na dodjelu odgovarajućeg zamjenskog stana. Ta odluka se nadalje pozivala na Općinsku odluku o naknadi iz 2006., kojom je propisano da, ako nema dostupnog odgovarajućeg stana, treba osigurati odgovarajuću novčanu naknadu. Iznos naknade će se izračunati na osnovu prosječne tržišne vrijednosti nekretnina u Brodu, uzimajući u obzir lokaciju, površinu i stopu amortizacije.
  4. Odluka od 18. novembra 2011. postala je konačna i izvršna 19. decembra 2011. Međutim, zahtjev aplikantice za izvršenje je odbijen zbog nedostatka raspoloživih stambenih jedinica. Dana 26. oktobra 2016. i 8. juna 2022. Ustavni sud je odbacio njene naknadne ustavne apelacije, kojima se osporavalo dugotrajno neizvršenje, kao očigledno neosnovane. Sud je smatrao da, iako je period neizvršenja trajao nešto duže nego inače, to je bilo opravdano objektivnim razlozima – nedostatkom sredstava i stambenih jedinica.
  5. Pravo na zamjenski stan za nositelje stanarskog prava čiji su stanovi uništeni tokom rata prvobitno je predviđeno članom 56. Zakona o privatizaciji stanova iz 2000. Iako je taj Zakon zamijenjen novim Zakonom o privatizaciji stanova 2011., obaveza prvobitno utvrđena u članu 56. ostala je nepromijenjena. Međutim, zakonski rok za ispunjenje ove obaveze je više puta produžavan. Posljednji put, u 2020. godini, isti je produžen do 30. juna 2025.
  6. Godine 2018. donesena je Uredba o dodjeli stanova. Istom se utvrđuje postupak dodjele općinskih stanova stanarima koji ispunjavaju uslove. Član 3. Uredbe ponovno potvrđuje pravo utvrđeno u članu 56. Zakona o privatizaciji stanova iz 2011. (vidi tačku 5. gore) i navodi da se stanovi dodjeljuju prema hronološkom redoslijedu na osnovu toga kada su zahtjevi za dodjelu podneseni relevantnoj općini.   

OCJENA SUDA

I. NAVODNA POVREDA ČLANA 1. PROTOKOLA BR. 1 UZ KONVENCIJU 

  1. Pozivajući se na član 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, aplikantica se žalila na neizvršenje konačne upravne odluke od 18. novembra 2011., kojom je priznato njezino pravo na imovinu.
  2.  Sud primjećuje da navodna povreda u ovom slučaju predstavlja kontinuiranu situaciju. Štaviše, prije nego što je slučaj podnijela ovom Sudu, aplikantica je pokrenula ustavni postupak, što je, u principu, djelotvoran domaći pravni lijek za pokretanje pritužbe na postupak izvršenja (vidi Đukić protiv Bosne i Hercegovine, br. 4543/09, tačka 29., 19. juni 2012., i Mirazović protiv Bosne i Hercegovine (odl.), br. 13628/03, 16. maj 2006.). Budući je aplikacija podnesena u roku od četiri mjeseca od druge odluke Ustavnog suda (vidi tačku 4. gore), kojom je ispitan meritum ustavne apelacije aplikantice, Sud utvrđuje da se ne može smatrati da je ista podnesena izvan roka u smislu člana 35. stav 1. Konvencije. Prigovor vlade u tom smislu se stoga mora odbaciti.
  3. Sud primjećuje da pritužba nije očigledno neosnovana u smislu člana 35. stav 3. (a) Konvencije niti nedopuštena po bilo kojem drugom osnovu. Stoga se mora proglasiti dopuštenom.
  4. Sud primjećuje da je pravo aplikantice na odgovarajući zamjenski stan ili adekvatnu novčanu naknadu jasno priznato konačnom i izvršnom odlukom od 18. novembra 2011., koju je donio općinski organ na osnovu važećih imovinskih zakona (vidi tačke 3. i 5.-6. gore). Ova odluka nikada nije poništena niti izmijenjena te je i dalje na snazi. Shodno tome, Sud smatra da je zahtjev aplikantice dovoljno utemeljen u domaćem pravu da predstavlja izvršnu „imovinu” u smislu člana 1. Protokola br. 1 (uporedi, među mnogo drugih, Ramadhi i drugi protiv Albanije, br. 38222/02, tačka 77., 13. novembar 2007.; Krstić protiv Srbije, br. 45394/06, tačke 76. i 80.-83., 10. decembar 2013.; Moskal protiv Poljske, br. 10373/05, tačka 45., 15. septembar 2009.; Viaşu protiv Rumunije, br. 75951/01, tačka 59., 9. decembar 2008.; i Vrbica protiv Hrvatske, br. 32540/05, tačka 40., 1. april 2010.), aspekt koji tužena Vlada čak nije ni osporila.  
  5. Sud podsjeća da se nemogućnost izvršenja konačne odluke kojom se priznaje pravo na imovinu treba ispitati prema prvoj rečenici prvog stava člana 1. Protokola br. 1 (vidi, između ostalih izvora, Burdov protiv. Rusije, br. 59498/00, tačka 40., ECHR 2002 III, i Jeličić protiv Bosne i Hercegovine, br. 41183/02, tačka 48., ECHR 2006-XII, sa daljnjim referencama u istim). Stoga je potrebno da utvrdi da li je postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca. U okolnostima ovog slučaja, Sud je tako pozvan da utvrdi da li je dužina vremenskog perioda tokom kojeg domaći organi vlasti nisu izvršili odluku od 18. novembra 2011. narušila tu ravnotežu i nametnula pretjeran teret aplikantici (uporedi, na primjer, Ramadhi i drugi, navedeno gore, tačka 78., i Krstić, navedeno gore, tačka 77.). 
  6. Vlada je tvrdila da je aplikantica trebala podnijeti novi zahtjev Općini Brod prema Uredbi o dodjeli stanova iz 2018. (vidi tačku 6. gore). Sud primjećuje da je konačna i izvršna odluka već priznala aplikanticino pravo na dodjelu odgovarajućeg zamjenskog stana. Zahtijevati od nje da pokrene nove postupke – bez obzira na njihovu potencijalnu djelotvornost – nametnulo bi joj pretjeran teret (vidi mutatis mutandis, Đukić, navedeno gore, tačka 33.). Sud ponavlja da, kada je donesena konačna odluka u korist pojedinca protiv države, kao u ovom slučaju, taj pojedinac, u principu, ne bi trebao biti obavezan pokretati zasebne postupke kako bi osigurao izvršenje iste (uporedi, između mnogih drugih, Krstić, navedeno gore, tačka 84.).
  7. Prošlo je više od trinaest godina od konačne odluke u korist aplikantice, a još uvijek joj nije dodijeljen zamjenski stan niti joj je dodijeljena novčana naknada predviđena Odlukom o naknadi iz 2006. (vidi tačku 3. gore). Produženi rok za tuženu državu da ispoštuje odluku od 18. novembra 2011. – uveden izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji stanova iz 2011. donesenim 2020. godine – istekao je 30. juna 2025. (vidi tačku 5. gore). Vlada, osim pozivanja na nedostatak sredstava i raspoloživih stambenih jedinica, nije pokazala da su poduzeti ikakvi konkretni koraci da se izvrši konačna odluka u propisanom roku. Međutim, država se ne može pozivati na nedostatak sredstava ili drugih resursa kako bi opravdala neizvršenje konačne i izvršne odluke; prema Konvenciji, ona ostaje obavezna osigurati izvršenje u razumnom roku (vidi, npr., Manushaqe Puto i drugi protiv Albanije br. 604/07 i 3 druga, tačka 96., 31. juli 2012.). Uporediva kašnjenja izvršenja su već ranije utvrđena kao neopravdano zadiranje u imovinu aplikanata (vidi Jeličić, navedeno gore, tačka 49.; Čolić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, br. 1218/07 et al., tačka 15., 10. novembar 2009.; i Lyubomir Popov protiv Bugarske, br. 69855/01, tačka 122., 7. januar 2010.). Sud ne vidi razlog za drugačiji zaključak u ovom slučaju.
  8. Slijedom navedenog, došlo je do povrede člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

II. NAVODNA POVREDA ČLANA 6. KONVENCIJE

  1. Aplikantica se također žalila prema članu 6. stav 1. Konvencije na dugotrajno neizvršenje konačne odluke od 18. novembra 2011. 
  2. Uzimajući u obzir svoje gore pomenute nalaze u odnosu na član 1. Protokola br. 1., Sud smatra da je razmotrio glavno pravno pitanje pokrenuto u ovom predmetu te da nema potrebe donositi zasebnu odluku o dopuštenosti ili meritumu aplikanticine pritužbe prema članu 6. stav 1. Konvencije (vidi, među mnogim drugim izvorima, Centar za pravne resurse u ime Valentina Câmpeanua protiv Rumunije [Vv], br. 47848/08, tačka 156., ECHR 2014; Atima Limited protiv Ukrajine, br. 56714/11, tačka 48., 20. maj 2021.; i AsDAC protiv Republike Moldavije, br. 47384/07, tačke 54.-55., 8. decembar 2020.; vidi također, u kontekstu neizvršenja i mutatis mutandis, Krstić, navedeno gore, tačka 88., i Lyubomir Popov, navedeno gore, tačka 134.).

III. PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE

  1. Aplikantica je tražila izvršenje odluke od 18. novembra 2011. Alternativno, zatražila je 77.000 eura (EUR) na ime materijalne štete i 5.000 EUR na ime nematerijalne štete.
  2. Vlada je osporila ove zahtjeve.
  3. Imajući u vidu okolnosti slučaja – posebno odbijanje aplikanticinog zahtjeva za izvršenje zbog nedostupnosti odgovarajućih stambenih jedinica – kao i relevantne ekonomske podatke, Sud smatra primjerenim da aplikantici dosudi 21.000 EUR na ime materijalne štete, umjesto dodjele zamjenskog stana, te 3.000 EUR na ime nematerijalne štete, uz sve poreze koji se mogu zaračunati.

IZ TIH RAZLOGA, SUD, JEDNOGLASNO,

  1. Proglašava pritužbu prema članu 1. Protokola br. 1 Konvencije dopuštenom;
  2. Utvrđuje da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 1 Konvencije;
  3. Utvrđuje da nije potrebno ispitivati dopuštenost i meritum pritužbe prema članu 6. stav 1. Konvencije; 
  4. Utvrđuje

(a) da je tužena država dužna isplatiti aplikantici, u roku od tri mjeseca, sljedeće iznose koji će se pretvoriti u valutu tužene države po kursu važećem na dan izmirenja:

    i)  21.000 EUR (dvadeset i jedna hiljada eura) na ime materijalne štete;

    ii)  3.000 EUR (tri hiljade eura) na ime nematerijalne štete; te

    iii)  svaki porez koji se može zaračunati na gore navedene iznose;

(b) da će se od isteka gore navedenog tromjesečnog roka do izmirenja, na navedene iznose plaćati obična kamata po stopi jednakoj najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke u periodu neplaćanja, uvećanoj za tri procentna poena;

  1. Odbacuje ostatak aplikanticinog zahtjeva za pravičnu naknadu.

Sastavljeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanoj formi 4. novembra 2025., u skladu sa pravilom 77. stavovi 2. i 3. Poslovnika Suda. 

 

 

            Giorgi Badashvili

Lorraine Schembri Orland

            v.d. Zamjenik registrara

Predsjednica

 

____________________

prevod presude preuzet sa sajta Zastupnika Bosne i Hercegovine pred ESLJP

 

 

 

 

FOURTH SECTION

CASE OF OMERAGIĆ v. BOSNIA AND HERZEGOVINA

(Application no. 44804/22)

JUDGMEN

STRASBOURG

4 November 2025

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

 

In the case of Omeragić v. Bosnia and Herzegovina,

The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Committee composed of:

 Lorraine Schembri Orland, President,
 Faris Vehabović,
 Sebastian Răduleţu, judges,
and Giorgi Badashvili, Acting Deputy Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 44804/22) against Bosnia and Herzegovina lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) on 14 September 2022 by a national of Bosnia and Herzegovina, Ms Vesna Omeragić (“the applicant”), who was born in 1955, lives in Sarajevo and was represented by Vaša Prava, a local non-governmental organisation;

the decision to give notice of the complaints concerning the non-enforcement of a final decision recognising the applicant’s property title to the Government of Bosnia and Herzegovina (“the Government”), represented by their Acting Agent, Mr B. Bajić, and to declare the remainder of the application inadmissible;

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 7 October 2025,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

SUBJECT MATTER OF THE CASE

1.  The present case concerns the non-enforcement of a final and enforceable decision in the applicant’s favour and mainly raises an issue under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

2.  In March 2004, the applicant submitted a request to the Brod Municipality for the allocation of a suitable replacement flat, in lieu of the one over which she held occupancy rights and which had been destroyed in the 1992-95 war in the respondent State. The surface area of the applicant’s flat was 53 square meters.

3.  On 18 November 2011 the Brod Municipality determined that the applicant was entitled, under the Privatisation of Flats Act 2000, to be allocated a suitable replacement flat. That decision further referred to the Municipality’s Decision on Compensation of 2006 which stipulated that, if no suitable flat was available, appropriate monetary compensation should be provided. The amount of compensation was to be calculated on the basis of the average market value of real property in Brod, taking into account location, surface area and depreciation rate.

4.  The decision of 18 November 2011 became final and enforceable on 19 December 2011. However, the applicant’s enforcement request was rejected due to the lack of available housing units. On 26 October 2016 and 8 June 2022 the Constitutional Court dismissed her subsequent constitutional appeals, challenging the prolonged non-enforcement, as manifestly ill-founded. The court held that, although the period of non-enforcement had lasted somewhat longer than usual, it was justified for objective reasons – a shortage of funds and housing units.

5.  The right to a replacement flat for occupancy right holders, whose flats had been destroyed during the war, was initially envisaged in section 56 of the Privatisation of Flats Act 2000. Although that Act was replaced in 2011 by a new Privatisation of Flats Act, the obligation originally set out in section 56 remained unchanged. However, the statutory deadline for compliance with this obligation has been extended several times. Most recently, in 2020, it was extended until 30 June 2025.

6.  In 2018, the Regulation on Allocation of Flats was adopted. It sets out the procedure for allocating municipal flats to eligible tenants. Section 3 of the Regulation reaffirms the right established in section 56 of the Privatisation of Flats Act 2011 (see paragraph 5 above) and states that flats are to be allocated in chronological order, based on when allocation requests were submitted to the relevant municipality.

THE COURT’S ASSESSMENT

  1. ALLEGED VIOLATION OF article 1 of protocol no. 1 to the convention

7.  Relying on Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, the applicant complained about the non-enforcement of the final administrative decision of 18 November 2011, which recognised her property title.

8.  The Court notes that the alleged violation in the present case constitutes a continuing situation. Moreover, prior to bringing her case before this Court, the applicant initiated constitutional proceedings, which is, in principle, an effective domestic remedy for raising a complaint about the enforcement proceedings (see Đukić v. Bosnia and Herzegovina, no. 4543/09, § 29, 19 June 2012, and Mirazović v. Bosnia and Herzegovina (dec.), no. 13628/03, 16 May 2006). Since the application was introduced within four months of the Constitutional Court’s second decision (see paragraph 4 above), which had examined the merits of the applicant’s constitutional appeal,  the Court finds that it cannot be considered to have been lodged out of time within the meaning of Article 35 § 1 of the Convention. The Government’s objection to that effect must therefore be dismissed.

9.  The Court notes that the complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention or inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

10.  The Court observes that the applicant’s right to a suitable replacement flat or adequate monetary compensation was clearly recognised by the final and enforceable decision of 18 November 2011, issued by the municipal authority pursuant to the applicable property legislation (see paragraphs 3 and 5-6 above). This decision has never been set aside or amended and remains valid to this day. Accordingly, the Court considers that the applicant’s claim is sufficiently established in domestic law to constitute an enforceable “asset” within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1 (compare, among many others, Ramadhi and Others v. Albania, no. 38222/02, § 77, 13 November 2007; Krstić v. Serbia, no. 45394/06, §§ 76 and 80-83, 10 December 2013; Moskal v. Poland, no. 10373/05, § 45, 15 September 2009; Viaşu v. Romania, no. 75951/01, § 59, 9 December 2008; and Vrbica v. Croatia, no. 32540/05, § 40, 1 April 2010), an aspect which was not even contested by the respondent Government.

11.  The Court recalls that the inability to enforce a final decision recognising title to property is to be examined under the first sentence of the first paragraph of Article 1 of Protocol No. 1 (see, among other authorities, Burdov v. Russia, no. 59498/00, § 40, ECHR 2002III, and Jeličić v. Bosnia and Herzegovina, no. 41183/02, § 48, ECHR 2006-XII, with further references therein). It must therefore establish whether a fair balance was struck between the demands of the general interest of the community and the requirements of the protection of the individual’s fundamental rights. In the circumstances of the instant case, the Court is thus called upon to determine whether the length of time during which the domestic authorities failed to enforce the decision of 18 November 2011 upset that balance and imposed an excessive burden on the applicant (compare, for instance, Ramadhi and Others, cited above, § 78, and Krstić, cited above, § 77).

12.  The Government argued that the applicant should have submitted a new request to the Brod Municipality under the Regulation on Allocation of Flats 2018 (see paragraph 6 above). The Court notes that a final and enforceable decision has already acknowledged the applicant’s entitlement to the allocation of a suitable replacement flat. Requiring her to initiate fresh proceedings – regardless of their potential effectiveness – would impose an excessive burden on her (see mutatis mutandisĐukić, cited above, § 33). The Court reiterates that, where a final decision has been rendered in favour of an individual against the State, as in the present case, that individual should not, in principle, be required to initiate separate proceedings to secure its enforcement (compare, amongst many others, Krstić, cited above, § 84).

13.  More than thirteen years have passed since the final decision in the applicant’s favour, yet she has neither been allocated a replacement flat nor awarded the monetary compensation envisaged by the Decision on Compensation of 2006 (see paragraph 3 above). The extended deadline for the respondent State to comply with the decision of 18 November 2011 – introduced by the 2020 amendments to the Privatisation of Flats Act 2011 – expired on 30 June 2025 (see paragraph 5 above). Other than citing a lack of funds and available housing units, the Government have not shown that any concrete steps were taken to enforce the final decision within the prescribed period. However, the State cannot rely on a lack of funds or other resources to justify non-compliance with a final and enforceable decision; under the Convention it remains obliged to ensure compliance within a reasonable time (see, for example, Manushaqe Puto and Others v. Albania, nos. 604/07 and 3 others, § 96, 31 July 2012). Comparable enforcement delays have previously been found to amount to unjustified interference with applicants’ possessions (see Jeličić, cited above, § 49; Čolić and Others v. Bosnia and Herzegovina, nos. 1218/07 et al., § 15, 10 November 2009; and Lyubomir Popov v. Bulgaria, no. 69855/01, § 122, 7 January 2010). The Court sees no reason to reach a different conclusion in the present case.

14.  There has accordingly been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

  1. alleged violation of article 6 of the convention

15.  The applicant also complained under Article 6 § 1 of the Convention about the prolonged non-enforcement of the final decision of 18 November 2011.

16.  Having regard to its findings above in respect of Article 1 of Protocol No. 1, the Court considers that it has examined the main legal question raised in the present case, and that there is no need to give a separate ruling on the admissibility or the merits of the applicant’s complaint under Article 6 § 1 of the Convention (see, among many other authorities, Centre for Legal Resources on behalf of Valentin Câmpeanu v. Romania [GC], no. 47848/08, § 156, ECHR 2014Atima Limited v. Ukraine, no. 56714/11, § 48, 20 May 2021; and AsDAC v. the Republic of Moldova, no. 47384/07, §§ 54-55, 8 December 2020; see also, in the context of non-enforcement and mutatis mutandis, Krstić, cited above, § 88, and Lyubomir Popov, cited above, § 134).

  1. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

17.  The applicant sought enforcement of the decision of 18 November 2011. In the alternative, she claimed 77,000 euros (EUR) for pecuniary damage and EUR 5,000 for non-pecuniary damage.

18.  The Government contested these claims.

19.  Having regard to the circumstances of the case – particularly the rejection of the applicant’s enforcement request due to the unavailability of suitable housing units – and the relevant economic data, the Court considers it appropriate to award the applicant EUR 21,000 in respect of pecuniary damage, in lieu of the allocation of a replacement flat, and EUR 3,000 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the complaint under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention admissible;
  2. Holds that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention;
  3. Holds that it is not necessary to examine the admissibility and merits of the complaint under Article 6 § 1 of the Convention;
  4. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months, the following amounts to be converted into the currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 21,000 (twenty-one thousand euros) in respect of pecuniary damage;

(ii) EUR 3,000 (three thousand euros) in respect of non-pecuniary damage; and

(iii)  any tax that may be chargeable on the above amounts;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

  1. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 4 November 2025, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 

 Giorgi Badashvili                      Lorraine Schembri Orland
 Acting Deputy                          Registrar President

 

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
Ova presuda je često citirana u domaćoj sudskoj praksi i u praksi ESLJP zbog velikog broja predmeta koji se odnose na problematiku isplate stare devizne štednje.
Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je u bazi sudske prakse povezana sa više presuda Apelacionog suda u Novom Sadu u kojima je utvrđeno da je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku usled čega je došlo do materijalne i nematerijalne štete po predlagača.
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100).
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda "Iatridis" cesto je citirana u praksi Evropskog suda za ljudska prava jer se u njoj ESLJP bavio pitanjima gubitka zarade koje je nastalo kao posledica nemogućnosti upravljanja imovinom. Posebno je sporno jer je u pitanju situacija koja se nastavlja i gde država nema uspostavljen pravni lek koji podnosilac može da iskoristi kako bi zaštitio svoja prava.
U drugoj važnoj presudi "Hornsby protiv Grčke", na koju se ESLJP pozvao pri donošenju presude u slučaju "Iatridis", sud Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.