Mago i drugi protiv Bosne i Hercegovine

Država na koju se presuda odnosi
Bosna i Hercegovina
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
12959/05, 19724/05, 47860/06, 8367/08, 9872/09, 11706/09
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
03.05.2012
Članovi
35
41
P1-1
P1-1-1
Kršenje
P1-1
P1-1-1
Nekršenje
P1-1
P1-1-1
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Oduzimanje imovine
(P1-1-1) Imovina
Tematske ključne reči
pravo na imovinu
VS deskriptori
1.16.2.1 Pravo na neometano uživanje imovine
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet je formiran na osnovu šest predstavki protiv Bosne i Hercegovine. Podnosioci predstavki su se prituživali zbog nemogućnosti da uđu u posed svojih predratnih stanova.

Prva podnositeljka predstavke živi u Banja Luci, rođena je 1959. godine. Pokušala je da povrati stan koji je 1983. godine njenom suprugu dodeljen u Sarajevu. Njen zahtev je prvobitno 2000. godine odbijen. Nakon nekoliko žalbi i vraćanja predmeta na ponovljene postupke, 17. Novembra 2008. godine Ustavni sud je zaključio da je došlo do kršenja člana 6. Konvencije i dodelio joj određeni iznos na ime nematerijalne štete. Drugi podnosilac živi u Srbiji, i kao lekar pri vojsci je dobio na korišćenje vojni stan u Sarajevu 1978. godine. Iako je prebačen u Beograd 1989. godine, njegova supruga je ostala u tom stanu do 19994. godine. Nakon što se odrekao stanarskog prava na stan u Sarajevu, dobio je pravo zakupa neograničenog trajanja na vojni stan u Srbiji, kao i kredit za kupovinu drugog stana u Srbiji uz sufinansiranje vojnih organa. Podneo je zahtev za povrat stana u Sarajevu 1998. godine, koji je 2000. godine odbijen, a 2002. Godine predmet je vraćen na ponovni postupak. Ponovo je odbijen 2002. godine, a podnosilac se žalio Domu za ljudska prava. Komisija za ljudska prava utvrdila je da nije došlo do kršenja Konvencije 2004. godine. Treći podnosilacje rođen u Hrvatskoj a nastanjen je u Srbiji. Dodeljen mu je vojni stan 1983. godine u Mostaru. Zahtev za povrat stana mu je odbijen 2001. godine, a Dom za ljudska prava, nakon žalbe zaključio je da nije došlo do kršenja Konvencije 2003. godine i dodelio podnosiocu određeni iznos na ime nematerijalne štete. Četvrti podnosilac rođen je i živi u Srbiji, a kao medicinski oficir JNA 1988. godine dobio je vojni stan u Sarajevu. Odrekao se stanarskog prava na taj stan, i dobio kredit koji su sufinansirali vojni organi u za kupovinu stana u Srbiji. Uložio je zahtev za povrat stana 1999. godine, koji je odbijen. Vojna služba podnosioca okončana je 2003. godine. Peti podnosilac predstavke je rođen 1942. godine, živi u Srbiji. Kao oficiru JNA dodeljen mu je stan u Mostaru 1987. godine. Ostao je u Mostaru, a 1992. Godine je bio uhapšen zatočen u logoru Dretelj, gde je prema medicinskom izveštaju bio izložen teškom zlostavljanju. Crveni krst Crne Gore ga je prebacio u Bivšu Jugoslovensku Republiku Makedoniju. Tražio je povrat stana 1998. Godine, i njegov zahtev je odbijen u tri navrata. Organi vlasti u Srbiji prekinuli su postupak dodele stana u Srbij 2007. Godine, jer se podnosilac nije odrekao stnarskog prava na stan u Mostaru. Podnosilac je smešten u starački dom u Srbiji, jer nije imao stambeni prostor za život. Šesti podnosilac predstavke rođen je u Crnoj Gori 1941. godine, gde i sada živi. Dobio je, kao ekonomista u vojnoj upravi, stan u Sarajebu 1981. godine. Podneo je zahtev za povrat stana 1999. Godine, koji je prihvaćen 2003. godine, a nadležno Kantonalno ministarstvo je poništilo tu odluku 2003. U međuvremenu se penzionisao, i nakon što se odrekao stanarskog prava na stan u Sarajevu, dodeljeno mu je pravo zakupa neograničenog trajanja na stan u Crnoj Gori 2005. godine. Nakon pokretanja upravnog spora, Kantonalni sud u Sarajevu poništio je odluku iz 2003. I vratio predmet Kantonalnom ministarstvu, koje je vratilo predmet organu za stambena pitanja, koji je odbio zahtev za povrat stana 2007. godine. Ta odluka potvrđena je od strane Kantonalnog suda i Kantonalnog ministarstva 2008. godine.

Evropski sud za ljudska prava odlučio je da predstavke združi, i proglasio da su pritužbe prema članu 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju u pogledu prvog, trećeg i petog podnosioca predstavke dopuštene, a ostali deo predstavke nedopušten. Utvrđeno je da je došlo do kršenja člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju u vezi sa prvim, trećim i petim podnosiocem predstavke, kao i da nije došlo do kršenja člana 1. Protokola br.1 uz Konvenciju u pogledu drugog, četvrtog i šestog podnosioca predstavke. Pritužbe prema članu 14. Konvencije u vezi sa članom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju nije potrebno ispitivati u pogledu prvog, trećeg i petog podnosioca predstavke. Presuđeno je i da Tužena država treba u roku od tri meseca od dana kada presuda postane konačna da isplati utvrđene iznose podnosiocima na ime materijalne i nematerijalne štete, troškova i izdataka, kao i poreze koji mogu biti zaračunati. A nakon isteka navedena tri meseca, do izmirenja kamatu. Jednoglasno su odbačeni preostali zahtevi za pravično zadovoljenje.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

PRESUDA EVROPSKOG SUDA  ZA LJUDSKA PRAVA

ČETVRTI ODJEL

PREDMET MAGO I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE

(Aplikacije br. 12959/05, 19724/05, 47860/06, 8367/08, 9872/09 i 11706/09)

PRESUDA

STRASBOURG

3. maj 2012.

 Ova presuda će postati konačna pod uslovima propisanim u članu 44. stav 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Mago i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući u Vijeću u sastavu: Lech Garlicki, predsjednik,
David Thór Björgvinsson,
Päivi Hirvelä,
Ledi Bianku,
Nebojša Vučinić,
Vincent A. De Gaetano,
Ljiljana Mijović, sudije,
i Lawrence Early, registrar Odjela,

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 10. aprila 2012, donosi sljedeću presudu, koja je usvojena isti dan:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je podnošenjem šest aplikacija (br. 12959/05, 19724/05, 47860/06, 8367/08, 9872/09 i 11706/09) protiv Bosne i Hercegovine, koje su Sudu, u skladu sa članom 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (“Konvencija”), podnijeli gđa Ljeposava Mago (državljanka Bosne i Hercegovine), gosp. Ivan Antonov (državljanin Srbije), gosp. Jovan Radović (državljanin Srbije), gosp. Milutin Banović (državljanin Srbije), gosp. Vase Krstevski (državljanin Bosne i Hercegovine i Makedonije) i gosp. Milutin Radojević (državljanin Bosne i Hercegovine i Crne Gore) (“aplikanti”) u periodu između marta 2005. i 2.februara 2009.
  2. Gđu Ljeposavu Mago zastupa gosp. N. Milanović, advokat iz Banja Luke; gosp. Ivana Antonova zastupa gosp. R. Savanović, advokat iz Beograda; gosp. Jovana Radović zastupa gosp. P. Bogovac, advokat iz Novog Sada; gosp. Milutina Banovića zastupa gosp. Ž. Ostojić, advokat iz Novog Sada; gosp. Vasu Krstevskog zastupa gosp. S. Poštić, advokat iz Pančeva; gosp. Milutina Radojevića zastupa gosp. Ž. Braletić, advokat iz Podgorice. Vladu Bosne i Hercegovine (“tužena Vlada”) zastupa Zamjenik zastupnika , gđa Z. Ibrahimović.
  3. Predmet se odnosi na neuspjeh aplikanata da ponovo uđu u posjed svojih predratnih stanova. Za razliku od predmeta Đokić protiv Bosne i Hercegovine, br. 6518/04, 27. maj 2010, aplikanti u ovom predmetu nisu svoje stanove otkupili prije rata
  4. Dana 28. marta 2011. aplikacije su dostavljene tuženoj Vladi. Također je odlučeno da se istovremeno razmatra prihvatljivost i meritum aplikacije (član 29. stav 1.). Aplikanti i tužena Vlada su podnijeli pisana zapažanja. Pored toga, zaprimljeno je očitovanje treće strane od Vlade Srbije, koja je iskoristila svoje pravo da intervenira (član 36. stav 1. Konvencije i pravilo 44. stav 1.(b) Pravila Suda). Tužena Vlada je u pismenoj formi odgovorila na to očitovanje (pravilo 44. stav ).

 

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

A.    Bitni historijski podaci

  1. Stanovi su činili gotovo 20% ukupnog predratnog stambenog fonda u Bosni i Hercegovini (oko 250.000 stambenih jedinica od ukupno 1.315.000). Prema lokalnim standardima, stanovi su predstavljali posebno atraktivan tip stanovanja, jer su bili moderno opremljeni i nalazili su se u urbanim centrima. Praktično su svi stanovi bili pod režimom “društvenog vlasništva” – što je koncept koji je, iako postoji i u nekim drugim zemljama, bio posebno dobro razvijen u bivšoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (“SFRJ”). Njih su obično gradila preduzeća u društvenom vlasništvu ili drugi javni organi, u svrhu dodjele vlastitim uposlenicima koji su postajali “nosioci stanarskog prava”. Svi građani SFRJ imali su obavezu plaćanja doprinosa u skladu sa svojim prihodima u svrhu izgradnje ovih stanova. Međutim, iznos što ga je izdvajao svaki pojedinac nije bio među zakonskim kriterijima koji su se uzimali u obzir na listama čekanja za dodjelu ovih stanova.
  2. Prava davaoca stana na korištenje (javni organi koji su nominalno kontrolirali stanove) i nosioca stanarskog prava bila su regulirana zakonom (Zakon o stambenim odnosima iz 1984. koji je još uvijek na snazi u Bosni i Hercegovini). U skladu sa ovim Zakonom, kada se dodijeli stanarsko pravo ono nosiocu stanarskog prava daje trajno, doživotno pravo korištenja stana, uz naplatu nominalne naknade. U slučaju smrti nosioca stanarskog prava, njegova prava se po Zakonu prenose na njegovog živog bračnog druga (štaviše, bračni su drugovi zajedno bili nositelji stanarskog prava) ili na prijavljene članove njihovog zajedničkog domaćinstva koji su tada koristili stan (član 19. i 21. ovog Zakona). Nadalje, u slučaju razvoda, bračni  drugovi su imali pravo izabrati koji od njih će nastaviti koristiti stan; a u slučaju nepostizanja dogovora, svaki bračni drug imao je pravo od suda zatražiti prijenos stanarskog prava (član 20. ovog Zakona). U praksi, ove odredbe o prijenosu su značile da se stanarsko pravo koje je prvobitno dodijelio javni organ svom uposleniku može prenijeti kao pravo na više generacija za koje prvobitna veza za dodjelu stanarskog prava, utemeljena na zaposlenju kod davaoca stanarskog prava, više ne postoji. Stanarsko pravo se moglo oduzeti samo putem sudskog postupka (član 50. ovog Zakona) iz zakonom propisanih razloga (član 44, 47. i 49. ovog Zakona), od kojih je najvažniji osnov bio propust nositelja stanarskog prava da fizički koristi svoj stan za vlastite stambene potrebe u neprestanom trajanju od najmanje šest mjeseci bez opravdanih razloga. Iako su bile predviđene inspekcijske kontrole, koje su trebale osigurati usklađenost sa ovim zahtjevima (član 42. ovog Zakona), stanarska prava su vrlo rijetko, ako uopće i jesu, bila oduzeta na ovim osnovama prije rata 1992-95. Štaviše, 24. decembra 1992. godine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je poništio odredbe o nadzoru nad korišćenjem stanova.
  3. Nakon proglašenja nezavisnosti 6. marta 1992, u Bosni i Hercegovini je započeo surovi rat. Dana 15. maja 1992, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, djelujući u skladu sa Poglavljem VII Povelje Ujedinjenih naroda, donijelo je Rezoluciju 757 kojom traži da se sve jedinice JNA, oružanih snaga SFRJ, i svi elementi Hrvatske vojske povuku iz Bosne i Hercegovine ili stave pod kontrolu Vlade Bosne i Hercegovine ili da se raspuste i razoružaju tako što će se njihovo oružje staviti pod djelotvoran međunarodni nadzor. Iako se JNA formalno povukla iz Bosne i Hercegovine 19. maja 1992, Generalni sekretar Ujedinjenih naroda (izvještaj od 3. decembra 1992, A/47/747, stav 11) i Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (vidi presudu u predmetu Tadić od 15. jula 1999, stav 151), kasnije su ustanovili da su pripadnici JNA rodom iz Bosne i Hercegovine zapravo ostali u Bosni i Hercegovini sa svojim naoružanjem i pridružili se snagama VRS2, a da su se samo oni pripadnici rodom iz Srbije i Crne Gore povukli i pridružili snagama VJ. U pogledu učešća stranih oružanih snaga u bosanskohercegovačkom ratu 1992-95, vidi Đokić, citiran u gornjem tekstu, tačke 16-17.
  4. Koncept “društvenog vlasništva” napušten je tokom rata 1992-951. Stanovi u društvenom vlasništvu su tako u suštini nacionalizirani. U pogledu upravljanja takvim stanovima tokom i nakon rata, vidi “Mjerodavno domaće pravo i praksa” u donjem tekstu. 

B.    Činjenice u pogledu gđe Ljeposave Mago

  1. Aplikantica je rođena 1959. godine. Nastanjena je u Banja Luci, Bosna i Hercegovina.
  2. Godine 1983, njenom suprugu, vodniku u JNA, dodijeljen je vojni stan u Sarajevu. Kada se JNA formalno povukla iz Bosne i Hercegovine 1992. godine, on je odlučio da svoju vojnu karijeru nastavi u Srbiji. Aplikantica se također preselila u Srbiju gdje je dobila status izbeglice.
  3. Vojna služba supruga aplikantice je okončana 1998.
  4. Godine 1998, aplikantica je uložila zahtjev za povrat stana u Sarajevu. Ubrzo nakon toga, ona je podnijela zahtjev za rastavu braka u Srbiji i vratila se u Bosnu i Hercegovinu. Dobila je razvod braka 2. marta 2000.
  5. Dana 25. marta 2000, njen zahtjev za povrat je odbijen u skladu sa članom 3a. Zakona o povratu stanova iz 1998. (“član 3a”; vidi tačku 54. u donjem tekstu). Dana 28. septembra 2000, nadležno Kantonalno ministarstvo je potvrdilo tu odluku.
  6. Dana 29. juna 2001, aplikantica je podnijela žalbu Domu za ljudska prava, domaćem organu za ljudska prava koji je uspostavljen u skladu sa Aneksom 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (“Dejtonski mirovni sporazum”).
  7. Dana 27. juna 2002, Kantonalni sud u Sarajevu je, rješavajući u upravnom sporu, odlučio da poništi odluke od 25. marta i 28. septembra 2000. i da vrati predmet na ponovni postupak.
  8. Dana 9. jula 2002, Komisija za imovinske zahtjeve (“CRPC”), koja je uspostavljena prema Aneksu 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, pred kojom je aplikantica istovremeno pokrenula postupak, zaključila je da suprug aplikantice nije bio ni izbjeglica ni raseljena osoba i proglasila se nenadležnom za predmet.
  9. Dana 22. novembra 2002, nadležni organi za stambena pitanja su ponovo odbacili zahtjev aplikantice u skladu sa članom 3a. Dana 23. septembra 2003, nadležno Kantonalno ministarstvo je potvrdilo tu odluku.
  10. Dana 9. septembra 2004, Komisija za ljudska prava, tijelo koje je naslijedilo Dom za ljudska prava, zaključila je da aplikantica dijeli sudbinu svog bivšeg muža u pogledu povrata njihovog stana i zaključila da nije došlo do kršenja Konvencije zbog služenja njenog bivšeg muža u snagama VJ.
  11. Dana 20. januara 2006, Kantonalni sud u Sarajevu, rješavajući u upravnom sporu, ukinuo je upravne odluke od 22. novembra 2002. i 23. septembra 2003. godine i vratio predmet na ponovni
  12. Dana 5. oktobra 2006, organi vlasti su ponovo odbili zahtjev aplikantice u skladu sa članom 3a. Dana 8. decembra 2006, nadležno Kantonalno ministarstvo je potvrdilo tu odluku. Odluka od 8. decembra 2006. je uručena aplikantici 30. septembra 2007. Aplikantica nije uložila žalbu.
  13. Dana 17. novembra 2008, Ustavni sud je zaključio da je došlo do kršenja člana 6. Konvencije zbog dužine trajanja postupka povrata i dodijelio aplikantici 1.200 KM na ime nematerijalne štete. Bez obzira na pretjeranu dužinu trajanja postupka povrata, Ustavni sud je smatrao da je aplikantica svejedno trebala uložiti tužbu u upravnom sporu protiv odluke upravnih organa od 8. decembra 2006. godine i odbacio je njen temeljni zahtjev zbog neiscrpljivanja pravnih lekova.

C.    Činjenice u pogledu gosp. Ivana Antonova

  1. Aplikant je rođen u Srbiji 1934. Nastanjen je u Srbiji.
  2. Aplikant je 1978. godine, kao ljekar pri vojsci, dobio na korištenje vojni stan u Sarajevu. Iako je on prebačen u Beograd 1989, njegova supruga je ostala u tom stanu do godine. Njegova vojna služba je okončana 31. oktobra 1992.
  3. Nepoznatog datuma, nakon što se odrekao svog stanarskog prava na stan u Sarajevu, aplikantu je dodijeljeno pravo zakupa neograničenog trajanja na vojni stan u Srbiji. Pored toga, dobio je i kredit koji su sufinansirali vojni organi za kupovinu drugog stana u Srbiji (vidi tačku 59. u donjem tekstu).
  4. Aplikant je 1998. godine uložio zahtjev za povrat stana u Sarajevu.
  5. Dana 8. avgusta 2000, njegov zahtjev za povrat je odbijen, u skladu sa članom 3a. Dana 12. marta 2001, nadležno Kantonalno ministarstvo je potvrdilo tu odluku.
  6. Dana 15. avgusta 2002, Kantonalni sud u Sarajevu je, rješavajući u upravnom sporu, poništio odluke od 8. avgusta 2000. i 12. marta 2001. godine i vratio predmet na ponovni postupak.
  7. Dana 17. septembra 2002, aplikant je podnio žalbu Domu za ljudska prava.
  8. Dana 22. novembra 2002, nadležni organ za stambena pitanja je ponovo odbio zahtjev aplikanta za povrat u skladu sa članom 3a. Odluka je uručena 30. decembra 2002. Aplikant nije uložio žalbu.
  9. Dana 7. jula 2004, Komisija za ljudska prava, tijelo koje je naslijedilo Dom za ljudska prava, zaključila je da nije došlo do kršenja Konvencije. Ta odluka je donesena 11. novembra

D.    Činjenice u pogledu gosp. Jovana Radovića

  1. Aplikant je rođen u Hrvatskoj 1944. godine. Nastanjen je u Srbiji
  2. Godine 1983, njemu je kao oficiru JNA dodijeljen vojni stan u Mostaru. Kada se JNA formalno povukla iz Bosne i Hercegovine 1992. godine, on je odlučio da svoju vojnu karijeru nastavi u Srbiji. Njegova vojna služba je okončana 2000. godine
  3. Aplikant je 1998. godine podnio zahtjev za povrat stana u Mostaru. Dana 4. septembra 2001, njegov zahtjev je odbijen u skladu sa članom 3a. Ovu odluku je potvrdilo nadležno Kantonalno ministarstvo 22. decembra 2003, Kantonalni sud u Mostaru 29. decembra 2004, te Vrhovni sud nadležnog entiteta 11. oktobra 2006.
  4. Aplikant je 2003. godine podnio žalbu Domu za ljudska prava. Dom za ljudska prava je 2006. godine zaključio da je došlo do kršenja člana 6. Konvencije zbog dužine trajanja postupka povrata i dodijelio je aplikantu 1.000 KM na ime nematerijalne štete. Zbog prevelike dužine trajanja, Komisija za ljudska prava je zaključila da postupak povrata ne predstavlja pravni lijek koji bi se morao koristiti kao uvjet za ispitivanje temeljnog zahtjeva aplikanta. Zatim je odlučila, u skladu sa dobro utvrđenom praksom, da stanarsko pravo aplikanta predstavlja „posjed“ u smislu člana 1. Protokola br. 1 i da njegova nemogućnost da ponovno uđe u posjed svog stana predstavlja ometanje uživanja tog prava. U pogledu proporcionalnosti ometanja, Komisija je zaključila da je služenje aplikanta u snagama VJ pokazalo njegovu nelojalnost Bosni i Hercegovini. Stoga je odlučila da je ometanje bilo opravdano i da nije došlo do kršenja člana 1. Protokola br. 1. Na kraju, Komisija je odlučila da nije neophodno ispitati diskriminaciju i pritužbe u vezi sa članom 8.

E.    Činjenice u pogledu gosp. Milutina Banovića

  1. Aplikant je rođen u Srbiji 1952. godine. Nastanjen je u Srbiji
  2. Kao medicinski oficir JNA, aplikant je 1988. godine dobio vojni stan u Sarajevu. Kada se JNA formalno povukla iz Bosne i Hercegovine, on je odlučio da svoju vojnu karijeru nastavi u Srbiji.
  3. Nakon što se odrekao stanarskog prava na stan u Sarajevu, aplikant je 1. juna 1999. godine dobio hipotekarni kredit koji su sufinansirali vojni organi za kupovinu stana u Srbiji (vidi tačku 59. u donjem tekstu).
  4. Aplikant je 1999. godine uložio zahtjev za povrat stana u Sarajevu. Njegov zahtjev je odbijen 22. juna 2004. godine u skladu sa članom 3a. Tu odluku je potvrdilo nadležno Kantonalno ministarstvo 1. novembra 2004, Kantonalni sud u Sarajevu 24. septembra 2007, te Vrhovni sud 15. januara 2010.
  5. U međuvremenu je Komisija iz tačke 16. u gornjem tekstu (CRPC), pred kojom je aplikant vodio paralelni postupak, zaključila 9. jula 2002. godine da on nije ni izbjeglica niti raseljeno lice i proglasila se nenadležnom.
  6. Vojna služba aplikanta je okončana 2003. godine

F.    Činjenice u pogledu gosp. Vase Krstevskog

  1. Aplikant je rođen 1942. Nastanjen je u Srbiji
  2. Kao oficiru JNA, njemu je 1987. godine dodijeljen stan u Mostaru. Iako se JNA povukla iz Bosne i Hercegovine 19. maja 1992. godine, on je ostao u Mostaru. Međutim, on je u to vrijeme formalno bio pripadnik novouspostavljenih snaga VJ, oružanih snaga susjedne Savezne Republike Jugoslavije, do 31. jula 1992. godine. Dana 3. avgusta 1992, snage HVO uhapsile su aplikanta. On je bio zatočen u logoru Dretelj do 18. avgusta 1992. godine, nakon čega je deportiran u područje pod kontrolom snaga VRS. Ubrzo nakon toga, Crveni krst Crne Gore je prebacio aplikanta u Bivšu Jugoslovensku Republiku Makedoniju. Dana 26. avgusta 1992. on je pregledan u Vojnoj bolnici u Skopju. Prema medicinskom izvještaju, aplikant je u logoru Dretelj bio podvrgnut teškom zlostavljanju
  3. Aplikant je 1998. godine podnio zahtjev za povrat stana u Mostaru. Njegov zahtjev je odbijen 9. oktobra 2002. u skladu sa članom 3a. Nadležno Kantonalno ministarstvo je potvrdilo tu odluku 7. novembra. Kantonalni sud u Mostaru je 16. aprila 2003, rješavajući u upravnom sporu, poništio obje odluke i vratio predmet na ponovni postupak
  4. Organi nadležni za stambena pitanja su 11. februara 2004. ponovo odbili zahtjev aplikanta za povrat stana, prema članu 3a. Nadležno Kantonalno ministarstvo je potvrdilo tu odluku 5. jula 2004. godine. Kantonalni sud u Mostaru je 2. decembra 2004. godine poništio obje odluke i vratio predmet organu nadležnom za stambena pitanja
  5. Organ nadležan za stambena pitanja je 16. aprila 2007. godine po treći put odbio zahtjev aplikanta za povrat stana u skladu sa članom 3a. Nadležno Kantonalno ministarstvo je potvrdilo tu odluku 11. februara, a Kantonalni sud u Mostaru je odluku potvrdio 2. decembra 2008.godine
  6. Dana 26. aprila 2007. godine, organi vlasti u Srbiji su prekinuli postupak za dodjelu stana u Srbiji, jer se aplikant nije odrekao svog stanarskog prava na stan u Mostaru (vidi tačku 59. u donjem tekstu). Aplikant je 6. oktobra 2009. godine smješten u starački dom u Srbiji, jer nije imao stambenog prostora za život.

G.    Činjenice u pogledu gosp. Milutina Radojevića

  1. Aplikant je rođen u Crnoj Gori 1941. godine, gdje i sada živi.
  2. Kao ekonomista koji je radio u vojnoj ustanovi, aplikant je 1981. godine dobio vojni stan u Sarajevu. Kada se JNA formalno povukla iz Bosne i Hercegovine, on je prihvatio slično radno mjesto u vojnoj ustanovi u Crnoj Gori.
  3. Aplikant je 1999. godine predao zahtjev za povrat stana u Sarajevu. Njegov zahtjev za povrat je prihvaćen 17. marta 2003. godine. Nadležno Kantonalno ministarstvo je poništilo tu odluku 27. novembra 2003. godine i odbilo zahtjev za povrat stana u skladu sa članom 3a
  4. U međuvremenu, Komisija iz tačke 16. u gornjem tekstu (CRPC) pred kojom je aplikant vodio paralelni postupak, zaključila je 24. aprila 2003. godine da aplikant nije ni izbjeglica niti raseljeno lice i proglasila se nenadležnom.
  5. Aplikant se penzionisao u novembru 2005. godine. Nakon što se odrekao svog stanarskog prava na stan u Sarajevu, dodijeljeno mu je pravo zakupa neograničenog trajanja na vojni stan u Crnoj Gori u decembru 2005. godine (vidi tačku 59. u donjem tekstu).
  6. Nakon pokretanja upravnog spora, Kantonalni sud u Sarajevu je 6. februara 2006. godine poništio odluku od 27. novembra 2003. i vratio predmet Kantonalnom ministarstvu. Kantonalno ministarstvo je 29. marta 2006. godine poništilo odluku od 17. marta 2003. godine i vratilo predmet organu za stambena pitanja. Organ za stambena pitanja je 10. aprila 2007. godine odbio zahtjev za povrat prema članu 3a. Kantonalno ministarstvo i Kantonalni sud u Sarajevu su potvrdili tu odluku 5. juna 2007, odnosno 24. juna 2008. godine. Posljednja odluka je donesena 10. decembra 2008.

 

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A.    Bosna i Hercegovina

1. Upravljanje stanovima u društvenom vlasništvu tokom rata

  1. Tokom rata u Bosni i Hercegovini, između 1992. i 1995. godine, više od 2,2 miliona ljudi je napustilo svoje domove zbog „etničkog čišćenja“ ili nasilja općenito. Po pravilu, oni su bježali u područja pod kontrolom vlastite etničke grupe. Sve strane u sukobu su brzo usvojile postupke prema kojima su stanovi onih koji su izbjegli proglašavani „napuštenim“ i dodjeljivani novim stanarima. Iako se tvrdilo da je razlog za dodjelu „napuštenih stanova“ bio pružanje humanitarnog skloništa za raseljene osobe, posebno atraktivni stanovi su često dodjeljivani pripadnicima vojne i političke elite. U nekim slučajevima, stanarska prava su poništavana u skladu sa članom 47. Zakona o stanovanju iz 1984. godine, zbog toga što predratni nositelji stanarskog prava nisu koristili svoje stanove tokom kontinuiranog perioda od najmanje šest mjeseci. U većini slučajeva, međutim, organi vlasti su primjenjivali zakone koji su doneseni posebno za te potrebe: Zakon o napuštenim stanovima iz 1992, Uredba o napuštenim stanovima iz 1993, Uredba o zbrinjavanju izbjeglica iz 1993, Zakon o zbrinjavanju izbjeglica iz 1995. i Zakon o napuštenoj imovini iz 1996. godine1. Nakon okončanja rata, zakoni o napuštenim stanovima su ostali na snazi u oba entiteta Bosne i Hercegovine (u Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj), a dodjeljivanje ovih stanova drugim korisnicima se nastavilo u gotovo jednakoj mjeri, što je dodatno pojačalo etničku podijeljenost. 

2. Povrat stanova

  1. Svi ti zakoni su stavljeni van snage pod međunarodnim pritiskom 1998. godine, kada je omogućeno predratnim nositeljima stanarskog prava da zatraže povrat stanova. Međutim, to pravo je bilo vremenski ograničeno, a nepodnošenje zahtjeva na vrijeme je dovodilo do oduzimanja stanarskog prava. Opći rok u Federaciji Bosne i Hercegovine je bio 4. juli 1999, ali u određenim slučajevima zahtjev se mogao podnijeti do 4. oktobra 1999. odnosno, u slučaju devastiranih stanova, do 29. juna 2002. (članovi 5. i 18e Zakona o povratu stanova iz 1998). Stanarsko pravo na vojnim stanovima je moglo biti oduzeto također i prema članu 3a. tog Zakona, u skladu sa sljedećim razlozima. Prvo, ukoliko je predratni nositelj stanarskog prava služio u stranim oružanim snagama nakon 19. maja 1992. (kada se JNA formalno povukla iz Bosne i Hercegovine). S obzirom da su oni koji su dobili izbjeglički ili sličan status u zemlji izvan bivše SFRJ izuzeti od toG pravila, ovo ograničenje se odnosi samo na one koji su služili u oružanim snagama zemalja nasljednica SFRJ, a, u stvarnosti, gotovo isključivo na one koji su služili u snagama VJ. Druga kategorija su osobe koje su stekle stanarsko ili ekvivalentno pravo na vojni stan u državi nasljednici SFRJ. Dana 22. septembra 2004, Ustavni sud je, odlučujući o zahtjevu za kontrolu ustavnosti, odlučio da je ta odredba ustavna (odluka U 83/03, objavljena u Službenom listu Bosne i Hercegovine br. 60/04 od 27. decembra 2004). Nakon toga, Ustavni sud je odbacio brojne pojedinačne žalbe koje su podnesene u vezi sa pitanjem nemogućnosti da se vrate u vojne stanove.
  2. Kada se nositelji stanarskog prava jednom vrate u posjed svojih predratnih stanova, imali su ih pravo otkupiti po veoma povoljnim uvjetima, u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo iz 1997
  3. Nakon otkaza predratnog stanarskog prava na civilni stan zbog nepodnošenja zahtjeva u zadanom roku, predmetni stan se mogao dodijeliti drugoj osobi, pod uvjetom da njene stambene potrebe nisu na drugi način već riješene (vidi član 18d. Zakona o povratu stanova iz 1998). U skladu sa članovima 11. i 11a. tog Zakona, smatralo se da su stambene potrebe jedne osobe već zadovoljene ukoliko ta osoba ili njen bračni drug, dijete ili roditelj, posjeduje drugi useljiv stan ili kuću; ta osoba je prodala svoj predratni dom; ta osoba zarađuje minimalno jednu četvrtinu jedne potrošačke korpe po članu svog domaćinstva plus 200 KM; ili spada u bilo koju drugu kategoriju koja je tim zakonom definisana.
  4. Na vojne stanove se primjenjuju druga pravila. Nakon otkaza predratnog stanarskog prava zbog nepodnošenja zahtjeva u roku ili zbog konačne odluke kojom se odbija zahtjev za povrat stana u skladu sa članom 3a. Zakona o povratu stanova iz 1998, stan se mogao dodijeliti aktivnim ili umirovljenim vojnim zvaničnicima, aktivnim i umirovljenim uposlenicima Ministarstva odbrane, pripadnicima boračke populacije, ratnim vojnim invalidima ili porodicama poginulih vojnika bivše Armije RBiH ili snaga HVO-a, pod uvjetom da njihove stambene potrebe nisu riješene na drugi način (vidi član 30. Pravilnika o dodjeljivanju na korištenje stanova iz stambenog fonda FMO i Armije RBiH iz 1996). Član 31. tog Pravilnika, također, predviđa da se nikome ne može dodijeliti vojni stan ukoliko je ta osoba, ili njen bračni drugi, ili maloljetno dijete, posjedovala kuću ili stan u Bosni i Hercegovini prije rata (čak i ako je u međuvremenu taj stan prodat ili poklonjen). Drugi uvjeti iz tačke 56. u gornjem tekstu, kao što su visina prihoda, nisu se primjenjivali na dodjelu vojnih stanova. U skladu sa članom 30 Pravilnika o dodjeljivanju vojnih stanova iz 1996. godine, 45% stanova se treba dodijeliti višim oficirima i najvišim zvaničnicima Ministarstva odbrane; 15% nižim oficirima; i 10% podoficirima, ostalim vojnicima i uposlenicima Ministarstva. Preostale stanove treba dodijeliti borcima, ratnim vojnim invalidima ili porodicama poginulih pripadnika bivše Armije RBiH odnosno snaga HVO-a. Tokom i odmah po završetku rata brojni vojni stanovi su navodno dodijeljeni najvišim vojnim i civilnim zvaničnicima čije su stambene potrebe već bile na drugi način zadovoljene (vidi Đokić, citiran u gornjem tekstu, stav 10). Visoki predstavnik je 2002. godine zbog toga zahtijevao od lokalnih organa vlasti da osiguraju da se svi stanovi dodjeljuju u skladu sa zakonom. Izgleda da su tokom tog procesa, koji je doveo do određenih deložacija i koji su nadgledali Visoki predstavnik i Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi, nedostaci spomenuti u gornjem tekstu uglavnom otklonjeni.

3.  Proceduralna pitanja

  1. Zahtjevi za povrat stanova su rješavani u sklopu upravnog postupka. Prvostepena rješenja, po pravilu, podliježu pravu žalbe u roku od 15 dana od dana dostavljanja (član 227. Zakona o upravnom postupku iz 1998). Na drugostepena rješenja postoji, po pravilu, pravo žalbe sudu u roku od 30 dana od dostavljanja rješenja (član 18. Zakona o upravnim sporovima iz 2005). Rješenja sudova donesena u upravnom sporu su ranije mogla biti preispitana po žalbi u roku od 15 dana od dostavljanja rješenja podnesenoj Vrhovnom sudu Federacije BiH (član 42. Zakona o upravnim sporovima iz 1998, ali po Zakonu o upravnim sporovima iz marta 2005. koji ga je zamijenio), to pravo žalbe više ne postoji. Odluka donesena u upravnom postupku postaje pravosnažna kada je potvrdi nadležno ministarstvo odnosno nadležni kantonalni sud, te do marta 2005. godine Vrhovni sud (FBiH); kada strane izjave da se odriču prava žalbe; ili po isteku roka za bilo koje pravo žalbe.

B.    Srbija

1. Dodjeljivanje vojnih stanova

  1. Nakon 1992. godine, više nije bilo moguće steći stanarsko pravo u Srbiji (vidi član 30(1). Zakona o stanovanju iz 19921). Nakon toga, aktivni i umirovljeni pripadnici oružanih snaga i aktivni i umirovljeni uposlenici Ministarstva odbrane su imali umjesto toga pravo na ekvivalentan zakup neograničenog trajanja na vojne stanove ili, u slučaju nedostatka odgovarajućih stanova, na hipotekarne kredite koje je sufinancirala država, pod uvjetom da oni sami ili njihovi bračni drugovi, odnosno djeca, ne posjeduju stanarsko ili ekvivalentno pravo na stan u bilo kojoj od bivših republika SFRJ (Pravilnici o vojnim stanovima iz 19942, 19953, 2002.4 i 2005.5 i Pravilnici o stambenim potrebama korisnika vojnih penzija iz 19946 i 20107). Zbog toga su se oni koji su koristili vojne stanove u Bosni i Hercegovini prije rata, po pravilu, morali odreći svog prava na te stanove da bi se kvalificirali za vojni stan ili kredit u Srbiji, odnosno Crnoj Gori (vidi članove 6-7. i 87. Pravilnika o vojnim stanovima iz 1994; članove 7-8. i 74. Pravilnika o stambenim potrebama korisnika vojnih penzija iz 1994; i članove 6-7. i 85. Pravilnika o vojnim stanovima iz 1995).
  2. Član 39(2). Zakona o stanovanju iz 1992. omogućava nositelju prava zakupa neograničenog trajanja da kupi taj stan pod istim uvjetima kao nositelj stanarskog prava.

2. Povrat stanova

  1. Iako je broj ljudi koji su napustili svoje domove u Srbiji nakon raspada bivše SFRJ daleko manji od broja ljudi koji su napustili domove u Bosni i Hercegovini (vidi tačku 53. u gornjem tekstu), ipak je i tamo bilo određenih slučajeva. Na primjer, tokom 1992. godine, jedan broj muslimana je napustio Mali Zvornik, grad u Srbiji na granici sa Bosnom i Hercegovinom, jer lokalni organi vlasti nisu bili u stanju da ih zaštite od paravojnih snaga s druge strane granice. Iako su njihovi stanovi dodijeljeni drugim osobama odmah po njihovom odlasku, neki od njih su uspjeli povratiti stanove putem postupaka pred srbijanskim sudovima (vidi odluke Vrhovnog suda Srbije Rev/3160/02 od 4. decembra 2002. i Rev/1856/07 od 3 oktobra 2007. i odluke Osnovnog suda u Loznici u tim predmetima). Srbijanski sudovi su smatrali da se ti stanovi nisu smjeli smatrati napuštenim, jer su ih njihovi stanari napustili pod prisilom. Međutim, neke druge osobe u sličnoj situaciji nisu bile u stanju ponovno ući u posjed svojih stanova (vidi odluku Vrhovnog suda Srbije Rev/2053/08 od 28. novembra 2008. godine, u kojoj se zaključuje da je zahtjev za povrat morao biti podnesen mnogo prije juna 2005). 

C.    Crna Gora

  1. Između 1992. i 2003. godine, Crna Gora je bila konstitutivna jedinica u sastavu Savezne republike Jugoslavije, a nakon toga, do svoje neovisnosti 2006. godine, bila je u sastavu Državne zajednice Srbije i Crne Gore. Kako su Srbija i Crna Gora imale zajedničke oružane snage tokom tog perioda, pravilnici iz tačke 59. u gornjem tekstu su se primjenjivali i u Crnoj Gori do 2006. 

 

III MJERODAVNI MEĐUNARODNI DOKUMENTI

A.    Dejtonski mirovni sporazum 

  1. Dejtonski mirovni sporazum parafiran je u Sjedinjenim Američkim Državama 21. novembra 1995, a stupio je na snagu prilikom potpisivanja u Francuskoj 14. decembra 1995. Njime je okončan rat u Bosni i
  2. Relevantni dio člana II stav 5. Aneksa 4 Dejtonskog sporazuma glasi:

“Sve izbjeglice i raseljene osobe imaju pravo slobodno se vratiti u svoje predratne domove.”

  1. Član I stav 1. Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma glasi:

Sve izbjeglice i raseljene osobe imaju pravo slobodno se vratiti u svoje domove. Imaju pravo na vraćanje imovine koje su lišeni tokom neprijateljstava od 1991. godine i na naknadu imovine koja se ne može vratiti. Što raniji povratak izbjeglica i raseljenih osoba važan je cilj rješavanja sukoba u Bosni i Hercegovini. Strane potpisnice potvrđuju da će prihvatiti povratak osoba koje su napustile njihov teritorij, uključujući i one koje su dobile privremenu zaštitu trećih zemalja.”

 B.    Sporazum o pitanjima sukcesije 

  1. Sporazum o pitanjima sukcesije proizvod je gotovo desetogodišnjih povremenih pregovora vođenih pod pokroviteljstvom Međunarodne konferencije za bivšu Jugoslaviju i Visokog predstavnika. Sporazum je stupio na snagu 2. juna 2004. godine, a potpisale su ga Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Savezna republika Jugoslavija (koju je 2003. godine naslijedila Državna zajednica Srbije i Crne Gore, a 2006. Srbija), Slovenija i Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija
  2. Prema članovima 2. i 7. Aneksa A tog Sporazuma, nepokretna državna imovina SFRJ koja se nalazi u Bosni i Hercegovini prešla je u posjed te države na dan proglašenja njene neovisnosti. U pogledu stanarskih prava, Član 6 Aneksa G tog Sporazuma glasi:

 “Domaće zakonodavstvo svake države sljednice u vezi sa stanarskim pravom primjenjivat će se podjednako na osobe koje su bile državljani SFRJ i koje su imale to pravo, bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovino stanje, rođenje ili drugi položaj.” 

C.    Principi Ujedinjenih naroda o povratu stambenog prostora i imovine izbjeglicama i raseljenim osobama (“Pinheirovi principi”) 

  1. Relevantni principi, koje je usvojio Pododbor Ujedinjenih naroda za unapređenje i zaštitu ljudskih prava 2005. godine (E/CN.4/Sub.2/2005/17), jesu:

Princip 1 (Predmet i primjena)

“1.1. Principi povrata stambenog prostora i povrata imovine izbjeglicama i raseljenim osobama koji su ovdje navedeni, namijenjeni su kao pomoć svim bitnim sudionicima, domaćim i međunarodnim, kod rješavanja pravnih i tehničkih pitanja u vezi s povratom stambenog prostora, povratom zemlje i imovine u situacijama gdje je raseljavanje dovelo do toga da su osobe samovoljno ili nezakonito lišene svojih bivših domova, zemlje, imovine ili mjesta gdje su navikle živjeti.

1.2. Principi povrata stambenog prostora i povrata imovine izbjeglicama i raseljenim osobama podjednako se primjenjuju na sve izbjeglice, interno raseljene osobe i druge raseljene osobe u sličnoj situaciji, koje su izbjegle preko državne granice ali koje ne ispunjavaju uvjete iz pravne definicije izbjeglice (u daljnjem tekstu ‘izbjeglice i raseljene osobe’) kojima su samovoljno ili nezakonito oduzeti njihovi prijašnji domovi, zemlja, imovina ili mjesta gdje su naučile živjeti, bez obzira na prirodu ili okolnosti koje su dovele do raseljavanja.”

Princip 2 (Pravo na povrat stambenog prostora i povrat imovine)

“2.1 Sve izbjeglice i raseljene osobe imaju pravo na povrat stambenog prostora, zemlje i/ili imovine koja im je samovoljno ili nezakonito oduzeta, odnosno imaju pravo na naknadu za svaki stambeni prostor, zemlju i/ili imovinu koju je faktički nemoguće vratiti, što je utvrdio samostalni, nepristrani sud.

2.2. Države će na dokaziv način staviti prioritet na povrat kao poželjan pravni lijek za raseljenost i kao ključni element retroaktivne pravde. Pravo na povrat postoji kao posebno pravo i nije u suprotnosti ni sa stvarnim povratkom ili nepovratkom izbjeglica ili raseljenih osoba koje imaju pravo na povrat stambenog prostora, zemlje i imovine.

Princip 7 (Pravo na neometano uživanje imovne)

“7.1. Svaka osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine.

7.2. Države će podrediti korištenje i uživanje imovine samo u javnom interesu i u skladu s uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. Kad god je to moguće, ‘interes društva’ treba se tumačiti restriktivno tako da znači samo privremeno ili ograničeno miješanje u pravo na mirno uživanje imovine.“

Princip 16 (Prava zakupaca i drugih nevlasnika)

“16.1. Države trebaju osigurati da prava zakupaca, nositelja stanarskog prava i drugih zakonitih stanara ili korisnika stambenog prostora, zemlje i imovine budu priznata unutar programa povrata. U najvećoj mogućoj mjeri države trebaju  osigurati da se ovim osobama omogući povratak, ponovno uvođenje u posjed i korištenje njihovog stambenog prostora, zemlje i imovine na sličan način kao i kod onih koji imaju formalna prava vlasništva.”

Princip 21 (Naknada)

“21.1. Sve izbjeglice i raseljene osobe imaju pravo na potpunu i učinkovitu  naknadu što je sastavni dio procesa povrata. Naknada može biti novčana ili u naturi. Države će, kako bi ispoštovale princip retroaktivne pravde, osigurati da se lijek naknade koristi samo kada lijek stvarnog povrata nije moguće provesti ili kada oštećena stranka dobrovoljno i uz puno saznanje prihvati naknadu, ili kada uvjeti dogovorenog sporazumnog rješenja uključuju kombiniranje povrata i naknade.

21.2. Države trebaju osigurati, kao pravilo, da se povrat smatra stvarno nemogućim samo u izuzetnim uvjetima, to jest kada je stambeni prostor, zemlja i/ili imovina razrušena ili kada više ne postoji, što je utvrdio samostalni, nepristrani sud. Čak i u takvim okolnostima, nositelj prava na stambeni prostor, zemlju i/ili imovinu treba imati na raspolaganju i opciju da se imovina popravi ili ponovno izgradi kad god je to moguće. U nekim situacijama, kombinacija naknade i povrata može biti najprimjereniji lijek i najbolji je vid retroaktivne pravde.”

D.    Rezolucija 1708 (2010) Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope od 28. junuara 2010. godine o rješavanju pitanja imovine izbjeglica i raseljenih osoba

  1. Relevantni dio Rezolucije glasi:

“9. U svjetlu gore navedenog, Skupština poziva države članice da riješe postkonfliktna pitanja koja se odnose na prava na stambeni prostor, zemlju i  imovinu izbjeglica i interno raseljenih osoba, uzimajući u obzir Pinheirova načela, relevantne instrumente Vijeća Europe i Preporuku Rec(2006)6 Komiteta ministara.

10. Imajući na umu ove bitne međunarodne standarde i iskustvo u vezi s programima povrata imovine i isplate naknada koji su do sada provedeni u Europi, države članice pozivaju se da:

10.4. osiguraju da ranija stanarska prava i prava zakupa na javni i društveni smještaj i drugi slični oblici vlasništva nad stanovima koji su postojali u bivšim komunističkim sistemima budu prepoznati i zaštićeni kao domovi u smislu člana 8. Europske konvencije o ljudskim pravima i kao imovina u smislu člana 1. Protokola 1 uz Konvenciju;

10.5. osiguraju da se odsutnost nositelja stanarskog i prava zakupa iz njihovih stambenih objekata koji su silom natjerani da napuste svoje domove smatra opravdanim dok se ne stvore uvjeti koji omogućavaju dobrovoljan povratak u sigurno i dostojanstveno okruženje;

...”

PRAVO

I SPAJANJE APLIKACIJA 

  1. Uzimajući u obzir zajedničko, činjenično i pravno porijeklo ovih šest aplikacija, Sud je odlučio da ih treba spojiti u skladu sa pravilom 42. stav 1. Pravila Suda

II NAVODNO KRŠENJE ČLANA PROTOKOLA  BR. 1 UZ KONVENCIJU 

  1. Aplikanti se žale zbog toga što nisu bili u mogućnosti povratiti svoje predratne stanove u Sarajevu i Mostaru. Oni se pozivaju na član 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, koji glasi:

 “Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnima kako bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili kako bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

 A.    Dopuštenost 

  1. Usklađenost ratione personae
  1. Tužena Vlada tvrdi da su Srbija i Crna Gora, a ne Bosna i Hercegovina, bile nadležne za stambeno zbrinjavanje svih aktivnih i penzionisanih pripadnika svojih oružanih snaga, uključujući i ove aplikante, i da ovaj predmet, stoga, nije u skladu ratione personae sa odredbama Konvencije i njenih protokola
  2. Aplikanti i Vlada Srbije se nisu složili sa ovim, bez navođenja detalja.
  3. Sud podsjeća da usklađenost ratione personae zahtijeva da navodno kršenje Konvencije ili nekog njenog Protokola počini tužena država, odnosno da se to kršenje na neki način može njoj pripisati. Kako se ovaj predmet odnosi na stanove koji se nalaze u Bosni i Hercegovini i na odluke bosanskohercegovačkih organa vlasti, jasno je da je u skladu ratione personae sa odredbama Protokola br. 1, u smislu značenja člana 35. stav 3(a) Konvencije. Ovaj prigovor tužene Vlade stoga mora biti odbačen. 
  1. Usklađenost ratione materiae
  1. Tužena Vlada je naglasila da ovi aplikanti, za razliku od aplikanta u predmetu Đokić, koji se citira u gornjem tekstu, nisu otkupili svoje stanove prije rata te su, stoga, i dalje bili nositelji stanarskog prava. Tužena Vlada tvrdi da stanarsko pravo ne predstavlja „posjed“ u smislu člana 1. Protokola br. 1 (poziva se na Gaćeša protiv Hrvatske (dec.), br. 43389/02, 1. april 2008, i Trifunović protiv Hrvatske (dec.), br. 34162/06, 6. novembar 2008).
  2. Aplikanti i Vlada Srbije su osporili taj argument. Oni su pozvali Sud da u ovom području slijedi domaću pravnu teoriju i praksu i da napravi razliku između ovog predmeta i predmeta Gaćeša i Trifunović.
  3. Koncept „posjeda“ ima autonomno značenje koje je neovisno o formalnoj klasifikaciji u domaćem zakonu. Pitanje koje treba ispitati jeste da li okolnosti slučaja, posmatrano u cjelini, daju aplikantu pravo na materijalni interes koji je zaštićen prema članu 1. Protokola br. 1 (Bivši kralj Grčke i drugi protiv Grčke [GC], br. 25701/94, stav 60, ECHR 2000-XII).
  4. Predmeti Gaćeša i Trifunović, spomenuti u gornjem tekstu, slično ovom predmetu se bave pitanjem povrata stanova nakon masovnih migracija koje su uslijedile zbog grubog raspada SFRJ. Sud je u tim predmetima zaključio da aplikanti nisu imali „posjed“ u smislu člana 1. Protokola br. 1, jer nositelji stanarskog prava u Hrvatskoj nisu nakon 1. januara 1996. godine više bili u mogućnosti da otkupe svoje stanove. Međutim, ovaj predmet se mora razlučiti od toga. U skladu sa Dejtonskim mirovnim sporazumom (vidi tačke 63-65. u gornjem tekstu) i domaćim zakonima koji su doneseni pod pritiskom međunarodne zajednice (vidi  tačke 54-55. u gornjem tekstu), svi nositelji stanarskog prava u Bosni i Hercegovini po pravilu imaju pravo povrata svojih predratnih stanova te njihovog otkupa po veoma povoljnim uvjetima. U Hrvatskoj, ovo nije slučaj. Nadalje, za razliku od hrvatskih organa vlasti, bosanskohercegovački organi vlasti su konzistentno smatrali da stanarsko pravo predstavlja „posjed“ u smislu člana 1. Protokola br. 1 (vidi, na primjer, odluku  Komisije za ljudska prava iz tačke 34. u gornjem tekstu i odluku Ustavnog suda iz tačke 54. u gornjem tekstu). Kako je ovaj stav domaćih organa vlasti naizgled u skladu sa međunarodnim standardima (vidi tačke 68-69. u gornjem tekstu), Sud ne vidi nikakav razlog zašto bi od njega odstupio. I na kraju, situacija u ovom predmetu se ne razlikuje mnogo od situacije u predmetu Đokić, uzimajući u obzir da oni koji su otkupili vojne stanove, koji se nalaze na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine, nisu mogli upisati svoje vlasništvo te su ostali, usko gledajući, nositelji stanarskog prava (vidi Đokić, citiran u gornjem tekstu, stav 12). Sud stoga odbacuje prigovor tužene Vlade. 
  1. Pravilo roka od šest mjeseci
  1. Iako tužena Vlada nije uložila prigovor u pogledu ovog pravila, ovo pitanje zahtijeva da ga Sud razmotri proprio motu.
  2. Cilj pravila roka od šest mjeseci jeste da osigura pravnu izvjesnost tako što će osigurati da predmeti koji pokreću pitanja u odnosu na Konvenciju i njene Protokole budu riješeni u razumnom roku i da ranije odluke ne budu kontinuirano predmet osporavanja. Ovo pravilo, također, pruža potencijalnom aplikantu dovoljno vremena da razmotri da li će podnijeti aplikaciju Sudu i, ukoliko hoće, da odluči koje će konkretne pritužbe i argumente iznijeti (O’Loughlin i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (dec.), 23274/04, 25. avgust 2005).
  3. Sud smatra da je situacija koja se razmatrala u predmetu Đokić, koji je citiran u gornjem tekstu, bila kontinuirane prirode, jer je ugovor aplikanta o otkupu smatran pravno valjanim od 5. jula 1999. (tačka 56.). Međutim, aplikanti u ovom predmetu nisu zaključili takve ugovore. Glavno pitanje ovog predmeta jeste da li je otkaz stanarskih prava aplikanata, koji ih je spriječio da ponovo uđu u posjed svojih predratnih stanova, bilo u suprotnosti sa članom 1. Protokola br. 1. U sličnom predmetu (Blečić protiv Hrvatske [GC], br. 59532/00, ECHR 2006-III), Sud je zaključio da je otkaz stanarskog prava bio trenutni čin, a ne kontinuirana situacija (tačka 86.). Sud ne vidi nikakav razlog zašto bi odstupio od te sudske prakse. U skladu tim, šestomjesečni period je počeo teći u odnosu na svakog od aplikanata u ovom predmetu kada je odluka kojom se ukida stanarsko pravo aplikanta stupila na snagu prema pravilima upravnog postupka iz tačke 58. u gornjem tekstu, odnosno, ukoliko je aplikant koristio dodatne pravne lijekove, kao što je žalba Domu za ljudska prava ili apelacija Ustavnom sudu, onda kada je donesena konačna odluka u procesu iscrpljivanja domaćih pravnih lijekova. Treba naglasiti, međutim, da se samo oni lijekovi koji su djelotvorni mogu uzeti u obzir, jer aplikanti ne mogu produživati strogi vremenski rok koji nameće Konvencija tako što će pokušavati da podnesu neodgovarajuće ili pogrešno upućene zahtjeve organima ili institucijama koje nemaju mogućnosti da ponude djelotvoran pravni lijek za datu pritužbu (vidi Fernie protiv Ujedinjenog Kraljevstva (dec.), br. 14881/04, 5. januar 2006). Istina je da obična sumnja u djelotvornost nekog pravnog lijeka ne razrješava aplikanta obaveze da ga pokuša iskoristiti (vidi Milošević protiv Nizozemske (dec.), br. 77631/01, 19. mart 2002), ali pravni lijek koji ne nudi razumnu mogućnost uspjeha, na primjer u svjetlu ustaljene domaće sudske prakse, neće se smatrati djelotvornim (vidi Pressos Compania Naviera S.A.  i drugi protiv Belgije, 20. novembar 1995, stav 27, Serija A br. 332) i neće se uzeti u obzir za potrebe pravila o šestomjesečnom roku. Sud će se sada dotaći situacije svakog od aplikanata u ovom predmetu.

 (a) Slučaj gđe Ljeposave Mago

  1. Stanarsko pravo aplikantice je konačno ukinuto u skladu sa članom 3a. dana 30. oktobra 2007. godine kada je istekao rok za pokretanje upravnog spora pred Sudom zbog rješenja od 8. decembra 2006. (vidi tačku 29 u gornjem tekstu). Kako je aplikantica svoju aplikaciju podnijela Sudu 22 marta 2005, ona je ispoštovala šestomjesečni rok.

(b) Slučaj gosp. Ivana Antonova

  1. Stanarsko pravo aplikanta je konačno otkazano u skladu sa članom 3a. dana 29. januara 2003. godine kada je istekao rok za podnošenje žalbe na rješenje od 22. novembra 2002. godine (vidi tačku 29. u gornjem tekstu). Stoga, njegova aplikacija Sudu, koja je podnesena 28. aprila 2005, nije prekršila rok samo ukoliko se njegova žalba Domu za ljudska prava smatra djelotvornim pravnim lijekom. U vezi s tim, Sud smatra da je domaća sudska praksa u pogledu povrata neprivatiziranih vojnih stanova uspostavljena nakon odluke Ustavnog suda U 83/03 od 22. septembra 2004. godine (vidi tačku 54. u gornjem tekstu). Nakon toga, nijedan domaći pravni lijek nije nudio nikakvu mogućnost uspjeha. Kako je aplikant svoju žalbu Domu za ljudska prava podnio prije tog datuma, šestomjesečni period je počeo teći 11. novembra 2004. godine kada je donijeta odluka Komisije za ljudska prava (vidi tačku 30. u gornjem tekstu). Prema tome, on je ispoštovao šestomjesečni rok.

(c) Slučaj gosp. Jovana Radovića

  1. Stanarsko pravo aplikanta je konačno otkazano u skladu sa članom 3a. dana 11. oktobra 2006. S obzirom da je on svoju aplikaciju Sudu podnio 21. novembra 2006, on je ispoštovao šestomjesečni rok.

(d) Slučaj gosp. Milutina Banovića

  1. Stanarsko pravo aplikanta je konačno otkazano u skladu sa članom 3a. dana 24. septembra 2007. Uzimajući u obzir da je on svoju aplikaciju Sudu podnio 8. februara 2008, on je ispoštovao šestomjesečni rok.

(e) Slučaj gosp. Vase Krstevskog

  1. Stanarsko pravo aplikanta je konačno otkazano u skladu sa članom 3a. dana 2. decembra 2008. Uzimajući u obzir da je on svoju aplikaciju Sudu podnio 12. februara 2009, on je ispoštovao šestomjesečni rok.

(f) Slučaj gosp. Milutina Radojevića

  1. Stanarsko pravo aplikanta je konačno ukinuto u skladu sa članom 3a. dana 24. juna 2008. Rješenje je dostavljeno aplikantu 10. decembra 2008. Uzimajući u obzir da je on svoju aplikaciju Sudu podnio 3. februara 2009, on je ispoštovao šestomjesečni rok.

4. Zaključak

88. Sud ističe da ove žalbe nisu očigledno neutemeljene u smislu člana 35 stav 3(a) Konvencije, niti su neprihvatljive po bilo kojem drugom osnovu. Stoga se moraju proglasiti dopuštenim.

 

B.    Osnovanost

1. Podnesci aplikanata

  1. Aplikanti su u svojim podnescima naveli da su napustili Bosnu i Hercegovinu jer su se plašili za svoju sigurnost. Gđa Ljeposava Mago je, također, navela da status njenog bivšeg muža nije trebao biti uzet u obzir prilikom odlučivanja o njenom zahtjevu za povrat stana. U pogledu osnovanosti predmeta, aplikanti tvrde da nije postignuta pravična ravnoteža između javnog interesa i njihovih pojedinačnih interesa. Oni su se pozvali na predmet Đokić, koji je citiran u gornjem tekstu. 

2. Podnesci tužene Vlade

  1. Tužena Vlada je prigovorila verziji činjenica koju su predstavili aplikanti, u pogledu toga da su napustili Bosnu i Hercegovinu jer su se plašili za svoju U tom pogledu, tužena Vlada je podnijela kopiju sporazuma između Vlade Bosne i Hercegovine i JNA iz maja 1992. godine o povlačenju JNA iz Sarajeva, Zenice, Travnika i Konjica. Sporazumom je garantirana sigurnost svih penzionera JNA i porodica pripadnika JNA koji su željeli ostati u zemlji. Po mišljenju tužene Vlade, oni koji su uprkos tome odlučili da napuste Bosnu i Hercegovinu, ne mogu se stoga smatrati izbjeglicama.
  1. Pod pretpostavkom da su aplikanti imali „posjed“, u smislu člana 1. Protokola br. 1, tužena Vlada je tvrdila da su osporavane mjere bile opravdane, uzimajući u obzir, posebno, nedostatak stambenog prostora i veliku potrebu osiguranja smještaja bivšim pripadnicima Armije RBiH i HVO-a i njihovim porodicama nakon rata. Prema službenim podacima koje je dostavila tužena Vlada, JNA je prije rata imala nominalnu kontrolu nad 12.662 stana na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine. Od tih stanova, njih 7.834 su napušteni tokom rata. Od tog broja, u roku nije podnesen zahtjev za povrat za 1.196 stanova; zahtjevi za povrat 1.032 stana su odbijeni u skladu sa članom 3a; postupak povrata još uvijek nije bio okončan u pogledu 749 stanova; dok je 4.857 stanova vraćeno njihovim predratnim stanarima. Tužena Vlada je, također, dostavila podatke u pogledu dodjele 1.032 stana za koja su zahtjevi za povrat odbijeni u skladu sa članom 3a: 813 stanova je dodijeljeno borcima i ratnim vojnim invalidima; 195 je dodijeljeno porodicama poginulih pripadnika bivše Armije BiH, odnosno HVO-a; 14 stanova je razrušeno ili prazno; a u pogledu 10 stanova nisu pružene informacije ili su one bile nedovoljne (na primjer, 3 stana su koristili „civili“). Tužena Vlada nije dostavila nikakve informacije u pogledu prihoda trenutnih korisnika tih stanova, jer taj faktor nije ni uziman u obzir prilikom dodjele stanova. Navedeno je da su se primjenjivala različita pravila na civilne i vojne stanove (vidi tačke 56-57. u gornjem tekstu) i dostavljena je kopija Pravilnika o dodjeli vojnih stanova iz 1996. godine koji je spomenut u tački 57, a koji potvrđuje tu izjavu (Pravilnik koji je objavljen u internom glasniku Armije RBiH nije bio dostupan javnosti).
  2. Tužena Vlada je nadalje naglasila da su neki, ako ne i svi aplikanti, dobili stanarsko ili ekvivalentno pravo na upotrebu vojnog stana ili hipotekarni kredit koji su sufinansirali organi vojne vlasti u Srbiji, odnosno Crnoj Gori. Navedeno je da je Vlada Srbije pogrešno obavijestila Sud tvrdeći u predmetu Đokić da pripadnici njihovih oružanih snaga nisu više imali pravo stjecanja prava na zakup stana neograničenog trajanja – pravo koje je bilo ekvivalentno ranijem stanarskom pravu (vidi Đokić, citiran u gornjem tekstu, tačka 54.). U tom pogledu, tužena Vlada je dostavila kopiju Pravilnika o vojnim stanovima iz 1995. koji se spominje u tački 59. u gornjem tekstu (taj Pravilnik, koji je objavljen u internom glasniku Ministarstva odbrane nije dostupan javnosti) kao i niz diplomatskih nota koje pokazuju da dodjela prava zakupa neograničenog trajanja pripadnicima oružanih snaga Srbije nikada nije Ona je, također, tvrdila daniko od ranijih pripadnika snaga Armije RBiH, koji su koristili vojni stan u Srbiji do rata 1992-1995, nije kasnije uspio povratiti taj stan. Tužena Vlada je zaključila da aplikanti stoga nisu bili izloženi pretjeranom teretu (pozvali su se na predmet Jahn i drugi protiv Njemačke [GC], br. 46720/99, 72203/01 i 72552/01, stav 117, ECHR 2005-VI, u kojem je Sud presudio da odsustvo bilo kakve nadoknade nije neophodno poremetilo „pravičnu ravnotežu“ koja se mora postići između zaštite imovine i potreba od općeg interesa). 

3. Podnesci Vlade Srbije

  1. Vlada Srbije tvrdi da Bosna i Hercegovina mora vratiti sve predratne nositelje stanarskog prava u posjed njihovih stanova, bez obzira na to da li su služili u snagama VJ i bez obzira na to da li im je dodijeljen vojni stan u Srbiji, odnosno u Crnoj Gori. Oni se pozivaju na međunarodne sporazume iz tačaka 63-67. u gornjem tekstu. Vlada Srbije zaključuje da nije postignuta pravična ravnoteža između interesa aplikanata i javnog interesa. Pozivaju se na predmet Đokić, citiran u gornjem tesktu. 

4. Ocjena Suda

 (a) Priroda ometanja

  1. Kao što je Sud već naveo u više navrata, član 1. Protokola br. 1 se sastoji od tri pravila: prvo pravilo, navedeno u prvoj rečenici stava 1, opće je prirode i izražava princip neometanog uživanja imovine; drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici prvog stava, odnosi se na lišavanje imovine i postavlja određene uvjete; treće pravilo, navedeno u drugom stavu, priznaje da države ugovornice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Drugo i treće pravilo odnose se na posebne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine i zbog toga ih treba tumačiti u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi, između ostalih, Iatridis protiv Grčke [GC], br. 31107/96, stav 55, ECHR 1999-II).
  2. Kao što je navedeno u gornjem tekstu, bit ovog predmeta je otkaz stanarskih prava aplikanata, što ih je onemogućilo da se vrate u svoje predratne stanove. Ovo predstavlja lišavanje imovine, u smislu drugog pravila člana 1. Protokola br. 1

 (b) Princip zakonitosti

  1. Sud podsjeća da prvi i najvažniji zahtjev člana 1. Protokola br. 1 jeste da bilo kakvo ometanje koje provodi javni organ nad mirnim uživanjem posjeda mora biti zakonito. Štaviše, zakon na kojem se zasniva ometanje mora biti u skladu sa domaćim pravom države ugovornice, uključujući i relevantne odredbe njenog ustava (Bivši kralj Grčke i drugi, citiran u gornjem tekstu, tačke 79. i 82.).
  1. Stanarska prava aplikanata u ovom predmetu su otkazana u skladu sa članom 3a. Zakona o prestanku primjene iz 1998. Ustavni sud je tu odredbu proglasio ustavnom (vidi tačku 54. u gornjem tekstu). Stoga, jasno je da je ometanje bilo propisano zakonom u smislu drugog pravila člana 1. Protokola br.1

 (c) Cilj ometanja

  1. Sud mora sada utvrditi da li je ovo lišavanje imovine bilo u skladu sa legitimnim ciljem u javnom interesu u smislu tog pravila.
  2. Sud se slaže sa aplikantima da lišavanje imovine koje se provodi ni iz kakvog drugog razloga osim pružanja privatne koristi pojedincu ne može biti u javnom interesu. Uprkos navedenom, oduzimanje imovine koje se provodi u skladu sa politikom čiji je cilj jačanje socijalne pravde u jednoj zajednici može biti u javnom interesu, čak i ako šira zajednica nema direktne koristi niti uživa u oduzetoj imovini (vidi James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, februar 1986, tačke 40-45, Serija A br. 98).
  3. Iako je Sud svjestan toga da su tokom i odmah nakon rata, mnogi napušteni stanovi navodno dodijeljeni najvišim vojnim i civilnim zvaničnicima čije su stambene potrebe već bile zadovoljene (vidi Đokić, citiran u gornjem tekstu, tačke 10. i 61.), izgleda da su ti nedostaci kasnije ispravljeni (vidi tačke 57. i 91. u gornjem tekstu). U tom smislu, Sud prihvata da je ometanje posjeda aplikanata provedeno s ciljem jačanja socijalne pravde, kao što to tvrdi tužena Vlada.

 (d) Da li je postignuta pravična ravnoteža

  1. Ometanje mirnog uživanja posjeda mora uspostaviti pravičnu ravnotežu između zaštite imovine i zahtjeva javnog interesa. U pogledu naknade, Sud je zaključio da oduzimanje imovine bez isplate iznosa koji je u razumnoj vezi sa vrijednošću te imovine obično predstavlja neproporcionalno ometanje, a potpuno odsustvo naknade se može smatrati opravdanim, prema ovom članu, samo u izuzetnim okolnostima (vidi Jahn i drugi, citiran u gornjem tekstu, tačka 94, i organe vlasti koji se tu spominju).
  2. Vraćajući se na predmetni slučaj, Sud prvo naglašava da je gđa Ljeposava Mago bila lišena svoje imovine zbog službe gosp. Mage u snagama VJ tokom i nakon rata. Tužena Vlada je istakla da su prema stambenim zakonima bračni drugovi posjedovali stanarsko pravo zajednički i izjavila da je, u skladu s tim, status gosp. Mage morao biti uzet u obzir kada se odlučivalo o zahtjevu za povrat stana gđe Mago. Oni se pozivaju na odluku Doma za ljudska prava CH/02/8202 et al. od 4. aprila 2003. Međutim, za razliku od gđe Mago, podnositeljica zahtjeva u tom predmetu je još uvijek bila udata za pripadnika snaga Naglašeno je da u slučaju razvoda bračni drugovi imaju pravo, prema stambenim zakonima, odabrati koji od njih će nastaviti koristiti zajednički stan (vidi tačku 6. u gornjem tekstu). Sud smatra da organi vlasti moraju poštovati taj izbor. Tužena Vlada je, također, tvrdila da se aplikantica trebala obratiti nadležnom sudu za prijenos stanarskog prava nakon razvoda. Međutim, u skladu sa stambenim zakonima, takav postupak se mora provesti samo u slučaju nepostojanja sporazuma između bivših bračnih drugova u pogledu upotrebe njihovog stana nakon razvoda. U predmetnom slučaju, gospodin Mago nije predao zahtjev za povrat stana u Sarajevu i time se prešutno složio da ga gđa Mago preuzme. U tim okolnostima, njegov status nije trebao biti uzet u obzir prilikom odlučivanja zahtjeva za povrat gđe Mago. Kako aplikantica nije spadala ni u jednu od kategorija koje su podlijegale osporavanim mjerama, a tužena Vlada nije navela nijedan drugi razlog za lišavanje gđe Mago njenog posjeda, došlo je do kršenja člana 1. Protokola br. 1 u pogledu gđe Mago.
  3. Sud nadalje primjećuje da su gosp. Jovan Radović i gosp. Vase Krstevski lišeni svojih posjeda isključivo zbog njihove službe u VJ tokom i nakon rata u Bosni i Hercegovini. Ne postoji nikakva naznaka, a kamoli dokaz, da su ti aplikanti učestvovali u sklopu snaga VJ u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji Bosne i Hercegovine. Iako je tužena Vlada navela da su tim aplikantima vjerovatno dodijeljeni stanovi u Srbiji, ona nije pružila dokaze za tu tvrdnju. Strane su se složile, što je doista općepoznato, da je priroda rata u Bosni i Hercegovini bila takva da je služba u određenim oružanim snagama u velikoj mjeri ukazivala na etničko porijeklo te osobe (vidi Đokić, citiran u gornjem tekstu, tačka 60.). Kao rezultat toga, sporne mjere, iako su se činile neutralnim, imale su takvo dejstvo da su se ljudi tretirali različito na osnovu svog etničkog porijekla. Sud je u sličnim situacijama presudio da, principijelno gledano, nijedna razlika u tretmanu koja je zasnovana isključivo ili u odlučujućoj mjeri na nečijem etničkom porijeklu ne može biti objektivno opravdana u savremenom demokratskom društvu (Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine [GC], br. 27996/06 i 34836/06, tačka 44, ECHR 2009; H. i drugi protiv Češke Republike [GC], br. 57325/00, tačka 176, ECHR 2007-IV; i Timishev protiv Rusije, br. 55762/00 i 55974/00, tačka 58, ECHR 2005-XII). Sud ne vidi nikakav razlog zašto bi odstupio od tog zaključka. Kako aplikantima nije pružena nikakva nadoknada, Sud zaključuje da je došlo do kršenja člana 1. Protokola br. 1 u pogledu gosp. Jovana Radovića i gosp. Vase Krstevskog.
  4. U pogledu gosp. Ivana Antonova i gosp. Milutina Radojevića, Sud ističe da su njima dodijeljena prava zakupa neograničenog trajanja na stanove u Srbiji, odnosno u Crnoj Gori. Da bi se kvalificirali za sticanje tih prava u Srbiji i Crnoj Gori, oni su se morali odreći ekvivalentnih prava na svoje predratne stanove u Sarajevu (vidi tačku 59. u gornjem tekstu). Istina je da države obično moraju ponuditi naknadu ukoliko oduzimaju imovinu.Nadalje, činjenica da je osoba stekla imovinsko pravo u jednoj državi obično nije dovoljna sama po sebi da opravda oduzimanje te imovine u drugoj državi. Uzimajući u obzir navedeno, u izuzetnim okolnostima raspada SFRJ i ratova u tom regionu, Sud smatra da tužena država nije bila obavezna prema članu 1. Protokola br. 1 isplatiti naknadu aplikantima za otkaz njihovih stanarskih prava, uzimajući u obzir da su oni u međuvremenu stekli ekvivalentna prava u drugim bivšim republikama SFRJ (vidi Jahn i drugi, citiran u gornjem tekstu, tačka 117.). Stoga nije došlo do kršenja člana 1. Protokola br. 1 u pogledu gosp. Ivana Antonova i gosp. Milutina Radojevića.
  5. Na kraju, gosp. Milutin Banović je dobio hipotekarni kredit da bi otkupio stan u Srbiji. Vlada Srbije je tvrdila da je njegov položaj bio u potpunosti drugačiji od položaja onih koji su dobili pravo zakupa na vojne stanove u Srbiji. Međutim, Sud se s tim ne slaže. Prvo, aplikantov kredit su sufinansirali vojni organi vlasti. Drugo, poput onih koji su dobili pravo zakupa na vojni stan u Srbiji, i ovaj aplikant se morao odreći stanarskog prava na svoj stan u Sarajevu. Stoga, nije došlo do kršenja člana 1. Protokola br. 1 u pogledu gosp. Milutina Banovića.

 

III NAVODNO KRŠENJE ČLANA 8. KONVENCIJE 

  1. Aplikanti su se žalili prema članu 8. Konvencije da su sporne mjere, također, dovele do nepotrebnog ometanja njihovog prava na poštivanje njihovih domova. Član 8. propisuje:

1. “Svako ima pravo na poštivanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske.

2. Javni organi vlasti neće se miješati u ostvarivanje tog prava, sem ako to nije u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.”

  1. Tužena Vlada je osporila taj argument.
  2. Vlada Srbije se složila sa aplikantima.
  3. Sud ističe da u predmetnom spisu nema naznake da se aplikanti namjeravaju ponovo nastaniti u svojim predratnim domovima. Štaviše, u postupku pred ovim Sudom, oni su se izričito složili da prime naknadu umjesto povrata stana. Sud, stoga, ne nalazi da su činjenice ovog predmeta takve da ukazuju na trenutno ometanje prava aplikanata na poštivanje njihovih domova (vidi Đokić, citiran u gornjem tekstu, tačka 66, i predmete koji se tu citiraju). Iz toga proizilazi da je ova pritužba očigledno neutemeljena i da mora biti odbačena u skladu sa članom 35. stav 3 (a) i 4. Konvencije.

 

IV NAVODNO KRŠENJE ČLANA KONVENCIJE U VEZI SA ČLANOM 1. PROTOKOLA BR. 1 

  1. Aplikanti su nadalje naveli da postoji kršenje člana 14. Konvencije u vezi sa članom 1. Protokola br. 1, u suštini se oslanjajući na razloge koji potkrijepljuju njihovu žalbu samo u odnosu na drugu od ovih Član 14, propisuje:

 “Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije po bilo kojem osnovu, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost.” 

  1. Tužena Vlada je osporila taj argument
  2. Vlada Srbije se složila s aolikantima.
  3. Kako je već uzeo u  obzir  argumente  gđe  Ljeposave  Mago,  Jovana Radovića i gosp. Vase Krstevskog prilikom ispitivanja pritužbi prema članu 1. Protokola br. 1, Sud izjavljuje da je pritužba prema članu 14. dopuštena, ali smatra da nije neophodno ispitivati ovo pitanje prema tim odredbama uzetim zajedno (Đokić, citiran u gornjem tekstu, tačka 68.).
  4. Što se tiče gosp. Ivana Antonova, gosp. Milutina Banovića i gosp. Milutina Radojevića, Sud ističe da njihova stanarska prava na vojne stanove u Sarajevu nisu ozkazana zbog njihove službe u snagama VJ već zbog toga što su se oni odrekli tih prava da bi stekli stanove u Srbiji, odnosno u Crnoj Gori (vidi tačke 104-105. u gornjem tekstu). Kako su njihova stanarska prava ukinuta na osnovu objektivnih i razumnih kriterija, a ne na osnovu njihovih ličnih karakteristika, u ovom slučaju nije došlo do kršenja člana 14. Konvencije u vezi sa članom 1. Protokola br. 1. U skladu s tim, ova pritužba je očigledno neutemeljena i mora biti odbačena u skladu sa članom 35. stav 3 (a) i 4. Konvencije.

 

OSTALA NAVODNA KRŠENJA KONVENCIJE 

  1. Na kraju, Sud je ispitao i preostale pritužbe koje su podnijeli gosp. Antonov, gosp. Radović i gosp. Banović po članovima 6. i 17. Konvencije. Međutim, uzimajući u obzir kompletan materijal u svom posjedu i u mjeri u kojoj ove pritužbe spadaju u nadležnost Suda, Sud nalazi da one ne ukazuju na to da je došlo do kršenja prava i sloboda koje su propisane Konvencijom. Iz toga proizilazi da ovaj dio predmeta mora biti odbačen kao očigledno neutemeljen u skladu sa članom 35. stav 3 (a) i 4.Konvencije.

 

VI PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE 

  1. Član 41. Konvencije propisuje: 

“Kada Sud utvrdi kršenje Konvencije ili Protokola uz nju, a unutarnje pravo relevantne visoke stranke ugovornice omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu oštećenoj stranci.”

 A.    Odšteta 

  1. Gđa Ljeposava Mago je zatražila iznos koji odgovara vrijednosti njenog predratnog stana u Sarajevu, za koji ona procjenjuje da iznosi 53.000 eura i pokriće troškova unajmljivanja drugog stana u periodu između 1992. i 2011. u iznosu od 23.400 eura na ime materijalne štete. Nadalje, ona potražuje iznos od 8.000 eura na ime nematerijalne štete.
  2. Jovan Radović je zatražio iznos koji odgovara vrijednosti njegovog predratnog stana u Mostaru, koji on procjenjuje da iznosi 170.000 eura, zajedno sa iznosom koji odgovara vrijednosti njegove druge imovine koja je ostala u Mostaru, za koju procjenjuje da iznosi 32.000 eura na ime materijalne štete. On, također, potražuje iznos od 24.000 eura na ime nematerijalne štete.
  3. Vase Krstevski traži iznos koji odgovara vrijednosti njegovog predratnog stana u Mostaru, za koji procjenjuje da iznosi 76.000 eura. On, također, potražuje iznos od 5.000 eura na ime nematerijalne štete.
  4. Tužena Vlada smatra da su traženi iznosi previsoki. Oni naglašavaju činjenicu da aplikanti nisu bili vlasnici predmetnih stanova već samo nositelji stanarskog prava
  5. U skladu sa utvrđenom pravnom teorijom i praksom Suda, presuda u kojoj je utvrđeno kršenje nameće tuženoj državi pravnu obavezu da prestane s kršenjem i da ispravi nastale posljedice na takav način da uspostavi, koliko god je to moguće, situaciju koja je postojala prije kršenja (vidi Iatridis protiv Grčke (pravična naknada) [GC], br. 31107/96, tačka 32, ECHR 2000-XI). Kako su se predmetni aplikanti izričito složili da prihvate naknadu umjesto povrata stana, tužena Vlada im treba isplatiti sadašnju vrijednost predmetnih stanova (Đokić, citiran u gornjem tekstu, tačka 72.). Uzimajući u obzir raspoložive informacije o cijenama na lokalnom tržištu nekretnina, Sud smatra da aplikantima treba isplatiti 1.000 eura po kvadratnom metru njihovih predratnih stanova. Iako je tačno da aplikanti nisu bili vlasnici ovih stanova, svi nositelji stanarskog prava su imali mogućnost da otkupe svoje stanove po veoma povoljnim uvjetima (vidi tačku .55u gornjem tekstu). Sud, stoga, aplikantima dosuđuje sljedeće iznose u okviru ovog pitanja plus iznos eventualnog poreza: 53.000 eura gđi Ljeposavi Mago; 85.000 eura gosp. Jovanu Radoviću; i 76.000 eura gosp. Vase Krstevskom.
  6. U pogledu naknade troškova unajmljivanja drugog stana u periodu od 1992. do 2011. godine (vidi tačku 117. u gornjem tekstu) i naknade za imovinu koja je ostala u stanovima na početku rata, Sud naglašava da je nadležan jedino ratione temporis da ispita period nakon što je Bosna i Hercegovina ratificirala Protokol br. 1 (odnosno, period nakon 12. jula 2002). U pogledu tog perioda, Sud odbacuje zahtjev zbog nedostatka dokaza.
  7. Na kraju, jasno je da su aplikanti pretrpjeli određenu nematerijalnu štetu koja proističe iz kršenja Konvencije, koje je utvrđeno u ovom predmetu i za koju bi trebali dobiti naknadu. Vršeći procjenu na pravičnoj osnovi, kao što je propisano članom 41. Konvencije, Sud dosuđuje iznos od 5.000 eura svakom aplikantu u okviru ovog pitanja, plus iznos poreza koji  bi eventualno mogao biti naplaćen. 

B.    Izdaci i troškovi 

  1. Jovan Radović, također, potražuje iznos od 2.400 eura, a gosp. Vase Krstevski iznos od 740 eura na ime izdataka i troškova kojima su bili izloženi pred ovim Sudom.
  2. Tužena Vlada smatra zahtjev gosp. Jovana Radovića nepotkrijepljenim.
  3. U skladu sa praksom Suda, aplikant ima pravo na naknadu troškova izdataka samo ukoliko je dokazano da su ti troškovi i izdaci stvarno nastali i da su bili potrebni, kao i da su razumni u pogledu iznosa. Drugim riječima, aplikant ih je platio ili je imao obavezu da ih plati u skladu sa zakonskom ili ugovornom obavezom i oni su morali biti neizbježni da bi se spriječilo utvrđeno kršenje ili da bi se osigurala pravna zaštita. Sud zahtijeva račune i fakture po stavkama koji su dovoljno detaljni da bi omogućili Sudu da utvrdi u kojoj mjeri su gore navedeni zahtjevi ispunjeni. Gosp. Jovan Radović nije podnio dokaze da su bilo kakvi troškovi doista i nastali. U skladu s tim, Sud odbacuje njegov zahtjev. S druge strane, gosp. Vase Krstevski je podnio relativno detaljan obračun troškova. Kako je potraživani iznos razuman, Sud smatra da ga treba u potpunosti isplatiti.

C.    Zatezna kamata 

  1. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke uvećanoj za tri procentna poena.

 

IZ OVIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. Odlučuje spojiti aplikacije; 
  1. Proglašava da su pritužbe prema članu 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju i pritužbe gđe Ljeposave Mago, gosp. Jovana Radovića i gosp. Vase Krstevskog prema članu 14. Konvencije u vezi sa članom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju dopuštene, dok je ostatak aplikacije nedopušten; 
  1. Presuđuje da je došlo do kršenja člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju u pogledu gđe Ljeposave Mago, gosp. Jovana Radovića i gosp. Vase Krstevskog; 
  1. Presuđuje da nije bilo kršenja člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju u pogledu gosp. Ivana Antonova, gosp. Milutina Banovića i Milutina Radojevića; 
  1. Presuđuje da nema potrebe ispitivati pritužbe gđe Ljeposave Mago, gosp. Jovana Radovića i gosp. Vase Krstevskog prema članu 14. Konvencije u vezi sa članom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju; 
  1. Presuđuje

(a) da tužena država treba isplatiti u roku od tri mjeseca od dana kada ova presuda postane konačna u skladu sa članom 44. stav 2. Konvencije, sljedeće iznose, koje treba pretvoriti u konvertibilne marke po važećem kursu na dan isplate:

(i) iznos od 53.000 eura (pedesettrihiljade eura) gđi Ljeposavi Mago, 85.000 eura (osamdesetpethiljada eura) gosp. Jovanu Radoviću i 76.000 eura (sedamdesetšesthiljada eura) gosp. Vase Krstevskom, plus svaki porez koji može biti zaračunat na ove iznose, na ime materijalne štete;

(ii) iznos od 5.000 eura (pethiljada eura) svakom aplikantu pojedinačno, gđi Ljeposavi Mago, gosp. Jovanu Radoviću i gosp. Vase Krstevskom, plus svaki porez koji može biti zaračunat na ove iznose, na ime nematerijalne štete;

(iii) iznos od 740 eura (sedamstotinačetrdeset eura) gosp. Vase Krstevskom, plus svaki porez koji može biti zaračunat aplikantu, na ime troškova i izdataka;

(b) po isteku navedena tri mjeseca do isplate, treba platiti običnu kamatu na navedene iznose po stopi koja je jednaka najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke tokom perioda neizmirenja, uz dodatak od tri procenta poena;

  1. Odbacuje jednoglasno ostale zahtjeve aplikanata za pravičnu naknadu. Sačinjeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pismenoj formi dana 3. maja 2012, u skladu sa pravilom 77. stav 2. i 3. Pravila Suda.

 

Sačinjeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pismenoj formi dana 3. maja 2012, u skladu sa pravilom 77. stav 2. i 3. Pravila Suda.

Lawrence Early Registrar

Lech Garlicki  Predsjednik

 


___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

 

FOURTH SECTION

CASE OF MAGO AND OTHERS v. BOSNIA AND HERZEGOVINA

 (Applications nos. 12959/0519724/0547860/068367/089872/09 and 11706/09)

 JUDGMENT

 STRASBOURG

3 May 2012

 FINAL

24/09/2012

This judgment has become final under Article 44 § 2 (c) of the Convention. It may be subject to editorial revision.

 

In the case of Mago and Others v. Bosnia and Herzegovina,

The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:

Lech Garlicki, President,
David Thór Björgvinsson,
Päivi Hirvelä,
Ledi Bianku,
Nebojša Vučinić,
Vincent A. De Gaetano,
Ljiljana Mijović, judges,
and Lawrence Early, Section Registrar,

Having deliberated in private on 10 April 2012,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in six applications (nos. 12959/0519724/0547860/068367/089872/09 and 11706/09) against Bosnia and Herzegovina lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by Ms Ljeposava Mago (a Bosnian-Herzegovinian citizen), Mr Ivan Antonov (a Serbian citizen), Mr Jovan Radović (a Serbian citizen), Mr Milutin Banović (a Serbian citizen), Mr Vase Krstevski (a Bosnian-Herzegovinian and Macedonian citizen) and Mr Milutin Radojević (a Bosnian-Herzegovinian and Montenegrin citizen) (“the applicants”) between 22 March 2005 and 12 February 2009.

2. Ms Ljeposava Mago was represented by Mr N. Milanović, a lawyer practising in Banja Luka; Mr Ivan Antonov by Mr R. Savanović, a lawyer practising in Belgrade; Mr Jovan Radović by Mr P. Bogovac, a lawyer practising in Novi Sad; Mr Milutin Banović by Mr Ž. Ostojić, a lawyer practising in Novi Sad; Mr Vase Krstevski by Mr S. Poštić, a lawyer practising in Pančevo; Mr Milutin Radojević by Mr Ž. Braletić, a lawyer practising in Podgorica. The Government of Bosnia and Herzegovina (“the respondent Government”) were represented by their Deputy Agent, Ms Z. Ibrahimović.

3. The case is about the applicants’ failed attempts to repossess their pre-war flats. Unlike in Đokić v. Bosnia and Herzegovina, no. 6518/04, 27 May 2010, the applicants in the present case failed to purchase their flats before the war.

4. On 28 March 2011 the applications were communicated to the respondent Government. It was also decided to rule on the admissibility and merits of the applications at the same time (Article 29 § 1). The applicants and the respondent Government submitted written observations. In addition, third-party comments were received from the Serbian Government, which had exercised their right to intervene (Article 36 § 1 of the Convention and Rule 44 § 1 (b) of the Rules of Court). The respondent Government replied in writing to those comments (Rule 44 § 6).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

A. Relevant background

5. Flats represented nearly 20% of the pre-war housing stock of Bosnia and Herzegovina[1] (around 250,000 housing units out of 1,315,000). By local standards, they were a particularly attractive type of home, equipped with modern conveniences and located in urban centres. Practically all flats were under the regime of “social ownership” – a concept which, while it does exist in other countries, was particularly highly developed in the former Socialist Federal Republic of Yugoslavia (“the SFRY”). They were generally built by socially owned enterprises or other public bodies for allocation to their employees, who became “occupancy right holders”[2]. All citizens of the SFRY were required to pay a means-tested contribution to subsidise housing construction. However, the amount an individual had contributed was not amongst the legal criteria taken into account in the waiting lists for allocation of such flats.

6. The rights of both the allocation right holders (public bodies which nominally controlled the flats) and the occupancy right holders were regulated by law (the Housing Act 1984, which is still in force in Bosnia and Herzegovina[3]). In accordance with this Act, an occupancy right, once allocated, entitled the occupancy right holder to permanent, lifelong use of the flat against the payment of a nominal fee. When occupancy right holders died, their rights transferred, as a matter of law, to their surviving spouses (indeed, spouses held occupancy rights in common) or registered members of their family households who were also using the flat (sections 19 and 21 of this Act). Furthermore, in the event of a divorce, the spouses were free to choose which one of them would continue to use the flat; in the absence of an agreement, either of them could apply to a court for a transfer of the occupancy right (section 20 of this Act). In practice, these provisions on transfer meant that occupancy rights originally allocated by public bodies to their employees could pass, as of right, to multiple generations for whom the initial employment-based link to the allocation right holder no longer existed. Occupancy rights could be cancelled only in court proceedings (section 50 of this Act) on limited grounds (sections 44, 47 and 49 of this Act), the most important of which was failure by occupancy right holders to physically use their flats for their own housing needs for a continuous period of at least six months without justified grounds. Although inspections were foreseen to ensure compliance with this requirement (section 42 of this Act), occupancy rights were rarely, if ever, cancelled on these grounds prior to the 1992-95 war. Moreover, on 24 December 1992 the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina annulled the inspection provisions[4].

7. Following its declaration of independence on 6 March 1992, a brutal war started in Bosnia and Herzegovina. On 15 May 1992 the United Nations Security Council, acting under Chapter VII of the United Nations Charter, adopted its Resolution 757 urging that all units of the JNA, the armed forces of the SFRY, and all elements of the Croatian Army either be withdrawn from Bosnia and Herzegovina, or be subject to the authority of the Government of Bosnia and Herzegovina, or be disbanded and disarmed with their weapons placed under effective international monitoring. While the JNA formally withdrew from Bosnia and Herzegovina on 19 May 1992, the United Nations Secretary General (report of 3 December 1992, A/47/747, § 11) and the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia (see its judgment in the Tadić case of 15 July 1999, § 151) later established that JNA members born in Bosnia and Herzegovina actually remained there with their equipment and joined the VRS forces[5] and only those born in Serbia and Montenegro left and joined the VJ forces[6]. As regards the participation by foreign armed forces in the 1992-95 war in Bosnia and Herzegovina, see Đokić, cited above, §§ 16-17.

8. The concept of “social ownership” was abandoned during the 1992-95 war[7]. Socially owned flats were thus effectively nationalised. As regards the administration of such flats during and after the war, see “Relevant domestic law and practice” below.

B. The facts concerning Ms Ljeposava Mago

9. The applicant was born in 1959. She lives in Banja Luka, Bosnia and Herzegovina.

10. In 1983 her husband, a JNA sergeant, was allocated a military flat in Sarajevo. As the JNA formally withdrew from Bosnia and Herzegovina in 1992, he decided to continue his military career in Serbia. The applicant also moved to Serbia, where she was granted refugee status.

11. The applicant’s husband’s military service was terminated in 1998.

12. In 1998 the applicant made an application for the restitution of the flat in Sarajevo. Shortly thereafter, she filed a petition for divorce in Serbia and returned to Bosnia and Herzegovina. She was granted a divorce on 2 March 2000.

13. On 25 March 2000 her restitution claim was rejected pursuant to section 3a of the Restitution of Flats Act 1998 (“section 3a”; see paragraph 54 below). On 28 September 2000 the competent Cantonal Ministry upheld that decision.

14. On 29 June 2001 the applicant lodged an application with the Human Rights Chamber, a domestic human-rights body set up by Annex 6 to the General Framework Agreement for Peace in Bosnia and Herzegovina (“the Dayton Peace Agreement”).

15. On 27 June 2002 the Sarajevo Cantonal Court, on an application for judicial review, quashed the decisions of 25 March and 28 September 2000 and remitted the case for reconsideration.

16. On 9 July 2002 the restitution commission set up by Annex 7 to the Dayton Peace Agreement (“the CRPC”), before which the applicant pursued parallel proceedings, held that the applicant’s husband was neither a refugee nor a displaced person and declined jurisdiction.

17. On 22 November 2002 the competent housing authorities rejected again the applicant’s claim pursuant to section 3a. On 23 September 2003 the competent Cantonal Ministry upheld that decision.

18. On 9 September 2004 the Human Rights Commission, the successor of the Human Rights Chamber, held that the applicant shared the fate of her former husband as to the restitution of their flat and found no breach of the Convention owing to her former husband’s service in the VJ forces.

19. On 20 January 2006 the Sarajevo Cantonal Court, on an application for judicial review, quashed the administrative decisions of 22 November 2002 and 23 September 2003 and remitted the case for reconsideration.

20. On 5 October 2006 the authorities rejected again the applicant’s claim pursuant to section 3a. On 8 December 2006 the competent Cantonal Ministry upheld that decision. The decision of 8 December 2006 was served on the applicant on 30 September 2007. The applicant did not appeal.

21. On 17 November 2008 the Constitutional Court found a breach of Article 6 of the Convention in consideration of the length of the restitution proceedings and awarded the applicant 1,200 convertible marks (BAM)[8] for non-pecuniary damage. Regardless of the excessive length of the restitution proceedings, it held that the applicant should have nevertheless lodged an application for judicial review against the administrative decision of 8 December 2006 and rejected her substantive complaints on non-exhaustion grounds.

C. The facts concerning Mr Ivan Antonov

22. The applicant was born in Serbia in 1934. He lives in Serbia.

23. In 1978, as a JNA medical officer, he was allocated a military flat in Sarajevo. Whilst he was transferred to Belgrade in 1989, his wife stayed in that flat until 1994. His military service was terminated on 31 October 1992.

24. On an unknown date, after having renounced his occupancy right on the flat in Sarajevo, the applicant was allocated a tenancy right of unlimited duration on a military flat in Serbia. In addition, he was provided a loan, co‑financed by the military authorities, for another flat in Serbia (see paragraph 59 below).

25. In 1998 the applicant made an application for the restitution of the flat in Sarajevo.

26. On 8 August 2000 his restitution claim was rejected pursuant to section 3a. On 12 March 2001 the competent Cantonal Ministry upheld that decision.

27. On 15 August 2002 the Sarajevo Cantonal Court, on an application for judicial review, quashed the decisions of 8 August 2000 and 12 March 2001 and remitted the case for reconsideration.

28. On 17 September 2002 the applicant lodged an application with the Human Rights Chamber.

29. On 22 November 2002 the competent housing authorities rejected again the applicant’s restitution claim pursuant to section 3a. The decision was delivered on 30 December 2002. The applicant did not appeal.

30. On 7 July 2004 the Human Rights Commission, the successor of the Human Rights Chamber, found that there was no breach of the Convention. That decision was delivered on 11 November 2004.

D. The facts concerning Mr Jovan Radović

31. The applicant was born in Croatia in 1944. He lives in Serbia.

32. In 1983, as a JNA officer, he was allocated a military flat in Mostar. When the JNA formally withdrew from Bosnia and Herzegovina in 1992, he decided to continue his military career in Serbia. His military service was terminated in 2000.

33. In 1998 the applicant made an application for the restitution of the flat in Mostar. On 4 September 2001 his application was rejected pursuant to section 3a. The decision was upheld by the competent Cantonal Ministry, the Mostar Cantonal Court and the Supreme Court of the relevant Entity on 22 December 2003, 29 December 2004 and 11 October 2006 respectively.

34. In 2003 the applicant lodged an application with the Human Rights Chamber. In 2006 the Human Rights Commission found a breach of Article 6 of the Convention in view of the length of the restitution proceedings and awarded the applicant BAM 1,000 for non-pecuniary damage. Given their excessive length, the Human Rights Commission held that the restitution proceedings did not constitute a remedy which would have to be used as a condition for the examination of the applicant’s substantive complaints. It then held, in line with its well-established jurisprudence, that the applicant’s occupancy right constituted “possessions” within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1 and that his inability to repossess his flat amounted to an interference with the enjoyment of that rights. As regards the proportionality of the interference, the Commission held that the applicant’s service in the VJ forces had shown his disloyalty to Bosnia and Herzegovina. It concluded that the interference was therefore justified and found no breach of Article 1 of Protocol No. 1. Lastly, it considered that it was unnecessary to examine the discrimination and Article 8 complaints.

E. The facts concerning Mr Milutin Banović

35. The applicant was born in Serbia in 1952. He lives in Serbia.

36. In 1988, as a JNA medical officer, he was allocated a military flat in Sarajevo. When the JNA formally withdrew from Bosnia and Herzegovina, he decided to pursue his military career in Serbia.

37. After having renounced his occupancy right on the flat in Sarajevo, on 1 June 1999 the applicant was provided a mortgage loan, co-financed by the military authorities, for a flat in Serbia (see paragraph 59 below).

38. In 1999 the applicant made an application for the restitution of the flat in Sarajevo. On 22 June 2004 his application was rejected pursuant to section 3a. That decision was upheld by the competent Cantonal Ministry, the Sarajevo Cantonal Court and the Supreme Court on 1 November 2004, 24 September 2007 and 15 January 2010 respectively.

39. In the meantime, on 9 July 2002, the CRPC mentioned in paragraph 16 above, before which the applicant pursued parallel proceedings, held that he was neither a refugee nor a displaced person and declined jurisdiction.

40. The applicant’s military service was terminated in 2003.

F. The facts concerning Mr Vase Krstevski

41. The applicant was born in 1942. He lives in Serbia.

42. In 1987, as a JNA officer, he was allocated a military flat in Mostar. Although the JNA formally withdrew from Bosnia and Herzegovina on 19 May 1992, he stayed in Mostar. On paper, however, he was a member of the newly-established VJ forces, the armed forces of the neighbouring Federal Republic of Yugoslavia, until 31 July 1992. On 3 August 1992 the HVO forces[9] arrested the applicant. He was detained at Dretelj internment camp until 18 August 1992 and then deported to the area controlled by the VRS forces. Shortly thereafter, the Red Cross Society of Montenegro transferred the applicant to the former Yugoslav Republic of Macedonia. On 26 August 1992 he was examined at Skopje Military Hospital. According to the medical report, the applicant was subjected to serious ill-treatment at Dretelj internment camp.

43. In 1998 the applicant made an application for the restitution of the flat in Mostar. On 9 October 2002 his claim was rejected pursuant to section 3a. On 7 November the competent Cantonal Ministry upheld that decision. On 16 April 2003 the Mostar Cantonal Court, on an application for judicial review, quashed both decisions and remitted the case for reconsideration.

44. On 11 February 2004 the housing authorities rejected again the applicant’s restitution claim under section 3a. On 5 July 2004 the competent Cantonal Ministry upheld that decision. On 2 December 2004 the Mostar Cantonal Court quashed both decisions and remitted the case to the housing authorities.

45. On 16 April 2007 the housing authorities rejected for a third time the restitution claim pursuant to section 3a. That decision was upheld by the competent Cantonal Ministry and the Mostar Cantonal Court on 11 February and 2 December 2008 respectively.

46. On 26 April 2007 the Serbian authorities terminated the proceedings for the allocation of a flat in Serbia because the applicant had not renounced his occupancy right on the flat in Mostar (see paragraph 59 below). On 6 October 2009 the applicant was placed in an old people’s home in Serbia, as he had no other place to live.

G. The facts concerning Mr Milutin Radojević

47. The applicant was born in Montenegro in 1941 where he now lives.

48. In 1981, as an economist employed at a military facility, he was allocated a military flat in Sarajevo. When the JNA formally withdrew from Bosnia and Herzegovina, he accepted a similar job at a military facility in Montenegro.

49. In 1999 the applicant made an application for the restitution of the flat in Sarajevo. On 17 March 2003 his restitution claim was accepted. On 27 November 2003 the competent Cantonal Ministry quashed that decision and rejected the restitution claim pursuant to section 3a.

50. Meanwhile, on 24 April 2003, the CRPC mentioned in paragraph 16 above, before which the applicant pursued parallel proceedings, held that he was neither a refugee nor a displaced person and declined jurisdiction.

51. In November 2005 he retired. After having renounced his occupancy right on the flat in Sarajevo, he was allocated a tenancy right of unlimited duration on a military flat in Montenegro in December 2005 (see paragraph 59 below).

52. On 6 February 2006 the Sarajevo Cantonal Court, on an application for judicial review, quashed the decision of 27 November 2003 and remitted the case to the Cantonal Ministry. On 29 March 2006 the Cantonal Ministry quashed the decision of 17 March 2003 and remitted the case to the housing authorities. On 10 April 2007 the housing authorities rejected the restitution claim under section 3a. The Cantonal Ministry and the Sarajevo Cantonal Court upheld that decision on 5 June 2007 and 24 June 2008 respectively. The last decision was delivered on 10 December 2008.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. Bosnia and Herzegovina

1. Administration of socially owned flats during the war

53. During the 1992-95 war in Bosnia and Herzegovina more than 2.2 million people left their homes as a consequence of “ethnic cleansing” or generalised violence. As a rule, they fled to areas controlled by their own ethnic groups. All parties to the conflict quickly adopted procedures allowing the flats of those who had fled to be declared “abandoned” and allocated to new occupants. While the alleged rationale for the allocation of “abandoned” flats was to provide humanitarian shelter to displaced persons, particularly attractive flats were often awarded to the military and political elites. In some cases, occupancy rights were cancelled pursuant to section 47 of the Housing Act 1984, because of failure by the pre-war occupancy right holders to use their flats for a continuous period of at least six months. In most cases, however, the authorities applied legislation specially enacted for those purposes: the Abandoned Flats Act 1992, the Abandoned Flats Decree 1993, the Refugee Accommodation Decree 1993, the Refugee Accommodation Act 1995 and the Abandoned Property Act 1996[10]. In the immediate aftermath of the war, legislation on abandoned flats remained in force in both Entities of Bosnia and Herzegovina (namely, the Federation of Bosnia and Herzegovina and the Republika Srpska) and reallocation of flats continued nearly unabated, which further reinforced ethnic separation.

2. Restitution of flats

54. All such legislation was repealed under international pressure in 1998, enabling pre-war occupants to claim restitution. However, that right was limited in time and failure to make a timely application led to the cancellation of occupancy rights. The general deadline in the Federation of Bosnia and Herzegovina was 4 July 1999, but in some cases an application could have been made by 4 October 1999 or, for damaged flats, by 29 June 2002 (sections 5 and 18e of the Restitution of Flats Act 1998[11]). Occupancy rights on military flats can be cancelled also under section 3a of that Act on the following grounds. First, if the pre-war occupancy right holder served in foreign armed forces after 19 May 1992 (when the JNA formally withdrew from Bosnia and Herzegovina). Since those who were granted refugee or equivalent status in a country outside the former SFRY are exempted, the restriction affects only those who served in the forces of the successor States of the SFRY and, in reality, almost exclusively those who served in the VJ forces. The second category is those who acquired an occupancy or equivalent right to a military flat in a successor State of the SFRY. On 22 September 2004 the Constitutional Court, on an application for abstract constitutionality review, declared that provision constitutional (decision U 83/03, published in Official Gazette of Bosnia and Herzegovina no. 60/04 of 27 December 2004). It has afterwards rejected numerous individual cases raising the issue of inability to return to military flats.

55. Once occupancy right holders have repossessed their pre-war flats, they are entitled to purchase them under very favourable terms pursuant to the Privatisation of Flats Act 1997[12].

56. Upon the cancellation of a pre-war occupancy right on a civilian flat, due to failure to make a timely application, the flat in issue may be given to another person provided that his or her housing needs have not already been met (see section 18d of the Restitution of Flats Act 1998). In accordance with sections 11 and 11a of that Act, it is deemed that one’s housing needs have already been met when that person or his or her spouse, child or parent has another habitable flat or house; the person concerned has sold his or her pre-war home; the person concerned earns as a minimum one quarter of the average consumer basket[13] per member of his or her household plus BAM 200; or falls into any other category specified therein.

57. Different rules apply to military flats. Upon the cancellation of a pre-war occupancy right, due to failure to make a timely application or due to a final decision rejecting a restitution claim pursuant to section 3a of the Restitution of Flats Act 1998, the flat may be allocated to current and retired military officials, current and retired staff of the Ministry of Defence, war veterans, war invalids or families of killed members of the former ARBH[14] or HVO forces provided that their housing needs have not otherwise been met (see section 30 of the Military Flats Allocation Ordinance 1996[15]). Section 31 of that Ordinance also provides that a person cannot be allocated a military flat if he or she or his or her spouse or minor child had a house or a flat in Bosnia and Herzegovina before the war (even if it has meanwhile been sold or gifted). Other conditions set out in paragraph 56 above, such as one’s income, do not apply to the allocation of military flats. Pursuant to section 30 of the Military Flats Allocation Ordinance 1996, 45% of flats should be allocated to senior officers and the highest Ministry officials; 15% to junior officers; and 10% to non-commissioned officers, other soldiers and Ministry staff. The remaining flats should be allocated to war veterans, war invalids or families of killed members of the former ARBH or HVO forces. During and immediately after the war many military flats were reportedly allocated to the highest military and civilian officials whose housing needs had otherwise been met (see Đokić, cited above, § 10). In 2002 the High Representative[16] therefore requested the local authorities to ensure that all flats be allocated in accordance with the law. It would appear that during that process, which led to some evictions and which was monitored by the High Representative and the Organisation for Security and Cooperation in Europe, the deficiencies mentioned above were for the most part remedied.

3. Procedural issues

58. Applications for restitution are dealt with under an administrative procedure. First-instance decisions are, as a rule, subject to appeal within 15 days of delivery (section 227 of the Administrative Procedure Act 1998[17]). Second-instance decisions are, as a rule, subject to judicial review within 30 days of delivery (section 18 of the Administrative Disputes Act 2005[18]). Decisions on applications for judicial review were earlier subject to appeal to the Supreme Court of the Federation of Bosnia and Herzegovina within 15 days of delivery (section 42 of the Administrative Disputes Act 1998[19], replaced by the Administrative Disputes Act 2005 in March 2005), but they are no longer subject to appeal. An administrative decision enters into effect when upheld by the competent Ministry, the competent Cantonal Court and, until March 2005, by the Supreme Court; when the parties declare that they will not use either of those remedies; or when the time-limit for any of them expires.

B. Serbia

1.  Allocation of military flats

59. It has no longer been possible to acquire occupancy rights in Serbia since 1992 (see section 30(1) of the Housing Act 1992[20]). Instead, current and retired members of the armed forces and current and retired staff of the Ministry of Defence have afterwards been entitled to an equivalent tenancy right of unlimited duration on military flats or, in case of a lack of suitable flats, mortgage loans co-financed by the State on condition that they or their spouses or children do not have an occupancy or equivalent right on a flat in any of the former Republics of the SFRY (the Military Housing Ordinances 1994[21], 1995[22], 2002[23] and 2005[24] and the Military Pensioners Ordinances 1994[25] and 2010[26]). Therefore, those who occupied military flats in Bosnia and Herzegovina before the war have as a rule been required to give up their rights on those flats in order to qualify for a military flat or a loan in Serbia or Montenegro (see sections 6-7 and 87 of the Military Housing Ordinance 1994; sections 7-8 and 74 of the Military Pensioners Ordinances 1994; and sections 6-7 and 85 of the Military Housing Ordinance 1995).

60. Section 39(2) of the Housing Act 1992 provides that the holder of a tenancy right of an unlimited duration on a flat may purchase that flat under the same conditions as an occupancy right holder.

2. Restitution of flats

61. While the number of people who left their homes in Serbia after the dissolution of the former SFRY is far from the number of such people in Bosnia and Herzegovina (see paragraph 53 above), there were nevertheless some cases. For example, in 1992 a number of Muslims left Mali Zvornik, a Serbian town bordering on Bosnia and Herzegovina, as the local authorities were unable to protect them from militias from across the border. Although their flats were allocated to other people immediately after their departure, some of them have subsequently been reinstated by the Serbian courts (see decisions of the Supreme Court of Serbia Rev/3160/02 of 4 December 2002 and Rev/1856/07 of 4 October 2007 and decisions of the Loznica Municipal Court in those cases). The Serbian courts held that the flats in issue should not have been considered as abandoned as the persons concerned had left them under duress. However, some other persons in a similar situation have not been able to repossess their flats (see decision of the Supreme Court of Serbia Rev/2053/08 of 28 November 2008 finding that the restitution claim should have been made much earlier than in June 2005).

C. Montenegro

62. Between 1992 and 2003 Montenegro was a constituent unit of the Federal Republic of Yugoslavia and then, until its independence in 2006, of the State Union of Serbia and Montenegro. Since Serbia and Montenegro had common armed forces throughout that period, the ordinances mentioned in paragraph 59 above applied also in Montenegro until 2006.

III. RELEVANT INTERNATIONAL DOCUMENTS

A. Dayton Peace Agreement

63. The Dayton Peace Agreement was initialled in the United States on 21 November 1995 and entered into force when it was signed in France on 14 December 1995. It put an end to the war in Bosnia and Herzegovina.

64. The relevant part of Article II § 5 of Annex 4 to the Agreement reads as follows:

“All refugees and displaced persons have the right freely to return to their homes of origin.”

65. Article I § 1 of Annex 7 to the Agreement provides:

“All refugees and displaced persons have the right freely to return to their homes of origin. They shall have the right to have restored to them property of which they were deprived in the course of hostilities since 1991 and to be compensated for any property that cannot be restored to them. The early return of refugees and displaced persons is an important objective of the settlement of the conflict in Bosnia and Herzegovina. The Parties confirm that they will accept the return of such persons who have left their territory, including those who have been accorded temporary protection by third countries.”

B. Agreement on Succession Issues

66. The Agreement on Succession Issues was the culmination of nearly ten years of intermittent negotiations under the auspices of the International Conference on the former Yugoslavia and the High Representative. It entered into force between Bosnia and Herzegovina, Croatia, the Federal Republic of Yugoslavia (succeeded in 2003 by the State Union of Serbia and Montenegro and in 2006 by Serbia), Slovenia and the former Yugoslav Republic of Macedonia on 2 June 2004.

67. Under Articles 2 and 7 of Annex A to that Agreement, immovable State property of the SFRY situated in Bosnia and Herzegovina passed to that State on the date on which it proclaimed independence. With regard to occupancy rights, Article 6 of Annex G to that Agreement provides:

“Domestic legislation of each successor State concerning dwelling rights (‘stanarsko pravo/ stanovanjska pravica/ станарско право’) shall be applied equally to persons who were citizens of the SFRY and who had such rights, without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”

C. United Nations Principles on Housing and Property Restitution for Refugees and Displaced Persons (“the Pinheiro Principles”)

68. The relevant principles, endorsed by the United Nations Sub-Commission on the Promotion and Protection of Human Rights in 2005 (E/CN.4/Sub.2/2005/17), are the following:

Principle 1 (Scope and application)

“1.1 The Principles on housing and property restitution for refugees and displaced persons articulated herein are designed to assist all relevant actors, national and international, in addressing the legal and technical issues surrounding housing, land and property restitution in situations where displacement has led to persons being arbitrarily or unlawfully deprived of their former homes, lands, properties or places of habitual residence.

1.2 The Principles on housing and property restitution for refugees and displaced persons apply equally to all refugees, internally displaced persons and to other similarly situated displaced persons who fled across national borders but who may not meet the legal definition of refugee (hereinafter ‘refugees and displaced persons’) who were arbitrarily or unlawfully deprived of their former homes, lands, properties or places of habitual residence, regardless of the nature or circumstances by which displacement originally occurred.”

Principle 2 (The right to housing and property restitution)

“2.1 All refugees and displaced persons have the right to have restored to them any housing, land and/or property of which they were arbitrarily or unlawfully deprived, or to be compensated for any housing, land and/or property that is factually impossible to restore as determined by an independent, impartial tribunal.

2.2 States shall demonstrably prioritize the right to restitution as the preferred remedy for displacement and as a key element of restorative justice. The right to restitution exists as a distinct right, and is prejudiced neither by the actual return nor non-return of refugees and displaced persons entitled to housing, land and property restitution.”

Principle 7 (The right to peaceful enjoyment of possessions)

“7.1 Everyone has the right to the peaceful enjoyment of his or her possessions.

7.2 States shall only subordinate the use and enjoyment of possessions in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law. Whenever possible, the ‘interest of society’ should be read restrictively, so as to mean only a temporary or limited interference with the right to peaceful enjoyment of possessions.”

Principle 16 (The rights of tenants and other non-owners)

“16.1 States should ensure that the rights of tenants, social-occupancy rights holders and other legitimate occupants or users of housing, land and property are recognized within restitution programmes. To the maximum extent possible, States should ensure that such persons are able to return to and repossess and use their housing, land and property in a similar manner to those possessing formal ownership rights.”

Principle 21 (Compensation)

“21.1 All refugees and displaced persons have the right to full and effective compensation as an integral component of the restitution process. Compensation may be monetary or in kind. States shall, in order to comply with the principle of restorative justice, ensure that the remedy of compensation is only used when the remedy of restitution is not factually possible, or when the injured party knowingly and voluntarily accepts compensation in lieu of restitution, or when the terms of a negotiated peace settlement provide for a combination of restitution and compensation.

21.2 States should ensure, as a rule, that restitution is only deemed factually impossible in exceptional circumstances, namely when housing, land and/or property is destroyed or when it no longer exists, as determined by an independent, impartial tribunal. Even under such circumstances the holder of the housing, land and/or property right should have the option to repair or rebuild whenever possible. In some situations, a combination of compensation and restitution may be the most appropriate remedy and form of restorative justice.”

D. Resolution 1708 (2010) of the Parliamentary Assembly of the Council of Europe of 28 January 2010 on solving property issues of refugees and displaced persons

69. The relevant part of the Resolution reads as follows:

“9. In the light of the above, the Assembly calls on member states to resolve post-conflict housing, land and property rights issues of refugees and IDPs, taking into account the Pinheiro Principles, the relevant Council of Europe instruments, and Recommendation Rec(2006)6 of the Committee of Ministers.

10. Bearing in mind these relevant international standards and the experience of property restitution and compensation programmes carried out in Europe to date, member states are invited to:

...

10.4. ensure that previous occupancy and tenancy rights with regard to public or social accommodation or other analogous forms of home ownership which existed in former communist systems are recognised and protected as homes in the sense of Article 8 of the European Convention on Human Rights and as possessions in the sense of Article 1 of the First Protocol to the Convention;

10.5. ensure that the absence from their accommodation of holders of occupancy and tenancy rights who have been forced to abandon their homes shall be deemed justified until the conditions that allow for voluntary return in safety and dignity have been restored;”

THE LAW

I. JOINDER OF THE APPLICATIONS

70. Given their common factual and legal background, the Court decides that these six applications should be joined pursuant to Rule 42 § 1 of the Rules of Court.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL NO. 1 TO THE CONVENTION

71. The applicants complained about their inability to get back their pre-war flats in Sarajevo and Mostar. They relied on Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, which reads as follows:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

A. Admissibility

1. Compatibility ratione personae

72. The respondent Government submitted that Serbia and Montenegro, rather than Bosnia and Herzegovina, were responsible for the housing of all current and retired members of their forces, including the present applicants, and that the present case was therefore incompatible ratione personae with the provisions of the Convention and the Protocols thereto.

73. The applicants and the Serbian Government disagreed without going into any details.

74. The Court reiterates that compatibility ratione personae requires the alleged violation of the Convention or any of the Protocols thereto to have been committed by the respondent State or to be in some way attributable to it. Since the present case concerns flats located in Bosnia and Herzegovina and decisions of Bosnian-Herzegovinian authorities, it is clearly compatible ratione personae with the provisions of Protocol No. 1 within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. This objection of the respondent Government must accordingly be dismissed.

2. Compatibility ratione materiae

75. The respondent Government underlined that the present applicants, unlike the applicant in Đokić, cited above, had not purchased their flats before the war and had thus remained occupancy right holders. They argued that the occupancy right did not constitute “possessions” within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1 (they referred to Gaćeša v. Croatia (dec.), no. 43389/02, 1 April 2008, and Trifunović v. Croatia (dec.), no. 34162/06, 6 November 2008).

76. The applicants and the Serbian Government contested that argument. They invited the Court to follow the domestic jurisprudence in this field and distinguish the present case from the Gaćeša and Trifunović cases.

77. The concept of “possessions” has an autonomous meaning which is independent from the formal classification in domestic law. The issue that needs to be examined is whether the circumstances of a case, considered as a whole, conferred on an applicant title to a substantive interest protected by Article 1 of Protocol No. 1 (Former King of Greece and Others v. Greece [GC], no. 25701/94, § 60, ECHR 2000‑XII).

78. The Gaćeša and Trifunović cases, referred to above, like the present case, concerned the restitution of flats following massive migrations linked to the brutal disintegration of the SFRY. The Court held that the applicants in those cases did not have “possessions” within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1 because occupancy right holders in Croatia had no longer been able to purchase their flats since 1 January 1996. However, the present case must be distinguished. Pursuant to the Dayton Peace Agreement (see paragraphs 63-65 above) and domestic laws enacted under international pressure (see paragraphs 54-55 above), all occupancy right holders in Bosnia and Herzegovina are as a rule entitled to get back their pre-war flats and then purchase them under very favourable terms. In Croatia, this is not the case. Furthermore, unlike the Croatian authorities, the Bosnian-Herzegovinian authorities have consistently held that an occupancy right constitutes “possessions” within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1 (see, for example, the Human Rights Commission’s decision mentioned in paragraph 34 above and the Constitutional Court’s decision mentioned in paragraph 54 above). As the position of the national authorities appears to be in accordance with international standards (see paragraphs 68-69 above), the Court does not see any reason to depart from it. Lastly, the situation in the present case is not that different from the situation in Đokić, given that those who purchased military flats located in the present-day Federation of Bosnia and Herzegovina could not register their ownership and remained, strictly speaking, occupancy right holders (see Đokić, cited above, § 12). The Court therefore dismisses the respondent Government’s objection.

3. Six-month rule

79. Although the respondent Government did not raise any objection under this head, this issue calls for the Court’s consideration proprio motu.

80. The object of the six month rule is to promote legal certainty, by ensuring that cases raising issues under the Convention or the Protocols thereto are dealt with within a reasonable time, and that past decisions are not continually open to challenge. It also affords the prospective applicant time to consider whether to lodge an application with the Court and, if so, to decide on the specific complaints and arguments to be raised (O’Loughlin and Others v. the United Kingdom (dec.), 23274/04, 25 August 2005).

81. The Court has held that the situation under consideration in Đokić, cited above, was of a continuing nature as the applicant’s purchase contract had been regarded as legally valid as from 5 July 1999 (§ 56). However, the present applicants did not conclude such contracts. The crux of the present case is whether the cancellation of the applicants’ occupancy rights, which prevents them from repossessing their pre-war flats, was contrary to Article 1 of Protocol No. 1. In a similar case (Blečić v. Croatia [GC], no. 59532/00, ECHR 2006‑III), the Court held that the cancellation of an occupancy right was an instantaneous act rather than a continuing situation (§ 86). The Court does not see any reason to depart from that jurisprudence. Consequently, the six-month period started to run with regard to each of the present applicants when the decision cancelling his or her occupancy right entered into effect under the rules of administrative procedure set out in paragraph 58 above or, if an applicant used further remedies, such as an appeal to the Human Rights Chamber or a constitutional appeal, when the final decision was rendered in the process of exhaustion of domestic remedies. It should be emphasised, however, that only remedies which are effective can be taken into account as applicants cannot extend the strict time-limit imposed by the Convention by seeking to make inappropriate or misconceived applications to bodies or institutions which have no power to offer effective redress for the complaint in issue (see Fernie v. the United Kingdom (dec.), no. 14881/04, 5 January 2006). It is true that mere doubts regarding the effectiveness of a remedy cannot absolve an applicant from the obligation to try it (see Milošević v. the Netherlands(dec.), no. 77631/01, 19 March 2002), but a remedy which did not offer reasonable prospects of success, for example in the light of settled domestic case-law, will not be regarded as effective (see Pressos Compania Naviera S.A. and Others v. Belgium, 20 November 1995, § 27, Series A no. 332) and will not be taken into account for the purposes of the six-month rule. The Court now turns to the situation of each of the present applicants.

(a) The case of Ms Ljeposava Mago

82. The applicant’s occupancy right was finally cancelled pursuant to section 3a on 30 October 2007 when the time-limit for an application for the judicial review of the decision of 8 December 2006 expired (see paragraph 20 above). Since the applicant lodged her application with the Court on 22 March 2005, she complied with the six-month rule.

(b) The case of Mr Ivan Antonov

83. The applicant’s occupancy right was finally cancelled pursuant to section 3a on 29 January 2003 when the time-limit for an appeal against the decision of 22 November 2002 expired (see paragraph 29 above). Therefore, his application with the Court, lodged on 28 April 2005, is not out of time only if his application to the domestic Human Rights Chamber is considered to be an effective remedy. In this connection, the Court considers that the domestic case-law concerning the restitution of non-privatised military flats has been settled since the Constitutional Court’s decision U 83/03 of 22 September 2004 (see paragraph 54 above). No domestic remedy offered any prospects of success thereafter. As the applicant lodged his application with the Human Rights Chamber before that date, the six-month period started to run on 11 November 2004 when the Human Rights Commission’s decision was delivered (see paragraph 30 above). Accordingly, he complied with the six-month rule.

(c) The case of Mr Jovan Radović

84. The applicant’s occupancy right was finally cancelled pursuant to section 3a on 11 October 2006. Given that he filed his application with the Court on 21 November 2006, he complied with the six-month rule.

(d) The case of Mr Milutin Banović

85. The applicant’s occupancy right was finally cancelled pursuant to section 3a on 24 September 2007. Given that he filed his application with the Court on 8 February 2008, he complied with the six-month rule.

(e) The case of Mr Vase Krstevski

86. The applicant’s occupancy right was finally cancelled pursuant to section 3a on 2 December 2008. Given that he filed his application with the Court on 12 February 2009, he complied with the six-month rule.

(f) The case of Mr Milutin Radojević

87. The applicant’s occupancy right was finally cancelled pursuant to section 3a on 24 June 2008. That decision was served on the applicant on 10 December 2008. Given that the applicant filed his application with the Court on 3 February 2009, he complied with the six-month rule.

4. Conclusion

88. The Court notes that these complaints are neither manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention nor inadmissible on any other grounds. They must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The applicants’ submissions

89. The applicants submitted that they had fled Bosnia and Herzegovina because they feared for their safety. Ms Ljeposava Mago also submitted that her former husband’s status should not have been taken into consideration when examining her restitution claim. As regards the merits of the case, the applicants argued that a fair balance had not been struck between the public interest and their individual interests. They referred to Đokić, cited above.

2. The respondent Government’s submissions

90. The respondent Government objected to the applicants’ version of the facts under which they had fled Bosnia and Herzegovina because they feared for their safety. In this regard, they provided a copy of an agreement between the Bosnian-Herzegovinian Government and the JNA of May 1992 concerning the withdrawal of the JNA from Sarajevo, Zenica, Travnik and Konjic. The agreement guaranteed the safety of all JNA pensioners and the families of JNA members who wished to stay in the country. In the opinion of the respondent Government, those who had nevertheless decided to leave should therefore not be regarded as refugees.

91. On the assumption that the applicants had “possessions” within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1, the respondent Government argued that the contested measures were justified given notably the scarce housing space and a pressing need to accommodate former members of the ARBH and HVO forces and their families in the aftermath of the war. According to official data given by the respondent Government, the JNA had nominally controlled before the war 12,662 flats in the current Federation of Bosnia and Herzegovina. 7,834 of those flats had been abandoned during the war. Out of that number, no restitution claim had been lodged within the deadline as regards 1,196 flats; restitution claims were rejected pursuant to section 3a as regards 1,032 flats; restitution proceedings were still pending as regards 749 flats; and 4,857 flats had been restored to their pre-war occupants. That Government also provided data concerning the allocation of the 1,032 flats as regards which restitution claims had been rejected pursuant to section 3a: 813 flats had been allocated to war veterans and war invalids; 195 flats had been allocated to families of killed members of the former ARBH or HVO forces; 14 flats were damaged or vacant; and as regards 10 flats, no or little information was provided (for instance, 3 of them were used by “civilians”). The respondent Government did not submit any information concerning the income of the current occupants of those flats since that factor had not been taken into consideration when allocating the flats. They stated that different rules applied to civilian and military flats (see paragraphs 56-57 above) and provided a copy of the Military Flats Allocation Ordinance 1996 mentioned in the latter paragraph confirming that statement (the Ordinance, published in an internal gazette of the ARBH forces, was not publicly available).

92. The respondent Government further emphasised that some, if not all, applicants had been allocated an occupancy or equivalent right on a military flat or a mortgage loan co-financed by the military authorities in Serbia or Montenegro. They maintained that the Serbian Government had misled the Court when claiming in Đokić that members of their armed forces had no longer had the right to acquire a tenancy right of unlimited duration – a right equivalent to the erstwhile occupancy right (see Đokić, cited above, § 54). In this regard, the respondent Government provided a copy of the Military Housing Ordinance 2005 mentioned in paragraph 59 above (that Ordinance, published in an internal gazette of the Ministry of Defence, was not publicly available) and a number of diplomatic notes showing that the allocation of tenancy rights of unlimited duration to members of the Serbian armed forces had never stopped. They also submitted that none of the former members of the ARBH forces who had occupied a military flat in Serbia until the 1992‑95 war had succeeded in getting back that flat. The respondent Government concluded that the applicants were therefore not made to bear an excessive burden (they referred to Jahn and Others v. Germany [GC], nos. 46720/9972203/01 and 72552/01, § 117, ECHR 2005‑VI, in which the Court held that the lack of any compensation did not inevitably upset the “fair balance” that had to be struck between the protection of property and the requirements of the general interest).

3. The Serbian Government’s submissions

93. The Serbian Government argued that Bosnia and Herzegovina must reinstate all pre-war occupancy right holders into their flats regardless of whether they had served in the VJ forces and regardless of whether they had been allocated a military flat in Serbia or Montenegro. They referred to the international agreements cited in paragraphs 63-67 above. That Government concluded that a fair balance had not been struck between the applicants’ interests and the public interest. They referred to Đokić, cited above.

4. The Court’s assessment

(a) The nature of the interference

94. As the Court has stated on numerous occasions, Article 1 of Protocol No. 1 comprises three rules: the first rule, set out in the first sentence of the first paragraph, is of a general nature and enunciates the principle of the peaceful enjoyment of property; the second rule, contained in the second sentence of the first paragraph, covers deprivation of property and subjects it to conditions; the third rule, stated in the second paragraph, recognises that the Contracting States are entitled, amongst other things, to control the use of property in accordance with the general interest. The second and third rules are concerned with particular instances of interference with the right to peaceful enjoyment of property and should be construed in the light of the general principle enunciated in the first rule (see, among other authorities, Iatridis v. Greece [GC], no. 31107/96, § 55, ECHR 1999-II).

95. As noted above, the crux of the present case is the cancellation of the applicants’ occupancy rights which prevents them from getting back their pre-war flats. This amounts to a deprivation of their possessions within the meaning of the second rule of Article 1 of Protocol No. 1.

(b) The principle of lawfulness

96. The Court reiterates that the first and most important requirement of Article 1 of Protocol No. 1 is that any interference by a public authority with the peaceful enjoyment of possessions should be lawful. Moreover, the law upon which the interference is based should be in accordance with the domestic law of the Contracting State, including the relevant provisions of its Constitution (Former King of Greece and Others, cited above, §§ 79 and 82).

97. The present applicants’ occupancy rights were cancelled pursuant to section 3a of the Restitution of Flats Act 1998. The Constitutional Court declared that provision constitutional (see paragraph 54 above). Therefore, it is clear that the interference was provided for by law within the meaning of the second rule of Article 1 of Protocol No. 1.

(c) The aim of the interference

98. The Court must now determine whether this deprivation of property pursued a legitimate aim in the public interest within the meaning of that rule.

99. The Court agrees with the applicants that a deprivation of property carried out for no reason other than to confer a private benefit on a private party cannot be in the public interest. That being said, a taking of property effected in pursuance of a policy calculated to enhance social justice within the community may be in the public interest, even if the community at large has no direct use or enjoyment of the property taken (see James and Others v. the United Kingdom, 21 February 1986, §§ 40-45, Series A no. 98).

100. While the Court is aware that during and immediately after the war many abandoned flats were reportedly allocated to the highest military and civilian officials whose housing needs had otherwise been met (see Đokić, cited above, §§ 10 and 61), it would appear that those deficiencies have later been remedied (see paragraphs 57 and 91 above). In view of that, the Court accepts that the interference with the applicants’ possessions was aimed at enhancing social justice, as argued by the respondent Government.

(d) Whether there was a fair balance

101. An interference with the peaceful enjoyment of possessions must strike a fair balance between the protection of property and the requirements of the public interest. With regard to compensation, the Court has held that a taking of property without payment of an amount reasonably related to its value will normally constitute a disproportionate interference and a total lack of compensation can be considered justifiable under this Article only in exceptional circumstances (see Jahn and Others, cited above, § 94, and the authorities cited therein).

102. Turning to the present case, the Court first notes that Ms Ljeposava Mago was deprived of her property because of Mr Mago’s service in the VJ forces during and after the war. The respondent Government underlined that under the housing legislation spouses held occupancy rights in common and maintained that consequently Mr Mago’s status must have been taken into consideration when examining Ms Mago’s restitution claim. They referred to a decision of the domestic Human Rights Chamber CH/02/8202 et al. of 4 April 2003. However, unlike Ms Mago, the applicant in that case was still married to a member of the VJ forces. It is noted that in the event of a divorce spouses are entitled under the housing legislation to choose which one of them will continue to use their flat (see paragraph 6 above). The Court considers that the authorities must respect that choice. The respondent Government also argued that the applicant should have applied to the competent court for a transfer of the occupancy right following her divorce. However, according to the housing legislation, such proceedings must be pursued only in the absence of an agreement between former spouses as to the use of their flat after their divorce. In the present case, Mr Mago did not apply for the restitution of the flat in Sarajevo and thereby tacitly agreed that Ms Mago take it back. In those circumstances, his status should not have been taken into account when examining Ms Mago’s restitution claim. Since the applicant did not fall into any of the categories targeted by the contested measures and the respondent Government did not suggest any other reason for the deprivation of her possessions, there has been a breach of Article 1 of Protocol No. 1 with respect to Ms Mago.

103. The Court further observes that Mr Jovan Radović and Mr Vase Krstevski were deprived of their possessions merely because of their service in the VJ forces during and after the war in Bosnia and Herzegovina. There is no indication, let alone proof, that those applicants participated, as part of the VJ forces, in any war crimes in the territory of Bosnia and Herzegovina. While the respondent Government alleged that those applicants had probably been allocated flats in Serbia, they failed to substantiate that allegation. The parties agreed, and this is indeed well known, that the nature of the war in Bosnia and Herzegovina was such that service in certain armed forces was to a large extent indicative of one’s ethnic origin (see Đokić, cited above, § 60). As a result, the contested measures, although apparently neutral, have the effect of treating people differently on the ground of their ethnic origin. The Court has held in comparable situations that, as a matter of principle, no difference in treatment which is based exclusively or to a decisive extent on one’s ethnic origin is capable of being objectively justified in a contemporary democratic society (Sejdić and Finci v. Bosnia and Herzegovina [GC], nos. 27996/06 and 34836/06, § 44, ECHR 2009; D.H. and Others v. the Czech Republic [GC], no. 57325/00, § 176, ECHR 2007‑IV; and Timishev v. Russia, nos. 55762/00 and 55974/00, § 58, ECHR 2005‑XII). It does not see any reason to depart from that finding. As the applicants were not given any compensation, the Court concludes that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 with respect to Mr Jovan Radović and Mr Vase Krstevski.

104. As regards Mr Ivan Antonov and Mr Milutin Radojević, the Court notes that they were allocated tenancy rights of unlimited duration on flats in Serbia and Montenegro respectively. In order to qualify for those rights in Serbia and Montenegro, they had to renounce the equivalent rights on their pre-war flats in Sarajevo (see paragraph 59 above). It is true that States must normally offer compensation if taking a property. Furthermore, the fact that a person has acquired a property right in one State is normally not sufficient in itself to justify a taking of his or her property in another State. That being said, in the exceptional circumstances of the dissolution of the SFRY and the wars in the region, the Court considers that the respondent State has not been required under Article 1 of Protocol No. 1 to pay compensation to the applicants for the cancellation of their occupancy rights given that they have meanwhile been granted equivalent rights in other former Republics of the SFRY (see Jahn and Others, cited above, § 117). There has hence been no breach of Article 1 of Protocol No. 1 with respect to Mr Ivan Antonov and Mr Milutin Radojević.

105. Lastly, Mr Milutin Banović obtained a mortgage loan to purchase a flat in Serbia. The Serbian Government argued that his position was totally different from the position of those who had been granted tenancy rights on military flats in Serbia. However, the Court disagrees. First, the applicant’s loan was co-financed by the military authorities. Secondly, like those who were granted a tenancy right on a military flat in Serbia, the applicant had to renounce the occupancy right on his flat in Sarajevo. There has thus been no breach of Article 1 of Protocol No. 1 with respect to Mr Milutin Banović.

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

106. The applicants complained under Article 8 of the Convention that the contested measures amounted also to an unnecessary interference with the right to respect for their homes. Article 8 provides:

“1. Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

107. The respondent Government contested that argument.

108. The Serbian Government agreed with the applicants.

109. The Court notes that there is no indication in the case file that the applicants intend to resettle in their pre-war places of residence. Indeed, in the proceedings before this Court, they expressly agreed to compensation in lieu of restitution. The Court accordingly does not find that the facts of this case are such as to disclose any present interference with the applicants’ right to respect for their homes (see Đokić, cited above, § 66, and the cases cited therein). It follows that this complaint is manifestly ill-founded and must be rejected pursuant to Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.

IV. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 14 OF THE CONVENTION TAKEN IN CONJUCTION WITH ARTICLE 1 OF PROTOCOL NO. 1

110. The applicants further alleged a violation of Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 1 of Protocol No. 1, relying essentially on the considerations underlying their complaint under the latter provision taken alone. Article 14 provides:

“The enjoyment of the rights and freedoms set forth in [the] Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”

111. The respondent Government contested that argument.

112. The Serbian Government agreed with the applicants.

113. Having already taken those arguments of Ms Ljeposava Mago, Mr Jovan Radović and Mr Vase Krstevski into account in its examination of the complaint under Article 1 of Protocol No. 1, the Court declares the Article 14 complaint admissible but considers that it is not necessary to examine the matter under these provisions taken together (Đokić, cited above, § 68).

114. As regards Mr Ivan Antonov, Mr Milutin Banović and Mr Milutin Radojević, the Court notes that their occupancy rights on military flats in Sarajevo were cancelled not because of their service in the VJ forces, but because they had renounced those rights in order to acquire flats in Serbia or Montenegro (see paragraphs 104-105 above). Since their occupancy rights were cancelled on the basis of objective and reasonable criteria rather than on the basis of their personal characteristics, there is no appearance of a breach of Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 1 of Protocol No. 1. Accordingly, this complaint is manifestly ill-founded and must be rejected pursuant to Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.

V. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

115. Lastly, the Court has examined the remaining complaints submitted by Mr Antonov, Mr Radović and Mr Banović under Articles 6 and 17 of the Convention. However, having regard to all the material in its possession, and in so far as these complaints fall within the Court’s jurisdiction, it finds that they do not disclose any appearance of a violation of the rights and freedoms set out in the Convention. It follows that this part of the case must be rejected as being manifestly ill-founded, pursuant to Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.

VI. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

116. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

117. Ms Ljeposava Mago claimed a sum corresponding to the value of her pre-war flat in Sarajevo, which she estimated at 53,000 euros (EUR) and costs of renting another flat from 1992 until 2011 in the amount of EUR 23,400 in respect of pecuniary damage. She further claimed EUR 8,000 in respect of non-pecuniary damage.

118. Mr Jovan Radović claimed a sum corresponding to the value of his pre-war flat in Mostar, which he estimated at EUR 170,000 together with a sum corresponding to the value of his other belongings left in Mostar, which he estimated at EUR 32,000 in respect of pecuniary damage. He claimed EUR 24,000 in respect of non-pecuniary damage.

119. Mr Vase Krstevski claimed a sum corresponding to the value of his pre-war flat in Mostar, which he estimated at EUR 76,000. He also claimed EUR 5,000 in respect of non-pecuniary damage.

120. The respondent Government considered the amounts claimed to be excessive. They emphasised the fact that the applicants were not the owners of the flats in issue, but merely occupancy right holders.

121. In accordance with the Court’s settled jurisprudence, a judgment in which it finds a breach imposes on the respondent State a legal obligation to put an end to the breach and make reparation for its consequences in such a way as to restore as far as possible the situation existing before the breach (see Iatridis v. Greece (just satisfaction) [GC], no.31107/96, § 32, ECHR 2000‑XI). Since the present applicants expressly agreed to compensation in lieu of restitution, the respondent Government should pay them the current value of the flats in issue (Đokić, cited above, § 72). Having regard to the information available to it on prices on the local property market, the Court considers that the applicants should be paid EUR 1,000 per square metre of their pre-war flats. While it is true that the applicants were not the owners of their flats, all occupancy right holders had the possibility of purchasing their flats under very favourable terms (see paragraph 55 above). The Court thus awards the applicants the following amounts under this head, plus any tax that may be chargeable: EUR 53,000 to Ms Ljeposava Mago; EUR 85,000 to Mr Jovan Radović; and EUR 76,000 to Mr Vase Krstevski.

122. As regards compensation for costs of renting another flat from 1992 until 2011 (see paragraph 117 above) and for belongings left behind in the beginning of the war, the Court emphasises that it is only competent ratione temporis to examine the period after the ratification of Protocol No. 1 by Bosnia and Herzegovina (that is, after 12 July 2002). As to the subsequent period, the Court rejects the claim for lack of substantiation.

123. Lastly, it is clear that the applicants sustained some non-pecuniary loss arising from the breach of the Convention found in this case, for which they should be compensated. Making its assessment on an equitable basis, as required by Article 41 of the Convention, it awards EUR 5,000 to each applicant under this head, plus any tax that may be chargeable.

B. Costs and expenses

124. Mr Jovan Radović also claimed EUR 2,400 and Mr Vase Krstevski EUR 740 for the costs and expenses incurred before the Court.

125. The respondent Government considered Mr Jovan Radović’s claim to be unsubstantiated.

126. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. That is, the applicant must have paid them, or be bound to pay them, pursuant to a legal or contractual obligation, and they must have been unavoidable in order to prevent the violation found or to obtain redress. The Court requires itemised bills and invoices that are sufficiently detailed to enable it to determine to what extent the above requirements have been met. Mr Jovan Radović failed to submit evidence that any costs had been actually incurred. Accordingly, the Court rejects his claim. On the contrary, Mr Vase Krstevski submitted a relatively detailed bill of costs. Since the sum claimed is reasonable, the Court considers that it should be met in full.

C. Default interest

127. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Decides to join the applications;

 

2. Declares the complaints under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention and the complaints of Ms Ljeposava Mago, Mr Jovan Radović and Mr Vase Krstevski under Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention admissible and the remainder of the application inadmissible;

 

3. Holds that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention with respect to Ms Ljeposava Mago, Mr Jovan Radović and Mr Vase Krstevski;

 

4. Holds that there has been no violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention with respect to Mr Ivan Antonov, Mr Milutin Banović and Mr Milutin Radojević;

 

5. Holds that there is no need to examine the complaints of Ms Ljeposava Mago, Mr Jovan Radović and Mr Vase Krstevski under Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention;

 

6. Holds

(a) that the respondent State is to pay, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following sums, to be converted into convertible marks at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 53,000 (fifty three thousand euros) to Ms Ljeposava Mago, EUR 85,000 (eighty five thousand euros) to Mr Jovan Radović and EUR 76,000 (seventy six thousand euros) to Mr Vase Krstevski, plus any tax that may be chargeable, in respect of pecuniary damage;

(ii) EUR 5,000 (five thousand euros) each to Ms Ljeposava Mago, Mr Jovan Radović and Mr Vase Krstevski, plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(iii) EUR 740 (seven hundred and forty euros) to Mr Vase Krstevski, plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

 

7. Dismisses unanimously the remainder of the applicants’ claims for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 3 May 2012, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Lawrence EarlyLech Garlicki
RegistrarPresident


[1]. Although the respondent State was called “the Socialist Republic of Bosnia and Herzegovina” until 8 April 1992 and “the Republic of Bosnia and Herzegovina” from 8 April 1992 until 14 December 1995, the name “Bosnia and Herzegovina” is nevertheless used in this judgment when referring also to the period before 14 December 1995.

[2]. The domestic Human Rights Chamber and Constitutional Court have consistently used the term “occupancy right” for this type of tenancy. It will thus be used in this judgment instead of the term “specially protected tenancy” used by the Court in Blečić v. Croatia [GC], no. 59532/00, ECHR 2006‑III, and other cases against Croatia.

[3]Zakon o stambenim odnosima, Official Gazette of the Socialist Republic of Bosnia and Herzegovina nos. 14/8412/87 and 36/89, Official Gazette of the Republic of Bosnia and Herzegovina no. 2/93, Official Gazette of the Federation of Bosnia and Herzegovina nos. 11/9838/9812/99 and 19/99, and Official Gazette of the Republika Srpska nos. 19/9322/9312/99 and 31/99.

[4]. See its decision U 174/90 published in Official Gazette of the Republic of Bosnia and Herzegovina no. 2/93.

[5]. Local armed forces mostly made up of Serbs established on 12 May 1992.

[6]. The forces of the neighbouring Federal Republic of Yugoslavia established on 20 May 1992.

[7]Zakon o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu, Official Gazette of the Republika Srpska nos. 4/9329/9431/949/9519/958/96 and 20/98; Zakon o pretvorbi društvene svojine, Official Gazette of the Republic of Bosnia and Herzegovina no. 33/94.

[8]1. The convertible mark uses the same fixed exchange rate to the euro that the German mark has (1 euro = 1.95583 convertible marks).

[9]1. Local armed forces mostly made up of Croats established on 8 April 1992.

[10]Zakon o napuštenim stanovima, Official Gazette of the Republic of Bosnia and Herzegovina nos. 6/928/9216/9213/9436/949/95 and 33/95; Uredba o korišćenju napuštenih stanova, Official Gazette of the Croatian Community of Herceg-Bosna no. 13/93; Uredba o smeštaju izbeglica i drugih lica na teritoriji Republike Srpske, Official Gazette of the Republika Srpska no. 27/93; Uredba sa zakonskom snagom o smeštaju izbeglica, Official Gazette of the Republika Srpska no. 19/95; and Zakon o korišćenju napuštene imovine, Official Gazette of the Republika Srpska nos. 3/968/96 and 21/96.

[11]Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, Official Gazette of the Federation of Bosnia and Herzegovina nos. 11/9838/9812/9918/9927/9943/9931/0156/0115/0224/0329/03 and81/09.

[12]Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, Official Gazette of the Federation of Bosnia and Herzegovina nos. 27/9711/9822/9927/997/0032/0161/0115/0254/0436/0645/0751/07,72/0823/095/10 and 16/11.

[13]2. According to the Directorate for Economic Planning of Bosnia and Herzegovina, the price of an average consumer basket, representing the quantity and price of foodstuffs consumed by a family of four, was BAM 455 in the Federation of Bosnia and Herzegovina in 2005.

[14]3. Local armed forces mostly made up of Bosniacs established on 15 April 1992.

[15]4. Pravilnik o dodjeljivanju na korištenje stanova iz stambenog fonda FMO i Armije RBiH, published in an internal gazette of the ARBH no. 2/96.

[16]. In December 1995 the United Nations Security Council authorised the establishment of an international administrator for Bosnia and Herzegovina (the High Representative) by an informal group of States actively involved in the peace process (the Peace Implementation Council – “the PIC”) as an enforcement measure under Chapter VII of the United Nations Charter (Resolution 1031 of 15 December 1995). Since the powers initially entrusted to the High Representative (set out in the Dayton Peace Agreement) were not fully clear, the PIC has subsequently elaborated on his mandate. Perhaps the most far-reaching step was the adoption, in 1997, of the Conclusions of the Bonn Peace Implementation Conference, by which the PIC approved the High Representative’s authority to remove from office public officials considered to be violating the Dayton Peace Agreement and his power to impose interim legislation in the event of a failure of the domestic institutions to do so (see Berić and Others v. Bosnia and Herzegovina (dec.), nos. 36357/04 et al., 16 October 2007).

[17]2. Official Gazette of the Federation of Bosnia and Herzegovina nos. 2/98 and 48/99.

[18]3. Official Gazette of the Federation of Bosnia and Herzegovina no. 9/05.

[19]4. Official Gazette of the Federation of Bosnia and Herzegovina nos. 2/98 and 8/00.

[20]Zakon o stanovanju, Official Gazette of Serbia nos. 50/9276/9284/9233/9353/9367/9346/9447/9448/9444/9549/9516/9746/9826/01101/05 and 99/11.

[21]2. Pravilnik o načinu i kriterijumima za rešavanje stambenih pitanja zaposlenih u Saveznom ministarstvu za odbranu i Vojsci Jugoslavije, Official Gazette of the Federal Republic of Yugoslavia nos. 30/9439/94and 6/96.

[22]3. Pravilnik o načinu i kriterijumima za davanje stanova u zakup i dodeljivanje stambenih zajmova za rešavanje stambenih pitanja zaposlenih u Vojsci Jugoslavije, Official Gazette of the Federal Republic of Yugoslavia nos. 5/9518/9656/9658/9642/97 and 9/00.

[23]4. Pravilnik o načinu, kriterijumima i merilima za davanje stanova u zakup i dodeljivanje stambenih zajmova za rešavanje stambenih pitanja zaposlenih u Ministarstvu odbrane i Vojsci Srbije i Crne Gore, published in an internal gazette of the Ministry of Defence nos. 20/0236/0334/04 and 29/05.

[24]5. Pravilnik o rešavanju stambenih pitanja u Ministarstvu odbrane, published in an internal gazette of the Ministry of Defence nos. 38/0516/0826/08 and 39/08.

[25]6. Pravilnik o rešavanju stambenih potreba korisnika vojnih penzija, published in an internal gazette of the Ministry of Defence nos. 31/9419/9526/961/97 and 45/08.

[26]7. Pravilnik o rešavanju stambenih potreba korisnika vojnih penzija, published in an internal gazette of the Ministry of Defence no. 34/10.

 

 

Lawrence Early                                                                     Lech Garlicki

Registrar                                                                            Predsjednik

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova samo u onoj meri u kojoj je pokazano da su ti troškovi zaista i neophodno nastali i da su razumni u pogledu iznosa, jeste premisa na osnovu koje je Veliko veće ESLJP zauzelo stav u pogledu pravičnog zadovoljenja u presudi Iatridis protiv Grčke, broj 31107/96, tačka 54.

Ovaj stav je naveden u brojnim presudama koje su usledile kod kojih je Sud razmatrao pravično zadovoljnenje usled izgubljene dobiit.

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude