A. i B. protiv Crne Gore

Država na koju se presuda odnosi
Crna Gora
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
37571/05
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
05.03.2013
Članovi
35
35-1
41
P1-1
P1-1-1
Kršenje
P1-1
P1-1-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-4) Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Mešanje
(P1-1-1) Neometano uživanje imovine
(P1-1-1) Imovina
(P1-1-1) Pod uslovima predviđenim zakonom
(P1-1-1) Predvidljivost
Tematske ključne reči
pravo na imovinu
VS deskriptori
1.16.1 Imovina
1.16.2.1 Pravo na neometano uživanje imovine
1.16.2.2 Zabrana lišenja imovine
1.16.5 Kompenzacija
1.16.6 Pravni propisi (legalitet, određenost, predvidivost zakona)
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Ovaj predmet je pokrenut predstavkom protiv Crne Gore koju je dana 19.oktobra 2005.godine Sudu podnela majka podnosilaca predstavke, državljanka Crne Gore. Ona je preminula u julu mesecu 2006.godine i njena dva sina, g.A. i g.B. odlučili su da preuzmu njenu predstavku pred Sudom. Ova presuda njih označava kao podnosioce predstavke. Predsednik Odeljenja postupio je po zahtevu podnosilaca predstavke da se njihova imena ne objavljuju.

Nakon finansijske krize u bivšoj SFRJ, kao i nakon pada bankarskog sistema koji je nakon toga usledio tokom devedesetih godina, Savezna Republika Jugoslavija i sama tužena država doneli su konkretne zakone kojima se prihvata konverzija u javni dug deviznih depozita u određenim bankama, uključujući i Podgoričku banku. Taj zakon odredio je rok (2017) i iznose, uključujući i kamate, koji treba da se vrate bivšim klijentima banke.
Podnosioci predstavke rođeni su 1949, odnosno 1950.godine u Crnoj Gori gde i žive. Septembra 1993.godine Osnovni sud u Podgorici doneo je prvu presudu u korist majke podnosilaca predstavke u kojoj je naložio Podgoričkoj banci da joj isplati određene iznose u devizama na račun njene devizne štednje, kamatu i troškove postupka.
Druga i treća presuda donete su maja 1994.godine i juna 1996.godine. Različitih datuma nakon toga ove presude su postale pravnosnažne i izvršne. Doneta su rešenja o izvršenju za prvu i treću presudu, ali je Osnovni sud prekinuo postupak izvršenja pozivajući se na Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana. Između decembra 2003.godine i februara 2004.godine majka podnosilaca predstavke tražila je izvršenje sve tri presude, ali je marta 2005.godine Osnovni sud odbacio ove zahteve na osnovu činjenice da Podgorička banka nije više dužnik, pošto je po Zakonu o deviznoj štednji građana iz 2003.godine tužena država preuzela dug od ove banke, i da je Centralna banka Crne Gore odgovorna za istinitost podataka preuzetih iz evidencije ovlašćenih banaka. Aprila 2005.godine Osnovni sud je potvrdio spornu presudu, potvrđujući razloge koji su ranije izneseni. Maja 2004.godine podnosioci predstavke su tražili od Direkcije za nekretnine u Podgorici da unese u evidenciju njihovo rešenje protiv Podgoričke banke o izvršenju na nepokretnostima (zabeležba rešenja). Juna 2004.godine Direkcija je odacila njihov zahtev. Uprava za nekretnine je potvrdila prethodnu odluku i uputila ih da svoja prava ostvare preko Centralne banke I Ministarstva finansija. Aprila 2007.godine zahtev podnosilaca predstavke je odbacio Upravni sud.

U nekoliko prilika majka podnosilaca predstavke i/ili podnosioci predstavke obraćali su se Zaštitniku ljudskih prava i sloboda i Ministarstvu pravde, ali uzalud.
Izgleda da dug koji je utvrđen u presudama domaćih sudova nikada nije registrovan u Podgoričkoj banci niti prenesen u Centralnu banku.

Podnosioci predstavke su se žalili na to što Podgorička banka i/ili Centralna banka nisu registrovali deviznu štednju koju je položila njihova majka i nisu je zbog toga konvertovali u javni dug tužene države prema relevantnom domaćem zakonodavstvu.
Sud ponavlja da je svrha pravila o iscrpljivanju domaćih pravnih lekova da pruži priliku Strani ugovornici da spreči ili ispravi navodne povrede pre nego što se one iznesu pred Sud. Međutim, moraju se iscrpeti samo oni pravni lekovi koji su delotvorni.
Sud uočava kontradikciju u domaćem zakonodavstvu kada je reč o tome ko je tačno odgovoran da obezbedi evidenciju stare devizne štednje i istinitost relevantnih podataka.
Dalje, iako može biti izuzetaka koji su opravdani konkretnim okolnostima predmeta, ocena da li su domaći pravni lekovi iscrpljeni obično se obavlja u odnosu na datum na koji je predstavka podneta Sudu.
Sud navodi da devizna štednja koju je položila pokojna majka podnosilaca predstavke predstavlja imovinu, a tu imovinu su nasledili podnosioci predstavke. Sud smatra da su ona, a kasnije podnosioci predstavke imali legitimna očekivanja da će dobiti natrag predmetnu štednju. Zbog očito administrativne greške i suprotno relevantnom domaćem zakonodavstvu ova štednja nikada nije bila registrovana i konvertovana u javni dug, pa im nikada nije isplaćena nijedna rata tog novca.
Sud utvrđuje da je došlo do povrede člana 1 Protokola br.1 uz Konvenciju.

Podnosioci predstavke su, pozivajući se na ovaj član, izneli istu pritužbu kao što je pritužba koja je već ispitana po članu 1 Protokola br.1.
Sud smatra da nije nužno da se zasebno ispituje prihvatljivost ili meritum identične pritužbe.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  

DRUGO ODJELJENJE

PREDMET A. I B. PROTIV CRNE GORE

(Predstavka br. 37571/05)

PRESUDA

STRAZBURU

5. mart 2013. godine 

Ova presuda postaće pravosnažna u okolnostima izloženim u članu 44 stav 2 Konvencije. U njoj može doći do redaktorskih izmjena.

U predmetu A. i B. protiv Crne Gore, Evropski sud za ljudska prava (Drugo odjeljenje), zasijedajući u Vijeću u sastavu:

GuidoRaimondi, predsjednik,
Peer Lorenzen,
Dragoljub Popović,
András Sajó,
Nebojša Vuĉinić,
Paulo Pinto de Albuquerque,
Helen Keller, sudije,
i Stanley Naismith, sekretar Odjeljenja,

nakon vijećanja bez prisustva javnosti 5. februara 2013. godine, donosi sljedeću presudu, koja je usvojena toga dana: 

POSTUPAK

  1. Ovaj predmet pokrenut je predstavkom (br. 37571/05) protiv Crne Gore koju je Sudu po ĉlanu 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija) 19. oktobra 2005. godine podnijela majka podnosilaca predstavke, drţavljanka Crne Gore. U julu mjesecu 2006. godine ona je preminula i njena dva sina, A. i g. B. odluĉili su da preuzmu njenu predstavku pred Sudom. Radi lakšeg snalaţenja u ovom tekstu, ova presuda govori o g. A. i g. B. kao podnosiocima predstavke. Predsjednik Ĉetvrtog Odjeljenja kome je dodijeljen ovaj predmet u to vrijeme, postupio je po zahtjevu podnosilaca predstavke da se njihova imena ne objavljuju (Pravilo 47 § 3 Poslovnika Suda).
  2. Podnosioce predstavke, kojima je odobrena besplatna pravna pomoć, zastupao je P. Radulović, advokat iz Banja Luke, iz Bosne i Hercegovine. Vladu Crne Gore (u daljem tekstu: Vlada) zastupao je njen zastupnik, g. Z. Paţin.
  3. Podnosioci su se ţalili prvenstveno na kontinuirano neizvršenje pravosnaţne presude u parnici za vraćanje stare devizne štednje koju je poloţila njihova pokojna majka i koju su oni naslijedili.  Alternativno, oni su se ţalili na to što  Podgorička  banka i/ili Centralna Banka Crne Gore nijesu dotiĉnu štednju registrovale i na taj naĉin je nijesu konvertovale u javni dug tuţene drţave u skladu sa relevantnim domaćim zakonodavstvom.
  4. Dana jula 2011. godine o predstavci je obaviještena Vlada. Odluĉeno je takodje da se o prihvatljivosti i meritumu odluĉuje u isto vrijeme (Ĉlan 29 stav 1).

ĈINJENICE 

I OSNOVNE INFORMACIJE

5. Nakon finansijske krize u bivšoj Socijalistiĉkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, kao i nakon pada bankarskog sistema koji je nakon toga uslijedio tokom devedesetih, 1998. godine, 2002. i 2003. godine, Savezna Republika Jugoslavija i sama tuţena drţava donijeli su konkretne zakone kojima se prihvata koverzija u javni dug deviznih depozita u odredjenim bankama, ukljuĉujući i Podgoričku banku. Taj zakon odredio je rok (2017) i iznose, ukljuĉujući i kamate, koji treba da se vrate bivšim klijentima banke (v. stavove 27 - 41 ove presude). 

II OKOLNOSTI PREDMETA

6. Podnosioci predstavke rodjeni su 1949, odnosno 1950. godine u Crnoj Gori gdje i zive. 

A.    Parnični postupak

  1. Dana 20. septembra 1993. godine Osnovni sud u Podgorici donio je prvu presudu u korist majke podnosilaca predstavke u kojoj je naloţio Podgoriĉkoj banci da joj isplati: (i) 179.650,84 ameriĉkih dolara (USD), 59.539,97 njemaĉkih maraka (DEM), 254.906,52 italijanskih lira (LIT) and 4.364,70 švajcarskih franaka (CHF) na raĉun njene devizne štednje; (ii) kamatu na depozite po vidjenju koje se primjenjuju u domaćem sistemu za period izmedju januara 1993. i 3. jula 1993. godine, plus 6% godišnje kamate od 3. jula 1993. godine i (iii) 193.768.312 jugoslovenskih dinara (YUD) za pravne troškove.
  2. Dana 23. maja 1994. godine Osnovni sud u Podgorici donio je drugu presudu u korist majke podnosilaca predstavke kojim je naloţio Podgoričkoj banci da joj isplati:

(i) 9.770 ameriĉkih dolara (USD) i 25.700 njemaĉkih maraka (DEM) na ime njene devizne štednje;

(ii) nakupljenu kamatu na depozite po vidjenju i (iii) 1.584 jugoslovenskih dinara (YUD) za pravne troškove.

  1. Dana 27. juna 1996. godine isti sud donio je treću presudu u korist majke podnosilaca predstavke kojom nalaţe Podgoričkoj banci da joj isplati: (i) 147.620,64 ameriĉkih dolara (USD), 126.661,39 njemaĉkih maraka (DEM) and 1.602,16 italijanskih lira (LIT) zbog pogrešnog raĉunjanja pripadajuće kamate; (ii) propisanu kamatu od 12,5%; i (iii) 900 jugoslovenskih dinara (YUD) za pravne troškove.
  2. Razliĉitih datuma nakon toga ove presude postale su pravosnaţne i izvršne.

B.   Izvršni postupak

  1. Do 5. novembra 1998. godine izdata su rješenje o izvršenju za prvu i treću presudu. Do 19. novembra 1999. godine Osnovni sud prekinuo je izvršenje ove dvije presude pozivajući se na Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje gradjana (v. stav 29 ove presude). Majka podnosilaca predstavke u to vrijeme nije traţila rješenje o izvršenju za drugu
  2. Izmedju decembra 2003. godine i februara 2004. godine majka podnosilaca predstavke traţila je izvršenje sve tri presude protiv Podgoričke banke. Dana 30. marta 2005. godine Osnovni sud odbacio je ove zahtjeve na osnovu ĉinjenice da Podgorička banka nije više duţnik (nije pasivno legitimisana). U toj odluci dalje je objašnjeno da je po Zakonu o deviznoj štednji gradjana iz 2003. godine tuţena drţava preuzela dug od ove banke, i da je Centralna banka Crne Gore odgovorna za istinitost podataka preuzetih iz evidencije ovlašćenih banaka (v. stav 34 ove presude).
  3. Dana 18. aprila 2005. godine i 19. aprila 2005. godine Osnovni sud potvrdio je spornu presudu, potvrdjujući i razloge koji su u njoj izneseni.

C.     Druge relevantne činjenice

  1. Dana 26. maja 2004. godine podnosioci predstavke traţili su od Direkcije za nekretnine u Podgorici da unese u evidenciju njihovo rješenje protiv Podgoričke banke o izvršenju na nepokretnostima (tražili su zabilježbu u evidenciji rješenja o izvršenju na nepokretnostima). Dana 1. juna 2004. godine Direkcija za nekretnine odbacila je njihov zahtjev. Dana 23. novembra 2004. godine Uprava za nekretnine potvrdila je prethodnu odluku i uputila ih da svoja prava ostvare preko Centralne banke i Ministarstva finansija. Dana 3. aprila 2007. godine zahtjev podnosilaca predstavke odbacio je Upravni sud
  2. Dana 21. decembra 2004. godine majka podnosilaca predstavke traţila je da Centralna banka obezbijedi isplatu neizmirenog duga. Dana 7. aprila 2005. godine Centralna banka obavijestila ju je da nema ingerencije u njenom sluĉaju. Konkretno, Centralna banka se nije mogla smatrati odgovornom za istinitost relevantnih podataka, jer je to bila odgovornost ovlašćenih banaka. U tom smislu Centralna banka pozvala se na ĉlan 7 stav 5 Zakona o deviznoj štednji gradjana iz 2003 godine (v. stav 36 ove presude). U februaru i martu 2006. godine podnosioci predstavke, u ime njihove majke, ponovo su zahtijevali da Centralna banka isplati predmetnu štednju. Nepreciziranog datuma nakon toga Centralna banka odgovorila je pozivajući se na svoj raniji dopis od 7. aprila 2005. godine, da ne moţe ispuniti zahtjev. Dana 18. decembra 2007. godine, nakon još jednog zahtjeva podnosilaca predstavke, ova banka je potvrdila da ne postoji devizna štednja upisana na ime njihove majke
  3. Dana 4. oktobra 2005. godine, majku podnosilaca predstavke je, nakon njenog upita, Ministarstvo finansija obavijestilo da su ovlašćene banke odgovorne za istinitost prenesenih podataka
  4. Nakon što je majka podnosilaca predstavke preminula u julu 2006. godine, Osnovni sud donio je odluku 5. maja 2007. godine proglašavajući podnosioce predstavke njenim iskljuĉivim nasljednicima i precizirajući da se nasljedstvo sastoji od depozita (novĉanih sredstava) koji su utvrdjeni u pravosnaţnim presudama sudova koje su pomenute ranije u tesktu ove presude (v. stavove 7 - 9 ove presude).
  5. Dana 21. decembra 2007. godine Podgorička banka obavijestila je podnosioce predstavke da nema dokaza da je dug koji je utvrdjen domaćim presudama isplaćen. U isto vrijeme, oni su obaviješteni i da je Centralna banka odgovorna za istinitost prenesenih podataka i da podnosioci predstavke od Centralne banke mogu da dobiju zvaniĉne podatke koji se odnose na taj prenos
  6. U nekoliko prilika majka podnosilaca predstavke i/ili podnosioci predstavke obraćali su se Zaštitniku ljudskih prava i sloboda i Ministarstvu pravde, ali uzalud.
  7. Izgleda da dug koji je utvrdjen u presudama domaćih sudova nikada nije registrovan u Podgoriĉkoj banci niti prenesen u Centralnu banku.

D.     Dodatni devizni račun

  1. Majka podnosilaca predstavke imala je još jedan devizni raĉun sa 17.697,79 eura - iznosom koji je registrovan kao javni dug kod Centralne banke i kasnije konvertovan u obveznice. Nepreciziranog datuma 2006. godine podnosioci predstavke izgleda su prodali te obveznice za polovinu njihove vrijednosti.

 

II RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO 

A.    Ustav Crne Gore iz 2007. godine; objavljen u Službenom listu Crne Gore - br. 1/07)

  1. Ĉlan 149 Ustava predvidja da Ustavni sud odluĉuje o ustavnoj ţalbi koja se predaje zbog navodne povrede ljudskog prava ili slobode zajemĉene Ustavom, nakon što se iscrpe svi drugi djelotvorni pravni
  2. Ovaj Ustav stupio je na snagu 22. oktobra 2007. 

B.    Zakon o Ustavnom sudu Crne Gore; objavljen u Sl. Listu Crne Gore br. 64/08)

  1. Ĉlan 48 predvidja da ustavna ţalba moţe da se uloţi protiv pojedinaĉne odluke drţavnog organa, upravog organa, organa lokalne samouprave ili pravnog lica koje vrši javna ovlašćenja, zbog povrede ljudskih prava i sloboda zajemĉenih Ustavom, nakon što se iscrpe svi drugi djelotvorni domaći pravni
  2. Ĉlanovi 49-59 definišu detalje vezane za procesuiranje ustavnih ţalbi. Konkretno, ĉlan 56 predvidja da kada Ustavni sud utvrdi povredu ljudskog prava ili slobode on poništava spornu odluku u cijelosti ili dijelom i nalaţe da se predmet ponovo ispita od strane istog organa koji je donio poništenu odluku.
  3. Ovaj zakon stupio je na snagu u novembru mjesecu 2008. 

C.    Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje graĎana; objavljen u Službenom listu Savezne republike Jugoslavije - br. 59/98, 44/99 i 53/01)

  1. Ĉlanovi 1, 2, 3 i 4 predvidjaju da sva stara devizna štednja poloţena kod "ovlašćenih banaka", ukljuĉujući Podgoričku banku, prije 18. marta 1995. godine postaje javni
  2. Po ĉlanu 10 odgovornost drţave u tom smislu morala se u potpunosti ispuniti do 2012. godine putem isplate preciziranih iznosa uz kamatu i prema odredjenom vremenskom
  3. Ĉlan 22 predvidja da, od datuma stupanja ovog Zakona na snagu (12. decembar 1998. godine), "svi neriješeni pravni sporovi, ukljuĉujući i sudske postupke izvršenja, koji imaju za cilj naplatu deviznih iznosa koje obuhvata ovaj Zakon moraju da se prekinu”.

D.    Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje graĎana; objavljen u Sl. listu SRJ br. 36/02)

  1. Ovim Zakonom ukinut je gore opisani Zakon. Na taj naĉin, medjutim, eksplicitno su priznati kao dio javnog duga svi depoziti prethodno priznati kao takvi. Ovim Zakonom izmijenjen je i vremenski okvir za vraćanje predmetnog duga (sa 2012. na 2016. godinu) i precizirani izmijenjeni iznosi, i kamata, koji se moraju plaćati na godišnjem nivou.
  2. Ĉlan 36 ponovo je potvrdio da "svi neriješeni pravni sporovi, ukljuĉujući i sudske postupke izvršenja, koji imaju za cilj naplatu deviznih iznosa koje obuhvata ovaj Zakon moraju da se prekinu”.
  3. Ovaj Zakon stupio je na snagu 4. jula 2002. godine. Kasnije je on izmijenjen u dva navrata, ali te izmjene i dopune odnosile su se na periferna pitanja koja nisu bila vezana za gore opisani status štediša. 

E.    Zakon o regulisanju obaveza i potraživanja po osnovu ino duga i devizne štednje graĎana; objavljen u Službenom listu Crne Gore - br. 55/03 i 11/04)

  1. Ĉlanom 3 se, izmedju ostalog, definiše "strana devizna štednja" kao svi depoziti u stranoj valuti koje su poloţila fiziĉka lica kod jedne od "ovlašćenih banaka sa sjedištem na teritoriji Republike Crne Gore" koja je priznata kao javni dug Savezne Republike Jugoslavije (v. stav 27 i 30 ove presude). Isti ĉlan dalje predvidja da se devizna štednja uvećava za godišnju kamatnu stopu od 2% od 1. januara 2003. godine. Ista kamatna stopa primjenjuje se godišnje na sve preostale neplaćene iznose na kraju svakog perioda plaćanja dok se devizna štednja ne isplati u cijelosti.
  2. Ĉlan 4 predvidja da Centralna banka Crne Gore mora da obezbijedi cjelokupnu evidenciju i potrebnu dokumentaciju za deviznu štednju i da ista banka ima odgovornost za istinitost podataka koji su uzeti iz evidencija banaka o kojima je rijeĉ.
  3. Po ĉlanu 5 stav 1 od datuma stupanja na snagu ovog Zakona, Crna Gora preuzima obaveze ovlašćenih banaka prema fiziĉkim licima u vezi sa njihovom deviznom štednjom.
  4. Ĉlan 7 stav 1 predvidja da nakon prenosa duga na Centralnu banku (nakon isknjižavanja potraživanja i obaveza), ovlašćene banke imaju obavezu da dostave Centralnoj banci detaljnu analitiku obaveza po osnovu devizne štednje. Ĉlan 7 stav 5 predvidja da ovlašćene banke imaju odgovornost za istinitost tih podataka.
  5. Ĉlanovima 14 i 15 predvidja se da Crna Gora ovaj dug isplati do 2017. godine i preciziraju se iznosi i kamata koji se godišnje moraju plaćati u eurima.
  6. Po ĉlanu 18 klijenti banaka mogu, prije navedenog vremenskog roka i pod odredjenim uslovima koristiti svoje depozite konvertovane u vladine obveznice da bi platili poreze, kupovali drţavnu imovinu ili uĉestvovali u privatizaciji preduzeća u drţavnom vlasništvu.
  7. Po ĉlanovima 16 i 17 bivši klijenti predmetnih banaka takodje mogu da prodaju navedene obveznice drugim fiziĉkim i pravnim licima. Takva trgovina oslobodjena je od poreza.
  8. Ĉlanovima 16 stav 5 i 18 stav 2 predvidja se da Vlada Crne Gore mora da usvoji dodatne tehniĉke propise koji se odnose na predmetne obveznice.
  9. Ovaj Zakon stupio je na snagu 9. oktobra 2003. godine, a njegove izmjene i dopune 28. februara 2004. godine. 

F.     Zakon o obligacionim odnosima; objavljen u Službenom listu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije br. 29/78, 39/85, 57/89 i 31/93)

  1. Ĉlanom 172 stav 1 predvidja se, izmedju ostalog, da je pravno lice odgovorno za štetu koju nanese njegov organ drugom licu u obavljanju njegovih funkcija i u vezi sa njima. 

G.       Zakon o obligacionim odnosima; objavljen u Sl. listu br. 47/08 i 04/11)

  1. Ĉlan 148 predvidja da lice koje nanese štetu drugom licu mora to da mu nadoknadi, ukoliko ne dokaţe da ta šteta nije nanesena njegovom/njenom krivicom.
  2. Ĉlan 166 predvidja, izmedju ostalog, da je pravno lice odgovorno za štetu koju izazove njegov organ drugom licu u toku vršenja njegovih funkcija ili u vezi sa njima.
  3. Ĉlan 192 predvidja da će odgovorno lice obezbijediti restitutio in integrum kao prije nego što je nastala šteta. Ukoliko se šteta ne moţe u potpunosti ukloniti na ovaj naĉin, ostatak štete nadoknadiće se u novcu, 

H.   Zakon o parničnom postupku; objavljen u Službenom listu Republike Crne Gore br. 22/04, 28/05, i 76/06, i Sl. listu Crne Gore br. 73/10)

  1. Ĉlanom 188 predvidja se da, gradjanskom tuţbom, tuţilac moţe da traţi od suda samo da utvrdi postojanje ili nepostojanje odredjenog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost nekog dokumenta (neistinitost neke isprave).

 

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ĈLANA 1 PROTOKOLA BR. 1 UZ KONVENCIJU

47. Po ĉlanu 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju podnosioci predstavke ţalili su se a to što Podgoriĉka banka i/ili Centralna banka nisu registrovali deviznu štednju koju je poloţila njihova pokojna majka i nisu je zbog toga konvertovali u javni dug tuţene drţave prema relevantnom domaćem

48. Relevantne odredbe glase:

Član 1 Protokola br. 1.

“Svako fiziĉko i pravno lice ima pravo na neometano uţivanje svoje imovine. Niko ne moţe biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predvidjenim zakonom i opštim naĉelima medjunarodnog prava.

Prethodne odredbe, medjutim, ni na koji naĉin ne utiĉu na pravo drţave da primenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbedila naplatu poreza ili drugih daţbina ili kazni." 

A.  Prihvatljivost

  1. Podnesci strana
  1. Vlada je navela da podnosioci predstavke nijesu iscrpili sve djelotvorne domaće pravne lijekove koji su im bili na raspolaganju
  2. Konkretno, oni nijesu pokrenuli parniĉni postupak protiv Podgoriĉke banke na osnovu ĉije baze podataka je obavljen prenos, i koja je propustila da preda relevantne podatke o predmetnoj štednji Centralnoj banci. Oni takodje nijesu podnijeli ni gradjansku tuţbu protiv drţave, ako su je smatrali odgovornom. U postupku protiv Podgoriĉke banke i/ili drţave podnosioci predstavke mogli su da traţe i naknadu štete i utvrdjivanje njihovog prava i/ili istinitosti evidencija o dugovima (v. stavove 42 - 46 ove presude).
  3. Vlada je dalje navela da podnosioci predstavke nijesu pokrenuli ni upravni postupak protiv Centralne banke ili bilo kog drugog organa koga su smatrali odgovornim za navedenu pravnu stvar i ĉija je odluka mogla dalje da se osporava pred sudovima.
  1. I na kraju, nakon što bi iscrpli ove pravne lijekove podnosioci predstavke mogli su da upotrijebe ustavnu ţalbu (v. stavove 22 - 26 ove presude). U svakom sluĉaju, dopisi upućeni raznim institucijama ne mogu se smatrati adekvatnim pravnim postupkom.
  2. Podnosioci predstavke osporili su ove tvrdnje i pozvali se, naroĉito, na odluke gradjanskog suda protiv Podgoriĉke banke koje su donesene 1993, 1994. i 1996. godine (v. stavove 7 - 10 ove presude). Iako obraćanje raznim institucijama nije odgovarajući pravni postupak samo po sebi, ono je uĉinjeno tek nakon što su parniĉni postupci okonĉani i to kao dodatni pokušaj da se navedene presude izvrše.
  3. Oni su takodje naveli da je ustavna ţalba uvedena u crnogorski pravni sistem mnogo vremena nakon što su relevantni parniĉni postupci okonĉani i da im stoga nije bila na raspolaganju u relevantno

2. Relevantni principi

55. Sud ponavlja da, po njegovoj ustanovljenoj sudskoj praksi, svrha pravila o iscrpljivanju odmaćih pravnih lijekova iz ĉlana 35 stav 1 Konvencije jeste da se Strani ugovornici pruţi prilika da sprijeĉi ili ispravi navodne povrede prije nego se one iznesu pred Sud. Medjutim, moraju se iscrpiti samo oni pravni lijekovi koji su djelotvorni.

56. Obaveza je Vlade koja tvrdi da neki pravni lijek nije iscrpljen da uvjeri Sud da je taj pravni lijek bio djelotvoran, na raspolaganju i teoretski i u praksi u relevantno virjeme, odnosno da je bio dostupan, da je bio takav da je mogao da pruţi pravno zadovoljenje u odnosu na prituţbe podnosioca predstavke i da je pruţao razumne izglede za uspjeh. Medjutim, kada se taj teret dokazivanja ispuni, onda je duţnost podnosioca predstavke da pokaţe da pravni lijek koji je obezbijedila vlada zapravo jeste bio upotrijebljen ili da je iz nekog razloga neadekvatan i nedjelotvoran u konkretnim okolnostima predmeta, ili da su postojale posebne okolnosti koje su njega ili nju oslobadjale od obaveze da taj lijek upotrijebe (v. Akdivar i drugi protiv Turske, 16. septembar 1996. godine, stav 65, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV)

57. U primjeni ovog pravila mora se na odgovarajući naĉin u obzir uzeti kontekst. Shodno tome, Sud priznaje da ĉlan 35 stav 1 mora da se primjenjuje sa odredjenim stepenom fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (v. Akdivar i drugi, citirano ranije u tekstu ove presude stav 69). Nadalje, Sud priznaje da pravilo da se iscrpu pravni lijekovi nije ni apsolutno, niti se moţe primjenjivati automatski; kada se provjerava da li je ono poštovano od suštinskog je znaĉaja da se u obzir uzmu naroĉite okolnosti svakog pojedinaĉnog predmeta (v. Van Oosterwijck protiv Belgije, 6. novembar 1980. godine, Serija A br. 40, stav 35). To znaĉi, izmedju ostalog, da Sud mora realno da razmotri ne samo postojanje formalnih pravnih lijekova u pravnom sistemu dotiĉne Strane ugovornice, već i opšti kontekst u kome oni funkcionišu, kao i liĉne okolnosti podnosioca predstavke (v. Akdivar i drugi protiv Turske, citirano ranije u tekstu ove presude, stav 69). Sud mora da ispita da li je, u svim okolnostima predmeta, podnosilac predstavke uĉinio sve što se od njega razumno moglo oĉekivati da bi iscrpio domaće pravne lijekove (v. Preduzeće EVT protiv Srbije, br. 3102/05, stav 37 in fine, 21. jun 2007. godine).

3. Ocjena Suda

58. Sud uoĉava kontradikciju u domaćem zakonodavstvu kada je rijeĉ o tome ko je taĉno odgovoran da obezbijedi evidenciju stare devizne štednje i istinitost relevantnih podataka (v. stavove 34 i 36 ove presude). Ova kontradikcija dalje je potvrdjena od strane raznih domaćih organa koji su rješavali po zahtijevima podnosilaca predstavke i njihove pokojne majke (v. stavovi 12 in fine, 13, 14 in fine, 15-16, i 18 ove presude). Vlada, sa svoje strane, nije obezbijedila razjašnjenje u tom smislu (v. stavove 50- 51ove presude).

59. Sud konstatuje da je pokojna majka podnosilaca predstavke dobila presude gradjanskog suda protiv Podgoriĉke banke, u kojima je već utvrdjeno postojanje duga i njegov taĉan iznos (v. stavove 7-10 above), ali da te presude nijesu mogle biti izvršene zbog domaćeg zakonodavstva (v. stavove 29, 31 i 11 ove presude, tim redom). Uz to, domaći sudovi sami su precizirali da, nakon usvajanja relevantnog zakonodavstva navedena banka više nije bila duţnik (v. stav  12 in  limine ove presude). Pošto u spisima predmeta ne postoji ništa što bi ukazalo na to da bi domaći sudovi presudili drugaĉije u kasnijoj fazi, Sud smatra da bi prevelik teret bio da se od podnosilaca predstavke traţi da pokrenu još jedan niz parniĉnih postupaka protiv predmetne banke nakon što su već dobili pravosnaţnu presudu u svoju korist, i da zbog toga podnosioci predstavke nijesu morali da iscrpe ovaj konkretni pravni put (v,mutatis mutandis, Metaxas protiv Grčke, br. 8415/02, stav 19, 27. maj 2004; i Đukić protiv Bosne i Hercegovine, br. 4543/09, stav 33, 19. jun 2012. godine).

60. Sud dalje konstatuje da su pokojna majka podnosilaca predstavke, a i sami podnosioci predstavke traţili od Centralne banke u nekoliko navrata da obezbijede isplatu neizmirenog duga. Medjutim Centralna banka samo ih je dopisom obavijestila da ona nema nadleţnost da rješava u njihovom predmetu (v. stav 15 ove presude).

61. Iako su upravni postupak pred Centralnom bankom i parniĉni postupak protiv tuţene drţave bili teoretski mogući, Sud konstatuje da predmetna štednja nikada zapravo nije bila registrovana kao potvrdjena od strane Centralne banke (v. stav 15 in fine ove presude), i nije konvertovana u javni dug drţave. Sud smatra da, u takvim okolnostima, a i u svjetlu ĉinjenice da je navedena Centralna banka odbacila svoju nadleţnost u predmetu podnosilaca predstavke, ni upravni postupak pred Centralnom bankom ni parniĉni postupak protiv drţave ne bi mogli podnosiocima predstavke da pruţe razumne izglede za uspjeh, što ih oslobadja od obaveze da te pravne lijekove upotrijebe.

  1. I na kraju, treba ponoviti da, iako moţe biti izuzetaka koji su opravdani konkretnim okolnostima predmeta, ocjena da li su domaći pravni lijekovi iscrpljeni obiĉno se obavlja u odnosu na datum na koji je predstavka predata Sudu (v. Baumann protiv Francuske, br. 33592/96, stav 47, ECHR 2001-V (izvodi)). Sud u ovom smislu konstatuje da je predstavka u ovom predmetu predata 19. oktobra 2005. godine, dok je ustavna ţalba uvedena 22 oktobra 2007. godine, što znaĉi dvije godine kasnije i da zbog toga nije bila na raspolaganju podnosiocima predstavke u relevantno vrijeme (v. stavove 1 i 22-23 ove presude).
  2. U svjetlu navedenog, naroĉito s obzirom na kontradiktornost u relevantnom zakonodavstvu, njegova razliĉita tumaĉenja, brojne bezuspješne pokušaje oba podnosioca predstavke i njihove pokojne majke da ponovo dobiju predmetnu štednju na nivou drţave nakon što su dobili presude protiv banke duţnika, Sud smatra da podnosioci predstavke nisu morali da iscrpe uz to i pravne lijekove koje navodi Vlada. Prigovor Vlade u ovom smislu stoga se mora odbaciti.
  3. Sud konstatuje da ova prituţba nije oĉigledno neosnovana u smislu ĉlana 35 stav 3 (a) Konvencije. Sud dalje konstatuje da ona nije neprihvatljiva ni po kom drugom osnovu. Stoga ona mora biti proglašena prihvatljiviom. 

 B. Meritum

  1. Podnesci strana

65. Podnosioci predstavke ponovo su potvrdili svoje prituţbe. Konkretno, oni su naveli da je drţava bila obavezna da plati njihovu staru deviznu štednju po relevantnom zakonodavstvu i da to Vlada nikada nije negirala.

66. Vlada nije dostavila nikakav komentar u tom smjslu.

2. Ocjena Suda

67. Sud podsjeća da devizna štednja predstavlja imovinu u smislu ĉlana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju (v.Kovačić i drugi protiv Slovenije (dec.), br. 44574-98 et al., 9. oktobar 2003. godine, te Trajkovski protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije (dec.), br. 53320/99, ECHR 2002 IV). Sud takodje ponavlja da zadiranje javnih vlasti u mirno uţivanje imovine treba da bude zakonito (v. Bivši kralj Grčke i drugi protiv Grčke (GC), br. 25701/94, stav 79, ECHR 2000-XII) i da treba da ima legitiman cilj "u javnom interesu". Prema utvrdjenoj sudskoj praksi Suda, izraz "u skladu sa zakonom" iziskuje da sporna mjera treba da ima neki osnov u domaćem pravu, a takodje se odnosi i na kvalitet predmetnog zakona, jer propisuje da ta mjera treba da bude dostupna dotiĉnom licu i da njeni efekti budu predvidivi (v. Kurić i drugi protiv Slovenije [GC], br. 26828/06, stav 341, ECHR 2012 (izvodi); v. takodje Amann protiv Švajcarske [GC], br. 27798/95, stav 50, ECHR 2000-II; Slivenko protiv Letonije [GC], br. 48321/99, stav 100, ECHR 2003-X).

  1. Što se tiĉe ovog predmeta, Sud navodi da devizna štednja koju je poloţila pokojna majka podnosilaca predstavke predstavlja imovinu, a tu imovinu naslijedili su podnosioci predstavke prema odluci Osnovnog suda od 5. maja 2007. godine (v. stav 17 ove presude). Pošto je relevantno domaće zakonodavstvo jasno predvidjelo da drţava preuzima ovu štednju kao javni dug i da će je postepeno isplaćivati do 2017. godine (v. stavove 33, 35 i 37 ove presude), Sud smatra da su majka podnosilaca predstavke i kasnije sami podnosioci predstavke imali legitimna oĉekivanja da će dobiti natrag predmetnu štednju.
  2. Medjutim, zbog, oĉito, administrativne greške i suprotno navedenom zakonodavstvu, štednja o kojoj je ovdje rijeĉ nikada nije bila registrovana i konvertovana u javni dug, a podnosioci predstavke nikada nijesu dobili ni jednu jedinu ratu. Ovo su potvrdile i Centralna banka i Podgoriĉka banka, pa, indirektno, ĉak i sama Vlada (v. stavove 15in fine, 18 in limine, i 50in limine ove presude).
  3. Sud konstatuje nepostojanje preciznosti i predvidivosti domaćeg zakonodavstva kada je rijeĉ o tome ko je odgovoran za prenos podataka, Centralna banka ili banka duţnik, s obzirom na kontradikciju relevatnih odredbi (v. stavove 34 i 36 ove presude). Jasno je, medjutim, da se to ne moţe pripisati podnosiocima predstavke.
  1. S obzirom na navedeno, Sud smatra da je bilo oĉiglednog zadiranja tuţene drţave u imovinu podnosilaca predstavke i njihovo legitimno oĉekivanje da postepeno povrate predmetnu štednju, a to je zadiranje jasno bilo suprotno zakonu. Ovaj zakljuĉak ĉini nepotrebnim da Sud potvrdi da li je postignuta prava ravnoteţa izmedju opšteg interesa zajednice s jedne strane i potrebe da se zaštite temeljna prava pojedinca sa druge (v. Iatridis protiv Grčke[GC], br. 31107/96, stav 58, ECHR 1999-II).
  2. Shodno tome utvrdjuje se da je došlo do povrede ĉlana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju.

II NAVODNA POVREDA ĈLANA 6 KONVENCIJE

73. Pozivajući se na ĉlan 6 Konvencije podnosioci predstavke iznijeli su istu prituţbu kao što je prituţba koja je već ispitana po ĉlanu 1 Protokola br.1

74. Relevantna odredba glasi:

Article 6

“Svako, tokom odluĉivanja o njegovim gradjanskim pravima i obavezama ... ima pravo na ... raspravu u razumnom roku pred ... sudom ...”.

  1. Uzevši u obzir svoje nalaze u vezi sa ĉlanom 1 Protokola br. 1, Sud smatra da nije nuţno da se zasebno ispituje prihvatljivost ili meritum identiĉne prituţbe podnosioca predstavke  koja  je  predata  po  ĉlanu  6  Konvencije  (v.mutatis  mutandis, Milanović protiv Srbije, br.  44614/07,  stav  103,    decembar  2010.  godine; Mladenović  protiv   Srbije,  br.  1099/08,  § 59,  22.  maj   2012.   goidne;   kao   i Jovanović protiv Srbije, br. 32299/08, stav 53, 2. oktobar 2012. godine).

III OSTALE PRITUŢBE

  1. Po ĉlanu 6 Konvencije i ĉlanu 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju podnosioci predstavke ţalili su se i na: (a) nemogućnost da dobiju izvršenje pravosnaţne presude iz parniĉnog postupka donesene 1990-ih i odmah naplate predmetnu štednju, kao i na (b) to što su morali da prodaju obveznice izdate za štednju na drugom deviznom štednom raĉunu za polovinu njene nominalne vrijednosti (v. stav 21 ove presude).
  1. Sud je u sliĉnim predmetima već zauzeo stav da podnosioci predstavke nisu imali kontinuirano pravo na izvršenje, pošto je ono ograniĉeno relevantnim zakonodavstvom prije nego što je tuţena drţava ratifikovala Konvenciju i Protokol br. 1 3. marta 2004. godine (v. Ajdarpašić i Kadić protiv Crne Gore (dec.), br. 40759/06 i 56888/09, stavovi 30-33, 23. novembra 2010. godine; Molnar Gabor protiv Srbije, br. 22762/05, stavovi 48-51, 8. decembar 2009. godine; takodje i stavove 29, 31 i 11 ove presude, tim redom). Slijedi da je prituţba podnosilaca predstavke u ovom smislu oĉigledno neosnovana i da mora biti odbaĉena po ĉlanu 35 stavovi 3(a) i 4 Konvencije.
  2. Sud konstatuje da je relevantno domaće zakonodavstvo predvidjelo mogućnost da se obveznice prodaju (v. stav 39 ove presude), ali nije ograniĉilo vrijednost ovih obveznica na trţištu ni na koji naĉin. U tim okolnostima, Sud smatra da se drţava ne moţe smatrati odgovornom za sopstvenu odluku podnosilaca predstavke da prodaju obveznice za polovinu njihove nominalne vrijednosti. Slijedi da je ova prituţba nekompatibilna ratione personae sa odredbama Konvencije u okviru znaĉenja ĉlana 35 stav 3 (a) i da mora biti odbaĉena prema ĉlanu 35 stav 4.

IV PRIMJENA ĈLANA 41 KONVENCIJE

79. Ĉlan 41 Konvencije predvidja:

“Kada Sud utvrdi povredu Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice o kojoj je rijeĉ omogućava samo djelimiĉnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pruţiti praviĉno zadovoljenje oštećenoj stranci.” 

A.     Naknada štete

  1. Podnosioci predstavke potraţivali su staru deviznu štednju i kamatu, onako kako su ih dosudili domaći sudovi (v. stavove 7-9 ove presude), kao naknadu materijalne štete, i po 10.000 eura (EUR) na ime nematerijalne štete.
  2. Vlada je osporila ovo potraţivanje.
  3. Sud prihvata da su podnosioci predstavke pretrpjeli odredjenu nematerijalnu štetu koja ne moţe dovoljno da se nadoknadi samim utvrdjivanjem povrede. Donoseći svoju ocjenu na osnovu praviĉnosti, Sud dosudjuje podnosiocima predstavke zajedno 3.000 eura po ovom osnovu.
  4. Uz to, tuţena Vlada mora da plati podnosiocima predstavke, na ime materijalne štete, sve rate, ukljuĉujući i relevantnu kamatu (v. stav 33 ove presude) koja je dospjela za isplatu od trenutka kada je stara devizna štednja postala javni dug po relevantnom domaćem zakonodavstvu do datuma kada ova presuda postane pravosnaţna, umanjeno za iznose koji su moţda već plaćeni u medjuvremenu po tom osnovu. Tuţena Vlada mora takodje da preduzme sve odgovarajuće mjere da bi obezbijedila da nadleţni organi sprovedu relevantno zakonodavstvo u odnosu na podnosioce predstavke i tako da obezbijedi plaćanje svih budućih rata pod istim uslovima i na isti naĉin kao što se to ĉini u odnosu na sve druge korisnike navedenog zakonodavstva. 

B.   Troškovi i izdaci

  1. Podnosioci predstavke takodje su potraţivali 10.000 eura za troškove i izdatke koje su imali pred domaćim sudovima i pozvali su se na relevantne odluke donesene u toku tih postupaka (v. stavove 7 - 9 ove presude): Oni su takodje podnijeli obraĉun ovih troškova koji je pripremio vještak, ukljuĉujući i zakonitu kamatu, jer je u medjuvremenu, zvaniĉna valuta u tuţenoj drţavi promjenjena iz jugoslovenskog dinara u euro. Iz predate analize proistiĉe da su troškovi pretrpljeni u domaćim postupcima iznosili 8.016,35 eura ukupno (3.785,22 eura za prvi niz postupaka, 2.243 eura za drugi niz postupaka i 1.988,13 eura za treći niz postupaka).
  2. Vlada je osporila ovaj zahtiev
  3. Prema sudskoj praksi Suda, podnosilac predstavke ima pravo na nadoknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj se pokaţe da su ti troškovi bili zaista pretrpljeni i da su  bili  neophodni  i  razumni  po  koliĉini  (v.  npr Iatridis  protiv  Grčke (praviĉna naknada) [GC], br. 31107/96, stav 54, ECHR 2000-XI).
  4. U ovom predmetu, nakon što je uzeo u obzir dokumente u svom posjedu, naroĉito domaće presude u kojima se preciziraju dosudjeni troškovi i mišljenje vještaka o toj stvari i gore pomenute kriterijume, te 850 eura koji su već dodijeljeni podnosiocima predstavke u okviru šeme besplatne pravne pomoći Savjeta Evrope, Sud smatra da je razumno da se dosudi iznos od 6.500 eura za troškove i izdatke u domaćim postupcima. 

C.     Zatezna kamata

  1. Sud smatra da je prikladno da se zatezna kamata bazira na najmanjoj kreditnoj stopi Evropske Centralne Banke, uz dodatak od tri procentna poena.

 

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. Proglašava prihvatljivom prituţbu po ĉlanu 1 Protokola br. 1 koja se odnosi na propust da se registruje predmetna štednja i da se ona konvertuje u javni dug tuţene drţave;
  2. Proglašava neprihvatljivom prituţbe po ĉlanu 6 Konvencije i ĉlanu 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju koje se odnose na neizvršenje presude donesene 1990-ih i na prodaju obveznica za polovinu njihove vrijednosti;
  3. Smatra da je došlo do povrede ĉlana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju zbog propusta da se registruje predmetna štednja i da se ona konvertuje u javni dug  tuţene drţave;
  4. Smatra da nije neophodno da se zasebno ispita prihvatljivost ili meritum prituţbe koja se odnosi na registrovanje i konvertovanje predmetne štednje u javni dug po ĉlanu 6 stav 1 Konvencije;
  5. Smatra

(a) da tuzena drţava mora da plati podnosiocima predstavke u roku od tri mjeseca od datuma na koji ova presuda postane pravosnaţna po ĉlanu 44 stav 2 Konvencije, sljedeće iznose po stopi koja se bude primjenjivala na datum isplate:

  • sve rate, ukljuĉujući relevantnu kamatu, koje su dospjele na naplatu podnosiocima predstavke od trenutka kada je stara devizna štednja postala javni dug po relevantnom domaćem zakonodavstvu do datuma kada ova presuda postane pravnosnaţna, umanjeno za iznose koji su moţda već plaćeni podnosiocima predstavke u medjuvremenu po tom osnovu, uz dodatak poreza koji se na to obraĉunava, na ime naknade materijalne štete;
  • tuţena Vlada mora takodje da preduzme odgovarajuće mjere da obezbijedi da nadleţni organi sprovode relevantne zakone i druge propise u odnosu na podnosioce predstavke i tako da obezbijede isplatu svih budućih rata pod istim uslovima i na isti naĉin kao što se to radi u odnosu na sve druge korisnike navedenog zakonodavstva;
  • 3000 eura (tri hiljade eura) zajedno, uz porez koji se na to obraĉunava, na ime naknade nematerijalne štete;
  • 6500 eura (šest hiljada i pet stotina eura), uz porez koji se na to obraĉunava, na ime troškova i izdataka;

(b) da se od isteka navedena tri mjeseca, pa do isplate ovih iznosa obraĉunava obiĉna kamata na gore navedene iznose po stopi koja je jednaka najniţoj kreditnoj stopi Evropske Centralne Banke tokom zateznog perioda uz dodatak od tri procentna poena;  

  1. Odbacije ostatak zahtjeva podnosilaca predstavke za praviĉnom naknadom.

Saĉinjeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanoj formi 5. marta 2013. godine, po pravilu 77 stavovi 2 i 3 Poslovnika Suda.

Stanley Naismith                                                                        Guido Raimondi

sekretar                                                                                     predsjednik

______________________________________________

 Prevod presude preuzet sa https://sudovi.me/vrhs/sadrzaj/NQN9

 

 

 

SECOND SECTION

 CASE OF A. AND B. v. MONTENEGRO 

(Application no. 37571/05)

JUDGMENT

 STRASBOURG 

5 March 2013

FINAL

05/06/2013

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of A. and B. v. Montenegro,

The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

Guido Raimondi, President,
Peer Lorenzen,
Dragoljub Popović,
András Sajó,
Nebojša Vučinić,
Paulo Pinto de Albuquerque,
Helen Keller, judges,
and Stanley Naismith, Section Registrar,

Having deliberated in private on 5 February 2013,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 37571/05) against Montenegro lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by the applicants’ mother, a Montenegrin national, on 19 October 2005. In July 2006 she passed away and her two sons, Mr A and Mr B, elected to pursue the application before the Court. For reasons of convenience, the present judgment will refer to Mr A and Mr B as the applicants. The President of the Fourth Section, to which the case had been assigned at the time, acceded to the applicants’ request not to have their names disclosed (Rule 47 § 3 of the Rules of Court).

2. The applicants, who had been granted legal aid, were represented by Mr P. Radulović, a lawyer practising in Banja Luka, Bosnia and Herzegovina. The Montenegrin Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mr Z. Pažin.

3. The applicants complained, primarily, about the continued non-enforcement of the final civil judgments concerning the re-payment of the old foreign-currency savings deposited by their late mother and inherited by them. In the alternative, they complained about the failure of the Podgorička banka and/or the Central Bank of Montenegro to register the savings at issue and thus have them converted into the respondent State’s public debt, in accordance with the relevant domestic legislation.

4. On 6 July 2011 the application was communicated to the Government. It was also decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time (Article 29 § 1).

THE FACTS

I. BACKGROUND INFORMATION

5. Following the financial crisis in the former Socialist Federal Republic of Yugoslavia, as well as the subsequent collapse of the banking system in the 1990s, in 1998, 2002, and 2003 the Federal Republic of Yugoslavia, as well as the respondent State itself adopted specific legislation accepting the conversion of foreign currency deposits in certain banks, including the Podgorička banka, into a public debt. The legislation set the time-frame (2017) and the amounts, including interest, to be paid back to the banks’ former clients (see paragraphs 27-41 below).

II. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

6. The applicants were born in 1949 and 1950, respectively, and both live in Montenegro.

A. The civil proceedings

7. On 20 September 1993 the Court of First Instance (Osnovni sud) in Podgorica rendered the first judgment in favour of the applicants’ mother ordering the Podgorička bankato pay to her: (i) 179,650.84 US dollars (USD), 59,539.97 German marks (DEM), 254,906.52 Italian liras (LIT) and 4,364.70 Swiss francs (CHF) on account of her foreign-currency savings; (ii) the applicable domicile sight deposit interest for the period between 1 January 1993 and 3 July 1993, plus 6% annual interest as of 3 July 1993; and (iii) 193,768,312 Yugoslav dinars (YUD) for legal costs.

8. On 23 May 1994 the Court of First Instance in Podgorica rendered a second judgment in favour of the applicants’ mother ordering the Podgorička banka to pay to her: (i) USD 9,770 and DEM 25,700 on account of her foreign-currency savings; (ii) the accrued sight deposit interest, and (iii) YUD 1,584 for legal costs.

9. On 27 June 1996 the same court rendered a third judgment in favour of the applicants’ mother, ordering the Podgorička banka to pay to her: (i) USD 147,620.64, DEM 126,661.39 and LIT 1,602.16 on account of an erroneous calculation of the applicable interest; (ii) the stipulated interest of 12.5%; and (iii) YUD 900 for legal costs.

10. On various dates thereafter these judgments became final and enforceable.

B. The enforcement proceedings

11. By 5 November 1998 enforcement orders in respect of the first and third judgments were issued. By 19 November 1999 the Court of First Instance terminated the enforcement of these two judgments relying on the Act on the Settlement of Obligations Arising from the Citizens’ Foreign Currency Savings (see paragraph 29 below). The applicants’ mother did not seek an enforcement order in respect of the second judgment at the time.

12. Between December 2003 and February 2004 the applicants’ mother requested the enforcement of all three judgments against the Podgorička banka. On 30 March 2005 the Court of First Instance rejected these requests, on the basis that the Podgorička banka was no longer the debtor (nije pasivno legitimisana). The decision further explained that by virtue of the Act on the Citizens’ Foreign-Currency Savings 2003 the respondent State had taken over the debt from this bank, and that the Central Bank of Montenegro (Centralna banka Crne Gore) was responsible for the accuracy of the data taken from the records of the authorised banks (see paragraph 34 below).

13. On 18 April 2005 and 19 April 2005 the Court of First Instance upheld the impugned decisions, endorsing the reasons contained therein.

C. Other relevant facts

14. On 26 May 2004 the applicants requested the Real Estate Office (Direkcija za nekretnine) in Podgorica to register the enforcement orders against the Podgorička bankaproperty (tražili zabilježbu u evidenciji rješenja o izvršenju na nepokretnostima). On 1 June 2004 the Real Estate Office rejected their request. On 23 November 2004 the Real Estate Administration (Uprava za nekretnine) upheld the previous decision and directed them to enforce their rights through the Central Bank and the Ministry of Finance. On 3 April 2007 the applicants’ request was rejected by the Administrative Court (Upravni sud).

15. On 21 December 2004 the applicants’ mother requested the Central Bank to ensure the payment of the outstanding debt. On 7 April 2005 the Central Bank informed her that it lacked competence to deal with her case (nema ingerencije u [ovom] slučaju). In particular, it could not be held responsible for the accuracy of the relevant data as that was the responsibility of the authorised banks. In this regard the Central Bank referred to Article 7 § 5 of the Act on the Citizens’ Foreign-Currency Savings 2003 (see paragraph 36 below). In February and March 2006 the applicants, on behalf of their mother, requested again that the Central Bank pay the savings in question. On an unspecified date thereafter the Central Bank replied by referring to its previous letter of 7 April 2005, notably that it could not comply with their request. On 18 December 2007, upon yet another request from the applicants, this bank confirmed that there were no foreign-currency savings registered in respect of their mother.

16. On 4 October 2005 the applicants’ mother was informed, upon her enquiry, by the Ministry of Finance that the authorised banks were responsible for the accuracy of the transferred data.

17. After the applicants’ mother passed away in July 2006, the Court of First Instance rendered a decision on 5 May 2007 declaring the applicants her sole legal heirs and specifying that the inheritance consisted of the deposits (novčana sredstva) as established by the final courts’ judgments referred to above (see paragraphs 7-9 above).

18. On 21 December 2007 the Podgorička banka informed the applicants that there was no evidence that the debt established by the domestic judgments had been paid. At the same time, they were informed that the Central Bank was responsible for the accuracy of the transferred data and that the applicants could obtain the official data concerning the transfer from the Central Bank.

19. On several occasions the applicants’ mother and/or the applicants contacted the Ombudsman (Zaštitnik ljudskih prava i sloboda), and the Ministry of Justice (Ministarstvo pravde), but to no avail.

20. It would appear that the debt established by the domestic courts’ judgments has never been registered by the Podgorička banka and transferred to the Central Bank.

D. The additional foreign currency account

21. The applicants’ mother had another foreign-currency account with EUR 17,697.79, which amount was registered as public debt with the Central Bank and later converted into bonds. On an unspecified date in 2006 the applicants would appear to have sold the bonds for half of their value.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

A. The Constitution of Montenegro 2007 (Ustav Crne Gore; published in the Official Gazette of Montenegro - OGM - no. 1/07)

22. Article 149 of the Constitution provides that the Constitutional Court shall rule on a constitutional appeal lodged in respect of an alleged violation of a human right or freedom guaranteed by the Constitution, after all other effective legal remedies have been exhausted.

23. The Constitution entered into force on 22 October 2007.

B. The Constitutional Court Act (Zakon o Ustavnom sudu Crne Gore; published in OGM no. 64/08)

24. Section 48 provides that a constitutional appeal may be lodged against an individual decision of a state body, an administrative body, a local self-government body or a legal person exercising public authority, for violations of human rights and freedoms guaranteed by the Constitution, after all other effective domestic remedies have been exhausted.

25. Sections 49-59 provide additional details as regards the processing of constitutional appeals. In particular, section 56 provides that when the Constitutional Court finds a violation of a human right or freedom, it shall quash the impugned decision, entirely or partially, and order that the case be re-examined by the same body which rendered the quashed decision.

26. The Act entered into force in November 2008.

C. The Act on the Settlement of Obligations Arising from the Citizens’ Foreign Currency Savings (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana; published in the Official Gazette of the Federal Republic of Yugoslavia - OG FRY - nos. 59/9844/99 and 53/01)

27. Sections 1, 2, 3 and 4 provided that all foreign currency savings deposited with the “authorised banks”, including the Podgorička banka, before 18 March 1995 were to become public debts.

28. Under section 10 the State’s responsibility in that respect was to be fully honoured by 2012 through the payment of specified amounts, plus interest, and according to a certain time-frame.

29. Section 22 provided that, as of the date of this Act’s entry into force (12 December 1998), “all pending lawsuits, including judicial enforcement proceedings, aimed at the collection of the foreign currency covered by this Act shall be discontinued”.

D. The Act on the Settlement of the Public Debt of the Federal Republic of Yugoslavia Arising from the Citizens’ Foreign Currency Savings (Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana; published in OG FRY no. 36/02)

30. This Act repealed the Act described above. In doing so, however, it explicitly acknowledged as part of public debt all deposits previously recognised as such. It modified the time-frame for honouring the debt in question (from 2012 to 2016) and specified amended amounts, plus interest, to be paid annually.

31. Section 36 reaffirmed that “all lawsuits aimed at the collection of the foreign currency savings covered by this Act, including judicial enforcement proceedings, shall be discontinued”.

32. This Act entered into force on 4 July 2002. It was subsequently amended on two occasions, but these amendments concerned peripheral issues unrelated to the savers’ above-described status.

E. The Citizens’ Foreign-Currency Savings Act 2003 (Zakon o regulisanju obaveza i potraživanja po osnovu ino duga i devizne štednje građana; published in the Official Gazette of the Republic of Montenegro - OG RM - nos. 55/03 and 11/04)

33. Section 3, inter alia, defines “foreign currency savings” as all foreign currency deposited by natural persons with one of the “authorised banks based in the territory of the Republic of Montenegro” as recognised as a public debt of the Federal Republic of Yugoslavia (see paragraphs 27 and 30 above). The same section further provides that the foreign-currency savings shall be increased for an annual interest rate of 2% as of 1 January 2003. The same interest rate shall be applied on annual basis to all the remaining unpaid sums at the end of each payment period until the foreign-currency savings are entirely paid off.

34. Section 4 provides that the Central Bank of Montenegro shall provide all the records (evidenciju) and necessary documentation in respect of the foreign-currency savings, and that the same bank shall be responsible for the accuracy of the data taken from the records of the banks in question.

35. Pursuant to section 5 § 1 as of the date of this Act’s entry into force Montenegro shall assume the obligations of the authorised banks towards natural persons in respect of their foreign-currency savings.

36. Section 7 § 1 provides that after the transfer of debts to the Central Bank (nakon isknjižavanja potraživanja i obaveza), the authorised banks are obliged to provide the Central Bank with detailed analytical records of debts (detaljnu analitiku obaveza) on the basis of foreign currency savings. Article 7 § 5 provides that the authorised banks are responsible for the accuracy of these data.

37. Sections 14 and 15 provide that Montenegro shall honour this debt by 2017 and specify the amounts, and interest, to be paid annually in Euros.

38. Pursuant to section 18, the banks’ clients may, in advance of the said time-frame and under certain conditions, make use of their deposits converted into Government bonds in order to pay taxes, buy State property or take part in the privatisation of State-owned businesses.

39. Under sections 16 and 17 former clients of the banks in question can also sell the said bonds to other natural or legal persons. Such trading is exempt from taxation.

40. Sections 16 § 5 and 18 § 2 provide that the Government of Montenegro shall adopt additional technical regulations concerning the bonds in question.

41. This Act entered into force on 9 October 2003, and its amendments on 28 February 2004.

F. The Obligations Act 1978 (Zakon o obligacionim odnosima; published in the Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia nos. 29/7839/85,57/89 and 31/93)

42. Section 172 paragraph 1 provides, inter alia, that a legal person is responsible for the damage caused by its body to another person in the course of performing its functions or related thereto.

G. The Obligations Act 2008 (Zakon o obligacionim odnosima; published in the OGM nos. 47/08 and 04/11)

43. Section 148 provides that one who causes damage to another person is obliged to compensate for it, unless he/she proves that the damage was not his/her fault.

44. Section 166 provides, inter alia, that a legal person is responsible for the damage caused by its body to another person in the course of performing its functions or related thereto.

45. Section 192 provides that the responsible person will provide restitutio in integrum as before the damage occurred. If the damage cannot be removed entirely in this way, the remainder of the damage will be compensated in money.

H. The Civil Procedure Act (Zakon o parnicnom postupku; published in the OG RM nos. 22/0428/05, and 76/06, and OGM no. 73/10)

46. Section 188 provides that, by a civil claim, a plaintiff can seek the courts only to establish the existence or non-existence of a certain right or legal relation, or the accuracy of a document (neistinitost neke isprave).

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL NO. 1 TO THE CONVENTION

47. Under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention the applicants complained about the failure of the Podgorička banka and/or the Central Bank to register the foreign-currency savings deposited by their late mother and thus have them converted into the respondent State’s public debt, in accordance with the relevant domestic legislation.

48. The relevant provision reads as follows:

Article 1 of Protocol No. 1.

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

A. Admissibility

1. The parties’ submissions

49. The Government submitted that the applicants had not exhausted all effective domestic remedies available to them.

50. In particular, they had failed to institute civil proceedings against the Podgorička banka, on the basis of which database the transfer had been done, and which omitted to submit the relevant data concerning the savings in question to the Central Bank. They also could have filed a civil claim against the State, had they considered the State responsible. In the proceedings against the Podgorička banka and/or the State the applicants could have sought both compensation as well as the establishment of their right and/or the accuracy (istinitost) of the debt-related records (see paragraphs 42-46 above).

51. The Government further maintained that the applicants had also failed to initiate administrative proceedings against the Central Bank or any other body they considered responsible for the said legal matter, which decision could have been further challenged before the courts.

52. Lastly, after having exhausted these remedies the applicants could have made use of a constitutional appeal (see paragraphs 22-26 above). In any event, the letters addressed to various institutions could not be considered adequate legal proceedings.

53. The applicants contested these submissions and referred, in particular, to the civil court decisions rendered against the Podgorička banka in 1993, 1994 and 1996 (see paragraphs 7-10 above). While addressing various institutions was not an appropriate legal procedure itself, this was done only after the civil proceedings had been concluded and as an additional attempt to have the said judgments enforced.

54. They also maintained that a constitutional appeal had been introduced in the Montenegrin legal system much after the relevant civil proceedings had been concluded and it was thus not available to them at the relevant time.

2. The relevant principles

55. The Court reiterates that, according to its established case-law, the purpose of the domestic remedies rule contained in Article 35 § 1 of the Convention is to afford the Contracting States the opportunity of preventing or putting right the violations alleged before they are submitted to the Court. However, the only remedies to be exhausted are those which are effective.

56. It is incumbent on the Government claiming non-exhaustion to satisfy the Court that the remedy was an effective one, available in theory and in practice at the relevant time, that is to say, that it was accessible, was one which was capable of providing redress in respect of the applicant’s complaints and which offered reasonable prospects of success. However, once this burden of proof has been satisfied, it falls to the applicant to establish that the remedy advanced by the Government was in fact used or was for some reason inadequate and ineffective in the particular circumstances of the case, or that there existed special circumstances absolving him or her from the requirement (see Akdivar and Others v. Turkey, 16 September 1996, § 65, Reports of Judgments and Decisions 1996‑IV).

57. The application of this rule must make due allowance for the context. Accordingly, the Court has recognised that Article 35 § 1 must be applied with some degree of flexibility and without excessive formalism (see Akdivar and Others, cited above, § 69). It has further recognised that the rule of exhaustion is neither absolute nor capable of being applied automatically; in reviewing whether it has been observed it is essential to have regard to the particular circumstances of each individual case (see Van Oosterwijck v. Belgium, 6 November 1980, Series A no. 40, § 35). This means, amongst other things, that the Court must take realistic account not only of the existence of formal remedies in the legal system of the Contracting Party concerned, but also of the general context in which they operate, as well as the personal circumstances of the applicant (see Akdivar and Others v. Turkey, cited above, § 69). It must examine whether, in all the circumstances of the case, the applicant did everything that could reasonably be expected in order to exhaust domestic remedies (see EVT Company v. Serbia, no. 3102/05, § 37 in fine, 21 June 2007).

3. The Court’s assessment

58. The Court observes the contradiction in the domestic legislation as to who exactly was responsible for providing the records on the old foreign-currency savings and the accuracy of the relevant data (see paragraphs 34 and 36 above). This contradiction was further affirmed by various domestic bodies when dealing with the requests of the applicants and their late mother (see paragraphs 12 in fine, 13, 14 in fine, 15-16, and 18 above). The Government, for their part, did not provide a clarification in this respect (see paragraphs 50-51 above).

59. The Court notes that the applicants’ late mother had obtained the civil court judgments against the Podgorička banka, which had already established the existence of the debt and its exact amount (see paragraphs 7-10 above), but which could not be enforced by virtue of the domestic legislation (see paragraphs 29, 31 and 11 above, in that order). In addition, the domestic courts themselves specified that, after the adoption of the relevant legislation, the said bank was no longer the debtor (see paragraph 12 in limine above). As there is nothing in the case file to suggest that the domestic courts would have ruled any differently at a later stage, the Court considers that requiring the applicants to initiate yet another set of civil proceedings against the bank at issue, after they had already obtained a final judgment in their favour, would place an excessive burden on them and that therefore they did not have to exhaust this particular avenue of redress (see, mutatis mutandisMetaxas v. Greece, no. 8415/02, § 19, 27 May 2004; and Đukić v. Bosnia and Herzegovina, no. 4543/09, § 33, 19 June 2012).

60. The Court further observes that the applicants’ late mother as well as the applicants themselves requested the Central Bank on several occasions to ensure the payment of the outstanding debt. However, the Central Bank merely informed them by letters that it lacked competence to deal with their case (see paragraph 15 above).

61. While administrative proceedings before the Central Bank as well as a civil claim against the respondent State were theoretically possible, the Court notes that the savings in question had never actually been registered, as confirmed by the Central Bank (see paragraph 15 in fine above), and thus converted into the State’s public debt. The Court considers that, in such circumstances, and in view of the said Central Bank’s rejection of its competence in the applicants’ case neither administrative proceedings before the Central Bank nor civil proceedings against the State could offer the applicants reasonable prospects of success, thus absolving them from the obligation to make use of these remedies.

62. Lastly, it should be reiterated that, although there may be exceptions justified by particular circumstances of a case, the assessment of whether domestic remedies have been exhausted is normally carried out with reference to the date on which the application was lodged with the Court (see Baumann v. France, no. 33592/96, § 47, ECHR 2001‑V (extracts)). The Court observes in this regard that the application in the present case had been lodged on 19 October 2005, while the constitutional appeal was introduced as of 22 October 2007, which is two years later, and was thus unavailable to the applicants at the relevant time (see paragraphs 1 and 22-23 above).

63. In view of the above, in particular given the contradiction in the relevant legislation, varying interpretations thereof, numerous futile attempts by both the applicants as well as their late mother to re-obtain the savings at issue at the domestic level after having had obtained judgments against the debtor bank, the Court considers that the applicants did not have to exhaust in addition the avenues of redress suggested by the Government. The Government’s objection in this regard must therefore be dismissed.

64. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ submissions

65. The applicants reaffirmed their complaints. In particular, they submitted that the State was obliged to pay for their old-foreign currency savings, pursuant to the relevant legislation, and that the Government had never denied it.

66. The Government made no comments in this regard.

2. The Court’s assessment

67. The Court recalls that foreign currency savings constitute a possession within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention (see Kovačić and Others v. Slovenia (dec.), no. 44574-98 et al., 9 October 2003, as well as Trajkovski v. the former Yugoslav Republic of Macedonia (dec.), no. 53320/99, ECHR 2002 IV). It is also reiterated that any interference by a public authority with the peaceful enjoyment of possessions should be lawful (see The Former King of Greece and Others v. Greece [GC], no. 25701/94, § 79, ECHR 2000-XII) and that it should pursue a legitimate aim “in the public interest”. According to the Court’s established case-law, the expression “in accordance with the law” requires that the impugned measure should have some basis in domestic law, and it also refers to the quality of the law in question, requiring that it should be accessible to the person concerned and foreseeable as to its effects (see Kurić and Others v. Slovenia [GC], no. 26828/06, § 341, ECHR 2012 (extracts); see also Amann v. Switzerland [GC], no.27798/95, § 50, ECHR 2000-II; Slivenko v. Latvia [GC], no. 48321/99, § 100, ECHR 2003‑X).

68. Turning to the present case, the Court notes that the foreign-currency savings deposited by the applicants’ late mother constituted a possession, which possession was inherited by the applicants by virtue of the decision of the Court of First Instance of 5 May 2007 (see paragraph 17 above). As the relevant domestic legislation clearly provided that the State would take these savings over as a public debt and pay them back gradually by 2017 (see paragraphs 33, 35 and 37 above), the Court considers that the applicants’ mother and later the applicants themselves had a legitimate expectation that they would re-obtain the savings in question.

69. However, due to, apparently, an administrative error, and contrary to the said legislation, the savings at issue have never been registered and converted into the public debt and the applicants have never received a single instalment. This has been confirmed by the Central Bank and the Podgorička banka, as well as, indirectly, even by the Government themselves (see paragraphs 15 in fine, 18 in limine, and 50 in limine above).

70. The Court notes a lack of precision and foreseeability of the domestic legislation as to who is responsible for the transfer, the Central Bank or the debtor bank, given the contradiction of the relevant provisions (see paragraphs 34 and 36 above). It is clear, however, that it could not be imputed to the applicants.

71. In view of the above, the Court considers that there has been an evident interference by the respondent State with the applicants’ possessions and their legitimate expectation to gradually re-obtain the savings at issue, which interference was clearly contrary to the law. This conclusion makes it unnecessary for the Court to ascertain whether a fair balance has been struck between the demands of the general interest of the community on the one hand, and the requirements of the protection of the individual’s fundamental rights on the other (see Iatridis v. Greece [GC], no. 31107/96, § 58, ECHR 1999‑II).

72. There has accordingly been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 OF THE CONVENTION

73. Relying on Article 6 of the Convention the applicants made the same complaint as the one already examined under Article 1 of Protocol No. 1.

74. The relevant provision reads as follows:

Article 6

“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a ... hearing within a reasonable time by [a] ... tribunal ...”.

75. Having regard to its findings in relation to Article 1 Protocol No. 1, the Court considers that it is not necessary to examine separately the admissibility or the merits of the applicant’s identical complaint made under Article 6 of the Convention (see, mutatis mutandisMilanović v. Serbia, no. 44614/07, § 103, 14 December 2010; Mladenović v. Serbia, no. 1099/08, § 59, 22 May 2012; as well as Jovanović v. Serbia, no. 32299/08, § 53, 2 October 2012).

III. OTHER COMPLAINTS

76. Under Article 6 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1 thereto the applicants also complained about: (a) their inability to enforce the final civil judgments rendered in the 1990s and be paid back the savings in question instantaneously, as well as (b) having had to sell the bonds issued in respect of another foreign-currency savings account for half of their nominal value (see paragraph 21 above).

77. The Court has already held in similar cases that the applicants did not have a continuing right to the enforcement, as it had been barred by the relevant legislation before the respondent State’s ratification of the Convention and Protocol No. 1 on 3 March 2004 (see Ajdarpašić and Kadić v. Montenegro (dec.), nos. 40759/06 and 56888/09, §§30-33, 23 November 2010; Molnar Gabor v. Serbia, no. 22762/05, §§ 48-51, 8 December 2009; see also paragraphs 29, 31 and 11 above, in that order). It follows that the applicants’ complaint in this respect is manifestly ill-founded and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.

78. The Court notes that the relevant domestic legislation envisaged a possibility for the bonds to be sold (see paragraph 39 above), but it did not limit the value of these bonds in the market in any way whatsoever. In such circumstances, the Court considers that the State cannot be held responsible for the applicants’ own choice to sell the bonds for half of their nominal value. It follows that this complaint is incompatible ratione personae with the provisions of the Convention within the meaning of Article 35 § 3 (a) and must be rejected in accordance with Article 35 § 4.

IV. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

79. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

80. The applicants claimed the old foreign-currency savings and interest, as awarded by the domestic courts (see paragraphs 7-9 above), in respect of pecuniary damage, as well as 10,000 euros (EUR) each in respect of non-pecuniary damage.

81. The Government contested this claim.

82. The Court accepts that the applicants have suffered some non-pecuniary damage which cannot be sufficiently compensated by the sole finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicants jointly EUR 3,000 under this head.

83. In addition, the respondent Government must pay the applicants, on account of pecuniary damage, all the instalments, including the relevant interest (see paragraph 33 above), due to them as of the moment when the old foreign-currency savings became public debt by virtue of the relevant domestic legislation until the date when this Court’s judgment becomes final, less any amounts that may have been paid in the meantime on this basis. The respondent Government must also take all appropriate measures to ensure that the competent authorities implement the relevant legislation in respect of the applicants and thus secure the payment of all future instalments under the same conditions and in the same manner as is done in respect of all other beneficiaries of the said legislation.

B. Costs and expenses

84. The applicants also claimed EUR 10,000 for the costs and expenses incurred before the domestic courts and referred to the relevant decisions issued in the course of these proceedings (see paragraphs 7-9 above). They also submitted an expert’s calculation of these costs, including the statutory interest, given that, in the meantime, the official currency in the respondent State changed from Yugoslav dinars to euros. From the submitted analysis it transpired that the costs incurred in the domestic proceedings amounted to EUR 8,016.35 in total (EUR 3,785.22 for the first set of proceedings, EUR 2,243 for the second set of proceedings and EUR 1,988.13 for the third set of proceedings).

85. The Government contested this claim.

86. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum (see, for example, Iatridis v. Greece (just satisfaction) [GC], no. 31107/96, § 54, ECHR 2000-XI).

87. In the present case, regard being had to the documents in its possession, in particular the domestic judgments specifying the awarded costs and the expert’s opinion on the matter, and the above criteria, as well as to the EUR 850 already granted to the applicants under the Council of Europe’s legal aid scheme, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 6,500 for the costs and expenses in the domestic proceedings.

C. Default interest

88. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Declares the complaint under Article 1 of Protocol No. 1 concerning the failure to register the savings in question and have them converted into the respondent State’s public debt admissible;

2. Declares the complaints under Article 6 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1 thereto concerning the non-enforcement of the judgments issued in the 1990s and the sale of the bonds for half of their value inadmissible;

3. Holds that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention on account of the failure to register the savings in question and have them converted into the respondent State’s public debt;

4. Holds that it is not necessary to examine separately the admissibility or the merits of the complaint concerning the registration and conversion of the savings in question into the public debt under Article 6 § 1 of the Convention;

5. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicants, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts at the rate applicable at the date of settlement:

(i) all the instalments, including the relevant interest, due to them as of the moment when the old foreign-currency savings became public debt by virtue of the relevant domestic legislation until the date when this judgment becomes final, less any amounts that may have been paid in the meantime on this basis, plus any tax that may be chargeable, in respect of pecuniary damage;

(ii) the respondent Government must also take all appropriate measures to ensure that the competent authorities implement the relevant legislation in respect of the applicants and thus secure the payment of all future instalments under the same conditions and in the same manner as it is done in respect of all other beneficiaries of the said legislation;

(iii) EUR 3,000 (three thousand euros) jointly, plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(iv) EUR 6,500 (six thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable to the applicants, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

6. Dismisses the remainder of the applicants’ claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 5 March 2013, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Stanley Naismith                                     Guido Raimondi
   Registrar                                                  President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova samo u onoj meri u kojoj je pokazano da su ti troškovi zaista i neophodno nastali i da su razumni u pogledu iznosa, jeste premisa na osnovu koje je Veliko veće ESLJP zauzelo stav u pogledu pravičnog zadovoljenja u presudi Iatridis protiv Grčke, broj 31107/96, tačka 54.

Ovaj stav je naveden u brojnim presudama koje su usledile kod kojih je Sud razmatrao pravično zadovoljnenje usled izgubljene dobiit.

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude