Aleksejev protiv Rusije

Država na koju se presuda odnosi
Rusija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
4916/07, 25924/08, 14599/09
Stepen važnosti
1
Jezik
Srpski
Datum
21.10.2010
Članovi
11
11-1
11-2
13
13+11
14
14+11
41
Kršenje
11
13
13+11
14+11
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 11) Sloboda okupljanja i udruživanja
(Čl. 11-1) Slobodna mirnog okupljanja
(Čl. 11-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 11-2) Sprečavanje nereda
(Čl. 11-2) Zaštita morala
(Čl. 13) Pravo na delotvorni pravni lek
(Čl. 13 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-2f) Delotvorni pravni lek
(Čl. 14) Zabrana diskriminacije
(Čl. 14 / CEDAW-2) Diskriminacija
(Čl. 14) Drugi status
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet je formiran na osnovu tri predstavke protiv Ruske Federacije koju je Sudu podneo ruski državljanin Nikolaj Aleksandrovič Aleksejev (podnosilac predstavke). Podnosilac predstavke je tvrdio da je prekršeno njegovo pravo na mirno okupljanje jer su zabranjivani javni skupovi koje je organizovao 2006, 2007 i 2008.godine. Takođe se žalio da nije imao na raspolaganju delotvoran pravni lek za navodnu povredu prava na slobodu okupljanja i da su se moskovske vlasti diskriminatorno odnosile prema njegovim prijavama skupova.

Podnosilac predstavke je rođen 1977.godine i živi u Moskvi. On je aktivista koji se bori za gej prava.

Gej parada 2006.godine „Marš ponosa“ je bio zakazan za maj 2006.godine, kako bi istovremeno obeležio godišnjicu ukidanja krivične odgovornosti za homoseksualna dela u Rusiji.

Agencija Interfaks je februara 2006.godine citirala gradonačelnika Moskve koji je drugim povodom izjavio da bi zabranio održavanje gej parade u Moskvi kada bi dobio prijavu, jer ne želi da uznemirava društvo, a i sam lično smatra da je homoseksualizam neprirodan, premda pokušava da se prema svemu što se dešava u društvu odnosi sa tolerancijom.

Organizatori su ranije u maju poslali gradonačelniku prijavu sa datumom, vremenom i maršrutom planiranog marša. Organizatori su se obavezali da će sarađivati sa organima javnog reda i mira. Gradonačelnik je doneo rešenje da ne odobri održavanje marša u interesu očuvanja javnog reda i mira. Zamenik prefekta moskovskog Centralnog upravnog odbora je takođe odbio da dozvoli održavanje protesta po istom osnovu po kojem je zabranjeno održavanje marša. Okružni sud u Moskvi je istog dana odbacio žalbu podnosioca predstavke. Zaključio je da vlasti mogu da zabrane javni skup iz bezbednosnih razloga. Podnosilac predstavke je podneo žalbu na odluku suda. Podnosilac predstavke i još nekoliko osoba su dana planiranog za održavanje marša učestvovali na konferenciji kojom je obeležen Međunarodni dan protiv homofobije. Zatim su kasnije tog dana došli do Aleksandrovskog vrta kako bi položili cveće na Grob neznanog junaka. Kapije vrta su bile zatvorene, dok je policija patrolirala pred ulazom. Podnosilac predstavke je uhapšen i priveden u policijsku stanicu gde je optužen za prekršaj zbog kršenja uslova održavanja demonstracije. Ostali učesnici skupa su nastavili da se kreću prema kabinetu gradonačelnika, a sledili su ih i napadali demonstranti. Moskovski gradski sud je novembra 2006.godine razmatrao žalbu na presudu od avgusta 2006.godine i odbacio je u suštini po istim osnovama.

Podnosilac predstavke je zajedno sa drugim licima odlučio da opet 27.maja organizuje marš sličan onome koji je pokušao da organizuje 2006.godine. Opet nisu dobili dozvolu za održavanje marša, od Odeljenja za vezu sa organima javnog reda i mira moskovske Vlade, zbog mogućnosti da će on dovesti do remećenja javnog reda i mira. Organizatori su upozoreni da će snositi odgovornost ako skup održe bez dozvole. Nakon što su primili ovo obaveštenje organizatori su prijavili održavanje drugih skupova istog dana i u isto vreme kad i marš za koji nisu dobili dozvolu. Policija je 27.maja 2007.godine zaustavila podnosioca i oko dvadeset drugih lica dok su pokušavali da dođu do kabineta gradonačelnika. Podnosilac predstavke i još dva muškarca su zadržani dvadeset i četiri časa u policijskoj stanici pod optužbom da su učinili prekršaj i to nepoštovanje zakonitog naloga policije. Podnosilac predstavke je pravnosnažno oglašen krivim za ovaj prekršaj i morao je da plati novčanu kaznu od 1.000 rubalja.

Podnosilac predstavke i još nekoliko pojedinaca su 2008.godine odlučili da organizuju nekoliko marševa sličnih onima koje su pokušali da organizuju prethodne dve godine. Ponovo im nije data dozvola za održavanje ijednog marša zbog mogućnosti da će dovesti do remećenja javnog reda i mira i nasilja protiv učesnika. Svi predlozi za održavanje marševa su odbijeni po istom osnovu. Podnosilac predstavke je 16.maja predsedniku Rusije prijavio da namerava da održi marš u Aleksandrovskom vrtu 31.maja 2008.godine, ali nije dobio nikakav odgovor.

Podnosilac predstavke je od pred kraj aprila do sredine juna pokrenuo nekoliko sudskih postupaka u kojima je osporavao gradonačelnikove odluke da zabrani održavanje marševa. Tverski sud je odbacio njegove navode i potvrdio osnov za zabranu marševa i zakonitost postupanja vlasti. Moskovski gradski sud je potvrdio odluku Tverskog suda.
Podnosilac predstavke je u međuvremenu pokušao da organizuje protest kako bi pozvao na podnošenje krivične prijave protiv gradonačelnika Moskve zbog onemogućavanja održavanja javnih skupova. Održavanje protesta sje zabranjeno. Ovo rešenje je razmatrao i potvrdio Taganski okružni sud, a zatim i Moskovski gradski sud, u žalbenom postupku.

Podnosilac predstavke se žalio da mu je povređeno pravo na mirno okupljanje iz člana 11 Konvencije. Vlada je tvrdila da su vlasti postupale zakonito i u okviru svog polja slobodne procene. Stav Suda je da je došlo do mešanja u slobodu mirnog okupljanja podnosioca predstavke, pri čemu nijedna strana ne spori da je došlo do mešanja. Sud zaključuje da Država nije sprovela adekvatnu procenu opasnosti po bezbednost učesnika skupova i po javni red i mir. Sud zapaža i da je gradonačelnik Moskve očigledno bio protiv održavanja gej parada. Sud ponavlja da se garancije iz stava 11 Konvencije odnose na sva okupljanja osim onih čiji organizatori i učesnici nameravaju da pribegnu nasilju ili da na drugi način osporavaju temelje demokratskog društva.

U odnosu na navodnu povredu člana 13 Konvencije, Sud zaključuje da je podnosilac predstavke bio lišen delotvornog pravnog leka u pogledu njegove pritužbe o kršenju njegove slobode okupljanja.

U odnosu na navodnu povredu člana 14 Konvencije – zabrana diskriminacije, podnosilac predstavke se žalio na diskriminatorni način na koji su moskovske vlasti postupale prema prijavama javnih skupova koje je organizovao.



Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

PRVO ODELJENJE

 PREDMET ALEKSEJEV protiv RUSIJE

 (Predstavke br. 4916/07, 25924/08 i 14599/09)

 PRESUDA

 STRAZBUR

 21. oktobar 2010.

 PRAVOSNAŽNA

 11/04/2011. 

Ova presuda je postala pravosnažna u skladu sa članom 44, stav 2 Konvencije ali može biti predmet redakcijskih izmena. 

U predmetu Aleksejev protiv Rusije, Evropski sud za ljudska prava (Prvo odeljenje), zasedajući u Veću u sastavu:

Kristos Rozakis (Christos Rozakis), predsednik,
Nina Vajić,
Anatolij Kovler (Anatoly Kovler),
Elizabet Štajner (Elisabeth Steiner),
Hanlar Hađijev (Khanlar Hajiyev),
Din Špilmen (Dean Spielmann),
Sver Erik Jebens (Sverre Erik Jebens), sudije,
i Andre Vampah (André Wampach), zamenik sekretara odeljenja,

Nakon većanja zatvorenog za javnost 30. septembra 2010. godine, Izriče sledeću presudu usvojenu tog datuma:

POSTUPAK

  1. Ovaj predmet je formiran na osnovu tri predstavke (br. 4916/07, 25924/08 i 14599/09) koje je 29. januara 2007, 14. februara 2008. i 10. marta 2009. protiv Ruske Federacije Sudu podneo ruski državljanin Nikolaj Aleksandrovič Aleksejev (u daljem tekstu: podnosilac predstavke) shodno članu 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija).
  2. Podnosioca predstavke je zastupao D.G. Bartenjev, advokat iz Sankt Peterburga. Rusku državu (u daljem tekstu: Država) je predstavljao G. Matjuškin, zastupnik Ruske Federacije pred Evropskim sudom za ljudska prava.
  3. Podnosilac predstavke je tvrdio da je prekršeno njegovo pravo na mirno okupljanje jer su zabranjivani javni skupovi koje je organizovao 2006, 2007 i 2008. godine. Takođe se žalio da nije imao na raspolaganju delotvoran lek za navodnu povredu prava na slobodu okupljanja i da su se moskovske vlasti diskriminatorno odnosile prema njegovim prijavama skupova.
  4. Sud je 17. septembra 2009. odlučio da Državu obavesti o predstavkama. Takođe je odlučio da spoji predstavke i da istovremeno razmatra njihovu prihvatljivost i meritum.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI SLUČAJA

  1. Podnosilac predstavke je rođen 1977. i živi u Moskvi. On je aktivista koji se bori za gej prava.

A.  Marš ponosa i protesti 27. maja 2006. godine

  1. Podnosilac predstavke je 2006. zajedno sa drugim licima organizovao marš kako bi privukao pažnju javnosti na diskriminaciju gej i lezbejske manjine u Rusiji, promovisao poštovanje ljudskih prava i sloboda i pozvao ruske vlasti i širu javnost na toleranciju prema ovoj manjini. Marš je te godine nazvan „Maršom ponosa“ a narednih godina „Paradom ponosa“, po uzoru na slična okupljanja koja homoseksualne zajednice organizuju u velikim gradovima širom sveta. Marš je bio zakazan za 27. maj 2006, kako bi istovremeno obeležio godišnjicu ukidanja krivične odgovornosti za homoseksualna dela u Rusiji.
  2. Novinska agencija Interfaks je 16. februara 2006. objavila saopštenje g. Coja, sekretara za štampu gradonačelnika Moskve, u kojem je rečeno da „moskovske vlasti čak ni ne razmatraju davanje dozvole za održavanje gej parade“. Interfaks je zatim citirala g. Coja, koji je izjavio: „Gradonačelnik Moskve, g. Luškov, je odrešito izjavio: vlasti prestonice neće dozvoliti održavanje gej parade u bilo kom obliku, bilo otvorene ili prikrivene [u obliku demonstracija za ljudska prava] a svaki pokušaj održavanja neodobrenog skupa biće odlučno suzbijen.“
  3. Agencija Interfaks je 22. februara 2006. citirala gradonačelnika Moskve koji je drugim povodom izjavio da bi zabranio održavanje gej parade u Moskvi kada bi dobio prijavu jer ne želi da „uznemirava društvo, koje je nastrojeno protiv takvih pojava u životu“ i dodao da on lično smatra da je homoseksualizam „neprirodan“, premda „pokušava da se prema svemu što se dešava u ljudskom društvu odnosi sa tolerancijom“.
  4. Prva zamenica gradonačelnika Moskve je 17. marta 2006. poslala dopis gradonačelniku o predstojećoj kampanji za održavanje gej parade u Moskvi u maju te godine. Smatrala je da bi dozvoljavanje ovog skupa bilo suprotno zdravlju i moralu, kao i volji brojnih lica i organizacija koji su u peticijama protestovali protiv ideje o promovisanju homoseksualizma. Ukazala je na to da Savezni zakon o okupljanju, mitinzima, demonstracijama, marševima i protestima (u dalje tekstu: Zakon o okupljanju) ne omogućuje zabranu skupa i izjavila da bi vlasti mogle da predlože promenu mesta ili vremena njegovog održavanja ili da ga prekinu ako postoji realna opasnost da njime bude ugrožena javna bezbednost.. Zamolila je gradonačelnika da odobri izradu delotvornog akcionog plana radi sprečavanja svakog delovanja – javnog ili bilo kog drugog – usmerenog na promovisanje ili održavanje gej parade ili manifestacije.
  5. Gradonačelnik Moskve je 24. marta 2006. naložio svojoj prvoj zamenici, petorici službenika iz svog kabineta i svim moskovskim prefektima „da preduzmu delotvorne mere radi sprečavanja i nedozvoljavanja svih javnih ili masovnih pro-gej akcija u glavnom gradu“. Pozvao ih je da predlože aktivnosti zasnovane na zakonodavnom i normativnom okviru i zahtevao da pokrenu „aktivnu kampanju u sredstvima javnog informisanja i šalju propagandne poruke i iskoriste peticije koje su podneli pojedinci i verske organizacije“.
  6. Organizatori su 15. maja 2006. gradonačelniku Moskve podneli prijavu sa datumom, vremenom i maršrutom planiranog marša. Trebalo je da se održi između 15 i 17 časova 27. maja 2006. a organizatori su procenjivali da će se oko 2.000 učesnika prošetati od moskovske Pošte niz ulicu Mjasnjickaja do Trga Lubjanka. Organizatori su se obavezali da će sarađivati sa organima javnog reda i mira kako bi obezbedili sigurnost i poštovanje javnog reda i mira od strane učesnika i poštovanje propisa o ograničavanju nivoa buke prilikom upotrebe zvučnika i razglasne opreme.
  7. Odeljenje za vezu sa organima javnog reda i mira Vlade Moskve je 18. maja 2006. obavestilo podnosioca predstavke o rešenju gradonačelnika da ne odobri održavanje marša u interesu očuvanja javnog reda i mira, sprečavanja nereda i zaštite zdravlja, morala i prava i sloboda drugih ljudi. Ono je, konkretno, navelo da su predstavnici brojnih zakonodavnih i izvršnih državnih organa, verskih organizacija, kozačkih starešina i ostalih lica podneli peticije protiv održavanja marša, zbog čega je postojala verovatnoća da će marš izazvati negativne reakcije i proteste protiv učesnika, koji bi mogli da prerastu u građanske nemire i masovne nerede.
  8. Organizatori su po prijemu gore navedenog odgovora, podneli prijavu za održavanje drugog skupa istog dana i u isto vreme kad je trebalo da se održi zabranjeni marš. Obavestili su prefekta o svojoj nameri da organizuju protest u parku na Trgu Lubjanka.
  9. Podnosilac predstavke je 19. maja 2006. godine pred sudom osporavao rešenje gradonačelnika od 18. maja 2006. da ne odobri održavanje marša.
  10. Zamenik prefekta moskovskog Centralnog upravnog okruga je odbio da dozvoli održavanje protesta po istom osnovu po kojem je zabranjeno održavanje marša.
  11. Agencija Interfaks je 26. maja 2006. citirala gradonačelnika Moskve koji je u intervjuu radio stanici Ruski radio rekao da neće biti dozvoljeno održavanje nikakve gej parade u Moskvi pod bilo kojim uslovima „dok god je on gradonačelnik tog grada“. Izjavio je da su sve tri „velike“ vere – „Crkva, Džamija i Sinagoga“ – protiv parade i da je ona apsolutno neprihatljiva u Moskvi i u Rusiji, za razliku „od nekih zapadnih zemalja koje su u tom pogledu naprednije“. Zatim je izjavio: „Tako moral funkcioniše. Ako neko odstupa od normalnih načela [u skladu sa kojima] je organizovan seksualni i polni život, to ne treba da prikazuje u javnosti i ne treba pozivati nikoga ko je možda nestabilan“. Izjavio je da 99,9% stanovništva Moskve podržava zabranu.
  12. Tverski okružni sud u Moskvi je istog dana odbacio žalbu podnosioca predstavke. Pozvao se na odredbe Zakona o okupljanju u pogledu vlasti odgovornih za obezbeđenje sigurnosti skupova (članove 12 i 14), koje su ovlašćene da predlože promenu vremena ili mesta ili i vremena i mesta održavanja prijavljenog skupa iz bezbednosnih razloga (član 12). Takođe je primetio da se javni skup može održavati na svakom odgovarajućem mestu izuzev ako postoji opasnost da će to prouzrokovati rušenje zgrada ili objekata ili dovesti u opasnost sigurnost učesnika (član 8). Zatim je ukazao na pravo organizatora da održe skup na mestu i u vreme koji su naznačeni u prijavi vlastima ili na mestu i u vreme koji su dogovoreni sa vlastima ako su one predložile izmenu i naveo da se održavanje skupa zabranjuje ako prijava nije podneta blagovremeno ili ako se organizatori nisu složili sa promenom mesta ili vremena koju su predložile vlasti (član 5). Sud je na kraju primetio da je organizatorima, licima koja obavljaju službenu dužnost i drugim licima zabranjeno da se mešaju u izražavanje mišljenja učesnika u javnom skupu osim ako ovi krše javni red i mir ili se ne pridržavaju propisa o održavanju skupa (član 18). Na osnovu ovih odredbi je zaključio da vlasti mogu da zabrane javni skup iz bezbednosnih razloga i da je na organizatorima da vlastima podnesu na razmatranje prijavu u kojoj predlažu promenu mesta ili vremena. Smatrao je da je zabrana održavanja skupa u ovom slučaju legitimna i da pravo podnosioca predstavke na održavanje skupova i drugih vrsta javnog okupljanja nije povređeno.
  13. Podnosilac predstavke je podneo žalbu na odluku suda i pozvao se na član 12 Zakona o okupljanju, u kojem je propisana obaveza vlasti, a ne organizatora, da podnesu obrazloženi predlog o promeni mesta ili vremena skupa koji su naznačeni u prijavi. Takođe je osporio zaključak da je zabrana opravdana iz bezbednosnih razloga i tvrdio da bi interesi bezbednosti bili zadovoljeni pružanjem zaštite učesnicima skupa.
  14. Podnosilac predstavke i još nekoliko osoba su 27. maja 2006. učestvovali na konferenciji kojom je obeležen Međunarodni dan protiv homofobije, na kojoj su obznanili svoju nameru da se okupe u Aleksandrovskom vrtu i polože cveće na memorijalnom ratnom spomeniku, Grobu neznanog junaka, kako bi, po njihovim rečima, odali poštu žrtvama fašizma, uključujući gej i lezbejske žrtve, kao i da održe petnaestominutni protest protiv zabrane marša i protesta ispred kabineta moskovskog gradonačelnika.
  15. Podnosilac predstavke i petnaestak drugih ljudi su kasnije tog dana došli do Aleksandrovskog vrta čije su kapije bile zatvorene, dok je policija patrolirala pred ulazom. Prema tvrdnjama podnosioca predstavke, bilo je oko 150 policajaca iz specijalnog odreda za posebne namene (OMON) i oko stotinu ljudi koji su protestovali protiv akcije polaganja cveća koju su planirali podnosilac predstavke i njegove pristalice.
  16. Podnosilac predstavke je uhapšen i priveden u policijsku stanicu gde je optužen za prekršaj zbog kršenja uslova održavanja demonstracije.
  17. Ostali učesnici u akciji polaganja cveća su u međuvremenu nastavili da se kreću ka kabinetu moskovskog gradonačelnika; sledili su ih i napadali demonstranti. Navodno je nekoliko lica pretrpelo lakše povrede. Prema navodima podnosioca predstavke, OMON je uhapsio oko sto ljudi koji su napadali učesnike skupa.
  18. Podnosilac predstavke je priložio dva izveštaja nevladinih organizacija o događajima 27. maja 2006. Jedan je sačinilo Međunarodno udruženje lezbejki i gejeva (International Lesbian and Gay Association) a drugi organizacija Human Rights Watch. Ovi izveštaji su potvrdili verziju događaja koju je izneo podnosilac predstavke.
  19. Agencija Interfaks je 31. maja 2006. citirala gradonačelnika Moskve koji je u jednom televizijskom intervjuu izjavio sledeće: „Ovi homoseksualci koji pokušavaju da polože cveće na Spomenik neznanom junaku ... to je provokacija. To je skrnavljenje svetog mesta“ i ponovo osudio ovaj čin u ime najšire javnosti.
  20. Podnosilac predstavke je 16. juna 2006. pred sudom osporavao rešenje prefekta od 23. maja 2006. da ne dozvoli održavanje protesta. Taganski okružni sud u Moskvi je 22. avgusta odbacio žalbu na rešenje, zaključivši da je zabrana bila opravdana iz razloga bezbednosti. Podnosilac predstavke se žalio na odluku suda.
  21. Moskovski gradski sud je 19. septembra 2006. razmatrao žalbu na presudu od 26. maja 2006. Potvrdio je prvostepenu presudu kao zakonitu i opravdanu u datim okolnostima.
  22. Moskovski gradski sud je 28. novembra 2006. razmatrao žalbu na presudu od 22. avgusta 2006. i odbacio je u suštini po istim osnovama.

B.  Marš ponosa i protesti 27. maja 2007. godine

  1. Podnosilac predstavke je, zajedno sa drugim licima, 2007. odlučio da organizuje marš sličan onom koji je pokušao da organizuje 2006. godine.
  2. Organizatori su 15. maja 2007. podneli prijavu gradonačelniku Moskve i u njoj naveli datum, vreme i maršrutu planiranog marša i njegovu svrhu, koji su bili identični onima naznačenim u prijavi marša prethodne godine, osim što su procenili da će u maršu učestvovati 5.100 ljudi.
  3. Odeljenje za vezu sa organima javnog reda i mira moskovske Vlade je 16. maja 2007. obavestilo podnosioca predstavke da nije data dozvola za održavanje marša zbog mogućnosti da će on dovesti do remećenja javnog reda i mira i nasilja protiv učesnika, pri čemu je pomenulo događaje od prethodne godine. Organizatori su upozoreni da će snositi odgovornost ako skup održe bez dozvole.
  4. Nakon što su primili gore navedeni odgovor, organizatori su prijavili održavanje drugih skupova istog dana i u isto vreme kad i marš za koji nisu dobili dozvolu. Obavestili su prefekta moskovskog Centralnog upravnog suda o svojoj nameri da održe protest ispred kabineta moskovskog gradonačelnika na Tverskom trgu i još jedan protest u Novopuškinskom parku.
  5. Organizatori su 23. maja 2007. obavešteni da je prefekt odbio da dozvoli održavanje protesta na oba mesta radi očuvanja javnog reda i mira, sprečavanja nereda i zaštite zdravlja, morala i prava i sloboda drugih ljudi. Upozoreni su da će snositi odgovornost za održavanje bilo kakvog nedozvoljenog protesta.
  6. Podnosilac predstavke i nekoliko drugih lica su 26. maja 2007. saopštili na godišnjoj konferenciji pod nazivom „LGBT prava su ljudska prava“ da će se sledećeg dana okupiti ispred kabineta moskovskog gradonačelnika kako bi zajedno podneli peticiju protiv zabrane marša i protesta.
  7. Policija je 27. maja 2007. zaustavila podnosioca predstavke i oko dvadeset drugih lica dok su pokušavali da dođu do kabineta gradonačelnika. Podnosilac predstavke i još dva muškarca su zadržani dvadeset i četiri časa u policijskoj stanici pod optužbom da su učinili prekršaj, i to nepoštovanje zakonitog naloga policije. Podnosilac predstavke je 9. juna 2007. proglašen krivim za ovaj prekršaj i morao je da plati novčanu kaznu od 1.000 rubalja. Ovo rešenje je 21. avgusta 2007. potvrdio Tverski okružni sud.
  8. Podnosilac predstavke je 30. maja 2007. pred sudom osporavao rešenje moskovskog gradonačelnika o zabrani marša od 16. maja 2007. Konkretno, tvrdio je da po Zakonu o okupljanju, vlasti nemaju pravo da zabranjuju javne skupove, već samo mogu da predlože promenu vremena i mesta održavanja skupa, što u ovom slučaju nisu učinile. Takođe je tvrdio da u demokratskom društvu neslaganje vlasti sa ciljem nekog javnog skupa samo po sebi ne predstavlja dovoljan osnov za zabranu.
  9. Podnosilac predstavke je 26. juna 2007. pred sudom osporavao rešenje prefekta od 23. maja 2007. o zabrani održavanja protesta.
  10. Taganski okružni sud u Moskvi je 24. avgusta 2007. odbacio žalbu vezanu za zabranu održavanja protesta i zaključio da je zabrana bila opravdana iz razloga bezbednosti. Ovu presudu je 8. novembra 2007. potvrdio Moskovski gradski sud.
  11. Tverski okružni sud je 4. septembra 2007. odbacio navode podnosioca predstavke i potvrdio osnov za zabranu marša i zakonitost postupanja vlasti. Ovu presudu je 6. decembra 2007. potvrdio Moskovski gradski sud.

C. Marševi ponosa u maju 2008. i protesti u maju i junu 2008.

  1. Podnosilac predstavke i još nekoliko pojedinaca su 2008. odlučili da organizuju nekoliko marševa sličnih onima koje su pokušali da organizuju prethodne dve godine.
  2. Organizatori su 18. aprila 2008. podneli prijavu gradonačelniku Moskve u kojoj su naveli datum, vreme i maršrutu deset marševa koje su planirali da održe u centru Moskve 1. i 2. maja 2008.
  3. Odeljenje za vezu sa organima javnog reda i mira moskovske Vlade je 24. aprila 2008. obavestilo podnosioca predstavke da nije data dozvola za održavanje ijednog marša zbog mogućnosti da će dovesti do remećenja javnog reda i mira i nasilja protiv učesnika.
  4. Nakon što su primili gore navedeni odgovor, organizatori su 22. aprila 2008. prijavili održavanje drugih petnaest marševa od 3. do 5. maja 2008.
  5. Odeljenje za vezu sa organima javnog reda i mira moskovske Vlade je 28. aprila 2008. obavestilo podnosioca predstavke da je održavanje petnaest marševa zabranjeno po istom osnovu.
  6. Podnosilac predstavke je podneo veći broj alternativnih predloga za održavanje marševa drugih dana u maju 2008. i na različitim lokacijama. Ovi predlozi su po istom osnovu odbijeni, po sledećem redu:

(i) prijave podnete 25. i 28. aprila 2008. godine (ukupno 30 marševa) odbijene 5. maja 2008;
(ii) prijava podneta 30. aprila 2008. godine (20 marševa), odbijena 7. maja 2008;
(iii) prijava podneta 5. maja 2008. godine (20 marševa), odbijena 8. maja 2008;
(iv) prijava podneta 8. maja 2008. godine (15 marševa), odbijena 13. maja 2008;
(v) prijava podneta 12. maja 2008. godine (15 marševa), odbijena 16. maja 2008;
(vi) prijava podneta 15. maja 2008. godine (15 marševa), odbijena 21.maja 2008;
(vii) prijava podneta 19. maja 2008. godine (15 marševa), odbijena 23. maja 2008.

  1. Podnosilac predstavke je 16. maja 2008. predsedniku Rusije prijavio da namerava da održi marš u Aleksandrovskom vrtu 31. maja 2008. Nije dobio nikakav odgovor na prijavu.
  2. Podnosilac predstavke je od 28. aprila 2008. do 17. juna 2008. pokrenuo nekoliko sudskih postupaka u kojima je osporavao odluke gradonačelnika Moskve da zabrani održavanje marševa. Tverski okružni sud je spojio ove tužbe i 17. septembra 2008. odbacio navode podnosioca predstavke, potvrdio osnov za zabranu marševa i zakonitost postupanja vlasti. Moskovski gradski sud je potvrdio ovu presudu 2. decembra 2008.
  3. Podnosilac predstavke je u međuvremenu pokušao da organizuje protest kako bi pozvao na podnošenje krivične prijave protiv gradonačelnika Moskve zbog onemogućavanja održavanja javnih skupova. Protest, koji je trebalo da bude održan 17. maja 2008, zabranjen je 13. maja 2008. po istim osnovama navedenim u zabranama prethodnih skupova. Ovo rešenje je razmatrao i potvrdio Taganski okružni sud 22. jula 2008, a zatim i Moskovski gradski sud 14. oktobra 2008. u žalbenom postupku.
  4. Podnosilac predstavke je u grupi od dvadeset lica 1. juna 2008. održao protest na ulici Baljšaja Njikitskaja koji je trajao desetak minuta.

II RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO

  1. Članom 30 Ustava Ruske Federacije zajemčeno je da svako ima pravo na slobodu udruživanja. Članom 55, stav 3 je propisano da prava i slobode mogu biti ograničeni saveznim zakonima radi zaštite ustavnih načela, javnog morala, zdravlja i prava i zakonitih interesa drugih i za potrebe odbrane i bezbednosti države.
  2. Relevantni delovi Saveznog zakona o okupljanju, mitinzima, demonstracijama, marševima i protestima (br. 54-FZ od 18. avgusta 2004. godine – u daljem tekstu: Zakon o okupljanju) predviđaju:

Član 5: Organizovanje javnog skupa

„...

3. Organizator javnog skupa ima pravo da:

(i)  održava mitinge, demonstracije, marševe i proteste na mestu i u vreme koji su naznačeni u prijavi javnog skupa ili u skladu sa izmenama dogovorenim sa organom izvršne vlasti jedinice Ruske Federacije ili organom lokalne samouprave; da održava skupove na mestu koje je u tu svrhu posebno određeno ili prilagođeno kako bi se obezbedila sigurnost građana tokom održavanja takvih skupova;

...

(v)  prilikom održavanja skupova, mitinga, demonstracija i marševa koristi tehničke razglasne uređaje (audio, video i ostalu opremu) pri čemu će nivo zvuka ispunjavati standarde i norme utvrđene u Ruskoj Federaciji.

4. Organizator javnog skupa mora da:

(i) podnese prijavu o održavanju javnog skupa u skladu sa postupkom utvrđenim u članu 7 ovog Saveznog zakona organu izvršne vlasti jedinice Ruske Federacije ili organu lokalne samouprave;

(ii) najkasnije tri dana pre održavanja javnog skupa (osim u slučaju skupa ili protesta koje drži jedan učesnik) pisanim putem obavesti organ izvršne vlasti jedinice Ruske Federacije ili organ lokalne samouprave da li prihvata (ili ne prihvata) njegov predlog da promeni mesto i/ili vreme održavanja javnog skupa navedeno u prijavi skupa;

(iii) obezbedi poštovanje uslova za održavanje javnog skupa navedenih u prijavi skupa ili drugih uslova koji su ugovoreni sporazumom sa organom izvršne vlasti jedinice Ruske Federacije ili organom lokalne samouprave;

(iv) zahteva od učesnika javnog skupa da poštuju javni red i mir i propise o održavanju javnog skupa. Lica koja ne poštuju zakonite zahteve organizatora javnog skupa mogu biti udaljena s mesta na kojem se održava javni skup;

(v) obezbedi u skladu sa svojim mogućnostima javni red i mir i bezbednost građana tokom održavanja javnog skupa, a u okolnostima predviđenim ovim Saveznim zakonom, ispunjava ovu obavezu zajedno sa ovlašćenim predstavnikom organa izvršne vlasti jedinice Ruske Federacije ili organa lokalne samouprave i ovlašćenim predstavnikom Ministarstva unutrašnjih poslova i poštuje sve njihove zakonite zahteve;

...

5. Organizator javnog skupa nema pravo da ga održi ako prijava održavanja javnog skupa nije podneta blagovremeno ili ako nije postignut dogovor sa izvršnim organom jedinice Ruske Federacije ili organom lokalne samouprave o njegovom obrazloženom predlogu o izmeni mesta i/ili vremena održavanja javnog skupa.“

Član 8: Mesto održavanja javnog skupa

„Javni skup može biti održan na svakoj odgovarajućem mestu izuzev ako postoji opasnost da će njegovo održavanje prouzrokovati rušenje zgrada ili objekata ili dovesti u opasnost sigurnost učesnika javnog skupa. Uslovi pod kojima se održavanje javnog skupa na pojedinim mestima može zabraniti ili ograničiti mogu biti utvrđeni saveznim zakonom.

...“

Član 12:  Obaveze organa izvršne vlasti jedinice Ruske Federacije i organa lokalne samouprave

„1.  Po prijemu prijave javnog skupa, organ izvršne vlasti jedinice Ruske Federacije ili organ lokalne samouprave dužan je da:

...

(ii) dostavi organizatoru javnog skupa u roku od tri dana od prijema prijave o održavanju javnog skupa (ili na dan prijema prijave ako je prijava o održavanju protesta od strane grupe lica podneta manje od pet dana pre planiranog datuma), obrazložen predlog za imenu mesta i/ili vremena javnog skupa, kao i sve predloge organizatoru skupa da uskladi ciljeve, oblik ili druge uslove za održavanje skupa naznačenih u prijavi sa zahtevima iz ovog Saveznog zakona;

(iii) imenuje, u zavisnosti od oblika javnog skupa i broja učesnika, ovlašćenog predstavnika koji će pružati pomoć organizatorima skupa u održavanju skupa u skladu sa ovim Saveznim zakonom. Ovlašćeni predstavnik se zvanično imenuje pisanim nalogom koji mora biti blagovremeno prosleđen organizatoru javnog skupa;

...

(iv) obezbedi u okviru svojih nadležnosti i zajedno sa organizatorom javnog skupa i ovlašćenim predstavnikom Ministarstva unutrašnjih poslova, javni red i mir i sigurnost građana tokom održavanja skupa kao i da im po potrebi pruži hitnu medicinsku pomoć;

...“

Član 14:  Prava i obaveze ovlašćenog predstavnika Ministarstva unutrašnjih poslova

„ ...

3. Ovlašćeni predstavnik Ministarstva unutrašnjih poslova dužan je da:

(ii) olakša održavanje javnog skupa;

(ii) obezbedi, zajedno sa organizatorom javnog skupa i ovlašćenim predstavnikom organa izvršne vlasti jedinice Ruske Federacije ili organa lokalne samouprave, javni red i mir i sigurnost građana i poštovanje zakona tokom održavanja javnog skupa.“

Član 18: Obezbeđenje uslova za održavanje javnog skupa

„1.  Organizator javnog skupa, službena lica i ostali pojedinci ne smeju da sprečavaju učesnike skupa da izražavaju svoje mišljenje na način kojim se ne narušava javni red i mir ili propisi o održavanju javnog skupa.

...“

III.  RELEVANTNI DOKUMENTI SAVETA EVROPE

  1. Slede izvodi iz Preporuke br. CM/Rec(2010)5 Komiteta ministara Saveta Evrope Državama članicama za suzbijanje diskriminacije po osnovu seksualne orijentacije ili rodnog identiteta:

„...

III Sloboda izražavanja i mirnog okupljanja

13. Države članice bi trebalo da preduzmu odgovarajuće mere da u skladu sa članom 10 Konvencije obezbede stvarno uživanje prava na slobodu izražavanja, bez diskriminacije po osnovu seksualne orijentacije ili rodnog identiteta, uključujući i poštovanje slobode primanja i saopštavanja informacija o temama koje se bave seksualnom orijentacijom i rodnim identitetom.

14. Države članice bi trebalo da preduzmu odgovarajuće mere na nacionalnom, regionalnom i lokalnom nivou kako bi obezbedile stvarno uživanje prava na slobodu mirnog okupljanja zajemčenog članom 11 Konvencije, bez diskriminacije po osnovu seksualne orijentacije ili rodnog identiteta.

15. Države članice bi trebalo da obezbede da organi za sprovođenje zakona preduzimaju odgovarajuće mere za zaštitu učesnika u mirnim demonstracijama u korist ljudskih prava lezbejki, gejeva i biseksualnih i transrodnih osoba od svakog pokušaja nezakonitog ometanja ili sprečavanja delotvornog uživanja njihovog prava na slobodu izražavanja i mirno okupljanje.

16. Države članice bi trebalo da preduzimaju odgovarajuće mere da spreče ograničenja delotvornog uživanja prava na slobodu izražavanja i mirno okupljanje koja proističu iz zloupotrebe zakonskih i podzakonskih odredbi, na primer radi zaštite javnog zdravlja, javnog morala i javnog reda i mira...“ 

  1. Komesar za ljudska prava Saveta Evrope je 6. juna 2006. izdao sledeće saopštenje za štampu:

“Komesar Hamarberg (Hammarberg) je u jučerašnjom saopštenju naglasio da prava na slobodu izražavanja i mirno okupljanje pripadaju svim ljudima i da su vlasti dužne da štite mirne demonstrante. Komesaru je žao što je novinska agencija RIA Novosti pogrešno prenela njegovo saopštenje (izveštaj RIA Novosti objavljen 5. juna 2006 u 13:33).“

 

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANA 11 KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke se žalio da mu je povređeno pravo na mirno okupljanje. Tvrdio je da zabrane Marša ponosa i protesta od strane moskovskih vlasti u više navrata nisu bile propisane zakonom, nisu težile postizanju legitimnog cilja i nisu bile neophodne u demokratskom društvu. Pozvao se na član 11 Konvencije, po kojem: 

„  1. Svako ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugima, uključujući pravo da osniva sindikat i pristupi mu radi zaštite svojih interesa.

2. Za vršenje ovih prava ne smeju se postavljati nikakva ograničenja, osim onih koja su propisana zakonom i neophodna u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbednosti ili javne bezbednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Ovim se članom ne sprečava zakonito ograničavanje vršenja ovih prava pripadnicima oružanih snaga, policije ili državne uprave.“

  1. Vlada je osporila ovaj argument. Tvrdila je da su vlasti postupale zakonito i u okviru svog polja slobodne procene kada su donosile rešenja o zabrani održavanja skupova o kojima je reč.

A. Prihvatljivost

  1. Sud primećuje da ovaj deo predstavke nije očigledno neosnovan u smislu člana 35, stav 3(a) Konvencije. Sud takođe primećuje da ona nije neprihvatljiva ni po jednom drugom osnovu. Ona stoga mora biti proglašena prihvatljivom. 
B.  Meritum
1. Podnesci stranaka
(a)  Država
  1. Država je tvrdila da je zabrana skupova koje je podnosilac predstavke organizovao bila propisana zakonom, težila ostvarenju legitimnog cilja i bila neophodna u demokratskom društvu.
  2. Prvo je istakla da član 55, stav 3 Ustava i član 8, stav 1 Zakona o okupljanju treba tumačiti tako da omogućuju ograničenja javnih skupova iz bezbednosnih razloga i radi zaštite javnog reda i mira. U ovom predmetu, skupovi koje je podnosilac predstavke želeo da održava su sa sobom nosili očiglednu opasnost od sukoba između učesnika i njihovih protivnika. Tvrdila je da je primila brojne javne peticije raznih političkih, verskih, vladinih i nevladinih organizacija koje su pozivale na zabranu, u kojima su neke od nje pretile nasiljem budu li skupovi održani. Stoga je bila zabrinuta za bezbednost učesnika i zbog teškoća da održava javni red i mir tokom tih skupova.
  3. Država je zatim tvrdila da član 11, stav 2 treba tumačiti kao da vlastima pruža široko polje procene u okviru kojeg one mogu da se opredele za mere primerene za očuvanje javnog reda i mria. Pozvala se na predmete Barankevič protiv Rusije ([Barankevich v. Russia] predstavka br.10519/03, presuda od 26. jula 2007) i Pokret Lekari za život protiv Austrije ([Plattform “Ärzte für das Leben” v. Austria] presuda od 21. juna 1988, Serija A br. 139) u kojima su utvrđena načela postupanja kojima vlasti treba da se rukovode na javnim skupovima obeleženim velikom verovatnoćom izbijanja nasilja. Vlada je u ovom predmetu tvrdila da nije mogla da izbegne zabranu skupa pošto opasnost po bezbednost nije mogla biti odstranjena nijednom drugom merom. Takođe je tvrdila da će se Sud stavitu u položaj „četvrte instance“ bude li dao ocenu koja se razlikuje od ocene domaćih vlasti.
  4. Pored toga, Država je tvrdila da je skup o kojem je reč morao da bude zabranjen radi zaštite morala. Istakla je da nijedno promovisanje homoseksualizma nije u skladu sa „verskim načelima većine stanovništva“ kao što su u svojim saopštenjima jasno ukazivale verske organizacije koje su pozivale na zabranu. Tvrdila je da bi vernici shvatili dozvoljavanje gej parade kao namernu uvredu njihovih verskih osećanja i „užasno ponižavanje njihovog ljudskog dostojanstva“.
  5. Država se pozvala na Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i na Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, koji pojedincima jemče poštovanje i zaštitu njihovih verskih i moralnih uverenja i pravo da svoju decu odgajaju u skladu sa njima. Tvrdila je da bi dozvoljavanje gej parada predstavljalo povredu prava onih ljudi čija verska i moralna uverenja podrazumevaju negativan stav prema homoseksualizmu. Zatim je primetila da je Sud u presudi u predmetu Institut Oto Preminger protiv Austrije ([Otto-Preminger-Institut v. Austria] od 20. septembra 1994, st. 52 i 56, Serija A br. 295-A) prepoznao veliku ulogu koju vera igra u svakodnevnom životu ljudi, a koju treba uzimati u obzir kako bi se sprečilo pretvaranje verskih uverenja u predmet nerazumnih i uvredljivih optužbi. Na osnovu toga je zaključila da Država mora da uzima u obzir zahteve glavnih verskih udruženja i da „demokratska Država mora da štiti društvo od destruktivnog uticaja na njegove moralne osnove i štiti ljudsko dostojanstvo svih građana, uključujući i vernike“. U ovom predmetu, ideje koje zagovaraju organizatori skupova ne izazivaju ravnodušnost ostatka društva već zapravo zadiru u prava, zakonite interese i ljudsko dostojanstvo vernika.
  6. Država je takođe tvrdila da među Državama članicama Saveta Evrope ne postoji konsenzus u pogledu stepena prihvatljivosti homoseksualizma u svakoj zemlji. Po njenom mišljenju, „neke zemlje dozvoljavaju takve odnose, dok su oni u drugim zemljama značajno ograničeni“. Tvrdila je da su upravo iz tog razloga nacionalne vlasti bolje upućene u to šta bi moglo da vređa vernike u njihovoj zajednici. Ovu tvrdnju je ilustrovala pozivanjem na presudu u predmetu Dadžen protiv Ujedinjenog Kraljevstva ([Dudgeon v. the United Kingdom] od 22. oktobra 1981, st. 56-58, Serija A br. 45), u kojoj je Sud razmatrao raznovrsnost moralnih i kulturnih vrednosti u kontekstu krivične odgovornosti za homoseksualno ponašanje, koja je u to vreme postojala u Severnoj Irskoj, i istakla da se ne slaže sa zaključkom do kojeg je Sud došao u tom predmetu. Pored toga je opsežno citirala presudu u predmetu Miler i ostali protiv Švajcarske ([Müller and Others v. Switzerland] od 24. maja 1988, Serija A br. 133), u kojoj je Sud potvrdio mere vlasti kojima je ograničen opšti pristup izložbi slika koje su prikazivale „grube seksualne odnose, naročito između ljudi i životinja“. Sugerisala je da gej parade treba posmatrati iz iste perspektive, pri čemu treba uzimati u obzir interese nevoljnih posmatrača, naročito dece. Po njenom mišljenju, svaki oblik veličanja homoseksualnog ponašanja treba da se održava na privatnim ili posebnim mestima sa ograničenim pristupom. Dodala je da u Moskvi postoji mnogo takvih klubova, barova i mesta za provod (i navela dvadeset i četiri primera takvih mesta) koja su dobro posećena i čiji rad vlasti ne ometaju.
  7. Po mišljenju Države, javnost u Moskvi još nije spremna da prihvati održavanje gej parada u gradu, za razliku od zapadnih zemalja, gde se takve proslave redovno održavaju. Stoga su vlasti dužne da iskazuju osetljivost ka postojećem uznemirenju javnosti zbog svakog otvorenog ispoljavanja homoseksualizma. U tom cilju je citirala poznatog ruskog umetnika, koji u svojim scenskim nastupima preuveličava stereotipe o homoseksualcima a koji je izjavio da gej parade ne treba da se održavaju. Takođe se pozvala na izjavu koju je navodno dala organizacija pod nazivom „Savez pravoslavnih građana“ a koja je obećala da će organizovati masovni protest „budu li homoseksualci pokušali da održe marš u Moskvi“. Slično tome, citirala je Pravoslavnu crkvu koja se usprotivila gej paradi kao propagandi kojom se promoviše greh, kao što je učinio i vrhovni muftija Rusije, koji je zapretio masovnim protestima Muslimana Rusije „kao i svih normalnih ljudi“ bude li parada održana. Takođe je citirala, mada je ovu izjavu okarakterisala kao ekstremnu, poglavara Duhovne uprave Muslimana Njižnjeg Novgoroda, koji je izjavio da „homoseksualci moraju da budu kamenovani do smrti ako je to neophodno“.
  8. Država je na kraju tvrdila da je zabranu gej parada u Moskvi podržao Komesar za ljudska prava Saveta Evrope. Pozvala se na njegovo saopštenje objavljeno u medijima, premda nije pomenula da je Komesar porekao da je dao takvo saopštenje (vidi stav 52 gore).

(b)  Podnosilac predstavke

  1. Podnosilac predstavke je osporio svaki navod u podnescima Države. Prvo se nije složio sa tim da je zabrana javnih skupova koje je želeo da održi bila uvedena u skladu sa zakonom. Istakao je da ni Zakon o okupljanju niti ijedan drugi zakonski akt ne predviđaju zabranu javnog skupa. Ograničenja propisana članom 8, stav 1 ovog Zakona koji uređuje održavanje skupova na mestima koja su neprimerena iz bezbednosnih razloga, nalažu vlastima da predlože neko drugo mesto, kao što je navedeno u članu 12 Zakona, a ne da zabrane skup. U svakom slučaju, čak i kada bi Sud prihvatio da navodna nemogućnost da se spreče neredi na svakom mestu može predstavljati opravdanje za zabranu u skladu sa nacionalnim zakonodavstvom, podnosilac predstavke smatra da zabrana nije u skladu sa dva druga zahteva člana 8, stav 2 Konvencije, jer nije težila postizanju legitimnog cilja i nije bila neophodna u demokratskom društvu.
  2. Podnosilac predstavke je smatrao da nije primenjiv nijedan od tri legitimna cilja na koja se Država pozvala, konkretno, zaštita javne bezbednosti i sprečavanje nereda, zaštita morala i zaštita prava i sloboda drugih. Tvrdio je da pozivanje na zaštitu morala nije opravdano jer definicija „morala“ Države obuhvata samo stavove koji preovlađuju u javnom mnenju a ne podrazumevaju pojmove raznolikosti i pluralizma. Štaviše, skupovi o kojima je reč po samoj svojoj prirodi ne bi mogli da utiču na moral jer su podrazumevali demonstraciju podrške ljudskim pravima i građanskim slobodama za zaštitu i ravnopravnost seksualnih manjina. Organizatori u svojim prijavama i javnim izjavama nikada nisu izrazili nameru da prikazuju golotinju, da se ponašaju na seksualno eksplicitan ili provokativan način ili pokazuju takav materijal. Država nije dokazala da bi predloženi skupovi mogli da pričine bilo kakvu štetu društvu ili trećim licima. Naprotiv, podnosilac predstavke je tvrdio, skupovi bi bili od koristi ruskom društvu jer bi se zalagali za ideje tolerancije i poštovanja prava lezbejske i gej populacije.
  3. On je zatim osporio ciljeve zaštite javne sigurnosti i sprečavanja nereda zato što je bilo planirano da marševi i protesti sami po sebi budu događaji koji protiču isključivo u miru i redu. U pogledu mogućih nereda koje bi izazvali protivnici demonstracija, Država ni u jednoj fazi nije procenjivala razmere mogućih sukoba sa protivnicima skupova te je njen argument da ne bi mogla da obezbedi dovoljnu zaštitu gej paradama nepotkrepljen. Podnosilac predstavke je tokom tri godine o kojima je reč podneo brojne prijave u kojima je predlagao različite oblike u kojima bi se skupovi održavali i mesta na kojima bi se odvijali, a vlasti nikada nisu iznele razloge zbog kojih nije moguće obezbediti sigurnost ni na jednom od njih.
  4. Podnosilac predstavke je na kraju tvrdio da zabrana skupova tokom perioda o kojem je reč nije bila neophodna u demokratskom društvu. Pozvao se na razvijenu praksu Suda i izjavio da se sama mogućnost zbunjivanja, pa čak i šokiranja dela društva ne može smatrati dovoljnim osnovom za primenu tako drastične mere kao što je apsolutna zabrana skupova u pitanju (pozvao se na presudu u predmetu Bončkovski i ostali protiv Poljske ([Bączkowski and Others v. Poland] br. 1543/06, st. 64, ECHR 2007-VI). Tvrdio je da je mera koja je stalno iznova primenjivana u ovom slučaju u velikoj meri nesrazmerna sa ciljevima kojima vlasti navodno teže i da nije kompatibilna sa pojmom demokratskog društva koje je „pluralističko, tolerantno i slobodoumno“ (ibid, st. 63). Tvrdio je da vlasti čak nisu ni pokušale da ispune svoju obavezu iz člana 11 i preduzmu razumne i odgovarajuće mere kako bi omogućile mirno održavanje zakonitih demonstracija. Zabranile su skupove na kojima je, po njihovom mišljenju, postojala verovatnoća da će njihovi učesnici biti napadnuti, umesto da su ih štitile. Štaviše, odobrile su neslaganje koje su izrazili protivnici skupova, tvrdeći da su skupovi nemoralni, čime su manjinu lišili zakonskog prava da održi mirne demonstracije, prava koje je suštinsko u društvu koje teži ka tome da bude demokratsko.

2. Ocena Suda

  1. Sud zapaža da su moskovske vlasti zabranile Marš ponosa i proteste 2006, 2007. i 2008. godine i zabrane realizovale rasturanjem skupova održavanih bez dozvole i proglašavanjem podnosioca predstavke i drugih učesnika koji su prekršili zabranu krivim za prekršaj. Stoga nema sumnje da je došlo do mešanja u slobodu mirnog okupljanja podnosioca predstavke zajemčenu članom 11, stav 1 Konvencije. Zapravo, nijedna strana ne spori da je u ovom predmetu došlo do mešanja.
  2. Sud zatim primećuje da su strane imale oprečna mišljenja o tome da li su postupci moskovskih vlasti propisani zakonom. Takođe se nisu složile po pitanju da li je mešanje služilo legitimnom cilju. Sud, međutim, ne mora nužno da se upušta u ocenjivanje ovih pitanja jer, bez obzira na cilj i zakonitost zabrane po domaćem zakonu, ova zabrana ne ispunjava zahtev neophodnosti u demokratskom društvu iz dole navedenih razloga. Stavovi 78-79 u nastavku teksta bave se ovim pitanjima u meri u kojoj su relevantna za ocenu srazmernosti mešanja (vidi presudu u predmetu Hrišćanskodemokratska narodna stranka protiv Moldavije [Christian Democratic People’s Party v. Moldova] br. 28793/02, stav 53, ECHR 2006-II).
  3. Sud zapaža da je u svojoj gore navedenoj presudi Bončkovski i ostali utvrdio relevantna načela u pogledu srazmernosti mešanja:

„61. Kao što je mnogo puta ukazano u presudama Suda, ne samo da demokratija predstavlja temeljnu odliku evropskog javnog poretka, već je i Konvencija osmišljena kako bi unapređivala i očuvala ideale i vrednosti demokratskog društva. Sud je istakao da demokratija predstavlja jedini politički model koji Konvencija predviđa i jedini model koji odgovara na njene zahteve. U smislu formulacije člana 11, stav 2, kao i članova 8, 9 i 10 Konvencije, jedina neophodnost kojom se može opravdati mešanje u bilo koje pravo zajemčeno tim članovima je ona za koju se može tvrditi da proističe iz ‘demokratskog društva’ (vidi presude u predmetu Refah Partisi (Stranka blagostanja) i ostali protiv Turske [Refah Partisi (the Welfare Party) and Others v. Turkey] [GC], br. 41340/98, 41342/98, 41343/98 i 41344/98, st. 86-89, ECHR 2003-II, i u gore navedenom predmetu Hrišćanska demokratska narodna stranka).

62. Premda se Sud u kontekstu člana 11 često pozivao na suštinsku ulogu koju političke stranke igraju u obezbeđivanju pluralizma i demokratije, udruženja formirana u druge svrhe takođe su značajna za valjano funkcionisanje demokratije. Pluralizam se takođe gradi na stvarnom priznavanju i poštovanju raznolikosti i dinamike kulturnih tradicija, etničkih i kulturnih identiteta, verskih uverenja i umetničkih, književnih i društveno-ekonomskih ideja i koncepata. Harmonična interakcija ljudi i grupa različitih identiteta je od suštinskog značaja za ostvarenje društvene kohezije. Prirodno je da se, kada građansko društvo funkcioniše na zdrav način, učešće građana u demokratskom procesu u velikoj meri ostvaruje putem učešća u udruženjima u kojima se građani mogu međusobno integrisati i kolektivno ostvarivati zajedničke ciljeve (vidi presudu u predmetu Gorzelik i ostali protiv Poljske ([Gorzelik and Others v. Poland][GC], br. 44158/98, st. 92, ECHR 2004-I).

63. U pogledu obeležja ‘demokratskog društva’, Sud pridaje naročiti značaj pluralizmu, toleranciji i slobodoumlju. U tom kontekstu smatra da, premda pojedinačni interesi povremeno moraju biti potčinjeni interesima grupe, demokratija ne znači jednostavno da stavovi većine moraju uvek da prevagnu; mora se ostvariti ravnoteža kojom se omogućuje pravično i propisno postupanje prema manjinama i izbegavaju sve zloupotrebe dominantnog položaja (vidi presude u predmetima Jang, Džejms i Vebster protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Young, James and Webster v. the United Kingdom] od 13. avgusta 1981, Serija A br. 44, stav 63), i Šasanju i ostali protiv Francuske [Chassagnou and Others v. France] [GC], br. 25088/95 i 28443/95, st. 112, ECHR 1999-III).

64. Sud je u presudi u predmetu Informativno društvo Lentija i ostali protiv Austrije ([Informationsverein Lentia and Others v. Austria] od 24. novembra 1993, st. 38, Serija A br. 276) Državu opisao kao osnovnog garanta načela pluralizma. Stvarno i delotvorno poštovanje slobode udruživanja i okupljanja se ne može svesti na puku obavezu Države da se ne meša; čisto negativna koncepcija ne bi bila u skladu niti sa ciljem člana 11 niti sa ciljem Konvencije uopšte. Stoga mogu postojati pozitivne obaveze u cilju obezbeđivanja delotvornog uživanja ovih sloboda (vidi presude u predmetima Vilson i Nacionalna unija novinara i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Wilson and the National Union of Journalists and Others v. the United Kingdom] br. 30668/96, 30671/96 i 30678/96, st. 41, ECHR 2002-V), i Uranio Tokso protiv Grčke [Ouranio Toxo v Greece] br. 74989/01, st. 37, ECHR 2005-X). Ova obaveza je od posebnog značaja za osobe koje imaju nepopularne stavove ili pripadaju manjinama, jer one lakše mogu postati žrtve“.

  1. Osvrnuvši se na okolnosti ovog predmeta, Sud zapaža da je Država iznela dva razloga za zabranu skupova koje je organizovao podnosilac predstavke.
  2. Njen prvi argument, po osnovu kojeg su nacionalne vlasti zabranile skupove, odnosio se na brigu za bezbednost učesnika i sprečavanje nereda. Tvrdila je da su moskovske vlasti, koje su primile mnogobrojne protestne peticije, shvatile da bi svaki takav skup izazvao velike kontroverze sa raznim grupama koje se protive svakoj demonstraciji kojom se podržavaju ili promovišu interesi lezbejki, gejeva ili drugih seksualnih manjina. Pri tom, sadržaj peticija koje Država citira (vidi stav 62 gore) nije identičan. Neki podnosioci peticija, kao što je Pravoslavna crkva, su jednostavno izrazili svoje protivljenje skupovima i, opšte uzev ideji da ljudi mogu biti homoseksualci i sebe tako određivati. Drugi, kao što je vrhovni muftija, su obavestili vlasti o svojoj nameri da održe protest protiv skupova, dok je poglavar Duhovne uprave Muslimana Njižnjeg Novgoroda pretio nasiljem.
  3. Sud je ranije s tim u vezi istakao da sloboda okupljanja na način na koji je zajemčena članom 11 Konvencije štiti demonstracije koje mogu da uznemiravaju ili vređaju osobe koje se protive idejama ili tvrdnjama koje ona želi da promoviše (vidi presudu u predmetu Stankov i Ujedinjena makedonska organizacija Ilinden protiv Bugarske [Stankov and the United Macedonian Organisation Ilinden v. Bulgaria] br. 29221/95 i 29225/95, st. 86, ECHR 2001-IX). Učesnici moraju biti u mogućnosti da održavaju demonstracije bez straha da će biti izloženi fizičkom nasilju od strane svojih protivnika. Stoga Države ugovornice imaju dužnost da preduzimaju razumne i odgovarajuće mere kako bi omogućile mirno održavanje zakonitih demonstracija (vidi presudu u gore navedenom predmetu Pokret Lekari za život protiv Austrije, st. 32 i 34).
  4. Sud ne može da prihvati argument Države da ove peticije treba smatrati opštim pokazateljem mogućnosti da bi Marš ponosa ili protesti mogli da izazovu javne nerede. Prva grupa peticija, koje su pozivale na zabranu skupova jer su ih podnosioci smatrali nemoralnim ali nisu pretili trenutnim protivdejstvima na mestima održavanja skupova, nije bila relevantna u pogledu bezbednosti. Te peticije bi mogle biti uzete u obzir samo radi uvođenja ograničenja radi zaštite morala, pitanja kojim se Sud konkretno bavi u nastavku presude.
  5. Nasuprot tome, Država je trebalo da, s bezbednosne tačke gledišta, ozbiljno proceni grupu peticija koje su ukazivale na nameru njihovih autora da organizuju protestne akcije na mestima održavanja skupova jer se protive tim skupovima. Sud opšte uzev daje nacionalnim vlastima široku diskreciju u izboru sredstava za omogućavanje održavanja skupova bez uznemiravanja kada postoji ozbiljna opasnost od izbijanja nasilnih kontrademonstracija (vidi presudu u predmetu Pokret Lekari za život protiv Austrije, cit). Međutim, samo postojanje opasnosti nije dovoljno za zabranu skupa: vlasti prilikom ocenjivanja moraju izneti konkretne procene mogućeg stepena nereda kako bi mogle oceniti koji su im resursi potrebni kako bi neutralisale opasnost od nasilnih sukoba (vidi presudu u gore navedenom predmetu Barankevič, st. 33). U ovom predmetu nije izvršena nikakva preliminarna procena opasnosti koju bi kontrademonstracije mogle izazvati. Kasniji događaji su pokazali da bi se možda okupilo oko stotinu kontrademonstranata, što predstavlja značajan broj, ali ni u kom slučaju nije nesavladiv u gradu veličine Moskve. Sud, štaviše, zapaža da je samo u nekoliko peticija koje je Država citirala izražena odlučnost kontrademonstranata da pribegnu nezakonitim sredstvima. Država nije iznela nikakve podatke o tome da li je ijedan podnosilac peticije pokušao da prijavi kontrademonstracije. Da su to učinili, vlasti bi mogle da uvedu preduzmu mere kojima bi obezbedile da oba skupa proteknu mirno i u skladu sa zakonom i da omoguće obema stranama da ostvare cilj i izraze sopstvene stavove bez međusobnog sukobljavanja. Na moskovskim je vlastima da se obrate potencijalnim kontrademonstrantima - bilo javnim saopštenjem ili u odgovorima na njihove pojedinačne peticije - kako bi ih podsetila da treba da ostanu u granicama zakona kada sprovode bilo kakve protestne akcije.
  6. U pogledu izjava koje pozivaju na nasilje i podstiču krivična dela protiv učesnika javnog skupa, kao što su one muslimanskog verskog poglavara iz Njižnjeg Novgoroda, koji je navodno rekao da homoseksualce treba kamenovati do smrti (vidi stav 62 gore), kao i svih izolovanih pretnji nasiljem, vlasti su mogle adekvatno da ih reše gonjenjem odgovornih lica. Međutim, čini se da vlasti u ovom predmetu nisu reagovale na poziv verskog poglavara na nasilje na bilo koji drugi način osim štu su zabranile skup koji je on osudio. Oslanjajući se na tako flagrantno nezakonite pozive kao razloge za zabranu, vlasti su u suštini podržale namere osoba i organizacija koje su jasno i namerno planirale da prekinu mirne demonstracije suprotno zakonu i javnom poretku.
  7. U svetlu gore navedenih nalaza, Sud zaključuje da Država nije sprovela adekvatnu procenu opasnosti po bezbednost učesnika skupova i po javni red i mir. Ponavlja da bi društvo bilo lišeno mogućnosti da čuje različite stavove po bilo kom pitanju koje vređa osećanja većinskog dela društva kada bi demonstracije bile zabranjivane svaki put kad postoji mogućnost da na njima izbiju napetosti i uzavreli sukobi između suprotstavljenih grupa (vidi presudu u gore navedenom predmetu Stankov i Ujedinjena makedonska organizacija Ilinden, st. 107). U ovom predmetu, Sud ne može da prihvati tvrdnju Države da je pretnja bila tako velika da je iziskivala primenu tako drastične mere kao što je zabrana skupa u celini, a kamoli ponovne zabrane u periodu od tri godine. Pored toga, iz javnih izjava gradonačelnika Moskve, kao i zapažanja Države sledi da čak i da su bezbednosni rizici igrali bilo kakvu ulogu u odluci vlasti da zabrani skupove, oni su u svakom slučaju bili manje važni od zabrinutosti za javni moral.
  8. Sud zapaža da je gradonačelnik Moskve u brojnim prilikama izražavao svoju odlučnost da spreči održavanje gej parada i sličnih skupova, očigledno jer ih je smatrao neprimerenim (vidi stavove 7, 8, 10, 16 i 24 gore). Država je u svojim zapažanjima takođe istakla da bi ovakve skupove trebalo u načelu zabranjivati, jer propaganda koja promoviše homoseksualizam nije u skladu sa verskim načelima i moralnim vrednostima većine i može biti štetna ako je vide deca ili osetljive odrasle osobe.
  9. Sud, međutim, zapaža da ovi razlozi po domaćem zakonu ne predstavljaju osnov za zabranu ili drugu vrstu ograničenja javnog skupa. Shodno tome, u postupcima pred domaćim organima nisu izneti nikakvi argumenti koji su bili usredsređeni na bezbednosna pitanja. Sud nije uveren da Država u ovoj fazi može da zameni jedan legitimni cilj zaštićen Konvencijom drugim ciljem, koji domaći organi nikada nisu odmeravali u odnosu na ovaj prvi. Štaviše, Sud smatra da zabrana u svakom slučaju nije bila srazmerna nijednom od dva navodna cilja.
  10. Sud ponavlja da se garantije iz člana 11 Konvencije odnose na svako okupljanje osim onog čiji organizatori i učesnici nameravaju da pribegnu nasilju ili da na drugi način osporavaju temelje „demokratskog društva“ (vidi odluke Komisije u predmetima protiv Nemačke [G. v. Germany] br. 13079/87, od 6. marta 1989, Odluke i izveštaji [Decisions and Reports, (DR)] 60, str. 256, i Hrišćani protiv rasizma i fašizma protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Christians against Racism and Fascism v. the United Kingdom] od 16. jula 1980, DR 21, str. 138). Kao što je Sud izjavio u presudi u predmetu Sergej Kuznjecov protiv Rusije ([Sergey Kuznetsov v. Russia] br. 10877/04, st. 45, od 23. oktobra 2008): „svaka mera kojom se zadire u slobodu okupljanja ili izražavanja osim u slučaju podstrekavanja na nasilje ili odbacivanja demokratskih načela – koliko se god određeni stavovi ili reči činili šokantnim i neprihvatljivim vlastima – štete demokratiji i često je čak dovode u opasnost“.
  11. Sud zatim ponavlja da bi uslovljavanje uživanja prava iz Konvencije nekoj manjinskoj grupi njenim prihvatanjem od strane većine ne bi bilo u skladu sa temeljnim vrednostima Konvencije. Da je to slučaj, prava manjinske grupe na slobodu veroispovesti, izražavanja i okupljanja bila bi tek teoretska, a ne praktična i delotvorna kao što Konvencija nalaže (vidi presudu u predmetu Artiko protiv Italije [Artico v. Italy], od 13. maja 1980, st. 33, Serija A br. 37, i u gore navedenom predmetu Barankevič, st. 31).
  12. Nakon pažljivog ispitivanja svih materijala koji su mu dostupni u ovom predmetu, Sud ne zaključuje da bi skupovi koje bi organizovao podnosilac predstavke izazvali tako velike kontroverze kao što Država tvrdi. Kao što je navedeno u prijavama skupova, cilj marševa i protesta bio je da promovišu poštovanje ljudskih prava i sloboda i pozivaju na toleranciju prema seksualnim manjinama. Trebalo je da skupovi budu održani u obliku marša i protesta, na kojima bi učesnici nosili transparente i čitali saopštenja preko razglasnog sistema. Nikada nije sugerisano da bi skup obuhvatao bilo kakav grafički prikaz opscenosti kao što su one prikazane na izložbi u gore navedenom predmetu Miler i ostali na koji se pozvala Država. Podnosilac predstavke je tvrdio, a Država nije osporila, da učesnici nisu imali nameru da prikazuju golotinju, da se ponašaju na seksualno provokativan način, ili kritikuju javni moral ili verske stavove. Štaviše, iz komentara gradonačelnika (vidi, naročito, stavove 16 i 24 gore) i zapažanja Države (vidi stav 61 gore) proizlazi da se vlasti nisu protivile ponašanju ili odeći učesnika već samoj činjenici da žele otvoreno da se identifikuju kao gej muškarci ili lezbejke, pojedinačno i kao grupa. Država je priznala da je, po mišljenju vlasti, granica tolerancije homoseksualnog ponašanja bivala prekoračena kada bi takvo ponašanje prešlo iz strogo privatnog domena u javnu sferu (ibid, in fine).
  13. Kako bi opravdala ovaj pristup, Država je tvrdila da postoji široko polje slobodne procene u kojem ona daje građanska prava ljudima koji se identifikuju kao gej muškarci ili lezbejke i pozvala se na navodno nepostojanje konsenzusa na nivou Evrope po pitanjima vezanim za postupanje prema seksualnim manjinama. Sud ne može da se složi sa tim tumačenjem. Postoji veliki broj presuda koje odražavaju odavno postignut evropski konsenzus po pitanjima kao što je ukidanje krivične odgovornosti za homoseksualne odnose između punoletnih ljudi (vidi presude u gore navedenom predmetu Dadžen, u predmetu Noris protiv Irske [Norris v. Ireland] od 26. oktobra 1988, Serija A br. 142; i u predmetu Modinos protiv Kipra [Modinos v. Cyprus] od 22. aprila 1993, Serija A, br. 259), mogućnost homoseksualaca da služe vojsku (vidi presudu u predmetu Smit i Grejdi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Smith and Grady v. the United Kingdom] br. 33985/96 i 33986/96, ECHR 1999-VI), davanje roditeljskih prava (vidi presudu u predmetu Salžeiro da Silva Mouta protiv Portugala, [Salgueiro da Silva Mouta v. Portugal] br. 33290/96, ECHR 1999-IX), jednako oporezivanje i pravo nasleđivanja prava zakupa pokojnog partnera (vidi presudu u predmetu Karner protiv Austrije [Karner v. Austria] br. 40016/98, ECHR 2003-IX); a u skorije vreme presudu u predmetu koji se ticao određivanja identične starosne granice vezane za stupanje u dobrovoljne heteroseksualne i homoseksualne odnose prema krivičnom pravu (vidi predmet L. i V. protiv Austrije [L. and V. v. Austria] br. 39392/98 i 39829/98, ECHR 2003-I). Istovremeno postoje i pitanja po kojima nije postignut evropski konsenzus, kao što je dozvola istopolnim parovima da usvoje dete (vidi presude u predmetima Frete protiv Francuske [Fretté v. France] br. 36515/97, ECHR 2002-I, i E.B. protiv Francuske [E.B. v. France] [GC], br. 43546/02, ECHR 2008-...) i pravo da se venčaju, te je Sud priznao da nacionalne vlasti imaju široko polje slobodne procene u pogledu tih pitanja. To međutim ne oslobađa Sud od obaveze da u svakom pojedinačnom slučaju utvrđuje da li su vlasti proizvoljnim ponašanjem ili na neki drugi način izašle iz okvira svog polja slobodne procene. Zaista, Sud je dosledno zaključivao da polje slobodne procene Države ide ruku pod ruku sa evropskim nadzorom (vidi presudu u predmetu Hendisajd protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Handyside v. the United Kingdom] od 7. decembra 1976, stav 49, Serija A, br. 24). Pominjanje koncepta „suda četvrte instance“ od strane Države (vidi stav 58 gore) ne može sprečiti Sud da obavlja svoje dužnosti u tom pogledu u skladu sa Konvencijom i utvrđenom sudskom praksom.
  14. U svakom slučaju, nepostojanje evropskog konsenzusa po ovim pitanjima nema nikakvog značaja za ovaj predmet jer se davanje suštinskih prava homoseksualnim osobama u osnovi razlikuje od priznanja njihovog prava da se zalažu za ta prava. Ne postoje nikakve nedoumice u vezi sa tim da druge Države članice priznaju prava pojedinaca da se otvoreno identifikuju kao gej, lezbejke ili kao pripadnici nekih drugih seksualnih manjina i da promovišu svoja prava i slobode, naročito putem uživanja svoje slobode mirnog okupljanja. Kao što je Država s pravom istakla, demonstracije slične onima koje su u ovom predmetu zabranjene su uobičajene u većini evropskih zemalja. Takođe vredi pomenuti da su u predmetu Bončkovski i ostali upravo nacionalne vlasti priznale nezakonitost prvobitne zabrane sličnih marševa kada je apelacioni sud ukinuo tu zabranu (vidi gore, stav 22).
  15. Sud stoga ne može da prihvati tvrdnju Države o širokom polju slobodne procene u ovom predmetu. On ponavlja da svaka odluka koja ograničava ostvarenje slobode okupljanja mora biti zasnovana na prihvatljivoj proceni relevantnih činjenica (vidi, među drugim relevantnim dokumentima,  presudu  u gore  navedenom  predmetu   Hrišćansko- demokratska narodna stranka, st. 70). Jedini faktori koje su moskovske vlasti uzele u obzir bili su javno protivljenje skupu i vlastiti stavovi državnih zvaničnika o moralu.
  16. Gradonačelnik Moskve, čije je izjave u suštini Država potvrdila u svojim zapažanjima, smatrao je da je neophodno da se svaki pomen homoseksualizma ograniči na privatnu sferu i da gej muškarci i lezbejke budu prisiljeni da ne izlaze pred oči javnosti, čime je implicirao da homoseksualizam predstavlja posledicu svesnog i anti-socijalnog izbora. Oni, međutim, nisu bili u stanju da opravdaju takvo isključivanje. Sud nema na raspolaganju nikakve naučne dokaze ni sociološke podatke koji ukazuju na to da sam pomen homoseksualizma ili otvorena javna rasprava o društvenom statusu seksualnih manjina negativno utiče na decu i „osetljive odrasle osobe“. Naprotiv, jedno društvo može da se bavi tako složenim pitanjima kao što je ovo postavljeno u ovom predmetu samo kroz pravičnu i javnu raspravu. Takva bi rasprava, potkrepljena akademskim istraživanjima, doprinela društvenoj koheziji jer bi obezbedila da se čuje glas predstavnika svih stavova, uključujući pojedince u pitanju. Takođe bi razjasnila neka pitanja koja često izazivaju konfuziju, na primer to da li čovek može da bude vaspitan ili podstaknut da postane ili prestane da bude homoseksualac ili da li može svojevoljno da postane ili prestane da bude homoseksualac. Podnosilac predstavke je upravo pokušavao da pokrene tu vrstu rasprave i ona nije mogla biti zamenjena površnim stavovima neupućenih zvaničnika koje su oni smatrali popularnim. Sud u okolnostima ovog predmeta ne može da ne zaključi da odluke vlasti da zabrane skupove u pitanju nisu bile zasnovane na prihvatljivoj proceni relevantnih činjenica. 
  17. Gore navedeni razlozi su dovoljni da bi Sud mogao da zaključi da zabrana skupova koje je podnosilac predstavke organizovao nije zadovoljavala goruću društvenu potrebu i stoga nije bila neophodna u demokratskom društvu.
  18. Shodno tome, došlo je do povrede člana 11 Konvencije.

II NAVODNA POVREDA ČLANA 13 KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke se žalio na povredu člana 13 Konvencije u vezi sa članom 11 Konvencije, tvrdeći da nije imao delotvoran pravni lek protiv navodne povrede njegove slobode okupljanja. Naročito je tvrdio da nije imao na raspolaganju nijedan postupak koji bi mu omogućio da dobije konačnu odluku pre planiranog datuma održavanja demonstrancija. Prema članu 13 Konvencije:

„Svako kome su povređena prava i slobode predviđeni u ovoj Konvenciji ima pravo na delotvoran pravni lek pred nacionalnim vlastima, bez obzira na to da li su povredu izvršila lica koja su postupala u službenom svojstvu.“

  1. Država je osporila ove navode i tvrdila da je podnosilac predstavke imao mogućnost da pokreće sudske postupke i da ju je iskoristio.

Prihvatljivost

  1. Sud primećuje da ovaj deo predstavke nije očigledno neosnovan u smislu člana 35, stav 3(a) Konvencije. Sud takođe primećuje da ona nije neprihvatljiva ni po jednom drugom osnovu. Ona stoga mora biti proglašena prihvatljivom.

B.  Meritum

1. Podnesci stranaka

(a)  Država

  1. Država je prvo ukazala na to da se postupci odobravanja marševa i protesta razlikuju i tvrdila da je podnosilac predstavke u odvojenim postupcima osporavao zabranu obe vrste skupova. Sudovi su razmatrali njegove žalbe i odbijali ih u obrazloženim odlukama. Svi sudski postupci su bili ekspeditivni, i u svakom slučaju, okončani u rokovima utvrđenim zakonom.
  2. Država je takođe istakla da podnosilac predstavke nije uvek preduzimao procesne korake čim je mogao. Konkretno, prošlo je mesec i po dana dok nije podneo žalbu na presudu od 26. maja 2006, nakon što mu je sud odobrio produženje roka po isteku zakonskog roka od deset dana. Takođe, žalbu na presudu od 22. avgusta 2006. je podneo dva meseca i deset dana od dana izricanja te presude, i ovog puta nakon što mu je sud odobrio produžetenje roka.

(b)  Podnosilac predstavke

  1. Podnosilac predstavke je tvrdio da sudski postupci koje je pokrenuo kako bi osporavao zabrane ne predstavljaju delotvoran pravni lek jer opšti rokovi utvrđeni zakonom ne omogućavaju donošenje konačne odluke pre planiranog datuma održavanja spornog skupa. Pozvao se na rokove za prijavljivanje skupova u članu 7, stav 1 Zakona o okupljanju, tj. najranije petnaest a najkasnije deset dana pre dana održavanja skupa. Prema članu 257, stav 1 Zakona o građanskom postupku i odredbama tog Zakona u vezi sa pravosnažnošću presuda, tvrdio je da bi svaka odluka u ovom slučaju – kako prvostepena presuda tako i odluka o žalbi – postala pravosnažna tek nakon planiranog datuma skupa.. Zato bi sudsko poništavanje zabrane održavanja skupova u svakom slučaju bilo zakasnelo a samim time i uzaludno.
  2. Takođe je osporio tvrdnju Države da je bez razloga odlagao podnošenje žalbe na prvostepene presude. Tvrdio je da je podnosio žalbe čim bi mu bio uručen otpravak presude. Štaviše, tvrdio je da bi žalbeni postupak u svakom slučaju bio sproveden tek nakon planiranog datuma skupa. Na primer, prvostepeni sud je 26. maja 2006. zabranio održavanje skupa zakazanog za 27. maj 2006, samo jedan dan pre skupa. Nije bilo moguće da sud razmatra njegovu žalbu na prvostepenu presudu istog dana kako bi skup bio održan čak i da je konačna odluka išla njemu u prilog. Prijave protesta koje je podnosio imale su sličnu sudbinu. I prijave koje je podnosio 2007. i 2008. su isto tako odbijene u konačnoj instanci dugo vremena nakon planiranih datuma održavanja skupova. Podnosilac predstavke je pored toga tvrdio da nije postojala mogućnost da dobije konačnu odluku pre planiranog datuma održavanja skupa o kojem je reč čak i da je on bio odobren prvostepenom presudom. Prvostepena presuda na koju nije podneta žalba stupa na snagu deset dana nakon izricanja. Zbog ovog roka organizatori skupa, čak i ako ulože maksimum napora i planiraju dovoljno unapred, ne mogu da dobiju konačnu odluku pre zakazanog datuma skupa, jer ni upravni organi ni sudovi ne moraju da okončaju postupak pre tog datuma.
  3. Podnosilac predstavke je ponovio da je datum održavanja skupova o kojima je reč namerno izabran zbog svog simboličnog značaja, jer taj dan predstavlja godišnjicu ukidanja krivične odgovornosti za homoseksualna dela u Rusiji. Stoga je bilo od suštinske važnosti da demonstracije, pod uslovom da su dozvoljene, budu održane tog dana.

2. Ocena Suda

  1. Sud ponavlja da član 13 nalaže postojanje domaćeg pravnog leka koji omogućava nadležnom nacionalnom organu kako da razmatra suštinu relevantne pritužbe o kršenju Konvencije tako i da pruži odgovarajuće zadovoljenje, iako Države ugovornice imaju određeni stepen diskrecije u pogledu načina na koji ispunjavaju svoje obaveze iz ove odredbe (vidi, među mnogim drugim relevantnim materijalima, presudu u predmetu Čahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Chahal v. the United Kingdom] od 15. novembra 1996, st. 145, Izveštaji o presudama i odlukama [Reports of Judgments and Decisions] 1996-V). Sud je u ovom predmetu zaključio da su prava zajemčena članom 11 podnosioca predstavke prekršena (vidi stav 88 gore). On je stoga izneo dokazivu tvrdnju u smislu sudske prakse Suda i shodno tome je imao pravo na pravni lek koji zadovoljava zahteve člana 13.
  2. Sud ponavlja da, uzimajući u obzir da je odabrani datum održavanja javnih skupova od ključnog značaja za organizatore i učesnike, a pod uslovom da su organizatori blagovremeno prijavili skup nadležnim organima, pojam delotvornog pravnog leka podrazumeva mogućnost dobijanja odluke vezane za odobrenje skupa pre vremena kad on treba da bude održan (vidi gore naveden predmet Bončkovski i ostali, stav 81). Stoga je za delotvorno uživanje slobode okupljanja značajno da važeći zakoni predviđaju razumne rokove u kojima vlasti Države treba da postupaju kada donose relevantne odluke (ibid, stav 83).
  3. Sud zapaža da su u važećim zakonima u ovom slučaju bili utvrđeni rokovi u kojima podnosilac predstavke treba da prijavljuje skupove. Nasuprot tome, nisu postojali nikakvi zakonski rokovi prema kojima su vlasti bile obavezne da donose konačne odluke pre planiranog datuma održavanja marša ili protesta. Sud stoga nije uveren da je pravni lek koji je u ovom predmetu bio na raspolaganju podnosiocu predstavke, a koji je bio post hoc karaktera, mogao da mu obezbedi odgovarajuće zadovoljenje u vezi sa navodnim povredama Konvencije.
  4. Shodno tome, Sud zaključuje da je podnosilac predstavke bio lišen delotvornog domaćeg pravnog leka u pogledu njegove pritužbe o kršenju njegove slobode okupljanja. Sud stoga zaključuje da je došlo do povrede člana 13 u vezi sa članom 11 Konvencije.

III.  NAVODNA POVREDA ČLANA 14 KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke se na kraju žalio na diskriminatorni način na koji su moskovske vlasti postupale prema prijavama javnih skupova koje je organizovao. On se pozvao na član 14 u vezi sa članom 11 Konvencije i tvrdio da je bio izložen diskriminaciji po osnovu svoje seksualne orijentacije i seksualne orijentacije drugih učesnika. Prema članu 14 Konvencije:

„Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj Konvenciji obezbeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, veroispovest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno poreklo, povezanost s nekom nacionalnom manjinom, rođenje ili drugi status.“

  1. Država se nije složila sa ovim navodima i tvrdila je da zabrana nikada nije imala za cilj da diskriminiše podnosioca predstavke.

A. Prihvatljivost

  1. Sud primećuje da ovaj deo predstavke nije očigledno neosnovan u smislu člana 35, stav 3(a) Konvencije. Sud takođe primećuje da ona nije neprihvatljiva ni po jednom drugom osnovu. Ona stoga mora biti proglašena prihvatljivom.
B.  Meritum
1. Podnesci stranaka
  1. Država je porekla da je zabrana u ovom predmetu bila diskriminatornog karaktera. Izjavila je da vlasti priznaju postojanje seksualnih manjina, kao i neophodnost toga da obezbede da one ne budu izložene diskriminaciji. Međutim, ograničenje ostvarivanja njihovih prava bilo je neophodno s obzirom na njihove neprijateljske odnose sa verskim grupama.
  2. Podnosilac predstavke je, pak, tvrdio da je zabrana skupova bila diskriminatorna. Uprkos nepostojanju eksplicitnog pominjanja seksualne orijentacije kao osnova za zabranu, jasno je da je zvanično protivljenje moralnim stavovima učesnika predstavljalo osnovni razlog za zabranu. Vlasti su se naročito oslanjale na protivljenje verskih i ostalih grupa održavanju ovih skupova. Pored toga, gradonačelnik Moskve je dao jedan broj diskriminatornih izjava i postojala je jasna veza između njegovih izjava i zabrane.

2.Ocena Suda

  1. Sud je u više navrata zaključivao da član 14 nema samostalnu primenu i da je primenjiv samo u odnosu na prava zajemčena Konvencijom. Ova odredba dopunjuje ostale materijalne odredbe Konvencije i Protokola uz nju. Ona ne postoji samostalno jer je primenjiva samo u vezi sa „uživanjem prava i sloboda“ koje te odredbe garantuju. Premda primena člana 14 ne pretpostavlja povredu tih odredbi – i u toj meri on jeste samostalan – on ne može da se primenjuje izuzev kada činjenice o kojima je reč potpadaju pod domašaj jedne ili više tih odredbi (vidi, među drugim merodavnim materijalima, presude u predmetima Van Ralte protiv Holandije [Van Raalte v. Netherlands] od 21. februara 1997, st 33, Izveštaji 1997-I, i Gajgusuz protiv Austrije [Gaygusuz v. Austria] od 16. septembra 1996, st. 36, Izveštaji 1996-IV).
  2. Obe strane se slažu da činjenice ovog predmeta potpadaju pod polje primene člana 11 Konvencije. Stoga je član 14 primenjiv na okolnosti ovog predmeta.
  3. Sud ponavlja da seksualna orijentacija predstavlja pojam koji potpada pod član 14 (vidi, među ostalim predmetima, Kozak protiv Poljske [Kozak v. Poland] br. 13102/02, od 2. marta 2010). Pored toga, Sudu moraju da budu predočeni izuzetno ozbiljni razlozi kako bi se opravdala mera na koju se podnosilac predstavke žali kada se različito postupanje o kojem je reč u predmetu tiče ove intimne i osetljive sfere privatnog života pojedinca. Kada je razlika u postupanju zasnovana na polu ili seksualnoj orijentaciji, Država ima usko polje slobodne procene i u takvim situacijama načelo srazmernosti ne iziskuje samo da je odabrana mera adekvatna za ostvarenje željenog cilja, već se mora dokazati i da je bila neophodna u datim okolnostima. Zaista, ako je razlika u postupanju bila zasnovana samo na seksualnoj orijentaciji podnosioca predstavke, to bi po Konvenciji predstavljalo diskriminaciju (ibid, stav 92).
  4. Gore je utvrđeno da je protivljenje demonstracijama koje su po mišljenju vlasti promovisale homoseksualizam predstavljalo osnovni razlog za zabranu skupova koje je podnosilac predstavke organizovao (vidi stavove 77-78 i 82 gore). Sud pogotovo ne može da prenebregne čvrste lične stavove koje je gradonačelnik Moskve javno izražavao i neporecivu vezu između tih izjava i zabrane. U svetlu tih nalaza, Sud takođe smatra da je utvrdio da je podnosilac predstavke bio izložen diskriminaciji po osnovu svoje seksualne orijentacije i seksualne orijentacije ostalih učesnika u predloženim skupovima. Takođe smatra da Država nije dala nikakvo opravdanje koje bi dokazalo da je sporno različito postupanje u skladu sa standardima postavljenim Konvencijom.
  5. Sud shodno tome smatra da je u ovom predmetu došlo do povrede člana 14 u vezi sa članom 11 Konvencije.

 

IV PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE

  1. Član 41 Konvencije predviđa: 

„Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo delimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.“

A.  Šteta
  1. Podnosilac predstavke je zahtevao 40.000 evra (EUR) na ime nematerijalne štete.
  2. Država je osporila ovaj zahtev, smatrajući da je preteran i nerazuman. Zatražila je od Suda da dosudi najmanji mogući iznos podnosiocu predstavke ako utvrdi povredu Konvencije u ovom predmetu.
  3. Imajući u vidu činjenicu da se ovaj predmet odnosi na zabranu većeg broja demonstracija tri godine za redom, suprotno članovima 11, 13 i 14 Konvencije, Sud na pravičnoj osnovi dosuđuje podnosiocu predstavke 12.000 evra na ime nematerijalne štete.

B. Sudski i ostali troškovi

  1. Podnosilac predstavke je takođe zahtevao 18.700 rubalja (oko 483 evra) za naknadu sudskih i ostalih troškova koje je pretrpeo u postupcima pred domaćim sudovima kao i 17.027 evra za naknadu sudskih i ostalih troškova koje je snosio u postupku pred Sudom. Podneo je zahteve po stavkama, račune i prateću dokumentaciju.
  2. Država je smatrala da ovaj deo zahteva nije potkrepljen. Istakla je da putni troškovi advokata kako bi prisustvovao ročištima pred domaćim sudovima nemaju veze sa postupkom pred Sudom i stoga ne mogu da budu nadoknađeni. Pored toga je tvrdila da se ovi sudski i ostali troškovi ne mogu smatrati „stvarnim i neophodnim“ s obzirom na to su tri predstavke koje čine ovaj predmet veoma slične i nisu od advokata iziskivale pripremu posebne argumentacije za svaki predmet.
  3. Prema praksi Suda, podnosilac predstavke ima pravo na naknadu sudskih i ostalih troškova samo ako dokaže da su stvarni, nužni i razumni u pogledu iznosa. Sud primećuje da se sudski i ostali troškovi odnose na tri uzastopna skupa postupaka i da ih je podnosilac predstavke snosio tokom perioda od tri godine. Podnosioca predstavke je tokom te tri godine zastupao g. Bartenjev, advokat koji ga je zastupao i pred Sudom. Premda su tri predstavke spojene u jedan predmet čime je podnosilac predstavke oslobođen obaveze da podnosi odvojene komentare o zapažanjima Države o njegovim predstavkama, advokat je morao odvojeno da priprema svaku predstavku i prateću dokumentaciju. Iznosi koje je podnosilac predstavke morao da snosi po osnovu troškova pravne pomoći ne deluju preterani a ni nesrazmerni radu koji je obavljen. U ovom predmetu, uzevši u obzir dokumenta u njegovom posedu i gore navedene kriterijume, Sud smatra razumnim da dosudi celokupan iznos koji je podnosilac predstavke zahtevao. On dosuđuje ukupnu naknadu od 17.510 evra kao i iznos svih poreza naplativih podnosiocu predstavke na ovaj iznos.

C. Zatezna kamata

  1. Sud smatra da kamata treba da bude zaračunata po stopi jednakoj graničnoj aktivnoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke uvećanoj za tri procentna poena.

 

SUD IZ OVIH RAZLOGA JEDNOGLASNO

  1. Proglašava predstavku prihvatljivom; 
  1. Zaključuje da je došlo do povrede člana 11 Konvencije; 
  1. Zaključuje da je došlo do povrede člana 13 u vezi sa članom 11 Konvencije; 
  1. Zaključuje da je došlo do povrede člana 14 u vezi sa članom 11 Konvencije; 
  1. Zaključuje
    • da je tužena Država dužna da u roku od tri meseca od dana pravosnažnosti presude u skladu sa članom 44, stav 2 Konvencije podnosiocu predstavke isplati sledeće iznose, preračunate u ruske rublje po kursnoj stopi koja važi na dan isplate:
      • 12.000 EUR (dvanaest hiljada evra), kao i iznos svih poreza naplativih podnosiocu predstavke na pomenuti iznos, na ime naknade nematerijalne štete;
      • 17.510 EUR (sedamnaest hiljada pet stotina i deset evra) kao i iznos svih poreza naplativih podnosiocu predstavke na pomenuti iznos, na ime sudskih i ostalih troškova;
    • da od isteka gore navedena tri meseca do isplate bude zaračunata zatezna kamata na navedene iznose po stopi jednakoj graničnoj aktivnoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke uvećanoj za tri procentna poena; 
  1. Odbija ostatak zahteva podnosioca predstavke za pravično zadovoljenje

Sačinjeno na engleskom jeziku i prosleđeno pisanim putem 21. oktobra 2010, u skladu sa pravilom 77 st. 2 i 3 Poslovnika Suda.

 

Andre Vampah                               Kristos Rozakis

zamenik sekretara odeljenja              predsednik

 


___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

  

 

 

FIRST SECTION

 CASE OF ALEKSEYEV v. RUSSIA

(Applications nos. 4916/0725924/08 and 14599/09)

JUDGMENT

 STRASBOURG 

21 October 2010

FINAL

11/04/2011

 

This judgment has become final under Article 44 § 2 (c) of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Alekseyev v. Russia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Christos Rozakis, President,
Nina Vajić,
Anatoly Kovler,
Elisabeth Steiner,
Khanlar Hajiyev,
Dean Spielmann,
Sverre Erik Jebens, judges,
and André Wampach, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 30 September 2010

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in three applications (nos. 4916/0725924/08 and 14599/09) against the Russian Federation lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Russian national, Mr Nikolay Aleksandrovich Alekseyev (“the applicant”), on 29 January 2007, 14 February 2008 and 10 March 2009.

2. The applicant was represented by Mr D.G. Bartenev, a lawyer practising in St Petersburg. The Russian Government (“the Government”) were represented by Mr G. Matyushkin, Representative of the Russian Federation at the European Court of Human Rights.

3. The applicant alleged a violation of his right to peaceful assembly on account of the repeated ban on public events he had organised in 2006, 2007 and 2008. He also complained that he had not had an effective remedy against the alleged violation of his freedom of assembly and that the Moscow authorities' treatment of his applications to hold the events had been discriminatory.

4. On 17 September 2009 the Court decided to give notice of the applications to the Government. It was also decided to join the applications and to rule on the admissibility and merits of the applications at the same time.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born in 1977 and lives in Moscow. He is a gay rights activist.

A. Pride March and picketing on 27 May 2006

6. In 2006 the applicant, together with other individuals, organised a march to draw public attention to discrimination against the gay and lesbian minority in Russia, to promote respect for human rights and freedoms and to call for tolerance on the part of the Russian authorities and the public at large towards this minority. The march was entitled “Pride March” that year, and “Gay Pride” in subsequent years, to replicate similar events held by homosexual communities in big cities worldwide. The date chosen for the march, 27 May 2006, was also meant to celebrate the anniversary of the abolition of criminal liability in Russia for homosexual acts.

7. On 16 February 2006 the Interfax news agency published a statement by Mr Tsoy, the press secretary of the mayor of Moscow, to the effect that “the government of Moscow [would] not even consider allowing the gay parade to be held”. Interfax further quoted Mr Tsoy as saying: “The mayor of Moscow, Mr Luzhkov, has firmly declared: the government of the capital city will not allow a gay parade to be held in any form, whether openly or disguised [as a human rights demonstration], and any attempt to hold any unauthorised action will be severely repressed”.

8. On 22 February 2006 Interfax quoted the mayor of Moscow as having said, on a different occasion, that if he received a request to hold a gay parade in Moscow he would impose a ban on it because he did not want “to stir up society, which is ill-disposed to such occurrences of life” and continuing that he himself considered homosexuality “unnatural”, though he “tried to treat everything that happens in human society with tolerance”.

9. On 17 March 2006 the first deputy to the mayor of Moscow wrote to the mayor about the imminent campaign to hold a gay parade in Moscow in May that year. She considered that allowing the event would be contrary to health and morals, as well as against the will of numerous petitioners who had protested against the idea of promoting homosexuality. Having noted that the Federal Law on Assemblies, Meetings, Demonstrations, Marches and Picketing (“the Assemblies Act”) did not provide for the possibility of banning the event, she stated that the authorities could suggest changing the venue or time or that, if the event turned out to be a real public threat, it could be interrupted. She requested the mayor's agreement on developing an effective action plan for the prevention of any actions – public or otherwise – aimed at promoting or holding a gay parade or festival.

10. On 24 March 2006 the mayor of Moscow instructed his first deputy, five other officials of his office and all prefects of Moscow “to take effective measures for the prevention and deterrence of any gay-oriented public or mass actions in the capital city”. He called for action proposals based on the legislative and regulatory framework and demanded an “active mass-media campaign and social commercials with the use of petitions brought by individuals and religious organisations”.

11. On 15 May 2006 the organisers submitted a notice to the mayor of Moscow stating the date, time and route of the intended march. It was to take place between 3 p.m. and 5 p.m. on 27 May 2006, with an estimated number of about 2,000 participants, who would march from the Moscow Post Office along Myasnitskaya Street to Lubyanskaya Square. The organisers undertook to cooperate with the law-enforcement authorities in ensuring safety and respect for public order by the participants and to comply with regulations on restriction of noise levels when using loudspeakers and sound equipment.

12. On 18 May 2006 the Department for Liaison with Security Authorities of the Moscow Government informed the applicant of the mayor's decision to refuse permission to hold the march on grounds of public order, for the prevention of riots and the protection of health, morals and the rights and freedoms of others. It stated, in particular, that numerous petitions had been brought against the march by representatives of legislative and executive State bodies, religious denominations, Cossack elders and other individuals; the march was therefore likely to cause a negative reaction and protests against the participants, which could turn into civil disorder and mass riots.

13. Having received the above reply, the organisers submitted a notice with a view to holding another event on the same date and time as the march for which permission had been refused. They informed the prefect of their intention to hold a picket in the park at Lubyanskaya Square.

14. On 19 May 2006 the applicant challenged before a court the mayor's decision of 18 May 2006 refusing permission to hold the march.

15. On 23 May 2006 the deputy prefect of the Moscow Central Administrative Circuit refused permission to hold the picket on the same grounds as those given for the refusal to hold the march.

16. On 26 May 2006 Interfax quoted the mayor of Moscow as saying in an interview to the radio station Russian Radio that no gay parade would be allowed in Moscow under any circumstances, “as long as he was the city mayor”. He stated that all three “major” religious faiths – “the Church, the Mosque and the Synagogue” – were against it and that it was absolutely unacceptable in Moscow and in Russia, unlike “in some Western country more progressive in that sphere”. He went on to say: “That's the way morals work. If somebody deviates from the normal principles [in accordance with which] sexual and gender life is organised, this should not be demonstrated in public and anyone potentially unstable should not be invited.” He stated that 99.9% of the population of Moscow supported the ban.

17. On the same day the Tverskoy District Court of Moscow dismissed the applicant's complaint. It referred to provisions of the Assemblies Act concerning the authorities responsible for ensuring the safety of events (sections 12 and 14), who were entitled to suggest changing the time or venue, or both, of a proposed event on safety grounds (section 12). It also noted that a public event could be held at any suitable venue unless it threatened to cause the collapse of buildings or constructions or entailed safety risks for its participants (section 8). It then noted the organisers' right to hold the event at the venue and time indicated in the notice to the authorities, or at the venue and time agreed with the authorities if they had suggested a change, and stated that it was prohibited to hold the event if the notice had not been submitted on time or if the organisers had failed to agree to a change of venue or time proposed by the authorities (section 5). Finally, the court noted that the organisers, officials or other individuals were prohibited from interfering with the expression of opinion by the participants in the public event unless they breached public order or contravened the format of the event (section 18). It concluded on the basis of these provisions that the authorities could ban a public event on safety grounds and that it was for the organisers to submit a notice suggesting a change of venue and time for consideration by the authorities. It considered that the refusal to hold the event in the present case had legitimate grounds and that the applicant's right to hold assemblies and other public events had not been breached.

18. The applicant lodged an appeal, relying on section 12 of the Assemblies Act, which imposed an obligation on the authorities, and not the organisers, to make a reasoned proposal to change the venue or the time of the event as indicated in the notice. He also challenged the finding that the ban was justified on safety grounds, claiming that concerns for safety could have been addressed by providing protection to those taking part in the event.

19. On 27 May 2006 the applicant and several other persons participated in a conference celebrating the International Day Against Homophobia, at which they announced their intention to gather in the Aleksandrovskiy Garden to lay flowers at the war memorial, the Tomb of the Unknown Soldier, allegedly to commemorate the victims of fascism, including gay and lesbian victims, and to hold a fifteen-minute picket at the Moscow mayor's office to protest against the ban on the march and the picketing.

20. Later that day the applicant and about fifteen other persons arrived at the Aleksandrovskiy Garden to find the gates closed, with police patrolling the access. According to the applicant, there were about 150 policemen from the special riot squad (OMON), and also about a hundred individuals protesting against the flower-laying event planned by the applicant and his fellow participants.

21. The applicant was arrested and taken to the police station to be charged with the administrative offence of breaching the conditions for holding a demonstration.

22. In the meantime, other participants in the flower-laying event proceeded towards the Moscow mayor's office, with protesters pursuing and attacking them. Several persons reportedly sustained slight injuries. According to the applicant, the OMON arrested about one hundred persons involved in attacking those taking part in the event.

23. The applicant submitted two reports by NGOs on the events of 27 May 2006, one prepared by the International Lesbian and Gay Association and another one by Human Rights Watch. These reports corroborated the applicant's account of events.

24. On 31 May 2006 Interfax quoted the mayor of Moscow as saying in a television interview: “Those gays trying to lay flowers at the Tomb of the Unknown Soldier ... it is a provocation. It was a desecration of a holy place” and reiterating the condemnation of the action on behalf of the public at large.

25. On 16 June 2006 the applicant challenged before a court the prefect's decision of 23 May 2006 refusing to allow the picketing. On 22 August 2006 the Taganskiy Disctrict Court of Moscow dismissed the complaint, finding that the ban had been justified on safety grounds. The applicant appealed.

26. On 19 September 2006 the Moscow City Court examined the appeal against the judgment of 26 May 2006. It upheld the first-instance judgment as lawful and justified in the circumstances.

27. On 28 November 2006 the Moscow City Court examined the appeal against the judgment of 22 August 2006 and dismissed it on essentially the same grounds.

B. Pride March and picketing on 27 May 2007

28. In 2007 the applicant, together with other individuals, decided to organise a march similar to the one attempted in 2006.

29. On 15 May 2007 the organisers submitted a notice to the mayor of Moscow, stating the date, time and route of the intended march and its purpose, all of which were identical to the march proposed the previous year, except that the estimated number of participants was 5,100.

30. On 16 May 2007 the Department for Liaison with Security Authorities of the Moscow Government informed the applicant that permission to hold the march had been refused on the grounds of potential breaches of public order and violence against the participants, with reference to the events of the previous year. The organisers were warned that holding the event without permission would render them liable.

31. Having received the above reply, the organisers submitted a notice with a view to holding other events on the same date and time as the march for which permission had been refused. They informed the prefect of the Moscow Central Administrative Circuit of their intention to hold a picket in front of the Moscow mayor's office at Tverskaya Square and another one in Novopushkinskiy Park.

32. On 23 May 2007 the organisers were informed that the prefect had refused permission to hold the picket at both venues on the grounds of public order, prevention of riots and protection of health, morals and the rights and freedoms of others. They were warned that they would be held liable for holding any unauthorised picketing.

33. On 26 May 2007 the applicant and several other persons announced at the annual “LGBT Rights are Human Rights” conference that they would meet the following day in front of the Moscow mayor's office to file a petition together in protest against the ban on the march and the picketing.

34. On 27 May 2007 the applicant and about twenty other individuals were stopped by the police as they attempted to approach the mayor's office. The applicant and two other men were detained at the police station for twenty-four hours on charges of having committed the administrative offence of disobeying a lawful order from the police. On 9 June 2007 the applicant was found guilty of the administrative offence and had to pay a fine of 1,000 roubles. That decision was upheld by the Tverskoy District Court on 21 August 2007.

35. On 30 May 2007 the applicant challenged before a court the decision of 16 May 2007 by the mayor of Moscow refusing permission to hold the march. In particular, he alleged that under the Assemblies Act, the authorities were not entitled to ban public events, but could only propose changing their time and location, which in the present case they had not. He also argued that official disapproval of the purpose of a public event was not by itself a sufficient ground, in a democratic society, for a ban.

36. On 26 June 2007 the applicant challenged before a court the prefect's decision of 23 May 2007 refusing permission for the picketing.

37. On 24 August 2007 the Taganskiy District Court of Moscow dismissed the complaint concerning the ban on the picketing, finding that the ban had been justified on safety grounds. That judgment was upheld on 8 November 2007 by the Moscow City Court.

38. On 4 September 2007 the Tverskoy District Court dismissed the applicant's claim, upholding the grounds for the ban on the march and confirming the lawfulness of the authorities' acts. That judgment was upheld on 6 December 2007 by the Moscow City Court.

C. Pride Marches in May 2008 and picketing in May and June 2008

39. In 2008 the applicant, together with other individuals, decided to organise several marches similar to the ones attempted the two previous years.

40. On 18 April 2008 the organisers submitted a notice to the mayor of Moscow stating the date, time and route of ten intended marches to be held on 1 and 2 May 2008 in central Moscow.

41. On 24 April 2008 the Department for Liaison with Security Authorities of the Moscow Government informed the applicant that permission to hold all the marches had been refused on the grounds of potential breaches of public order and violence against the participants.

42. Having received the above reply, on 22 April 2008 the organisers submitted a notice with a view to holding a further fifteen marches from 3 to 5 May 2008.

43. On 28 April 2008 the Department for Liaison with Security Authorities of the Moscow Government informed the applicant that permission to hold the fifteen marches had also been refused on the same grounds.

44. The applicant submitted a number of alternative proposals for holding marches on different dates in May 2008 and in various locations. These proposals were refused, on the same grounds, as follows:

(i) applications of 25 and 28 April 2008 (30 marches in total), refused on 5 May 2008;

(ii) application of 30 April 2008 (20 marches), refused on 7 May 2008;

(iii) application of 5 May 2008 (20 marches), refused on 8 May 2008;

(iv) application of 8 May 2008 (15 marches), refused on 13 May 2008;

(v) application of 12 May 2008 (15 marches), refused on 16 May 2008;

(vi) application of 15 May 2008 (15 marches), refused on 21 May 2008;

(vii) application of 19 May 2008 (15 marches), refused on 23 May 2008.

45. On 16 May 2008 the applicant gave notice to the President of Russia of his intention to hold a march in the Aleksandrovskiy Garden on 31 May 2008. He received no reply to the notice.

46. From 28 April 2008 to 17 June 2008 the applicant brought several court actions challenging the decisions by the mayor of Moscow refusing permission to hold the marches. The Tverskoy District Court joined these applications and on 17 September 2008 it dismissed the applicant's claim, upholding the grounds for the bans on the marches and confirming the lawfulness of the authorities' acts. That judgment was upheld on 2 December 2008 by the Moscow City Court.

47. In the meantime, the applicant also attempted to organise picketing to call for criminal charges to be brought against the mayor of Moscow for hindering the holding of public events. The picket intended to be held on 17 May 2008 was prohibited on 13 May 2008 on the same grounds as those given for the previous events. This decision was reviewed and upheld by the Taganskiy District Court on 22 July 2008 and, on appeal, by the Moscow City Court on 14 October 2008.

48. On 1 June 2008 the applicant, in a group of twenty individuals, held a picket on Bolshaya Nikitskaya Street for about ten minutes.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

49. Article 30 of the Constitution of the Russian Federation provides that everyone has the right to freedom of association. Article 55 § 3 provides that rights and freedoms may be restricted by federal laws for the protection of constitutional principles, public morals, health and the rights and lawful interests of others, and to ensure the defence and security of the State.

50. The Federal Law on Assemblies, Meetings, Demonstrations, Marches and Picketing (no. 54-FZ of 18 August 2004 – “the Assemblies Act”) provides in so far as relevant as follows:

Section 5: Organisation of a public event

“...

3. The organiser of a public event shall have the right:

(i) to hold meetings, demonstrations, marches and pickets at the venues and time specified in the notice on holding the public event or as altered by agreement with the executive authority of the subject of the Russian Federation or the municipal body; to hold assemblies at a venue that has been specially allocated or adapted to ensure the safety of citizens while such assemblies are held;

...

(v) in holding assemblies, meetingsdemonstrations and marches, to use sound-amplifying technical devices (audio, video and other equipment) with a level of sound corresponding to the standards and norms established in the Russian Federation.

4. The organiser of the public event must:

(i) submit to the executive authority of the subject of the Russian Federation or the municipal body a notice on holding the public event in accordance with the procedure prescribed by section 7 of this Federal Law;

(ii) no later than three days prior to the holding of the public event (except in the case of an assembly or picket held by a single participant), notify in writing the executive authority of the subject of the Russian Federation or the municipal body of the acceptance (or non-acceptance) of its proposal to alter the venue and/or time of the public event as specified in the notice of the event;

(iii) ensure compliance with the conditions for holding the public event as specified in the notice of the event or with any conditions that have been altered as a result of an agreement reached with the executive authority of the subject of the Russian Federation or the municipal body;

(iv) require the participants in the public event to observe public order and comply with the conditions for holding the public event. Persons who fail to comply with the lawful requirements of the organiser of the public event may be expelled from the venue of the public event;

(v) ensure, within their competence, public order and the safety of citizens when holding the public event and, in instances specified by this Federal Law, perform this obligation jointly with the authorised representative of the executive authority of the subject of the Russian Federation or the municipal body and the authorised representative of the Ministry of the Interior and comply with all their lawful requirements;

...

5. The organiser of the public event shall have no right to hold it if the notice on holding the public event has not been submitted in due time or no agreement has been reached with the executive authority of the subject of the Russian Federation or the municipal body on their reasoned proposal as to the alteration of the venue and/or time of the public event.”

Section 8: Venue for holding a public event

“A public event may be held at any venue suitable for holding the event if its conduct does not create a threat of the collapse of buildings or structures or other threats to the safety of the participants in the public event. Conditions governing bans or restrictions on holding a public event at particular venues may be specified by federal laws.

...”

Section 12: Obligations of the executive authority of the subject of the Russian Federation and the municipal body

“1. The executive authority of the subject of the Russian Federation or the municipal body, upon receiving notice of the public event, must:

...

(ii) inform the organiser of the public event, within three days of receipt of the notice on holding the event (or, if a notice on holding a picket by a group of individuals is submitted within less than five days before its intended date, on the day of its receipt), of a reasoned proposal to alter the venue and/or time of the public event, as well as of any proposal for the organiser of the event to bring the aims, form or other conditions for holding the event as indicated in the notice into line with the requirements of this Federal Law;

(iii) designate, depending on the form of the public event and the number of participants, an authorised representative to assist the event organisers in conducting the event in accordance with this Federal Law. The authorised representative shall be formally appointed by a written order which must be forwarded to the organiser of the public event in advance [of the event];

...

(v) ensure, within its competence and jointly with the organiser of the public event and the authorised representative of the Ministry of the Interior, public order and safety of citizens while holding the event and, if necessary, provide them with urgent medical aid;

...”

Section 14: Rights and obligations of the authorised representative of the Ministry of the Interior

“...

3. The authorised representative of the Ministry of the Interior must:

(i) facilitate the conduct of the public event;

(ii) ensure, jointly with the organiser of the public event and the executive authority of the subject of the Russian Federation or the municipal body, public order and safety of citizens and compliance with the law while holding the public event.”

Section 18: Securing the conditions for holding a public event

“1. The organiser of the public event, officials or other individuals may not prevent the participants in the event from expressing their opinion in a manner that does not breach public order or the conditions for holding the public event.

...”

III. RELEVANT COUNCIL OF EUROPE DOCUMENTS

51. The following are extracts from Recommendation CM/Rec(2010)5 of the Committee of Ministers of the Council of Europe to member States on measures to combat discrimination on grounds of sexual orientation or gender identity:

“...

III. Freedom of expression and peaceful assembly

13. Member states should take appropriate measures to ensure, in accordance with Article 10 of the Convention, that the right to freedom of expression can be effectively enjoyed, without discrimination on grounds of sexual orientation or gender identity, including with respect to the freedom to receive and impart information on subjects dealing with sexual orientation or gender identity.

14. Member states should take appropriate measures at national, regional and local levels to ensure that the right to freedom of peaceful assembly, as enshrined in Article 11 of the Convention, can be effectively enjoyed, without discrimination on grounds of sexual orientation or gender identity.

15. Member states should ensure that law enforcement authorities take appropriate measures to protect participants in peaceful demonstrations in favour of the human rights of lesbian, gay, bisexual and transgender persons from any attempts to unlawfully disrupt or inhibit the effective enjoyment of their right to freedom of expression and peaceful assembly.

16. Member states should take appropriate measures to prevent restrictions on the effective enjoyment of the rights to freedom of expression and peaceful assembly resulting from the abuse of legal or administrative provisions, for example on grounds of public health, public morality and public order ...”

52. On 6 June 2006 the Council of Europe Commissioner for Human Rights issued the following press release:

“In a statement given in St Petersburg yesterday, Commissioner Hammarberg stressed that the rights to freedom of expression and peaceful assembly belong to all people and that the authorities have a duty to protect peaceful demonstrators. The Commissioner regrets that his statement has been misrepresented by the news agency RIA Novosti (Report by RIA Novosti dated 5 June 2006 at 13:33).”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 11 OF THE CONVENTION

53. The applicant complained of a violation of his right to peaceful assembly. He claimed that the ban repeatedly imposed by the Moscow authorities on holding the Pride March and the picketing had not been in accordance with the law, had not pursued any legitimate aim and had not been necessary in a democratic society. He relied on Article 11 of the Convention, which reads as follows:

“1. Everyone has the right to freedom of peaceful assembly and to freedom of association with others, including the right to form and to join trade unions for the protection of his interests.

2. No restrictions shall be placed on the exercise of these rights other than such as are prescribed by law and are necessary in a democratic society in the interests of national security or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals or for the protection of the rights and freedoms of others. This Article shall not prevent the imposition of lawful restrictions on the exercise of these rights by members of the armed forces, of the police or of the administration of the State.”

54. The Government contested that argument. They submitted that the authorities had acted lawfully and within their margin of appreciation when deciding to prohibit the events at issue.

A. Admissibility

55. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties' submissions

(a) The Government

56. The Government contended that the ban on the events organised by the applicant had been imposed in accordance with the law, had pursued a legitimate aim and had been necessary in a democratic society.

57. They first pointed out that Article 55 § 3 of the Constitution and section 8(1) of the Assemblies Act should be construed as providing for restrictions on public events on safety grounds and for the protection of public order. In the present case, the events which the applicant had sought to hold had carried an obvious risk of confrontation between the participants and their opponents. They claimed to have received numerous public petitions from various political, religious, governmental and non-governmental organisations calling for the ban, some of which included threats of violence should the events go ahead. They were therefore concerned about the safety of the participants and the difficulties in maintaining public order during the events.

58. The Government further claimed that Article 11 § 2 should be interpreted as providing for a wide margin of appreciation within which the authorities should be able to choose measures appropriate for maintaining public order. They referred to the cases of Barankevich v. Russia (no.10519/03, 26 July 2007) and Plattform “Ärzte für das Leben” v. Austria (21 June 1988, Series A no. 139) for principles governing the authorities' conduct at public events marked by a high probability of violence. In the present case, the Government asserted that they could not have avoided banning the event, because no other measure could have adequately addressed the security risks. They further claimed that if the Court were to give an assessment different from that of the domestic authorities it would put itself in the position of a “court of fourth instance”.

59. In addition to that, the Government submitted that the event in question had had to be banned for the protection of morals. They emphasised that any promotion of homosexuality was incompatible with the “religious doctrines for the majority of the population”, as had been made clear in the statements by the religious organisations calling for the ban. They contended that allowing the gay parades would be perceived by believers as an intentional insult to their religious feelings and a “terrible debasement of their human dignity”.

60. The Government relied on the International Covenant on Economic, Social and Cultural Rights and the International Covenant on Civil and Political Rights, which guaranteed individuals respect for and protection of their religious and moral beliefs and the right to bring up their children in accordance with them. They claimed that authorising gay parades would breach the rights of those people whose religious and moral beliefs included a negative attitude towards homosexuality. They further noted that in the case of Otto-Preminger-Institut v. Austria (20 September 1994, §§ 52 and 56, Series A no. 295‑A) the Court had recognised the great role of religion in people's everyday life, which should be taken into account in order to prevent religious beliefs from becoming the subject of unreasonable and insulting accusations. They concluded on that basis that the State must take into account the requirements of the major religious associations and that “the democratic State must protect society from destructive influence on its moral fundamentals, and protect the human dignity of all citizens, including believers”. In the present case, the ideas of the event organisers were not neutral to the rest of society, but had actually encroached on the rights, lawful interests and human dignity of believers.

61. The Government also alleged that there was no consensus between the Council of Europe member States as to the extent to which homosexuality was accepted in each country. According to them, “[s]uch relations are allowed in some countries, in other countries they are considerably restricted”. For this reason they claimed that the domestic authorities were better informed as to what might insult believers in the respective communities. To illustrate this point they referred to the case of Dudgeon v. the United Kingdom (22 October 1981, §§ 56-58, Series A no. 45), in which the Court had discussed the diversity of moral and cultural values in the context of criminal liability for homosexual conduct, which had existed at the material time in Northern Ireland, while stressing that they did not adhere to the conclusion arrived at by the Court in that case. They also cited at length the case of Müller and Others v. Switzerland (24 May 1988, Series A no. 133), where the Court had upheld measures by the authorities restricting general access to an exhibition of paintings depicting “crude sexual relations, particularly between people and animals”. They suggested that gay parades should be viewed from the same standpoint, taking into account the interests of involuntary spectators, especially children. In their opinion, any form of celebration of homosexual behaviour should take place in private or in designated meeting places with restricted access. They added that such clubs, bars and entertainment facilities existed aplenty in Moscow (listing twenty-four examples of such places) and were well frequented, their operation not being hindered by the authorities.

62. In the Government's view, in Moscow the public was not yet ready to accept the holding of gay parades in the city, unlike in Western countries, where such celebrations were regular occurrences. It was thus the authorities' duty to demonstrate sensitivity to the existing public resentment of any overt manifestation of homosexuality. To that end they quoted a Russian celebrity performer, whose stage image capitalised on exaggeration of homosexual stereotypes, as saying that gay parades should not be conducted. They also referred to a statement apparently made by an organisation called “The Union of Orthodox Citizens”, which promised to conduct a mass protest “should the homosexuals try to hold the march in Moscow”. Likewise, the Orthodox Church was quoted as objecting to the gay parade as propaganda promoting sin, as had the Supreme Mufti for Russia, who had threatened mass protests by Muslims of Russia “as well as by all normal people” should the parade go ahead. They also quoted, although referring to his statement as extreme, the head Muslim authority of Nizhniy Novgorod, who had said that “as a matter of necessity, homosexuals must be stoned to death”.

63. Finally, the Government claimed that the prohibition of the gay parades in Moscow had been supported by the Council of Europe Commissioner for Human Rights. They relied on the statement reported in the news, although they did not mention that this statement had been denied by the Commissioner (see paragraph 52 above).

(b) The applicant

64. The applicant contested the Government's submissions on every point. First, he disagreed that the ban on the public events he had sought to hold had been imposed in accordance with the law. He pointed out that neither the Assemblies Act nor any other legislative instrument provided for a ban on public events. The restrictions set out in section 8(1) of the Act on holding events in venues which were unsuitable for safety reasons required the authorities to suggest another venue, as set out in section 12 of the Act, and not to ban the event. In any case, even if the Court were to accept that the alleged impossibility of avoiding public disorder at any venue could provide a justification for the ban under domestic law, the applicant maintained that the ban did not comply with two other requirements of Article 8 § 2 of the Convention, in that it had failed to pursue a legitimate aim and had not been necessary in a democratic society.

65. As regards the three legitimate aims referred to by the Government, namely the protection of public safety and the prevention of disorder, the protection of morals and the protection of the rights and freedoms of others, the applicant considered all of them inapplicable. He argued that the reference to the protection of morals was not justified because the Government's definition of “morals” included only attitudes that were dominant in public opinion and did not encompass the notions of diversity and pluralism. Moreover, the events at issue could not by their nature affect morals because they had been intended as a demonstration in favour of human rights and civil liberties for the protection and equality of sexual minorities. No intention to demonstrate nudity or sexually explicit or provocative behaviour or material had ever been expressed by the organisers in their applications or public statements. The Government had not shown that any harm would have been caused to society or third persons by the proposed events. On the contrary, the applicant argued, the events would have been of benefit to Russian society by advocating the ideas of tolerance and respect for the rights of the lesbian and gay population.

66. He further contested the aims of protection of public safety and prevention of disorder because the planned marches and picketing had been intended to be strictly peaceful and orderly events by themselves. As regards the potential riots to be caused by the counter-demonstrators, the Government had not at any stage assessed the scale of possible clashes with the events' opponents and therefore their argument of inability to provide sufficient protection to the gay parades was unsubstantiated. In the three reference years the applicant had submitted numerous applications suggesting different formats and venues for the events, and the authorities had never given reasons as to why it was not possible to make security arrangements for any of them.

67. Finally, the applicant contended that the ban imposed on the events throughout the reference period had not been necessary in a democratic society. He referred to the Court's established case-law, stating that the mere possibility of confusing and even shocking part of society could not be regarded as a sufficient ground for such a sweeping measure as a total ban on the events in question (he referred to Bączkowski and Others v. Poland, no. 1543/06, § 64, ECHR 2007‑VI). He submitted that the measure repeatedly taken in the present case was gravely disproportionate to the aims allegedly pursued by the authorities and was incompatible with the notion of a democratic society which was “pluralistic, tolerant and broadminded” (ibid., § 63). He argued that the authorities had failed even to attempt to comply with their obligation under Article 11 to take reasonable and appropriate measures to enable lawful demonstrations to proceed peacefully. They had banned the events, which in their view were likely to be attacked, instead of protecting them. Moreover, they had endorsed the disapproval expressed by the events' opponents, claiming that they were immoral and thus depriving the minority of a lawful right to hold a peaceful demonstration, a right that was inherent in a society striving to be democratic.

2. The Court's assessment

68. The Court observes that the Moscow authorities imposed a ban on the Pride March and picketing in 2006, 2007 and 2008 and enforced the ban by dispersing events held without authorisation and by finding the applicant and other participants who had breached the ban guilty of an administrative offence. There is accordingly no doubt that there has been an interference with the exercise of the applicant's freedom of peaceful assembly guaranteed by Article 11 § 1 of the Convention. In fact, the existence of the interference in the present case is not in dispute between the parties.

69. The Court further notes that the parties disagreed as to whether the Moscow authorities' acts were prescribed by law. They also disagreed as to whether the interference served a legitimate aim. However, the Court may dispense with ruling on these points because, irrespective of the aim and the domestic lawfulness of the ban, it fell short of being necessary in a democratic society, for the reasons set out below. To the extent that these issues are relevant to the assessment of the proportionality of the interference they will be addressed in paragraphs 78-79 below (see Christian Democratic People's Party v. Moldova, no. 28793/02, § 53, ECHR 2006‑II).

70. In so far as the proportionality of the interference is concerned, the Court observes that the relevant principles were set out in its judgment in Bączkowski and Others (cited above):

“61. As has been stated many times in the Court's judgments, not only is democracy a fundamental feature of the European public order but the Convention was designed to promote and maintain the ideals and values of a democratic society. Democracy, the Court has stressed, is the only political model contemplated in the Convention and the only one compatible with it. By virtue of the wording of the second paragraph of Article 11, and likewise of Articles 8, 9 and 10 of the Convention, the only necessity capable of justifying an interference with any of the rights enshrined in those Articles is one that may claim to spring from a 'democratic society' (see Refah Partisi (the Welfare Party) and Others v. Turkey [GC], nos. 41340/9841342/9841343/98 and 41344/98, §§ 86-89, ECHR 2003-II, and Christian Democratic People's Party, [cited above]).

62. While in the context of Article 11 the Court has often referred to the essential role played by political parties in ensuring pluralism and democracy, associations formed for other purposes are also important to the proper functioning of democracy. For pluralism is also built on genuine recognition of, and respect for, diversity and the dynamics of cultural traditions, ethnic and cultural identities, religious beliefs and artistic, literary and socio-economic ideas and concepts. The harmonious interaction of persons and groups with varied identities is essential for achieving social cohesion. It is only natural that, where a civil society functions in a healthy manner, the participation of citizens in the democratic process is to a large extent achieved through belonging to associations in which they may integrate with each other and pursue common objectives collectively (see Gorzelik and Others v. Poland [GC], no. 44158/98, § 92, ECHR 2004-I).

63. Referring to the hallmarks of a 'democratic society', the Court has attached particular importance to pluralism, tolerance and broadmindedness. In that context, it has held that although individual interests must on occasion be subordinated to those of a group, democracy does not simply mean that the views of the majority must always prevail: a balance must be achieved which ensures the fair and proper treatment of minorities and avoids any abuse of a dominant position (see Young, James and Webster v. the United Kingdom, 13 August 1981, Series A no. 44, § 63, and Chassagnou and Others v. France [GC], nos. 25088/95 and 28443/95, § 112, ECHR 1999-III).

64. In Informationsverein Lentia and Others v. Austria (24 November 1993, § 38, Series A no. 276) the Court described the State as the ultimate guarantor of the principle of pluralism. Genuine and effective respect for freedom of association and assembly cannot be reduced to a mere duty on the part of the State not to interfere; a purely negative conception would not be compatible with the purpose of Article 11 nor with that of the Convention in general. There may thus be positive obligations to secure the effective enjoyment of these freedoms (see Wilson and the National Union of Journalists and Others v. the United Kingdom, nos. 30668/9630671/96 and 30678/96, § 41, ECHR 2002-V, and Ouranio Toxo v Greece, no. 74989/01, § 37, ECHR 2005-X). This obligation is of particular importance for persons holding unpopular views or belonging to minorities, because they are more vulnerable to victimisation.”

71. Turning to the circumstances of the present case, the Court observes that the Government put forward two reasons for imposing the ban on the events organised by the applicant.

72. Their first argument, which also formed the ground on which the events were banned by the domestic authorities, related to concerns for the participants' safety and to the prevention of disorder. They alleged that the Moscow authorities, having received numerous protest petitions, had realised that any such event would cause a large-scale controversy with various groups who objected to any demonstrations supporting or promoting the interests of lesbians, gays or other sexual minorities. The petitions cited by the Government (paragraph 62 above), however, were not all of identical gist. Some petitioners, such as the Orthodox Church, simply expressed their objection to the events and to the general idea of people being homosexual and identifying themselves as such. Others, such as the Supreme Mufti, informed the authorities of their intention to hold a protest against the events, whereas the senior Muslim authority in Nizhniy Novgorod threatened violence.

73. The Court has previously stressed in this connection that freedom of assembly as enshrined in Article 11 of the Convention protects a demonstration that may annoy or cause offence to persons opposed to the ideas or claims that it is seeking to promote (see Stankov and the United Macedonian Organisation Ilinden v. Bulgaria, nos. 29221/95 and 29225/95, § 86, ECHR 2001-IX). The participants must be able to hold the demonstration without having to fear that they will be subjected to physical violence by their opponents. It is thus the duty of Contracting States to take reasonable and appropriate measures to enable lawful demonstrations to proceed peacefully (see Plattform “Ärzte für das Leben”, cited above, §§ 32 and 34).

74. The Court cannot accept the Government's argument that these petitions should be viewed as a general indication that the Pride March and the picketing had the potential to cause public disorder. The first group of petitions, calling for the events to be prohibited because the petitioners considered them immoral, without a threat of immediate counteraction at the site of the events, were irrelevant to safety considerations. They could only be taken into account for the purpose of restrictions to be imposed for the protection of morals, an issue that will be specifically addressed below.

75. The next group of petitions, indicating the authors' intention to engage in protest actions at the site of the events because they found them objectionable, should, on the contrary, have been carefully assessed from the standpoint of security arrangements. As a general rule, where a serious threat of a violent counter-demonstration exists, the Court has allowed the domestic authorities a wide discretion in the choice of means to enable assemblies to take place without disturbance (see Plattform “Ärzte für das Leben”, loc. cit.). However, the mere existence of a risk is insufficient for banning the event: in making their assessment the authorities must produce concrete estimates of the potential scale of disturbance in order to evaluate the resources necessary for neutralising the threat of violent clashes (see Barankevich, cited above, § 33). In the present case, no preliminary assessment of the risks posed by counter-demonstrations had been carried out. The subsequent events revealed that there was a potential total of about a hundred counter-protesters, a figure that is significant but by no means overwhelming on the scale of a city such as Moscow. The Court observes, moreover, that only a few of the petitions cited by the Government expressed determination on the part of the counter-protesters to proceed by unlawful means. The Government did not make any submissions as to whether any of the petitioners had attempted to give notice of their counter-demonstration. Had they done so, the authorities could have made arrangements to ensure that both events proceeded peacefully and lawfully, allowing both sides to achieve the goal of expressing their views without clashing with each other. It was for the Moscow authorities to address potential counter-protesters – whether by making a public statement or by replying to their petitions individually – in order to remind them to remain within the boundaries of the law when carrying out any protest actions.

76. As regards any statements calling for violence and inciting offences against the participants in a public event, such as those by a Muslim cleric from Nizhniy Novgorod, who reportedly said that homosexuals must be stoned to death (see paragraph 62 above), as well as any isolated incidents of threats of violence being put into practice, they could have adequately been dealt with through the prosecution of those responsible. However, it does not appear that the authorities in the present case reacted to the cleric's call for violence in any other way than banning the event he condemned. By relying on such blatantly unlawful calls as grounds for the ban, the authorities effectively endorsed the intentions of persons and organisations that clearly and deliberately intended to disrupt a peaceful demonstration in breach of the law and public order.

77. In the light of the above findings, the Court concludes that the Government failed to carry out an adequate assessment of the risk to the safety of the participants in the events and to public order. It reiterates that if every probability of tension and heated exchange between opposing groups during a demonstration were to warrant its prohibition, society would be faced with being deprived of the opportunity of hearing differing views on any question which offends the sensitivity of the majority opinion (seeStankov and the United Macedonian Organisation Ilinden, cited above, § 107). In the present case, the Court cannot accept the Government's assertion that the threat was so great as to require such a drastic measure as banning the event altogether, let alone doing so repeatedly over a period of three years. Furthermore, it appears from the public statements made by the mayor of Moscow, as well as from the Government's observations, that if security risks played any role in the authorities' decision to impose the ban, they were in any event secondary to considerations of public morals.

78. The Court observes that the mayor of Moscow on many occasions expressed his determination to prevent gay parades and similar events from taking place, apparently because he considered them inappropriate (see paragraphs 7, 8, 10, 16 and 24 above). The Government in their observations also pointed out that such events should be banned as a matter of principle, because propaganda promoting homosexuality was incompatible with religious doctrines and the moral values of the majority, and could be harmful if seen by children or vulnerable adults.

79. The Court observes, however, that these reasons do not constitute grounds under domestic law for banning or otherwise restricting a public event. Accordingly, no such arguments were put forward in the domestic proceedings, which remained focused on security issues. The Court is not convinced that the Government may at this stage substitute one Convention-protected legitimate aim for another one which never formed part of the domestic balancing exercise. Moreover, it considers that in any event the ban was disproportionate to either of the two alleged aims.

80. The Court reiterates that the guarantees of Article 11 of the Convention apply to all assemblies except those where the organisers and participants have violent intentions or otherwise deny the foundations of a “democratic society” (see G. v. Germany, no. 13079/87, Commission decision of 6 March 1989, Decisions and Reports (DR) 60, p. 256, and Christians against Racism and Fascism v. the United Kingdom, Commission decision of 16 July 1980, DR 21, p. 138). As the Court stated in Sergey Kuznetsov v. Russia (no. 10877/04, § 45, 23 October 2008): “any measures interfering with the freedom of assembly and expression other than in cases of incitement to violence or rejection of democratic principles – however shocking and unacceptable certain views or words used may appear to the authorities – do a disservice to democracy and often even endanger it.”

81. The Court further reiterates that it would be incompatible with the underlying values of the Convention if the exercise of Convention rights by a minority group were made conditional on its being accepted by the majority. Were this so, a minority group's rights to freedom of religion, expression and assembly would become merely theoretical rather than practical and effective as required by the Convention (see Artico v. Italy, 13 May 1980, § 33, Series A no. 37, and Barankevich, cited above, § 31).

82. In the present case, having carefully studied all the material before it, the Court does not find that the events organised by the applicant would have caused the level of controversy claimed by the Government. The purpose of the marches and picketing, as declared in the notices of the events, was to promote respect for human rights and freedoms and to call for tolerance towards sexual minorities. The events were to take the form of a march and picketing, with participants holding banners and making announcements through loudspeakers. At no stage was it suggested that the event would involve any graphic demonstration of obscenity of a type comparable to the exhibition in the case of Müller and Others (cited above) referred to by the Government. The applicant submitted, and it was not contested by the Government, that the participants had not intended to exhibit nudity, engage in sexually provocative behaviour or criticise public morals or religious views. Moreover, it transpires from the mayor's comments (see, in particular, paragraphs 16 and 24 above) and the Government's observations (see paragraph 61 above) that it was not the behaviour or the attire of the participants that the authorities found objectionable but the very fact that they wished to openly identify themselves as gay men or lesbians, individually and as a group. The Government admitted, in particular, that the authorities would reach their limit of tolerance towards homosexual behaviour when it spilt over from the strictly private domain into the sphere shared by the general public (ibid., in fine).

83. To justify this approach the Government claimed a wide margin of appreciation in granting civil rights to people who identify themselves as gay men or lesbians, citing the alleged lack of European consensus on issues relating to the treatment of sexual minorities. The Court cannot agree with that interpretation. There is ample case-law reflecting a long-standing European consensus on such matters as abolition of criminal liability for homosexual relations between adults (see Dudgeon, cited above; Norris v. Ireland, 26 October 1988, Series A no. 142; and Modinos v. Cyprus, 22 April 1993, Series A no. 259), homosexuals' access to service in the armed forces (see Smith and Grady v. the United Kingdom, nos. 33985/96 and 33986/96, ECHR 1999-VI), the granting of parental rights (see Salgueiro da Silva Mouta v. Portugal, no. 33290/96, ECHR 1999-IX), equality in tax matters and the right to succeed to the deceased partner's tenancy (see Karner v. Austria, no. 40016/98, ECHR 2003-IX); more recent examples include equal ages of consent under criminal law for heterosexual and homosexual acts (see L. and V. v. Austria, nos. 39392/98 and 39829/98, ECHR 2003-I). At the same time, there remain issues where no European consensus has been reached, such as granting permission to same-sex couples to adopt a child (see Fretté v. France, no. 36515/97, ECHR 2002-I, and E.B. v. France [GC], no. 43546/02, ECHR 2008‑...) and the right to marry, and the Court has confirmed the domestic authorities' wide margin of appreciation in respect of those issues. This, however, does not dispense the Court from the requirement to verify whether in each individual case the authorities did not overstep their margin of appreciation by acting arbitrarily or otherwise. Indeed, the Court has consistently held that the State's margin of appreciation goes hand in hand with European supervision (see Handyside v. the United Kingdom, 7 December 1976, § 49, Series A no. 24). The Government's reference to the concept of a “court of fourth instance” (see § 58 above) cannot prevent the Court from exercising its duties in that regard in accordance with the Convention and established case-law.

84. In any event, the absence of a European consensus on these questions is of no relevance to the present case because conferring substantive rights on homosexual persons is fundamentally different from recognising their right to campaign for such rights. There is no ambiguity about the other member States' recognition of the right of individuals to openly identify themselves as gay, lesbian or any other sexual minority, and to promote their rights and freedoms, in particular by exercising their freedom of peaceful assembly. As the Government rightly pointed out, demonstrations similar to the ones banned in the present case are commonplace in most European countries. It is also worth noting that in the case of Bączkowski and Others it was the domestic authorities which first acknowledged the illegal nature of the ban initially imposed on similar marches, when the ban was quashed by the appeal court (cited above, § 22).

85. The Court is therefore unable to accept the Government's claim to a wide margin of appreciation in the present case. It reiterates that any decision restricting the exercise of freedom of assembly must be based on an acceptable assessment of the relevant facts (see, among other authorities, Christian Democratic People's Party, cited above, § 70). The only factor taken into account by the Moscow authorities was the public opposition to the event, and the officials' own views on morals.

86. The mayor of Moscow, whose statements were essentially reiterated in the Government's observations, considered it necessary to confine every mention of homosexuality to the private sphere and to force gay men and lesbians out of the public eye, implying that homosexuality was a result of a conscious, and antisocial, choice. However, they were unable to provide justification for such exclusion. There is no scientific evidence or sociological data at the Court's disposal suggesting that the mere mention of homosexuality, or open public debate about sexual minorities' social status, would adversely affect children or “vulnerable adults”. On the contrary, it is only through fair and public debate that society may address such complex issues as the one raised in the present case. Such debate, backed up by academic research, would benefit social cohesion by ensuring that representatives of all views are heard, including the individuals concerned. It would also clarify some common points of confusion, such as whether a person may be educated or enticed into or out of homosexuality, or opt into or out of it voluntarily. This was exactly the kind of debate that the applicant in the present case attempted to launch, and it could not be replaced by the officials spontaneously expressing uninformed views which they considered popular. In the circumstances of the present case the Court cannot but conclude that the authorities' decisions to ban the events in question were not based on an acceptable assessment of the relevant facts.

87. The foregoing considerations are sufficient to enable the Court to conclude that the ban on the events organised by the applicant did not correspond to a pressing social need and was thus not necessary in a democratic society.

88. There has accordingly been a violation of Article 11 of the Convention.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

89. The applicant complained under Article 13 of the Convention in conjunction with Article 11 of the Convention that he did not have an effective remedy against the alleged violation of his freedom of assembly. He alleged in particular that he had not had at his disposal any procedure which would have allowed him to obtain a final decision prior to the date of the planned demonstrations. Article 13 of the Convention reads:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

90. The Government contested this allegation, claiming that the applicant had had the possibility of bringing judicial proceedings and had availed himself of it.

A. Admissibility

91. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties' submissions

(a) The Government

92. The Government first indicated that the authorisation procedure was different for marches and picketing and submitted that the applicant had challenged the refusal of permission in respect of both types of events in separate sets of proceedings. His claims had been examined by the courts and rejected in reasoned decisions. All judicial hearings had proceeded expeditiously and in any event within the time-limits set by law.

93. The Government also pointed out that the applicant had not always taken procedural steps as soon as he could have done. In particular, it had taken him one month and fifteen days to appeal against the judgment of 26 May 2006, following an extension granted to him by the court after the expiry of the statutory time-limit of ten days. Likewise, his appeal against the judgment of 22 August 2006 had been lodged two months and ten days after the judgment, again after the extension of the time-limit.

(b) The applicant

94. The applicant contended that the judicial proceedings of which he had availed himself to challenge the ban were not an effective remedy because the general time-limits provided for by law did not allow a final decision to be taken before the date of the disputed event. He referred to the time-limits for giving notice of a proposed event as set out in section 7(1) of the Assemblies Act, that is, no earlier than fifteen days and no later than ten days before the date of the event. Under Article 257 § 1 of the Code of Civil Procedure and the provisions of the Code concerning the entry of judgments into force, he argued that any decision in the case – be it the first-instance judgment or the appeal decision – was bound to become final only after the planned date of the event. Therefore, the judicial reversal of the authorities' refusal of permission to hold the events would in any case have been retrospective and therefore futile.

95. He also contested the Government's allegation that he had unduly delayed appealing against the first-instance judgment. He asserted that the appeals had been lodged as soon as the full text of the judgment had been made available to him. Moreover, he contended that the appeal proceedings had in any event been bound to take place after the intended date of the event. Thus, the event intended to be held on 27 May 2006 had been banned by the first-instance court on 26 May 2006, only one day before the event. There had been no possibility of having the appeal against the first-instance judgment examined on the same day so that the event could have taken place had the final decision been favourable to the applicant. The notices he had submitted for the picketing had suffered a similar fate. The 2007 and 2008 applications had likewise been refused at final instance long after the intended dates of the events. The applicant further contended that there would have been no possibility of obtaining a final decision before the event in question even if the first-instance judgment had allowed the demonstration. A first-instance judgment, if not appealed against, entered into force ten days after the date of its adoption. This time-frame made it impossible for the organisers of an event, even with their best efforts and forward planning, to obtain a final decision before the scheduled date of the event, because neither the administrative authorities nor the courts were required to complete the proceedings before that date.

96. The applicant reiterated that the date for the events in issue had been chosen intentionally, on account of its symbolic meaning as the anniversary of the abolition of criminal liability in Russia for homosexual acts. Therefore, it was essential for the demonstration, if allowed, to be held on that day.

2. The Court's assessment

97. The Court reiterates that the effect of Article 13 is to require the provision of a domestic remedy allowing the competent national authority both to deal with the substance of the relevant Convention complaint and to grant appropriate relief, although Contracting States are afforded some discretion as to the manner in which they comply with their obligations under this provision (see, among many other authorities, Chahal v. the United Kingdom, 15 November 1996, § 145, Reports of Judgments and Decisions 1996‑V). In the present case the Court has found that the applicant's rights under Article 11 were infringed (see paragraph 88 above). Therefore, he had an arguable claim within the meaning of the Court's case‑law and was thus entitled to a remedy satisfying the requirements of Article 13.

98. The Court reiterates that, bearing in mind that the timing of public events is crucial for the organisers and participants, and provided that the organisers have given timely notice to the competent authorities, the notion of an effective remedy implies the possibility of obtaining a ruling concerning the authorisation of the event before the time at which it is intended to take place (see Bączkowski and Others, cited above, § 81). It is therefore important for the effective enjoyment of freedom of assembly that the applicable laws provide for reasonable time-limits within which the State authorities, when giving relevant decisions, should act (ibid., § 83).

99. The Court observes that in the present case, the applicable laws provided for time-limits for the applicant to give notice of the events. In contrast, the authorities were not obliged by any legally binding time-frame to give their final decisions before the planned date of the march or the picketing. The Court is therefore not persuaded that the judicial remedy available to the applicant in the present case, which was of a post-hoc character, could have provided adequate redress in respect of the alleged violations of the Convention.

100. Therefore, the Court finds that the applicant has been denied an effective domestic remedy in respect of his complaint concerning a breach of his freedom of assembly. Consequently, the Court concludes that there has been a violation of Article 13 in conjunction with Article 11 of the Convention.

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 14 OF THE CONVENTION

101. Lastly, the applicant complained of the discriminatory manner in which the Moscow authorities had treated the application to hold the public events organised by him. Relying on Article 14 in conjunction with Article11 of the Convention, he contended that he had suffered discrimination on the grounds of his sexual orientation and that of other participants. Article 14 of the Convention reads:

“The enjoyment of the rights and freedoms set forth in [the] Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”

102. The Government disagreed with this allegation, claiming that the ban had never been intended to discriminate against the applicant.

A. Admissibility

103. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties' submissions

104. The Government denied that the ban imposed in the present case was discriminatory in nature. They stated that the existence of sexual minorities was recognised by the authorities, as well as the necessity to make provision for the absence of discrimination against them. However, in view of their antagonistic relations with religious groups, it could prove necessary to place restrictions on the exercise of their rights.

105. The applicant, on the contrary, alleged that the ban on the events had been discriminatory. Despite the absence of express reference to sexual orientation as grounds for the ban, it was clear that the main reason for its refusal was the official disapproval of the participants' moral standing. The authorities had relied, in particular, on the disapproval of the events by religious and other groups. In addition to that, the mayor of Moscow had made a number of discriminatory statements, and there was a clear link between the statements and the ban.

2. The Court's assessment

106. The Court has repeatedly held that Article 14 is not autonomous but has effect only in relation to Convention rights. This provision complements the other substantive provisions of the Convention and the Protocols. It has no independent existence since it has effect solely in relation to “the enjoyment of the rights and freedoms” safeguarded by those provisions. Although the application of Article 14 does not presuppose a breach of those provisions – and to this extent it is autonomous – there can be no room for its application unless the facts at issue fall within the ambit of one or more of the latter (see, among other authorities, Van Raalte v. Netherlands, 21 February 1997, § 33, Reports 1997-I, and Gaygusuz v. Austria, 16 September 1996, § 36, Reports1996-IV).

107. It is common ground between the parties that the facts of the case fall within the scope of Article 11 of the Convention. Hence, Article 14 is applicable to the circumstances of the case.

108. The Court reiterates that sexual orientation is a concept covered by Article 14 (see, among other cases, Kozak v. Poland, no. 13102/02, 2 March 2010). Furthermore, when the distinction in question operates in this intimate and vulnerable sphere of an individual's private life, particularly weighty reasons need to be advanced before the Court to justify the measure complained of. Where a difference of treatment is based on sex or sexual orientation the margin of appreciation afforded to the State is narrow, and in such situations the principle of proportionality does not merely require the measure chosen to be suitable in general for realising the aim sought; it must also be shown that it was necessary in the circumstances. Indeed, if the reasons advanced for a difference in treatment were based solely on the applicant's sexual orientation, this would amount to discrimination under the Convention (ibid, § 92).

109. It has been established above that the main reason for the ban imposed on the events organised by the applicant was the authorities' disapproval of demonstrations which they considered to promote homosexuality (see paragraphs 77-78 and 82 above). In particular, the Court cannot disregard the strong personal opinions publicly expressed by the mayor of Moscow and the undeniable link between these statements and the ban. In the light of these findings the Court also considers it established that the applicant suffered discrimination on the grounds of his sexual orientation and that of other participants in the proposed events. It further considers that the Government did not provide any justification showing that the impugned distinction was compatible with the standards of the Convention.

110. Accordingly, the Court considers that in the present case there has been a violation of Article 14 in conjunction with Article 11 of the Convention.

IV. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

111. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

112. The applicant claimed 40,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.

113. The Government contested the claim as excessive and unreasonable. They requested the Court, if it were to find a violation in the present case, to award the applicant the minimum amount possible.

114. Having regard to the fact that the present case involved banning multiple demonstrations for three consecutive years in violation of Articles 11, 13 and 14 of the Convention, the Court, ruling on an equitable basis, awards the applicant EUR 12,000 in respect of non-pecuniary damage.

B. Costs and expenses

115. The applicants also claimed 18,700 Russian roubles (approximately EUR 483) for the costs and expenses incurred before the domestic courts and EUR 17,027 for those incurred in the proceedings before the Court. He submitted itemised claims, bills and supporting documents.

116. The Government considered this part of the claims unsubstantiated. They pointed out that the lawyer's travel expenses for attending the hearings in the domestic courts were unrelated to the proceedings before the Court and were therefore not eligible for reimbursement. They further argued that these costs and expenses could not be regarded as “actually and necessarily incurred”, given that the three applications forming part of this case were very similar and did not require the lawyer to develop a separate line of argument for each case.

117. According to the Court's case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and were reasonable as to quantum. The Court notes that the costs and expenses relate to three consecutive sets of domestic proceedings and were incurred over a period of three years. Throughout these years the applicant was represented by Mr Bartenev, the lawyer who also represented him before the Court. Although the three applications have been joined in one case and therefore the applicant was dispensed from the requirement to submit separate sets of comments on the Government's observations for each of them, the original applications and the accompanying documents had to be prepared separately. The amounts incurred by the applicant on account of legal fees do not appear excessive or disproportionate to the work performed. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the applicant the amounts claimed in full. It makes an aggregate award of EUR 17,510, plus any tax that may be chargeable to the applicant.

C. Default interest

118. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Declares the applications admissible;

 

2. Holds that there has been a violation of Article 11 of the Convention;

 

3. Holds that there has been a violation of Article 13 in conjunction with Article 11 of the Convention;

 

4. Holds that there has been a violation of Article 14 in conjunction with Article 11 of the Convention;

 

5. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention the following amounts, to be converted into Russian roubles at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 12,000 (twelve thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 17,510 (seventeen thousand five hundred and ten euros) in respect of costs and expenses, plus any tax that may be chargeable to the applicant;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

 

6. Dismisses the remainder of the applicant's claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 21 October 2010, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

André Wampach                      Christos Rozakis
Deputy Registrar                      President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde