Analiza slučaja pred Evropskim sudom za ljudska prava
Evropska Konvencija o ljudskim pravima
Praktični vodič za primenu Evropske konvencije o ljudskim pravima
Priručnici i vodiči kroz praksu Evropskog suda za ljudska prava
Evropski sud za ljudska prava u 50 pitanja
Preuzmite presudu u pdf formatu
EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA
PRVI ODJEL
PREDMET BUJ PROTIV HRVATSKE
(Zahtjev br. 24661/02)
PRESUDA
STRASBOURG
1. lipnja 2006.
Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.
U predmetu Buj protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:
g. C.L. ROZAKIS, predsjednik,
g. L. LOUCAIDES,
g. F. TULKENS,
gđa N. VAJIĆ,
g. E. STEINER,
g. K. HAJIYEV,
g. D. SPIELMANN, suci,
i g. S. NIELSEN, tajnik Odjela,
nakon vijećanja zatvorenog za javnost 11. svibnja 2006. godine donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:
POSTUPAK
1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 24661/02) protiv Republike Hrvatske kojeg je 1. svibnja 2002. godine hrvatski državljanin, g. Vinko Buj („podnositelj zahtjeva“) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“) .
2. Hrvatsku Vladu („Vlada“) zastupala je njena zastupnica gđa Š. Stažnik.
3. Dana 8. prosinca 2004. godine Sud je odlučio obavijestiti o zahtjevu. Primjenjujući članak 29. stavak 3. Konvencije odlučio je istovremeno odlučiti o osnovanosti i dopuštenosti zahtjeva.
ČINJENICE
OKOLNOSTI PREDMETA
4. Podnositelj zahtjeva je rođen 1938. godine i živi u Jelsi.
5. Majka podnositelja zahtjeva umrla je 1. svibnja 1994. godine te je pred Općinskim sudom u Starome Gradu pokrenut ostavinski postupak.
6. Dana 8. lipnja 1999. godine sud je donio rješenje kojim je podijelio imovinu između podnositelja zahtjeva i njegovoga brata. Mjerodavni dio tog rješenja glasi:
...zemljišnoknjižni odjel ovoga suda izvršit će uknjižbu prava vlasništva nasljednika [naprijed navedenih] nakon pravomoćnosti [tog dijela odluke]...
7. Nakon toga je brat podnositelja zahtjeva uložio žalbu protiv toga rješenja prigovarajući odluci o troškovima postupka.
8. Dana 12. travnja 2002. godine Županijski sud u Splitu žalbu je proglasio nedopuštenom. Ova je odluka dostavljena punomoćniku podnositelja zahtjeva 22. svibnja 2002. godine.
9. Čini se da pravo vlasništva podnositelja zahtjeva nad naslijeđenom imovinom do danas nije upisano u zemljišnu knjigu.
PRAVO
I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE
10. Podnositelj zahtjeva je prigovorio da duljina postupka nije bila u skladu sa zahtjevom „razumnoga roka“, predviđenim u članku 6. stavku 1. Konvencije, koji glasi kako slijedi:
“Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi....svatko ima pravo...da sud...u razumnom roku ispita njegov slučaj.“
11. Vlada je osporila tu tvrdnju.
12. Razdoblje koje treba uzeti u obzir započelo je tek nakon 5. studenog 1997.godine, kad je Hrvatska ratificirala Konvenciju. Međutim, kako bi se utvrdila razumnost duljine vremena o kojem se radi, treba uzeti u obzir stanje predmeta na taj dan (vidi između mnogih izvora prava, presudu u predmetu Styranowski v.Poland, od 30. listopada 1998., Reports of Judgments and Decisions 1998-VIII, str. 3376, stavak 46.).
A. Dopuštenost
13. Vlada je ustvrdila da članak 6., stavak 1. Konvencije nije primjenjiv na ovaj predmet. Ostavinski postupak podnositelja zahtjeva je nesporan, izvanparnični postupak i ne uključuje izvorni i ozbiljan spor. Glede daljnjega upisa u zemljišnu knjigu, Vlada je također tvrdila da nije bilo spora, budući da je u ovome predmetu upis prava vlasništva trebao izvršiti sud po službenoj dužnosti, a ne na zahtjev podnositelja zahtjeva. Oba dijela postupka nisu stoga sukladna ratione materiae s člankom 6., stavkom 1. Konvencije.
14. Vlada je nadalje tvrdila da podnositelj zahtjeva nije iscrpio domaća pravna sredstva koja su mu bila na raspolaganju jer nije podnio ustavnu tužbu koja je djelotvorno pravno sredstvo za duljinu postupka koji je u tijeku. To je pravno sredstvo postalo dostupno u hrvatskome pravnome sustavu 22. ožujka 2002. godine, a ostavinski postupak podnositelja zahtjeva trajao je do 22. svibnja 2002. godine, tj. do dostave drugostupanjske odluke njegovom odvjetniku.
15. Podnositelj zahtjeva osporio je ove tvrdnje.
16. Sud podsjeća da članak 6., stavak 1. Konvencije traži da svi stadiji pravnog postupka „za odlučivanje...o građanskim pravima i obvezama“, ne isključujući stadije nakon presude o osnovanosti, budu riješeni u razumnome roku (vidi presudu u predmetu Estima Jorge v. Portugal, od 21. travnja 1998., Reports of Judgments and Decisions 1998-II, str.772 stavak 35.; presudu u predmetu Robins v. the United Kingdom, od 23. rujna 1997., Reports of Judgments and Decisions 1997-V, str. 1809 stavak 28.). Ovrhu presude koju je donio bilo koji sud treba stoga smatrati sastavnim dijelom „suđenja“ u svrhu članka 6. (vidi presudu u predmetu Hornsby v. Greece, od 19. ožujka 1997., Reports of Judgments and Decisions 1997-II, str. 510–11, stavak 40.).
17. Sud nadalje podsjeća kako je članak 63. Zakona o Ustavnom sudu priznat djelotvornim pravnim sredstvom u odnosu na duljinu postupka koji je još uvijek u tijeku (vidi predmet Slaviček v. Croatia (dec.), br. 20862/02, ECHR 2002-VII) i kako je, bez obzira na datum podnošenja zahtjeva Sudu, podnositelj zahtjeva morao podnijeti ustavnu tužbu ako je postupak kojemu prigovara još bio u tijeku, nakon 22. ožujka 2002. godine (vidi predmet Nogolica v. Croatia (dec.), br. 77784/01, ECHR 2002-VIII).
18. U ovome predmetu, glede ostavinskoga postupka, Sud nalazi nepotrebnim odlučiti o pitanju primjenjivosti članka 6. Konvencije, budući da je taj dio zahtjeva u svakome slučaju nedopušten zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava. Ostavinski postupak podnositelja zahtjeva bio je u tijeku pred Županijskim sudom do 22. svibnja 2002. godine, i, iako je imao dva mjeseca za podnošenje ustavne tužbe, on to nije učinio. Slijedi da prigovor podnositelja zahtjeva koji se odnosi na taj postupak treba odbiti na temelju članka 35., stavaka 1. i 4. Konvencije radi neiscrpljenja domaćih pravnih sredstava.
19. Glede naknadnog upisa vlasništva u zemljišnu knjigu, Sud primjećuje da mu je svrha bila upisati promjene vlasništva zemljišta učinjene odlukom donesenom u ostavinskome postupku, a to je trebao po službenoj dužnosti izvršiti zemljišnoknjižni odjel Općinskoga suda. Kad je to tako, ovaj postupak služi kao funkcionalni ekvivalent ovrsi. Štoviše, bez obzira na činjenicu je li članak 6. primjenjiv na ostavinski postupak ili nije, Sud podsjeća da ovršna isprava kojom se utvrđuju građanska prava ne mora nužno proizlaziti iz postupka na koji je članak 6. primjenjiv (vidi, mutatis mutandis, naprijed citirani predmet Estima Jorge v. Portugal, str.773, stavak38.). Rješenje Općinskog suda od 8. lipnja 1999. godine predstavljalo je ovršnu ispravu, bez obzira na narav ostavinskoga postupka. Iako se upis prava vlasništva podnositelja zahtjeva u ovome predmetu po domaćem pravu ne bi smatrao konstitutivnim, daljnji postupak upisa u zemljišne knjige bio je odlučan za djelotvorno vršenje njegovih prava, tj. slobodno uživanje njegovoga vlasništva. Dok se ne izvrši taj upis, podnositelj ostaje značajno ograničen u slobodnom raspolaganju svojim vlasništvom.
Stoga se na taj dio postupka primjenjuje članak 6., stavak 1.
20. Štoviše, glede duljine postupka za upis prava vlasništva, Vlada je priznala da ustavna tužba na temelju članka 63. ne bi bila djelotvorno pravno sredstvo za ovaj dio postupka. Nisu tvrdili da je bilo koje drugo pravno sredstvo moglo biti djelotvorno.
21. Stoga će Sud ispitati sam razdoblje nakon 22. svibnja 2002. godine, nakon kojega datuma podnositelj zahtjeva nije na domaćoj razini imao pravno sredstvo u odnosu na duljinu postupka. Stoga u odnosu na taj dio postupka tvrdnju Vlade treba odbiti.
22. Sud nadalje primjećuje da prigovor koji se odnosi na duljinu zemljišnoknjižnoga postupka nije očigledno neosnovan u smislu članka 35., stavka 3. Konvencije. Također primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba biti proglašen dopuštenim.
B. Osnovanost
23. Sud primjećuje da je razdoblje koje treba ispitati trajalo četiri godine i da još nije završilo.
24. Sud ponavlja da se razumnost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i pozivom na slijedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva i mjerodavnih vlasti kao i važnost onoga što se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi, između mnogo drugih izvora prava, predmet Frydlender v. France [GC] , br. 30979/96, stavak 43., ECHR 2000-VII).
25. Vlada je tvrdila da je dugo vremensko razdoblje potrebno za upis vlasništva podnositelja zahtjeva u zemljišnu knjigu sustavni problem u Hrvatskoj i da taj sustav upravo prolazi kroz reformu.
26. Podnositelj zahtjeva je tvrdio da on još uvijek nije postao upisani vlasnik imovine svoje pokojne majke.
27. Sud je često utvrdio postojanje povreda članka 6. stavka 1. Konvencije u predmetima u kojima se postavljaju pitanja slična onima u ovome predmetu (vidi naprijed citirani predmet Frydlender).
28. Ispitavši sav materijal koji mu je dostavljen, Sud smatra kako Vlada nije navela niti jednu činjenicu ili tvrdnju koja bi ga mogla uvjeriti da dođe do drugačijega zaključka u ovome predmetu. Ovrha odluke donesene u ostavinskome postupku, u obliku upisa vlasništva na ime podnositelja zahtjeva, sada je u tijeku više od četiri godine, bez ijedne odluke o tome. S obzirom na svoju sudsku praksu o tom pitanju, Sud smatra da je u ovome predmetu duljina postupka bila prekomjerna i da nije zadovoljila zahtjev „razumnoga roka“.
Stoga je došlo do povrede članka 6., stavka 1.
II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE
29. Podnositelj zahtjeva je nadalje prigovorio činjenici da u Hrvatskoj ne postoji nikakav sud kojemu bi se mogao podnijeti zahtjev kojim bi se prigovorilo prekomjernoj duljini postupka. On se pozvao na članak 13. Konvencije.
30. Vlada je osporila tu tvrdnju. Ustvrdili su da je ustavna tužba djelotvorno pravno sredstvo za duljinu ostavinskoga postupka. U odnosu na kasniji zemljišnoknjižni postupak, Vlada je priznala da nema pravnoga sredstva na domaćoj razini.
A. Dopuštenost
31. Ukoliko se ovaj prigovor odnosi na duljinu ostavinskoga postupka, u smislu prednjih zaključaka (vidi stavak 18.), ovaj je prigovor očigledno neosnovan i treba biti odbijen na temelju članka 35., stavaka 3. i 4. Konvencije.
32. Ukoliko se ovaj prigovor tiče duljine kasnijeg zemljišnoknjižnoga postupka, Sud primjećuje da je ovaj prigovor povezan s onim naprijed ispitanim i da ga se stoga isto tako treba proglasiti dopuštenim.
B. Osnovanost
33. Sud ponavlja da članak 13. jamči djelotvorno pravno sredstvo pred nacionalnim vlastima za navodnu povredu zahtjeva iz članka 6., stavka 1. da se u predmetu postupa u razumnome roku (vidi predmet see Kudła v. Poland [GC], br. 30210/96, stavak 156., ECHR 2000-XI).
34. Prema tome, Sud smatra da je u ovome predmetu došlo do povrede članka 13. Konvencije zbog nedostatka pravnog sredstva u domaćem pravu kojim bi podnositelj zahtjeva bio mogao prigovoriti prekomjernoj duljini zemljišnoknjižnoga postupka.
III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA br. 1. UZ KONVENCIJU
35. Podnositelj zahtjeva je nadalje prigovorio da je duljina postupka kojemu prigovara povrijedila njegovo pravo na mirno uživanje njegovoga vlasništva, kako je to zajamčeno člankom 1. Protokola br. 1.
36. Vlada je osporila tu tvrdnju.
A. Dopuštenost
37. Sud primjećuje da je ovaj prigovor povezan s onim naprijed ispitanim i da ga se stoga isto tako treba utvrditi dopuštenim.
B. Osnovanost
38. S obzirom na svoja utvrđenja na temelju članka 6., stavka 1. (vidi stavak 28. ove presude) Sud smatra da nije potrebno ispitati je li u ovome predmetu došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 (vidi presudu u predmetu Zanghì v. Italy, od 19. veljače 1991., Series A br. 194-C, str. 47, stavak 23.).
IV. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE
Članak 41. Konvencije predviđa:
„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“
A. Šteta
41. Vlada o toj stvari nije izrazila mišljenje.
42. Sud smatra da je podnositelj zahtjeva sigurno pretrpio nematerijalnu štetu. Odlučujući na pravičnoj osnovi dosuđuje mu 2.400 EUR s toga naslova, uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.
B. Troškovi i izdaci
43. Sud primjećuje da podnositelj zahtjeva nije postavio nikakav zahtjev u tom pogledu. Stoga Sud ništa ne dosuđuje s tog naslova.
C. Zatezna kamata
44. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.
IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO
1. proglašava prigovor koji se odnosi na duljinu ostavinskoga postupka nedopuštenim, a ostatak zahtjeva dopuštenim;
2. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;
3. presuđuje da je došlo do povrede članka 13. Konvencije;
4. presuđuje da se ne postavlja nikakvo posebno pitanje na temelju članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju;
5. presuđuje
(a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti slijedeći iznos koji treba pretvoriti u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan namirenja:
(i) 2.400 EUR (dvije tisuće i četiri stotine eura) na ime nematerijalne štete uz svaki porez koji bi mogao biti zaračunat na taj iznos;
(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedeni iznos plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna boda;
Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 1. lipnja 2006. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.
Søren NIELSEN C, tajnik Odjela
Christos ROZAKIS Predsjednik
_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/
FIRST SECTION
CASE OF BUJ v. CROATIA
(Application no. 24661/02)
JUDGMENT
STRASBOURG
1 June 2006
FINAL
01/09/2006
This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.
In the case of Buj v. Croatia,
The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:
MrC.L. Rozakis, President,
MrL. Loucaides,
MrsF. Tulkens,
MrsN. Vajić,
MrsE. Steiner,
MrK. Hajiyev,
MrD. Spielmann, judges,
and Mr S. Nielsen, Section Registrar,
Having deliberated in private on 11 May 2006,
Delivers the following judgment, which was adopted on that date:
PROCEDURE
1. The case originated in an application (no. 24661/02) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Vinko Buj (“the applicant”), on 1 May 2002.
2. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mrs Š. Stažnik.
3. On 8 December 2004 the Court decided to communicate the application. Applying Article 29 § 3 of the Convention, it decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time.
THE FACTS
THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE
4. The applicant was born in 1938 and lives in Jelsa.
5. The applicant’s mother died on 1 May 1994 and inheritance proceedings were opened before the Stari Grad Municipal Court (Općinski sud u Starom Gradu).
6. On 8 June 1999 the court issued a decision distributing the property between the applicant and his brother. The relevant part of that decision reads:
... the land registry division of this court shall register the ownership of the heirs [listed above], once [that part of the decision] becomes final...
7. Subsequently, the applicant’s brother lodged an appeal against that decision complaining about the ruling on the costs of the proceedings.
8. On 12 April 2002 the Split County Court (Županijski sud u Splitu) declared the appeal inadmissible. The decision was served on the applicant’s representative on 22 May 2002.
9. It would appear that the applicant’s ownership of the inherited property has to date not been recorded in the land register.
THE LAW
I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION
10. The applicant complained that the length of the proceedings had been incompatible with the “reasonable time” requirement, provided in Article 6 § 1 of the Convention, which reads as follows:
“In the determination of his civil rights and obligations ..., everyone is entitled to a ... hearing within a reasonable time by [a] ... tribunal...”
11. The Government contested that argument.
12. The period to be taken into consideration began only after 5 November 1997, when Croatia ratified the Convention. However, in order to determine the reasonableness of the length of time in question, regard must be had to the state of the case on that date (see, among other authorities, Styranowski v. Poland, judgment of 30 October 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998‑VIII, p. 3376, § 46).
A. Admissibility
13. The Government maintained that Article 6 § 1 of the Convention was not applicable to the present case. The applicant’s inheritance proceedings are non-contentious and do not involve a dispute of a serious and genuine nature. As to the subsequent inscription in the land register, the Government also argued that there was no dispute, since in the present case the registration of ownership was to be done by the court of its own motion and not on a request by the applicant. Both parts of the proceedings are therefore incompatible ratione materiae with the Article 6 § 1 of the Convention.
14. The Government further argued that the applicant did not exhaust available domestic remedies in that he failed to lodge a constitutional complaint, which is an effective remedy for the length of pending proceedings. That remedy became available in the Croatian legal system on 22 March 2002, and the applicant’s inheritance proceedings were pending until 22 May 2002, i.e. until the service of the second-instance decision on his lawyer.
15. The applicant contested these arguments.
16. The Court recalls that Article 6 § 1 of the Convention requires that all stages of legal proceedings for the “determination of ... civil rights and obligations”, not excluding stages subsequent to judgment on the merits, be resolved within a reasonable time (see Estima Jorge v. Portugal, judgment of 21 April 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998‑II, p. 772 § 35; Robins v. the United Kingdom, judgment of 23 September 1997, Reports of Judgments and Decisions 1997‑V, p. 1809 § 28). Execution of a judgment given by any court must therefore be regarded as an integral part of the “trial” for the purposes of Article 6 (see Hornsby v. Greece, judgment of 19 March 1997, Reports of Judgments and Decisions 1997‑II, pp. 510–11, § 40).
17. The Court further recalls that section 63 of the Constitutional Court Act was recognised to be an effective domestic remedy in respect of length of proceedings still pending (see Slaviček v. Croatia (dec.), no. 20862/02, ECHR 2002‑VII), and that, irrespective of the date of introduction of the application with the Court, an applicant must have filed a constitutional complaint if the proceedings complained of were still pending after 22 March 2002 (see Nogolica v. Croatia (dec.), no. 77784/01, ECHR 2002‑VIII).
18. In the present case, with regard to the inheritance proceedings, the Court finds it unnecessary to determine the issue of applicability of Article 6 of the Convention, since this part of the application is in any event inadmissible for reason of non-exhaustion of domestic remedies. The applicant’s inheritance proceedings were pending before the County Court until 22 May 2002 and, even though he had two months to lodge a constitutional complaint, he did not do so. It follows that the applicant’s complaint in respect of these proceedings must be rejected pursuant to Article 35 §§ 1 and 4 of the Convention for non-exhaustion of domestic remedies.
19. As to the subsequent registration of ownership in the land register, the Court notes that its purpose was the inscription of changes in land ownership produced by the decision given in the inheritance proceedings, which was to be carried out ex officio by the land registry division of the Municipal Court. That being so, those proceedings serve as a functional equivalent to enforcement. Furthermore, regardless from the fact whether Article 6 is applicable to the inheritance proceedings or not, the Court recalls that an enforcement title determining civil rights does not necessarily have to result from proceedings to which Article 6 is applicable (see, mutatis mutandis, Estima Jorge v. Portugal, cited above, p. 773, § 38). The Municipal Court’s decision of 8 June 1999 constituted an enforcement title, regardless of the nature of the inheritance proceedings. Even though the inscription of the applicant’s right to ownership in the instant case would under the domestic law not be considered a constitutive one, the ensuing proceedings in the land registry were decisive for the effective exercise of his rights, i.e. the free enjoyment of his ownership. Prior to that inscription, the applicant continues to be severely limited in disposing freely of his property.
Consequently, Article 6 § 1 applies to this part of the proceedings.
20. Moreover, in respect of length of the registration of ownership, the Government admitted that a constitutional complaint under section 63 would not be an effective remedy for this part of the proceedings. They have not argued that any other remedy may have been effective.
21. Consequently, the Court will only examine the period after 22 May 2002, after which date the applicant did not have a remedy concerning the length of the proceedings at the domestic level. In respect of this part of the proceedings, the Government’s argument therefore has to be dismissed.
22. The Court further notes that the complaint concerning the length of the land registry proceedings is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It also notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.
B. Merits
23. The Court observes that the period to be examined has lasted four years and has not yet come to an end.
24. The Court recalls that the reasonableness of the length of proceedings must be assessed in the light of the circumstances of the case and with reference to the following criteria: the complexity of the case, the conduct of the applicant and the relevant authorities and what was at stake for the applicant in the dispute (see, among many other authorities, Frydlender v. France [GC], no. 30979/96, § 43, ECHR 2000-VII).
25. The Government claimed that the lengthy period of time necessary for the registration of the applicant’s ownership in the land register was a systemic problem in Croatia and that the system was currently undergoing reform.
26. The applicant maintained that he still has not become the registered owner of his late mother’s property.
27. The Court has frequently found violations of Article 6 § 1 of the Convention in cases raising issues similar to the one in the present case (see Frydlender, cited above).
28. Having examined all the material submitted to it, the Court considers that the Government have not put forward any fact or argument capable of persuading it to reach a different conclusion in the present case. The enforcement of the decision given in the inheritance proceedings, in form of registration of property in the applicant’s name, has now been pending for more than four years, without a single decision to that end. Having regard to its case-law on the subject, the Court considers that in the instant case the length of the proceedings was excessive and failed to meet the “reasonable time” requirement.
There has accordingly been a breach of Article 6 § 1.
II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION
29. The applicant further complained of the fact that in Croatia there was no court to which application could be made to complain of the excessive length of proceedings. He relied on Article 13 of the Convention.
30. The Government contested that argument. They submitted that a constitutional complaint was an effective remedy for the length of inheritance proceedings. In respect of the subsequent land registry proceedings, the Government admitted that there was no remedy at the domestic level.
A. Admissibility
31. In so far as this complaint concerns the length of the inheritance proceedings, in view of the conclusions above (see paragraph 18), this complaint is manifestly ill-founded and must be rejected pursuant to Article 35 §§ 3 and 4 of the Convention.
32. In so far as this complaint concerns the length of the subsequent land registry proceedings, the Court notes that this complaint is linked to the one examined above and must therefore likewise be declared admissible.
B. Merits
33. The Court reiterates that Article 13 guarantees an effective remedy before a national authority for an alleged breach of the requirement under Article 6 § 1 to hear a case within a reasonable time (see Kudła v. Poland [GC], no. 30210/96, § 156, ECHR 2000-XI).
34. Accordingly, the Court considers that in the present case there has been a violation of Article 13 of the Convention on account of the lack of a remedy under domestic law whereby the applicant could have complained about the excessive length of the land registry proceedings.
III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1 TO THE CONVENTION
35. The applicant further complained that the length of the proceedings complained of had infringed his right to the peaceful enjoyment of his possessions, as guaranteed by Article 1 of Protocol No. 1.
36. The Government contested that argument.
A. Admissibility
37. The Court notes that this complaint is linked to the one examined above and must therefore likewise be declared admissible.
B. Merits
38. Having regard to its finding under Article 6 § 1 (see paragraph 28 above), the Court considers that it is not necessary to examine whether, in this case, there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 (see Zanghì v. Italy, judgment of 19 February 1991, Series A no. 194-C, p. 47, § 23).
IV. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION
39. Article 41 of the Convention provides:
“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”
A. Damage
40. The applicant claimed non-pecuniary damage, leaving it to the Court’s discretion to determine the appropriate amount.
41. The Government did not express an opinion on the matter.
42. The Court considers that the applicant must have sustained non-pecuniary damage. Ruling on an equitable basis, it awards award him EUR 2,400 under that head, plus any tax that may be chargeable on that amount.
B. Costs and expenses
43. The applicant did not make any claim under this head. Accordingly, the Court makes no award.
C. Default interest
44. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.
FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY
1. Declares the complaint concerning the length of the inheritance proceedings inadmissible and the remainder of the application admissible;
2. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;
3. Holds that there has been a violation of Article 13 of the Convention;
4. Holds that no separate issue arises under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention;
5. Holds
(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amount which should be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement:
(i) EUR 2,400 (two thousand four hundred euros) in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable;
(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points.
Done in English, and notified in writing on 1 June 2006, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.
Søren Nielsen Christos Rozakis
Registrar President
U javnoj bazi sudske prakse ova presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku
LINK na PRESUDU / ODLUKUU javnoj bazi sudske prakse Vrhovnog suda, presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.
LINK na PRESUDU / ODLUKU
baza unakrsnih veza