Koprivica protiv Crne Gore

Država na koju se presuda odnosi
Crna Gora
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
41158/09
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
22.11.2011
Članovi
10
10-1
10-2
41
Kršenje
10
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda izražavanja
(Čl. 10-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 10-2) Zaštita ugleda drugih
(Čl. 10-2) Zaštita prava drugih
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Tematske ključne reči
sloboda govora
sloboda javnog informisanja
VS deskriptori
1.10 Član 10. - sloboda izražavanja
1.10.3 Saopštavanje informacija i ideja
1.10.4.3 Neophodno u demokratskom društvu
1.10.13 Informacije koje vređaju, šokiraju ili uznemiravaju
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet je pokrenut predstavkom protiv Crne Gore koju je Sudu dana 31.07.2009.godine podneo crnogorski državljanin g.Veseljko Koprivica (podnosilac predstavke). Podnosilac predstavke se žalio po članu 10 Konvencije da je pravnosnažnom presudom u građanskom sporu povređeno njegovo pravo na slobodu izražavanja.

Septembra 1994.godine objavljen je članak pod nazivom “16”, u crnogorskom nedeljniku “Liberal” koji je u to vreme izlazio i bio suprotstavljen Vladi. Članak koji je navodno napisao specijalni dopisnik iz Haga doneo je vest o tome da mnogim novinarima iz bivše Jugoslavije treba pred Međunarodnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju da se sudi za rat, uključujući tu i šestnaest novinara iz Crne Gore. Dat je i spisak novinara u pitanju. Podnosilac predstavke je bio glavni i odgovorni urednik “Liberala” , a njegov osnivač je bila tada istaknuta politička partija.
Oktobra 1995.godine, jedan od navedenih novinara podneo je tužbu (tužilac) protiv podnosioca predstavke i osnivača nedeljnika za naknadu štete. On je tvrdio da su navodi iz članka naneli štetu njegovoj časti i ugledu, i da su se pojavili i u drugim medijima u zemlji i inostranstvu. Priložio je kopiju srpskih dnevnih novina “Politika”, u prilog svojim tvrdnjama.
Maja 2002.godine, Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju obavestio je Osnovni sud u Podgorici da nema nikakve podatke o tužiocu. Tokom građanskog postupka, podnosilac predstavke je tvrdio da se u spornom članku oslanjao na podatke koje je obezbedio specijalni dopisnik časopisa. Maja 2004.godine Osnovni sud je delimično presudio u korist tužioca. Sud je našao da su objavljene tvrdnje bile neistinite i da podnosilac predstavke nije bio zainteresovan za njihovu verodostojnost. Sud je smatrao da je u pitanju bila zloupotreba slobode izražavanja, i da je najpre trebalo proveriti istinitost informacija. Marta 2008.godine, Viši sud u Podgorici je povećao dosuđeni iznos na ime naknade štete i dodao da je podnosilac prestavke trebalo da se fokusira na tačnost sporne informacije umesto na to da je objavi što je pre moguće. Smatrao je da je prema domaćim zakonima koji su bili na snazi u vreme objavljivanja članka, glavni i odgovorni urednik mogao da se smatra odgovornim za objavljivanje netačne informacije.
Vrhovni sud Crne Gore je novembra 2008.godine smanjio iznos dosuđene naknade štete.

Juna 2009.godine Osnovni sud je naložio isplatu iznosa koji je dosudio Viši sud. Novembra 2009.godine Osnovni sud je izdao još jedan nalog precizirajući da isplatu treba obavljati redovnim prenosima jedne polovine zarade podnosioca predstavke, koju je on dobijao u jednom drugom časopisu. Novembra 2010.godine Osnovni sud je na zahtev podnosioca obustavio izvršenje i potvrdio da isti treba da plati iznos koji je dosudio Vrhovni sud. Do oktobra 2011.godine podnosilac predstavke je isplatio jedan deo dugovanog iznosa.
Neutvrđenog datuma, nakon što je objavljen sporni članak, još jedan novinar sa spiska od šesnaest novinara podneo je privatnu krivičnu tužbu protiv podnosioca predstavke za klevetu. Osnovni sud je proglasio podnosioca predstavke krivim i naložio mu da plati novčanu kaznu.

U odnosu na navedeno kr[enje člana 10 – pravo na slobodu izražavanja, Vlada je iznela tvrdnju da podnosilac predstavke nije iskoristio sve delotvorne pravne lekove, naročito da nije uložio ustavnu žalbu.
Sud konstatuje da su nakon što je u oktobru 2007.godine uveden institut ustavne žalbe , one su sistematično odbijane ili odbacivane sve do jula 2010.godine kada je donesena prva odluka kojom se prihvata takva žalba, a koja je objavljena više od četiri meseca kasnije. Pošto je podnosilac predstavke 2009.godine, podnosilac predstavke nije imao obavezu da iscrpi ovaj konkretni pravni lek pre podnošenja predstavke Strazburu.
Stav Suda je da član 10 Konvencije ne daje neograničenu slobodu izražavanja, već podrazumeva i dužnosti i odgovornosti, koje moraju poprimiti veliki značaj kada se radi o slučaju napada na ugled pojedinaca. Novinari moraju da deluju u dobroj veri da bi obezbedili tačne i pouzdane informacije u skladu sa etikom novinarstva.
U ovom konkretnom slučaju, Sud smatra da pravnosnažna presuda u građanskom postupku nesumnjivo predstavlja zadiranje u pravo podnosioca predstavke na slobodu izražavanja. Sud, dalje, smatra da je pre emitovanja sporne informacije u javnost bilo potrebno biti naročito oprezan. Podnosilac predstavke je izložio da on nije bio u mogućnosti da proveri tačnost informacije jer u to vreme nije bilo internet veze niti zvaničnih kontakata između SRJ i Tribunala. I domaćim sudovima je bio potreban niz godina od pokretanja postupka da utvrde netačnost informacije. Stav Suda je da je podnosilac predstavke mogao da pokuša da kontaktira Tribunal drugim putem ( telefon, faks, pošta).
U zaključku, Sud smatra da su dosuđena naknada štete i troškovi postupka u ovom predmetu bili nesrazmerni sa legitimnim ciljevima istih.
Sud utvrđuje da je došlo do povrede člana 10 Konvencije.