Analiza slučaja pred Evropskim sudom za ljudska prava
Evropska Konvencija o ljudskim pravima
Praktični vodič za primenu Evropske konvencije o ljudskim pravima
Priručnici i vodiči kroz praksu Evropskog suda za ljudska prava
Evropski sud za ljudska prava u 50 pitanja
Glosar Evropske Konvencije o ljudskim pravima
Nacionalna mreža sudija i tužilaca za primenu standarda Evropskog suda za ljudska prava
Preuzmite presudu u pdf formatu
EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA
ČETVRTI ODJEL
PREDMET HORVAT PROTIV HRVATSKE
(Zahtjev br. 51585/99)
PRESUDA
STRASBOURG 26. srpnja 2001.
KONAČNA
26/10/2001
Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44., stavku 2. Konvencije. Ona može podlijegati uredničkoj reviziji.
U predmetu Horvat protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:
g. G. RESS, predsjednik
g. A. PASTOR RIDRUEJO,
g. I. CABRAL BARRETO,
g. V. BUTKEVYCH,
gđa N. VAJIĆ,
g. J. HEDIGAN,
g. M. PELLONPÄÄ, suci,
i g. V. BERGER, tajnik Odjela,
nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 16. studenoga 2000. i 10. srpnja 2001., donosi sljedeću presudu koja je usvojena 10. srpnja 2001. :
POSTUPAK
1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 51585/99) protiv Republike Hrvatske kojeg je hrvatska državljanka Ankica Horvat ("podnositeljica zahtjeva") podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija") dana 20. travnja 1999.
2. Podnositeljicu zahtjeva, kojoj je odobrena pravna pomoć, na sudu je zastupao g. Zvonko Nogolica, odvjetnik iz Zagreba (Hrvatska). Hrvatsku Vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica, gđa Lidija Lukina Karajković.
3. Podnositeljica zahtjeva je tvrdila da, protivno članku 6., stavku 1. Konvencije, građanski postupak kojeg je ona pokrenula nije bio okončan u razumnom roku, te da, protivno članku 13. Konvencije, nije imala na raspolaganju djelotvorno pravno sredstvo u odnosu na duljinu tog postupka.
4. Zahtjev je dodijeljen Četvrtom odjelu Suda (pravilo 52., stavak 1. Poslovnika Suda). U okviru tog Odjela, vijeće koje je trebalo razmatrati predmet (članak 27., stavak 1. Konvencije) sastavljeno je u skladu s pravilom 26., stavkom 1. Poslovnika Suda.
5. Odlukom od 16. studenog 2000. vijeće je zahtjev proglasilo dopuštenim, te odlučilo, nakon savjetovanja sa strankama, da nije potrebna rasprava o osnovanosti zahtjeva (pravilo 59., stavak 2., in fine).
6. I podnositeljica zahtjeva i Vlada podnijeli su pismena očitovanja o osnovanosti zahtjeva, a svaka je stranka dostavila pisani odgovor na očitovanje druge stranke.
ČINJENICE
I. OKOLNOSTI PREDMETA
7. Dana 19. listopada 1992. podnositeljica zahtjeva pozajmila je poduzeću "M.J.B." iz Zagreba 10.000 njemačkih maraka (DEM) na razdoblje od 3 mjeseca uz kamatnu stopu od 27%. Dana 23. studenog 1992. ona je pozajmila poduzeću "Z.I.P." iz Zagreba 20.390 DEM na razdoblje od mjesec dana uz kamatnu stopu od 20%.
8. Budući da spomenuta poduzeća nisu vratila zajmove, podnositeljica zahtjeva pokrenula je postupak protiv poduzeća "Z.I.P." i "M.J.B." na Općinskom sudu u Zagrebu.
1. Postupak protiv poduzeća "Z.I.P." i Ž.M.
9. Postupak protiv poduzeća "Z.I.P." i njegovog navodnog vlasnika Ž. M. započeo je dana 29. ožujka 1995. kada je podnositeljica zahtjeva, zajedno s još 39 drugih tužitelja, podnijela tužbu za povrat zajma.
10. Dana 17. svibnja 1995. sud je zatražio od odvjetnika podnositeljice zahtjeva da dostavi adresu drugotuženika. Dana 23. svibnja 1995. odvjetnik podnositeljice zahtjeva dostavio je dotičnu adresu.
11. Ročište je bilo zakazano za 4. listopada 1995., ali je odgođeno jer nisu pristupili tuženici. Ispostavilo se da tuženici nisu zaprimili obavijest o datumu ročišta jer je naznačena adresa bila netočna. Sud je od odvjetnika podnositeljice zahtjeva zatražio da u roku od 30 dana dostavi točnu adresu tuženika.
12. Slijedeće je ročište bilo zakazano za 24. siječnja 1996. Međutim, čini se da je u međuvremenu poduzeće "Z.I.P." prestalo postojati, a kako je adresa Ž.M.-a i dalje bila nepoznata, sud je naložio odvjetniku podnositeljice zahtjeva da od Centra za socijalnu skrb zatraži da Ž.M.-u postavi pravnog zastupnika.
13. Dana 20. lipnja 1996. odvjetnik podnositeljice zahtjeva obavijestio je sud da je Centar za socijalnu skrb Zagreb odlukom donesenom dana 11. ožujka 1996. Z.M.-u postavio pravnog zastupnika.
14. Dana 13. rujna 1996. sud je zatražio od odvjetnika posnositeljice zahtjeva da u roku od 30 dana dostavi izvod iz registra Trgovačkog suda u Zagrebu o pravnom statusu poduzeća "Z.I.P.".
15. Slijedeće ročište zakazano za 2. prosinaca 1999. bilo je također odgođeno zbog izostanka tuženika. Ponovno se ispostavilo da "Z.I.P." i Ž.M. nisu primili obavijest o datumu ročišta jer je naznačena adresa bila netočna. Sud je pozvao odvjetnika podnositeljice zahtjeva da ga u roku od 30 dana obavijesti o tome je li poduzeće "Z.I.P." prestalo postojati.
16. Prema navodima Vlade, na sljedećem ročištu održanom 7. lipnja 2000. Sud je, na zahtjev stranaka, donio odluku da se postupak vrati u status quo ante (zahtjev za povrat u prijašnje stanje). Zbog izostanka "Z.I.P."–a ročište je odgođeno za 17. listopada 2000. Čini se da je postupak pred Općinskim sudom u Zagrebu još u tijeku.
2. Postupak protiv poduzeća "M.J.B." i B.J.-a
17. Postupak protiv poduzeća "M.J.B." i navodnog vlasnika tog poduzeća B.J.-a započeo je 30. ožujka 1995. kad je podnositeljica zahtjeva, zajedno s još 30 drugih tužitelja, podnijela tužbu Općinskom sudu u Zagrebu za povrat zajma.
18. Sud je od odvjetnika podnositeljice zahtjeva zatražio da dostavi adresu B.J. Dana 25. kolovoza 1995. odvjetnik podnositeljice zahtjeva obavijestio je sud o adresi B.J..
19. Ročište zakazano za 2. listopada 1995. odgođeno je zbog izostanka tuženika. Ispostavilo se da "M.J.B." više nije na svojoj prijašnjoj adresi, a da je B.J. u pritvoru. Odvjetnik podnositeljice zahtjeva obavijestio je Sud da je B.J. puštena iz pritvora, te je zatražio da se pozivi za sljedeća ročišta pošalju tuženicima na iste adrese kao i prije.
20. Ročište 27. studenoga 1995. ponovno je odgođeno zbog izostanka tuženika. Čini se da je poduzeće "M.J.B." u međuvremenu prestalo postojati, te da je B.J. promijenio adresu. Sud je pozvao odvjetnika podnositeljice zahtjeva da ga u roku od 30 dana obavijesti o tome je li poduzeće "M.J.B." u stvari prestalo postojati, i o tome koja je točna adresa B.J.
21. Dana 7. prosinca 1995. odvjetnik podnositeljice zahtjeva obavijestio je sud o adresi tuženika.
22. Sljedeće ročište 14. veljače 1996. također je odgođeno zbog izostanka tuženika iz istih razloga kao i prije, to jest, zbog toga što je poduzeće "M.J.B." prestalo postojati, te zbog toga što je B.J. promijenila adresu. Sud je odlučio izvršiti uvid u kazneni spis broj KO-1574/93 na istom sudu gdje je pokrenut kazneni postupak protiv B.J., a kako bi se pribavila njezina prava adresa. Na taj je način Sud došao do njezine adrese.
23. Rješenjem od 11. rujna 1996., od odvjetnika podnositeljice zahtjeva zatraženo je da sudu dostavi izvadak iz registra Trgovačkog suda u Zagrebu o pravnom statusu poduzeća "M.J.B.".
24. Dana 20. rujna 1996. odvjetnik podnositeljice zahtjeva dostavio je traženu ispravu26. Sljedeće ročište zakazano za 26. siječnja 1998. odgođeno je zbog istog razloga. Sud je pozvao odvjetnika podnositeljice zahtjeva da u roku od 60 dana dostavi točnu adresu B.J..
27. Dana 6. veljače 1998. odvjetnik podnositeljice zahtjeva obavijestio je sud da je u policijskoj evidenciji B.J. prijavljena na istoj adresi kao i prije. Odvjetnik je predložio da se B.J. postavi pravni zastupnik.
28. Dana 13. veljače 1998. sud je odvjetniku podnositeljice zahtjeva naložio da od Centra za socijalnu skrb Zagreb zatraži da se B.J. postavi pravni zastupnik.
29. Dana 2. travnja 1998. odvjetnik podnositeljice zahtjeva obavijestio je sud da je Centar za socijalnu skrb Zagreb svojom odlukom od 26. ožujka 1998. B.J. postavio pravnog zastupnika.
30. Prema navodima Vlade, na sljedećem ročištu zakazanom za 2. srpnja 1998. sud je donio presudu zbog izostanka protiv B.J. Iz raspoloživih je isprava bilo vidljivo da je poduzeće "M.J.B." prestalo postojati.
31. Dana 22. srpnja 1998. sud je poslao dopis Trgovačkom sudu u Zagrebu tražeći potvrdu o pravnom statusu poduzeća "M.J.B.". Dana 24. rujna 1998. sud je od Trgovačkog suda u Zagrebu primio dopis s potvrdom koja je greškom sadržavala podatke o nekom drugom poduzeću, a ne o poduzeću "M.J.B."
32. Dana 13. travnja 2000. sud je ponovno poslao dopis Trgovačkom sudu u Zagrebu želeći doznati da li poduzeće "M.J.B." još uvijek postoji. Istog dana sud je i od odvjetnika podnositeljice zahtjeva zatražio da dostavi istu informaciju. Čini se da je postupak pred Općinskim sudom u Zagrebu još uvijek u tijeku.
II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO
33. Mjerodavne dijelovi Ustavnog zakona o Ustavnom sudu (stupio na snagu 24. rujna 1999. - u daljnjem tekstu "Ustavni zakon o Ustavnom sudu") glase kako slijedi:
Članak 59. , stavak 4.*
«Ustavni sud iznimno može ispitati ustavnu tužbu prije nego budu iscrpljena druga dostupna pravna sredstva, ako je uvjeren da pobijani akt, ili nedonošenje tog akta u razumnom roku, grubo krši ustavna prava i slobode stranke i da bi, ako ne djeluje, stranka bila izložena riziku nastupa ozbiljnih i nepopravljivih posljedica.»
* Prijevod s engleskog. Izvorni tekst članka 59., stavka 4. glasi:
“Ustavni sud iznimno može pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije negoli je iscrpljen pravni put ako utvrdi da je potpuno razvidno da se pobijanim aktom, odnosno nedonošenjem akta u razumnom roku grubo vrijeđaju ustavna prava ili slobode i da bi nepokretanjem postupka za podnositelja tužbe mogle nastupiti teške i nepopravljive posljedice.”
PRAVO
I. VLADIN PRIGOVOR GLEDE ISCRPLJENJA DOMAĆIH PRAVNIH SREDSTAVA
34. Vlada poziva Sud da odbije zahtjev zbog toga što podnositeljica zahtjeva nije iscrpila domaća pravna sredstva. U tom pogledu, Vlada navodi da podnositeljica zahtjeva nije podnijela ustavnu tužbu u skladu sa člankom 59., stavkom 4. nedavno izmijenjenog Ustavnog zakona o Ustavnom sudu. Taj zakon iznimno dopušta Ustavnom sudu ispitati ustavnu tužbu prije nego budu iscrpljena druga dostupna pravna sredstva u slučajevima kad je razvidno kako postoji ozbiljan rizik da su povrijeđena ustavna prava i slobode stranke i da bi zbog toga što mjerodavne vlasti nisu donijele odluku, mogle nastupiti teške i nepopravljive posljedice.
35. Vlada nadalje tvrdi da je, osim ustavne tužbe u skladu sa člankom 59., stavkom 4. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, podnositeljica zahtjeva mogla zatražiti od predsjednika Općinskog suda u Zagrebu i Ministarstva pravosuđa da ubrzaju postupak.
36. Podnositeljica zahtjeva se ne slaže s Vladom.
37. Sud podsjeća da pravilo o iscrpljenju domaćih pravnih sredstava iz članka 35. stavka1. Konvencije obvezuje one koji žele svoj predmet protiv države predati pred međunarodno sudsko tijelo da prvo iskoriste pravna sredstva iz svog nacionalnog pravnog sustava. Na taj su način države oslobođene od toga da za svoje radnje odgovaraju pred međunarodnim tijelom prije nego što su imale mogućnost ispraviti stvari kroz svoje pravne sustave. Ovo se pravilo temelji na predmijevi koja je odražena u članku 13. Konvencije – a s kojim je blisko povezana – kako je u domaćem sustavu na raspolaganju učinkovito sredstvo u odnosu na navodnu povredu, bez obzira na to jesu li odredbe Konvencije preuzete u nacionalno pravo ili nisu. Na taj je način to važan vid načela prema kojem je mehanizam zaštite uspostavljen Konvencijom supsidijaran nacionalnim sustavima kojima se štite ljudska prava (vidi, inter alia, presudu Handyside v. United Kingdom, od 7. prosinca 1976., Serija A, br. 24, str. 22, stavak 48. i presudu Aksoy v. Turkey od 18. prosinca 1996., Reports of Judgments, Judgments and Decisions 1996-VI, str. 2275, 2276, stavak 51.).
38. Na temelju članka 35. Konvencije, podnositelj zahtjeva bi trebao imati redovni put do pravnih sredstava koja su dostupna i dovoljna da osiguraju naknadu u odnosu na navodne povrede. Postojanje pravnih sredstava u pitanju mora biti dovoljno sigurno ne samo u teoriji, nego i u praksi, a ako to nije tako, tada će tim pravnim sredstvima nedostajati potrebna dostupnost i učinkovitost (vidi, inter alia, presudu Vernillo v. France od 20. veljače 1991., Serija A, br. 198, str. 11-12, st. 27., i Dalia v. France, br. 26102/95, st. 38., ECHR 1998-I).
39. Nadalje, na području iscrpljivanja domaćih sredstava postoji podjela tereta dokaza. Na Vladi koja se poziva na to da pravna sredstva nisu bila iscrpljena je da uvjeri Sud da je to pravno sredstvo bilo učinkovito, na raspolaganju u teoriji i praksi u relevantno vrijeme, to jest, da je bilo dostupno, da je moglo ispraviti povrede u odnosu na prigovore podnositelja zahtjeva i da je nudilo razumne izglede za uspjeh. Međutim, kada se razrješi ovo pitanje tereta dokaza, na podnositelju zahtjeva je da dokaže da je pravno sredstvo na koje se poziva Vlada bilo doista iscrpljeno ili je iz nekog razloga bilo nedostatno i nedjelotvorno u osobitim okolnostima predmeta ili su postojale posebne okolnosti zbog kojih su on ili ona bili oslobođeni tog uvjeta.
40. Sud želi naglasiti da se prilikom primjene pravila mora dostatno uzeti u obzir da se ono primjenjuje u kontekstu mehanizma za zaštitu ljudskih prava kojeg su se ugovorne stranke sporazumjele uspostaviti. Stoga je on priznao da se pravilo koje se odnosi na domaća pravna sredstva mora primjenjivati uz određen stupanj fleksibilnosti, te bez pretjeranog formalizma (vidi presudu Cardot v. France od 19. ožujka 1991., Serija A br. 200, str.18, st.34). Sud je nadalje, priznao da pravilo o iscrpljivanju domaćih pravnih sredstava nije ni apsolutno, niti se može primijeniti automatski; prilikom ispitivanja je li bilo poštivano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi presudu Van Oosterwijck v. Belgium od 6. studenog 1980., Serija A, br. 40, str. 18, st. 35). To između ostalog znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sustavu dotične ugovorne stranke, već i sveukupni pravni i politički kontekst unutar kojeg one djeluju, kao i osobne prilike podnositelja zahtjeva (vidi presudu Akdivar and Others v. Turkey od 16. rujna 1996., Reports of Judgements and Decisions 1996-IV, str. 1210-1211, st. 65-68).
41. U ovom predmetu Sud primjećuje kako se smatra da je postupak na temelju članka 59. stavka 4. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu pokrenut samo ako Ustavni sud, nakon prethodnog ispitivanja tužbe, odluči da je dopusti. Tako, iako osoba o kojoj se radi može podnijeti ustavnu tužbu izravno Ustavnom sudu, formalno pokretanje takvog postupka ovisi o diskrecijskoj ocjeni tog suda.
42. Nadalje, da bi stranka mogla podnijeti ustavnu tužbu na temelju ove odredbe, moraju se ispuniti dva kumulativna uvjeta. Prvo, treba doći to teške povrede ustavnih prava podnositelja zahtjeva na temelju činjenice da u razumnom roku nije donesena nikakva odluka, i, drugo, mora postojati rizik nastupa teških i nepopravljivih posljedica za podnositelja zahtjeva.
43. Sud primjećuje da su izrazi poput "teške povrede", te "teške i nepopravljive posljedice" podložni raznim i širokim tumačenjima. U ovom predmetu ostaje otvoreno pitanje u kojoj je mjeri podnositeljica zahtjeva izložena riziku nepopravljivih posljedica s obzirom na to da se predmet odnosi na njezinu građansku tužbu za isplatu.
44. Sud nadalje primjećuje da formulacije mnogih zakona nisu u potpunosti precizne. Zbog potrebe da se izbjegne pretjerana krutost i ide u korak s okolnostima koje se mijenjaju, mnogi su zakoni neizbježno umotani u izraze koji su, u manjoj ili većoj mjeri, neodređeni. (vidi, na primjer, mutatis mutandis, presudu Müller and Others v. Switzerland od 24. svibnja 1988., Serija A, br. 133, str. 20, st. 29 i presudu Kokkinakis v. Greece od 25. svibnja 1993., Serija A, br.260-A, str. 19, st.40). Tumačenje i primjena takvih odredaba ovisi o praksi (vidi mutatis mutandis Kokkinakis v. Greece naprijed citirana, str.19, st. 40 i Mangualde Pinto v. France (dec.), br. 43491/98, 5. prosinca 2000., neobjavljeno). U ovom predmetu Vlada je Sudu dostavila samo jedan predmet u kojem je Ustavni sud donio odluku na temelju članka 59., stavka 4. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu kako bi potkrijepila svoju tvrdnju koja se odnosi na dostatnost i djelotvornost pravnog sredstva. Nije na Sudu da donosi odluku o nekom pitanju hrvatskog prava koja još uvijek nije riješeno. (vidi, mutatis mutandis, presudu De Jong, Baljet and Van den Brink od 22. svibnja 1984., Serija A, br. 77, str. 19, st. 39.). Međutim, nepostojanje daljnje sudske prakse ukazuje na trenutnu nesigurnost ovog pravnog sredstva u praktičnom smislu. Prema mišljenju Suda, samo jedan predmet kojeg je navela Vlada nije dostatan kako bi se pokazalo da postoji ustaljena nacionalna sudska praksa koja bi dokazala djelotvornost ovog pravnog sredstva .
45. U svjetlu naprijed navedenog, Sud smatra da se tužba na temelju članka 59., stavka 4. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu ne može s dovoljnom razinom sigurnosti smatrati djelotvornim pravnim sredstvom u predmetu podnositeljice zahtjeva.
46. Što se tiče Vladine tvrdnje da podnositeljica zahtjeva nije poduzela nikakve korake radi ubrzanja postupka, Sud podsjeća da se u odnosu na trajanje građanskog postupka, pitanje načina na koji je podnositeljica zahtjeva mogla ubrzati postupak tiče osnovanosti zahtjeva (vidi X. v. the Federal Republic of Germany, zahtjev br. 8961/80., Odluka Komisije od 8. prosinca 1981., DR 26, str. 200, 205, i D. v. Belgium, zahtjev br. 12686/87, Odluka Komisije od 3. listopada 1990., DR 66, str. 109., 110).
47. Treba također naglasiti da i ostala pravna sredstva koja navodi Vlada, na primjer, zahtjev predsjedniku Općinskog suda u Zagrebu ili Ministarstvu pravosuđa za ubrzanje postupka, predstavljaju hijerarhijski priziv, odnosno, ništa drugo nego obavijest upućenu nadzornom tijelu s prijedlogom da upotrijebi svoje ovlasti ako smatra da je to primjereno. U slučaju da se takav priziv podnese, nadzorno tijelo može, a ne mora pozvati na odgovornost službenika protiv kojeg je hijerarhiski priziv usmjeren, ako smatra da priziv nije očito neutemeljen. U suprotnom, ono neće poduzeti nikakve korake. Ako se pokrene postupak, on će se odvijati isključivo između nadzornog tijela i dotičnih službenika. Podnositeljica zahtjeva ne bi bila stranka u takvom postupku, i mogla bi biti samo obaviještena o tome kako je nadzorno tijelo riješilo njen priziv (vidi, mutatis mutandis, J. Karrer, S. Fuchs i F. Kodrnja v. Austria, zahtjev br. 7464/76, Odluka Komisije od 5. prosinca 1978., DR 14, str. 51, 54).
48. U naprijed navedenim okolnostima, Sud stoga primjećuje da u Hrvatskoj ne postoji stvarno pravno sredstvo koje bi omogućilo osobi žaliti se zbog predugog trajanja postupka (vidi, mutatis mutandis, Tome Mota v. Portugal (dec.), br. 32082/96, ECHR 1999-IX), te smatra da je podnositeljica zahtjeva bila u pravu kad je smatrala da niti jedno drugo pravno sredstvo na nacionalnoj osnovi ne bi bilo djelotvorno u odnosu na njenu tužbu. Sud, stoga, nalazi da nisu postojala primjerena i djelotvorna pravna sredstva u smislu članka 35. Konvencije koja je podnositeljica zahtjeva trebala iscrpiti. Sud dakle odlučuje da Vladin prigovor koji se temelji na neiscrpljivanju domaćih pravnih sredstava ne može biti prihvaćen.
II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6., STAVKA 1., KONVENCIJE
49. Podnositeljica zahtjeva prigovara da postupci koji se odnose na njene građanske tužbe za isplatu nisu okončani u razumnom roku kako propisuje članak 6., stavka 1, Konvencije, čiji mjerodavni dio glasi kako slijedi:
"Radi utvrđivanja svojih prava i obaveza građanske naravi..., svatko ima pravo da...sud...u razumnom roku ispita njegov slučaj"
A. Razdoblje koje treba uzeti u obzir
50. Sud prvo primjećuje da su postupci započeli 29. ožujka 1995. odnosno 30. ožujka 1995., kad je podnositeljica zahtjeva podnijela Općinskom sudu u Zagrebu svoje građanske tužbe za povrat zajma. Međutim, razdoblje koje spada u nadležnost Suda nije počelo na te datume, već 5. studenoga 1997., kada je Konvecija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku (vidi presudu Foti and Others v. Italy od 10. prosinca 1982., Serija A, br. 56, str. 18, st. 53.). Postupci su trenutno u tijeku pred provostupanjskim sudom. Dakle, oni do sada traju više od šest godina, od kojih tri godine i osam mjeseci spadaju u razdoblje koje Sud treba ispitivati.
51. Sud nadalje primjećuje da je, u svrhu određivanja razumnosti duljine vremenskog razdoblja u pitanju, potrebno uzeti u obzir i stanje predmeta na dan 5. studenoga 1997. (vidi među drugim izvorima, Styranowski v. Poland, br. 28616/95, ECHR 1998-VIII). U vezi s tim, Sud primjećuje da su u trenutku stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku, oba postupka trajala oko 2 i pol godine.
B. Primjenjivi kriteriji
52. Sud podsjeća da se razumnost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i imajući na umu kriterije utvrđene njegovom sudskom praksom, i to osobito složenost predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva i nadležnih vlasti, kao i važnost onoga što se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi nedavne izvore, presudu Humen v. Poland od 15. listopada 1999. [GC], br. 26614/95, 15. listopada 1999., neobjavljeno, stavak 60., te Comingersoll S.A. v. Portugal [GC], br. 35382/97, ECHR 2000-IV).
C. Ocjena Suda
53. Vlada tvrdi da su oba predmeta do određene mjere složena jer ni tužitelji ni Općinski sud u Zagrebu nisu mogli utvrditi točne adrese tuženika.
54. Podnositeljica zahtjeva tvrdi da je utvrditi adrese tuženika bila dužnost policije.
55. Sud se slaže da je bilo teško utvrditi adrese tuženika. Međutim, prema hrvatskom pravu, kad se tuženik nalazi na nepoznatoj adresi moguće je zatražiti od Centra za socijalnu skrb da takvom tuženiku postavi pravnog zastupnika. Iako je podnositeljica zahtjeva pokrenula postupke krajem ožujka 1995., do postavljanja pravnog zastupnika u postupku protiv Ž.M. prošla je godina dana, odnosno tri godine u postupku protiv B.J. Osim toga, Sud nalazi da u ovim predmetima nema nikakvih okolnosti zbog kojih bi oni bili složeni.
56. Glede ponašanja podnositeljice zahtjeva, Vlada tvrdi da je podnositeljica zahtjeva pridonijela trajanju postupaka jer nije dostavila točne adrese tuženika. Osim toga, ona nije podnijela zahtjev za ubrzanje postupaka predsjedniku Općinskog suda u Zagrebu ili Ministarstvu pravosuđa.
57. Što se tiče pitanja ponašanja podnositeljice zahtjeva, potrebno je primijetiti da Vlada nije dokazala da je mogućnost za ubrzanje postupka koju je podnositeljica zahtjeva imala bila stvarna. Unatoč podacima koje je Vlada dostavila, Sud ne nalazi utvrđenim da bi takav korak imao ikakve izglede za uspjeh, imajući, osim toga, na umu diskrecijske ovlasti nadležnih sudskih vlasti. U tim okolnostima, ne čini se da je navodna pasivnost podnositeljice zahtjeva pridonijela usporavanju postupaka.
58. Glede postupanja vlasti, Vlada tvrdi da su domaći sudovi pokazali revnost u vođenju postupaka. Vlada, nadalje, navodi da je Općinski sud u Zagrebu stalno suočen s problemima vezanim za prekomjerni broj predmeta, jer svaki sudac u građanskom odjelu tog suda rješava više od 1.000 predmeta.
59. Sud primjećuje da je u razdoblju koje se uzima u obzir postupak u predmetu protiv "Z.I.P." i Ž.M. bio neaktivan od 5. studenog 1997. do 2. prosinca 1999, što iznosi više od dvije godine. Postupak u predmetu protiv "M.J.B." i B.J. bio je neaktivan od 22. srpnja 1998. do 13. travnja 2000., što iznosi jednu godinu, osam mjeseci i 21 dan. Sud stoga nije našao uvjerljivima Vladina objašnjenja za odugovlačenja. On podsjeća da je dužnost država ugovornica organizirati svoje pravosudne sustave na takav način da mogu svakome jamčiti donošenje konačne odluke o sporovima koji se odnose na građanska prava i obveze u razumnom roku (vidi, među drugim izvorima, G. H. v. Austria, nr. 31266/96, stavak 20., 3. listopada 2000., neobjavljeno).
60. U svjetlu kriterija utvrđenih u svojoj sudskoj praksi i imajući na umu sve okolnosti ovog predmeta, Sud smatra da duljina postupaka koji još traju pred prvostupanjskim sudom, a koja duljina je predmet prigovora, nije u skladu sa zahtjevom razumnog roka. Stoga je došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije u odnosu na oba postupka.
III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE
61. Podnositeljica zahtjeva također navodi da nema na raspolaganju djelotvorno pravno sredstvo za pokretanje pitanja prekomjernog trajanja postupka u njenim predmetima. Stoga je prema njenom mišljenju došlo do povrede članka 13., Konvencije kojim se predviđa sljedeće:
“Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.”
62. Vlada poziva Sud da ovaj dio zahtjeva proglasi očito neosnovanim. Vlada tvrdi da je podnositeljica zahtjeva imala na raspolaganju mogućnost podnošenja zahtjeva predsjedniku Općinskog suda u Zagrebu ili Ministarstvu pravosuđa da se postupci ubrzaju, kao i zahtjeva u skladu sa člankom 59., stavkom 4. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu. Vlada smatra da ove mogućnosti predstavljaju djelotvorna pravna sredstva u odnosu na trajanje postupka u predmetima podnositeljice zahtjeva.
63. Sud, prije svega, podsjeća da je točno tumačenje članka 13., Konvencije da ova odredba jamči djelotvorno pravno sredstvo pred nacionalnom vlašću za navodnu povredu zahtjeva iz članka 6., stavka 1. da predmet treba ispitati u razumnom roku (vidi, Kudla v. Poland, br. 30210/96, st. 156, ECHR 2000-XI).
64. Što se tiče zamolbe za ubrzanje postupka predsjedniku Općinskog suda u Zagrebu ili Ministarstvu pravosuđa, Sud ponavlja da takva zamolba predstavlja hijerarhijski priziv i da se ne može smatrati pravnim sredstvom u odnosu na duljinu građanskog postupka (vidi točku 47. ove presude).
65. Što se tiče zahtjeva na temelju članka 59., stavka 4. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, Sud ponavlja da on ne predstavlja djelotvorni pravni lijek u odnosu na duljinu građanskog postupka, kao što je već prethodno objasnio (vidi točke 41.-45. ove presude).
66. Prema tome, Sud nalazi da je u ovom predmetu došlo do povrede članka 13. Konvencije jer podnositeljica zahtjeva nema na raspolaganju domaće pravno sredstvo kojim bi mogla ostvariti svoje pravo na "ispitivanje slučaja u razumnom roku" u oba predmeta, kao što je zajamčeno člankom 6., stavkom 1. Konvencije.
IV. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE 67. Članak 41. Konvencije predviđa sljedeće:
"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije ili dodatnih protokola, a unutarnje pravo visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."
A. Odšteta
68. U odnosu na nematerijalnu štetu, podnositeljica zahtjeva tražila je iznos od 70.000 hrvatskih kuna (HRK).
69. Vlada je od Suda zatražila da ocijeni iznos pravedne naknade koja bi se dodijelila na temelju njegove sudske prakse u građanskim predmetima u kojima je bila potrebna uobičajena revnost.
70. Sud prihvaća da je podnositeljica zahtjeva pretrpjela štetu nematerijalne naravi zbog duljine građanskog postupka kojeg je pokrenula. Temeljeći svoju ocjenu na pravičnoj osnovi i imajući na umu okolnosti predmeta – osobito činjenicu da se radi o dva postupka, sveukupno trajanje tih postupaka i osobnu situaciju podnositeljice zahtjeva – Sud dodjeljulje podnositeljici zahtjeva 20.000 hrvatskih kuna (HRK), kao naknadu nematerijalne štete.
B. Troškovi i izdaci
71. Podnositeljica zahtjeva koja je primila pravnu pomoć Vijeća Europe vezano za izlaganje svog predmeta, nije tražila da joj se naknade troškovi i izdaci. Prema tome, Sud u odnosu na to ne dodjeljuje nikakav iznos.
C. Zatezna kamata
72. Prema informacijama koje ima Sud, zakonska kamatna stopa koja se u Hrvatskoj primjenjuje na dan donošenje ove presude iznosi 18% godišnje.
IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO
Odbacuje Vladin prigovor o neiscrpljivanju domaćih pravnih sredstava;
Smatra da je došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije u odnosu na oba postupka;
Smatra da je došlo do povrede članka 13. Konvencije;
Smatra
(a) da tužena država treba, u roku od tri mjeseca od dana kada presuda postane konačna u skladu sa člankom 44., stavkom 2. Konvencije, podnositeljici zahtjeva isplatiti 20.000 (dvadeset tisuća) hrvatskih kuna u odnosu na nematerijalnu štetu.
(b) da se nakon proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata prema godišnjoj stopi od 18%
5. Odbija ostatak zahtjeva podnositeljice zahtjeva za pravednu naknadu.
Sastavljeno na engleskom i upućeno u pisanom obliku dana 26. srpnja 2001. u skladu s pravilom 77., stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.
Vincent BERGER Georg RESS
Tajnik Predsjednik
In the case of Horvat v. Croatia,
The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:
MrG. Ress, President,
MrA. Pastor Ridruejo,
MrI. Cabral Barreto,
MrV. Butkevych,
MrsN. Vajić,
MrJ. Hedigan,
MrM. Pellonpää, judges,
and Mr V. Berger, Section Registrar,
Having deliberated in private on 16 November 2000 and 10 July 2001,
Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:
PROCEDURE
1. The case originated in an application (no. 51585/99) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Ankica Horvat (“the applicant”), on 20 April 1999.
2. The applicant, who had been granted legal aid, was represented before the Court by Mr Z. Nogolica, a lawyer practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms L. Lukina Karajković.
3. The applicant alleged that, contrary to Article 6 § 1 of the Convention, civil proceedings instituted by her had not been heard within a reasonable time and that she had no effective remedy, contrary to Article 13 of the Convention, in respect of the length of those proceedings.
4. The application was allocated to the Fourth Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). Within that Section, the Chamber that would consider the case (Article 27 § 1 of the Convention) was constituted as provided in Rule 26 § 1.
5. By a decision of 16 November 2000 the Chamber declared the application admissible [Note by the Registry. The Court’s decision is obtainable from the Registry] and decided, after consulting the parties, that no hearing on the merits was required (Rule 59 § 2 in fine).
6. The applicant and the Government each filed written observations on the merits and the parties replied in writing to each other’s observations.
THE FACTS
I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE
7. On 19 October 1992 the applicant lent to MJB, a company in Zagreb, 10,000 German marks (DEM) for a period of three months at a rate of interest of 27%. On 23 November 1992 she lent to ZIP, a company in Zagreb, DEM 20,390 for a period of one month at a rate of interest of 20%.
8. As the said companies failed to repay the loans, the applicant instituted proceedings against ZIP and MJB in the Zagreb Municipal Court (Općinski sud u Zagrebu).
1. Proceedings against the ZIP company and Ž.M.
9. The proceedings against ZIP and its alleged owner Ž.M. commenced on 29 March 1995 when the applicant, together with thirty-nine other plaintiffs, filed an action for repayment of their loans.
10. On 17 May 1995 the court asked the applicant’s counsel to provide the address of the second defendant. On 23 May 1995 the applicant’s counsel submitted the address concerned.
11. A hearing was scheduled for 4 October 1995 but it was adjourned since the defendants failed to appear. It turned out that the defendants had not received notice of the date of the hearing as the address indicated was incorrect. The court asked the applicant’s counsel to submit the defendants’ correct address within thirty days.
12. The next hearing was scheduled for 24 January 1996. However, it appears that in the meantime ZIP had ceased to exist and, as Ž.M.’s address remained unknown, the court ordered the applicant’s counsel to request the Social Welfare Centre (Centar za socijalnu skrb) to appoint a legal representative for Ž.M.
13. On 20 June 1996 the applicant’s counsel informed the court that the Zagreb Social Welfare Centre had, by its decision of 11 March 1996, appointed a legal representative for Ž.M.
14. On 13 September 1996 the court asked the applicant’s counsel to submit within thirty days a certificate from the registry of the Zagreb Commercial Court (Trgovački sud u Zagrebu) concerning the legal status of ZIP.
15. The next hearing, scheduled for 2 December 1999, was also adjourned due to the absence of the defendants. It turned out again that ZIP and Ž.M. had not received notice of the hearing date as the address indicated was incorrect. The court invited the applicant’s counsel to inform it within thirty days whether ZIP had in fact ceased to exist.
16. According to the Government, during the next hearing on 7 June 2000, the court decided upon the parties’ application to return the proceedings to the status quo ante (zahtjev za povrat u prijašnje stanje). Due to the absence of ZIP the hearing was adjourned to 17 October 2000. It appears that the proceedings are still pending before the Zagreb Municipal Court.
2. Proceedings against the MJB company and B.J.
17. The proceedings against MJB and its alleged owner B.J. commenced on 30 March 1995 when the applicant, together with thirty other plaintiffs, filed an action for repayment of their loans with the Zagreb Municipal Court.
18. The court asked the applicant’s counsel to provide the address of B.J. On 25 August 1995 the applicant’s counsel informed the court of B.J.’s address.
19. The hearing scheduled for 2 October 1995 was adjourned due to the absence of the defendants. It turned out that MJB was no longer at its previous address and that B.J. was in detention on remand. The applicant’s counsel informed the court that B.J. had been released from detention and requested that the notices for the next hearing be sent to the defendants at the same addresses as before.
20. The hearing on 27 November 1995 was again adjourned due to the defendants’ absence. It appears that MJB had in the meantime ceased to exist and that B.J. had changed her address. The court invited the applicant’s counsel to inform it within thirty days whether MJB had in fact ceased to exist and of the correct address of B.J.
21. On 7 December 1995 the applicant’s counsel informed the court of the defendants’ addresses.
22. The next hearing, on 14 February 1996, was also adjourned due to the defendants’ absence for the same reasons as before, that is that MJB had ceased to exist and that B.J. had changed address. The court decided to look into the criminal case file no. KO-1574/93 in the same court, where criminal proceedings had been instituted against B.J., in order to obtain her proper address. Through that the court found her address.
23. By order of 11 September 1996 the applicant’s counsel was requested to furnish the court with a certificate from the registry of the Zagreb Commercial Court regarding the legal status of MJB.
24. On 20 September 1996 the applicant’s counsel submitted the requested document.
25. The next hearing, scheduled for 7 November 1997, was adjourned due to the defendants’ absence. The documents indicate that they had not received the notice of the hearing date.
26. The next hearing, scheduled for 26 January 1998, was adjourned for the same reason. The court invited the applicant’s counsel to submit B.J.’s correct address within sixty days.
27. On 6 February 1998 the applicant’s counsel informed the court that in the police registry B.J.’s address was the same as before. He proposed that a legal representative be appointed for B.J.
28. On 13 February 1998 the court ordered the applicant’s counsel to request the Social Welfare Centre to appoint a legal representative for B.J.
29. On 2 April 1998 the applicant’s counsel informed the court that the Zagreb Social Welfare Centre had, by its decision of 26 March 1998, appointed a legal representative for B.J.
30. According to the Government, during the next hearing, on 2 July 1998, the court issued a default judgment (presuda zbog izostanka) against B.J. The available documents show that MJB had ceased to exist.
31. On 22 July 1998 the court sent a letter to the Zagreb Commercial Court asking for a certificate regarding the legal status of MJB. On 24 September 1998 the court received a letter from the Zagreb Commercial Court with a certificate that wrongly contained information about another firm, instead of MJB.
32. On 13 April 2000 the court again sent a letter to the Zagreb Commercial Court asking whether MJB still existed. On the same day the court also requested the applicant’s counsel to submit the same information. It appears that the case is still pending before the Zagreb Municipal Court.
II. RELEVANT DOMESTIC LAW
33. The relevant part of the Constitutional Act on the Constitutional Court (“the Constitutional Court Act” – Ustavni zakon o Ustavnom sudu), which came into force on 24 September 1999, reads as follows:
Section 59(4)
“The Constitutional Court may, exceptionally, examine a constitutional complaint prior to exhaustion of other available remedies, if it is satisfied that a contested act, or failure to act within a reasonable time, grossly violates a party’s constitutional rights and freedoms and that, if it does not act, a party will risk serious and irreparable consequences.”
THE LAW
I. THE GOVERNMENT’S OBJECTION AS TO THE EXHAUSTION OF DOMESTIC REMEDIES
34. The Government invited the Court to reject the application on the ground that the applicant failed to exhaust domestic remedies. In this respect they alleged that the applicant failed to lodge a constitutional complaint pursuant to section 59(4) of the newly revised Constitutional Court Act. That Act exceptionally allowed the Constitutional Court to examine a constitutional complaint before exhaustion of other available remedies in cases where it was evident that there was a serious risk that the party’s constitutional rights and freedoms might be violated and that serious and irreparable consequences might arise from the failure of the relevant authorities to reach a decision.
35. The Government argued further that the applicant, apart from the constitutional complaint pursuant to section 59(4) of the Constitutional Court Act, could have requested the President of the Zagreb Municipal Court and the Ministry of Justice to speed up the proceedings.
36. The applicant disagreed with the Government.
37. The Court recalls that the rule of exhaustion of domestic remedies referred to in Article 35 of the Convention obliges those seeking to bring their case against the State before an international judicial organ to use first the remedies provided by the national legal system. Consequently, States are dispensed from answering before an international body for their acts before they have had an opportunity to put matters right through their own legal system. The rule is based on the assumption, reflected in Article 13 of the Convention – with which it has close affinity – that there is an effective remedy available in respect of the alleged breach in the domestic system, whether or not the provisions of the Convention are incorporated in national law. In this way, it is an important aspect of the principle that the machinery of protection established by the Convention is subsidiary to the national systems safeguarding human rights (see, inter alia, Handyside v. the United Kingdom, judgment of 7 December 1976, Series A no. 24, p. 22, § 48, and Aksoy v. Turkey, judgment of 18 December 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996-VI, pp. 2275-76, § 51).
38. Under Article 35 of the Convention, normal recourse should be had by an applicant to remedies that are available and sufficient to afford redress in respect of the breaches alleged. The existence of the remedies in question must be sufficiently certain not only in theory but also in practice, failing which they will lack the requisite accessibility and effectiveness (see, inter alia, Vernillo v. France, judgment of 20 February 1991, Series A no. 198, pp. 11-12, § 27, and Dalia v. France, judgment of 19 February 1998, Reports 1998-I, p. 87, § 38).
39. Furthermore, in the area of exhaustion of domestic remedies, there is a distribution of the burden of proof. It is incumbent on the Government claiming non-exhaustion to convince the Court that the remedy was an effective one available in theory and in practice at the relevant time, that is to say, that it was accessible, was capable of providing redress in respect of the applicant’s complaints and offered reasonable prospects of success. However, once this burden of proof has been discharged, it falls to the applicant to establish that the remedy advanced by the Government was in fact exhausted or was for some reason inadequate and ineffective in the particular circumstances of the case or that there existed special circumstances absolving him or her from the requirement.
40. The Court would emphasise that the application of the rule must make due allowance for the fact that it is being applied in the context of the machinery for the protection of human rights that the Contracting Parties have agreed to set up. Accordingly, it has recognised that the rule of exhaustion of domestic remedies must be applied with some degree of flexibility and without excessive formalism (see Cardot v. France, judgment of 19 March 1991, Series A no. 200, p. 18, § 34). It has further recognised that the rule of exhaustion is neither absolute nor capable of being applied automatically; in reviewing whether it has been observed it is essential to have regard to the particular circumstances of each individual case (see Van Oosterwijck v. Belgium, judgment of 6 November 1980, Series A no. 40, p. 18, § 35). This means, amongst other things, that it must take realistic account not only of the existence of formal remedies in the legal system of the Contracting Party concerned but also of the general legal and political context in which they operate as well as the personal circumstances of the applicant (see Akdivar and Others v. Turkey, judgment of 16 September 1996, Reports 1996-IV, pp. 1210-11, §§ 65-68).
41. In the instant case, the Court notes that proceedings pursuant to section 59(4) of the Constitutional Court Act are considered as being instituted only if the Constitutional Court, after a preliminary examination of the complaint, decides to admit it. Thus, although the person concerned can lodge a complaint directly with the Constitutional Court, the formal institution of proceedings depends on the latter’s discretion.
42. Furthermore, for a party to be able to lodge a constitutional complaint pursuant to that provision two cumulative conditions must be satisfied. Firstly, the applicant’s constitutional rights have to be grossly violated by the fact that no decision has been issued within a reasonable time and, secondly, there should be a risk of serious and irreparable consequences for the applicant.
43. The Court notes that terms such as “grossly violated” and “serious and irreparable consequences” are susceptible to various and wide interpretation. In the present case it remains open to what extent the applicant risks irreparable consequences in so far as the case involves her civil claims for repayment.
44. The Court notes further that the wording of many statutes is not absolutely precise. The need to avoid excessive rigidity and to keep pace with changing circumstances means that many laws are inevitably couched in terms which, to a greater or lesser extent, are vague (see, for example and mutatis mutandis, Müller and Others v. Switzerland, judgment of 24 May 1988, Series A no. 133, p. 20, § 29, and Kokkinakis v. Greece, judgment of 25 May 1993, Series A no. 260-A, p. 19, § 40). The interpretation and application of such provisions depend on practice (see, mutatis mutandis, Kokkinakis, ibid., and Mangualde Pinto v. France (dec.), no. 43491/98,
5 December 2000, unreported). In the present case, the Government produced before the Court only one case in which the Constitutional Court had ruled under section 59(4) of the Constitutional Court Act to support their argument concerning the sufficiency and effectiveness of the remedy. It is not for the Court to give a ruling on an issue of Croatian law that is as yet unsettled (see, mutatis mutandis, De Jong, Baljet and Van den Brink
v. the Netherlands, judgment of 22 May 1984, Series A no. 77, p. 19, § 39). The absence of further case-law does, however, indicate the present uncertainty of this remedy in practical terms. In the Court’s view, the single case cited by the Government does not suffice to show the existence of settled national case-law that would prove the effectiveness of the remedy.
45. In the light of the foregoing, the Court considers that a complaint pursuant to section 59(4) of the Constitutional Court Act cannot be regarded with a sufficient degree of certainty as an effective remedy in the applicant’s case.
46. As to the Government’s contention that the applicant failed to take any steps to accelerate the proceedings, the Court recalls that in respect of the length of civil proceedings, the question of the methods by which the applicant could have accelerated the proceedings concerns the merits of the application (see X v. Germany, no. 8961/80, Commission decision of
8 December 1981, Decisions and Reports (DR) 26, p. 200, and D.
v. Belgium, no. 12686/87, Commission decision of 3 October 1990, DR 66, p. 105).
47. It is also to be noted that the other remedies cited by the Government, that is a request to the President of the Zagreb Municipal Court or the Ministry of Justice to speed up the proceedings, represent a hierarchical appeal that is, in fact, no more than information submitted to the supervisory organ with the suggestion to make use of its powers if it sees fit to do so. If such an appeal is made, the supervisory organ might or might not take up the matter with the official against whom the hierarchical appeal is directed if it considers that the appeal is not manifestly ill-founded. Otherwise, it will take no action whatsoever. If proceedings are taken, they take place exclusively between the supervisory organ and the officials concerned. The applicant would not be a party to such proceedings and might be informed only of the way in which the supervisory organ has dealt with her appeal (see, mutatis mutandis, Karrer and Others v. Austria, no. 7464/76, Commission decision of 5 December 1978, DR 14, p. 51).
48. In the above circumstances, the Court therefore notes that there does not exist a true legal remedy enabling a person to complain of the excessive length of proceedings in Croatia (see, mutatis mutandis, Tomé Mota
v. Portugal (dec.), no. 32082/96, ECHR 1999-IX) and considers that the applicant was justified in considering that no other legal remedy on the national level would be effective in respect of her complaint. The Court finds, therefore, that there were no adequate and effective remedies for the purposes of Article 35 of the Convention which the applicant was required to exhaust. Thus, the Court decides that the Government’s objection on grounds of failure to exhaust domestic remedies cannot be upheld.
II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION
49. The applicant complained that the proceedings concerning her civil actions for repayment of the loans had not been concluded within a reasonable time as required by Article 6 § 1 of the Convention, the relevant part of which reads as follows:
“In the determination of his civil rights and obligations ..., everyone is entitled to a ... hearing within a reasonable time by [a] ... tribunal ...”
A. Period to be taken into account
50. The Court observes firstly that the proceedings commenced on 29 and 30 March 1995, respectively, when the applicant lodged her civil actions for repayment of the loans with the Zagreb Municipal Court. However, the period which falls under the Court’s jurisdiction did not begin on those dates, but on 5 November 1997, when the Convention came into force in respect of Croatia (see Foti and Others v. Italy, judgment of
10 December 1982, Series A no. 56, p. 18, § 53). The proceedings are currently pending before the court of first instance. Thus, they have so far lasted for more than six years, out of which a period of three years and eight months falls to be examined by the Court.
51. The Court notes further that in order to determine the reasonableness of the length of time in question, regard must be had, however, to the state of the case on 5 November 1997 (see, among other authorities, Styranowski v. Poland, judgment of 30 October 1998, Reports 1998-VIII, p. 3376, § 46). In this respect the Court notes that at the date of entry of the Convention into force in respect of Croatia both proceedings had lasted for about two and a half years.
B. Applicable criteria
52. The Court recalls that the reasonableness of the length of proceedings must be assessed in the light of the circumstances of the case and having regard to the criteria laid down in the Court’s case-law, in particular the complexity of the case, the conduct of the applicant and of the relevant authorities, and the importance of what is at stake for the applicant in the litigation (see, as recent authorities, Humen v. Poland [GC],
no. 26614/95, § 60, 15 October 1999, unreported, and Comingersoll S.A. v. Portugal [GC], no. 35382/97, ECHR 2000-IV).
C. The Court’s assessment
53. The Government argued that both cases disclose a certain degree of complexity as neither the plaintiffs nor the Zagreb Municipal Court were able to ascertain the correct addresses of the defendants.
54. The applicant argued that it was the duty of the police to ascertain the addresses of the defendants.
55. The Court acknowledges that it has been difficult to ascertain the defendants’ addresses. However, under Croatian law, it is possible to ask the Social Welfare Centre to appoint a legal representative for a defendant whose address in unknown. Although the applicant instituted proceedings at the end of March 1995, it took one year before a legal representative was appointed in the proceedings against Ž.M. and three years in the proceedings against B.J. Otherwise the Court does not find that the cases disclose any circumstances which would qualify them as complex.
56. Concerning the applicant’s conduct, the Government submitted that the applicant contributed to the length of the proceedings as she failed to provide the correct addresses of the defendants. In addition, she failed to lodge a request for the speeding-up of the proceedings with the President of the Zagreb Municipal Court or the Ministry of Justice.
57. On the issue of the applicant’s conduct, it should be noted that the Government have not shown that the possibility afforded to the applicant of speeding up the proceedings was a real one. Despite the information provided by the Government, the Court does not find it established that such a step would have had any prospects of success, regard being had in addition to the discretionary power of the competent judicial authority. In these circumstances, it would not appear that the applicant’s alleged passivity contributed to slowing down the proceedings.
58. As regards the conduct of the authorities, the Government claimed that the domestic courts showed diligence in the conduct of the proceedings. They submitted further that the Zagreb Municipal Court was constantly facing problems of excessive workloads, as each judge in the civil division of that court was dealing with more than 1,000 cases.
59. The Court notes that in the period to be taken into account the case against ZIP and Ž.M. lay dormant between 5 November 1997 and 2 December 1999, which amounts to more than two years. The case against MJB and B.J. lay dormant between 22 July 1998 and 13 April 2000, which amounts to one year, eight months and twenty-one days. Therefore, the Court is not persuaded by the Government’s explanations for the delays. It recalls that it is for the Contracting States to organise their legal systems in such a way that their courts can guarantee to everyone the right to obtain a final decision on disputes relating to civil rights and obligations within a reasonable time (see, among other authorities, G.H. v. Austria, no. 31266/96, § 20, 3 October 2000, unreported).
60. In the light of the criteria laid down in its case-law and having regard to all the circumstances of the case, the Court considers that the length of the proceedings in question, which are still pending before the court of first instance, failed to satisfy the reasonable time requirement. There has, accordingly, been a violation of Article 6 § 1 of the Convention in respect of both sets of proceedings.
III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION
61. The applicant submitted also that she had no effective remedy whereby she could raise the issue of the excessive length of the proceedings in her cases. In her view, there had accordingly been a violation of Article 13 of the Convention, which provides:
“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”
62. The Government invited the Court to find this part of the application manifestly ill-founded. They contended that the applicant had at her disposal options to submit a request to the President of the Zagreb Municipal Court or the Ministry of Justice to speed up the proceedings and a request pursuant to section 59(4) of the Constitutional Court Act. In the Government’s view these options constituted effective remedies in respect of the length of the proceedings in the applicant’s cases.
63. The Court recalls firstly that the correct interpretation of Article 13 of the Convention is that this provision guarantees an effective remedy before a national authority for an alleged violation of the requirement under Article 6 § 1 to hear a case within a reasonable time (see Kudła v. Poland [GC], no. 30210/96, § 156, ECHR 2000-XI).
64. As to the request for speeding up the proceedings, either to the President of the Zagreb Municipal Court or to the Ministry of Justice, the Court reiterates that such requests represent a hierarchical appeal and cannot be considered as a remedy in respect of the length of the civil proceedings (see paragraph 47 above).
65. As to the request pursuant to section 59(4) of the Constitutional Court Act the Court reiterates that it does not represent an effective remedy in respect of the length of the civil proceedings as it has explained above (see paragraphs 41-45).
66. Accordingly, the Court finds that in the present case there has been a violation of Article 13 of the Convention in so far as the applicant has no domestic remedy whereby she could enforce her right to a “hearing within a reasonable time” in either of her cases, as guaranteed by Article 6 § 1 of the Convention.
IV. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION
67. Article 41 of the Convention provides:
“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”
A. Damage
68. In respect of non-pecuniary damage, the applicant sought the sum of 70,000 Croatian kunas (HRK).
69. The Government asked the Court to assess the amount of just satisfaction to be awarded on the basis of its case-law in civil cases in which normal diligence was required.
70. The Court accepts that the applicant suffered damage of a non-pecuniary nature as a result of the length of the civil proceedings instituted by her. Making its assessment on an equitable basis and having regard to the circumstances of the case – in particular the fact that it concerns two sets of proceedings, the overall duration of these proceedings and the applicant’s personal situation – the Court awards the applicant HRK 20,000 as compensation for non-pecuniary damage.
B. Costs and expenses
71. The applicant, who received legal aid from the Council of Europe in connection with the presentation of her case, did not seek reimbursement for costs and expenses. Accordingly, the Court does not award any sum in this respect.
C. Default interest
72. According to the information available to the Court, the statutory rate of interest applicable in Croatia at the date of adoption of the present judgment is 18% per annum.
FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY
1. Dismisses the Government’s objection as to the exhaustion of domestic remedies;
2. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention in respect of both sets of proceedings;
3. Holds that there has been a violation of Article 13 of the Convention;
4. Holds
(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final according to Article 44 § 2 of the Convention, HRK 20,000 (twenty thousand Croatian kunas) in respect of non-pecuniary damage;
(b) that simple interest at an annual rate of 18% shall be payable from the expiry of the above-mentioned three months until settlement;
5. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.
Done in English, and notified in writing on 26 July 2001, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.
Vincent BergerGeorg Ress
RegistrarPresident
Presuda je povezana u javnoj bazi sudske prakse sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.
Presuda je povezana u javnoj bazi sudske prakse sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.
Presuda je povezana u javnoj bazi sudske prakse sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.
Presuda je povezana u javnoj bazi sudske prakse sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.
Presuda je povezana u javnoj bazi sudske prakse sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.
Presuda je povezana u javnoj bazi sudske prakse sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.
Presuda je povezana u javnoj bazi sudske prakse sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.
Presuda je povezana u javnoj bazi sudske prakse sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.
baza unakrsnih veza