Mijušković protiv Crne Gore

Država na koju se presuda odnosi
Crna Gora
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
49337/07
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
21.09.2010
Članovi
8
8-1
41
Kršenje
8
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje porodičnog života
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Tematske ključne reči
razvod braka
roditeljsko pravo
starateljstvo
VS deskriptori
1.8.1 Pozitivne obaveze
1.8.4 Porodični život
1.8.10 Porodični odnosi
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak je pokrenut predstavkom protiv Crne Gore koju je Sudu dana 02.novembra 2007.godine podnela crnogorska državljanka gđa Svetlana Mijušković (podnosilac predstavke). Ona se žalila prvenstveno po članu 8 Konvencije, na zakasnelo izvršenje pravnosnažne presude o starateljstvu, kao i na propust tužene države da izvrši pravnosnažnu privremenu meru o starateljstvu.

Podnosilac predstavke rođena je 1971.godine, i u momentu podnošenja predstavke živela je u Budvi. Aprila 1998.g. podnosilac predstavke i V.K. stupili su u brak. Oktobra 1998.g. rođeni su njihovi blizanci, A. i B. Juna 2003.godine, zbog bračnih problema, podnosilac predstavke se zajedno sa decom preselila nazad u roditeljsku kuću u Nikšiću. Jula 2004.godine, Centar za socijalni rad u Nikšiću izdao je rešenje kojim se uređuje pristup V.K. deci. Januara 2005.godine V.K. je uzeo decu za zimski raspust i nakon toga odbio da ih vrati podnosiocu predstavke. Centar za socijalni rad u Nikšiću je naložio da se deca vrate kući, ali Centar za socijalni rad u Budvi nije uspeo da sprovede tu odluku.

Juna 2003.godine V.K. je Osnovnom sudu u Kotoru podneo tužbu za razvod braka i tražio starateljstvo and decom. Podnosilac predstavke je septembra iste godine podnela protivtužbu sa istim ciljem. Januara 2006.godine Osnovni sud je razveo brak, dodelio starateljstvo and decom podnositeljki predstavke, i obavezao V.K. da plaća mesečno izdržavanje za decu. Viši sud je potrvrdio presudu, maja 2006.g., a Vrhovni sud je odbio zahtev V.K. za reviziju.

Juna 2006.godine podnosilac predstavke je podnela zahtev za izvršenje pravnosnažne presude. Izvršenje faktički nije bilo moguće sprovesti, o čemu je izvršni sudija obavestio Predsednika suda marta 2009.g. V.K. je odbijao da preda decu, a izgleda da su i deca sama odbijala da pođu.

Podnosilac predstavke je tvrdila da je od januara 2005.g. do novembra 2009.g. imala samo sporadične i kratke kontakte sa decom, uglavnom između časova u školi, a i tada u prisustvu V.K. ili njegovog oca.

Neutvrđenog datuma V.K. je podneo novu građansku tužbu, tražeći starateljstvo nad decom. Sud mu je dosudio starateljstvo i obavezao podnositeljku predstavke da plaća određeni iznos na ime mesečnog izdržavanja dece. Veštak je izjavio da je očigledno odrasla osoba negativno usmerila decu prema majci. Ipak, sud je odlučio da verifijuje faktičku situaciju, jer su se deca navikla na život kod oca. Septembra 2009.godine Viši sud u Podgorici je ukinuo odluku i vratio predmet na ponovno suđenje.

Februara 2007.g. V.K. je oglašen krivim za nasilje u porodici, pri čemu je oštećena strana bila podnositeljka predstavke. Viši sud je odbacio optužbu, pošto je došlo do zastare krivičnog gonjenja.

Decembra 2007.godine Osnovni sud je oslobodio V.K. optužbe za krivično delo “oduzimanje maloletnog lica”, zaključujući da je u pitanju delo malog značaja. Viši sud u Podgorici je maja 2008 g. potvrdio ovu odluku.

U odnosu na novode o povredi člana 8 Konvencije, zaključak Suda je da bez obzira na polje slobodne procene države, kao i činjenicu da su A. i B. konačno predate podnosiocu predstavke, crnogorski nadležni organi jesu propustili da ulože adekvatne i delotvorne napore da blagovremeno izvrše rešenje Centra za socijalni rad iz Nikšića i pravnosnažnu sudsku odluku. Dakle, došlo je do povrede člana 8 Konvencije.
Sud je utvrdio da nije imala pravo na alimentaciju za decu za vreme dok su ona živela kod oca, jer nije imala troškove za njihovo izdržavanje.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

ČETVRTO ODJELJENJE

 PREDMET MIJUŠKOVIĆ protiv CRNE GORE

(Predstavka br. 49337/07)

 PRESUDA

STRAZBUR

 21.septembar 2010. godine 

Ova  presuda  postaće  pravosnažna  u  okolnostima  koje   su  izložene  u  članu  44   stav  2 Konvencije. U njoj može doći do redakcijskih izmjena. 

U predmetu Mijušković protiv Crne Gore, Evropski sud za ljudska prava (Četvrto odjeljenje), zasijedajući u Vijeću sljedećeg sastava:

Nicolas Bratza, Predsjednik,
Lech Garlicki,
Giovanni Bonello,
Ljiljana Mijović,
Ján Šikuta,
Mihai Poalelungi,
Nebojša Vučinić, sudije,
and Lawrence Early, Sekretar odjeljenja,

Nakon vijećanja bez prisustva javnosti 31. avgusta 2010. godine istoga dana donio je sljedeću presudu:

POSTUPAK 

  1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je predstavkom (br. 49337/07) protiv Crne Gore koju je 2.novembra 2007.  godine  Sudu  podnijela  po  članu  34  Konvencije  za  zaštitu  ljudskih  prava  i osnovnih   sloboda   (u   daljem   tekstu   Konvencija)   crnogorska   državljanka   g-đa   Svetlana Mijušković (u daljem tekstu podnosilac predstavke).
  2. Podnosioca predstavke zastupao je g-din D. Kovačević, advokat sa advokatskom praksom u Nikšiću. Vladu Crne Gore (u daljem tekstu Vlada) zastupao je njen zastupnik g-din Z. Pažin.
  3. Podnosilac predstavke žalila se prvenstveno, po članu 8 Konvencije, na zakašnjelo izvršenje pravosnažne presude o starateljstvu, kao i na propust tužene države da izvrši privremeni nalog o starateljstvu
  4. 2. septembra  2009.  godine  Predsjednik  Četvrtog  odjeljenja  odlučio  je  da  pošalje  Vladi obavještenje o predstavci. U skladu sa članom 29 stav 3 Konvencije takođe je odlučeno da će uz prihvatljivost predstavke biti ispitan i njen meritum, a da će se predstavci dati prioritet u skladu sa pravilom 41 Sudskog poslovnika.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

A. Uvod 

  1. Podnosilac predstavke rođena je 1971. godine i trenutno živi u Budvi.
  2. Činjenice ovog predmeta koje su iznijele strane mogu se sumirati na sljedeći način.
  3. 26. aprila 1998. godine Podnosilac predstavke i V.K. stupili su u brak, a 12. Oktobra 1998. godine rođeni su njihovi blizanci, A i B.
  4. 5 juna 2003. godine, zbog bračnih problema, podnosilac predstavke preselila se natrag u roditeljsku kuću u Nikšiću zajedno sa djecom.
  5. 22. jula 2004. godine Centar za socijalni rad u Nikšiću izdao je rješenje kojim se uređuje pristup V.K. djeci A. i B.
  6. Čini se da je u tom periodu V.K. viđao djecu u skladu sa tom odlukom.
  7. 5. januara 2005. godine V.K. je uzeo djecu na zimski raspust i nakon  toga odbio da ih vrati podnosiocu predstavke.
  8. 8. marta  2005.  godine  Centar  za  socijalni  rad  iz  Nikšića  naložio  je  da  se  djeca  vrate podnosiocu predstavke i povjerio izvršenje te odluke Centru za socijalni rad u Budvi.
  9. 14. marta 2005. godine Centar za socijalni rad iz Budve je, uz pomoć policije pokušao da izvrši dotičnu odluku, ali čini se da su roditelji V.K. to fizički spriječili.
  10. Između aprila i juna 2005. godine, na zahtjev podnosioca predstavke Centar za socijalni rad iz Nikšića donio je još tri rješenja, tražeći od V.K. da preda djecu. Oni su predvidjeli da će V.K. ukoliko  ne postupi u skladu  sa starateljskim pravom podnosioca predstavke biti novčano kažnjen i da se kao krajnja mjera može tražiti prinudno izvršenje.
  11. Jednom prilikom nakon toga V.K. je doveo djecu u Centar za socijalni rad u Budvi, ali je odbio da ih preda podnosiocu predstavke tvrdeći da djeca ne žele da žive sa njom.
  12. Nema dokaza u spisu predmeta koji bi ukazali na to da je V.K. bio novčano kažnjen ili da je uopšte bilo ponovnih pokušaja prinudnog izvršenja odluke o starateljstvu.

B. Prvi dio parničnog postupka 

  1. 23. juna  2003.  godine  V.K.  je  podnio  tužbu  Osnovnom  sudu  u  Kotoru  tražeći  razvod braka sa podnosiocem predstavke i starateljstvo nad djecom.
  2. 1. septembra 2003. godine podnosilac predstavke podnijela je protivtužbu sa istim ciljem.
  3. 9. marta  2004.  godine  predsjednik  sudskog  vijeća  spojio  je  ove  dvije  tužbe  u  jedan parnični postupak.
  4. 5. januara 2006. godine Osnovni sud: (i) razveo je brak, (ii) dodijelio je starateljstvo nad djecom podnosiocu predstavke i (iii) naložio V.K. da plaća mjesečno izdržavanje za djecu.
  5. 5 maja 2006. godine Viši sud potvrdio je tu presudu i time je ona postala pravosnažna.
  6. 12. septembra 2006. godine Vrhovni sud odbio je zahtjev V.K. za reviziju.

C. Izvršni postupak 

  1. 12. juna   2006.   godine   podnosilac   predstavke   podnijela   je   zahtjev   za   izvršenje pravosnažne presude.
  2. 22. juna 2006. godine Osnovni sud u Kotoru izdao je nalog za izvršenje kojim se  V.K. daju tri dana da preda djecu podnosiocu predstavke. On je takođe dobio upozorenje da, ukoliko to ne uradi može da bude novčano kažnjen ili čak podvrgnut prinudnom prenosu starateljstva.
  3. 21. jula 2006. godine Viši sud potvrdio je to rješenje.
  4. 26. februara 2009. godine podnosilac predstavke podnijela je kontroni zahtjev (v. stav 46 ove presude) Osnovnom sudu tražeći izvršenje naloga za izvršenje.
  5. 5. marta  2009.  godine  izvršni  sudija  obavijestio  je  Predsjednika  suda  da  je  “nemoguće postići  sporazum  [...]  po  kome  bi  djeca  bila  predata”  podnosiocu  predstavke,  a  sudskom izvršitelju naloženo  je  da “bez  odlaganja”  V.K. izvrši novčanu  kaznu od  500 eura. On  je  svoj izvještaj završio konstatujući da je “nemoguće reći kada i kako će se dotični postupak izvršenja završiti”.
  6. 7. marta  2009.  godine  sudski  izvršitelj  pokušao  je  da  izvrši  novčanu  kaznu  ali  uzalud zbog  verbalnog  i  fizičkog  otpora  roditelja  V.K.  Nakon  toga,  sudski  izvršitelj  tražila  je  od predsjednika suda da je oslobodi dužnosti izvršenja novčane kazne.
  7. 9. marta  2009.  godine  V.K.  je  obaviješten  da  će  prinudna  naplata  novčane  kazne  biti izvršena 13. marta 2009. godine. 12. marta 2009. godine otac V.K. platio je izrečenu kaznu.
  8. 17. marta 2009. godine Osnovni sud izdao je još jedan nalog za izvršenje tražeći da djeca budu predata podnosiocu predstavke u  roku od  tri dana, navodeći da će  u suprotnom V.K biti izrečena novčana kazna od 1.000 eura.
  9. 10. septembra 2009. godine, nakon što je obavještenje o predstavci već bilo dato  Vladi tužene  države,  Osnovni  sud  donio  je  odluku  precizirajući  da  će  nalog  biti  izvršen 8.  oktobra 2009. godine prinudnim prenosom starateljstva ako je potrebno.
  10. 8. oktobra 2009. godine V.K. je odbio da preda djecu, koja su, čini se, i sama odbijala da pođu. Predstavnik Centra  za socijalni rad  iz  Budve predložio  je  da se  odloži prinudna predaja djece i sudija je to prihvatio.
  11. 23. oktobra 2009. godine, kada je ponovo došlo do pokušaja izvršenja, V.K. je predložio da  se  ono  odloži  dok  sud  ne  odluči  o  njegovom  zahtjevu  za  starateljstvo  (v.  st.  36 –  38  ove presude),  ili  da  se  omogući  prelazni  period,  uz  učešće  porodičnog  psihologa,  da  bi  se  djeci pomoglo da se prilagode na novu situaciju. Predstavnik Centra za socijalni rad iz Budve takođe je predložio da se omogući prelazni period prije izvršenja. Podnosilac predstavke inzistirala je na izvršenju.  Kuća  je  pretresena,  ali  djeca  nisu  pronađena.  Podnosilac  predstavke  pozvana  je  da preda   prijedlog   kako   bi   se   dalje   mogla   izvršiti   presuda   i   da   obavijesti   sud   o   njenim mogućnostima  da  eventualno  obezbijedi  potrebnu  radnu  snagu  za  izvršenje.  U  isto  vrijeme, policija je pozvana da utvrdi gdje se djeca nalaze.
  12. 30. novembra 2009. godine, tokom još jednog pokušaja izvršenja, djeca su odbila da pođu sa podnosiocem predstavke tvrdeći da ona s njima ne postupa kako treba. Nakon što su roditelji V.K. koji  su  se  opirali  izvršenju,  udaljeni,  presuda  je  izvršena  i  djeca  su  konačno  predate podnosiocu predstavke.
  13. Podnosilac predstavke  ustvrdila  je  da  je  od  5.  januara  2005.  godine  do  30.  novembra 2009. godine ona imala samo sporadične i kratke kontakte sa svojom djecom, uglavnom između časova u školi, pa čak i tada u prisustvu V.K. ili njegovog oca.

D. Drugi dio parničnog postupka 

  1. Neutvrđenog datuma V.K. je podnio novu građansku tužbu, tražeći da on bude isključivi staratelj djeci.
  2. 1. juna  2009.  godine  Osnovni  sud  presudio  je  u  njegovu  korist  i  naložio  podnosiocu predstavke da plaća mjesečno izdržavanje za djecu. U procesu odlučivanja, sud je uzeo u obzir nezvaničan  razgovor  koji  je  jedan  vještak  psihijatrijske  struke  imao  sa  djecom.  Zaključak  tog psihijatra bio je da A i B žele da žive sa svojim ocem i da bi za njih bilo stresno da ih odvedu iz njihovog  sadašnjeg doma,  ali  da  majci  treba  da  se  dozvoli  redovan  pristup  djeci.  Kada  mu  je postavljeno  konkretno  pitanje  da  li  je  otac  negativno  usmjerio  djecu  prema  njihovoj  majci, vještak  je  odgovorio  da  “je  očigledno  da  je  djecu  prema  njihovoj  majci  negativno  usmjerila odrasla osoba”. Sud  je primijetio da djeca žive sa svojim ocem suprotno pravosnažnoj presudi donesenoj 2006. godine, ali da su se na to privikli i da im se to sviđa. Na kraju, sud je zaključio da “sadašnja situacija traje predugo” i da je u interesu djece da se ona verifikuje.
  3. 15. septembra 2009. godine Viši sud u Podgorici poništio je presudu i vratio predmet na ponovno suđenje u Osnovni sud.

E. Krivični postupak protiv V.K. 

  1. 16. februara  2007.  godine  V.K.  je  oglašen  krivim  za  nasilje  u  porodici  pri  čemu  je oštećena strana bila podnosilac predstavke. V.K. je tom prilikom osuđen na zatvorsku kaznu od tri mjeseca, uslovno na dvije godine. 28. juna 2007. godine Viši sud u Podgorici preinačio je tu presudu i odbacio optužbe pošto je došlo do zastare krivičnog gonjenja.
  2. 7. decembra  2007.  godine  Osnovni  sud  oslobodio  je  V.K.  optužbe  za  oduzimanje maloljetnog  lica  zaključujući  da  “  [...]  iako  navedene  radnje  okrivljenog  sadrže  sve  elemente krivičnog  djela  koje  mu  je  stavljeno  na  teret,  isto  predstavlja  djelo  malog  značaja”.  28.  maja 2008. godine Viši sud u Podgorici potvrdio je tu presudu i ona je tako postala pravosnažna.

 

II RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO 

A. Ustav Crne Gore iz 2007. godine; objavljen u Službenom listu Crne Gore br. 1/07) 

  1. Relevantna odredba Ustava glasi:

“Ustavni sud odlučuje ...

Član 149

(3) ... o ustavnoj žalbi zbog povrede ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, nakon iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih sredstava ...”

  1. Ustav je stupio na snagu 22. oktobra 2007. godine. 

B. Zakon o Ustavnom sudu Crne Gore; objavljen u Službenom listu Crne Gore br. 64/08) 

  1. Relevantna odredba Zakona o Ustavnom Sudu glasi:

 Član 48

 “Ustavna žalba se može podnijeti protiv pojedinačnog akta državnog organa [...] zbog povrede ljudskih prava i sloboda zajemčenih Ustavom, nakon iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih sredstava.” 

  1. Članovima 49-59 predviđaju se dodatni detalji vezani za postupak po ustavnoj žalbi.
  2. Zakon o Ustavnom sudu stupio je na snagu 4. novembra 2008. godine

C. Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku; objavljen u Službenom Listu Crne Gore br. 11/07) 

  1. Relevantne odredbe ovog Zakona glase:

 Član 2 st. 1

 “Pravo na sudsku zaštitu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku imaju stranka i umješač u građanskom sudskom postupku...”

 Član 3

“Pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku su:

1) zahtjev za ubrzanje postupka (u daljem tekstu: kontrolni zahtjev);

 2) tužba za pravično zadovoljenje.”

Član 17

 “Ako sudija (...) obavijesti predsjednika suda da će u roku, koji ne može biti duži od četiri mjeseca od prijema kontrolnog zahtjeva, biti obavljene određene procesne radnje (...), predsjednik suda će o tome obavijestiti stranku i na taj način okončati postupak po kontrolnom zahtjevu.”

Član 23 st. 1

 “Ako predsjednik suda postupi u skladu sa čl. 17 (...) stranka ne može da podnese novi kontrolni zahtjev u istom predmetu prije isteka roka iz obavještenja [...].”

Član 24 st. 1

“Ako predsjednik suda (...) ne dostavi (...) obavještenje u skladu sa članom 17 ovog zakona, stranka može izjaviti žalbu (...).

Član 31

“Pravično zadovoljenje zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku može se ostvariti:

1) isplatom novčane naknade za prouzrokovanu štetu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i / ili

 2) objavljivanjem presude da je stranci bilo povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.”

Član 33 st. 3

 “Tužba (za pravično zadovoljenje)... podnosi se Vrhovnom sudu najkasnije u roku od šest mjeseci od dana prijema pravosnažne odluke donijete u postupcima iz člana 2 ovog zakona, a u postupku sprovođenja izvršenja odluke.”

Član 40

“Vrhovni sud je dužan da odluku po tužbi donese najkasnije u roku od četiri mjeseca od dana prijema tužbe.”

Član 44

“Ovaj zakon primjenjuje se i na sudske postupke koji su pokrenuti prije stupanja na snagu ovog zakona, a nakon 3. marta 2004. godine.

U slučajevima iz stava 1 ovog člana, prilikom odlučivanja o pravnom sredstvu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuju se povrede prava nastale nakon 3. marta 2004. godine.

Sud će, prilikom utvrđivanja povrede prava iz stava 2 ovog člana, uzeti u obzir i trajanje sudskog postupka prije 3. marta 2004. godine.”

  1. Ovaj Zakon  stupio  je  na  snagu  21.  decembra  2007.  godine,  ali  nije  upućivao  na predstavke koje su se odnosile na dužinu postupka koje su već bile predate Sudu.

D. Relevantna domaća sudska praksa 

  1. Između 1.  januara  2008.  godine  i  30  septembra  2009.  godine  sudovi  u  Crnoj  Gori razmotrili su stotinu i dva kontrolna zahtjeva. Dva zahtjeva su povučena a osam je ispitano. U istom periodu, podnesene su dvadeset i dvije tužbe za pravično zadovoljenje, od čega je riješeno po  šesnaest  tužbi,  a  šest  je  još  u  postupku.  U  jednom  predmetu  sudovi  su  tužiocu  dosudili naknadu nematerijalne štete za dužinu parničnog postupka.
  2. Među kopijama  koje  je  obezbijedila  Vlada  nalaze  se  četiri  kontrolna  zahtjeva  koja  se odnose na dužinu izvršnog postupka. U dva predmeta tužioci su obaviješteni da će postupak biti okončan u naredna četiri mjeseca. Nema informacije u dokumentima koje je obezbijedila Vlada o tome da li je taj rok ispoštovan. U jednom predmetu nejasno je da li izvršenje nije obavljeno zbog  prethodnih  obaveza  strana,  a  u  drugom  predmetu  sudija  je  obavijestio  tužioca  da  je  u međuvremenu došlo do izvršenja.
  3. Ni u jednom predmetu tužioci nisu pokušali da ulože žalbu u skladu sa članom 17 Zakona.
  4. U sudskoj praksi, po  tužbama za pravično  zadovoljenje, dvije su  tužbe  među  kopijama koje  je  obezbijedila  Vlada,  u  kojima  su  tužioci  tražili  zadovoljenje  zbog  dužine  izvršnog postupka.  Jedna  je  proglašena  neprihvatljvom  jer  tužilac  nije  prethodno  upotrijebio  kontrolni zahtjev,  a  druga  je  odbijena  kao  preuranjena  jer  je  tužilac  podnio  tužbu  prije  isteka  roka određenog u obavještenju.

E. Porodični zakon  iz  1989.  godine  (Porodični  zakon;  objavljen  u  Službenom  listu  Socijalističke Republike Crne Gore br. 07/89) 

  1. Član 68 ovog Zakona predviđa da nakon dobijanja mišljenja Centra za socijalni rad, sud odlučuje kome će se dati starateljstvo nad djecom, ukoliko se o tome ne može postići dogovor između roditelja. U izuzetnim slučajevima, sud može  takođe da odluči o  kontaktima djeteta sa roditeljem kome nije dato starateljstvo ukoliko ga drugi roditelj sprečava da vidi dijete. Sud ove odluke mijenja u zavisnosti od okolnosti.
  2. Član 333 predviđa da u postupku za starateljstvo nad djecom, sud po službenoj dužnosti odlučuje o privremenim mjerama za zaštitu djece i o tome gdje će djeca živjeti.
  3. Član 343 predviđa hitnost u prinudnom izvršenju i potrebu da se u najvećoj mogućoj mjeri zaštite djeca. Ako izvršenje ne može da se postigne putem novčanih kazni, djeca se oduzimaju i daju roditelju kome je dosuđeno starateljstvo.

F. Porodični zakon iz 2007. godine; objavljen u Službenom listu Crne Gore br. 01/07) 

  1. Ovaj Zakon  stupio  je  na  snagu  1.  septembra  2007.  godine,  čime  je  stavljen  van  snage Porodični  zakon  iz  1989.  godine.  Član  375,  međutim,  predviđa  iste  odredbe  za  prinudno izvršenje kao i raniji Zakon.

G. Zakon o izvršnom postupku; objavljen u Službenom listu Crne Gore br. 23/04) 

  1. Član 4  st.  1  predviđa  da  je  sud  nadležan  za  izvršenje  obavezan  da  postupa  po  hitnom postupku.
  2. Po članu  47,  ako  je  potrebno,  sudski  izvršitelj  može da  traži pomoć policije,  a ukoliko policija  ne  obebzijedi  takvu  pomoć,  sud  nadležan  za  izvršenje  o  tome  obavještava  Ministra unutrašnjih poslova, Vladu ili nadležni organ Skupštine.
  3. Članovi 224-227 između ostalog sadrže odredbe koje se odnose na izvršenje pravosnažnih presuda o starateljstvu nad djecom.
  4. Član 225, poseban akcenat stavlja na najbolje interese djeteta, ali ipak predviđa, naročito, da mora postojati početni period od tri dana za dobrovoljno postupanje u skladu sa nalogom za starateljstvo nad djetetom. Nakon toga, međutim, treba da se  izriču novčane  kazne  i, na kraju, ako je to potrebno, dijete treba silom da oduzme sud u saradnji sa Centrom za socijalni rad.

H. Zakon o policiji; objavljen u Službenom listu Republike Crne Gore br. 28/05) 

  1. Po članu 7 st. 1 policija ima obavezu da pomogne drugim državnim organima u izvršenju njihovih odluka ukoliko se pruža ili je razumno očekivati da bude pružen fizički otpor izvršenju.

 

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANA 8 KONVENCIJE 

  1. Podnosilac predstavke žalila se po članu 8 Konvencije da je zbog zakašnjelog izvršenja pravosnažne presude o starateljstvu od 5. maja 2006. godine, kao i prethodnog propusta tužene države da  izvrši  rješenje  Centra  za  socijalni  rad  iz  Nikšića  od  8.  marta  2005.  godine,  njoj onemogućeno da ostvaruje svoja roditeljska prava u skladu sa relevantnim domaćim zakonima i drugim propisima. Član 8 glasi:

“1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti neće se mešati u vršenje ovog prava sem ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbednosti, javne bezbednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.”

A. Prihvatljivost

1. Kompatibilnost ratione temporis 

  1. 24. Vlada  je  konstatovala da  je  Savjet  Ministara  Savjeta  Evrope  odlučio  da  je  Crna  Gora potpisnica Konvencije od 6. juna 2006. godine.
  2. Podnosilac predstavke zakasnila je u davanju komentara, koji zbog toga nisu uvršćeni u spis predmeta.
  3. Sud je  već  zauzeo  stav  da  se  treba  smatrati  da  je  Konvencija  na  snazi  za  Crnu  Goru kontinuirano od 3. marta 2004. godine (v. Bijelić protiv Crne Gore i Srbije, br. 11890/05, st. 69,
  4. april 2009. godine). Sud ne vidi razlog da odstupi od tog stava u ovom konkretnom slučaju. Vladin prigovor mora stoga da bude odbačen.

2. Obaveza da se iscrpe domaći pravni lijekovi

(a) Argumenti strana 

  1. Vlada je  konstatovala  da  podnosilac  predstavke  nije  iscrpila  sve  djelotvorne  domaće pravne  ljekove  koje  je  imala  na  raspolaganju.  Naročito  je  propustila  da  uloži  žalbu  nakon kontrolnog zahtjeva i tužbu za pravično zadovoljenje, što je predviđeno Zakonom o zaštiti prava na  suđenje  u  razumnom  roku  (v.  st.  46  ove  Presude).  I  na  kraju,  ona  nije  iskoristila  institut ustavne žalbe (v. st. 43 ove Presude).
  2. Podnosilac predstavke  nije  podnijela  komentare  u  za  to  određenom  roku  (v.  st.  63  ove Presude).

(b) Relevantni principi 

  1. Sud podsjeća da  je,  prema  utvrđenoj  sudskoj  praksi,  svrha  pravila  iz  člana  35  st.  1 Konvencije o tome da treba iscrpiti domaće pravne ljekove u tome da se Strani ugovornici pruži mogućnost da spriječi ili ispravi navodnu povredu prije nego što bude izvedena pred Sud.
  2. Međutim, Konvencija  propisuje  da  se  moraju  iscrpiti  samo  oni  pravni  ljekovi  koji  se odnose  na  navodne  povrede  i  koji  su  u  isto  vrijeme  dostupni  i  dovoljni  (v.  Selmouni  protiv Francuske[GC], br.25803/94, st. 75, ECHR 1999 V). Postojanje takvih pravnih ljekova mora biti u dovoljnoj mjeri sigurno ne samo u teoriji već i u praksi, i ukoliko to nije slučaj oni nemaju ni propisanu dostupnost ni propisanu efikasnost, pa je stoga dužnost tužene države da utvrdi da su svi ovi različiti uslovi zadovoljeni (v. Vernillo protiv Francuske, 20. februar 1991. godine, st. 27, Serija A br. 198; i Dalia  protiv  Franciske, 19.  februar 1998. godine, st. 38, Izvještaji 1998-I). Kada je ova obaveza tereta dokazivanja ispunjena, tada podnosilac treba da dokaže da je pravni lijek koji je omogućila Vlada zaista bio iscrpljen ili iz nekog razloga neadekvatan i nedjelotvoran u   konkretnim  okolnostima  predmeta,  ili  da  postoje   posebne  okolnosti  koje  njega  ili  nju oslobađaju obaveze da ih iskoristi (v. Dankevich protiv Ukrajine, br. 40679/98, st. 107, 29. april 2003.godine).
  3. I na kraju, Sud ističe da je odlučujuće pitanje u ocjeni djelotvornosti nekog pravnog lijeka u vezi sa pritužbom na dužinu postupka da li je podnosilac predstavke imao mogućnost da mu se obezbijedi direktan i brz pravni lijek ili ne, a ne da li mu je na raspolaganju bila indirektna zaštita prava garantovanih  članom  6  (v. Scordino protiv Italije (br. 1)     [GC], 36813/97, st.    195,    ECHR    2006.    godine,    i    Sürmeli    protiv    Njemačke    [GC], 75529/01, st. 101, 8. jun 2006. godine). Naročito, pravni lijek ove vrste je „djelotvoran” ako može da se upotrijebi da ubrza donošenje odluke sudova koji rješavaju u predmetu ili da pruži stranci u sporu adekvatno  pravno  sredstvo za rješavanje  kašnjenja u postupku  do  kojeg je  već došlo  (v. Kudła protiv Poljske [GC], br. 30210/96, st. 157-159, ECHR 2000-XI; Mifsud protiv Francuske (dec.), [GC], br. 57220/00, st. 17, ECHR 2002-VIII; i Sürmeli protiv Njemačke [GC], citirano ranije u tekstu, st. 99).

(c) Ocjena Suda

(i) u odnosu na žalbu nakon kontrolnog zahtjeva 

  1. Sud napominje da se, po članu 17 Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, kao jedno  od   sredstava  za  rješavanje  po   kontrolnom  zahtjevu,  podnosiocu  zahtjeva  šalje obavještenje (v. st. 46 ove Presude). Sud dalje navodi da je u ovom predmetu domaći sud, čini se, upotrijebio  takvo obavještenje, informišući podnosioca predstavke da će  V.K. biti novčano kažnjen „bez odlaganja” ali da je „“nemoguće reći kada i kako će se dotični postupak izvršenja završiti”  (v. st. 27  ove  Presude). U skladu  sa članom 17, kada se  dostavi ovakvo obavještenje smatra se da je kontrolni zahtjev podnosioca riješen.
  2. Članom 24, međutim, predviđa se pravo na žalbu, između ostalog, u slučajevima kada sud ne dostavi   obavještenje   podnosiocu   kontrolnog   zahtjeva   u   preciziranom   roku.   Pošto   je podnosiocu predstavke obavještenje bilo propisno dostavljeno, ona nije imala zakonskog prava da uloži žalbu. Ovo potvrđuje i relevantna sudska praksa domaćih sudova, koju je dostavila sama Vlada (v. st. 50 ove Presude). Stoga navedena žalba ne može da se smatra pravnim lijekom koji je u ovom predmetu bio na raspolaganju podnosiocu predstavke, te se prigvor Vlade dat u tom smislu mora odbiti. 

(ii) u odnosu na tužbu za pravično zadovoljenje 

  1. Član 31  Zakona  o  zaštiti  prava  na  suđenje  u  razumnom  roku  (v.  st.  46  ove  Presude) predviđa zadovoljenje u obliku novčane naknade i/ili objavljivanja presude u kojoj se iznosi da je pravo na suđenje u razumnom roku bilo povrijeđeno. Čak i ako pretpostavimo da je podnosilac predstavke mogla da dobije nadoknadu za kašnjenja u postupku u prošlosti i/ili da je mogla da se objavi  presuda  u   kojoj  se  navodi  da  je  njeno  pravo  na  suđenje  u   razumnom  roku  bilo povrijeđeno, navedena tužba sasvim jasno ne bi mogla da dovede do ubrzanja dotičnog izvršenja dok postupak na koji se ono odnosi još nije okončan, što je sasvim sigurno najznačajnija briga podnosioca predstavke (v. mutatis mutandis, V.A.M. protiv Srbije, br. 39177/05, st 86, 13. mart 2007. godine). Stoga podnosilac predstavke nije imala obavezu da upotrijebi ovaj pravni put. U svakom slučaju, izgleda  da  je  konačno  izvršenje  sporne  presude  bilo  prije  svega,  ako  ne  i isključivo, posljedica činjenice da je Sud o ovom predmetu dostavio saopštenje Vladi, i nije bilo rezultat bilo kojeg domaćeg pravnog lijeka.

(iii) u odnosu na ustavnu žalbu 

  1. Po članu 48 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore “Ustavna žalba se može podnijeti protiv pojedinačnog akta koji se odnosi na ljudska prava i slobode pojedinca” (v. stav 43 ove Presude). Kako Sud razumije ovu odredbu, podnosilac ustavne žalbe  treba da ima pravosnažnu presudu, koja   po   svojoj   sadržini   i   suštini   povređuje   njegova/njena   ljudska   prava.   Podnosiocu   je omogućeno da  protiv takve odluke uloži ustavnu žalbu.
  2. Sud napominje da se u ovom slučaju podnosilac predstavke žali na to da tužena država nije  izvršila pravosnažnu presudu suda. Uzimajući u obzir da Vlada nije iznijela informacije o sudskoj praksi koje bi pokazale suprotno, Sud smatra da se ne može smatrati da je ustavna žalba dostupan pravni lijek u predmetima neizvršenja jer tu ne postoji nikakav “pojedinačni akt” protiv kojega bi se takva žalba mogla podnijeti.

(iv) Zaključak 

  1. Sud takođe smatra da pritužbe nisu očigledno neosnovane u okviru značenja člana 35 st.3 Konvencije i ne nalazi nijedan drugi osnov da ih proglasi neprihvatljvima. Stoga se one moraju proglasiti prihvatljivima.

B. Meritum 

1. Argumenti strana 

  1. Vlada je iznijela da je, po članu 68 Porodičnog zakona koji je bio na snazi u to vrijeme, rješenje o starateljstvu nad djecom bilo u isključivoj nadležnosti suda (v. st. 52 ove Presude) od trenutka kada je predata tužba za razvod braka. U tom kontekstu, Vlada je iznijela da, ukoliko je podnosilac predstavke željela privremeno  rješenje  o  starateljstvu  nad  djecom prije nego  što  se donese presuda, ona je  trebalo da preda zahtjev sudu za to. Centar za socijalni rad, kako  tvrdi Vlada, nije imao nadležnost za to, osim da obezbijedi svoje mišljenje u toj stvari.
  2. Vlada je dalje navela da je Osnovni sud u Kotoru imao na umu prije svega interese djece koja su  “od  početka  spora” odbijala da žive  sa podnosiocem predstavke  i za  koju  bi prinudna predaja bila neizbrisiva  trauma,  kako  je  konstatovao  ekspert  Centra  za  socijalni  rad iz  Budve. Zbog takvih uslova, kako je navela Vlada, neophodno je da svi uključeni pokažu senzitivnost da bi se mogli stvoriti potrebni uslovi i da se koliko god je moguće smanji trauma za djecu.
  3. Podnosilac predstavke prekasno je podnijela svoje komentare, pa oni nisu uvršteni u spise predmeta (v. st. 63 ove Presude).

2. Relevantni principi 

  1. Sud napominje  da  vrijeme  koje  roditelj  i  djete  provode  zajedno  predstavlja  osnovni element “porodičnog života” u okviru značenja člana 8 Konvencije (v. između ostalog, Monory protiv Rumunije i Mađarske, br. 71099/01, st. 70, 5. april 2005. godine).
  2. I iako primarni cilj člana 9  jeste da  zaštiti pojedinca od  proizvoljnog djelovanja  javnih organa,   postoje,   uz   to,   pozitivne   obaveze   koje   su   svojstvene   djelotvornom   “poštovanju” porodičnog života (v. Keegan protiv Irske, 26. maj 1994. godine, st. 49, Serija A br. 290). U tom kontekstu Sud je u više navrata zauzeo stav da član 8 uključuje pravo roditelja da se preduzmu mjere koje će im omogućiti da se ponovo spoje sa svojom djecom i obavezu državnih organa da takve radnje preduzmu (v. između ostalog, Ignaccolo-Zenide protiv Rumunije, br. 31679/96, st. 94, ECHR 2000-I; Nuutinen protiv Finske, br. 32842/96, st. 127, ECHR 2000-VIII; i Sylvester protiv Austrije, br. 36812/97 i 40104/98, st. 58, 24 april 2003. godine).
  3. Međutim, obaveza državnih organa da preduzmu mjere da olakšaju ponovno spajanje nije apsolutna, pošto  je  moguće  da  se  ponovno  spajanje  roditelja  sa  djecom  koji  su  neko  vrijeme živjeli sa drugim roditeljem ne može obaviti odmah i da je potrebno preduzeti neke pripremne mjere.  Priroda  i  obim  tih  priprema  zavisi  od  okolnosti  svakog  slučaja,  ali  uvijek  je  izuzetno značajan element razumijevanje i saradnja svih uključenih strana (citirano ranije u ovoj Presudi, st. 94).
  4. Sud stoga  mora  da  se  uvjeri  da  su  državni  organi  preduzeli  sve  potrebne  korake  da olakšaju  ponovno  spajanje  djece  i  roditelja  u  granicama  razumnog  u  posebnim  okolnostima svakog  slučaja  (v.  Ignaccolo-Zenide,  citirano  ranije  u  ovoj  Presudi,  st.  96,  Nuutinen  protiv Finske,  citirano  ranije  u  ovoj  Presudi,  st.  128,  Hokkanen  protiv  Finske,  23.  septembar  1994. godine, st. 58, Serija A br. 299-A, i Šobota-Gajić protiv Bosne i Hercegovine, br. 27966/06, st. 53, 6. novembar 2007. godine).
  5. S tim  u  vezi  Sud  navodi  da,  u  slučaju  kao  što  je  ovaj,  adekvatnost  neke  mjere  treba cijeniti po brzini njene realizacije pošto vrijeme može da ima nepopravljive posljedice za odnose između djece i roditelja koji ne živi sa njima (v. Ignaccolo-Zenide, citirano ranije u ovoj Presudi, st. 102).

3. Ocjena Suda 

  1. Sud smatra da, iako je podnosilac predstavke mogla teoretski da traži od domaćeg suda da donese privremenu mjeru o starateljstvu tokom postupka, ona nije morala to da uradi po članu 333 Porodičnog zakona koji je bio na snazi u to vrijeme i koji predviđa da sud rješava o takvim mjerama  po  službenoj dužnosti  (v.  st. 53  ove  presude). Uz  to,  da  je  Centar za  socijalni  rad  u Nikšiću smatrao  da sud nema nadležnost da odluči u  toj stvari, to  bi tako  bilo  i proglašeno, a zahtjev podnosioca pedstavke odbačen. Zbog toga je prvo rješenje sa ciljem ponovnog spajanja podnosioca predstavke sa njenom djecom donio Centar za socijalni rad iz Nikšića 8. marta 2005. godine.
  2. Između aprila i juna 2005. godine, na zahtjev podnosioca predstavke Centar za socijalni rad iz Nikšića donio je još tri rješenja sa istim ciljem. Sud napominje, međutim, da je došlo do samo jednog pokušaja izvršenja prvog rješenja Centra za socijalni rad iz Nikšića i to 14. marta 2005.godine.
  3. Rješenja Centra za socijalni rad iz Nikšića postala su nerelevantna 5. maja 2006. godine kada je  pravosnažna  postala  presuda  suda  kojom  se  starateljstvo  nad  A  i  B  daje  podnosiocu predstavke.  12.  juna  2006.  godine  podnosilac  predstavke  tražila  je  izvršenje  presude.  U  tom kontekstu Sud napominje da je do prvog pokušaja da se novčano kazni V.K. pošto nije predao djecu,  došlo  tek  9.  marta  2009.  godine,  a  do  prvog  pokušaja  da  se  zapravo  sprovede  presuda prinudnom  predajom  djece  8.  oktobra  2009.  godine,  što  je  bilo  nakon  što  je  Vladi  poslato obavještenje o predstavci. 30. novembra 2009. godine, u trećem pokušaju, podnosilac predstavke ponovo je spojena sa svojom djecom.
  4. Tako je sporna situacija trajala gotovo četiri godine i devet mjeseci nakon što je Centar za socijalni rad  iz  Nikšića donio  svoje  rješenje, odnosno  tri  godine  i sedam  mjeseci nakon  što  je sudska presuda postala  pravosnažna.  Tokom  tog  perioda nadležni  organi  su: (a) samo  jednom pokušali  da  izvrše  rješenje  Centra  za  socijalni  rad  iz  Nikšića,  (b) novčano  kaznili  V.K.  samo jednom,  dvije  godine  i  devet  mjeseci  nakon  što  je  podnosilac  predstavke  tražila  izvršenje presude,  (c)  pokušali  prinudnu  predaju  djece  tek  nakon  što  je   tuženoj  Vladi  dostavljeno obavještenje  o  predmetu  i  (d) izvršili presudu  u  manje  od  tri  mjeseca  od  obavještenja  Suda o predmetu.
  5. Iako je Vlada ustvrdila da su djeca odbijala “od početka spora” da budu prebačena kod podnosioca predstavke, informacije  koje  je  obezbijedila  Vlada  pokazuju  da  nije  bilo  pokušaja takvog prebacivanja u periodu od dvije godine i devet mjeseci. Vlada nije pružila objašnjenje za to. U isto vrijeme nema indikacija da bi se to kašnjenje moglo pripisati podnosiocu predstavke.
  1. Kako je navedeno ranije u tekstu, moguće je da se ponovno spajanje roditelja sa djetetom koje je  neko  vrijeme  živjelo  sa  drugim  roditeljem  ne  može  obaviti  odmah  i  da  je  potrebno preduzeti neke pripremne mjere, naročito u okolnostima slučaja A i B. Međutim nema dokaza da se bilo kakvim pripremnim radnjama može objasniti ranije navedeno kašnjenje nadležnih organa.
  2. Uzevši u obzir činjenice predmeta, uključujući i proteklo vrijeme, najbolje interese A i B, kriterijume koje je postavila domaća sudska praksa i sve što je iznijela Vlada, bez obzira na polje slobodne procjene države, kao i činjenicu da su A i B konačno predati podnosiocu predstavke, Sud zaključuje  da  su  crnogorski  nadležni  organi  propustili  da  ulože  adekvatne  i  djelotvorne napore da blagovremeno izvrše rješenje Centra za socijalni rad iz Nikšića i pravosnažnu sudsku presudu.
  3. Shodno tome utvrđena je povreda člana 8 Konvencije.

 

II OSTATAK PREDSTAVKE 

  1. U mjeri u kojoj se podnosilac predstavke implicitno žalila na neizvršenje presude, u dijelu neplaćanja izdržavanja za djecu od strane V.K. kako je utvrđeno, Sud napominje da su korisnici takvog izdržavanja, po prirodi stvari, djeca. Pošto su djeca, uprkos presudi, živjela sa V.K. od 5. januara 2005. godine do 30 novembra 2009. godine, podnosilac predstavke ne može da potražuje izdržavanje za  djecu  za  taj  period  jer  sama  nije  za  te  svhre  imala  izdataka.  Stoga,  i  ako  se pretpostavi  da  je  taj  dio  predstavke  podnosioca  kompatibilan  ratione  personae,  on  mora  biti proglašen  neprihvatljivim  kao  očigledno  neosnovan.  Što  se  tiče  perioda  nakon  30.  novembra 2009godine, zbog  kratkog  vremenskog  perioda  koji  je  protekao  nakon  što  su  djeca  predata podnosiocu predstavke, ovaj dio predstavke je očigledno neosnovan i mora biti odbijen po članu 35  st.  3  i  4  Konvencije.  Podnosilac  ima  mogućnost  da  dobije  dalje  rješenje  domaćih  sudova kojim  bi  se  od  njenog  bivšeg  supruga  tražilo  da  postupi  u  skladu  sa  svojom  obavezom izdržavanja.

 

III.  PRIMJENA ČLANA 41 KONVENCIJE 

  1. Član 41 Konvencije glasi:

“Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo delimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.”

A. Naknada štete 

  1. Podnosilac predstavke  tražila  je  naknadu  štete  u  iznosu  od  50.000  eura  nakon  isteka vremenskog ograničenja za predaju zahtjeva po članu 41.
  2. Međutim, u vezi sa istim iznosom koji se  potražuje na  formularu  za predstavku  koji je predala  podnosilac  predstavke,  Vlada  je  u  svojim  napomenama  o  prihvatljivosti  i  meritumu konstatovala da je taj zahtjev pretjeran i u suprotnosti sa sudskom praksom Suda.
  3. Sud je mišljenja da tvrdnja da je podnosilac predstavke pretrpjela materijalnu štetu zbog povrede člana 8 nije dovoljno potkrijepljena. Međutim, Sud prihvata da je podnosilac predstavke pretrpjela nematerijalnu štetu koja ne može da bude nadoknađena samo utvrđivanjem da je došlo do povrede. Bazirajući svoju procjenu na ravnopravnim osnovama i uzimajući u obzir konkretne okolnosti predmeta, Sud dosuđuje podnosiocu predstavke 10.000 eura po ovom osnovu.

B. Troškovi i izdaci 

  1. Sud napominje da je zahtjev podnosioca predstavke za nadoknadu troškova predat nakon isteka prvobitnog  roka  i,  za  razliku  od  njenog  zahtjeva  za  nadoknadu  štete,  nikada  nije  bio predmet podnesaka Vlade. Podnosilac predstavke stoga nije postupila u skladu sa Pravilom 60 st.2 i 3 Sudskog poslovnika i njen zahtjev stoga mora biti odbijen.

 

IZ TIH RAZLOG SUD JEDNOGLASNO 

  1. Proglašava predstavku u dijelu koji se odnosi na zakašnjelo izvršenje pravosnažne presude o starateljstvu od strane tužene države i njen prethodni propust da izvrši privremeni nalog za starateljstvo prihvatljivim, a ostatak predstavke neprihvatljivim;
  2. Smatra da je došlo do povrede člana 8 Konvencije;
  3. Smatra

(a)  da tužena džava treba da plati podnosiocu predstavke, u roku od tri mjeseca od datuma na koji ova presuda postane pravosnažna u skladu sa članom 44 st. 2 Konvencije, iznos od 10.000 eura (deset hiljada eura) na ime naknade nematerijalne štete, i sve poreze koji se na to obračunavaju;
(b) da se od isteka navedena tri mjeseca pa do plaćanja navedenog iznosa obračunava i plaća obična kamata po stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Evropske Centralne Banke tokom perioda neplaćanja, uz dodatak od tri procentna poena;

       4. Odbacuje ostatak zahtjeva podnosioca predstavke za pravičnim zadovoljenjem.


Sačinjeno na engleskom jeziku i objavljeno u pisanoj formi 21. septembra 2010. godine, shodno Pravilu 77 stav 2 i 3 Poslovnika Suda.

Lawrence Early                 Nicolas Bratza  
Sekretar Odjeljenja         Predsjednik,

 __________________________________

Prevod presude preuzet sa https://www.sudovi.me/

 

 

FOURTH SECTION

 CASE OF MIJUŠKOVIĆ v. MONTENEGRO

 (Application no. 49337/07)

JUDGMENT

 STRASBOURG

 21 September 2010

FINAL

21/12/2010

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Mijušković v. MontenegroThe European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:

Nicolas Bratza, President,
Lech Garlicki,
Giovanni Bonello,
Ljiljana Mijović,
Ján Šikuta,
Mihai Poalelungi,
Nebojša Vučinić, judges,
and Lawrence Early, Section Registrar,

Having deliberated in private on 31 August 2010,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

 

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 49337/07) against Montenegro lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Montenegrin national, Ms Svetlana Mijušković (“the applicant”), on 2 November 2007.

2. The applicant was represented by Mr D. Kovačević, a lawyer practising in Nikšić. The Montenegrin Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mr. Z. Pažin.

3. The applicant primarily complained, under Article 8 of the Convention, of the belated enforcement of a final custody judgment, as well as the respondent State's prior failure to enforce an interim custody order.

4. On 2 September 2009 the President of the Fourth Section decided to give notice of the application to the Government. Under Article 29 § 3 of the Convention, it was also decided to examine the merits of the application at the same time as its admissibility and to give priority to the application in accordance with Rule 41 of the Rules of Court.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

A. Introduction

5. The applicant was born in 1971 and currently lives in Budva.

6. The facts of the case, as submitted by the parties, may be summarised as follows.

7. On 26 April 1998 the applicant and V.K. married and on 12 October 1998 their twins, A and B, were born.

8. On 5 June 2003, due to marital problems, the applicant moved back to her parents' house in Nikšić, together with the children.

9. On 22 July 2004 the Social Care Centre in Nikšić (“the NSCC”) issued a decision regulating V.K.'s access to A and B.

10. It would appear that during this period V.K. had been seeing the children in accordance with this decision.

11. On 5 January 2005 V.K. took the children for the winter holiday and subsequently refused to return them to the applicant.

12. On 8 March 2005 the NSCC ordered that the children be returned to the applicant and entrusted the enforcement of that order to the Social Care Centre in Budva (“the BSCC”).

13. On 14 March 2005 the BSCC, with police assistance, attempted to enforce the order in question, but it appears that V.K.'s parents physically prevented that from happening.

14. Between April and June 2005, at the applicant's requests, the NSCC issued three additional decisions, urging V.K. to surrender the children. They provided that should V.K. fail to comply with the applicant's custody rights he would be fined, and that, ultimately, forcible enforcement might be called for.

15. On one occasion thereafter V.K. brought the children to the BSCC but refused to surrender them to the applicant, claiming that the children did not want to live with her.

16. There is no evidence in the case file indicating that V.K. had been fined or, indeed, that a forcible transfer of custody had been attempted again.

B. The first set of civil proceedings

17. On 23 June 2003 V.K. lodged a claim with the Court of First Instance in Kotor, seeking the dissolution of his marriage to the applicant as well as custody of the children.

18. On 1 September 2003 the applicant lodged a counter-claim to the same effect.

19. On 9 March 2004 the presiding judge joined the two claims into a single set of proceedings.

20. On 5 January 2006 the Court of First Instance: (i) dissolved the marriage, (ii) granted custody of the children to the applicant, and (iii) ordered V.K. to pay monthly child maintenance.

21. On 5 May 2006 the High Court upheld that judgment and it thereby became final.

22. On 12 September 2006 the Supreme Court dismissed V.K.'s appeal on points of law (revizija).

C. The enforcement proceedings

23. On 12 June 2006 the applicant submitted a request for the enforcement of the final judgment.

24. On 22 June 2006 the Court of First Instance in Kotor issued an enforcement order whereby V.K. was given three days to surrender the children to the applicant. He was also warned that if he failed to comply he could be fined or even subjected to a forcible transfer of custody.

25. On 21 July 2006 the High Court upheld this order.

26. On 26 February 2009 the applicant submitted a request for a review (kontrolni zahtjev; see paragraph 46 below) with the Court of First Instance, seeking execution of the enforcement order.

27. On 5 March 2009 the execution judge (izvršni sudija) informed the President of the court that as it was “impossible to reach an agreement [...] by which the children would be surrendered” to the applicant, the bailiff was ordered to enforce “without delay” the fine of EUR 500 in respect of V.K. He finished his report by stating “that it [was] impossible to say when and how the enforcement proceedings at issue shall be concluded”.

28. On 7 March 2009 the bailiff made an attempt to enforce the fine, but it was to no avail due to the verbal and physical resistance of V.K.'s parents. Subsequently, the bailiff requested the President of the court to release her of the duty to enforce the fine.

29. On 9 March 2009 V.K. was informed that the forcible payment of the fine would be executed on 13 March 2009. On 12 March 2009 V.K.'s father paid the fine imposed.

30. On 17 March 2009 the Court of First Instance issued another enforcement order requesting that the children be surrendered to the applicant within three days, failing which V.K. would be fined EUR 1,000.

31. On 10 September 2009, after the application had already been communicated to the respondent Government, the Court of First Instance issued a decision specifying that the order would be enforced on 8 October 2009, if need be, by means of a forcible transfer of custody.

32. On 8 October 2009 V.K. refused to surrender the children, who, apparently, also resisted the transfer. The BSCC representative proposed that a forcible transfer of custody be postponed and the judge accepted to do so.

33. On 23 October 2009, when the enforcement was to be attempted again, V.K. proposed that it be adjourned until the court had decided on his request for custody (see paragraphs 36-38 below), or that an interim period be allowed, with the participation of a family psychologist, to help the children to adapt to the new situation. The BSCC representative also suggested that a transitional period be allowed before the enforcement. The applicant insisted on the enforcement. The house was searched, but the children were not found. The applicant was invited to submit a proposal as to how the judgment could be further enforced as well as to inform the court on her possibility to provide the necessary labour force for the enforcement (“eventualnog obezbjeđenja potrebne radne snage”). At the same time, the police were invited to establish the whereabouts of the children.

34. On 30 November 2009, during another attempt at enforcement, the children refused to go with the applicant, claiming that she had not treated them properly. After V.K.'s parents, who had resisted the enforcement, were removed, the judgment was enforced and the children were finally surrendered to the applicant.

35. The applicant maintained that as of 5 January 2005 until 30 November 2009 she had only had sporadic and brief contact with her children, mostly in-between school classes and, even then, in the presence of V.K. or his father.

D. The second set of civil proceedings

36. On an unspecified date V.K. instituted a new civil complaint, seeking sole custody of the children.

37. On 1 June 2009 the Court of First Instance ruled in his favour and ordered the applicant to pay monthly child maintenance. In so deciding, the court took account of an informal conversation that an expert psychiatrist had had with the children. The psychiatrist's conclusion was that A and B wanted to live with their father, that it would be stressful for them to be taken away from their present home, but that their mother needed to be allowed regular access. When specifically asked whether the children had been negatively directed towards their mother by their father, the expert responded by saying that “it [was] obvious that the children had been negatively directed towards their mother by an adult person”. The court noted that the children had been living with their father, contrary to the final judgment rendered in 2006, but that they had adapted to it and liked it. Finally, the court concluded that “the factual situation [had] lasted for far too long” and that it was in the children's interest to verify the situation.

38. On 15 September 2009 the High Court in Podgorica quashed this judgment and remitted the case to the Court of First Instance.

E. Criminal proceedings against V.K.

39. On 16 February 2007 V.K. was found guilty of domestic violence, the victim being the applicant, and was sentenced to three months in prison, suspended for a period of two years. On 28 June 2007 the High Court in Podgorica overturned that judgment and dismissed the charges as the criminal prosecution had become time-barred.

40. On 7 December 2007 the Court of First Instance in Kotor acquitted V.K. of charges of child abduction (oduzimanje maloljetnog lica) concluding that “[...] although the said acts of the accused contained all the elements of the criminal offence he had been charged with, the said offence represented an act of minor significance”. On 28 May 2008 the High Court in Podgorica upheld that judgment and it thereby became final.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

A. Constitution of Montenegro 2007 (Ustav Crne Gore; published in the Official Gazette of Montenegro - OGM - no. 1/07)

41. The relevant provisions of the Constitution read as follows:

Article 149

“The Constitutional Court shall ...

(3) ... [rule on a] ... constitutional appeal ... [filed in respect of an alleged] ... violation of a human right or freedom guaranteed by the Constitution, after all other effective legal remedies have been exhausted ...”

42. This Constitution entered into force on 22 October 2007.

B. Constitutional Court Act of Montenegro (Zakon o Ustavnom sudu Crne Gore; published in OGM no. 64/08)

43. The relevant provision of the Constitutional Court Act read as follows:

Article 48

“Constitutional appeal can be filed against an individual decision of a state body [...] for violations of human rights and freedoms guaranteed by the Constitution, after all other effective domestic remedies have been exhausted.”

44. Articles 49-59 provide additional details as regards the processing of constitutional appeals.

45. This Act entered into force on 4 November 2008.

 

C. Right to a Trial within a Reasonable Time Act (Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku; published in OGM 
no. 11/07)

46. Relevant provisions of this Act read as follows:

Article 2 § 1

“The party and the intervener in civil matters [...] shall have the right to judicial protection in the event of violation of the right to trial within a reasonable time [...].”

Article 3

“Legal remedies for the protection of right to trial within a reasonable time shall be:

(1) Request to accelerate the proceedings (hereinafter referred to as the request for review);

(2) Action for fair redress.”

Article 17

“If the judge notifies the president of the court that certain procedural measures will be undertaken ... no later than four months after the receipt of the request for review, the president of the court shall notify the party thereof and thus finalise the procedure upon the request for review.”

Article 23 § 1

“If the president of the court acted pursuant to Article 17 [...], the party cannot file another request for review in the same case before the expiry of the period specified in the notification [...].”

Article 24 § 1

“If the president of the court [...] does not deliver [...] notification on the request for review to the party [...] pursuant to Article 17 the party may lodge an appeal [...].”

Article 31

“Fair redress for the violation of the right to trial within a reasonable time may be realised by:

(1) payment of monetary compensation for the damage caused by the violation of the right to trial within a reasonable time, and/or

(2) by publishing the judgment that the right of the party to a trial within a reasonable time has been violated.”

 

Article 33 § 3

“The action [for fair redress] ... shall be filed with the Supreme Court no later than six months after the date of receipt of the final and legally binding decision on the request for review within the procedure of enforcement of the decision.”

Article 40

“The Supreme Court shall be obliged to make a decision on the action no later than four months after the date of receipt of the action.”

Article 44

“This Act shall apply also to judicial proceedings instituted before the entry into force of this Act but after 3 March 2004.

In cases referred to in paragraph 1 above, in the determination of a legal remedy for violations of the right to trial within a reasonable time, the violations of the right which occurred after 3 March 2004 shall be established.

When establishing the violation of the right referred to in paragraph 2 above, the Court shall also take into consideration the length of the judicial proceedings prior to 3 March 2004.”

47. This Act entered into force on 21 December 2007, but contained no reference to the applications involving procedural delay already lodged with the Court.

D. The relevant domestic court's case-law

48. Between 1 January 2008 and 30 September 2009 the courts in Montenegro considered one hundred and two requests for review. Two requests were withdrawn and eight were being examined. In the same period, twenty-two actions for fair redress were submitted, out of which sixteen actions were dealt with and six were still being examined. In one case the courts awarded the plaintiff non-pecuniary damages for the length of civil proceedings.

49. Four of the requests for review, among the copies provided by the Government, concerned the length of enforcement proceedings. In two cases the plaintiffs were informed that the proceedings would be terminated within the next four months. There is no information in the provided documents as to whether these time-limits were complied with. In one case it is unclear whether the enforcement was not undertaken due to some prior obligations of the parties, and in another case the judge notified the plaintiff that the enforcement had since taken place.

50. In no case have the plaintiffs attempted to file an appeal following notifications rendered in accordance with Article 17 of the Act.

51. With regard to the case-law, following the action for fair redress, there were two such actions, among the provided copies, in which the plaintiffs had sought redress due to the length of enforcement proceedings. One was declared inadmissible because the plaintiff had not previously made use of a request for review, and the other was rejected as premature as the plaintiff had filed his action before the expiration of the time-limit set in the notification.

E. Family Law Act 1989 (Porodični zakon; published in the Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Montenegro no. 07/89)

52. Article 68 of this Act provides that, after obtaining the opinion of the SCC, the court shall decide who will be granted custody of the children, if there is no agreement between the parents in that respect. Exceptionally, the court can also decide on the child's contact with a parent who has not been granted custody if the other parent prevents him/her from seeing the child. The court shall change these decisions if the circumstances so require.

53. Article 333 provides that in proceedings relating to the custody of children, the court shall ex officio decide on interim measures for the protection and living arrangements of the children.

54. Article 343 provides for urgency in forcible enforcements and the need to protect children as much as possible. If the enforcement cannot be achieved through fines, children shall be taken and given to the parent who was granted custody.

F. Family Law Act 2007 (Porodični zakon; published in OGM 
no. 01/07)

55. This Act entered into force on 1 September 2007, thereby repealing the Family Law Act 1989. Article 375, however, provides for an identical provision with regard to forcible enforcement, as per the previous Act.

G. Enforcement Procedure Act 2004 (Zakon o izvršnom postupku; published in the Official Gazette of the Republic of Montenegro – OG RM - no. 23/04)

56. Article 4 § 1 provides that the enforcement court is obliged to proceed urgently.

57. Under Article 47, if needed, the bailiff may request police assistance; should the police fail to provide such assistance, the enforcement court shall inform the Minister of Internal Affairs, the Government, or the competent parliamentary body.

58. Articles 224-227 contain, inter alia, provisions relating to the enforcement of final child custody judgments.

59. Article 225, while placing special emphasis on the best interests of the child, provides, in particular, that there shall be an initial period of three days for voluntary compliance with a child custody order. Beyond that, however, fines should be imposed and, ultimately, if necessary, the child should be taken forcibly by the court, in co-operation with the Social Care Centre.

H. Police Act (Zakon o policiji; published in OG RM no. 28/05)

60. Pursuant to Article 7 § 1 the police are obliged to assist other State bodies in the enforcement of their decisions if there is physical resistance or such resistance may reasonably be expected.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

61. The applicant complained under Article 8 of the Convention that due to the belated enforcement of the final custody judgment of 5 May 2006, as well as the respondent State's prior failure to enforce the NSCC's order of 
8 March 2005, she had been prevented from exercising her parental rights in accordance with the relevant domestic legislation. Article 8 reads as follows:

“1. Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

A. Admissibility

1. Compatibility ratione temporis

62. The Government submitted that the Committee of Ministers of the Council of Europe had decided that Montenegro was a party to the Convention as of 6 June 2006.

63. The applicant made belated comments, which, on that account, were not admitted to the file.

64. The Court has already held that the Convention should be deemed as having continuously been in force in respect of Montenegro as of 3 March 2004 (see Bijelić v. Montenegro and Serbia, no. 11890/05, § 69, 28 April 2009). It sees no reason to depart from this finding in the present case. The Government's objection must, therefore, be dismissed.

2. Exhaustion of domestic remedies

(a) Arguments of the parties

65. The Government submitted that the applicant had not exhausted all effective domestic remedies available to her. In particular, she had failed to lodge an appeal, following the request for review, and an action for fair redress provided by the Right to a Trial within a Reasonable Time Act (see paragraph 46 above). Lastly, she had not made use of the constitutional appeal (see paragraph 43 above).

66. The applicant did not file comments within the time-limit set (see paragraph 63 above).

(b) Relevant principles

67. The Court recalls that, according to its established case-law, the purpose of the domestic remedies rule in Article 35 § 1 of the Convention is to afford the Contracting States the opportunity of preventing or putting right the alleged violations before they are submitted to the Court.

68. However, the only remedies which the Convention requires to be exhausted are those that relate to the breaches alleged and at the same time are available and sufficient (see Selmouni v. France [GC], no. 25803/94
§ 75, ECHR 1999 V). The existence of such remedies must be sufficiently certain not only in theory but also in practice, failing which they will lack the requisite accessibility and effectiveness; it falls to the respondent State to establish that these various conditions are satisfied (see Vernillo 
v. France, 20 February 1991, § 27, Series A no. 198; and Dalia v. France, 19 February 1998, § 38, Reports 1998-I). Once this burden of proof has been satisfied, it falls to the applicant to establish that the remedy advanced by the Government was in fact exhausted, or was for some reason inadequate and ineffective in the particular circumstances of the case, or that there existed special circumstances absolving him or her from that requirement (see Dankevich v. Ukraine, no. 40679/98, § 107, 29 April 2003).

69. Finally, the Court reiterates that the decisive question in assessing the effectiveness of a remedy concerning a complaint about the length of proceedings is whether or not there is a possibility for the applicant to be provided with direct and speedy redress, rather than an indirect protection of the rights guaranteed under Article 6 (see Scordino v. Italy (no. 1) [GC], 
no. 36813/97, § 195, ECHR 2006, and Sürmeli v. Germany [GC], 
no. 75529/01, § 101, 8 June 2006). In particular, a remedy of this sort shall be “effective” if it can be used either to expedite a decision by the courts dealing with the case or to provide the litigant with adequate redress for delays which have already occurred (see Kudła v. Poland [GC], 
no. 30210/96, §§ 157-159, ECHR 2000-XI; Mifsud v. France (dec.), [GC], no. 57220/00, § 17, ECHR 2002-VIII; and Sürmeli v. Germany [GC], cited above, § 99).

(c) Court's assessment

(i) As regards the appeal following the request for review

70. The Court notes that, pursuant to Article 17 of the Right to a Trial within a Reasonable Time Act, notification is provided as one of the means of dealing with a request for review (see paragraph 46 above). The Court further notes that in the present case the domestic court apparently did resort to such a notification, informing the applicant that V.K. would be fined “without delay” but that it was “impossible to say when and how the enforcement proceedings at issue shall be concluded” (see paragraph 27 above). In accordance with Article 17, with this notification the applicant's request for review was considered to be dealt with.

71. Article 24, however, provides for the right of appeal, inter alia, in cases where the court fails to deliver the notification to the applicant within the specified time. Since the notification was duly delivered to the applicant, she had no statutory right to lodge an appeal. The domestic courts' case-law in this regard, submitted by the Government itself, confirms this (see paragraph 50 above). Therefore, the said appeal cannot be considered an available remedy in the applicant's case and the Government's objection in this regard must be dismissed.

(ii) As regards the action for fair redress

72. Article 31 of the Right to a Trial within a Reasonable Time Act (see paragraph 46 above) provides for redress in the form of monetary compensation and/or publishing the judgment that the right to a trial within reasonable time has been violated. Even assuming that the applicant could have obtained compensation for the past delay and/or have had the judgment on the violation of her right to trial within reasonable time published, the said action was clearly not capable of expediting the enforcement at issue while it was still pending, which was clearly the applicant's main concern (see, mutatis mutandis, V.A.M. v. Serbia
no. 39177/05, § 86, 13 March 2007). Therefore, the applicant had had no obligation to make use of this avenue of redress. In any event, it would appear that the ultimate enforcement of the judgment in question was primarily, if not exclusively, the consequence of the present case having been communicated to the Government rather than the result of any domestic remedy.

(iii) As regards the constitutional appeal

73. Pursuant to Article 48 of the Constitutional Court Act of Montenegro, a constitutional appeal can be filed against an individual decision concerning one's human rights and freedoms (see paragraph 43 above). As the Court understands the said provision, the applicant is supposed to have a final decision, which by its contents and substance violates his/her human rights. The applicant is allowed to file a constitutional appeal against such a decision.

74The Court notes that in this case the applicant complains about the respondent State's continued failure to enforce the final court's decision. Taking into account that the Government have presented no case-law to the contrary, the Court considers that the constitutional appeal cannot be considered an available remedy in cases of non-enforcement due to there being no “individual decision” against which such an appeal could be filed.

(iv) Conclusion

75. The Court also considers that the complaints are not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention and finds no other ground to declare them inadmissible. They must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. Arguments of the parties

76. The Government submitted that, pursuant to Article 68 of the Family Act in force at the time, ruling on the custody of children was exclusively in the courts' competence (see paragraph 52 above) from the moment when the action for divorce was brought. In that context, the Government submitted that, if the applicant had wanted an interim decision with regard to the custody of children before the judgment was rendered, she should have submitted a request to the court to that effect. The Social Care Centre, according to the Government, had no competence in that respect, except to provide its opinion on the matter.

77. The Government further noted that the Court of First Instance in Kotor primarily had the interests of the children in mind, who, “from the beginning of the dispute” had refused to live with the applicant, and for whom the forcible transfer would have been an irremediable trauma, as stated by the BSCC expert. Such conditions, as submitted by the Government, had required sensitivity on the part of all involved so that the necessary conditions could be created with a view to reducing the trauma for the children as much as possible.

78. The applicant's belated submissions were not admitted to the file (see paragraph 63 above).

2. Relevant principles

79. The Court notes that the mutual enjoyment by parent and child of each other's company constitutes a fundamental element of “family life” within the meaning of Article 8 of the Convention (see, among other authorities, Monory v. Romania and Hungary, no. 71099/01, § 70, 
5 April 2005).

80. Even though the primary object of Article 8 is to protect the individual against arbitrary action by the public authorities, there are, in addition, positive obligations inherent in effective “respect” for family life (see Keegan v. Ireland, 26 May 1994, § 49, Series A no. 290). In this context, the Court has repeatedly held that Article 8 includes a right for parents to have measures taken that will permit them to be reunited with their children and an obligation on the national authorities to take such action (see, among other authorities, Ignaccolo-Zenide v. Romania
no. 31679/96, § 94, ECHR 2000-I; Nuutinen v. Finland, no. 32842/96
§ 127, ECHR 2000-VIII; and Sylvester v. Austria, nos. 36812/97 and 40104/98, § 58, 24 April 2003).

81. However, the national authorities' obligation to take measures to facilitate reunion is not absolute, since the reunion of a parent with children who have lived for some time with the other parent may not be able to take place immediately and may require preparatory measures to be taken. The nature and extent of such preparation will depend on the circumstances of each case, but the understanding and co-operation of all concerned are always an important element (see Ignaccolo-Zenide, cited above, § 94).

82. The Court, therefore, has to ascertain whether the national authorities took all such necessary steps to facilitate reunion as could reasonably be demanded in the special circumstances of the case (see Ignaccolo-Zenide, cited above, § 96, Nuutinen v. Finland, cited above, § 128, Hokkanen v. Finland, 23 September 1994, § 58, Series A no. 299‑A, and Šobota-Gajić v. Bosnia and Herzegovina, no. 27966/06, § 53, 6 November 2007).

83. In this connection, the Court states that, in a case such as the present one, the adequacy of a measure is to be judged by the swiftness of its implementation as the passage of time can have irremediable consequences for relations between the children and the parent who does not live with them (see Ignaccolo-Zenide, cited above, § 102).

3. The Court's assessment

84. The Court considers that, while the applicant could have theoretically requested the domestic court to render an interim measure on custody during the proceedings, she was not required to do so pursuant to Article 333 of the Family Act in force at the time, which provided for the court to decide on such measures ex officio (see paragraph 53 above). In addition, had the NSCC considered that it lacked competence to decide on the matter it would have declared so and rejected the applicant's requests. Therefore, the first decision aimed at reuniting the applicant with her children was rendered by the NSCC on 8 March 2005.

85. Between April and June 2005, at the applicant's requests, the NSCC issued three additional decisions to the same effect. The Court notes, however, that there has been only one unsuccessful attempt to enforce the first NSCC decision, which was on 14 March 2005.

86. The NSCC decisions became irrelevant on 5 May 2006, when the court's judgment, granting the custody of A and B to the applicant, became final. On 12 June 2006 the applicant sought the enforcement of the judgment. In this context, the Court notes that the first attempt to fine V.K. for failing to surrender the children took place only on 9 March 2009, and the first attempt to actually enforce the judgment by forcible transfer took place on 8 October 2009, which is after the application had been communicated. On 30 November 2009, on the third attempt, the applicant was reunited with her children.

87. Therefore, the impugned situation lasted nearly four years and nine months after the NSCC's decision was rendered, that is three years and seven months after the court judgment to the same effect became final. During this time the competent national authorities had: (a) attempted only once to enforce the NSCC decision, (b) fined V.K. only once, two years and nine months after the applicant had sought the enforcement of the judgment, (c) attempted the forcible transfer only after the case had been communicated to the respondent Government, and (d) enforced the judgment within less than three months from the communication of the case.

88. Whilst the Government maintained that the children had refused “from the beginning of the dispute” to be transferred to the applicant, the information provided by the Government showed that there had been no attempt aimed at such a transfer for two years and nine months. The Government provided no explanation in this regard. At the same time, there is no indication that this delay can be attributed to the applicant.

89. As noted above, the reunion of a parent with a child who has lived for some time with the other parent may not be able to take place immediately and without the necessary preparation, particularly in the circumstances of A and B's case. However, there is no evidence that any such preparatory work explained the above-mentioned delays by the authorities.

90. Having regard to the facts of the case, including the passage of time, the best interests of A and B, the criteria laid down in its own case-law and the Government's submissions, notwithstanding the State's margin of appreciation as well as the fact that A and B were eventually surrendered to the applicant, the Court concludes that the Montenegrin authorities have failed to make adequate and effective efforts to execute the NSCC decision and the final court judgment in a timely manner.

91. There has accordingly been a violation of Article 8 of the Convention.

II. OTHER COMPLAINTS

92. To the extent that the applicant implicitly complained of the non-enforcement of the judgment, in that V.K. had not paid the child-maintenance as specified, the Court notes that the beneficiaries of such maintenance are, by default, the children. As the children, although contrary to the judgment, lived with V.K. as of 5 January 2005 until 30 November 2009, the applicant cannot claim child maintenance for that period having had no expenses herself in that respect. Therefore, even assuming that the applicant's complaint is compatible ratione personae, it must be declared inadmissible as manifestly ill-founded. As for the period after 30 November 2009, due to the short time which elapsed after the children had been surrendered, the applicant's complaint is manifestly ill-founded and must be dismissed pursuant to Article 35 §§ 3 and 4 of the Convention. It is also open to the applicant to obtain a further order from the domestic courts requiring her former spouse to comply with his maintenance obligations.

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

93. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

94. The applicant claimed damages of EUR 50,000 after the expiry of the time-limit for submitting Article 41 claims.

95. However, the Government, with reference to the same amount claimed in the application form filed by the applicant, nevertheless stated in their observations on the admissibility and merits that the claim was excessive and contrary to the case-law of the Court.

96. The Court is of the view that it has not been duly substantiated that the applicant sustained pecuniary damage as a result of the violation of Article 8. However, the Court accepts that the applicant has suffered non-pecuniary damage which cannot be sufficiently compensated by the sole finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis and having regard to the particular circumstances of the case, the Court awards the applicant EUR 10,000 under this head.

B. Costs and expenses

97. The Court notes that the applicant's claim for costs was submitted after the expiry of the original deadline and, unlike the claim for damages, was never the subject of submissions by the Government. The applicant has therefore failed to comply with Rule 60 §§ 2 and 3 of the Rules of Court, and her claim must therefore be dismissed.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Declares the complaint concerning the respondent State's belated enforcement of the final custody judgment and its prior failure to enforce the interim custody order admissible and the remainder of the application inadmissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention;

3. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 10,000 (ten thousand euros) in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

4. Dismisses the remainder of applicant's claim for just satisfaction.

 

Done in English, and notified in writing on 21 September 2010, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Lawrence Early                 Nicolas Bratza
Registrar                           President

 
 
 
Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde


Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude