Pejaković i drugi protiv Bosne i Hercegovine

Država na koju se presuda odnosi
Bosna i Hercegovina
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
337/04, 36022/04, 45219/04
Stepen važnosti
3
Jezik
Srpski
Datum
18.12.2007
Članovi
6
P1-1
Kršenje
6
P1-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(P1-1) Zaštita imovine
Tematske ključne reči
izvršni postupak
postupak izvršenja
pravo na imovinu
VS deskriptori
1.6.4.5 Izvršenje sudskih odluka
1.6.5 Pravično suđenje
1.16.1 Imovina
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet je formiran na osnovu tri predstavke koje su Sudu podnela tri državljanina Bosne i Hercegovine. Podnosioci predstavki su rođeni 1932.,1944. i 1942. godine i žive u Bosni i Hecegovini, a jedan od njih u Belgiji.

Prituživali su se na neizvršenje konačnih i izvršnih presuda donetih u njihovu korist. Oni su pre raspada bivše SFRJ položili iznose u stranoj valuti na svoje bankovne račune kod tadašnje Privredne banke Sarajevo, Filijala Banja Luka, Jugobanka Sarajevo (ekspoziture Gradiška i Brčko). Nakon nekoliko neuspelih pokušaja da podignu svoja sredstva pokrenuli su sudske postupke, tražeći povrat celokupne „stare“ devizne štednje. Odlukama prvostepenih sudova od 4. novembra 1999, 5. jula 2000. I 28. maja 2001. godine u Banja Luci i Gradiški naloženo je da Banjalučka banka i Kristal banka podnosiocima isplate utvrđene iznose i zatezne kamate kao i troškove postupka. Odluke su postale izvršne 6. juna 2001, 17. aprila 2002. I 19. oktobra 2001. godine. U skladu sa članom 20. Zakona o početnom bilansu stanja iz 1998. godine dug po presudama pretvoren je u javni dug. Prvi podnosilac predstavke pretvorio je deo svoje usteđevine 24. januara 2007. godine u privatizacijske vaučere, a kada je otkupljivao stan u državnom vlasništvu, platio je cenu umanjenu za nominalni iznos ovih vaučera. Drugi podnosilac predstavke je takođe pretvorio deo usteđevine u privatizacijske vaučere, koje je kasnije prodao na sekundarnom tržištu. Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH odbila je 5. jula 2006. godine žalbu koju su podnosioci predstavki podneli, navodeći da je problem rešen nakon stupanja na snagu Zakona o staroj deviznoj štednji iz 2006. godine. Predmetne presude još nisu izvršene.

Evropski sud za ljduska prava jednoglasno je odlučio da predstavke združi i proglasi ih dopustivim. Utvrđeno je da postoji kršenje člana 6. Konvencije, kao i člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Utvrđeno je i da Tužena država treba da podnosiocima isplati određene iznose u roku od tri meseca od dana kada presuda postane konačna na ime materijalne i nematerijalne štete, kao i sve poreze koji mogu biti obračunati na te iznose. Nakon isteka perioda od tri meseca sve do isplate Tužena država plaćaće kamatu. Preostali deo zahteva za pravično zadovoljenje je odbijen.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

 ЕВРОПСКИ СУД ЗА ЉУДСКА ПРАВА

ЧЕТВРТИ ОДЈЕЛ

 ПРЕДМЕТ ПЕЈАКОВИЋ И ДРУГИ против БОСНЕ И ХЕРЦЕГОВИНЕ

 (Апликације бр. 337/04, 36022/04 и 45219/04)

    ПРЕСУДА

 СТРАЗБУР, 

18. децембра 2007. године

 Ова пресуда постаће коначна под условима изложеним у члану 44. § 2Конвенције. Пресуда може бити предмет редакцијских измјена. 

У предмету Пејаковић и други против Босне и Херцеговине, Европски суд за људска права (Четврти одјел), засједајући у вијећу у саставу:

Sir Nicolas BRATZA, предсједник 
J. CASADEVALL, 
S. PAVLOVSCHI, 
L. GARLICKI, 
L. MIJOVIĆ, 
J. ŠIKUTA, 
P. HIRVELÄ, судије             
T.L. EARLY, регистрар Одјела, 

након вијећања затвореног за јавност, одржаног 27. новембра 2007. године, доноси сљедећу пресуду која је усвојена истог дана.

 

ПРОЦЕДУРЕ

  1. Поступак у овом предмету покренут је са три апликације (бр. 337/04, 36022/04 и 45219/04) против Босне и Херцеговине, које су Суду поднијела три држављанина Босне и Херцеговине, господа Чедомир Пејаковић и Драгомир Кусић и гђа Ружица Пејић (апликанти), у складу са чланом 34. Конвенције о заштити људских права и основних слобода (Конвенција) у периоду између 8. децембра 2003. и 16. новембра 2004. године.
  2. Апликанте, од којих је двојици додијељена правна помоћ, представљали су П. Радуловић, Д. Глушац и М. Пјевић (сва три су адвокати из Бањалуке). Владу Босне и Херцеговине (Влада) заступала је агентица гђа М. Мијић.
  3. Апликанти су се жалили на неизвршење коначних и извршних пресуда донесених у њихову корист.
  4. Дана 14. децембра 2006. године предсједник Четвртог одјела Суда одлучио је да о апликацији обавијести Владу. У складу са одредбама члана 29 § 3 Конвенције, одлучено је да се меритум и допустивост апликације испитају истовремено.

 

ЧИЊЕНИЦЕ

 I ОКОЛНОСТИ СЛУЧАЈА

  1. Апликанти су рођени 1932, 1944. и 1942. Господа Пејаковић и Кусић живе у Босни и Херцеговини, док гђа Пејић живи у Белгији.
  2. Прије распада бивше Социјалистичке Федеративне Републике Југославије (СФРЈ) апликанти су положили износе у страној валути на своје банковне рачуне код тадашње Привредне банке Сарајево, Филијала Бања Лука (господин Пејаковић), Југобанке Сарајево, Експозитура Градишка (господин Кусић) и Југобанке Сарајево, Експозитура Брчко (гђа Пејић). У Босни и Херцеговини, као и у другим државама насљедницама СФРЈ, за такву штедњу уобичајен је термин “стара” девизна штедња (за релевантне информације видјети одлуку у случају Јеличић против Босне и Херцеговине, бр. 41183/02, ЕЦХР 2005-...).
  3. Након неколико неуспјелих покушаја да подигну своја средства, апликанти су покренули судске поступке тражећи поврат своје цјелокупне “старе” девизне штедње и доспјелих камата.
  4. Одлуком првостепеног суда у Бањалуци од 4. новембра 1999. године Бањалучкој банци (правни сљедник Привредне банке Сарајево, Филијала Бања Лука) наложено је да господину Пејаковићу исплати 18.952,59 DEM, затезне камате од јануара 1998. на наведени износ по стопи која се примјењује у Њемачкој на краткорочне пологе, трошкове у износу од 250 конвертибилних марака (BAM) и затезне камате на задњи наведени износ по законској стопи од дана доношења пресуде. Пресуда је постала правоснажна 7. марта 2001. Дана 6. јуна 2001. првостепени суд у Бањалуци донио је рјешење о извршењу. Дана 18. јануара 2002. дуг по пресуди постао је јавни дуг у складу са чланом 20. Закона о почетном билансу стања из 1998. године.
  5. Одлуком првостепеног суда у Градишци од 5. јула 2000. године, Кристал банци (правни сљедник Југобанке Сарајево, Експозитура Градишка) наложено је да господину Кусићу исплати износ од 38.779,48 фунти стерлинга (GBP), 5.758,18 америчких долара (USD) и 193.609,28 аустралских долара (AUD), затезне камате на наведене износе по годишњој стопи од 9% почев од 29.јануара 1993. године, као и трошкове поступка у износу од 6.500 BAM. Пресуда је постала правоснажна 8. септембра 2002. године. Дана 28. марта 2001. године првостепени суд у Градишци донио је рјешење о извршењу. Дана 17.априла 2002. године дуг по пресуди постао је јавни дуг према члану 20. Закона о почетном билансу стања из 1998. године.
  6. Одлуком првостепеног суда у Бањалуци од 28. маја 2001. године наложено је Кристал банци (правни сљедник Југобанке Сарајево, Експозитура Брчко) да госпођи Пејић исплати 227.445,47 DEM, 3.964,17 USD, 1.765,11 холандских гулдена и 13.735,84 француских франака затезне камате на наведене износе по стопи која се примјењивала на краткорочне депозите почев од 1. јануара 1998. до 5. августа 1999. године, а даље по законској стопи, као и трошкове поступка у износу од 4.360 BAM  и затезне камате на тај износ по законској стопи од дана доношења пресуде. Пресуда је постала правоснажна 28.јула 2001. године. Дана 19. октобра 2001. године првостепени суд у Бањалуци донио је рјешење о извршењу. Дана 17. априла 2002. године дуг по пресуди постао је јавни дуг у складу са чланом 20. Закона о почетном билансу стања из 1998. године.
  7. Дана 14. децембра 2001, 29. маја 2002. и 17. фебруара 2004. године, господин Кусић претворио је дио своје уштеђевине (26.435,35 AUD, 5.903,99 AUD и 1.536,40 GBP) у приватизацијске ваучере у складу са чланом 19. Закона о приватизацији предузећа из 1998. године. Касније је ове ваучере продао на секундарном тржишту. Цијена коју је при томе постигао није назначена.
  8. Дана 24. јануара 2002. и 7. августа 2002. године господин Пејаковић је претворио дио своје уштеђевине (укупно 810 евра) у приватизацијске ваучере у складу са чланом 19. Закона о приватизацији предузећа из 1998. године. Када је касније откупљивао стан у државном власништву, апликант је платио цијену умањену за номинални износ вриједности ових ваучера у складу са чланом 33. Закона о приватизацији станова из 2000. године.
  9. Дана 15. априла 2006. године ступио је на снагу Закон о старој девизној штедњи (Закон из 2006. године). Ранији члан 27. Закона из 2006. године, који је био на снази до 27. септембра 2007. године, увео је ефективне измјене у односу на износе које су досудили домаћи судови: нпр. камате које доспијевају од 1. јануара 1992. године морају се поново израчунати по годишњој стопи од 0,5 % умјесто знатно виших каматних стопа које су одредили домаћи судови.
  10. Дана 5. јула 2006. године Комисија за људска права при Уставном суду Босне и Херцеговине (Комисија за људска права) одбила је апликацију коју је поднио господин Кусић (заједно са осталима које је поднио један број „старих“ девизних штедиша), наводећи да је тај проблем ријешен након ступања на снагу Закона из 2006. године.
  11. Чини се да предметне пресуде још увијек нису извршене. 

 II РЕЛЕВАНТНО ПРАВО И ПРАКСА

  1. Релевантно право и пракса приказани су у одлуци о допустивости у предмету Јеличић (већ наведено), Суљагић в. Босна и Херцеговина (одлука, бр. 27912/02 од 20. јуна 2006. године) и пресуди у предмету Јеличић в. Босна и Херцеговина (бр. 41183/02, ЕЦХР 2006-...).
  2. Након пресуде у предмету Јеличић (већ цитиране), члан 27 Закона из 2006. године је измијењен. Он сада гласи:

„Судови ће све своје извршне пресуде којима се налаже исплата 'старе' девизне штедње слати или Министарству финансија Федерације Босне и Херцеговине или Министарству финансија Републике Српске или Дирекцији за финансије Брчко Дистрикта Босне и Херцеговине.“

 

ПРАВО

  1. Апликанти су се жалили на неизвршења коначних и извршних пресуда у њихову корист. Суд је испитао њихове жалбе у складу са чланом 6. Конвенције и чланом 1. Протокола бр. 1 уз Конвенцију.

Члан 6, у свом релевантном дијелу, гласи:

„Приликом утврђивања грађанских права и обавеза ... свако има право на правичну и јавну расправу у разумном року пред независним и непристрасним, законом установљеним судом.“

Члан 1. Протокола бр. 1 уз Конвенцију гласи:

„Свако физичко или правно лице има право на несметано уживање своје имовине. Нико не може бити лишен своје имовине, осим у јавном интересу и под условима предвиђеним законом и општим принципима међународног права.

Претходне одредбе, међутим, ни на који начин не утичу на право државе да примјењује законе које сматра потребним да би регулисала коришћење имовине у складу са општим интересима или обезбиједила наплату пореза или других доприноса или казни.“ 

I ДОПУСТИВОСТ

  1. Влада сматра да су жалбе господина Пејаковића и госпође Пејић недопустиве због неисцрпљивања правних лијекова, јер се нису жалили Уставном суду Босне и Херцеговине (Уставни суд). Влада се позива на ставове Суда да апелација Уставном суду, у принципу, представља ефикасан правни лијек за приговор због неизвршења пресуда (видјети Миразовић против Босне и Херцеговине (одлука, бр.13628/03 од 16. маја 2006. године), и Лукић против Босне и Херцеговине (одлука, бр. 34379/03 од 9. јануара 2007. године).
  2. Апликанти оспоравају примјену тог принципа на пресуде које налажу исплату „старе“ девизне штедње са образложењем да су предмет посебног правног режима.
  3. Генерални принципи који се односе на исцрпљивање домаћих правних лијекова приказани су у предмету Миразовић (горе наведено).
  4. Имајући у виду да Влада није успјела да обезбиједи ниједан примјер случаја у којем је неко лице у сличној ситуацији исходовало заштиту права од Уставног суда, као и недавни неуспјешни покушај господина Кусића да оствари правну заштиту од Комисије за људска права, која је институционално блиска Уставном суду, Суд се слаже са апликантима да предметни правни лијек није понудио никакве оправдане изгледе за успјех у посебним околностима предметног случаја.
  5. Према томе, господин Пејаковић и гђа Пејић нису у обавези да користе тај правни лијек, а приговор Владе је одбијен.
  6. Суд сматра да жалбе апликаната повлаче питања правне природе која су довољно озбиљна да одлука о њима зависи од испитивања меритума. Нису утврђене никакве основе за проглашавање апликација недопустивим. Стога Суд ове жалбе проглашава доспустивим. У складу са својом одлуком да примијени члан 29. параграф 3 Конвенције (види параграф 4), Суд ће одмах разматрати и меритум ових жалби. 

II НАВОДНО КРШЕЊЕ ЧЛАНА 6.1 КОНВЕНЦИЈЕ И ЧЛАНА 1 ПРОТОКОЛА БР. 1 УЗ КОНВЕНЦИЈУ 

  1. Апликанти тврде да принцип владавине права, на чије поштовање се Босна и Херцеговина обавезала када је ратификовала Конвенцију, захтијева извршење сваке појединачне пресуде. Они, надаље, тврде да је Босна и Херцеговина, заједно са осталим државама насљедницама, наслиједила значајну имовину од бивше СФРЈ према Споразуму о питањима сукцесије од 2001. године: нпр. Босна и Херцеговина је примила само од Банке за међународна поравнања износ који одговара износу од 156.011.373,15 BAM у 2002. години (видјети Закон о намјени и коришћењу дијела имовине коју је Босна и Херцеговина добила по Споразуму о питањима сукцесије; објављен у ''Службеном гласнику БиХ'', бр. 11/02 од маја 2002. године). Они су закључили да финансијски проблеми Босне и Херцеговине нису тако озбиљни као што Влада сугерише. Они, уистину, оптужују Владу да слабо управља јавним сектором и да је под утицајем уских приватних интереса.
  2. Влада признаје да је ранији члан 27. Закона из 2006. године ограничавао приступ апликаната Суду, тврдећи истовремено да су ограничења тежила остваривању легитимних циљева (наиме, макроекономској стабилности и финансијској одрживости Босне и Херцеговине) и да су била избалансирана. Влада се, затим, бавила општом ситуацијом „старе“ девизне штедње. И на крају, Влада је тврдила да се након судске пресуде у предмету Јеличић (види горе) дошло до сазнања да би број пресуда којима се налаже исплата „старе“ девизне штедње могао достићи цифру од 200, а не како се раније вјеровало 10 до 20 пресуда. Влада тврди да јавни дуг који произлази из ових пресуда прелази износ од 100.000.000 BAM
  3. Суд напомиње да је предметни случај готово идентичан случају Јеличић (горе цитиран) у којем је Суд установио кршење члана 6. Конвенције као и кршење члана 1. Протокола бр. 1 уз Конвенцију. Истина је да је члан 27. Закона из 2006. године недавно измијењен и да би то коначно могло довести до потпуног извршавања пресуда о којима је ријеч. Ипак, изгледа да се то још увијек није догодило. Надаље, иако нема сумње да јавни дуг на који се Влада позива представља значајан терет за државу, Влада није успјела доказати своју тврдњу да би извршење пресуда које налажу исплату „старе“ девизне штедње (као у предметном случају) заиста угрозило макроекономску стабилност и финансијску одрживост Босне и Херцеговине. Због свега тога, Суд не види разлог да одступа од своје добро утврђене судске праксе по којој се не дозвољава некој држави да недостатак финансијских средстава користи као изговор за неисплаћивање дуга по пресуди (видјети Јеличић, горе наведен, параграф 39). Остали аргументи Владе су или већ одбијени у предмету Јеличић (горе наведен, параграфи 41 и 44) или су након измјене члана 27. Закона из 2006. године постали дискутабилни.

Према томе, дошло је до повреде члана 6. Конвенције и члана 1. Протокола бр. 1 уз Конвенцију.

III ПРИМЈЕНА ЧЛАНА 41. КОНВЕНЦИЈЕ 

  1. Члан 41. Конвенције прописује:

„Када Суд утврди кршење Конвенције или протокола уз њу, а унутрашње право високе стране уговорнице у питању омогућава само дјелимичну одштету, Суд ће, ако је то потребно, пружити правично задовољење оштећеној страни.“ 

A.   Одштета 

  1. У погледу материјалне штете, апликанти су тражили исплату износа по пресуди. Поред тога, тражили су 4.000 евра, 10.000 евра и 10.000 евра на име накнаде за нематеријалну штету.
  2. Влада је сматрала да износе претворене у приватизацијске ваучере треба одузети као и у предмету Јеличић (горе наведено, параграф 53). Надаље, Влада је сматрала да су износи који су тражени на име накнаде нематеријалне штете превисоки.
  3. Суд понавља да је најприхватљивији начин накнаде у вези са кршењем члана 6. онај који апликантима, на најбољи могући начин, обезбјеђује враћање у стање у којем би се апликанти налазили да није дошло до кршења члана 6. (видјети Јеличић, горе у тексту, параграф 53). Суд сматра да се овај принцип може примијенити у предметном случају, с обзиром на установљено кршење. Стога Суд сматра да Влада треба да исплати износе досуђене од домаћих судова.
  4. У случају господина Пејаковића досуђени износ се састоји од главног дуга (у износу од 9.691 евра), затезних камата на наведени износ, по стопи и за временски период који су одредили домаћи судови (1.602 евра), трошкова поступка (128 евра) и затезних камата на посљедњи наведени износ по законској стопи за период који су одредили домаћи судови (128 евра). Износ од 810 евра треба одузети јер је инвестиран у приватизацијски процес (види тачку 12). Према томе, господин Пејаковић треба да прими 10.739 евра укупно плус порези који могу бити одређени на тај износ.
  5. У погледу господина Кусића досуђени износ састоји се од главног дуга (износ од 189.748 евра), затезних камата на тај износ по стопи и за временски период који су одредили домаћи судови (246.745 евра) и трошкови поступка (3.323 евра). Што се тиче износа који треба одузети, Суд напомиње да је апликант претворио дио своје уштеђевине (укупно 21.213 евра) у приватизацијске ваучере, које је затим продао по непознатој цијени на секундарном тржишту (видјети тачку 11. у тексту). Имајући у виду тадашњу стопу за продају ваучера (видјети одлуке Дома за људска права бр. ЦХ/98/420, ЦХ/00/5893, ЦХ/02/9315 и ЦХ/02/9852 од 4. септембра 2003. године, параграф 159), претпоставља се да је апликант примио 60% од номиналне вриједности својих приватизацијских ваучера. Сходно томе, износ од 12.728 евра треба одузети (видјети Јеличић, параграф 54).
  6. Што се тиче госпође Пејић, досуђени износ састоји се од основног износа дуга (123.798 евра), затезних камата на тај износ по стопи и за временски период који су одредили домаћи судови (130.753 евра), трошкова поступка (2.229 евра) и затезних камата на тај износ по законској стопи за период одређеној од домаћих судова (2.229 евра). Чини се да апликантица није претварала ниједан дио своје уштеђевине у приватизацијске ваучере. Према томе, госпођа Пејић треба да прими 259.009 евра укупно плус износ на име пореза који могу бити одређени на овај износ.
  7. У вези са нематеријалном штетом, Суд прихвата чињеницу да су апликанти претрпјели потешкоће, бриге и фрустрације због пропуштања државе да изврши пресуде које су донесене у њихову корист. Базирајући своју оцјену на правичној основи, како то тражи члан 41. Конвенције, Суд досуђује по 4.000 евра сваком од апликаната по овој ставци, плус сви порези који могу бити одређени на овај износ. 

Б. Трошкови и издаци

  1. Госпођа Пејић је такође тражила износ еквивалентан износу од 550 евра на име судских трошкова и издатака.
  2. Влада се није сложила са износом који је апликантица тражила.
  3. Суд напомиње да је гђа Пејић имала правну помоћ према правилима Суда која се односе на правну помоћ у износу од 850 евра. Она није доставила доказе, као што су рачуни и износи по ставкама за додатне трошкове који су настали. Стога Суд одбија њен захтјев. 

Ц. Затезне камате

  1. Суд сматра прикладним да се затезне камате рачунају на основу најниже кредитне стопе код Европске централне банке на коју се додаје 3% (три посто).

 

ИЗ НАВЕДЕНИХ РАЗЛОГА, СУД ЈЕДНОГЛАСНО

  1. Одлучује да споји апликације;
  2. Проглашава апликације допустивим;
  3. Пресуђује да постоји кршење члана 6. Конвенције;
  4. Пресуђује да постоји кршење члана 1. Протокола бр. 1 уз Конвенцију;
  5. Пресуђује

(a) да тужена држава треба да исплати господину Пејаковићу, у року од три мјесеца од дана када је ова пресуда постала коначна, у складу са чланом 44. ставом 2. Конвенције, сљедеће износе претворене у конвертибилне марке по стопи која се примјењује на дан исплате:

  • 10739 евра (десетхиљадаседамстотинатридесетдевет евра) на име материјалне штете;
  • 4000 евра (четирихиљаде евра) на име нематеријалне штете; и
  • све порезе који могу бити обрачунати на наведене износе; 

(б) да тужена држава треба господину Кусићу да исплати, у року од три мјесеца од дана када је ова пресуда постала коначна, у складу са чланом 44. ставом 2. Конвенције, сљедеће износе претворене у конвертибилне марке по стопи која се примјењује на дан исплате:

  • 427.088 евра (четиристотинедвадесетседамхиљадаиосамдесетосам евра) на име материјалне штете;
  • 4000 евра (четирихиљаде евра) на име нематеријалне штете; и
  • све порезе који могу бити обрачунати на наведене износе; 

(ц) да тужена држава треба госпођи Пејић да исплати, у року од три мјесеца од дана када је ова пресуда постала коначна, у складу са чланом 44. ставом 2. Конвенције, сљедеће износе претворене у конвертибилне марке по стопи која се примјењује на дан исплате:

  • 259009 евра (двијестотинепедесетдеветхиљадаидевет евра) на име материјалне штете;
  • 4000 евра (четирихиљаде евра) на име нематеријалне штете; и
  • све порезе који могу бити обрачунати на наведене износе; 

(д) да ће се након истека периода од три мјесеца, све до исплате, плаћати камата по виђењу на наведене износе по стопи једнакој најмањој кредитној стопи Европске централне банке за период неизмирења, увећана за 3%;

  1. Одбија преостали дио захтјева апликаната за правичну надокнаду.

 

Састављено на енглеском језику и објављено у писаној форми 18. децембра године, у складу са правилом 77. ставом 2. и 3. Правила Суда.

T.L. EARLY                                                          Nicolas BRATZA

регистрар                                                                 предсједник

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

FOURTH SECTION

 CASE OF PEJAKOVIĆ AND OTHERS v. BOSNIA AND HERZEGOVINA

 (Applications nos. 337/0436022/04 and 45219/04)

  JUDGMENT

  STRASBOURG 

 18 December 2007 

FINAL

 18/03/2008

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Pejaković and Others v. Bosnia and Herzegovina,

The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:

SirNicolas BratzaPresident,
MrJ. Casadevall,
MrS. Pavlovschi,
MrL. Garlicki,
MsL. Mijović,
MrJ. Šikuta,
MrsP. Hirvelä, judges,,
and Mr T.L. EarlySection Registrar,

Having deliberated in private on 27 November 2007,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in three applications (nos. 337/0436022/04 and 45219/04) against Bosnia and Herzegovina lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by three citizens of Bosnia and Herzegovina, Mr Čedomir Pejaković, Mr Dragomir Kusić and Ms Ružica Pejić (“the applicants”), between 8 December 2003 and 16 November 2004.

2. The applicants, two of whom had been granted legal aid, were represented by Mr P. Radulović, Ms D. Glušac and Mr M. Pjević respectively (all three lawyers practise in Banja Luka). The Government of Bosnia and Herzegovina (“the Government”) were represented by their Agent, Ms M. Mijić.

3. The applicants complain about non-enforcement of final and enforceable judgments in their favour.

4. On 14 December 2006 the President of the Fourth Section of the Court decided to give notice of the applications to the Government. Under the provisions of Article 29 § 3 of the Convention, it was decided to examine the merits of the applications at the same time as their admissibility.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicants were born in 1932, 1944 and 1942 respectively. Mr Pejaković and Mr Kusić live in Bosnia and Herzegovina, whereas Ms Pejić lives in Belgium.

6. Prior to the dissolution of the former Socialist Federal Republic of Yugoslavia (“SFRY”) the applicants deposited foreign currency in their bank accounts at the then Privredna banka Sarajevo Filijala Banja Luka (Mr Pejaković), Jugobanka Sarajevo Ekspozitura Gradiška (Mr Kusić) and Jugobanka Sarajevo Ekspozitura Brčko (Ms Pejić). In Bosnia and Herzegovina, as well as in other successor States of the former SFRY, such savings are commonly referred to as “old” foreign-currency savings (for the relevant background information see Jeličić v. Bosnia and Herzegovina (dec.), no. 41183/02, ECHR 2005-...).

7. Following several unsuccessful attempts to withdraw their funds, the applicants instituted proceedings, seeking the recovery of their entire “old” foreign-currency savings and accrued interest.

8. By a decision of the Banja Luka Court of First Instance of 4 November 1999, the Banjalučka banka (the legal successor of the Privredna banka Sarajevo Filijala Banja Luka) was ordered to pay Mr Pejaković 18,952.59 German marks (DEM)[1], default interest on the above amount at the rate applicable in Germany to overnight deposits from 1 January 1998, legal costs in the amount of 250 convertible marks (BAM)[2] and default interest on the last-mentioned amount at the statutory rate from the date of the judgment. The judgment entered into force on 7 March 2001. On 6 June 2001 the Banja Luka Court of First Instance issued a writ of execution (rješenje o izvršenju). On 18 January 2002 the judgment debt became a public debt pursuant to section 20 of the Opening Balance Sheets Act 1998.

9. By a decision of the Gradiška Court of First Instance of 5 July 2000, the Kristal banka (the legal successor of the Jugobanka Sarajevo Ekspozitura Gradiška) was ordered to pay Mr Kusić 38,779.48 pounds sterling (GBP)[3], 5,758.18 US dollars (USD)[4] and 193,609.28 Australian dollars (AUD)[5], default interest on the above amounts at the annual rate of 9% from 29 January 1993 and legal costs in the amount of BAM 6,500[6]. The judgment entered into force on 8 September 2000. On 28 March 2001 the Gradiška Court of First Instance issued a writ of execution. On 17 April 2002 the judgment debt became a public debt pursuant to section 20 of the Opening Balance Sheets Act 1998.

10. By a decision of the Banja Luka Court of First Instance of 28 May 2001, the Kristal banka (the legal successor of the Jugobanka Sarajevo Ekspozitura Brčko) was ordered to pay Ms Pejić DEM 227,445.47[7], USD 3,964.17[8], 1,765.11 Dutch guilders[9] and 13,735.84 French francs[10], default interest on the above amounts at the rate applicable to overnight deposits from 1 January 1998 until 5 August 1999 and at the statutory rate thereafter, legal costs in the amount of BAM 4,360[11] and default interest on the last-mentioned amount at the statutory rate from the date of the judgment. The judgment entered into force on 28 July 2001. On 19 October 2001 the Banja Luka Court of First Instance issued a writ of execution. On 17 April 2002 the judgment debt became a public debt pursuant to section 20 of the Opening Balance Sheets Act 1998.

11. On 14 December 2001, 29 May 2002 and 17 February 2004 Mr Kusić converted a part of his savings (AUD 26,436.35[12], AUD 5,903.99[13] and GBP 1,536.40[14]respectively) into privatisation coupons pursuant to section 19 of the old Privatisation of Companies Act 1998. He subsequently sold those coupons on the secondary market. The price which he thereby obtained has not been indicated.

12. On 24 January 2002 and 7 August 2002 Mr Pejaković converted a part of his savings (in total 810 euros) into privatisation coupons pursuant to section 19 of the old Privatisation of Companies Act 1998. When purchasing a State-owned apartment at a later date, the applicant paid a price reduced by the nominal value of those coupons pursuant to section 33 of the Privatisation of Apartments Act 2000.

13. On 15 April 2006 the Old Foreign-Currency Savings Act 2006 entered into force (“2006 Act”). Former section 27 of the 2006 Act, which was in force until 27 September 2007, effectively amended the awards made by the domestic courts: for example, interest accrued from 1 January 1992 was to be calculated afresh at an annual rate of 0.5% instead of the significantly higher interest rates awarded by the domestic courts.

14. On 5 July 2006 the Human Rights Commission within the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina (“Human Rights Commission”) dismissed the application brought by Mr Kusić (together with those brought by a number of other “old” foreign-currency savers) on the ground that, following the entry into force of the 2006 Act, the matter had been resolved.

15. It would appear that the judgments at issue have not yet been enforced.

II. RELEVANT LAW AND PRACTICE

16. The relevant law and practice were outlined in the admissibility decision in Jeličić (cited above), Suljagić v. Bosnia and Herzegovina ((dec.), no. 27912/02, 20 June 2006) and the judgment in Jeličić v. Bosnia and Herzegovina (no. 41183/02, ECHR 2006‑...).

17. Following the judgment in Jeličić (cited above), section 27 of the 2006 Act has been amended. It now reads as follows:

“The courts shall send all their enforceable judgments ordering the release of “old” foreign-currency savings either to the Ministry of Finance of the Federation of Bosnia and Herzegovina, or the Ministry of Finance of the Republika Srpska or the Directorate for Finance of the Brčko District of Bosnia and Herzegovina.”

THE LAW

18. The applicants complained about non-enforcement of final and enforceable judgments in their favour. Their complaints were examined by the Court under Article 6 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

Article 6, in so far as relevant, provides:

“In the determination of his civil rights and obligations ..., everyone is entitled to a fair and public hearing within a reasonable time by an independent and impartial tribunal established by law.”

Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention reads as follows:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

I. ADMISSIBILITY

19. The Government submitted that the complaints of Mr Pejaković and Ms Pejić were inadmissible on non-exhaustion grounds, by reason of their failure to complain to the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina (“Constitutional Court”). They referred to the finding of the Court that an appeal to the Constitutional Court constituted, in principle, an effective remedy for raising a complaint about non-enforcement of judgments (see Mirazović v. Bosnia and Herzegovina (dec.), no. 13628/03, 16 May 2006 and Lukić v. Bosnia and Herzegovina (dec.), no. 34379/03, 9 January 2007).

20. The applicants contested the applicability of that principle to the judgments ordering the release of “old” foreign-currency savings on the ground of their being subject to a special legal regime.

21. The general principles concerning the rule of exhaustion of domestic remedies were outlined in Mirazović (cited above).

22. Given the Government's failure to provide a single example of a case in which an individual in a similar situation obtained redress from the Constitutional Court as well as the recent, unsuccessful attempt of Mr Kusić to obtain redress from the Human Rights Commission, which is institutionally close to the Constitutional Court, the Court agrees with the applicants that the remedy at issue offered no reasonable prospects of success in the special circumstances of the present case.

23. Therefore, Mr Pejaković and Ms Pejić were not required to make use of that remedy and the Government's objection is thus dismissed.

24. The Court considers that the applicants' complaints raise questions of law which are sufficiently serious that their determination should depend on an examination of the merits. No grounds for declaring them inadmissible have been established. The Court therefore declares these complaints admissible. In accordance with its decision to apply Article 29 § 3 of the Convention (see paragraph 4 above), the Court will immediately consider the merits of these complaints.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION AND OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL NO. 1 TO THE CONVENTION

25. The applicants argued that the principle of the rule of law, which Bosnia and Herzegovina undertook to respect when it ratified the Convention, required that every single judgment be enforced. They further submitted that Bosnia and Herzegovina, together with other successor States, had inherited valuable assets from the former SFRY pursuant to the 2001 Agreement on Succession Issues: for example, Bosnia and Herzegovina received only from the Bank for International Settlements the equivalent of BAM 156,011,373.15 in 2002 (see the Earmarking of Certain Assets Act 2002; Zakon o namjeni i korištenju dijela imovine koju je Bosna i Hercegovina dobila po Sporazumu o pitanjima sukcesije; published in the Official Gazette of Bosnia and Herzegovina no. 11/02 of 30 May 2002). They concluded that the financial difficulties of Bosnia and Herzegovina were not as serious as the Government suggested. Indeed, they accused the Government of weak public-sector management and of being influenced by narrow private interests.

26. The Government accepted that former section 27 of the 2006 Act restricted the applicants' access to court, maintaining, at the same time, that the restrictions pursued legitimate aims (namely, the macroeconomic stability and fiscal sustainability of Bosnia and Herzegovina) and that they were balanced. The Government then addressed the general situation of “old” foreign-currency savings. Lastly, they submitted that, following the Court's judgment in Jeličić (cited above), it had been realised that the number of judgments ordering the release of “old” foreign-currency savings could amount to 200 and not, as earlier believed, 10 to 20 judgments. The public debt arising from those judgments exceeded BAM 100,000,000, the Government claimed.

27. The Court notes that the present case is nearly identical to Jeličić (cited above) in which the Court found a violation of Article 6 of the Convention as well as a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention. It is true that section 27 of the 2006 Act has recently been amended and that this could eventually lead to the full enforcement of the judgments at issue. Nevertheless, it would appear that this has not yet happened. Furthermore, while there is no doubt that the public debt to which the Government referred constitutes an important burden for the State, the Government failed to substantiate their claim that the enforcement of the judgments ordering the release of “old” foreign-currency savings (such as those in the present case) would indeed endanger the macroeconomic stability and fiscal sustainability of Bosnia and Herzegovina. That being so, the Court does not see any reason to depart from its well-established case-law pursuant to which it is not open to a State authority to cite lack of funds as an excuse for not honouring a judgment debt (see Jeličić, cited above, § 39). The remaining arguments of the Government were either already rejected in Jeličić (cited above, §§ 41 and 44) or became moot following the amendment of section 27 of the 2006 Act.

There has accordingly been a breach of Article 6 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

28. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

29. In respect of pecuniary damage, the applicants sought the payment of the judgment debt. In addition, they claimed 4,000 euros (EUR), EUR 10,000 and EUR 10,000 by way of compensation for non-pecuniary damage.

30. The Government submitted that the amounts converted into privatisation coupons should be deducted as in Jeličić (cited above, § 53). They further considered the amounts claimed for non-pecuniary damage to be excessive.

31. The Court reiterates that the most appropriate form of redress in respect of a violation of Article 6 is to ensure that the applicants as far as possible are put in the position in which they would have been had the requirements of Article 6 not been disregarded (see Jeličić, cited above, § 53). The Court finds that in the present case this principle applies as well, having regard to the violation found. It therefore considers that the Government should pay the awards made by the domestic courts.

32. In respect of Mr Pejaković this award consists of a principal debt (in the amount of EUR 9,691), default interest on the above amount at the rate and for the period specified by the domestic courts (EUR 1,602), legal costs (EUR 128) and default interest on the last-mentioned amount at the statutory rate for the period specified by the domestic courts (EUR 128). The amount of EUR 810 should be deducted because it has been invested in the privatisation process (see paragraph 12 above). Mr Pejaković should therefore receive EUR 10,739 in all under this head plus any tax that may be chargeable.

33. In respect of Mr Kusić this award consists of a principal debt (in the amount of EUR 189,748), default interest on the above amount at the rate and for the period specified by the domestic courts (EUR 246,745) and legal costs (EUR 3,323). As for the amount to be deducted, the Court notes that the applicant has converted a part of his savings (in total EUR 21,213) into privatisation coupons which he has then sold for an unknown price on the secondary market (see paragraph 11 above). Taking into consideration the going rate for such coupons at the relevant time (see the Human Rights Chamber's decision nos. CH/98/420, CH/00/5893, CH/02/9315 and CH/02/9852 of 4 September 2003, § 159), the presumption is that the applicant has received 60% of the nominal value of his privatisation coupons. Accordingly, the amount of EUR 12,728 should be deducted (see Jeličić, cited above, § 54). Mr Kusić should therefore receive EUR 427,088 in all under this head plus any tax that may be chargeable.

34. In respect of Ms Pejić this award consists of a principal debt (in the amount of EUR 123,798), default interest on the above amount at the rate and for the period specified by the domestic courts (EUR 130,753), legal costs (EUR 2,229) and default interest on the last-mentioned amount at the statutory rate for the period specified by the domestic courts (EUR 2,229). It would appear that the applicant has not converted any of her savings into privatisation coupons. Ms Pejić should therefore receive EUR 259,009 in all under this head plus any tax that may be chargeable.

35. As for non-pecuniary damage, the Court accepts that the applicants suffered distress, anxiety and frustration because of the State's failure to enforce judgments in their favour. Making its assessment on an equitable basis, as required by Article 41 of the Convention, the Court awards EUR 4,000 to each applicant under this head plus any tax that may be chargeable.

B. Costs and expenses

36. Ms Pejić also claimed the equivalent of EUR 2,550 for the costs and expenses incurred before the Court.

37. The Government disagreed with the amount claimed by the applicant.

38. The Court notes that Ms Pejić was granted legal aid under the Court's legal-aid scheme in the amount of EUR 850. She failed to submit evidence, such as itemised bills and invoices, that any additional expenses had been actually incurred. Accordingly, the Court rejects her claim.

C. Default interest

39. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Decides to join the applications;

2. Declares the applications admissible;

3. Holds that there has been a violation of Article 6 of the Convention;

4. Holds that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention;

5. Holds

(a) that the respondent State is to pay Mr Pejaković, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, which should be converted into convertible marks at the rate applicable on the date of settlement:

(i) EUR 10,739 (ten thousand seven hundred and thirty nine euros) in respect of pecuniary damage;

(ii) EUR 4,000 (four thousand euros) in respect of non-pecuniary damage; and

(iii) any tax that may be chargeable on the above amounts;

(b) that the respondent State is to pay Mr Kusić, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, which should be converted into convertible marks at the rate applicable on the date of settlement:

(i) EUR 427,088 (four hundred and twenty seven thousand and eighty eight euros) in respect of pecuniary damage;

(ii) EUR 4,000 (four thousand euros) in respect of non-pecuniary damage; and

(iii) any tax that may be chargeable on the above amounts;

(c) that the respondent State is to pay Ms Pejić, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, which should be converted into convertible marks at the rate applicable on the date of settlement:

(i) EUR 259,009 (two hundred and fifty nine thousand and nine euros) in respect of pecuniary damage;

(ii) EUR 4,000 (four thousand euros) in respect of non-pecuniary damage; and

(iii) any tax that may be chargeable on the above amounts;

(d) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

 

6. Dismisses the remainder of the applicants' claims for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 18 December 2007, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

T.L. EarlyNicolas Bratza
RegistrarPresident


[1] 9,691 euros as of 4 November 1999

[2] 128 euros as of 4 November 1999

[3] 61,800 euros as of 5 July 2000

[4] 6,052 euros as of 5 July 2000

[5] 121,896 euros as of 5 July 2000

[6] 3,323 euros as of 5 July 2000

[7] 116,291 euros as of 28 May 2001

[8] 4,612 euros as of 28 May 2001

[9] 801 euros as of 28 May 2001

[10] 2,094 euros as of 28 May 2001

[11] 2,229 euros as of 28 May 2001

[12] 15,367 euros as of 14 December 2001

[13] 3,572 euros as of 29 May 2002

[14] 2,275 euros as of 17 February 2004

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude