Jordanova i drugi protiv Bugarske

Država na koju se presuda odnosi
Bugarska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
25446/06
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
24.04.2012
Članovi
8
8-1
8-2
41
46
46-2
Kršenje
8
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje doma
(Čl. 8-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 8-2) Ekonomska dobrobit zemlje
(Čl. 8-2) Zaštita zdravlja
(Čl. 8-2) Zaštita prava i sloboda drugih
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 46) Obaveznost i izvršenje presuda
(Čl. 46-2) Izvršenje presude
(Čl. 46-2) Pojedinačne mere
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Ovaj predmet je formiran na osnovu predstavke protiv Republike Bugarske koju je Sudu podnelo dvadeset i troje državljana Bugarske.
Podnosioci predstavke su se žalili da su im vlasti odlukom o iseljenju iz njihovih domova u kvartu Batalovoj vodenici povredile prava iz članova 3 i 8 Konvencije i člana 1 Protokola broj 1, ponaosob i u vezi sa članovima 13 i 14.
Podnosioci predstavke su živeli u sofijskom kvartu Batalovoj vodenici. Sebe opisuju kao lica romskog porekla.
U Bugarskoj, za razliku od nekih drugih evropskih zemalja, Romi ne vode čergarski život, već žive u naseljima. Ovo naselje su Romi naselili krajem 60-ih godina 20.veka, a neki su se doselili 90-ih godina.
Država je 60-ih godina izvršila eksproprijaciju zemljišta u ovom kvartu, ali plan pretvaranja parcela na kojima žive podnosioci nikad nije ostvaren. Porodice podnosilaca predstavke su bez ikakve dozvole izgradile svoje domove na državnom zemljištu. Stanari koriste vodu sa dve javne česme. Mnogi od njih su priajvljeni na istoj adresi iako žive u odvojenim objektima koji se ne pojavljuju ni u jednom zvaničnom prostornom planu.
Podnosioci predstavke nikada nisu pokušali da legalizuju objekte koje su izgradili. To je u načelu bilo moguće podnošenjem zahteva za izdavanje građevinske dozvole. Prema navodima podnosilaca, njima je bilo teško da podnesu takve zahteve jer su siromašni i žive u romskoj zajednici, izolovani od ostatka društva.
Stranke ne spore da domovi ne mogu biti legalizovani bez značajne rekonstrukcije.
1996.godine, ovo zemljište je prešlo u vlasništvo opštine Sofije. Državne i opštinske vlasti nisu do 2005.godine preduzele nijedan korak ka raseljavanju podnosilaca predstavke i njihovih porodica. Skupština je 2006.godine, pred istek roka od deset godina od usvajanja amandmana 1996.godine po kome je moguće steći vlasništvo održajem i na državnom zemljištu, donela odluku o prekidu računanja roka potrebnog za održaj (po osnovu državine, deset godina rok).
Neromski stanari različitih četvrti su u periodu između 2003 i 2006.godine održali nekoliko demonstracija, zahtevajući prinudno iseljenje njihovih romskih suseda. Protestvovale su i osobe koje su čule vesti o planovima vlasti da u njihovo susedstvo premeste romske porodice koje bi trebalo da budu iseljene iz drugih delova grada. Većina pritužbi se odnosila na sanitarne opasnosti, mnogobrojna krivična dela i ružan izgled romskih udžerica.
Načelnica opštinskog odbora je septembra 2005.godine pozvala skoro sve stanare - Rome, uključujući i podnosioce predstavke, da napuste svoje domove u roku od sedam dana, pošto su bespravno zauzeli opštinsko zemljište. Podnosioci predstavke su podneli žalbu. Opštinski zvaničnici su septembra 2005.godine izdali dokument kojim se potvrđuje da stanari o kojima je reč nisu napustili taj deo grada. Načelnica je stoga naložila njihovo prisilno iseljenje.
Podnosioci predstavke su Gradskom sudu u Sofiji podneli zahtev da zaustave njihovo iseljenje do donošenja odluke o njihovoj žalbi na nalog za njihovo iseljenje. Sud je odobrio njihov zahtev.
Odbor koji je predstavljao romske stanare ovog dela grada je sa opštinskim vlastima Sofije potpisao sporazum po kojem će opština ponuditi alternativni smeštaj ovim licima. Opština nikad nije preduzela korake kako bi sprovela ovaj sporazum.
Gradski sud je januara 2006.godine doneo presudu kojom je nalog za iseljenje proglasio zakonitim. Vrhovni upravni sud je u junu 2006.godine potvrdio ovu presudu.
Vlasti nisu izvršile prinudno iseljenje zbog političkih pritisaka, koji su uglavnom dolazili od Evropskog parlamenta.
Većima podnosilaca predstavke nije pokušala da nađe nove domove za svoje porodice. Informacije o nameri preseljenja nezakonitih stanara naišlo je na snažno protivljenje stanara četvrti u koje je trebalo da budu preseljeni. Čini se da nikada nije razrađen nijedan ostvarljiv plan preseljenja.
Juna 2008.godine bugarske vlasti su pokazale nameru da prinudno isele romske stanovnike. Sud je jula 2008.godine naložio Vladi Bugarske da sačeka dok Sud ne dobije detaljne informacije o merama koje vlasti preduzimaju da bi obezbedile smeštaj za decu, invalide i druge osetljive kategorije. Nisu dostavljene nikakve informacije o bilo kakvoj mogućnosti da porodice budu smeštene zajedno.
Prema dopisu direktora Direkcije za etnička i demografska pitanja, poslatom januara 2009.godine u vezi sa ovom predstavkom, opština Sofija je radila na ptogramu sanacije romskih četvrti. Prema podnosiocima predstavke, planovi preseljenja koje su pominjale vlasti predstavljaju samo prazna obećanja.
Komitet ministara Saveta Evrope je septembra 2007.godine usvojio Rezoluciju u ovom slučaju, u kojoj je između ostalog primetio da je bugarska delegacija pred Komitetom izjavila da planira da izmeni i dopuni Zakon o planiranju i izgradnji kako bi omogućila lakšu legalizaciju potojećih objekata i izgradnju novih stanova.
Komitet ministara Saveta Evrope je u svojoj Preporuci iz 2008.godine o politici prema Romima i/ili čergarima u Evropi pozvao Države članice da, između ostalog, obezbede da odluke koje lokalne vlasti donose u relevantnoj oblasti nemaju diskriminatorne posledice po Rome.
Evropska agencija za osnovna prava je oktobra 2009.godine objavila komparativni izveštaj o uslovima stanovanja Roma i čergara u EU. Prema tom izveštaju značajan broj Roma živi u bespravnim naseljima i bili su predmet prinudnog iseljenja.
Organizacija Ujedinjenih Nacija – Komitet za ekonomska, socijalna i kulturna prava: Države bi trebalo da preduzmu sve razumne mere i iskoriste sve raspoložive resurse da imobezbede odgovarajući alternativni smeštaj.
Sud je zaključio da bi izvršenje manjkavog naloga od septembra 2005.godine dovelo do povrede člana 8 jer je on zasnovan na zakonodavstvu koje nije iziskivalo razmatranje srazmernosti, a izdat je i razmatran u skladu sa postupkom odlučivanja koji ne samo da nije pružao garantije protiv nesrazmernog mešanja već nije razmatrao ni pitanje „neophodnosti u demokratskom društvu“.
Sud smatra da je umesno da ovaj predmet razmatra shodno članu 46 Konvencije, po kojem:
„Visoke strane ugovornice preuzimaju obavezu da se povinuju pravnosnažnoj presudi Suda u svakom predmetu u kom su stranke;
Pravnosnažna presuda Suda se dostavlja Komitetu ministara koji nadgleda njeno izvršenje.“
Sud smatra da bi opšte mere izvršenja ove presude trebalo da obuhvataju izmene relevantnog domaćeg zakonodavstva i prakse kojima će obezbediti da u nalozima o povraćaju javnog zemljišta jasno budu utvrđeni ciljevi kojima se teži, pojedinci koji su njima pogođeni, kao i mere koje će obezbediti srazmernost.
Primena člana 41 Konvencije – pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.
SUD JEDNOGLASNO:
1. Zaključuje da bi u slučaju izvršenja naloga od 17.septembra 2005.godine došlo do povrede člana 8 Konvencije;

2. Zaključuje da nema posebne povrede člana 14 Konvencije u vezi sa članom 8;

3. Zaključuje da nije neophodno da posebno razmatra da li bi došlo do povreda člana 3 i 13 Konvencije i člana 1 Protokola broj 1 u slučaju da nalog od 17.septembra 2005.godine bude izvršen:

4. Zaključuje da nema posebne povrede u pogledu pritužbi podnosilaca predstavke o povredama članova 3, 8, 13 i 14 Konvencije zbog ranijeg postupanja i izjava vlasti u vezi sa Batalovom vodenicom;

5. Zaključuje da utvrđivanje povrede člana 8 Konvencije samo po sebi predstavlja dovoljno pravično zadovoljenje za svu nematerijalnu štetu koju su podnosioci predstavke pretrpeli;



6. Zaključuje:

(a) da je Tužena država dužna da podnosiocima predstavke isplati 4.000 EUR na ime troškova i izdataka u roku od tri meseca od dana pravnosnažnosti presude, preračunate u bugarske leve po kursu koji važi na dan isplate, kao i sve poreze naplative podnosiocima predstavke, a na bankovni račun Bugarskog helsinškog komiteta;
(b) da po isteku gore navedena tri meseca do isplate bude zaračunata zatezna kamata na gore navedene iznose po stopi jednakoj graničnoj aktivnoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke uvećanoj za tri procentna poena;

7. Odbija ostatak zahteva podnosilaca predstavke za pravično zadovoljenje.


Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

ČETVRTO ODELJENJE

 PREDMET JORDANOVA I OSTALI PROTIV BUGARSKE (YORDANOVA AND OTHERS v. BULGARIA)

(Predstavka br. 25446/06)

 PRESUDA

Ova verzija je ispravljena 5. juna 2012. u skladu sa pravilom 81 Poslovnika Suda 

STRAZBUR

 24. april 2012. godine

 PRAVOSNAŽNA

 24. septembar 2012. godine

 Ova presuda je postala pravosnažna u skladu sa članom 44, stav 2 Konvencije ali može biti predmet redakcijskih izmena. 

U predmetu Jordanova i ostali protiv Bugarske, Evropski sud za ljudska prava (Veće), zasedajući u Veću u sastavu:

Leh Garlicki (Lech Garlicki), predsednik,
David Tor Bjorgvinson (David Thór Björgvinsson),
Paivi Hirvela (Päivi Hirvelä),
Džordž Nikolau (George Nicolaou),
Ledi Bianku,
Zdravka Kalajđijeva (Zdravka Kalaydjieva),
Vinsent A. De Gaetano (Vincent A. De Gaetano), sudije,
i Fatoš Araće (Fatoş Aracı), zamenik sekretara Odeljenja,

Nakon većanja zatvorenog za javnost 7. februara 2012. i 3. aprila 2012, izriče sledeću presudu, usvojenu 3. aprila 2012. godine:

 

POSTUPAK

1. Ovaj predmet je formiran na osnovu predstavke protiv Republike Bugarske (br. 25446/06) koju je 23. juna 2006. godine Evropskom sudu za ljudska prava (u daljem tekstu: Sud) podnelo dvadeset i troje državljana Bugarske, čija su imena navedena u prilogu uz ovu presudu (u daljem tekstu: podnosioci predstavke), shodno članu 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija).

2. Podnosioce predstavke je predstavljala M. Ilieva, advokat iz Sofije. Bugarsku državu (u daljem tekstu: Država) su predstavljale njene zastupnice S. Atanasova i M. Koceva (Kotzeva), službenice Ministarstva pravde.

3. Podnosioci predstavke su se žalili da su im vlasti odlukom o iseljenju iz njihovih domova u kvartu Batalovoj vodenici povredile, konkretno, prava iz članova 3 i 8 Konvencije i člana 1 Protokola br. 1, ponaosob i u vezi sa članovima 13 i 14.

4. Sud je 8. jula 2008. bugarskoj Državi u skladu sa pravilom 39 Poslovnika Suda naložio da preduzme privremene mere. Sud je 23. jula 2008. ukinuo te mere nakon što je dobio uveravanja od bugarske Države (vidi stavove 49-53 dole u tekstu). Sud je odlukom od 14. septembra 2010. predstavku proglasio u jednom delu prihvatljivom a u drugom delu neprihvatljivom.

5. I podnosioci predstavke i Država su podneli pisane napomene o meritumu (u skladu sa pravilom 59, stav 1). Nakon što je Veće posle konsultacija sa strankama odlučilo da održavanje rasprave o meritumu nije neophodno (u skladu sa pravilom 59, stav 3 in fine), svaka stranka je pisanim putem odgovorila na napomene druge stranke.

 

ČINJENICE
I. OKOLNOSTI SLUČAJA

A. Relevantni istorijat

    1. Domovi podnosilaca predstavke

6. Podnosioci predstavke žive u sofijskom kvartu Batalovoj vodenici. Sebe opisuju kao lica romskog porekla.

7. Za razliku od nekih drugih evropskih zemalja, u kojima Romi vode čergarski način života, velika većina Roma u Bugarskoj, bar od šezdesetih godina 20. veka, živi u naseljima. U velikom broju bugarskih gradova postoji jedan ili više kvartova izvan centra u kojima živi pretežno romsko stanovništvo.

8. Neki podnosioci predstavke ili njihovi roditelji, a u nekim slučajevima i njihove babe i dede, doselili su se u Batalovu vodenicu krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina 20. veka. Ostali su se doselili kasnije, devedesetih godina 20. veka.

9. Država je šezdesetih godina 20. veka izvršila eksproprijaciju zemljišta u ovom kvartu i raščistila ga u skladu sa državnom politikom o stambenoj izgradnji. Na tom zemljištu je izgrađen veći broj stambenih blokova. Međutim, plan pretvaranja parcela na kojima podnosioci predstavke trenutno žive u zelenu površinu nikad nije ostvaren.

10. Porodice podnosilaca predstavke su bez ikakve dozvole izgradile svoje domove na državnom zemljištu. Taj kraj se stoga postepeno pretvorio u malo romsko naselje. Čini se da u njemu živi između 200 i 300 ljudi.

11. Većina objekata su prizemne kuće. Ne postoji ni kanalizacija ni vodovod. Stanari koriste vodu sa dve javne česme.

12. Većina podnosilaca predstavke je prijavljena na adresama na kojima i živi u Batalovoj vodenici. Mnogi od njih su prijavljeni na istoj adresi iako žive u odvojenim objektima koji se ne pojavljuju ni u jednom zvaničnom prostornom planu. Većina podnosilaca predstavke živi u svojim kućama sa svojim porodicama, uključujući malu decu ili unučad.

13. Podnosioci predstavke nikada nisu pokušali da legalizuju objekte koje su izgradili. To je u načelu bilo moguće podnošenjem zahteva za izdavanje građevinske dozvole i odobrenje planova. Prema navodima podnosilaca predstavke, njima je bilo teško da podnesu takve zahteve jer su siromašni i žive u romskoj zajednici, izolovani od ostatka društva.

14. Stranke ne spore da domovi podnosilaca predstavke ne ispunjavaju osnovne uslove propisane relevantnim propisima o izgradnji i bezbednosti i da ne mogu biti legalizovani bez značajne rekonstrukcije.

15. Godine 1987. je izmenjen lokalni urbanistički plan, koji je predviđao izgradnju stanova na parcelama o kojima je reč. Taj plan nikad nije sproveden.

16. Zemljište koje su zauzeli podnosioci predstavke je nakon zakonodavne reforme 1996. godine prešlo u vlasništvo opštine Sofije.

17. Državne i opštinske vlasti do 2005. nisu preduzele nijedan korak ka raseljavanju podnosilaca predstavke i njihovih porodica.

18. U skladu sa relevantnim zakonom, podnosioci predstavke ne mogu da postanu vlasnici zemljišta koje su zaposeli. Odredbe o sticanju svojine po osnovu održaja se do 1996. godine nisu primenjivale u odnosu na državno i opštinsko zemljište. Od 1996, ove se odredbe, po kojima lice može postati vlasnik neke nepokretnosti ako je nad njom imalo državinu u periodu od deset godina, primenjuju na većinu kategorija opštinskog zemljišta. Međutim, Skupština je 2006. godine, pred istek desetogodišnjeg perioda otkad je amandman iz 1996. godine stupio na snagu, donela odluku o prekidu računanja roka za sticanje vlasništva nad državnim i opštinskim zemljištem po osnovu održaja. Ta suspenzija je nekoliko puta produžavana i trenutno je na snazi do 31. decembra 2014. godine (članovi 79 i 86 Zakona o svojini i prelazne odredbe koje se na njih odnose).

19. Prema izjavi B.T, Roma koji stanuje u Batalovoj vodenici, njegovi roditelji su zakoniti vlasnici njihove kuće u tom naselju i poseduju ispravu javnog beležnika. Podnosioci predstavke nisu priložili primerak isprave javnog beležnika. Nalog za iseljenje od 17. septembra 2005. godine nije bio adresiran ni na B.T. ni na njegove roditelje (vidi stav 31 dole u tekstu).

2. Pritužbe trećih lica, javne izjave, protesti i medijski izveštaji

20. U nekoliko delova Sofije su početkom devedesetih godina 20. veka porasle napetosti između stanovnika romskih naselja i njihovih neromskih suseda. U medijima se naširoko raspravljalo o pitanju romskih naselja, koja su često nazivana „getima“. Mnogi komentatori su pozivali na izmeštanje svih „romskih geta“ u Sofiji. Ovakve stavove je podržavao i određeni broj vodećih političara. Povremeno su objavljivani i stavovi romskih organizacija.

21. Neromski stanari različitih četvrti Sofije su između 2003. i 2006. godine održali nekoliko demonstracija, zahtevajući prinudno iseljenje njihovih romskih suseda. Održavane su i druge demonstracije osoba koje nisu Romi, koje su protestovale kada su čule vesti o planovima vlasti da u njihovo susedstvo presele romske porodice koje bi trebalo da budu iseljene iz drugih delova grada.

22. Čini se da su neromski stanovnici Batalove vodenice neodređenog dana osnovali udruženje kako bi izvršili pritisak na vlasti u vezi sa bespravnim naseljem podnosilaca predstavke.

23. Većina pritužbi protiv romskih stanara Batalove vodenice odnosila se na sanitarne opasnosti i odvratan smrad prouzrokovan nepostojanjem kanalizacije i činjenicom da su stanari gajili životinje (uključujući, navodno, i ovce, svinje, kokoške i konje). Pored toga, mnogi neromski stanari tog kraja su verovali da su romski stanari odgovorni za mnogobrojna krivična dela, uključujući fizičke napade, krađu i oštećivanje javne i privatne imovine. Demonstranti su se takođe žalili da ružne udžerice kvare izgled tog kraja.

24. Opštinske vlasti Sofije su smatrale da dolazak velikog broja Roma u Sofiju i njihovo naseljavanje u bespravnim romskim naseljima od 1990. godine predstavlja ozbiljan problem, jer je to prouzrokovalo još veću prenaseljenost tih naselja i stvorilo dodatne probleme vezane za bespravnu izgradnju i higijenu.

B. Odluka o iseljenju podnosilaca predstavke i sudski postupci koji su usledili

25. Neodređen broj pojedinaca, očigledno osoba koje su primile odluke o povraćaju imovinskih prava nad eksproprisanim zemljištem u kvartu Batalovoj vodenici, žalio se marta 2000. opštinskom veću Sofije da su „lica romskog porekla“ nezakonito zaposela zemljište u tom delu grada. Opštinsko veće je razmotrilo predmet i 11. decembra 2000. odlučilo da vlasnicima kojima je vraćeno zemljište u zamenu za njega ponudi drugo opštinsko zemljište. Takođe je pozvalo gradonačelnika Sofije da sačini plan za rešavanje „problema u celini“. Čini se da takav plan nikada nije usvojen.

26. Opštinske vlasti su 2003. izmenile lokalni urbanistički plan za Batalovu vodenicu, u cilju razvoja te četvrti.

27. Opštinsko veće Sofije je 2. marta 2005. u načelu odobrilo prenos vlasništva nad parcelama zemljišta u Batalovoj vodenici na privatnog investitora K. Prenos je izvršen 16. maja 2006. godine. Parcele o kojima je reč su se graničile sa zemljištem na kojem su živeli podnosioci predstavke. Nije jasno da li je K. ikada realizovao ijedan razvojni plan.

28. Opštinski zvaničnici su 29. avgusta 2005. posetili Batalovu vodenicu i izdali dokument kojim se potvrđuje da su podnosioci predstavke i ostala lica zaposeli zemljište.

29. Načelnica opštinskog okruga S. je 8. septembra 2005. pozvala sve ili skoro sve stanare – oko 180 Roma, uključujući i podnosioce predstavke – da napuste svoje domove u roku od sedam dana, pošto su bespravno zaposeli opštinsko zemljište. Tekst se pozivao na član 65 Zakona o opštinskoj svojini i sadržao je spisak imena lica kojima je bio upućen, kao i upozorenje da će policija ukloniti lica koja se o njega ogluše.

30. Podnosioci predstavke su podneli žalbu. Opštinski zvaničnici su 15. septembra 2005. izdali dokument kojim se potvrđuje da stanari o kojima je reč nisu napustili taj deo grada.

31. Načelnica je stoga 17. septembra 2005. naložila njihovo prisilno iseljenje. U nalogu su pojedinačno navedena imena svih osoba na koje se odnosi. Načelnica je takođe izrazila nameru da obezbedi nalog za rušenje kuća podnosilaca predstavke, u skladu sa Zakonom o planiranju izgradnje (Закон за устройство на територията).

32. Podnosioci predstavke su Gradskom sudu u Sofiji podneli zahtev da zaustavi njihovo iseljenje do donošenja odluke o njihovoj žalbi na nalog za iseljenje. Sud je odobrio njihov zahtev.

33. Odbor koji je predstavljao romske stanare ovog dela grada je 28. septembra 2005. potpisao sporazum sa opštinskim vlastima Sofije po kojem će opština ponuditi alternativni smeštaj licima koja su evidentirana kao stanovnici Batalove vodenice, nakon čega će ona biti iseljena sa ove lokacije. Opština nije preduzela nikakve korake kako bi sprovela ovaj sporazum.

34. U sporazumu je takođe bilo predviđeno da će odbor predstavnika preduzeti mere kako bi poboljšao higijenu u romskom naselju. Predstavnici su takođe na sebe preuzeli obavezu da organizuju uklanjanje domaćih životinja čije držanje nije bilo dozvoljeno, a koje su stanari gajili, i da bolje održavaju red. Prema tvrdnjama Države, situacija se nije poboljšala.

35. U sudskom postupku po žalbi na nalog načelnice, Gradski sud Sofije je 12. januara 2006. doneo presudu kojom je nalog za iseljenje proglasio zakonitim. Podnosioci predstavke su se žalili na tu odluku. Vrhovni upravni sud je 12. juna 2006. potvrdio presudu Gradskog suda.

36. Sudovi su zaključili da je činjenica da podnosioci predstavke nisu dokazali postojanje važećeg zakonskog osnova za zaposedanje zemljišta dovoljna da bi oni utvrdili da je nalog za iseljenje zakonit. Ako su podnosioci predstavke smatrali da imaju imovinska prava, na njima je bilo da podnesu isprave javnog beležnika ili da pokrenu građanski postupak za utvrđivanje tih navodnih prava. Oni to nisu učinili. S obzirom na te okolnosti, a imajući u vidu član 92 Zakona o svojini, njihove kuće se nalaze u vlasništvu opštine.

37. Sudovi su takođe ocenili kao neosnovane navode podnosilaca predstavke o povredi prava iz Konvencije i diskriminaciji.

38. Sudovi su ocenili kao nebitan iz ugla domaćeg zakonodavstva argument podnosilaca predstavke da ne bi trebalo da budu iseljeni jer već decenijama žive u toj četvrti uz odobrenje vlasti, kao i njihove argumente koji su se zasnivali na načelu srazmernosti.

C. Pokušaj iseljenja podnosilaca predstavke 2006. godine

39. Opštinske vlasti su 21. juna 2006. objavile nameru da do 28. juna prinudno isele nezakonite stanare Batalove vodenice, uključujući i podnosioce predstavke, i da sruše njihove kuće. Štampani mediji su 22. juna 2006. citirali načelnicu okruga koja je izjavila da je nalog za iseljenje izdat zbog brojnih pritužbi suseda u vezi sa bespravnim naseljem.

40. Vlasti nisu izvršile prinudno iseljenje zbog političkih pritisaka, koji su uglavnom dolazili od članova Evropskog parlamenta.

41. Opštinske vlasti su u svojim javnim izjavama očigledno zauzimale stav da iseljenje stanara Batalove vodenice kasni ali da ne može biti odmah sprovedeno zbog pritisaka „iz Evrope“. Izražavale su različita mišljenja o tome da li bi opština trebalo da pokuša da obezbedi alternativni smeštaj za stanare Batalove vodenice. Načelnica okruga je javno izjavljivala da to nije moguće jer stanari o kojima je reč nisu evidentirani kao stambeno ugrožena lica, te opština ne može da im da prvenstvo nad drugima koji se već godinama nalaze na listi čekanja.

42. Neodređenog dana, ubrzo posle 12. juna 2006. godine, načelnica okruga S. je učestvovala u televizijskoj debati o sudbini romskog naselja u Batalovoj vodenici. Ona je, između ostalog, izjavila da romski stanari tog naselja nemaju pravo da budu evidentirani kao stambeno ugrožena lica jer su bespravno zaposeli opštinsko zemljište. Ona im iz tog razloga neće ponuditi u zakup opštinske stanove jer se na listi čekanja nalaze mnogobrojne porodice. Načelnica okruga je takođe izjavila da je sporazum između gradonačelnika Sofije i odbora predstavnika romskih porodica od 28. septembra 2005. „zaključen u predizbornom periodu“ i da ona ne smatra da je on obavezuje. Takođe je izjavila da su sudovi potvrdili nalog za iseljenje i da on mora biti izvršen; činjenica da osobe u pitanju nemaju gde da odu nije od značaja. Načelnica je zatim izjavila da je primila pritužbe od neromskih stanara te četvrti i da ima obavezu da reaguje.

43. Većina podnosilaca predstavke nije pokušala da pronađe nove domove za svoje porodice. Troje podnosilaca predstavke je bilo prijavljeno na adresama u drugim delovima Sofije između 2004. i 2007. godine. Jedna podnositeljka predstavke je 2005. prijavila adresu u gradiću Sandanski kao svoje zvanično prebivalište. Prema tvrdnjama ova četiri podnosioca predstavke, Batalova vodenica je i dalje predstavljala njihov jedini pravi dom iako su neko kratko vreme živeli van ovog kvarta, u kućama u kojima žive njihovi srodnici.

44. Čini se da su nakon juna 2006. nastavljeni pregovori između romskih stanara i opštinskih vlasti u pogledu mogućeg preseljenja u privremene opštinske stanove onih lica koja su bila u položaju podnosilaca predstavke i koja su imala prijavljeno prebivalište u Batalovoj vodenici pre 1996. U njima su takođe učestvovale nevladine organizacije koje štite prava Roma i predstavnici Države.

45. Informacije o nameri preseljenja nezakonitih stanara Batalove vodenice naišle su na snažno protivljenje stanovnika četvrti u koje je trebalo da budu preseljeni. Čini se da nikada nije razrađen nijedan ostvariv plan preseljenja.

46. Lokalni zvaničnici su u svojim intervjuima i izjavama izražavali podršku neromskom stanovništvu. U radio intervjuu koji je dao novembra 2006, načelnik sofijskog okruga Ovča kupel je izjavio da bi „neprijatnosti koje bi romsko naselje stvorilo [ako bi se romske porodice preselile u njegov okrug] u ogromnoj meri prevazilazile neugodnost koju izaziva jedna deponija“. Takođe je izjavio da se „od romskih porodica ne može očekivati da žive među građanima jer nemaju potrebnu kulturu“.

D. Pokušaj iseljenja podnosilaca predstavke 2008. godine i događaji koji su usledili nakon toga

47. Opštinske vlasti su 27. juna 2008. stanovnicima ove četvrti, uključujući i podnosioce predstavke, uručile obaveštenje u kojem im je naloženo da svoje domove napuste do 10. jula 2008, inače će biti prinudno iseljeni 11. jula 2008.

48. Obaveštenje je izdato radi izvršenja naloga za iseljenje od septembra 2005. koji je bio pravosnažan i izvršan.

49. Sud je 8. jula 2008. u skladu sa pravilom 39 Poslovnika Suda naložio Vladi Bugarske da ne izvrši prinudno iseljenje podnosilaca predstavke iz njihovih kuća do 23. jula 2008, dok Sud ne dobije detaljne informacije o bilo kakvim merama koje vlasti preduzimaju da bi obezbedile smeštaj za decu, stare, lica sa invaliditetom i druge osetljive pojedince koji bi trebalo da budu prinudno iseljeni.

50. Država je podnela primerak izjave načelnice okruga S, koja je navela da će biti obezbeđeno po pet soba u dva lokalna socijalna doma i da nekoliko starih ljudi može biti smešteno u trećem domu. Nisu dostavljene nikakve informacije o bilo kakvoj mogućnosti da porodice budu smeštene zajedno.

51. Takođe se čini da niko od podnosilaca predstavke nije bio spreman da se odvoji od zajednice i bude smešten u takvim uslovima, ne samo zato što, kako su tvrdili, nisu bili u mogućnosti da zarađuju za život izvan zajednice.

52. Načelnica okruga S. je 22. jula 2008. izjavila da je obustavila izvršenje naloga za iseljenje „dok ne budu rešeni stambeni problemi stanara Batalove vodenice“. Nalog nije ukinut.

53. U svetlu ovih informacija, predsednik Petog odeljenja Suda je 23. jula 2008. odlučio da ukine privremenu meru od 8. jula 2008, pri čemu je precizirao da je odluku doneo pretpostavljajući da će Sud i podnosioci predstavke biti blagovremeno obavešteni o bilo kakvoj promeni stava vlasti, kako bi Sud mogao da razmotri usvajanje neke dodatne mere u skladu sa pravilom 39 Poslovnika Suda.

54. O ovom pitanju je 23. jula 2008. raspravljao Nacionalni savet za saradnju u vezi s etničkim i demografskim pitanjima, koji uključuje predstavnike nevladinih organizacija i kome predsedava direktor Direkcije za etnička i demografska pitanja pri Savetu ministara. Predstavnicima opštine Sofije je preporučeno da se suzdrže od mera za rešavanje problema u Batalovoj vodenici koje bi stvorile napetosti u drugim četvrtima. Većina je bila mišljenja da romske porodice koje žive u Batalovoj vodenici ne bi trebalo da budu prinudno iseljene i da njihovi domovi ne bi trebalo da budu srušeni dok se ne pronađe trajno rešenje.

55. Prema dopisu direktora Direkcije za etnička i demografska pitanja, poslatog januara 2009. u vezi sa ovom predstavkom, opština Sofija je radila na programu sanacije romskih četvrti. Predviđena je izgradnja privremenih stambenih jedinica na nekoliko opštinskih parcela. Država je mogla da obezbedi deo početnih sredstava za finansiranje građevinskih radova ali je bilo neophodno naći i druge izvore finansiranja. Predviđeno je da će Romi koji podnesu zahtev za dobijanje stana biti ohrabrivani da se zaposle na građevinskim radovima u skladu sa relevantnim propisima o socijalnom zapošljavanju. Projekat se odnosio na romske porodice koje su se doselile u Batalovu vodenicu pre 1996. Oni koji su se kasnije doselili su morali „da se vrate u svoje ranije domove“.

56. U svom odgovoru od 12. januara 2010. godine na pismo stanara koji su protestovali zbog toga što vlasti nisu iselile njihove romske susede iz Batalove vodenice, načelnica okruga je izjavila da je izvršenje naloga za prinudno iseljenje iz 2005. odloženo pod pritiskom članova Evropskog parlamenta i da su podnosioci predstavke pokrenuli postupak pred Evropskim sudom za ljudska prava. Ona u dopisu nije pomenula planove da se licima koja bi trebalo da budu prinudno iseljena obezbedi alternativni smeštaj.

57. Prema medijskim izveštajima, opštinske vlasti su tokom maja 2010. razmatrale planove preseljenja stanara Batalove vodenice na neko drugo mesto u vlasništvu države ili opštine.

58. U svojim poslednjim podnescima iz decembra 2010. stranke nisu izvestile o bilo kakvom napretku u realizaciji ovih projekata.

59. Prema podnosiocima predstavke, planovi preseljenja koje su pominjale vlasti predstavljaju samo prazna obećanja.

E. Ostale relevantne činjenice

60. Savet ministara je marta 2006. usvojio desetogodišnji Nacionalni program za unapređenje uslova stanovanja za Rome u Bugarskoj za period od 2005. do 2015. godine, u kontekstu međunarodne inicijative pod nazivom Dekada inkluzije Roma 2005-2015.

61. Opštinsko veće Sofije je septembra 2007. usvojilo plan sprovođenja ovog desetogodišnjeg nacionalnog programa u Sofiji za period od 2007. do 2013. godine. Dokument obuhvata analizu postojeće situacije u pogledu stanovanja.

62. Prema ovoj analizi, tokom godina su u Sofiji nicala prenaseljena romska naselja a vlasti u prošlosti ništa nisu činile kako bi rešile probleme koji su se pojavljivali. Romi, koji oduvek predstavljaju marginalizovanu grupu sa minimalnim resursima, u praksi ne mogu da steknu nepokretnost. Oni tradicionalno zaposedaju nenaseljeno zemljište i na njemu grade improvizovane udžerice. Premda većina Roma, kao lica kojima je potreban stan, ispunjavaju relevantne kriterijume da žive u opštinskim stanovima, ova opcija ne funkcioniše u praksi usled nekoliko faktora, uključujući ograničen broj slobodnih opštinskih stanova i nespremnost mnogih romskih porodica da se presele u opštinske stanove. Njihova nespremnost se delom može objasniti nedostatkom potrebnih sredstava da pokrivaju prateće troškove, kao što su komunalije, a delom animozitetom koji često postoji između neromskih stanara stambenih blokova i romskih porodica koje su se doselile.

63. Desetogodišnjim Nacionalnim programom i sofijskim planom za period od 2007. do 2013. godine predviđene su, između ostalih, sledeće aktivnosti: izrada programa opštinskog stanovanja, legalizacija zgrada koje ispunjavaju relevantne građevinske standarde, izgradnja vodovoda i kanalizacije u romskim četvrtima i pružanje informacija i pomoći onima koji podnose zahteve za dobijanje opštinskih stanova.

64. U Izveštaju iz 2010. godine o sprovođenju programa Dekade inkluzije Roma za period od 2005. do 2015. se ne pominje da je postignut bilo kakav napredak u pogledu stanovanja Roma. U zaključku izveštaja je izneta preporuka relevantnim ustanovama i akterima da blagovremeno iskoriste mogućnosti u skladu sa članom 7, stav 2 Uredbe (EC) br. 1080/2006 o Evropskom regionalnom razvojnom fondu.

65. Prema medijskim izveštajima, u nekoliko regiona u Bugarskoj su u toku građevinski radovi na izgradnji stambenih objekata za Rome koji su iseljeni ili bi trebalo da budu iseljeni sa zemljišta koje su bespravno zaposeli.

 II RELEVANTNO DOMAĆE ZAKONODAVSTVO I PRAKSA

66. Prema članu 65 Zakona o opštinskoj svojini, predsednik opštine ima pravo da naloži povraćaj nepokretnosti u vlasništvu opštine koje su zaposela lica koja na to nemaju zakonsko pravo. Dozvoljena je žalba sudu na nalog predsednika opštine. Nalog izvršava policija.

67. Prema novom stavu 5 člana 65, koji je dodat maja 2008. godine, lica koja su bez zakonskog osnova zaposela opštinsku nepokretnost ne mogu da se pozivaju na članove 72-74 Zakona o svojini, koji daju određena prava licima koja imaju državinu na tuđoj stvari (pod određenim uslovima, pravo na naknadu sredstava uloženih u renoviranje i na zadržavanje stvari do isplate te naknade).

68. Prema članu 92 Zakona o svojini, tumačenom u vezi sa ostalim odredbama tog zakona, objekti pripadaju vlasniku zemljišta osim ako je vlasnik zakonito preneo pravo gradnje na drugo lice. Bugarsko zakonodavstvo do 1996. godine nije omogućavalo sticanje državne ili opštinske imovine putem održaja. Od 1996. godine, privatna lica u načelu mogu putem održaja postati vlasnici državne i opštinske imovine koja potpada pod kategoriju „privatne državne imovine“ ukoliko ispunjavaju određeni broj uslova. Usvajanjem prelazne odredbe 2006. je prekinuto računanje roka za sticanje vlasništva nad državnim i opštinskim zemljištem po osnovu održaja a ta suspenzija je i dalje na snazi.

69. Kategorizacija stambeno ugroženih lica i mogućnost podnošenja zahteva za dobijanje opštinskog stana uređene su opštinskim propisima koje svaka opština usvaja u skladu sa članom 45a Zakona o opštinskoj svojini. Prema ovim propisima, koji se razlikuju od grada do grada, kandidati uglavnom moraju biti prijavljeni na adresi u dotičnom gradu duže od pet godina, ne smeju posedovati nikakve nepokretnosti i ne smeju imati sredstva koja prevazilaze određeni maksimalni iznos. Zahtevi se obično podnose pisanim putem, uz popunjavanje formulara, a uz njih se prilaže određeni broj dokumenata. Odluku o priznavanju stambene ugroženosti donosi opštinska komisija a žalba na nju se može podneti sudu. Beskućnici i ljudi koji žive u opasnim ili nezdravim uslovima imaju prioritet među kandidatima kojima je priznata stambena ugroženost.

70. U skladu sa članovima 43 i 45 Zakona o opštinskoj svojini, lica čiji domovi nisu bezbedni jer postoji opasnost da će se srušiti i lica sa ozbiljnim socijalnim ili zdravstvenim problemima mogu biti smeštena najduže dve godine u određenem broju opštinskih objekata namenjenih hitnom smeštaju.

71. Prema članovima 4 i 5 Zakona o zaštiti od diskriminacije, koji je stupio na snagu 1. januara 2004, godine, rasističke izjave se mogu smatrati diskriminatornim. Žrtva može da podnese pritužbu Komisiji za zaštitu od diskriminacije (vidi, na primer, Rešenje br. 178 od 25. jula 2008, u kojem je ta komisija utvrdila da jezik usmeren protiv Roma korišćen tokom televizijske emisije 24. februara 2007. predstavlja zabranjenu diskriminaciju) ili da podnese tužbu sudu. Rasističke izjave mogu biti krivično sankcionisane u skladu sa članovima 146 i 148 Krivičnog zakonika. Postupak mora da pokrene žrtva. Izazivanje rasne mržnje je, pak, posebno krivično delo sankcionisano u skladu sa članom 162 Krivičnog zakonika.

72. Bugarsko zakonodavstvo o upravnom postupku nije garantovalo načelo srazmernosti u vreme kada je izdat nalog za iseljenje 17. septembra 2005. i kada su ga razmatrali domaći sudovi. Ovo načelo je propisano članom 6 Zakona o upravnom postupku, koji je stupio na snagu jula 2006. godine.

III. RELEVANTNI MEĐUNARODNI MATERIJALI

A. Savet Evrope

73. Evropski komitet za socijalna prava Saveta Evrope je 18. oktobra 2006. doneo odluku o meritumu pritužbe koju je protiv Bugarske podnela nevladina organizacija Evropski centar za prava Roma (European Roma Rights Centre). Komitet je, između ostalog, zaključio da „nepostojanje pravne sigurnosti zakupa i nepoštovanje uslova koji su pratili prinudno iseljenje romskih porodica iz stambenih objekata koje su bespravno zaposeli predstavlja povredu člana 16 revidirane Evropske socijalne povelje, u vezi sa članom E“. Član 16 se tiče prava porodica na „odgovarajuću socijalnu, pravnu i ekonomsku zaštitu“, a u članu E se zabranjuje diskriminacija u uživanju prava iz povelje.

74. Komitet je prilikom donošenja tog zaključka utvrdio da bugarsko zakonodavstvo koje omogućava legalizaciju bespravnih objekata postavlja uslove koji su „prestrogi da bi bili od koristi u rešavanju naročito hitne stambene situacije romskih porodica“, situacije koju je bugarska Država prepoznala. Komitet je takođe smatrao da su vlasti dugo tolerisale bespravna romska naselja i da su stoga bile u obavezi da s pažnjom odmeravaju gradske urbanističke mere u odnosu na „pravo na stanovanje i njegov cilj da spreči beskućništvo“. Komitet je zatim utvrdio da je Bugarska diskriminatorno postupala prema romskim porodicama jer nije imala u vidu specifičnost uslova u kojima Romi žive i jer je strogo primenjivala pravila o legalizaciji objekata na njih, a oni se nalaze u različitoj situaciji ne samo usled izostanka intervencije Države tokom određenog perioda. Komitet je takođe utvrdio da su vlasti postupale diskriminatorno jer nisu imale u vidu da se romske porodice suočavaju sa većom opasnošću od prinudnog iseljenja i jer nisu sistematski nalazile alternativni smeštaj za prinudno iseljene porodice .

75. Komitet ministara Saveta Evrope je 5. septembra 2007. usvojio rezoluciju o ovom slučaju u kojoj je, između ostalog, primetio da je bugarska delegacija pred Komitetom izjavila da namerava da izmeni i dopuni Zakon o planiranju izgradnje kako bi omogućila lakšu legalizaciju postojećih objekata i izgradnju socijalnih stanova.

76. Komitet ministara Saveta Evrope je u svojoj Preporuci iz 2005. o unapređenju uslova stanovanja Roma pozvao Države članice da, između ostalog, odmereno reaguju na pojavu bespravnih romskih naselja i da, kad god je to moguće, nastoje da pronađu rešenja koja su prihvatljiva za sve strane. Takođe, mere prinudnog iseljenja bi trebalo da se sprovode uz konsultacije sa zajednicom ili pojedincem u pitanju, blagovremeno obaveštavanje, informisanje, garanciju da će prinudno iseljenje biti izvršeno na razuman način kao i mere alternativnog smeštaja. Kada je u pitanju svakodnevni život u postojećim naseljima, vlasti bi trebalo da obezbede jednak nivo usluga kao za druge grupe stanovništva, a pored toga bi trebalo da unapređuju upravljanje, uključujući odgovarajuće rešavanje sukoba u četvrtima. Stambena politika treba da bude prilagođena konkretnim situacijama u kojima se nalaze romske zajednice.

77. Komitet ministara Saveta Evrope je u svojoj Preporuci iz 2008. o politici prema Romima i/ili čergarima u Evropi pozvao Države članice da, između ostalog, obezbede da odluke koje lokalne vlasti donose u relevantnoj oblasti nemaju diskriminatorne posledice po Rome.

78. U svojoj Rezoluciji br. 1740(2010) o položaju Roma u Evropi i relevantnim aktivnostima Saveta Evrope, Parlamentarna skuština Saveta Evrope je izrazila zabrinutost zbog toga što proces integracije Roma u Evropi nije postigao zadate ciljeve tokom poslednjih dvadeset godina, što su Romi i dalje redovno žrtve netrpeljivosti, diskriminacije i odbacivanja zasnovanih na duboko usađenim predrasudama i zbog toga što je položaj Roma u vezi sa obrazovanjem, zapošljavanjem, stanovanjem, zdravstvenom zaštitom i učešćem u politici daleko od zadovoljavajućeg. Parlamentarna skupština je istakla da je usvajanje nacionalnih strategija nedovoljno ukoliko nije praćeno merama za sprovođenje na lokalnom i regionalnom nivou. Pozvala je Države članice da, između ostalog, promovišu pozitivne predstave o različitosti, da suzbijaju stereotipe i predrasude, da snažno reaguju na rasistički diskurs javnih zvaničnika i da se bore protiv govora mržnje usmerenog na Rome, kako u medijima i politici tako i u građanskom društvu. Skupština je u pogledu stanovanja pozvala Države članice da preduzmu hitne mere i spreče prinudno iseljenje Roma iz kampova i naselja, da u slučajevima kada je prinudno iseljenje neizbežno obezbede da se takva iseljenja sprovode samo ukoliko su obezbeđeni svi oblici procesne zaštite predviđeni međunarodnim pravom ljudskih prava, uključujući obezbeđivanje odgovarajućeg alternativnog smeštaja i naknade za eksproprijaciju i gubitak pokretne imovine oštećene tokom postupka prinudnog iseljenja, kao i da u slučaju da u važećem nacionalnom zakonodavstvu ne postoje takvi oblici procesne zaštite usvoje zakonske propise o prinudnom iseljenju koji pružaju garantije i pravne lekove u skladu sa međunarodnim standardima.

79. Komesar za ljudska prava Saveta Evrope je u svojoj Preporuci o ostvarivanju prava na stanovanje iz 2009. godine, između ostalog, izjavio da bi Države u svojim zakonodavstvima trebalo da preciziraju da je preduzimanje pozitivnih mera opravdano u cilju unapređenja potpune i delotvorne ravnopravnosti pod uslovom da postoji objektivno i razumno opravdanje za takve mere.

B. Evropska unija

80. Evropska agencija za osnovna prava je oktobra 2009. objavila komparativni izveštaj o uslovima stanovanja Roma i čergara u EU.

81. Prema tom izveštaju, značajan broj Roma u Evropi živi u bespravnim naseljima. Na primer, 2002. godine je oko 70% kuća u urbanim romskim naseljima u Bugarskoj bilo bespravno sagrađeno, 1999. godine je oko 63.000 Roma živelo u neuređenim kampovima u Grčkoj, dok je 2008. godine većina grupa Roma u Francuskoj živela u sirotinjskim četvrtima.

82. U izveštaju su takođe pomenuti slučajevi prinudnih iseljenja takvih kampova, naročito u Italiji i Grčkoj.

C. Organizacija ujedinjenih nacija

83. Komitet Ujedinjenih nacija za ekonomska, socijalna i kulturna prava je u svom Opštem komentaru br. 7 o prinudnom iseljenju i pravu na adekvatno stanovanje koje je zajemčeno Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, između ostalog, naveo da prinudna iseljenja ne bi trebalo da dovedu do beskućništva ili veće opasnosti od povreda ljudskih prava. Pored toga, prinudna iseljenja se moraju vršiti pod određenim uslovima, kao što su prethodne konsultacije sa licima koja će biti prinudno iseljena i odgovarajuće i blagovremeno prethodno obaveštavanje o datumu prinudnog iseljenja i raspoloživim pravnim lekovima. Ako lica koja su prinudno iseljena ne mogu sama da obezbede smeštaj, Države bi trebalo da preduzmu sve razumne mere i iskoriste sve raspoložive resurse da im obezbede odgovarajući alternativni smeštaj.

 

PRAVO

     I NAVODNE POVREDE KONVENCIJE U SLUČAJU IZVRŠENJA NALOGA OD 17. SEPTEMBRA 2005. GODINE 

84. Podnosioci predstavke su tvrdili da bi izvršenje naloga od 17. septembra 2005. i njihovo iseljenje iz domova u Batalovoj vodenici predstavljalo nečovečno i ponižavajuće postupanje suprotno članu 3 i da bi se time povredilo njihovo pravo na poštovanje doma zaštićeno članom 8. Pored toga su se pozvali na član 13 i tvrdili da vlasti nisu uzele u obzir pitanje srazmernosti, kao i na član 14, i tvrdili da bi njihovo iseljenje bilo diskriminatorno. Takođe su se žalili da bi bio prekršen i član 1 Protokola br. 1.

A. Podnesci stranaka

1. Podnosioci predstavke

85. Podnosioci predstavke su tvrdili da kuće u kojima žive i gde su prijavljeni predstavljaju njihove domove bez obzira na činjenicu da su bespravno izgrađene. Decenijama nije preduzet nijedan korak ka iseljavanju podnosilaca predstavke. Ljudi koji su tako beznadežno siromašni i izopšteni kao što su oni zasnivali su svoj život na očekivanju da će takva neaktivnost da potraje. Podnosioci predstavke su imali pravo na poštovanje njihovih domova a lišiti nekoga njegovog doma predstavlja najteži oblik mešanja u to pravo.

86. Podnosioci predstavke su smatrali da je stvarni cilj vlasti da oslobode zemljište kako bi mogle da ga daju u zakup ili prodaju privatnom preduzetniku radi izgradnje ili da „otarase“ okrug nepoželjnog romskog „geta“. To nisu zakoniti ciljevi.

87. Po mišljenju podnosilaca predstavke, pokušaj Države da iskoristi proteste suseda da bi opravdala nalog za prinudno iseljenje bio je zasnovan na pogrešnoj pretpostavci da nered i odsustvo higijene koji su bili predmet pritužbi ne mogu biti rešeni dok god u tom delu živi zajednica podnosilaca predstavke. Time se pretpostavljalo da neka romska zajednica, kao što je zajednica podnosilaca predstavke, sama po sebi stvara nered i zagađenje koji se ne mogu kontrolisati uobičajenim policijskim sredstvima. Rasistička priroda ove pretpostavke koja leži u osnovi argumenta Države je očigledna. Premda su problemi koje etnički bugarski susedi pominju u svojim pritužbama ozbiljni i zabrinjavajući, pokušaj da oni budu rešeni kolektivnim isterivanjem, bez uzimanja u obzir ponašanja pojedinaca, neprihvatljiv je. On bi predstavljao ništa manje od kolektivnog kažnjavanja po osnovu etničke pripadnosti.

88. Podnosioci predstavke su izjavili da vlasti nikada nisu uzele u obzir njihove lične okolnosti, da se uopšte nisu sa njima konsultovale pre no što su izdale nalog za iseljenje i da nikada nisu razmatrale srazmernost mera, čak ni u teoriji. Naprotiv, vlasti su otvoreno i javno tvrdile da podnosioci predstavke nemaju nikakva prava i da je bilo neophodno da brane prava neromskih stanara koji su želeli uklanjanje „geta“. Vlasti su u dva navrata, 2006. i 2008. godine, pokušale da prinudno isele podnosioce predstavke, uprkos sporazumu iz septembra 2005. kojim su se obavezale da obezbede smeštaj porodicama o kojima je reč. Taj sporazum je oduvek bio samo mrtvo slovo na papiru. Istorijat problema i postupci vlasti od 2005. nesumnjivo ukazuju na to da su vlasti i većinsko javno mnjenje bili za prinudno iseljenje i da su priče o konsenzusu o pomaganju romskim porodicama o kojima je reč prazne priče.

89. Podnosioci predstavke su protestovali protiv pozivanja Države na privatne pritužbe čiji je rečnik jasno ukazivao na rasističke predrasude, u kojima se tvrdilo da koren problema u toj četvrti leži u rasnom suprotstavljanju Roma i Bugara i u kojima se zahtevao bezuslovan „povratak Roma u njihova rodna mesta“. Štaviše, po mišljenju podnosilaca predstavke, podnesci Države (vidi stavove 92-99 dole u tekstu) bili su puni izjava koje otkrivaju njene rasističke predrasude, kao što je njeno priznanje da su se vlasti trudile da izbegnu „koncentraciju velikih grupa romskog stanovništva“, kao da su Romi neka vrsta štetočine čiji broj mora da bude sveden na najmanju moguću meru. Država je neosnovano smatrala da su se Romi okoristili od opštinskih stanova ili da će to učiniti. Država se pozivala na rasističke inicijative kao što je peticija kojom se osuđuje „diskriminacija Bugara“. Poziv Države Sudu da se prikloni većinskom javnom mnjenju, koje je bilo za prinudno iseljenje podnosilaca predstavke, ne samo da je u suprotnosti sa osnovnim načelima ljudskih prava već takođe pokazuje da bugarske vlasti imaju razumevanja za predrasude javnosti prema Romima, ako ne i da ih podržavaju.

90. Po mišljenju podnosilaca predstavke, nije uverljiv argument Države da su bespravni objekti rušeni širom Bugarske, bez obzira na etničko poreklo. Primeri koje je Država navela se odnose na poslovni prostor ili vile koje poseduju ljudi mnogo bogatiji od podnosilaca predstavke, a ne na jedine domove siromašnih ljudi. Relevantno pitanje glasi da li bi vlasti naložile kolektivno prinudno iseljenje neromske zajednice od dve stotine ljudi, uključujući i decu, bez naknade i bez alternativnog smeštaja, i da li bi ih ostavile na ulici. Po mišljenju podnosilaca predstavke, tako nešto je nezamislivo. Način na koji se postupa prema podnosiocima predstavke je očigledno vezan za njihovo etničko poreklo.

91. Konačno, podnosioci predstavke su naveli da kuće koje su izgradili i njihove stvari predstavljaju „imovinu“ u značenju člana 1 Protokola br. 1 uprkos činjenici da nisu vlasnici zemljišta.

  2. Država

92. Država je tvrdila da je oduvek bilo jasno da romske porodice koje su krajem šezdesetih godina 20. veka počele da se naseljavaju u Batalovoj vodenici bespravno zaposedaju državno i opštinsko zemljište, iako godinama ništa nije učinjeno kako bi se one iselile. One ne poseduju zemljište i ne mogu da pretenduju na vlasništvo nad njim na osnovu činjenice da su na njemu izgradile improvizovane udžerice, bez dozvole i suprotno građevinskim propisima. Podnosioci predstavke stoga nisu mogli da tvrde da su očekivali da će im biti dozvoljeno da ostanu u Batalovoj vodenici. Vlasti dugo nisu sprovodile urbanističke planove za tu četvrt jer su druga pitanja imala prioritet. Ovo kašnjenje nije značilo da je nezakonito prisustvo podnosilaca predstavke tolerisano.

93. Ovo pitanje je postalo hitno kada su građani koji žive u susedstvu počeli da se žale na ponašanje romskih porodica. Kako bi potkrepila ovu tvrdnju, Država je podnela primerke rukom pisanih pritužbi neromskih stanara Batalove vodenice. Većina njih je bila upućena lično zastupniku Države u postupku pred Sudom i očigledno su bile sročene radi ovog postupka, neodređenih datuma krajem 2008. ili početkom 2009. godine. Bile su naslovljene „pritužbe Bugara koji žive u Batalovoj vodenici“ i počinjale sledećim rečima „Mi se žalimo na Rome...“. Oni su se žalili da Romi odlažu svoj otpad na raznim mestima, čime zagađuju to područje, da gaje životinje, da suše veš tako što ga prostiru naočigled svih, da kradu i da se ponašaju nepristojno i agresivno, da piju i da se drogiraju. Prema tekstu u pritužbama, njihovi potpisnici su apelovali na uklanjanje Roma i njihov „povratak u njihova rodna mesta“, mada se posle vizuelnog pregleda primeraka podnetih Sudu čini da je ove poslednje reči možda dodao autor osnovnog teksta, pre ili nakon što su potpisnici potpisali tekst.

94. Država je zatim tvrdila da su nadležne vlasti utvrdile da improvizovane udžerice podnosilaca predstavka predstavljaju sanitarnu opasnost, da se mogu urušiti i da ne ispunjavaju zahteve u vezi sa protivpožarnom zaštitom. Nakon što je razmotrila ovaj predmet, opština Sofija je odlučila da ukloni romsko naselje i da sprovede planove o izgradnji stambenih blokova u tom kraju. Država se pozvala na presudu Velikog veća Suda u predmetu Enerjildiz protiv Turske (Öneryıldız v. Turkey), br. 48939/99, ECHR 2004‑XII. Po njenom mišljenju, kada bi bugarske vlasti i dalje bile neaktivne uprkos bezbednosnim i sanitarnim opasnostima koje je naselje podnosilaca predstavke predstavljalo, bile bi u opasnosti da budu proglašene odgovornim za nesprovođenje svoje pozitivne obaveze iz Konvencije da štite život i zdravlje ljudi.

95. Država je zatim navela da problemi integracije romskog stanovništva nisu neuobičajeni i da Bugarska u tom pogledu nije usamljena. Vlasti su pokazale svoju odlučnost da obezbede jednaka prava svim građanima, bez obzira na njihovo poreklo. Nacionalni savet za saradnju u vezi s etničkim i demografskim pitanjima, koji je uključivao predstavnike nevladinih organizacija i kome je predsedavao direktor za etnička i demografska pitanja pri Savetu ministara, bavio se problemima u Batalovoj vodenici. Postoje detaljni planovi pružanja pomoći romskim porodicama pri pronalaženju smeštaja i posla i oni se sprovode u mnogim gradovima u zemlji, uključujući i okruge Sofije. Relevantan primer je formiranje posebne radne grupe u opštini Sofiji juna 2008. koja je zadužena da reši pitanje rušenja socijalnih internata u drugim četvrtima, poznatim pod nazivom Selo graditelja i Vijetnamski internat. Ove zgrade su oštetili njihovi zakoniti i nezakoniti stanari, uglavnom romskog porekla, a radna grupa je razmatrala načine da im nađe smeštaj u različitim okruzima Sofije „kako bi se izbegle velike koncentracije Roma“.

96. Država je stoga tvrdila da nadležne vlasti rade na pronalaženju trajnog rešenja za stambene probleme romskih porodica o kojima je reč pre no što povrate opštinsko zemljište koje su one zaposele u Batalovoj vodenici.

97. Država je takođe tvrdila da je odluka o rušenju kuća podnosilaca predstavke bila motivisana isključivo potrebom da se primene propisi o bespravnoj gradnji i da se stane na kraj situaciji koja predstavlja sanitarnu opasnost i ruži gradski pejzaž. Isto to bi učinile i vlasti svih drugih evropskih prestonica. Podnosioci predstavke nemaju pravo na povlašćen tretman zbog svog etničkog porekla ili tradicionalnog načina života. Prema njima se ne postupa na diskriminatorni način, a mere koje se preduzimaju protiv bespravnog zaposedanja preduzimaju se bez obzira na etnicitet osoba o kojima je reč. Država je priložila informacije o nalozima za rušenje bespravnih objekata u različitim delovima zemlje. Štaviše, po njenom mišljenju, jednostrano predstavljanje problema romskog stanovništva u Bugarskoj od strane njegovih samozvanih predstavnika koji žele da steknu popularnost izaziva napetosti i reakcije drugih etničkih grupa. Država je protiv takvih pokušaja izazivanja etničke mržnje. U stvarnosti postoje dve strane u sporu: zakoniti stanari te četvrti i podnosioci predstavke, koji bespravno žive na opštinskom zemljištu „i čiji je način života u suprotnosti sa javnim normama i pravilima i u tom smislu izaziva napetosti u društvu“.

98. Država je takođe pozvala Sud da prilikom odlučivanja o ovom predmetu uzme u obzir reakciju koju bi utvrđivanje povrede Konvencije izazvalo u bugarskom društvu, upravo zato što je bugarsko društvo očekivalo da će zakon biti jednako primenjivan na pripadnike svih etničkih grupa.

99. Država je na kraju primetila da je četvoro podnosilaca predstavke nakratko bilo prijavljeno na adresama izvan Batalove vodenice i tvrdila da su se takve promene mogle uočiti i u pogledu drugih romskih stanara. Stoga se, po mišljenju Države, može pretpostaviti da su neka lica o kojima je reč „stekla stanove“, prodala ih a zatim se ponovo prijavila u Batalovoj vodenici kako bi im bili dodeljeni opštinski stanovi.

B. Ocena Suda

100. S obzirom na to da se najvažnija pitanja u ovom predmetu odnose na prava podnosilaca predstavke zaštićena članovima 8 i 14 Konvencije, Sud će prvo razmotriti te pritužbe.

   1. Član 8 Konvencije

101. Relevantni deo ove odredbe glasi:

„1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma...

2. Javne vlasti neće se mešati u vršenje ovog prava sem ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbednosti, javne bezbednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.“

(a) Da li bi izvršenje naloga za iseljenje predstavljalo ometanje prava koja štiti član 8

102. Nesporno je da su podnosioci predstavke i njihove porodice dugi niz godina živeli u udžericama koje su oni ili njihovi preci izgradili na državnom ili opštinskom zemljištu u Batalovoj vodenici. Premda je četvoro podnosilaca predstavke jedan neodređeni ograničeni period vremena bilo prijavljeno na adresama izvan te četvrti, nije sporno da su se vratili da žive u njoj (vidi stavove 8, 12, 17, 43 i 99 gore u tekstu). Nema nikakvih dokaza koji potkrepljuju sugestiju Države da su se neki Romi koji žive u toj četvrti možda tu prijavili kako bi im bili dodeljeni opštinski stanovi.

103. Domovi podnosilaca predstavke u Batalovoj vodenici u takvim okolnostima predstavljaju njihove „domove“ u smislu člana 8. Ovakva klasifikacija se zasniva na činjeničnom stanju i ne zavisi od pitanja zakonitosti njihove državine prema domaćem zakonodavstvu (vidi presudu u predmetu Meken protiv Ujedinjenog Kraljevstva [McCann v. the United Kingdom[, broj 19009/04, stav 46, od 13. maja 2008). Sledi da se pritužbe podnosilaca predstavke odnose na njihovo pravo na poštovanje njihovih domova zaštićeno članom 8.

104. Nema sumnje da bi izvršenje naloga za iseljenje iz 2005. dovelo do toga da podnosioci predstavke ostanu bez svojih domova, i da bi stoga došlo do ometanja njihovog prava na poštovanje njihovih domova (vidi presudu u predmetu Ćosic protiv Hrvatske [Ćosić v. Croatia] br. 28261/06, stav 18, od 15. januara 2009).

105. Imajući u vidu činjenicu da se ovaj predmet odnosi na isterivanje podnosilaca predstavke kao dela zajednice od nekoliko stotina osoba i da bi ova mera imala reperkusije na način života i društvene i porodične veze podnosilaca predstavke, može se smatrati da bi ovo ometanje uticalo ne samo na njihove „domove“ već i na njihov „privatni i porodični život“ (vidi, slično, presudu Velikog veća Suda u predmetu Čapman protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Chapman v. the United Kingdom [GC]], br. 27238/95, stav 73, ECHR 2001‑I).

106. Sud stoga mora da razmotri da li bi ovo ometanje, ako se ostvari, bilo u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu radi ostvarenja jednog ili više legitimnih ciljeva navedenih u stavu 2 člana 8.

(b) Zakonitost

107. Sud prihvata da za sporni nalog za iseljenje postoji valjani pravni osnov u domaćem zakonodavstvu (vidi stavove 29 i 66 gore u tekstu).

108. Čini se da je sporno pitanje da li važeći nacionalni pravni okvir i postupci zadovoljavaju relevantne zahteve iz Konvencije. Sud će razmotriti to pitanje u kontekstu pitanja da li bi ometanje, ako se ostvari, bilo opravdano shodno članu 8, stav 2.

(c) Legitimni cilj

109. Podnosioci predstavke su u suštini tvrdili da nalog za iseljenje ne teži legitimnom cilju već ima za cilj da donese korist jednom privatnom preduzetniku i da zadovolji rasističke zahteve da se nepoželjno romsko naselje ukloni iz tog kraja. Država je zauzela stanovište da je cilj mere da povrati opštinsko zemljište koje je bespravno zaposednuto, realizuje planove urbanističkog razvoja i stane na kraj situaciji koja nosi sa sobom bezbednosne i zdravstvene rizike koji su doveli do podnošenja pritužbi.

110. Sud primećuje da nalog od 17. septembra 2005. ne sadrži izjavu o cilju. Zasnovan je na zakonskoj odredbi vezanoj za povraćaj nepokretnosti od lica koja nemaju pravo državine (vidi stav 66 gore). Kako proističe iz izjava načelnice relevantnog okruga i podnesaka Države (vidi stavove 39, 42 i 92 gore u tekstu), očigledno je da je okončanje bespravne državine zemljišta koju su imali podnosioci predstavke predstavljalo osnovni cilj kojem je sporni nalog težio.

111. Kako je Sud ranije naveo, legitimno je da vlasti pokušavaju da povrate posed nad zemljištem od lica koja nemaju pravo državine nad njim (vidi presude u gore navedenom predmetu Meken protiv Ujedinjenog Kraljevstva, st. 48, i u predmetu Konors protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Connors v. the United Kingdom], br. 66746/01, stav 69, od 27. maja 2004).

112. Pored toga, nesporno je da se u naselju u Batalovoj vodenici nalaze zgrade koje ne zadovoljavaju relevantne građevinske zahteve (vidi stavove 10-14 gore u tekstu). Premda je istina da Država nije podnela dokaze o konkretnim i predstojećim građevinskim projektima, vlasti imaju opštu nameru da zemljište koje su zaposeli podnosioci predstavke iskoriste za izgradnju stambenih zgrada. Konkretno, takvi su planovi za Batalovu vodenicu u nekoliko navrata sačinjavani i menjani u prošlosti, čak i dosta pre 2005. godine (vidi stavove 9, 15 i 26 gore u tekstu).

113. Za razliku od podnosilaca predstavke, Sud ne uočava nagoveštaje nekorektnih motiva u planovima vlasti da zemljište predaju privatnom investitoru radi izgradnje (vidi stav 27 gore). Unapređenje gradske sredine uklanjanjem ružnih zgrada lošeg kvaliteta i izgradnja modernih stanova koji zadovoljavaju relevantne arhitektonske i tehničke uslove na njihovom mestu predstavlja legitimni cilj u interesu ekonomske dobrobiti i zaštite zdravlja i prava drugih i može u načelu opravdati ometanje prava iz člana 8 Konvencije (vidi sličan pristup u presudama u predmetima Bakli protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Buckley v. the United Kingdom], od 25. septembra 1996, st. 62 i 63, Izveštaji o presudama i odlukama [Reports of Judgments and Decisions] 1996‑IV, i u gore navedenom predmetu Čapman, st. 80-116).

114. Sud pored toga primećuje da je nesporno da domovi podnosilaca predstavke nemaju kanalizaciju i sanitarne objekte. Država je takođe tvrdila da postoji opasnost od urušavanja nekih improvizovanih udžerica. Po mišljenju Suda, premda ne postoje jasni dokazi da su vlasti ova pitanja razmatrale sa stanovišta onih kojih se najviše tiču - podnosilaca predstavke, mora se priznati da postoji legitiman javni interes za preduzimanje određenih mera kako bi se izašlo na kraj sa rizicima kao što su oni koje sa sobom nosi neko bespravno naselje improvizovanih udžerica, bez kanalizacije i vodovoda. To su priznali i predstavnici stanara Batalove vodenice u tekstu sporazuma koji su 28. septembra 2005. potpisali sa opštinskim vlastima (vidi stavove 11 i 34 gore u tekstu).

115. Konačno, Sud smatra neubedljivim argument podnosilaca predstavke da vlasti koriste planove izgradnje isključivo kao izgovor i da je stvarni cilj naloga za iseljenje ništa drugo do rasistički pokušaj oslobađanja te četvrti prisustva svih Roma. Kao što je već napomenuto, postoji dovoljno dokaza o postojanju stvarnih planova za urbanistički razvoj te četvrti, kao i zdravstvenih i bezbednosnih rizika i legitimno je da vlasti nastoje da razreše te probleme u interesu ekonomske dobrobiti i radi zaštite zdravlja i prava drugih.

116. Sledi da bi sporna mera, ako bi bila izvršena, imala legitimni cilj shodno članu 8, stav 2 Konvencije. U ovom predmetu je značajno pitanje „neophodnosti u demokratskom društvu“ u smislu te odredbe i prakse Suda.

(d) Neophodnost u demokratskom društvu

i. Opšta načela

117. Smatra se da je neko mešanje „neophodno u demokratskom društvu“ radi postizanja legitimnog cilja ako odgovara na „goruću društvenu potrebu“, a naročito ako je srazmerno legitimnom cilju kojem se teži. Premda je na nacionalnim vlastima da daju početnu ocenu takve neophodnosti, na Sudu je da da konačnu ocenu da li su navedeni razlozi za mešanje relevantni i dovoljni i u skladu sa zahtevima Konvencije (vidi, među drugim relevantnim dokumentima, presudu u predmetu Smit i Grejdi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Smith and Grady v. the United Kingdom], br. 33985/96 i 33986/96, od 27. septembra 1999, st. 88, ECHR 1999-VI).

118. Nacionalne vlasti u tom pogledu moraju imati određeno polje slobodne procene jer su one zbog svog neposrednog i stalnog kontakta sa vitalnim snagama u svojim zemljama u načelu u boljem položaju od nekog međunarodnog suda da procenjuju lokalne potrebe i uslove. Ovo polje slobodne procene se razlikuje u zavisnosti od prirode prava iz Konvencije o kojem je reč, njegovog značaja za pojedinca i prirode aktivnosti koje se ograničavaju, kao i od prirode cilja kojem ograničenja teže. Sud u tom pogledu ima u vidu sledeće : 

(i) Postoji saglasnost da je polje slobodne procene široko u oblastima koje obuhvataju primenu socijalne ili ekonomske politike, uključujući stambenu politiku, kao, na primer, u kontekstu urbanističkog ili ruralnog planiranja, gde je Sud utvrdio da „nacionalne vlasti u načelu uživaju široko polje slobodne procene u meri u kojoj je ostvarivanje diskrecionog prava koje obuhvata mnoštvo lokalnih faktora svojstveno izboru i sprovođenju politike planiranja“ (vidi, na primer, presude u gore navedenim predmetima Bakli, str. 1292, st. 75 in fine i Ćosić, st. 20).

(ii) S druge strane, vlasti u načelu imaju uže polje slobodne procene kada je pravo o kojem je reč od suštinskog značaja za delotvorno uživanje intimnih ili ključnih prava pojedinca. S obzirom na to da se član 8 odnosi na prava od centralnog značaja za identitet, samoodređenje, fizički i moralni integritet, održavanje odnosa sa drugima i ustaljeno i bezbedno mesto u zajednici pojedinca, u slučajevima kada se postavlja pitanje socijalne i ekonomske politike u kontekstu samog člana 8, opseg polja slobodne procene zavisi od konteksta predmeta a naročiti značaj se pridaje razmerama zadiranja u ličnu sferu podnosioca predstavke (vidi presudu u gore navedenom predmetu Konors, stav 82);

(iii) Procesne garantije koje pojedinac ima na raspolaganju su od posebnog značaja prilikom određivanja da li je tužena Država delovala u okviru svog polja slobodne procene. Sud naročito mora da ispita da li je postupak odlučivanja koji je doveo do mera mešanja bio pravičan i da li je omogućio dužno poštovanje interesa pojedinca koje štiti član 8 (vidi presude u gore navedenim predmetima Bakli, str. 1292-93 i Čapman, st. 92). Zahtev „neophodnosti u demokratskom društvu“ iz člana 8, stav 2, odnosi se kako na pitanje postupka tako i na pitanje suštine (vidi presudu u gore navedenom predmetu Meken, st. 26).

(iv) S obzirom na to da gubitak doma predstavlja najizrazitiji oblik mešanja u pravo na poštovanje doma zaštićenog članom 8, svaka osoba u opasnosti od ometanja ovih razmera bi u načelu trebalo da ima mogućnost da srazmernost i opravdanost te mere razmotri nezavisni sud, u svetlu relevantnih načela iz člana 8, bez obzira na to što nemaju zakonitu državinu po domaćem zakonu (vidi presude u predmetima Kej i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Kay and Others v. the United Kingdom], br. 37341/06, st. 67-8 i 74, od 21. septembra 2010. i Orlić protiv Hrvatske [Orlić v. Croatia], br. 48833/07, st. 65, od 21. juna 2011). To, između ostalog, znači da domaći sudovi moraju podrobno da razmotre relevantne argumente u vezi sa srazmernošću mešanja koje podnosilac predstavke iznese u postupku pred domaćim sudom i da pruže adekvatno obrazloženje (ibid, st. 67-69);

(v) U okolnostima u kojima nacionalne vlasti, u svojim odlukama kojima nalažu i potvrđuju iseljenje podnosioca predstavke nisu dale nikakvo objašnjenje ni iznele nikakve argumente koji bi pokazali da je iseljenje podnosioca predstavke bilo nužno, Sud može da zaključi da je legitimni interes Države da bude u mogućnosti da kontroliše svoju imovinu od sekundarnog značaja u odnosu na pravo podnosioca predstavke na poštovanje njegovog doma (ibid).

ii. Primena ovih načela na činjenice u ovom predmetu

α) Pristup Suda u ovom predmetu

119. S obzirom na to da je podnosiocima predstavke naloženo da se isele u skladu sa konačnim i pravosnažnim nalogom za iseljenje ali da je izvršenje tog naloga odloženo i da je od tada prošao značajan period vremena (vidi st. 35, 52 i 56 gore), Sud mora posebno da ispita: (i) da li je nalog za iseljenje, koji je izdat i koji su sudovi razmatrali 2005. i 2006. godine, opravdan shodno članu 8, stav 2; i (ii) da li bi drugi događaji ili mere koje su vlasti od tada preduzele mogle da utiču na zaključak Suda o tome šta je neophodno u demokratskom društvu.

β) Da li je nalog od 17. septembra 2005. bio opravdan shodno članu 8, stav 2

120. Nema sumnje da vlasti u načelu imaju pravo da isele podnosioce predstavke koji su bespravno zaposeli opštinsko zemljište (vidi stav 111 gore).

121. Sud, međutim, primećuje da nacionalne vlasti nekoliko decenija nisu pokušale da deložiraju porodice ili pretke podnosilaca predstavke čime su de facto tolerisale bespravno romsko naselje u Batalovoj vodenici (vidi stavove 8, 17 i 92 gore). Po njegovom mišljenju, ova je činjenica od izuzetnog značaja i trebalo je da bude uzeta u obzir (vidi, na primer, stav 70 presude u gore navedenom predmetu Orlić protiv Hrvatske). Premda bespravni stanari ne mogu da pretenduju na bilo kakva zakonska prava koja bi im omogućila da tu ostanu da žive, neaktivnost vlasti je dovela do razvoja snažnih veza podnosilaca predstavke sa Batalovom vodenicom i života u zajednici u tom naselju. Načelo srazmernosti iziskuje da se takve situacije, u kojima su u pitanju čitave zajednice i dugački periodi vremena, tretiraju na potpuno drugačiji način nego uobičajeni slučajevi iseljavanja pojedinca sa imovine koju je bespravno zaposeo.

122. Sporni nalog za iseljenje bio je zasnovan na članu 65 Zakona o opštinskoj svojini, po kojem lica koja bespravno žive na opštinskom zemljištu mogu biti iseljena bez obzira na bilo kakve posebne okolnosti, kao što je višedecenijski život zajednice, ili moguće posledice, kao što je beskućništvo. Prema relevantnom domaćem zakonodavstvu koje je u to vreme bilo na snazi, opštinske vlasti nisu bile u obavezi da uzimaju u obzir razne interese o kojima je ovde reč niti da uzimaju srazmernost u obzir (vidi st. 38, 66 i 72 gore u tekstu). Oslonivši se na ovaj pravni okvir, opštinske vlasti nisu navele nijedan drugi razlog osim da su podnosioci predstavke bespravno zaposeli to zemljište dok su domaći sudovi u sudskim postupcima izričito odbijali da saslušaju argumente o srazmernosti i dugom vremenskom periodu tokom kojeg su podnosioci predstavke i njihove porodice neometano živeli u Batalovoj vodenici (vidi st. 29-31 i 36-38 gore u tekstu).

123. U predmetima kao što je ovaj, ovaj pristup je sam po sebi problematičan i predstavlja nepoštovanje načela srazmernosti. Prema članu 8 Konvencije, nalog za iseljenje podnosilaca predstavke može se smatrati „neophodnim u demokratskom društvu“ radi ostvarenja legitimnog cilja samo ako zadovoljava „goruću društvenu potrebu“ a naročito ako je srazmeran legitimnom cilju kojem se teži (vidi sudsku praksu navedenu u stavovima 121 i 122 gore u tekstu).

124. Sud zatim primećuje da je nesporno da domovi većine podnosilaca predstavke ne zadovoljavaju osnovne sanitarne i građevinske zahteve, što povlači sa sobom bezbednosne i zdravstvene rizike. On, međutim, smatra da je tvrdnja Države da je iseljenje podnosilaca predstavke odgovarajuće rešenje oslabljena odsustvom dokaza da su nadležne vlasti ozbiljno proučile alternativne metode otklanjanja ovih rizika i da ta tvrdnja sama po sebi ne može da posluži kao opravdanje za nalog za iseljenje.

125. Kao što se vidi iz njihovih dugoročnih programa i deklaracija o inkluziji Roma i njihovim stambenim problemima, kao i iz projekata realizovanih u Sofiji i drugim mestima u zemlji, bugarske vlasti su prepoznale da je potrebno razmatrati širok dijapazon različitih opcija u pogledu bespravnih romskih naselja. One uključuju legalizaciju zgrada kada je to moguće, izgradnju sistema javne kanalizacije i vodovoda i pružanje pomoći u pronalaženju alternativnog smeštaja kada je prinudno iseljenje neophodno (vidi stavove 60-63, 65, 69, 70, 73-83 i 95 gore u tekstu). Premda su neke od tih opcija neposredno od značaja za ostvarenje odgovarajućeg urbanističkog razvoja i uklanjanje rizika po bezbednost i zdravlje, Država nije dokazala da su vlasti razmatrale te opcije u ovom konkretnom slučaju.

126. Pored toga vredi napomenuti da vlasti nisu pre izdavanja spornog naloga uzele u obzir opasnost da će podnosioci predstavke postati beskućnici ako budu iseljeni. Pokušavale su da izvrše nalog 2005. i 2006. bez obzira na posledice i, premda su potpisale sporazum koji je sadržao obavezu da obezbede alternativni smeštaj, kasnije su se oglušile o tu obavezu i izjavile da opasnost da podnosioci predstavke postanu beskućnici „nije od značaja“ (vidi st. 27-42 gore u tekstu). Sud, međutim, smatra da je u konkretnim okolnostima ovog predmeta, naročito s obzirom na dugu istoriju neometanog prisustva porodica podnosilaca predstavke i zajednice koju su formirali u Batalovoj vodenici, načelo srazmernosti iziskivalo pridavanje dužne pažnje posledicama njihovog iseljenja i opasnosti da će postati beskućnici.

127. Sud takođe primećuje da nema nikakvih naznaka da su se građevinski planovi na koje se Država pozvala ikada približili fazi sprovođenja. Država stoga nije dokazala da je ovo zemljište hitno potrebno za javnu potrebu koju su pomenuli. U predmetima kao što je ovaj, srazmernost je neodvojivo povezana sa namenom zbog koje vlasti žele da povrate zemljište. Sud je u slučajevima kada su domaće vlasti ova pitanja uzimala u obzir obično prihvatao njihov zaključak osim ako on nije bio očigledno nerazuman. S obzirom na to da nema dokaza da je tako nešto pokušano, Sud ne može a da ne prida manju važnost navodnom značaju planova za izgradnju na zemljištu koje podnosioci predstavke trenutno zaposedaju.

128. Pored toga, iz izjava opštinskih zvaničnika i podnesaka koje je Država podnela Sudu proizlazi da su vlasti na lokalnom nivou u ovom slučaju odbile da razmatraju pristupe posebno prilagođene potrebama ove romske zajednice s obrazloženjem da bi takav odnos predstavljao diskriminaciju većinskog stanovništva. S tim u vezi, po mišljenju Suda, čini se da postoji protivrečnost između usvajanja nacionalnih i regionalnih programa o inkluziji Roma zasnovanih na shvatanju da podnosioci predstavke predstavljaju deo neprivilegovane zajednice koja ima specifične probleme koji se moraju rešavati na odgovarajući način, s jedne strane, i, tvrdnji iznetih u podnescima dostavljenim Sudu, koje je tužena Država iznela u ovom predmetu, da bi to predstavljalo „privilegovano“ postupanje i diskriminaciju većinskog stanovništva, s druge (vidi stavove 41, 60-63 i 95-98 gore u tekstu).

129. Ovaj potonji argument ne priznaje položaj podnosilaca predstavke kao izopštene zajednice i jedne od socijalno ugroženih grupa (vidi presudu Velikog veća u predmetu D.H. i ostali protiv Republike Češke [D.H. and Others v. the Czech Republic (GC)], br. 57325/00, st. 182, ECHR 2007‑IV, i druge presude Suda koje se u njoj pominju). Takvim društvenim grupama, bez obzira na etničko poreklo njihovih pripadnika, će možda biti potrebna pomoć kako bi mogle delotvorno uživati ista prava kao i većinsko stanovništvo. Kao što je Sud istakao u kontekstu člana 14 Konvencije, ova odredba ne samo da ne zabranjuje Državi članici da prema grupama postupa na različit način kako bi ispravila „faktičke nejednakosti“ među njima; štaviše, u određenim okolnostima i propust da se nejednakost ispravi različitim postupanjem sam po sebi može dovesti do povrede člana 14 (vidi presudu u gore navedenom predmetu D.H. i ostali protiv Republike Češke, st. 175 ; kao i presude u predmetima „Predmet vezan za određene aspekte zakona o upotrebi jezika u obrazovanju u Belgiji“ protiv Belgije (Meritum) [“Case relating to certain aspects of the laws on the use of languages in education in Belgium” v. Belgium (Merits)], od 23. jula 1968, Serija A br. 6, st. 10; Tlimenos protiv Grčke [Veliko Veće] [Thlimmenos v. Greece [GC]], br. 34369/97, st. 44, ECHR 2000-IV; i Stek i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Veliko veće] [Stec and Others v. the United Kingdom [GC]], br. 65731/01, st. 51, ECHR 2006-...). U kontekstu člana 8, u predmetima kao što je ovaj, specifičnost podnosilaca predstavke kao društvene grupe i njihovih potreba mora biti jedan od relevantnih faktora prilikom procene srazmernosti koju su vlasti dužne da izvrše.

130. To ne znači da vlasti po Konvenciji imaju obavezu da podnosiocima predstavke obezbede smeštaj. Član 8 svojom formulacijom ne priznaje pravo na obezbeđivanje doma (vidi presudu u gore navedenom predmetu Čapman, st. 99) te stoga svaka pozitivna obaveza stambenog zbrinjavanja beskućnika mora biti ograničena (vidi odluku u predmetu O’Rurk protiv Ujedinjenog Kraljevstva [O’Rourke v. the United Kingdom (dec.)], br. 39022/97, ECHR od 26. juna 2001). U izuzetnim slučajevima, međutim, obaveza obezbeđivanja smeštaja naročito ugroženim pojedincima može proisticati iz člana 8 (ibid.; vidi, takođe, mutatis mutandis, odluku u predmetu Budina protiv Rusije [Budina v. Russia (dec.)], br. 45603/05, od 18. juna 2009).

131. Takođe je istina da sami podnosioci predstavke nisu aktivno tražili rešenje (vidi stavove 13, 43 i 51 gore u tekstu). Čini se da nisu bili voljni da podnesu zahtev za dobijanje socijalnih stanova, bar delimično zato što nisu želeli da budu razdvojeni, zato što bi imali poteškoća da pokrivaju prateće troškove i zato što su, opšte uzev, bili protiv radikalnog menjanja sredine u kojoj žive, a koje bi preseljenje u stambene blokove podrazumevalo. Član 8, međutim, ne nameće Državama ugovornicama obavezu da neograničeno tolerišu nezakonitu državinu nad zemljištem (vidi st. 96 presude u gore navedenom predmetu Čapman, koji se odnosi na veoma specifičnu i relativno usku pozitivnu obavezu omogućavanja čergarskog načina života koji je od odlučujućeg značaja za identitet).

132. U ovom slučaju, međutim, relevantno pitanje je to što je ugroženost društvene grupe kojoj podnosioci predstavke pripadaju mogla i trebalo da bude uzeta u obzir, na primer, time što bi im se pomoglo da zvanično dobiju status stambeno ugroženih lica na osnovu kojeg bi ravnopravno sa drugima imali pravo da konkurišu za raspoložive socijalne stanove. Bugarske vlasti su ovo prepoznale u svojim nacionalnim i regionalnim programima, ali to nije dovelo do preduzimanja praktičnih koraka u ovom slučaju (vidi stavove 55-59 i 61-65 gore u tekstu).

133. Opšte uzev, nepovoljan položaj grupe podnosilaca predstavke mora predstavljati značajan faktor prilikom razmatranja pristupa rešavanju problema njihovog bespravnog naselja i, ukoliko je njihovo iseljenje neophodno, prilikom odlučivanja o vremenu i modalitetima iseljenja i, po mogućstvu, aranžmanima za njihov alternativni smeštaj. To u ovom slučaju nije učinjeno.

134. Ukratko, Sud nalazi da tužena Država nije dokazala da je nalog za iseljenje od 17. septembra 2005. bio neophodan u demokratskom društvu za ostvarenje legitimnih ciljeva kojima se teži.

γ) Da li je izvršenje naloga opravdano nakon događaja koji su usledili posle 2005. i 2006. godine

135. Istina je da je sudbina četvrti u Batalovoj vodenici bila predmet pregovora, razgovora i razmatranja savetodavnih tela kao što je Nacionalni savet za etnička i demografska pitanja u godinama koje se usledile posle septembra 2005. Savet je očigledno preporučio razmatranje alternativnih opcija i uravnoteženijeg rešenja. Država i lokalne vlasti Sofije su u nekoliko navrata izjavile da planiraju da nađu rešenje za problem smeštaja podnosilaca predstavke i da im obezbede alternativni smeštaj (vidi stavove 33, 44, 55, 57 i 96 gore u tekstu). Takođe je istina da je na nacionalnom i regionalnom nivou u Bugarskoj usvojeno nekoliko programa za rešavanje stambenih problema Roma (vidi st. 60-63 gore u tekstu) i da su očigledno sprovedeni neki projekti na drugim lokacijama. Sve ovo može ukazivati na to da vlasti nastoje da primenjuju srazmeran pristup, kombinujući sprovođenje propisa o planiranju izgradnje i pozitivne mere kako bi pomogli pojedincima o kojima je reč.

136. Sud, međutim, ne može a da ne primeti da ovi razgovori i programi nisu bili deo formalnog postupka pred telom ovlašćenim da preinači sporni nalog za iseljenje podnosilaca predstavke i da oni u svakom slučaju nisu doveli do usvajanja bilo kakvog zakonskog akta koji se konkretno odnosi na podnosioce predstavke. Nalog koji je izdat 17. septembra 2005. je ostao na snazi i još uvek je izvršan. Premda je načelnica relevantnog okruga privremeno obustavila iseljenje podnosilaca predstavke, važno je to što, kako proističe iz materijala podnetog Sudu, nije doneta nijedna odluka o preispitivanju naloga od 17. septembra 2005. ili vezivanju njegovog izvršenja za sprovođenje odgovarajućih mera kako bi se obezbedilo poštovanje prava podnosilaca predstavke iz člana 8 (vidi stavove 41, 45-48 i 56 gore u tekstu).

137. U tim se okolnostima ne može smatrati da je održavanjem gore pomenutih naknadnih razgovora obezbeđen pravičan postupak odlučivanja koji je neophodan za ispunjavanje obaveza tužene Države shodno članu 8 Konvencije ili da je „neophodnost u demokratskom društvu“ dokazana na drugi način.

138. Država je takođe tvrdila da izvršenje naloga za iseljenje opravdavaju stalne pritužbe komšija, uključujući one podnete 2008. i 2009. godine (vidi stavove 93 i 97 gore u tekstu).

139. Čini se da nijedna strana ne spori da su stanari stambenih blokova koji se graniče sa zemljištem o kojem je reč pre i posle 2005. više puta ulagali pritužbe u kojima su se naročito žalili na sledeća dva problema: (i) sanitarne rizike uglavnom vezane za nepostojanje kanalizacije i činjenicu da domovi podnosilaca predstavke ne zadovoljavaju građevinske zahteve; i (ii) krivična dela i remećenje javnog reda za koje su navodno odgovorni stanari bespravnog naselja u Batalovoj vodenici (vidi stavove 20-25, 42 in fine, 56, 93 i 97 gore u tekstu).

140. Sud je u pogledu prvog pitanja već utvrdio da rizici po zdravlje ove vrste mogu u načelu opravdavati osporene mere da je bilo dokazano – što u ovom slučaju nije učinjeno – da je nalog za iseljenje donet uz poštovanje načela srazmernosti (vidi stavove 120-134 gore u tekstu).

141. Sud u pogledu drugog pitanja prihvata da su vlasti bile u obavezi da reaguju na navode suseda o krivičnim delima i remećenju javnog reda u tom kraju. Njihova je dužnost bila da primenjuju zakon i da po potrebi istražuju navodna dela i sankcionišu odgovorna lica. Tužena Država nije pružila nikakve dokaze o preduzimanju takvih radnji.

142. Neke pritužbe suseda su, međutim, obuhvatale nelegitimne zahteve, kao, na primer, da podnosioci predstavke budu „vraćeni u svoja rodna mesta“ (vidi stav 93 gore u tekstu). Takođe je jasno da je situaciju karakterisala napetost koja je nosila sa sobom opasnost da rasplamsa animozitet između dve društvene i etničke grupe. Stoga je bilo važno postupati na način koji bi sprečio stvaranje percepcije da se vlasti nalaze pod uticajem neprijateljskog odnosa jedne grupe prema drugoj grupi. Sud, međutim, nije uveren da su ovi naknadni nelegitimni zahtevi igrali ikakvu ulogu u početnom postupku odlučivanja o izdavanju naloga za iseljenje o kojem je reč.

143. Ukratko, događaji koji su usledili posle izdavanja naloga za iseljenje i njegovog razmatranja od strane domaćih sudova ne daju osnov za zaključak da bi njegovo izvršenje ubuduće bilo opravdano.

(e) Zaključak u vezi sa članom 8

144. Navedeni razlozi su dovoljni da Sud donese zaključak da bi izvršenje manjkavog naloga od 17. septembra 2005. dovelo do povrede člana 8 jer je on zasnovan na zakonodavstvu koje nije iziskivalo razmatranje srazmernosti, a izdat je i razmatran u skladu sa postupkom odlučivanja koji ne samo da nije pružao garantije protiv nesrazmernog mešanja već nije razmatrao ni pitanje „neophodnosti u demokratskom društvu“.

   2. Član 14 u vezi sa članom 8

145. Kratak prikaz podnesaka stranaka izložen je u stavovima 85-99 gore u tekstu. U suštini, podnosioci predstavke su se žalili da je nalog za iseljenje zasnovan na rasističkim stavovima prema njima, dok je Država tvrdila da je nalog za iseljenje opravdan i da podnosioci predstavke ne mogu da pretenduju na privilegovani tretman.

146. Nesporno je da se član 14 odnosi na ovaj predmet, s obzirom na to da podnosioci predstavke tvrde da su izloženi diskriminaciji u vezi sa njihovim pravom na poštovanje doma i privatnog života, i, stoga, i u pogledu pitanja koja potpadaju pod delokrug člana 8 (vidi, na primer, presude Velikog veća u predmetima E.B. protiv Francuske [E.B. v. France [GC]], br. 43546/02, st. 47, od 22. januara 2008, i Larkos protiv Kipra [Larkos v. Cyprus [GC]], br. 29515/95, st. 28, ECHR 1999‑I).

147. Sud, međutim, primećuje da treba da razmotri da li bi hipotetičko izvršenje naloga za iseljenje u budućnosti predstavljalo diskriminaciju. Sud ne može da spekuliše o vremenu i modalitetu takvog izvršenja niti da ocenjuje pitanje povrede člana 14 na osnovu hipotetičkog scenarija. Na primer, Sud ne može da pretpostavi, kao što ga pozivaju podnosioci predstavke, da će vlasti ponovo nastojati da ih isele u veoma kratkom roku.

148. Sud takođe primećuje da podnosioci predstavke zasnivaju svoj glavni argument o diskriminaciji na tvrdnji da su vlasti bile pod neprimerenim uticajem neprijateljskih stavova i pritužbi suseda. Sud je razmatrao relevantne aspekte ovih pitanja u kontekstu srazmernosti i člana 8 (vidi stavove 128-143 gore u tekstu).

149. Sud u tim okolnostima zaključuje da se ne postavlja nijedno odvojeno pitanje o kršenju člana 14 u pogledu budućeg izvršenja naloga za iseljenje od 17. septembra 2005.

  3. Članovi 3 i 13 Konvencije i član 1 Protokola br. 1

150. Podnosioci predstavke su smatrali da bi izvršenjem naloga od 17. septembra 2005. takođe bili prekršeni članovi 3 i 13 Konvencije i člana 1 Protokola br. 1. Država je to osporila.

151. Sud konstatuje da je izvršenje naloga od 17. septembra 2005. suspendovano i ne može da spekuliše o modalitetima budućeg izvršenja naloga i ne može da pretpostavi da će vlasti ponovo nastojati da isele podnosioce predstavke u veoma kratkom roku ili da im neće ponuditi alternativni smeštaj kada je to primereno, kao što podnosioci predstavke tvrde. Niti može da pretpostavi da bi vlasti oštetile njihovu imovinu ili da im ne bi dale dovoljno vremena da je presele. Opštinske vlasti su izrazile nameru da izdaju poseban nalog za rušenje u slučaju da osporeni nalog za iseljenje bude izvršen (vidi stav 31 gore u tekstu).

152. U svakom slučaju, Sud je već utvrdio da bi izvršenjem naloga za iseljenje od 17. septembra 2005. bila prekršena prava podnosilaca predstavke iz člana 8 jer je on izdat i razmatran na način koji nije obezbeđivao minimalne procesne garantije. U tim okolnostima nema razloga za sumnju da tužena Država neće postupati u skladu sa ovom presudom i da će iseljenjem podnosilaca predstavke na osnovu manjkavog naloga prekršiti Konvenciju.

153. Sud iz gore navedenih razloga zaključuje da nije neophodno da odvojeno razmatra ove pritužbe.

 

II. OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE

154. Podnosioci predstavke su tvrdili da su vlasti već prekršile njihova prava iz članova 3, 8, 13 i 14, pored svih povreda Konvencije do kojih bi došlo ukoliko bi nalog za iseljenje bio izvršen u budućnosti.

155. Po njihovom mišljenju, naročito je nepravičan i proizvoljan način na koji su vlasti postupale – nastojeći da ih po hitnom postupku isele nakon što su decenijama tolerisale njihovo prisustvo, ignorišući potpisane sporazume i osnovane strahove, delujući na osnovu rasističkih pritužbi neromskih stanara i jasno pokazujući ravnodušnost prema mogućnosti da će podnosioci predstavke postati beskućnici – i predstavlja toliko surovo postupanje da se ono može okarakterisati kao ponižavajuće. Takvo postupanje je u svakom slučaju bilo diskriminatorno.

156. Država je smatrala da su sve radnje na koje su se podnosioci predstavke žalili bile zakonite i opravdane prema Konvenciji.

157. Sud prihvata da su se podnosioci predstavke nalazili u nezavidnom položaju septembra 2005. godine, kada je njima i njihovim porodicama dato samo nekoliko dana da napuste svoje višedecenijske domove. Sud je već utvrdio da bi izvršenjem naloga za iseljenje od 17. septembra 2005. došlo do povrede člana 8 (vidi stav 144 gore u tekstu).

158. Takođe je značajno to što su vlasti prihvatile da suspenduju izvršenje naloga za iseljenje. Sud ocenjuje kao neubedljiv argument podnosilaca predstavke da su oni uprkos tome bili izloženi postupanju koje prevazilazi prag surovosti iz člana 3 ili da su im posebno povređena prava iz člana 8 zbog same činjenice da su vlasti objavile svoju odluku da ih isele i preduzele pripremne radnje. Ne treba prenebregnuti činjenicu da su podnosioci predstavke sve vreme bili svesni da bespravno zaposedaju opštinsko zemljište i da nisu mogli da očekuju da će na njemu ostati neograničeno vreme.

159. Istina je da ozbiljni slučajevi diskriminatornih izjava javnih zvaničnika ili nereagovanje vlasti na rasističke izjave mogu predstavljati povrede člana 14, pa čak i člana 3 (vidi presudu u predmetu Moldovan protiv Rumunije (br. 2), br. [Moldovan v. Romania (no. 2)], br. 41138/98 i 64320/01, st. 111-14, ECHR 2005‑VII (izvodi), i presude pomenute u tim stavovima). Sud takođe ne može da isključi mogućnost da nereagovanje na diskriminatorne stavove i izjave predstavlja povredu člana 14 u vezi sa drugim odredbama Konvencije, uključujući član 8.

160. Sud, međutim, primećuje da se osnovna pritužba podnosilaca predstavke odnosi na moguću povredu njihovih prava iz člana 8. Bugarska je u pogledu stavova i izjava na koje se žale uvela mehanizme pravne zaštite, kao što je mogućnost podnošenja pritužbi komisiji formiranoj u skladu sa Zakonom o zaštiti od diskriminacije ili mogućnost neposrednog pokretanja sudskih postupaka. Ovaj mehanizam očigledno funkcioniše u praksi, kao što pokazuju relevantni primeri (vidi stav 71 gore u tekstu) a podnosioci predstavke nisu tvrdili da ne mogu da ga koriste. Stoga se ne može reći da je nacionalni pravni sistem ostavio podnosioce predstavke bez mogućnosti da se brane. Mogli su da podnesu tužbe za govor mržnje i zahtevaju zvaničnu osudu svih rasističkih izjava, kao i obeštećenje.

161. Ukratko, nakon što je podrobno razmotrio pritužbe u vezi sa budućim izvršenjem naloga za iseljenje od 17. septembra 2005. godine (vidi stavove 100-153 gore u tekstu), Sud je zaključio da podnosioci predstavke nisu ubedljivo dokazali da njihove dodatne pritužbe ukazuju na posebnu povredu Konvencije.

 

III. PRIMENA ČLANA 46 KONVENCIJE

162. Sud smatra da je umesno da ovaj predmet razmatra shodno članu 46 Konvencije, po kojem:

„1. Visoke strane ugovornice preuzimaju obavezu da se povinuju pravosnažnoj presudi Suda u svakom predmetu u kom su stranke.

2. Pravosnažna presuda Suda se dostavlja Komitetu ministara koji nadgleda njeno izvršenje.“

163. Sud ponavlja da je u kontekstu izvršenja presuda shodno članu 46 Konvencije, presuda u kojoj je Sud utvrdio povredu Konvencije ili Protokola uz nju nameće tuženoj Državi zakonsku obavezu ne samo da isplati iznose dosuđene na ime pravičnog zadovoljenja onima o kojima je reč, već i da pod nadzorom Komiteta ministara utvrdi opšte i/ili, po potrebi, pojedinačne mere koje bi trebalo da budu usvojene u njenom domaćem pravnom poretku. Pored toga, iz Konvencije, a naročito iz člana 1 proizlazi da Države ugovornice ratifikovanjem Konvencije preuzimaju obavezu da obezbede usklađenost svog nacionalnog zakonodavstva sa Konvencijom (vidi presudu Velikog veća u predmetu Maestri protiv Italije [Maestri v. Italy [GC]], br. 39748/98, st. 47, ECHR 2004-I).

164. Obaveza Država ugovornica iz međunarodnog prava da poštuju zahteve ustanovljene na osnovu Konvencije može iziskivati postupanje bilo kog državnog organa, uključujući i zakonodavno telo (vidi presudu u predmetu Viašu protiv Rumunije, [Viaşu v. Romania], br. 75951/01, od 9. decembra 2008).

165. S obzirom na relevantne, stroge odredbe Zakona o opštinskoj svojini, na koje je ukazano u ovoj presudi (vidi stavove 122 i 123 gore u tekstu) i činjenicu da je nalog od 17. septembra 2005. prema bugarskom pravu i dalje izvršan, čini se da je tuženoj Državi potrebna pomoć u vršenju njenih dužnosti iz člana 46 Konvencije.

166. Sud naročito s obzirom na svoje zaključke u ovom predmetu iznosi stav da bi opšte mere izvršenja ove presude trebalo da obuhvataju izmene relevantnog domaćeg zakonodavstva i prakse kojima će se obezbediti da u nalozima o povraćaju javnog zemljišta ili objekata koji mogu uticati na prava i slobode koje štiti Konvencija, čak i u slučaju bespravne državine, jasno budu utvrđeni ciljevi kojima se teži, pojedinci koji su njima pogođeni kao i mere koje će obezbediti srazmernost.

167. Sud u pogledu pojedinačnih mera zauzima stav da izvršenje ove presude iziskuje ili ukidanje naloga od 17. septembra 2005. ili njegovu suspenziju dok ne budu donete mere kojima će se obezbediti da vlasti poštuju zahteve ustanovljene na osnovu Konvencije a pojašnjene u ovoj presudi.

 

IV. PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE

168. Prema članu 41 Konvencije:

Kad Sud utvrdi povredu Konvencije ili Protokola uz nju a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo delimičnu zaštitu, Sud će po potrebi pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.“

        A. Šteta

169. Svaki podnosilac predstavke je podneo zahtev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 10.000 evra (EUR). Izjavili su da su pretrpeli štetu zbog činjenice da su godinama morali da žive pod pretnjom da će postati beskućnici i zbog navodnih rasističkih postupaka vlasti. Podnosioci predstavke su zahtevali da sva naknada štete bude uplaćena na bankovni račun Bugarskog helsinškog komiteta.

170. Usprotivivši se navodima o diskriminaciji i rasističkim stavovima vlasti, Država je smatrala da utvrđivanje povrede Konvencije predstavlja dovoljno pravično zadovoljenje.

171. Sud je u ovom predmetu utvrdio da bi izvršenjem naloga od 17. septembra 2005. bio povređen član 8 Konvencije. Sud je u većini predmeta koji su se odnosili na povrede koje još nisu učinjene smatrao da utvrđivanje povrede predstavlja dovoljno pravično zadovoljenje (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu Raza protiv Bugarske [Raza v. Bulgaria] br. 31465/08, st. 88, od 11. februara 2010, i sudsku praksu navedenu u tom stavu). Sud ne vidi nikakav razlog zašto bi u ovom slučaju doneo drugačiji zaključak. Pored toga, kao što je gore navedeno, relevantno je i to što sami podnosioci predstavke nisu bili veoma aktivni u potrazi za rešenjem koje bi im omogućilo da okončaju bespravnu državinu nad zemljištem u Batalovoj vodenici (vidi stavove 13, 43 i 51 gore u tekstu).

B. Troškovi i izdaci

172. Podnosioci predstavke su podneli zahtev za naknadu troškova i izdataka koje su imali u postupcima pred domaćim sudovima i u postupku pred Sudom u iznosu od 5.786,82 EUR. Ovaj iznos obuhvata troškove pravne pomoći za osamdeset i jedan radni sat po tarifi od 70 EUR na sat i sudske troškove u iznosu od 116,82 EUR. Podnosioci predstavke su podneli primerke sporazuma o advokatskim honorarima, fakture i priznanice. Zahtevali su da celokupna naknada dosuđena po ovoj stavci bude uplaćena neposredno na bankovni račun Bugarskog helsinškog komiteta, organizacije koja im je pružala pravnu pomoć.

173. Država je smatrala da je iznos preteran jer je navedena tarifa za radni sat navodno nekoliko puta viša od one koju obično naplaćuju advokati u Bugarskoj.

174. Imajući u vidu relevantne kriterijume i smatrajući da je navedeni broj radnih sati preteran, Sud dosuđuje 4.000 EUR na ime troškova i izdataka.

C. Zatezna kamata

175. Sud smatra da bi kamata trebalo da bude zaračunata po stopi jednakoj graničnoj aktivnoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke uvećanoj za tri procentna poena.

 

SUD IZ OVIH RAZLOGA JEDNOGLASNO

1. Zaključuje da bi u slučaju izvršenja naloga od 17. septembra 2005. došlo do povrede člana 8 Konvencije;

2. Zaključuje da nema posebne povrede člana 14 Konvencije u vezi sa članom 8 ;

3. Zaključuje da nije neophodno da posebno razmatra da li bi došlo do povreda člana 3 i 13 Konvencije i člana 1 Protokola br. 1 u slučaju da nalog od 17. septembra 2005. bude izvršen;

4. Zaključuje da nema posebne povrede u pogledu pritužbi podnosilaca predstavke o povredama članova 3, 8, 13 i 14 Konvencije zbog ranijeg postupanja i izjava vlasti u vezi sa Batalovom vodenicom;

5. Zaključuje da utvrđivanje povrede člana 8 Konvencije samo po sebi predstavlja dovoljno pravično zadovoljenje za svu nematerijalnu štetu koju su podnosioci predstavke pretrpeli;

6. Zaključuje

(a) da je tužena Država dužna da podnosiocima predstavke isplati 4.000 EUR (četiri hiljade evra) na ime troškova i izdataka u roku od tri meseca od dana pravosnažnosti presude u skladu sa članom 44, stav 2 Konvencije, preračunate u bugarske leve po kursu koji važi na dan isplate, kao i sve poreze naplative podnosiocima predstavke, a na bankovni račun Bugarskog helsinškog komiteta;

(b) da od isteka gore navedena tri meseca do isplate bude zaračunata zatezna kamata na navedene iznose po stopi jednakoj graničnoj aktivnoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke uvećanoj za tri procentna poena;

 

7. Odbija ostatak zahteva podnosilaca predstavke za pravično zadovoljenje.

Sačinjeno na engleskom i francuskom jeziku i prosleđeno pisanim putem 24. aprila 2012, u skladu sa pravilom 77 st. 2 i 3 Poslovnika Suda.

Fatoš Araće                                                      Leh Garlicki
zamenik sekretara                                                predsednik

 

[1]. Ispravljeno 5. juna 2012. godine, dodat je sledeći tekst „a na bankovni račun Bugarskog helsinškog komiteta“.

 


___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

 

 

  

FOURTH SECTION

CASE OF YORDANOVA AND OTHERS v. BULGARIA

(Application no. 25446/06)

JUDGMENT 

This version was rectified on 5 June 2012

under Rule 81 of the Rules of Court

  

STRASBOURG

 

24 April 2012

 FINAL

 

24/09/2012

 

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Yordanova and Others v. Bulgaria,

The European Court of Human Rights (Chamber), sitting as a Chamber composed of:

Lech Garlicki, President,
David Thór Björgvinsson,
Päivi Hirvelä,
George Nicolaou,
Ledi Bianku,
Zdravka Kalaydjieva,
Vincent A. De Gaetano, judges,
and Fatoş Aracı, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 7 February 2012 and 3 April 2012,

Delivers the following judgment, which was adopted on the last‑mentioned date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 25446/06) against the Republic of Bulgaria lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by twenty-three Bulgarian nationals whose names are listed in the annex to this judgment (“the applicants”), on 23 June 2006.

2. The applicants were represented by Ms M. Ilieva, a lawyer practising in Sofia. The Bulgarian Government (“the Government”) were represented by their Agents, Ms S. Atanasova and Ms M. Kotzeva, of the Ministry of Justice.

3. The applicants alleged, in particular, violations of Articles 3 and 8 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1, taken alone and in conjunction with its Articles 13 and 14, in relation to the authorities’ decision to remove them from their homes in Batalova Vodenitsa.

4. On 8 July 2008 the Court indicated interim measures to the Bulgarian Government under Rule 39 of the Rules of Court. Upon receipt of assurances from the Bulgarian Government, on 23 July 2008 the Court lifted those measures (see paragraphs 49-53 below). By a decision of 14 September 2010, the Court declared the application partly admissible and partly inadmissible.

5. The applicants and the Government each filed further written observations (Rule 59 § 1) on the merits. The Chamber having decided, after consulting the parties, that no hearing on the merits was required (Rule 59 § 3 in fine), the parties replied in writing to each other’s observations.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

A. The relevant background

1. The applicants’ homes

6. The applicants are residents of Batalova Vodenitsa, a neighbourhood of Sofia. They describe themselves as being of Roma origin.

7. Unlike some other European countries, where the Roma often have an itinerant way of life, in Bulgaria, at least since the 1960s, the great majority of the Roma live a settled life. Typically, Bulgarian towns feature one or more predominantly Roma neighbourhoods in non-central areas.

8. Some of the applicants or their parents and in some cases their grand‑parents moved to Batalova Vodenitsa at the end of the 1960s and in the 1970s. Others are more recent arrivals who settled there in the 1990s.

9. In the 1960s land in the neighbourhood in question was expropriated by the State and cleared in the context of the authorities’ housing construction policy. A number of blocks of flats were constructed there, but the plots currently inhabited by the applicants remained vacant, having been earmarked for a green area, which was never landscaped.

10. The applicants’ families built their homes on State land without any authorisation. The area thus gradually developed into a small Roma settlement. It appears that between 200 and 300 persons live there.

11. Most of the buildings are single-storey houses. There is no sewage or plumbing. The inhabitants use water from two public fountains.

12. Most applicants’ registered addresses are at their homes in Batalova Vodenitsa. Many of them are registered at one and the same address although they live in separate buildings which do not figure on any official area plan. Most of the applicants live in their houses with their families, including young children or grandchildren.

13. The applicants never sought to regularise the buildings they had constructed. This was in principle possible through applications for building permits and planning approval. According to the applicants, making such applications was difficult for them as they are poor and live their lives in the Roma community, isolated from the rest of society.

14. It is undisputed by the parties that the applicants’ homes do not meet the basic requirements of the relevant construction and safety regulations and cannot be legalised without substantial reconstruction.

15. In 1987 the local building plan was amended and the construction of dwellings was envisaged on the plots in question. The plan was never implemented.

16. Following a legislative reform, in 1996 the land occupied by the applicants became the property of the Sofia municipality.

17. Until 2005, the State and municipal authorities never took steps to remove the applicants and their families.

18. Under the relevant law the applicants cannot obtain ownership of the land they occupy. Until 1996 the provisions on acquisitive prescription did not apply in respect of State and municipal land. Since 1996, these provisions, under which a ten-year period of possession may suffice for the acquisition of real property, apply to most categories of municipal land. However, in 2006, shortly before the expiry of ten years after the 1996 amendment, Parliament suspended the running of prescription periods in respect of State and municipal land. The suspension has been extended several times and is currently in force until 31 December 2014 (sections 79 and 86 of the Property Act and the transitional provisions thereto).

19. According to a statement by a Mr B. T., a Roma resident of Batalova Vodenitsa, his parents are the lawful owners of their house there and possess a notarial deed. A copy of the notarial deed has not been submitted by the applicants. Neither Mr B.T. nor his parents were among the addressees of the removal order of 17 September 2005 (see paragraph 31 below).

2. Complaints by third persons, public declarations, protests and media coverage

20. From the beginning of the 1990s tension grew in several regions of Sofia between the inhabitants of Roma settlements and their non-Roma neighbours. The issue of Roma settlements, often referred to as “ghettos”, was widely debated in the media. Many commentators urged the emptying of all “Roma ghettos” in Sofia. This line was supported by a number of leading politicians. Occasionally, the views of Roma organisations were also published.

21. Between 2003 and 2006 several demonstrations were held by non-Roma residents of different areas in Sofia seeking the eviction of their Roma neighbours. Other demonstrations were held by non-Roma persons protesting at news of plans by the authorities to resettle in their neighbourhoods Roma families to be removed from other parts of the city.

22. It appears that on an unspecified date non-Roma residents of Batalova Vodenitsa formed an association with the aim to bring pressure to bear on the authorities in relation to the applicants’ unlawful settlement.

23. Most complaints against the Roma inhabitants of Batalova Vodenitsa concerned sanitary risks and repulsive odours caused by the absence of sewage and the fact that the inhabitants kept animals (allegedly including sheep, pigs, hens and horses). Also, many non-Roma residents of the area believed that the Roma inhabitants were responsible for numerous offences, including physical assault, theft and damage to public and private property. The protesters also resented on aesthetic grounds the presence of unsightly shanty houses in the area.

24. The municipal authorities in Sofia perceived as a serious problem the fact that since 1990 many Roma had moved to Sofia and settled in illegal Roma settlements, thus increasing their overpopulation and generating more illegal construction and sanitary problems.

B. The decision to remove the applicants and the ensuing judicial proceedings

25. In March 2000 an unspecified number of individuals, apparently persons who had obtained decisions restoring their property rights over expropriated land in the Batalova Vodenitsa area, complained to the Sofia municipal council that “persons of Roma origin” were unlawfully occupying land in the area. Having examined the matter, on 11 December 2000 the municipal council decided to offer the restored owners other municipal land in exchange for their land. It also invited the mayor of Sofia to develop a plan for the resolution of the “problem as a whole”. No such plan appears to have been adopted.

26. In 2003 the local building plan in Batalova Vodenitsa was modified by the municipal authorities, who planned to develop the area.

27. On 2 March 2005 the Sofia municipal council approved in principle the transfer of title to plots of land in Batalova Vodenitsa to Mr K., a private investor. The transfer was effected on 16 May 2006. The plots of land in question were adjacent to the land occupied by the applicants. It is unclear whether Mr K. ever realised any development project.

28. On 29 August 2005 municipal officials visited the Batalova Vodenitsa neighbourhood and issued a document certifying that the applicants and other persons occupied the land.

29. On 8 September 2005, Ms S., the district mayor, invited all or almost all residents – approximately 180 Roma, including the applicants – to leave their homes within seven days as they were occupying municipal land unlawfully. The text referred to section 65 of the Municipal Property Act and contained a list of the names of its addressees and also a warning that failure to comply would result in removal by the police.

30. The applicants filed an appeal. On 15 September 2005 municipal officials issued a document certifying that the residents concerned had not left the area.

31. As a result, on 17 September 2005 the mayor ordered their forcible removal on 27 September 2005. The order listed individually the names of all those concerned. The mayor also stated her intention to secure a decision for the demolition of the applicants’ houses in accordance with the Building Planning Act (Закон за устройство на територията).

32. The applicants asked the Sofia City Court to stay their removal pending the examination of their appeal against the removal order. The court granted their request.

33. On 28 September 2005 a committee representing the Roma residents of the area signed an agreement with the municipal authorities in Sofia according to which the municipality would offer alternative housing to the persons registered as Batalova Vodenitsa residents, whereupon they would be removed. No action was taken by the municipality in execution of this agreement.

34. The agreement also provided that the committee of representatives would take measures to improve hygiene in the Roma settlement. They also undertook to organise the removal of unauthorised domestic animals kept by residents and keep better order. According to the Government, the situation did not improve.

35. In the judicial proceedings against the mayor’s order, on 12 January 2006 the Sofia City Court ruled that the removal order was lawful. The applicants appealed. On 12 June 2006, the Supreme Administrative Court upheld the City Court’s judgment.

36. The courts found that the fact that the applicants had not shown a valid legal ground for occupying the land was sufficient to establish that the removal order was lawful. If the applicants considered that they had property rights, it was for them to seek notarial deeds or bring civil proceedings to establish those alleged rights. They had not done so. In these circumstances and having regard to section 92 of the Property Act, their houses were owned by the municipality.

37. The courts also stated that the applicants’ allegations about violations of the Convention and discrimination were groundless.

38. The courts ignored as irrelevant under domestic law the applicants’ argument that they should not be removed because they had lived in the area for decades with the authorities’ acquiescence, and their arguments based on the principle of proportionality.

C. Attempt to remove the applicants in 2006

39. On 21 June 2006, the municipal authorities announced their intention to evict the unlawful residents of Batalova Vodenitsa, including the applicants, by 28 June and to demolish their homes. On 22 June 2006 the district mayor was reported in the press as having stated that the removal order had been issued as a result of numerous complaints by neighbours in relation to the unlawful settlement.

40. As a result of political pressure, mainly from members of the European Parliament, the authorities did not proceed with the eviction.

41. In their public declarations the municipal authorities apparently took the stand that the removal of the Batalova Vodenitsa residents was overdue but could not be done immediately because of pressure “from Europe”. Divergent opinions were expressed as to whether the municipality should try to find alternative housing for the residents of Batalova Vodenitsa. In public declarations the mayor of the district stated that this was not possible because the residents concerned had not been registered as persons in need of housing and the municipality could not give them priority over other people who had been on the waiting list for many years.

42. On an unspecified date shortly after 12 June 2006, Ms S., the mayor of the relevant district, participated in a televised debate concerning the fate of the Roma settlement in Batalova Vodenitsa. She stated, inter alia, that the Roma inhabitants there did not have the right to be registered as persons in need of housing because they were occupying municipal land unlawfully. For that reason, she would not offer them the tenancy of municipal dwellings, there being many other families on the waiting list. The district mayor further stated that the agreement of 28 September 2005 between the mayor of Sofia and a committee of representatives of the Roma families “had been concluded in a pre-electoral period” and that she did not consider herself bound by it. She also stated that the removal order had been upheld by the courts and must be enforced; the fact that the persons concerned had nowhere to go was irrelevant. The mayor further stated that she had received complaints by non-Roma inhabitants of the area and was under a duty to act.

43. Most of the applicants have not tried to make arrangements to find new homes for their families. Between 2004 and 2007 three of the applicants registered at addresses in other areas of Sofia. In 2005 one of the applicants declared an address in the town of Sandanski as her official address. According to these four applicants, although for short periods they lived outside Batalova Vodenitsa, in dwellings occupied by relatives, their only real home had remained Batalova Vodenitsa.

44. It appears that after June 2006 negotiations continued between the Roma inhabitants and the municipal authorities regarding possible relocation in temporary municipal housing of those persons in the applicants’ position who had been registered as resident in Batalova Vodenitsa before 1996. Non-governmental organisations defending the rights of the Roma and Government representatives also took part.

45. Information about intentions to resettle the Batalova Vodenitsa unlawful residents have met with strong opposition from inhabitants of neighbourhoods where such relocation was envisaged. It appears that no viable resettlement plan has ever been elaborated.

46. In interviews and statements, local officials supported the non-Roma population. In a radio interview in November 2006, the mayor of Ovcha Kupel district in Sofia stated that “the nuisance that a Roma settlement would create [if Roma families were to move into his district] would surpass by far the inconvenience that a refuse tip would create”. He also stated that “Roma families could not expect to live among the citizens as they did not have the necessary culture”.

D. Attempt to remove the applicants in 2008 and developments since then

47. On 27 June 2008 the municipal authorities served a notice on the inhabitants of the area, including the applicants, requiring them to leave their houses by 10 July 2008, failing which they would be evicted forcibly on 11 July 2008.

48. The notice was issued in execution of the removal order of September 2005, which was final and enforceable.

49. On 8 July 2008 the Court indicated to the Government of Bulgaria, under Rule 39 of the Rules of Court, that the applicants should not be evicted from their houses until 23 July 2008, pending receipt by the Court of detailed information about any arrangements made by the authorities to secure housing for the children, elderly, disabled or otherwise vulnerable individuals to be evicted.

50. The Government submitted a copy of a statement by Ms S., the district mayor, who indicated that two local social homes could provide five rooms each and that several elderly persons could be housed in a third home. There was no information about any possibility to house families together.

51. Also, it appears that none of the applicants was willing to be separated from the community and housed in such conditions, not least because it was impossible, according to them, to earn a living outside the community.

52. On 22 July 2008 Ms S., the district mayor, stated that she had suspended the enforcement of the removal order “pending the resolution of the housing problems of the Batalova Vodenitsa residents”. The order was not quashed.

53. In the light of this information, the President of the Court’s Fifth Section decided on 23 July 2008 to lift the interim measure of 8 July 2008, specifying that the decision was taken on the assumption that the Court and the applicants would be given sufficient notice of any change in the authorities’ position for consideration to be given to a further measure under Rule 39 of the Rules of Court.

54. On 23 July 2008 the National Council for Cooperation on Ethnic and Demographic Issues, which includes representatives of non-governmental organisations and is presided over by the Director of the Ethnic and Demographic Matters Directorate at the Council of Ministers, discussed the issue. Representatives of the Sofia municipality were advised to refrain from measures seeking to resolve the problem in Batalova Vodenitsa at the expense of creating tension in other areas. The majority view was that the Roma families living in Batalova Vodenitsa should not be evicted and their homes should not be demolished before a lasting solution was found.

55. According to a letter from the Director of Ethnic and Demographic Matters, sent in January 2009 in connection with the present application, the Sofia municipality was working on a programme for the revitalisation of Roma neighbourhoods. It was envisaged to construct temporary housing on several municipal plots of land. Partial initial financing of the construction work could be provided by the Government but other sources were needed as well. It was envisaged to encourage the Roma applying for housing to take jobs in the construction work under the relevant social employment schemes. The project’s elaboration, including architectural plans, was allegedly under way. The project concerned Roma families who moved to Batalova Vodenitsa before 1996. Those who settled there more recently had “to return to their previous homes”.

56. On 12 January 2010, in reply to a letter from residents protesting against the authorities’ failure to evict their Roma neighbours from Batalova Vodenitsa, Ms S., the district mayor, stated that the enforcement of the 2005 eviction order had been postponed under pressure from members of the European Parliament and that the applicants had started proceedings in the European Court of Human Rights. The letter did not mention plans to secure alternative housing for the persons to be evicted.

57. According to media reports, in May 2010 plans to resettle the inhabitants of Batalova vodenitsa on other State or municipal property were discussed by the municipal authorities.

58. In their latest submissions of December 2010 the parties have not reported any progress in the realisation of such projects.

59. According to the applicants, the resettlement plans mentioned by the authorities are nothing more than empty promises.

E. Other relevant facts

60. In March 2006 a ten-year National Programme (2005-2015) for the Improvement of the Housing Conditions of Roma in Bulgaria was adopted by the Council of Ministers in the context of the international initiative entitled Decade of Roma Inclusion 2005–2015.

61. In September 2007, the Sofia municipal council adopted a plan for the implementation of the ten-year national programme in Sofia for the period 2007-2013. The document includes an analysis of the existing situation in respect of housing.

62. According to this analysis, overpopulated Roma settlements had formed over the years in Sofia and nothing had been done by the authorities in the past to address the ensuing problems. Having always been a marginalised group with minimal resources, the Roma cannot in practice acquire real property. Traditionally they occupy vacant land and construct makeshift huts. Although most of them, being persons in need of housing, meet the relevant criteria for tenancy of municipal housing, this option does not work in practice owing to several factors, including the limited number of available municipal dwellings and unwillingness on the part of many Roma families to resettle in municipal flats. Their unwillingness could be explained partly by the lack of the necessary resources to cover the related expenses, such as utility bills, and partly by the animosities which often erupt between non-Roma residents of blocks of flats and Roma families moving in.

63. The ten-year National Programme and the 2007-2013 Sofia plan provide for the following actions, among others: elaborating municipal housing programmes, legalising buildings if they meet the relevant construction standards, constructing sewage and water-supply facilities in Roma neighbourhoods and providing information and assistance to those who apply for municipal housing.

64. The 2010 Monitoring report on the implementation of the Decade of Roma Inclusion 2005–2015 programme does not mention any progress having been made in respect of Roma housing. The concluding text of the report contains a recommendation to the relevant institutions and stakeholders to make timely use of the possibilities under Article 7(2) of Regulation (EC) No. 1080/2006 on the European Regional Development Fund.

65. According to media reports, in several regions in Bulgaria construction works are under way for the building of dwellings intended to house Roma who have been removed or are to be removed from land which they occupy unlawfully.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

66. Section 65 of the Municipal Property Act empowers the mayor to order the repossession of real property belonging to the municipality and occupied by others if they have no legal right to occupy it. The mayor’s order is amenable to judicial appeal. Its enforcement is effected by the police.

67. The new paragraph 5 of section 65, added in May 2008, provides that persons occupying municipal real property without a legal basis cannot avail themselves of sections 72-74 of the Property Act, which bestow certain rights on holders of property belonging to another (under certain conditions, the right to reimbursement for improvements, and to withhold the property pending such reimbursement).

68. According to section 92 of the Property Act, read in conjunction with its other provisions, buildings belong to the owner of the land except where the right to construct a building has been lawfully conveyed by the owner to another person. Prior to 1996 it was not possible under Bulgarian law to acquire State or municipal property through adverse possession. Since 1996, state and municipal property, if it is of the category of “private state property”, may in principle be acquired by private persons through adverse possession, under a number of conditions. Through a transitory provision introduced in 2006, the running of the ten-year prescription period was suspended and the suspension is still in force.

69. The categorisation of persons in need of housing and the possibility of applying for municipal housing are governed by municipal regulations issued by each municipality in accordance with section 45a of the Municipal Property Act. These regulations, which differ from city to city, usually require candidates to have had their registered address in the town for more than five years, to have no real property of their own, and to have resources that do not exceed a certain maximum. Typically the application must be made in writing on a form and be accompanied by a number of documents. The decision whether to recognise the need is taken by a municipal commission and is amenable to judicial appeal. Among the candidates recognised as being in need of housing, homeless persons and those living in dangerous and unhealthy conditions have priority.

70. In accordance with sections 43 and 45 of the Municipal Property Act, an emergency stock of municipal flats may be used to house for up to two years persons whose dwellings are unsafe as being in danger of collapsing and persons with severe social or health problems.

71. Under sections 4 and 5 of the Protection against Discrimination Act, in force since 1 January 2004, racially offensive statements may be considered discriminatory. The victim may file a complaint with the Commission for Protection against Discrimination (see, for example, Decision no. 178 of 25 July 2008, where that commission established that the anti-Roma language used in a television broadcast of 24 February 2007 amounted to prohibited discrimination) or bring an action in court. Racially offensive statements may be criminally punishable under Articles 146 and 148 of the Criminal Code. The proceedings must be initiated by the victim. Separately, incitement to racial hatred is an offence punishable under Article 162 of the Criminal Code.

72. At the time when the removal order of 17 September 2005 was issued and reviewed by the domestic courts, Bulgarian administrative procedure law did not enshrine the principle of proportionality. Since July 2006, when the Code of Administrative Procedure entered into force, this principle is set out in Article 6 of the Code.

III. RELEVANT INTERNATIONAL MATERIAL

A. The Council of Europe

73. On 18 October 2006 the Council of Europe’s European Committee of Social Rights delivered a decision on the merits of a complaint against Bulgaria brought by the European Roma Rights centre, a non-governmental organisation. The Committee found, inter alia, that “the lack of legal security of tenure and the non-respect of the conditions accompanying eviction of Roma families from dwellings unlawfully occupied by them constitute[d] a violation of Article 16 of the Revised European Social Charter, taken together with Article E”. Article 16 concerns the right of families to “appropriate social, legal and economic protection” and Article E prohibits discrimination in the enjoyment of the rights set forth in the Charter.

74. To reach its conclusion, the Committee found that the Bulgarian legislation allowing the legalisation of illegal constructions set conditions “too stringent to be useful in redressing the particularly urgent situation of the housing of Roma families”, a situation recognised by the Bulgarian Government. The Committee also considered that the authorities had tolerated the unlawful Roma settlements for long periods and were accordingly obliged to carefully balance town planning measures against “the right to housing and its corollary of not making individual[s] homeless”. The Committee further found that by failing to take into consideration the specificity of the living conditions of Roma and strictly applying the rules on legalisation of buildings to them, Bulgaria had discriminated against Roma families, whose situation differed not least as a consequence of State non-intervention over a certain period. Similarly, there was discrimination on account of the authorities’ failure to take into account that Roma families ran a higher risk of eviction, and the authorities’ failure systematically to find alternative accommodation for the evicted families.

75. On 5 September 2007 the Committee of Ministers of the Council of Europe adopted a resolution in the case in which it noted, inter alia, the Bulgarian delegation’s statement before it that Bulgaria intended to amend the Territorial Planning Act to allow for easier legalising of existing buildings and construction of social housing.

76. In its 2005 Recommendation on improving the housing conditions of Roma the Committee of Ministers of the Council of Europe called upon member States, inter alia, to use proportionate response to illegal Roma settlements and seek, where possible, solutions acceptable for all parties. Also, eviction measures should include consultation with the community or individual concerned, reasonable notice, provision of information, a guarantee that the eviction will be carried out in a reasonable manner and alternative housing measures. As to daily life in existing settlements, the authorities should provide the same level of services as to other groups of the population and should, beyond that, promote better management including adequate management of neighbourhood conflicts. Housing policies should be tailored to the specific situations of the Roma communities.

77. In its 2008 Recommendation on policies for Roma and/or Travellers in Europe, the Committee of Ministers of the Council of Europe called upon Member States, inter alia, to ensure that decisions adopted by local authorities in the relevant area would not have a discriminatory effect on Roma.

78. In its Resolution 1740(2010) on the situation of Roma in Europe and relevant activities of the Council of Europe, the Parliamentary Assembly of the Council of Europe noted with concern that the process of Roma integration in Europe had not reached its objectives over the last twenty years, that Roma people were still regularly victims of intolerance, discrimination and rejection based on deep-seated prejudices and that the situation of Roma with regard to education, employment, housing, health care and political participation was far from satisfactory. The Assembly stated that adopting national strategies was insufficient in the absence of implementation measures at local and regional levels. It urged member States, inter alia, to promote a positive image of diversity, address stereotypes and prejudices, react strongly to racist discourse by public officials and tackle hate speech vis-à-vis Roma, be it in the media, politics or in civil society. As regards housing, the Assembly urged member States to take urgent measures to prevent forced evictions of Roma camps and settlements and – in cases of unavoidable evictions – ensure that such evictions were carried out only when all procedural protections required under international human rights law were in place, including the provision of adequate alternative housing and compensation for expropriation and losses of moveable possessions damaged in the process of eviction and, in the absence of such procedural protections in the existing domestic law, introduce legislation on evictions providing safeguards and remedies in accordance with international standards.

79. The Council of Europe’s Commissioner for Human Rights, in his 2009 Recommendation on the implementation of the right to housing stated, inter alia, that States should specify in legislation that positive measures are justified in order to promote full and effective equality provided that there was an objective and reasonable justification for such measures.

B. The European Union

80. In October 2009 the EU Agency for Fundamental Rights issued a comparative report on the housing conditions of Roma and travellers in the EU.

81. According to the report, significant numbers of Roma in Europe live in unauthorised settlements. For example, in 2002 an estimated 70% of houses in urban Romani developments in Bulgaria were illegally built, in 1999 in Greece approximately 63,000 Roma lived in unregulated encampments and in 2008 in France most Roma groups lived in squalid shantytowns.

82. The report also mentioned cases of forced evictions of such encampments, in particular in Italy and Greece.

C. The United Nations Organisation

83. The United Nations Committee on Economic, Social and Cultural Rights, in its General Comment no. 7 concerning forced evictions and the right to adequate housing under the International Covenant on Economic, Social and Cultural Rights, stated,inter alia, that evictions should not render persons homeless or more vulnerable to human rights violations. Also, evictions must meet a number of conditions, such as prior consultation with the persons to be evicted, the giving of adequate and reasonable notice as to when the eviction will take place and the availability of judicial remedies. If those evicted cannot provide for themselves, States should take all reasonable measures, utilising all available resources, to ensure the provision of adequate alternative housing.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION IN THE EVENT OF ENFORCEMENT OF THE ORDER OF 17 SEPTEMBER 2005

84. The applicants alleged that if the order of 17 September 2005 was enforced and they were removed from their homes in Batalova Vodenitsa, that would amount to inhuman and degrading treatment contrary to Article 3 and violate their right to respect for their homes under Article 8. They further complained, relying on Article 13, that the authorities failed to consider proportionality issues and, relying on Article 14, that their removal would be discriminatory. They also complained that Article 1 of Protocol No. 1 would be violated.

A. The parties’ submissions

1. The applicants

85. The applicants submitted that the houses where they lived and had their registered address were their homes regardless of the fact that they had not been built lawfully. Nothing had been done for decades to remove the applicants. For people as desperately poor and outcast as them the expectation that the inactivity would last was a basis to build lives on. The applicants had the right to respect for their homes and deprivation of one’s home was a most extreme form of interference with this right.

86. The applicants considered that the real aim pursued by the authorities was to free the terrain so that it could be leased or sold to a private entrepreneur for development and to “rid” the district of an unwanted Roma “ghetto”. Those were illegitimate aims.

87. In the applicants’ view, the Government’s attempt to use the neighbours’ protests to justify the eviction order was based on the fallacious assumption that the disorder and lack of sanitation complained of could not be remedied as long as the applicants’ community was present. This was to assume that a Roma community such as the applicants’ inherently produced disorder and pollution and could not be controlled by ordinary policing. The racist nature of this assumption which underlay the Government’s argument was evident. While the issues raised in complaints by ethnic Bulgarian neighbours were serious and a cause for concern, it was unacceptable to seek to solve them through collective expulsion, without regard to individual conduct. That would be nothing less than collective punishment on the basis of ethnic origin.

88. The applicants stated that the authorities had never considered the applicants’ personal circumstances, never consulted them before issuing a removal order and never considered proportionality even in theory. On the contrary, the authorities had openly and publicly asserted that the applicants had no rights at all and that it had been necessary to defend the rights of the non-Roma inhabitants who wished to have the “ghetto” removed. On two occasions, in 2006 and in 2008, the authorities had sought to evict the applicants, despite the September 2005 agreement under which they had undertaken to provide shelter to the families concerned. That agreement had always remained a dead letter. The history of the problem and the authorities’ actions since 2005 had shown beyond doubt that the majority public opinion and the authorities were in favour of eviction, and that talk about a consensus towards helping the Roma families concerned was without substance.

89. The applicants protested against the Government’s reliance on private complaints in terms that disclosed clear racist prejudice, presenting the problems in the neighbourhood as rooted in the racial opposition between Roma and Bulgarians and seeking the unconditional “return of the Roma to their native places”. Moreover, in the applicants’ view, the Government’s submissions (see paragraphs 92-99 below) were replete with statements disclosing racial prejudice, such as their admission that the authorities sought to avoid “concentration of large groups of Roma population”, as if Roma people were a pest of sorts which needed to be kept to a minimum. The Government assumed gratuitously that Roma people had fraudulently taken advantage of municipal housing, or would do so. They relied on racist initiatives such as a petition condemning “discrimination against the Bulgarians”. The Government’s appeal to the Court to bow to majority public opinion, which was in favour of evicting the applicants, not only conflicted with fundamental human rights principles but also showed that the Bulgarian authorities were sensitive to, if not supportive of, public prejudice against the Roma.

90. In the applicants’ view, the Government’s argument that demolition of illegal constructions happened everywhere in Bulgaria, regardless of ethnic origin, was not convincing. The examples given by the Government concerned business properties or holiday retreats owned by persons far wealthier than the applicants, not poor persons’ only homes. The relevant question was whether the authorities would order the collective eviction of a non-Roma community of two hundred persons, including children, without compensation and without alternative shelter, leaving them on the street. In the applicants’ view, it was inconceivable that this should happen. The manner in which the applicants were being treated was clearly linked to their ethnic origin.

91. Lastly, the applicants stated that the houses they had built and their belongings were “possessions” within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1 despite the fact that they did not own the land.

2. The Government

92. The Government submitted that while for many years nothing had been done to remove the Roma families who started settling in Batalova Vodenitsa towards the end of the 1960s, it had always been clear that they were occupying State and municipal land unlawfully. They did not own the land and could not claim ownership on the basis of the fact that they had built makeshift houses without authorisation and in violation of building rules. The applicants could not claim, therefore, that they had an expectation to be allowed to remain in Batalova Vodenitsa. For long periods the authorities had not implemented the urbanisation plans for the area, other matters having had priority. This delay did not mean that the applicants’ illegal presence was tolerated.

93. The matter had become urgent when citizens living in the neighbourhood had started complaining about the Roma families’ behaviour. In support of the above, the Government submitted copies of handwritten complaints by non-Roma residents of Batalova Vodenitsa. Most of them were addressed personally to the Government’s agent in the proceedings before the Court and were apparently drafted for the purposes of the present proceedings on unspecified dates at the end of 2008 or the beginning of 2009. They were entitled “complaints by the Bulgarians living in Batalova Vodenitsa” and started with the following words: “We complain against the Roma ...”. The grievances made were that the Roma disposed of their waste in various places, thus littering the area, kept animals, dried their laundry by hanging it out for everyone to see, engaged in stealing and disorderly and aggressive behaviour, drank and used drugs. According to the text of the complaints, the signatories appealed to have the Roma removed and “returned to their native places”, although on visual examination of the copies submitted to the Court it appears that these last words may have been added by the author of the main text, either before or after the text had been signed by the signatories.

94. The Government further maintained that the relevant authorities had established that the applicants’ makeshift buildings posed a sanitary risk, might collapse and did not meet fire safety requirements. Having considered the matter, the Sofia municipality had decided to remove the Roma settlement and go ahead with the plans to construct blocks of flats in the area. Referring to the Court’s judgment in the case of Öneryıldız v. Turkey [GC], no. 48939/99, ECHR 2004‑XII, the Government considered that had the Bulgarian authorities remained inactive in the face of the safety and sanitary risks that the applicants’ settlement represented, they would have risked liability under the Convention for failure to discharge their positive obligation to protect life and health.

95. The Government further stated that problems in the integration of the Roma population were not uncommon and Bulgaria was not alone in this respect. The authorities had demonstrated their determination to secure equal rights for all citizens, irrespective of their origin. The National Council for Cooperation on Ethnic and Demographic Issues, which included representatives of non-governmental organisations and was presided over by the Director of Ethnic and Demographic Matters at the Council of Ministers, had dealt with the problems in Batalova Vodenitsa. Detailed plans to help Roma families find housing and jobs existed and were in the process of implementation in many towns in the country, including districts of Sofia. A relevant example was the creation in June 2008 of a special working group at the Sofia municipality to deal with the demolition of social dormitory buildings in another area, known as Selishte na Stroitelia and Vietnamski Obshtezhitia. The buildings had been damaged by their lawful and unlawful occupants, predominantly of Roma origin, and the working group was seeking possibilities of finding housing for them in separate districts of Sofia, “in order to avoid large concentrations of Roma people”.

96. The Government thus stated that the relevant authorities were working to find a lasting solution to the housing problem of the Roma families concerned before reclaiming the municipal land they occupied in Batalova Vodenitsa.

97. The Government also submitted that the decision to remove the applicants’ houses was motivated solely by the need to enforce the law on illegal constructions and put an end to a situation which posed a sanitary risk and disfigured the city landscape. The authorities in any European capital would do as much. The applicants were not entitled to privileged treatment because of their ethnic origin or traditional lifestyle. They were not being treated in a discriminatory manner, measures against illegal occupation being undertaken regardless of the ethnicity of the persons concerned. The Government submitted information about orders for the demolition of illegal constructions in different parts of the country. Moreover, in their view, the one-sided presentation of the problems of the Roma population in Bulgaria by their self-appointed representatives seeking popularity stirred tension and provoked reactions from other ethnic groups. The Government were against such attempts to incite ethnic hatred. The reality was that there were two sides in the dispute: the lawful residents of the neighbourhood and the applicants, who occupied municipal land without title and “whose way of life is in contradiction with public norms and rules and in this sense generates tensions in society”.

98. The Government also appealed to the Court to take into account, in deciding the case, the reaction a finding of a violation of the Convention would prompt in Bulgarian society, precisely because Bulgarian society expected to see the law applied equally to persons from all ethnic groups.

99. Lastly, noting that for short periods four of the applicants had registered at addresses outside Batalova Vodenitsa, the Government submitted that such changes could also be observed in respect of other Roma inhabitants. Therefore, in the Government’s view, the supposition could be made that some of the persons concerned had “acquired flats”, sold them and then again registered in Batalova Vodenitsa with the aim of obtaining municipal flats.

B. The Court’s assessment

100. Considering that the central issues in the present case concern the applicants’ rights under Articles 8 and 14 of the Convention, the Court will examine these complaints first.

1. Article 8 of the Convention

101. This provision reads, in so far as relevant:

“1. Everyone has the right to respect for his private and family life, his home ...

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

(a) Whether the enforcement of the removal order would interfere with rights protected by Article 8

102. It is undisputed that the applicants and their families have lived for many years in the makeshift houses they or their ancestors built on State or municipal land in Batalova Vodenitsa. While for unspecified limited periods four of the applicants had their registered addresses outside that area, it is not disputed that they returned (see paragraphs 8, 12, 17, 43 and 99 above). The Government’s suggestion that some of the Roma living in the area may have registered there with the aim of obtaining municipal flats is not supported by any evidence.

103. In these circumstances, the applicants’ houses in Batalova Vodenitsa are their “homes” within the meaning of Article 8. This classification is a matter of fact independent of the question of the lawfulness of the occupation under domestic law (seeMcCann v. the United Kingdom, no. 19009/04, § 46, 13 May 2008). It follows that the applicants’ complaints concern their right under Article 8 to respect for their homes.

104. There is no doubt that the 2005 removal order, if enforced, would result in the applicants’ losing their homes and that, therefore, there would be an interference with their right to respect for their homes (see Ćosić v. Croatia, no. 28261/06, § 18, 15 January 2009).

105. Having regard to the fact that the case concerns the expulsion of the applicants as part of a community of several hundred persons and that this measure could have repercussions on the applicants’ lifestyle and social and family ties, it may be considered that the interference would affect not only their “homes”, but also their “private and family life” (see, similarly, Chapman v. the United Kingdom [GC], no. 27238/95, § 73, ECHR 2001‑I).

106. The Court must examine, therefore, whether such interference, if it materialises, would be lawful and necessary in a democratic society for the achievement of one or several of the legitimate aims set out in paragraph 2 of Article 8.

(b) Lawfulness

107. The Court is satisfied that the impugned removal order has a valid legal basis in domestic law (see paragraphs 29 and 66 above).

108. The question whether the applicable domestic legal framework and procedures meet the relevant Convention requirements appears to be in dispute. The Court will examine it below in the context of the question whether the interference, if it materialises, would be justified under Article 8 § 2.

(c) Legitimate aim

109. The applicants alleged in essence that the removal order did not pursue a legitimate aim but was intended to benefit a private entrepreneur and to satisfy racist demands to free the area of an unwanted Roma settlement. The Government’s position was that the aim of the measure was to recover illegally occupied municipal land, realise plans for urban development and put an end to a situation involving safety and health risks which had given rise to complaints.

110. The Court observes that the order of 17 September 2005 did not contain a statement about its aim. It was based on a legal provision which concerns recovering a real property from persons who are not authorised to hold it (see paragraph 66 above). As it transpires from statements made by the mayor of the relevant district and from the Government’s submissions (see paragraphs 39, 42 and 92 above), putting an end to the unlawful occupation of the land by the applicants was, apparently, the main aim pursued by the impugned order.

111. As the Court has previously stated, it is legitimate for the authorities to seek to regain possession of land from persons who did not have a right to occupy it (see McCann v. the United Kingdom, cited above, § 48 and Connors v. the United Kingdom, no. 66746/01, § 69, 27 May 2004).

112. Furthermore, it is undisputed that the Batalova Vodenitsa settlement comprises buildings which do not meet the relevant construction requirements (see paragraphs 10-14 above). While it is true that the Government have not submitted evidence of concrete and imminent construction projects, there was a general intention on the part of the authorities to use the land occupied by the applicants for urban development. In particular, such plans for Batalova Vodenitsa had been made and amended several times in the past, including well before 2005 (see paragraphs 9, 15 and 26 above).

113. Unlike the applicants, the Court fails to see an indication of improper motives in the authorities’ plans to transfer the land to a private investor for development purposes (see paragraph 27 above). Improvement of the urban environment by removing unsightly and substandard buildings and replacing them with modern dwellings meeting the relevant architectural and technical requirements is a legitimate aim in the interests of economic well-being and the protection of the health and the rights of others and may in principle justify interference with rights under Article 8 of the Convention (see a similar approach in Buckley v. the United Kingdom, 25 September 1996, §§ 62 and 63, Reports of Judgments and Decisions 1996‑IV, and Chapman, cited above, §§ 80-116).

114. The Court observes, in addition, that it is undisputed that the applicants’ homes lack sewage and sanitary facilities. The Government also alleged that there was a risk of some makeshift houses collapsing. In the Court’s view, while there is no clear evidence of the authorities having considered these issues from the point of view of the needs of those most concerned – the applicants –, it must be acknowledged that there is a legitimate public interest in taking measures to cope with hazards such as those that may stem from an unlawful settlement of makeshift houses lacking sewage and sanitary facilities. Indeed, this was admitted by representatives of the Batalova Vodenitsa residents in the text of the agreement which they signed with the municipal authorities on 28 September 2005 (see paragraphs 11 and 34 above).

115. Lastly, the Court finds unconvincing the applicants’ argument that the authorities envisaged building plans as a mere pretext and that the real aim of the removal order was nothing more than a racist attempt to rid the area of the presence of all Roma. As noted above, there is sufficient evidence of genuine plans for urban development in the area and health and safety hazards and it is legitimate for the authorities, in the interests of economic well-being and the protection of health and of the rights of others, to seek to address these problems.

116. It follows that the impugned measure, if enforced, would have a legitimate aim under Article 8 § 2 of the Convention. The salient issue in the present case concerns “necessity in a democratic society” within the meaning of that provision and the Court’s case-law.

(d) Necessity in a democratic society

i. General principles

117. An interference will be considered “necessary in a democratic society” for a legitimate aim if it answers a “pressing social need” and, in particular, if it is proportionate to the legitimate aim pursued. While it is for the national authorities to make the initial assessment of necessity, the final evaluation as to whether the reasons cited for the interference are relevant and sufficient remains subject to review by the Court for conformity with the requirements of the Convention (see, among other authorities, Smith and Grady v. the United Kingdom, nos. 33985/96 and 33986/96, 27 September 1999, §§ 88, ECHR 1999-VI).

118. In this regard, a margin of appreciation must be left to the national authorities, who by reason of their direct and continuous contact with the vital forces of their countries are in principle better placed than an international court to evaluate local needs and conditions. This margin will vary according to the nature of the Convention right in issue, its importance for the individual and the nature of the activities restricted, as well as the nature of the aim pursued by the restrictions. The Court has noted the following relevant considerations in this respect:

(i) In spheres involving the application of social or economic policies, including as regards housing, there is authority that the margin of appreciation is wide, as in the urban or rural planning context where the Court has found that “[i]n so far as the exercise of discretion involving a multitude of local factors is inherent in the choice and implementation of planning policies, the national authorities in principle enjoy a wide margin of appreciation” (see, for example, Buckley, cited above, p. 1292, § 75 in fine, andĆosić, cited above, § 20);

(ii) On the other hand, the margin of appreciation left to the authorities will tend to be narrower where the right at stake is crucial to the individual’s effective enjoyment of intimate or key rights. Since Article 8 concerns rights of central importance to the individual’s identity, self-determination, physical and moral integrity, maintenance of relationships with others and a settled and secure place in the community, where general social and economic policy considerations have arisen in the context of Article 8 itself, the scope of the margin of appreciation depends on the context of the case, with particular significance attaching to the extent of the intrusion into the personal sphere of the applicant (see, among many others, Connors, cited above, § 82);

(iii) The procedural safeguards available to the individual will be especially material in determining whether the respondent State has remained within its margin of appreciation. In particular, the Court must examine whether the decision-making process leading to measures of interference was fair and such as to afford due respect to the interests safeguarded to the individual by Article 8 (see Buckley, cited above, pp. 1292-93, § 76, and Chapman, cited above, § 92). The “necessary in a democratic society” requirement under Article 8 § 2 raises a question of procedure as well of substance (see McCann, cited above, § 26);

(iv) Since the loss of one’s home is a most extreme form of interference with the right under Article 8 to respect for one’s home, any person at risk of an interference of this magnitude should in principle be able to have the proportionality and reasonableness of the measure determined by an independent tribunal in the light of the relevant principles under Article 8, notwithstanding that, under domestic law, he has no right of occupation (see Kay and Others v. the United Kingdom, no. 37341/06, § 67-8 and 74, 21 September 2010 and Orlić v. Croatia, no. 48833/07, § 65, 21 June 2011). This means, among other things, that where relevant arguments concerning the proportionality of the interference have been raised by the applicant in domestic judicial proceedings, the domestic courts should examine them in detail and provide adequate reasons (ibid., §§ 67-69);

(v) Where the national authorities, in their decisions ordering and upholding the applicant’s eviction, have not given any explanation or put forward any arguments demonstrating that the applicant’s eviction was necessary, the Court may draw the inference that the State’s legitimate interest in being able to control its property should come second to the applicant’s right to respect for his home (ibid).

ii. Application of those principles to the facts of the case

α) The Court’s approach in the present case

119. Seeing that the applicants have been ordered to leave under a final binding removal order but its enforcement has been postponed and a significant period has elapsed since then (see paragraphs 35, 52 and 56 above), the Court must examine separately (i) whether the removal order, as it was issued and reviewed by the courts in 2005-2006, was justified under Article 8 § 2 and (ii) whether other events or measures taken by the authorities since then may affect the Court’s conclusion on what is necessary in a democratic society.

β) Whether the order of 17 September 2005 was justified under Article 8 § 2

120. There is no doubt that the authorities are in principle entitled to remove the applicants, who occupy municipal land unlawfully (see paragraph 111 above).

121. The Court notes, however, that for several decades the national authorities did not move to dislodge the applicants’ families or ancestors and, therefore, de facto tolerated the unlawful Roma settlement in Batalova Vodenitsa (see paragraphs 8, 17 and 92 above). In its view, this fact is highly pertinent and should have been taken into consideration (see, for example, Orlić v. Croatia, § 70, cited above). While the unlawful occupants cannot claim any legitimate expectation to remain, the authorities’ inactivity has resulted in the applicants’ developing strong links with Batalova Vodenitsa and building a community life there. The principle of proportionality requires that such situations, where a whole community and a long period are concerned, be treated as being entirely different from routine cases of removal of an individual from unlawfully occupied property.

122. The impugned removal order was based on section 65 of the Municipal Property Act, under which persons unlawfully living on municipal land can be removed regardless of any special circumstances, such as decades-old community life, or possible consequences, such as homelessness. Under the relevant domestic law, as in force at the time, the municipal authorities were not required to have regard to the various interests involved or consider proportionality (see paragraphs 38, 66 and 72 above). Relying on this legal framework, the municipal authorities did not give reasons other than to state that the applicants occupied land unlawfully and, in the judicial review proceedings, the domestic courts expressly refused to hear arguments about proportionality and the lengthy period during which the applicants and their families had lived undisturbed in Batalova Vodenitsa (see paragraphs 29-31 and 36-38 above).

123. In cases such as the present one, this approach is in itself problematic, amounting to a failure to comply with the principle of proportionality. Under Article 8 of the Convention, the removal order against the applicants can only be considered “necessary in a democratic society” for a legitimate aim if it answers a “pressing social need” and, in particular, if it is proportionate to the legitimate aim pursued (see the case‑law cited in paragraphs 121 and 122 above).

124. The Court further observes that it is undisputed that the houses of most applicants do not meet basic sanitary and building requirements, which entails safety and health concerns. It considers, however, that in the absence of proof that alternative methods of dealing with these risks have been studied seriously by the relevant authorities, the Government’s assertion that the applicants’ removal is the appropriate solution is weakened and cannot in itself serve to justify the removal order.

125. Indeed, the Bulgarian authorities have recognised, as can be seen from their long-term programmes and declarations on Roma inclusion and housing problems, as well as from projects realised in other parts of Sofia or elsewhere in the country, that a wide range of different options are to be considered in respect of unlawful Roma settlements. Among those are legalising buildings where possible, constructing public sewage and water-supply facilities and providing assistance to find alternative housing where eviction is necessary (see paragraphs 60-63, 65, 69, 70, 73-83 and 95 above). While some of these options are directly relevant to achieving appropriate urban development and removing safety and health hazards, the Government have not shown that they were considered in the case at hand.

126. In addition, it is noteworthy that before issuing the impugned order the authorities did not consider the risk of the applicants’ becoming homeless if removed. They attempted to enforce the order in 2005 and 2006 regardless of the consequences and, while they signed an agreement containing an undertaking to secure alternative shelter, they later disregarded it and declared that the risk of the applicants’ becoming homeless was “irrelevant” (see paragraphs 27-42 above). The Court considers, however, that in the specific circumstances of the present case, in view, in particular, of the long history of undisturbed presence of the applicants’ families and the community they had formed in Batalova Vodenitsa, the principle of proportionality required that due consideration be given to the consequences of their removal and the risk of their becoming homeless.

127. The Court also notes that there is no indication that the construction plans invoked by the Government ever moved close to the stage of implementation. The Government have not shown, therefore, that the land was urgently needed for the public need they mentioned. Proportionality in cases such as the present one is inextricably linked to the use for which the authorities seek to recover the land. In principle, in cases where the domestic authorities have considered these matters, the Court would normally accept their conclusion unless manifestly unreasonable. As there is no evidence of such an attempt, the Court cannot but attach less weight to the alleged importance of the development plans for the land currently occupied by the applicants.

128. Furthermore, it transpires from statements made by municipal officials and the Government’s submissions before the Court that at the local level, in the present case, the authorities have refused to consider approaches specially tailored to the needs of the Roma community on the ground that such an attitude would amount to discrimination against the majority population. In this connection, in the Court’s view, there would appear to be a contradiction between, on the one hand, adopting national and regional programmes on Roma inclusion, based on the understanding that the applicants are part of an underprivileged community whose problems are specific and must be addressed accordingly, and, on the other hand, maintaining, in submissions to the Court, as the respondent Government did in this case, that so doing would amount to “privileged” treatment and would discriminate against the majority population (see paragraphs 41, 60-63 and 95-98 above).

129. The latter argument fails to recognise the applicants’ situation as an outcast community and one of the socially disadvantaged groups (see D.H. and Others v. the Czech Republic [GC], no. 57325/00, § 182, ECHR 2007‑IV, with further references). Such social groups, regardless of the ethnic origin of their members, may need assistance in order to be able effectively to enjoy the same rights as the majority population. As the Court has stated in the context of Article 14 of the Convention, that provision not only does not prohibit a member State from treating groups differently in order to correct “factual inequalities” between them but, moreover, in certain circumstances a failure to attempt to correct inequality through different treatment may in itself give rise to a breach of Article 14 (see D.H. and Others v. the Czech Republic, cited above, § 175; “Case relating to certain aspects of the laws on the use of languages in education in Belgium” v. Belgium (Merits), judgment of 23 July 1968, Series A no. 6, § 10;Thlimmenos v. Greece [GC], no. 34369/97, § 44, ECHR 2000-IV; and Stec and Others v. the United Kingdom [GC], no. 65731/01, § 51, ECHR 2006-...). In the context of Article 8, in cases such as the present one, the applicants’ specificity as a social group and their needs must be one of the relevant factors in the proportionality assessment that the national authorities are under a duty to undertake.

130. The above does not mean that the authorities have an obligation under the Convention to provide housing to the applicants. Article 8 does not in terms give a right to be provided with a home (see, Chapman, cited above, § 99) and, accordingly, any positive obligation to house the homeless must be limited (see O’Rourke v. the United Kingdom (dec.), no. 39022/97, ECHR 26 June 2001). However, an obligation to secure shelter to particularly vulnerable individuals may flow from Article 8 of the Convention in exceptional cases (ibid.; see, also, mutatis mutandisBudina v. Russia (dec.), no. 45603/05, 18 June 2009).

131. It is also true that the applicants themselves have not been active in seeking a solution (see paragraphs 13, 43 and 51 above). It appears that they are reluctant to seek social housing at least partly because they do not want to be dispersed, find it difficult to cover the related expenses and, in general, resent the radical change of their living environment that moving into blocks of flats would entail. However, Article 8 does not impose on Contracting States an obligation to tolerate unlawful land occupation indefinitely (see Chapman, cited above, § 96, which concerns a very specific and relatively narrow positive obligation to facilitate itinerant way of life which is determinative of an identity).

132. The relevant point in this case is, nonetheless, that the disadvantaged position of the social group to which the applicants belong could and should have been taken into consideration, for example, in assisting them to obtain officially the status of persons in need of housing which would make them eligible for the available social dwellings on the same footing as others. This has been recognised by the Bulgarian authorities in their national and regional programmes but that did not result in practical steps being taken in the present case (see paragraphs 55-59 and 61-65 above).

133. In general, the underprivileged status of the applicants’ group must be a weighty factor in considering approaches to dealing with their unlawful settlement and, if their removal is necessary, in deciding on its timing, modalities and, if possible, arrangements for alternative shelter. This has not been done in the present case.

134. In sum, the Court finds that the respondent Government failed to establish that the removal order of 17 September 2005 was necessary in a democratic society for the achievement of the legitimate aims pursued.

γ) Whether events since 2005-2006 would render the enforcement justified

135. It is true that in the years since September 2005 the fate of the Batalova Vodenitsa area has been the subject of negotiations, discussions and examination by consultative bodies such as the National Council for Cooperation on Ethnic and Demographic Issues. The Council apparently recommended consideration of alternative modes of action and a more balanced solution. The Government and the local authorities in Sofia declared on several occasions that they planned to find a solution to the applicants’ housing problem by providing them with alternative shelter (see paragraphs 33, 44, 55, 57 and 96 above). It is also true that several programmes on Roma housing problems have been adopted at the national and regional level in Bulgaria (see paragraphs 60-63 above) and that, apparently, some projects in other locations have been undertaken. All this may suggest that the authorities are seeking a proportionate approach, combining the enforcement of building planning rules with positive measures to assist the individuals concerned.

136. The Court cannot but observe, however, that these discussions and programmes were not part of a formal procedure before a body in which power to modify the impugned order for the applicants’ removal was vested and, in any event, they did not result in any legal act concerning the applicants concretely. The order of 17 September 2005 has remained in force and is still enforceable. Although the mayor of the relevant district suspended the applicants’ removal temporarily, it is significant that, as it appears from the material submitted to the Court, there has been no decision to re-examine the order of 17 September 2005 or tie its enforcement to the implementation of appropriate measures to secure respect for the applicants’ Article 8 rights (see paragraphs 41, 45-48 and 56 above).

137. In these circumstances, it cannot be considered that the above-mentioned post hoc discussions have secured the fair decision-making process that is indispensable for the discharge of the respondent State’s duties under Article 8 of the Convention or that “necessity in a democratic society” was otherwise demonstrated.

138. The Government have also argued that repeated complaints by neighbours, including in 2008 and 2009, would justify the enforcement of the removal order (see paragraphs 93 and 97 above).

139. It appears undisputed between the parties that, before 2005 and since then, there have been repeated complaints by residents of blocks of flats adjacent to the land at issue in which two main issues were raised: (i) sanitary risks mainly related to the lack of sewage and the fact that the applicants’ homes do not meet building requirements and (ii) offences and disturbances of public order allegedly committed by the residents of the unlawful settlement in Batalova Vodenitsa (see paragraphs 20-25, 42 in fine, 56, 93 and 97 above).

140. On the first issue, the Court has already found that health risks of that kind could in principle justify the impugned measures, had it been demonstrated – which is not so in the present case – that the removal order respected the principle of proportionality (see paragraphs 120-134 above).

141. As to the second issue, the Court accepts that the authorities were under a duty to act in response to the neighbours’ allegations about offences and disturbances in the area. It was their responsibility to apply the law and, if necessary, investigate the alleged offences and sanction the individuals concerned. The respondent Government have not provided any evidence of such action having been taken.

142. Some of the neighbours’ complaints, however, also contained illegitimate demands, such as to have the applicants “returned to their native places” (see paragraph 93 above). It is also clear that the situation that obtained was characterised by tension that risked fuelling animosity between two social and ethnic groups. It was therefore important to act in such a manner that the authorities were not seen as being influenced by hostile attitudes of one group against another. However, the Court is not convinced that these subsequently raised illegitimate demands played any role in the initial decision-making process for the issuing of the removal order in question.

143. In sum, the events since the removal order was issued and reviewed by the domestic courts do not provide a basis for a conclusion that its future enforcement would be justified.

(e) Conclusion as regards Article 8

144. The above considerations are sufficient for the Court to reach the conclusion that there would be a violation of Article 8 in the event of enforcement of the deficient order of 17 September 2005 as it was based on legislation which did not require the examination of proportionality and was issued and reviewed under a decision-making procedure which not only did not offer safeguards against disproportionate interference but also involved a failure to consider the question of “necessity in a democratic society”.

2. Article 14 in conjunction with Article 8

145. The parties’ submissions are summarised in paragraphs 85-99 above. In essence, the applicants complained that the removal order was based on racist attitudes against them and the Government maintained that the removal order was justified and that the applicants could not claim a privileged treatment.

146. It is undisputed that Article 14 applies in the present case, seeing that discrimination is alleged in relation to the applicants’ right to respect for their homes and private life and, therefore, in respect of issues falling within the ambit of Article 8 (see, for example, E.B. v. France [GC], no. 43546/02, § 47, 22 January 2008, and Larkos v. Cyprus [GC], no. 29515/95, § 28, ECHR 1999‑I).

147. The Court observes, however, that the issue before it is whether a hypothetical future enforcement of the removal order would be discriminatory. The Court cannot speculate about the timing and modalities of any such enforcement and assess the Article 14 issue on the basis of a hypothetical scenario. For example, it cannot assume, as urged by the applicants, that the authorities would again seek to remove them at very short notice.

148. The Court also notes that the main argument of the applicants about discrimination concerns the allegation that the authorities were unduly influenced by hostile attitudes and complaints from neighbours. The Court has dealt with relevant aspects of these issues in the context of proportionality under Article 8 (see paragraphs 128-143 above).

149. In these circumstances, the Court finds that no separate issue arises under Article 14 with regard to any future enforcement of the removal order of 17 September 2005.

3. Articles 3 and 13 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1

150. The applicants considered that in the event of enforcement of the order of 17 September 2005 there would also be violations of Articles 3 and 13 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1. The Government disputed this.

151. The Court, noting that the enforcement of the order of 17 September 2005 has been suspended, cannot speculate about the modalities of any future enforcement and cannot assume, as urged by the applicants, that the authorities would again seek to remove them at very short notice or would not offer alternative shelter where appropriate. Nor can it assume that the authorities would damage their belongings or would not allow time to move them. The municipal authorities had stated their intention to issue a separate demolition order in the event of enforcement of the impugned removal order (see paragraph 31 above).

152. In any event, the Court has already found that the enforcement of the removal order of 17 September 2005 would violate the applicants’ rights under Article 8 on the grounds that it was issued and reviewed in a manner which did not secure the minimum procedural safeguards. In these circumstances, there is no reason to doubt that the respondent Government would comply with the present judgment and would not act in violation of the Convention by removing the applicants on the basis of a deficient order.

153. For the reasons set out above, the Court finds it unnecessary to examine the above complaints separately.

II. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

154. The applicants alleged that, apart from any violation of the Convention that would occur in the event of the future enforcement of the removal order, the authorities had already violated their rights under Articles 3, 8, 13 and 14.

155. In particular, in their view, the unjust and arbitrary manner in which the authorities had acted – seeking summarily to remove them after decades of tolerating their presence, disregarding signed agreements and legitimate concerns, moving on the basis of racially biased complaints by non-Roma inhabitants and demonstrating clear indifference to the applicants’ becoming homeless, amounted to treatment of such gravity that it could be characterised as degrading. That treatment was in any event discriminatory.

156. The Government considered that all the actions complained of were lawful and justified under the Convention.

157. The Court accepts that the applicants’ situation in September 2005, when they and their families were given only several days to leave their decades-old homes, was unenviable. The Court has already found that Article 8 would be violated in the event of the removal order of 17 September 2005 being enforced (see paragraph 144 above).

158. It is further relevant that the authorities accepted to suspend the enforcement of the removal order. The Court finds unconvincing the applicants’ argument that, despite the above, they were subjected to treatment beyond the threshold of severity required under Article 3 or suffered a separate violation of Article 8 as a result of the very fact that the authorities announced their decision to remove them and made preparatory moves. It should not be overlooked that the applicants knew at all relevant times that they occupied municipal land unlawfully and could not expect to remain there indefinitely.

159. It is true that serious cases of discriminatory statements by public officials or failure by the authorities to react to racist statements may constitute violations of Article 14 or even Article 3 (see Moldovan v. Romania (no. 2), nos. 41138/98 and 64320/01, §§ 111-14, ECHR 2005‑VII (extracts), with further references). The Court cannot exclude furthermore that a failure to react to discriminatory attitudes and statements could amount to a violation of Article 14 in conjunction with other Convention provisions, including Article 8.

160. The Court notes, however, that that the applicants’ main complaint concerns a potential violation of the their rights under Article 8. As regards the attitudes and statements complained of, Bulgaria has put in place legal protection mechanisms, such as the possibility to file complaints to the commission set up under the Protection against Discrimination Act or directly bring judicial proceedings. This mechanism apparently functions in practice as seen from relevant examples (see paragraph 71 above) and the applicants have not claimed that they could not resort to it. It cannot be said, therefore, that the national legal system left the applicants defenceless. They could bring legal proceedings with a view to having incidents of hate speech examined and obtain an authoritative condemnation of any racist statements, and compensation.

161. In sum, the Court, having examined in detail the complaints concerning the future enforcement of the removal order of 17 September 2005 (see paragraphs 100-153 above), finds that the applicants have not established convincingly that the additional complaints formulated by them give rise to a separate issue under the Convention.

III. APPLICATION OF ARTICLE 46 OF THE CONVENTION

162. The Court finds it appropriate to consider the present case under Article 46 of the Convention, which reads as follows:

“1. The High Contracting Parties undertake to abide by the final judgment of the Court in any case to which they are parties.

2. The final judgment of the Court shall be transmitted to the Committee of Ministers, which shall supervise its execution.”

163. The Court reiterates that, in the context of the execution of judgments in accordance with Article 46 of the Convention, a judgment in which the Court finds a violation of the Convention or its Protocols imposes on the respondent State a legal obligation not just to pay those concerned the sums awarded by way of just satisfaction, but also to choose, subject to supervision by the Committee of Ministers, the general and/or, if appropriate, individual measures to be adopted in its domestic legal order. Furthermore, it follows from the Convention, and from Article 1 in particular, that in ratifying the Convention the Contracting States undertake to ensure that their domestic legislation is compatible with it (see Maestri v. Italy [GC], no. 39748/98, § 47, ECHR 2004-I).

164. Contracting States’ duty in international law to comply with the requirements of the Convention may require action to be taken by any State authority, including the legislature (see Viaşu v. Romania, no. 75951/01, 9 December 2008).

165. In view of the relevant strict provisions in the Municipal Property Act, noted in the present judgment (see paragraphs 122 and 123 above), and the fact that the order of 17 September 2005 is still enforceable in Bulgarian law, it appears necessary to assist the respondent Government in the execution of their duty under Article 46 of the Convention.

166. In particular, in view of its findings in the present case, the Court expresses the view that the general measures in execution of this judgment should include such amendments to the relevant domestic law and practice so as to ensure that orders to recover public land or buildings, where they may affect Convention-protected rights and freedoms, should, even in cases of unlawful occupation, identify clearly the aims pursued, the individuals affected and the measures to secure proportionality.

167. In so far as individual measures are concerned, the Court is of the view that the execution of the present judgment requires either the repeal of the order of 17 September 2005 or its suspension pending measures to ensure that the authorities have complied with the Convention requirements, as clarified in the present judgment.

IV. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

168. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

169. The applicants claimed 10,000 euros (EUR) each for non-pecuniary damage. They stated that they had suffered from the fact that they had to live for years under the threat of homelessness and from the alleged racial bias in the authorities’ actions. The applicants requested that any award of damages should be made payable to the bank account of the Bulgarian Helsinki Committee.

170. The Government, objecting to the allegations about discrimination and racist attitudes on the part of the authorities, considered that the finding of a violation of the Convention would constitute sufficient just satisfaction.

171. In the present case, the Court found that there would be a violation of Article 8 of the Convention if the order of 17 September 2005 were enforced. In most cases concerning violations that have not already occurred, the Court considered that the finding of a violation was sufficient just satisfaction (see, mutatis mutandisRaza v. Bulgaria, no. 31465/08, § 88, 11 February 2010, with further references). It sees no reason to reach a different conclusion in this case. Furthermore, it is relevant that, as noted above, the applicants themselves have not been very active in seeking a solution that would allow them to put an end to their unlawful occupation of land in Batalova Vodenitsa (see paragraphs 13, 43 and 51 above).

B. Costs and expenses

172. The applicants claimed EUR 5,786.82 for costs and expenses relating to the domestic proceedings and the proceedings before the Court. This sum included legal fees for eighty-one hours of legal work at the hourly rate of EUR 70 and court fees in the amount of EUR 116.82. The applicants submitted copies of a legal fees agreement, a time sheet and receipts. They requested that any sums awarded under this head should be paid directly into the bank account of the Bulgarian Helsinki Committee, the organisation which provided them with legal assistance.

173. The Government considered that the claim was excessive as the hourly rate claimed allegedly exceeded several times the usual rates charged by lawyers in Bulgaria.

174. Having regard to the relevant criteria and considering that the number of hours of legal work claimed appears to be excessive, the Court awards EUR 4,000 in respect of costs and expenses.

C. Default interest

175. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Holds that there would be a violation of Article 8 of the Convention in the event of the enforcement of the order of 17 September 2005;

2. Holds that no separate issue arises under Article 14 of the Convention in conjunction with Article 8;

3. Holds that it is not necessary to examine separately whether there would be violations of Articles 3 and 13 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1 in the event of the enforcement of the order of 17 September 2005;

4. Holds that no separate issue arises in respect of the applicants’ complaints under Articles 3, 8, 13 and 14 of the Convention about the authorities’ past actions and statements in relation to Batalova Vodenitsa;

5. Holds that the finding of a violation of Article 8 of the Convention constitutes in itself sufficient just satisfaction for any non-pecuniary damage sustained by the applicants;

6. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicants, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 4,000 (four thousand euros) in respect of costs and expenses, to be converted into Bulgarian levs at the rate applicable at the date of settlement, plus any tax that may be chargeable to the applicants, to be paid into the bank account of the Bulgarian Helsinki Committee[1];

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points 

7. Dismisses the remainder of the applicants’ claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 24 April 2012, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Fatoş Aracı                                 Lech Garlicki
Deputy Registrar                           President


[1]. Rectified on 5 June 2012: “, to be paid into the bank account of the Bulgarian Helsinki Committee” has been added.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde