EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA
PRVI ODJEL
PREDMET SAVEZ CRKAVA “RIJEČ ŽIVOTA” I OSTALI PROTIV HRVATSKE
(Zahtjev br. 7798/08)
PRESUDA
STRASBOURG
9. prosinac 2010.
Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.
U predmetu Savez crkava “Riječ života”i ostali protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel) zasjedajući godine u vijeću u sastavu:
g. Christos Rozakis, predsjednik, gđa Nina Vajić,
g. Khanlar Hajiyev,
g. Dean Spielmann,
g. Sverre Erik Jebens,
g. Giorgio Malinverni,
g. George Nicolaou, suci,
i g. Søren Nielsen, tajnik Odjela,
nakon vijećanja zatvorenog za javnost dana 18. studenog 2010. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena ovog datuma:
POSTUPAK
1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 7798/08) protiv Republike Hrvatske što su ga dana 4. prosinca 2007. godine na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija") Sudu podnijele Savez crkava „Riječ života”, Crkva cjelovitog evanđelja i Protestantska reformirana kršćanska crkva u Republici Hrvatskoj („crkve podnositeljice zahtjeva“), vjerske zajednice koje na temelju hrvatskog prava imaju status pravne osobe.
2. Crkve podnositeljice zahtjeva zastupala je gđa. I. Bojić, odvjetnica iz Zagreba. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica gđa Š. Stažnik.
3. Crkve podnositeljice zahtjeva osobito navode da je odbijanje Vlade da s njima sklopi odgovarajući ugovor i posljedično nemogućnost da obavljaju određene vjerske obrede za svoje članove, te time da vjerski brakovi sklopljeni prema obredu koji one provode ne mogu dobiti priznanje države, povrijedilo njihovo pravo da ih se ne diskriminira u vršenju njihove slobode vjeroispovijesti i prava navedenih u zakonu.
4. Dana 29. siječnja 2009. godine predsjednik Prvog odjela odlučio je dostaviti Vladi prigovore koji se tiču slobode vjeroispovijesti i zabrane diskriminacije s te osnove, opće zabrane diskriminacije, pristupa sudu i navodnog nepostojanja djelotvornog pravnog sredstva.
ČINJENICE
I. OKOLNOSTI PREDMETA
5. Podnositeljice zahtjeva su crkve reformističke denominacije registrirane kao vjerske zajednice na temelju hrvatskog prava, koje imaju svoja sjedišta u Zagrebu (prva crkva podnositeljica zahtjeva i druga crkva podnositeljica zahtjeva) i u Tenji (treća crkva podnositeljica zahtjeva).
6. Prva crkva podnositeljica zahtjeva prisutna je u Hrvatskoj od 1993. godine, druga od 1989. godine a treća od šesnaestog stoljeća, kao dio Reformirane crkve, a od 2001. godine kao neovisna crkva. Crkve podnositeljice zahtjeva upisane su u evidenciju vjerskih zajednica u Hrvatskoj dana 18. prosinca 2003. godine (prva crkva podnositeljica zahtjeva), 3. prosinca 2003. godine (druga crkva podnositeljica zahtjeva) i 14. listopada 2003. godine (treća crkva podnositeljica zahtjeva), u skladu sa Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica.
7. Dana 21. lipnja 2004. godine crkve podnositeljice zahtjeva podnijele su zahtjev Vladinoj Komisiji za odnose s vjerskim zajednicama radi sklapanja ugovora s Vladom Republike Hrvatske kako je to predviđeno člankom 9., stavkom 1. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica (vidi stavak 18. ove presude), koji bi uredio njihove odnose s državom. Objasnile su da bez takvog ugovora ne mogu održavati vjeronauk u javnim školama i predškolskim ustanovama, pružati dušobrižničku skrb svojim pripadnicima u zdravstvenim ustanovama i ustanovama socijalne skrbi, u zatvorima i kaznionicama, ili vršiti obred sklapanja vjerskih brakova s učincima građanskog braka.
8. Dana 23. prosinca 2004. godine Vlada Republike Hrvatske usvojila je zaključak kojim je postavila kriterije koje moraju ispunjavati vjerske zajednice kako bi sklopile takav ugovor s Vladom (vidi stavak 19. ove presude).
9. U pismu od 12. siječnja 2005. godine Komisija za vjerske zajednice obavijestila je crkve podnositeljice zahtjeva da ne ispunjavaju, niti pojedinačno, niti zajedno, povijesni i brojčani kriterij sadržan u Zaključku , dakle, da nisu prisutne na teritoriju Hrvatske od 6. travnja 1941. godine i da broj njihovih sljedbenika ne premašuje 6.000 (vidi stavak 19. ove presude). Pozivajući se na članak 21. Zakona o zdravstvenoj skrbi iz 2003. godine (vidi stavak 21. ove presude) i članke 14., 78., stavak 1. i 95. Zakona o izvršavanju kazne zatvora (vidi stavke 23.-. 26. ove presude) Komisija je istakla da pripadnici vjerskih zajednica koje nisu sklopile mjerodavni ugovor s Vladom Republike Hrvatske imaju pravo primati dušobrižničku pomoć u zdravstvenim ustanovama i ustanovama socijalne skrbi kao i u zatvorima i kaznionicama.
10. Dana 10. veljače 2005. godine crkve podnositeljice zahtjeva podnijele su još jedan zahtjev za sklapanje odgovarajućeg ugovora s Vladom Republike Hrvatske, ovaj puta izravno se obrativši predsjedniku Vlade.
11. U pismu od 15. lipnja 2005. godine Komisija za vjerske zajednice odgovorila je na zahtjev crkava podnositeljica zahtjeva od 10. veljače 2005. godine, obavijestivši ih ponovno da ne ispunjavaju, niti pojedinačno niti zajedno, kriterije navedene u Zaključku od 23. prosinca 2004. godine, ovaj put bez pobližeg navođenja koji konkretan kriterij nije ispunjen. Pozivajući se ponovno na članak 21. Zakona o zdravstvenoj skrbi iz 2003. godine i članke 14., 78., stavak 1. i 95. Zakona o izvršavanju kazne zatvora Komisija je ponovila svoje mišljenje da pripadnici vjerskih zajednica koji nisu sklopili odgovarajući ugovor s Vladom Republike Hrvatske imaju pravo primati dušobrižničku pomoć u zdravstvenim ustanovama i ustanovama socijalne skrbi kao i u zatvorima i kaznionicama.
12. Tada su crkve podnositeljice zahtjeva podnijele zahtjev za zaštitu ustavom zajamčenog prava Upravnom sudu Republike Hrvatske protiv dopisa Komisije za vjerske zajednice od 15. lipnja 2005. godine kojim se odbija njihov zahtjev, u skladu sa člankom 66. Zakona o upravnim sporovima (vidi stavak 28. ove presude). Tvrdile su da taj dopis, iako je bio dan u obliku pisma, predstavlja "pojedinačni pravni akt" (tj. odluku), u smislu članka 66. Zakona o upravnim sporovima, koji je povrijedio njihovo ustavno pravo na jednakost svih vjerskih zajednica pred zakonom, kako je zajamčeno člankom 41. Ustava (vidi stavak 16. ove presude).
13. Dana 12. listopada 2006. godine Upravni sud je odbacio njihovu tužbu kao nedopuštenu, presudivši da dopis Komisije za vjerske zajednice kojim se odbija njihov zahtjev ne predstavlja "pojedinačni akt" u smislu članka 66. Zakona o upravnim sporovima, te stoga nije podoban za preispitivanje od strane tog suda.
14. Crkve podnositeljice zahtjeva tada su podnijele ustavnu tužbu, ponovno se pozivajući, inter alia, na članak 41. Ustava, navodeći povredu svog ustavnog prava na jednakost svih vjerskih zajednica pred zakonom. Dana 1. listopada 2006. godine Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu podnositeljica zahtjeva našavši, inter alia, da članak 41. Ustava nije primjenjiv na ovaj konkretan predmet.
15. U međuvremenu su dana 30. rujna 2005. godine crkve podnositeljice zahtjeva podnijele zahtjev Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti i zakonitosti, tražeći da se ocijeni sukladnost Zaključka od 23. prosinca 2004. godine sa Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica, tj. njegova sukladnost sa člankom 41. Ustava. Dana 5. lipnja 2007. godine Ustavni sud je odbacio zahtjev crkava podnositeljica zahtjeva kao nedopušten, našavši da pobijani Zaključak nije podzakonski propis podložan ocjeni ustavnosti i zakonitosti.
II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO
A. Ustav
1. Mjerodavne odredbe
16. Mjerodavni dio Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br.56/1990, 135/1997, 8/1998 (pročišćeni tekst), 113/2000, 124/2000 (pročišćeni tekst), 28/2001 i 41/2001 (pročišćeni tekst), 55/2001 (corrigendum) i 76/2010) glase kako slijedi:
Članak 14.
"Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.
Svi su pred zakonom jednaki."
Članak 16.
"(1) Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.
(2) Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.“
Članak 40.
„Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja.“
Članak 41.
“Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države.
Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države.“
Članak 140.
"Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava. ...”
2. Sudska praksa Ustavnog suda
17. U svojim odlukama br. U-I-892/1994 od 14. studenog 1994. godine (Narodne novine br. 83/1994) i U-I-130/1995 od 20. veljače 1995. godine (Narodne novine br. 112/1995) Ustavni je sud presudio da sva prava zajamčena Konvencijom i njenim Protokolima treba smatrati i ustavnim pravima koja imaju jednaku snagu kao i odredbe Ustava.
B. Zakon o vjerskim zajednicama
1. Mjerodavne odredbe
18. Mjerodavne odredbe Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica (Narodne novine br. 83/2002 - "Zakon o vjerskim zajednicama") koji je stupio na snagu 24. srpnja 2002. godine glase kako slijedi:
Članak 1.
„Crkva ili vjerska zajednica drukčijeg naziva (u daljnjem tekstu: vjerska zajednica) u smislu ovoga Zakona je zajednica fizičkih osoba koje ostvaruju slobodu vjeroispovijedi jednakim javnim obavljanjem vjerskih obreda i drugim očitovanjima svoje vjere (u daljnjem tekstu: vjernici) upisana u Evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj(u daljnjem tekstu: Evidencija).“
Članak 5.
"(1) Vjerske zajednice koje djeluju kao pravne osobe u Republici Hrvatskoj na dan stupanja na snagu ovoga Zakona (u daljnjem tekstu: postojeće vjerske zajednice) upisuju se u Evidenciju podnošenjem prijave za upis.
(2) Zajednice vjernika koje na dan stupanja na snagu ovoga Zakona ne djeluju kao vjerske zajednice ili koje će se osnovati nakon dana stupanja na snagu ovoga Zakona (u daljnjem tekstu: novoosnovane vjerske zajednice), upisuju se u Evidenciju podnošenjem zahtjeva za upis. Zahtjev za upis u Evidenciju mogu podnijeti one zajednice vjernika koje su do dana podnošenja zahtjeva najmanje pet godina djelovale kao udruge s pravnom osobnošću.“
Članak 9.
"(1) Pitanja od zajedničkog interesa za Republiku Hrvatsku i neku ili više vjerskih zajednica mogu se uređivati i ugovorom kojeg sklapaju Vlada Republike Hrvatske i vjerska zajednica.
(2) Radi provedbe akata koji uređuju odnose države i vjerskih zajednica, kao i drugih pitanja od značenja za položaj i djelovanje vjerskih zajednica, Vlada Republike Hrvatske osniva Komisiju za odnose s vjerskim zajednicama.“
d) Vjerski odgoj i nastava vjeronauka u odgojnim i obrazovnim ustanovama
Članak 13., stavci 1. i 2.
„(1) Na traženje roditelja ili skrbnika u ustanovama pred-školskog odgoja, program predškolskog odgoja sadrži vjerski odgoj. Vjerski se odgoj ustrojava sukladno zakonu te ugovorom između vjerske zajednice i Vlade Republike Hrvatske.
(2) Na traženje roditelja ili skrbnika učenika mlađih od 15 godina te na osnovi zajedničke izjave roditelja, odnosno skrbnika i učenika od 15 godina i starijih, u osnovnim školama i srednjim školama ustrojava se nastava vjeronauka kao izbornog predmeta sukladno propisanom nastavnom planu i programu te ugovorom između vjerske zajednice i Vlade Republike Hrvatske.“
e) Dušobrižnička pomoć u zdravstvenim i ustanovama socijalne skrbi
Članak 14.
"Vjerskoj zajednici jamči se pravo na dušobrižništvo vjernika koji se nalaze u zdravstvenim i ustanovama socijalne skrbi. Način ostvarivanja ovog prava uredit će se ugovorom između vjerske zajednice i osnivača ovih ustanova.“
f) Dušobrižništvo u kaznionicama i zatvorima
Članak 15.
"Vjerskoj zajednici jamči se pravo na dušobrižništvo vjernika koji se nalaze u kaznionicama i zatvorima. Način ostvarivanja ovog prava uredit će se ugovorom između vjerske zajednice i Vlade Republike Hrvatske.“
g) Dušobrižništvo pripadnika Oružanih snaga i policije
Članak 16.
„Vjerska zajednica ima pravo na dušobrižništvo svojih vjernika pripadnika Oružanih snaga i policije, te drugih osoba stalno zaposlenih u Oružanim snagama i policiji, i članova njihovih obitelji pod uvjetima i na način uređen ugovorom s Vladom Republike Hrvatske.“
2. Zaključak Vlade Republike Hrvatske do 23. prosinca 2004. godine
19. Zaključak Vlade Republike Hrvatske od 23. prosinca 2004. godine koji postavlja mjerila koja vjerske zajednice trebaju ispuniti kako bi sklopile ugovor s Vladom ("Zaključak" - nije objavljen u Narodnim novinama) glasi kako slijedi:
Z A K LJ U Č A K
"1. Za sklapanje ugovora o pitanjima od zajedničkog interesa za Republiku Hrvatsku i neku ili više vjerskih zajednica, koji sklapa Vlada Republike Hrvatske i vjerska zajednica, potrebno je da jedna ili više vjerskih zajednica, koje bi sklopile ugovor, ispunjavaju jedan od dva uvjeta:
-da su djelovale na području Republike Hrvatske na dan 6. travnja 1941. godine i nastavile svoje djelovanje u kontinuitetu i pravnoj slijednosti, te da broj vjernika prelazi brojku od šest tisuća, prema zadnjem popisu stanovništva,
-da je povijesna vjerska zajednica europskog kulturnog kruga (Katolička crkva, Pravoslavna crkva, Evangelistička crkva u Republici Hrvatskoj, Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj, Islamska zajednica u Hrvatskoj, Židovska zajednica u Republici Hrvatskoj).
2. Crkva ili vjerska zajednica koja se izdvoji ili se izdvojila iz crkve ili vjerske zajednice smatra se novom crkvom odnosno vjerskom zajednicom, a početak njezinog djelovanja smatra se danom izdvajanja, odnosno osnivanja.
3. Zadužuje se Komisija za odnose s vjerskim zajednicama za provedbu ovog Zaključka.“
C. Obiteljski zakon
20. Mjerodavne odredbe Obiteljskog zakona (Narodne novine br. 116/2003, 17/2004, 136/2004 i 107/2007), koji je stupio na snagu 22. srpnja 2003. godine, glase kako slijedi:
SKLAPANJE BRAKA
Članak 6.
"Brak se sklapa suglasnom izjavom žene i muškarca u građanskom ili vjerskom obliku."
Članak 8.
"Brak se u vjerskom obliku s učincima građanskog braka sklapa pred službenikom vjerske zajednice koja s Republikom Hrvatskom o tome ima uređene pravne odnose."
Članak 23.
"Brak sklopljen u vjerskom obliku sukladno odredbama članka 8. i članka 20. stavka 1. i 4. ovoga Zakona, ima od dana sklapanja sve učinke građanskog braka propisane ovim Zakonom."
D. Zakon o zdravstvenoj zaštiti
21. Članak 21. bivšeg Zakona o zdravstvenoj zaštiti iz 2003. godine (Narodne novine br. 121/03, 48/05 (ispravak), 85/06 i117/08), koji je bio na snazi između 6. kolovoza 2003. godine i 1. siječnja 2009. godine propisivao je da u ostvarivanju zdravstvene zaštite svaka osoba za vrijeme boravka u zdravstvenoj ustanovi ima pravo, u skladu s odredbama toga Zakona i propisima obveznoga zdravstvenog osiguranja, na prehranu u skladu sa svojim svjetonazorom i pravo obavljanja vjerskih obreda u za to predviđenom prostoru. U slučaju smrti, svaka je osoba imala pravo na primjenu vjerskih odnosno drugih običaja uz iskaz pijeteta prema umrloj osobi.
22. Članak 22. novog Zakona o zdravstvenoj zaštiti iz 2008. godine (Narodne novine br. 150/2008, 155/2009 i 71/2010), koji je stupio na snagu dana 1. siječnja 2009. godine sadrži odredbe jednake onima iz članka 21. bivšeg Zakona o zdravstvenog zaštiti (vidi prethodni stavak).
E. Zakon o izvršavanju kazne zatvora
23. Mjerodavne odredbe Zakona o izvršavanju kazne zatvora (Narodne novine br. 128/99, 55/00, 59/00 (pročišćeni tekst), 129/00, 59/01 (pročišćeni tekst), 11/02 i 190/03 (pročišćeni tekst), 76/07 (ispravak) i 83/2009) glase kako slijedi.
24. Članak 14. propisuje da svaki zatvorenik ima, pod uvjetima predviđenim tim Zakonom, inter alia, pravo vjeroispovijedanja i razgovor s ovlaštenim vjerskim predstavnikom.
25. Članak 78., stavak 1. propisuje da zatvorenici imaju pravo na prehranu u skladu s njihovim vjerskim zahtjevima, prema mogućnostima kaznionice.
26. Članak 95. propisuje da će se u kaznionici odnosno zatvoru u kojem je veći broj zatvorenika iste vjere koji služe svoju kaznu vjerskom službeniku za potrebe vjerskih obreda najmanje jednom tjedno osigurati prikladan prostor i vrijeme.
F. Zakon o Vladi Republike Hrvatske
27. Mjerodavni dio Zakona o Vladi Republike Hrvatske (Narodne novine br. 101/1998, 15/2000, 117/2001, 199/2003 i 77/2009 – “Zakon o VRH”), koji je stupio na snagu dana 5. kolovoza 1998. glasi kako slijedi:
Članak 30.
„(1) Vlada donosi odluke, rješenja i zaključke o pitanjima koja se ne uređuju uredbama.
(2) Odlukom se uređuju pojedina pitanja iz nadležnosti Vlade ili određuju mjere, daje suglasnost ili potvrđuju akti drugih tijela i pravnih osoba, te odlučuje o drugim pitanjima o kojima se ne donosi propis.
(3) Zaključkom se utvrđuju stajališta Vlade u pitanjima provedbe utvrđene politike te određuju zadaće tijelima državne uprave.
(4) Rješenjem se odlučuje o imenovanjima i razrješenjima te o drugim pojedinačnim stvarima iz djelokruga Vlade.“
Članak 31.
„(1)Uredbe i poslovnik objavljuju se u „Narodnim novinama“, a stupaju na snagu osmog dana od dana objave, ako tim aktima nije određen drugi rok njihovog stupanja na snagu.
(2) Odluke, rješenja i zaključci mogu se objaviti u „Narodnim novinama“, ako tako odluči Vlada prilikom donošenja ovih akata.“
G. Zakon o upravnim sporovima
28. Zakon o upravnim sporovima (Službeni list Socijalističke federativne republike Jugoslavije br. 4/1977 i Narodne novine Republike Hrvatske br. 53/1991, 9/1992 i77/1992) u svom mjerodavnom dijelu propisuje kako slijedi:
Članak 66.
"O zahtjevu za zaštitu ustavom zajamčenog prava i slobode čovjeka i građanina, ako je takva sloboda ili pravo povrijeđeno konačnim pojedinačnim aktom a nije osigurana druga sudska zaštita odlučuje sud nadležan za upravne sporove odgovarajućom primjenom ovoga zakona."
29. U člancima 67. do 76. propisan je postupak za zaštitu ustavom zajamčenog prava i slobode čovjeka i građanina od nezakonitih faktičnih (fizičkih) radnji javnih vlasti, ako nije osigurana druga sudska zaštita. Prema sudskoj praksi domaćih sudova, zaštita od nezakonitih "radnji" obuhvaća i propuste (na primjer Ustavni je sud u svojoj odluci br. Us- 2099/89 od 21. rujan 1989. , a Vrhovni sud u svojoj odluci br. Gž9/1993 od 6. travanj 1993.godine presudio da to što upravne vlasti nisu provele svoj vlastiti ovršni nalog predstavlja "nezakonitu radnju" u smislu članka 67. Zakona o upravnim sporovima).
30. Članak 67. propisuje da se takav postupak pokreće podnošenjem tužbe za zaštitu od nezakonite radnje nadležnom općinskom sudu. Tužba mora biti podnijeta protiv javne vlasti kojoj se faktična radnja (ili propust) može pripisati (tuženik).
31. Članak 73. propisuje da sud odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva presudom. Presudom kojom prihvaća tužbeni zahtjev sud će zabraniti daljnje vršenje nezakonite radnje tuženiku i, prema potrebi, naložiti restitutio in integrum.
32. Članak 74. propisuje da u postupku "zaštite od nezakonitih radnji" sudovi primjenjuju, mutatis mutandis, odredbe Zakona o parničnom postupku.
H. Zakon o obveznim odnosima
1. Mjerodavne odredbe
33. Mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005 i 41/2008 – “ZOO iz 2006. ”), koji je stupio na snagu dana 1. siječnja 2006. godine i koji je stavio izvan snage bivši ZOO iz 1978. godine (vidi slijedeći stavak) glasi kako slijedi:
Prava osobnosti
Članak 19.
„(1) Svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom.
(2) Pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.
(3) Pravna osoba ima sva navedena prava osobnosti, osim onih vezanih uz biološku bit fizičke osobe, a osobito pravo na ugled i dobar glas, čast, ime, odnosno tvrtku, poslovnu tajnu, slobodu privređivanja i dr.“
Obvezno sklapanje i obvezni sadržaj ugovora
Članak 248., stavak 1.
„(1) Ako je netko po zakonu obvezan sklopiti ugovor, zainteresirana osoba može zahtijevati da se takav ugovor bez odgađanja sklopi.
Zahtjev da se prestane s povredom prava osobnosti
Članak 1048.
„Svatko ima pravo zahtijevati od suda ili drugog nadležnog tijela da naredi prestanak radnje kojom se povređuje pravo njegove osobnosti i uklanjanje njome izazvanih posljedica.“
34. Članak 157., stavak 1. bivšeg Zakona o obveznim odnosima iz 1978. godine (Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije br. 29/1978, 39/1985 i 57/1989 i Narodne novine Republike Hrvatske br. 53/1991 s naknadnim izmjenama i dopunama – “Zakon o obveznim odnosima iz 1978”) bio je gotovo jednak tekstu članka 1048. sadašnjeg Zakona o obveznim odnosima iz 2006. i glasi kako slijedi:
Članak 157., stavak 1.
„Svatko ima pravo zahtijevati od suda ili drugog nadležnog tijela da naredi prestanak radnje kojom se povređuje pravo njegove osobnosti “
2. Stav pravnih znanstvenika i sudske prakse
35. Među hrvatskim pravnim znanstvenicima ne postoji suglasje o tome koja prava, osim onih navedenih u članku 19. Zakona o obveznim odnosima, treba smatrati pravima osobnosti. Međutim, opće je prihvaćeno da slijedeća prava fizičke osobe spadaju u tu kategoriju: pravo na život, pravo na fizički i psihički integritet (zdravlje), pravo na slobodu, pravo na čast i ugled, pravo na privatnost osobnog i obiteljskog života, pravo na tajnost pisama i osobnih pismena, pravo na osobni identitet (posebice pravo na sliku, glas i ime osobe) i moralna prava autora. Izgleda da su do sada hrvatski sudovi, u primjeni članka 157. bivšeg Zakona o obveznim odnosima i članka 19. sadašnjeg Zakona o obveznim odnosima, samo ta prava tumačili kao prava osobnosti. Pitanje mogu li u ovome trenutku ostala prava zajamčena Ustavom biti kvalificirana kao prava osobnosti, ostaje u velikoj mjeri predmet rasprave.
I. Zakon o suzbijanju diskriminacije
36. Mjerodavni dio Zakona o suzbijanju diskriminacije (Narodne novine br. 85/2008) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2009. godine glasi kako slijedi:
Članak 16.
Zajedničke odredbe
„(1) Svatko tko smatra da mu je zbog diskriminacije povrijeđeno neko pravo može tražiti zaštitu toga prava u postupku u kojem se o tom pravu odlučuje kao o glavnom pitanju, a može tražiti i zaštitu u posebnom postupku propisanom u članku 17. ovoga Zakona.“
Članak 17.
Posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije
„(1) Osoba koja tvrdi da je žrtva diskriminacije po odredbama ovoga Zakona ovlaštena je podnijeti tužbu i tražiti:
1. da se utvrdi da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđenje diskriminacije),
2. da se zabrani poduzimanje radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije),
3. da se naknadi imovinska i neimovinska šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim Zakonom (tužba za naknadu štete),
4. da se presuda kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak tuženika objavi u medijima.
(2) O zahtjevima iz stavka 1. ovoga članka odlučuje sud primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.
(3) Zahtjevi iz stavka 1. ovoga članka mogu se istaknuti zajedno sa zahtjevima za zaštitu drugih prava o kojima se odlučuje u parničnom postupku ako su svi zahtjevi u međusobnoj vezi i ako je isti sud stvarno nadležan za njih, bez obzira na to je li za te zahtjeve propisano rješavanje u redovitom ili u posebnom parničnom postupku, osim sporova o smetanju posjeda. U tom slučaju primjenjuju se mjerodavna pravila za vrstu spora o kojoj je riječ, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.
(4) ...”
III. OSTALI MJERODAVNI MATERIJALI
A. Izvješće o provedbi Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina
37. Mjerodavni dio Izvješća o provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i o utrošku sredstava osiguranih u državnom proračunu Republike Hrvatske za 2009. godinu za potrebe nacionalnih manjina koje je Vlada podnijela Hrvatskom Saboru dana 1. srpnja 2010. godine glasi kako slijedi:
4 Pravo na očitovanje svoje vjere i osnivanje vjerskih zajednica
“Do sada Republika Hrvatska je sklopila četiri međunarodna ugovora sa Svetom Stolicom ...
...
Vlada Republike Hrvatske sklopila je još i šest Ugovora o pitanjima od zajedničkog interesa sa crkvama i vjerskim zajednicama, te na taj način regulirala odnose sa još 15 crkava i vjerskih zajednica.
...
Crkve koje imaju uređene odnose s Hrvatskom državom:
1. primaju redovitu godišnju financijsku potporu,
2. u školama mogu predavati vjeronauk, i u predškolskim ustanovama vjerski odgoj, 3. brak sklopljen u crkvenom obliku ima učinke građanskog braka..
...
Sve ostale vjerske zajednice, iako nisu sklopile ugovor s Vladom Republike Hrvatske, imaju pravo na dušobrižničku skrb u zdravstvenim ustanovama i ustanovama socijalne skrbi, kaznionicama i zatvorima kao i u Oružanim snagama.”
B. Ugovori zaključeni između Vlade Republike Hrvatske i vjerskih zajednica
38. Vlada Republike Hrvatske je do danas sklopila ugovore o pitanjima od zajedničkog interesa, kako je to predviđeno u članku 9., stavku 1. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica sa slijedećim vjerskim zajednicama:
39. Odnosi s Katoličkom crkvom uređeni su s četiri konkordata sklopljenih sa Svetom stolicom:
C. Popis stanovništva iz 2001. godine
40. Prema popisu stanovništva iz 2001. godine Bugarska pravoslavna crkva imala je osam članova, Hrvatska stara katolička crkva 303 člana, a Makedonska pravoslavna crkva 211 članova.
PRAVO
I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 14. KONVENCIJE U VEZI S ČLANKOM 9.
41. Crkve podnositeljice zahtjeva prigovaraju da su bile diskriminirane jer, za razliku od drugih vjerskih zajednica s kojima je Vlada Republike Hrvatske sklopila ugovore o pitanjima od zajedničkog interesa predviđene člankom 9., stavkom 1. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica njima nije dozvoljeno: (a) održavati vjeronauk u javnim školama i predškolskim ustanovama, (b) pružati dušobrižničku skrb svojim pripadnicima u zdravstvenim ustanovama i ustanovama socijalne skrbi, kao i u zatvorima i kaznionicama, ili (c) obavljati obred sklapanja vjerskih brakova s učincima građanskog braka. Osobito tvrde da su izvjesne vjerske zajednice kao što su Bugarska pravoslavna crkva i Hrvatska starokršćanska crkva te Makedonska pravoslavna crkva, koje ne ispunjavaju kriterije sadržane u Vladinom Zaključku od 23. prosinca 2004. godine ipak sklopile ugovore s državom i da im je stoga dozvoljeno obavljati navedene vjerske službe, te da imaju pravo na službeno priznanje brakova za čije sklapanje one obave obred. Pozvali su se na članak 14. Konvencije, uzet zajedno s člankom 9. Ti članci glase kako slijedi:
"1. Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost."
2. Nitko neće biti diskriminiran od strane javne vlasti po bilo kojoj osnovi kao što su osnove navedene u stavku 1."
Članak 9.
"1. Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi; to pravo
uključuje slobodu da se promijeni vjeroispovijed ili uvjerenje i slobodu da se pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoju vjeroispovijed ili uvjerenje bogoslužjem, poučavanjem, praktičnim vršenjem i obredima.
2. Sloboda iskazivanja vjeroispovijedi ili uvjerenja podvrgnut će se samo takvim ograničenjima koja su propisana zakonom i koja su u demokratskom društvu nužna radi interesa javnog reda i mira, zaštite javnog reda, zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.“
42. Vlada osporava te tvrdnje. Tvrdi da nisu iscrpljena domaća pravna sredstva, da članci na koje se poziva nisu primjenjivi na određene prigovore i da su u svakom slučaju svi prigovori crkava podnositeljica zahtjeva očigledno neosnovani.
A. Dopuštenost
1. Neiscrpljenje domaćih pravnih sredstava
(a) Tvrdnje stranaka
43. Vlada je prije svega tvrdila da crkve podnositeljice zahtjeva nisu iscrpile domaća pravna sredstva. Vlada osobito tvrdi da su crkve podnositeljice zahtjeva mogle podnijeti građansku tužbu za obvezatno sklapanje ugovora na temelju članka 248. Zakona o obveznim odnosima, tužbu za zaštitu prava osobnosti na temelju članka 1048. istoga Zakona (vidi stavak 33. ove presude) ili tužbu na temelju Zakona o suzbijanju diskriminacije (vidi stavak 36. ove presude).
44. Crkve podnositeljice zahtjeva priznaju da nisu iscrpile sva domaća pravna sredstva ali se pitaju koliko su različitih pravnih radnji, prema [mišljenju]Vlade, trebale poduzeti kao bi poštovale članak 35., stavak 1. Konvencije. Zauzvrat, tvrde da su iscrpile sva domaća pravna sredstva koja su im bila dostupna u dano vrijeme, a koja su imala realne izglede za uspjeh. Osobito pokrenule su mjerodavni postupak u Hrvatskoj puno prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima iz 2006. godine i Zakona o zabrani diskriminacije. U svakom slučaju bilo bi nerazumno očekivati da one pribjegnu pravnim sredstvima čiji učinci nisu bili nikada dokazani niti jednim jedinim primjerom u sudskoj praksi (nema nikakvog dokaza o primjeni Zakona o zabrani diskriminacije u praksi), a čiju bi djelotvornost, čak i teorijski govoreći, bilo teško zamisliti. Na primjer, budući da Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica ne propisuje obvezu Vlade Republike Hrvatske da sklopi ugovore s vjerskom zajednicama, crkve podnositeljice zahtjeva tvrde da se stoga one nisu mogle pozvati na članak 248. Zakona o obveznim odnosima. Konačno, crkve podnositeljice zahtjeva tvrde da bi korištenje pravnih sredstava koje je predložila Vlada od njih zahtijevalo pokretanje još jednog postupka, od samog početka, kako bi zaštitile svoja prava, te strpljivo čekanje još nekoliko godina kako bi "isprobale" još jedno pravno sredstvo.
(b) Ocjena Suda
45. Glede tužbe za obvezatno sklapanje ugovora na temelju članka 248. Zakona o obveznim odnosima, dovoljno je za Sud primijetiti da se ove odredbe primjenjuju samo na situacije kada jedna strana ima zakonsku obvezu sklopiti ugovor (vidi stavak 33.ove presude) dok članak 9., stavak 1. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica samo propisuje da se pitanja od zajedničkog interesa mogu urediti ugovorom (vidi stavak 18. ove presude) i stoga ne obvezuje državu da sklopi takav ugovor.
46. Glede tužbe za zaštitu prava osobnosti, Sud primjećuje da prema hrvatskom pravu nije jasno može li se sloboda od diskriminacije ili sloboda vjeroispovijesti kvalificirati kao takvo pravo (vidi stavak 35. ove presude); i da, u svakom slučaju, članak 1048. Zakona o obveznim odnosima propisuje samo mogućnost da sud naloži prestanak radnje kojom se povređuju prava osobnosti (vidi stavak 33. ove presude). U ovim okolnostima Sud smatra da je na tuženoj državi teret dokaza o postojanju sudske prakse u kojima su sudovi primijenili članak 1048. Zakona o obveznim odnosima iz 2006. godine ili članak 157. bivšeg Zakona o obveznim odnosima iz 1978. godine kako bi zaštitili pojedince od diskriminacije ili miješanja u njihovu slobodu vjeroispovijesti, i/ili sudsku praksu u kojoj su te odredbe bile tumačene na način da ih se proširi i na zaštitu od propusta. Međutim, Vlada to nije učinila.
47. Konačno, glede tužbe na temelju Zakona o suzbijanju diskriminacije, Sud primjećuje da su crkve podnositeljice zahtjeva podnijele svoj zahtjev Sudu dana 4. prosinca 2007. godine, a da je Zakon o suzbijanju diskriminacije stupio na snagu dana 1. siječanj 2009. godine (vidi stavak 36. ove presude). S tim u vezi Sud ponavlja da o pitanju jesu li iscrpljena domaća pravna sredstva redovno odlučuje pozivom na datum kad je zahtjev podnesen Sudu (vidi predmet Baumann v. France, br. 33592/96, stavak 47., ECHR, 2001-V). Iako je istina da postoje iznimke od ovoga pravila koje se mogu opravdati konkretnim okolnostima svakoga predmeta (vidi, na primjer, predmete Brusco v. Italy (dec.), br. 69789/01, ECHR 2001-IX; i Nogolica v. Croatia (dec.), br. 77784/01, ECHR 2002-VIII), Sud smatra, uz dužno uzimanje u obzir supsidijarnog karaktera sustava Konvencije, da u ovome predmetu ne postoje nikakve posebne okolnosti koje bi opravdale da se učini iznimka od toga pravila.
48. U svjetlu naprijed navedenog, i s obzirom na to da se Vlada nije pozvala na nikakva druga moguća pravna sredstva (vidi stavke 119-123 ove presude), slijedi da njihov prigovor neiscrpljenja domaćih pravnih sredstava treba odbiti.
2 Primjenjivost
(a) Tvrdnje stranaka
(i) Vlada
49. Vlada tvrdi da se članak 9. ne može tumačiti tako da znači da država mora omogućiti vjerskim zajednicama vjersko obrazovanje u javnim školama i predškolskim ustanovama ili priznati vjerske brakove.
50. Osobito, Vlada tvrdi da iako je podučavanje jedan od oblika iskazivanja vjere iz članka 9., stavka 1. Konvencije, niti izričaj toga članka niti sudska praksa Suda ne ukazuju da bi država bila obvezatna dozvoliti vjersko obrazovanje u javnim školama ili predškolskim ustanovama.
51. Vlada nadalje tvrdi da iako je obavljanje obreda sklapanja vjerskih brakova također jedan od oblika iskazivanja vjere jer predstavlja "obred" u smislu članka 9., stavka 1. Konvencije, priznanje takvih brakova s učincima građanskog braka nije jedno od prava zajamčenih tim člankom. Drugim riječima, vjera se izražava obredom sklapanja vjerskog braka, a ne službenim priznanjem takvoga braka.
52. Zaključno, Vlada tvrdi da je pravo na vjeronauk u javnim školama i predškolskim ustanovama i pravo na priznanje od strane države vjerskih brakova izvan opsega članka 9. Konvencije.
53. Glede primjenjivosti članka 14. Konvencije, Vlada je primijetila da prema sudskoj praksi Suda ta odredba ima učinak samo u odnosu na druga prava zajamčena Konvencijom, te posljedično ne postoji samostalno.. Stoga je, a i s obzirom na mišljenje [Vlade]da je pravo na vjeronauk u javnim školama i predškolskim ustanovama i pravo na priznanje od strane države vjerskih brakova izvan opsega članka 9. Konvencije, Vlada zaključila da je članak 14. jednako neprimjenjiv na taj dio zahtjeva.
(ii.) Podnositeljice zahtjeva
54. Crkve podnositeljice zahtjeva osobito pobijaju tvrdnju Vlade da je članak 14. Konvencije neprimjenjiv jer je pravo na održavanje vjeronauka u javnim školama i predškolskim ustanovama i pravo na službeno priznanje vjerskih brakova izvan opsega članka 9. Konvencije. Tvrde da u situaciji u kojoj su izvjesnim vjerskim zajednicama dana takva prava, jasno postoji pozitivna obveza dati ista prava drugim vjerskim zajednicama u usporedivoj situaciji.
(b) Ocjena Suda
55. Sud ponavlja da članak 14. Konvencije ne postoji samostalno, budući da ima učinak vezan samo za "uživanje prava i sloboda" zajamčenih odredbama [Konvencije]. Iako primjena članka 14. ne pretpostavlja povredu tih odredbi [Konvencije] - i u toj mjeri je autonoman - nema mjesta za njegovu primjenu osim u slučaju kada činjenice predmeta spadaju u doseg jedne ili više [odredbi] (vidi, na primjer, predmete Van Buitenen v. the Netherlands, br. 11775/85, Commission decision od 2. ožujka 1987. i Cha’are Shalom Ve Tsedek v. France [GC], br. 27417/95, stavak 86., ECHR 2000-VII).
56. Sud nadalje ponavlja da se Konvencija, uključujući i njen članak 9., stavak 1., ne može tumačiti tako da nameće obvezu državama da vjerskim brakovima priznaju učinke građanskog braka (vidi predmete X. v. Germany, br. 6167/73, odluka Komisije od 18. prosinac 1974., Decisions and Reports (DR) 1, str. 64-65; Khan v. the United Kingdom, br. 11579/85, odluka Komisije od 7. srpanj 1986., DR 48, str. 253 i 255; Spetz and Others v. Sweden, br. 20402/92, odluka Komisije od 12. listopad 1994. i Şerife Yiğit v. Turkey [GC], br. 3976/05, stavak 102., 2. studeni 2010.).
57. Isto tako, pravo na iskazivanje vjere kroz poučavanje zajamčeno člankom 9., stavkom 1. Konvencije po mišljenju Suda ne ide tako daleko da bi za sobom povlačilo obvezu država da dozvole vjeronauk u javnim školama ili predškolskim ustanovama.
58. Ipak, Sud smatra da i obred sklapanja vjerskog braka, koji predstavlja vršenje vjerskog obreda, i vjeronauk, predstavljaju izražavanja vjere u smislu članka 9., stavka 1. Konvencije. Isto tako primjećuje da Hrvatska dozvoljava izvjesnim vjerskim zajednicama održavanje vjeronauka u javnim školama i predškolskim ustanovama te priznaje vjerske brakove za čije sklapanje te vjerske zajednice vrše obrede. Sud ponavlja s tim u vezi da se zabrana diskriminacije zapisana u članku 14. Konvencije primjenjuje i na ona dodatna prava koja spadaju u širi opseg bilo kojeg članka Konvencije koja je država dragovoljno odlučila osigurati (vidi predmet E.B. v. France GC, br. 43546/02, stavak 48., ECHR, 2008 -..). Stoga država koja je otišla dalje od svoje obveze na temelju članka 9. Konvencije u stvaranju takvih prava ne može, u primjeni tih prava, poduzeti diskriminirajuće mjere u smislu članka 14. (vidi, muttis mutandis, naprijed citirani predmet E.B. v. France, stavak 49.). Slijedi da, iako Hrvatska nije obvezna na temelju članka 9. Konvencije dozvoliti vjeronauk u javnim školama i predškolskim ustanovama ili priznati vjerske brakove, činjenice ovoga predmeta ipak spadaju u širi opseg toga članka (vidi na primjer, mutatis mutandis, predmet Thlimmenos v. Greece [GC], br. 34369/97, stavke 40.-43., ECHR 2000-IV; Löffelmann v. Austria, br. 42967/98, stavke 46.-48., 12. ožujak 2009. godine i Gütl v. Austria, br. 49686/99, stavke 31.- 33., 12. ožujak 2009.). Stoga je članak 14. Konvencije, uzet zajedno s člankom 9., primjenjiv na ovaj predmet.
59. Slijedi da prigovor Vlade u odnosu na primjenjivost članka 14.Konvencije treba također odbiti.
3. Jesu li prigovori očigledno neosnovani
(a) Tvrdnje stranaka
60. Glede prigovora crkava podnositeljica zahtjeva koji se tiču dušobrižništva u zdravstvenim ustanovama i ustanovama socijalne skrbi, zatvorima i kaznionicama, Vlada tvrdi da Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica nedvojbeno jamči pravo na pružanje takve skrbi svim vjerskim zajednicama. Činjenica da određene vjerske zajednice nisu sklopile odgovarajući ugovor s Vladom Republike Hrvatske ne znači da su na bilo koji način spriječene vršiti to pravo. To je tako jer pravo o kojemu je riječ ne nastaje takvim sporazumom nego je izravno zajamčeno zakonom.
61. Vlada nadalje tvrdi da je uz Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica, pravo na dušebrižništvo priznato i određenim posebnim propisima, osobito Zakonom o zdravstvenoj skrbi i Zakonom o izvršavanju kazne zatvora (vidi stavke 21.-26. ove presude).
62. U svakom slučaju, Vlada primjećuje da crkve podnositeljice zahtjeva ne tvrde da je bilo kojem od njihovih članova ikada bilo zanijekano pravo na dušebrižništvo u ustanovama o kojima je riječ.
63. I kao posljednje, Vlada naglašava da je Komisija za vjerske zajednice u nekoliko navrata jasno obavijestila crkve podnositeljice zahtjeva da imaju pravo pružati dušebrižničku skrb svojim članovima u zdravstvenim ustanovama i ustanovama socijalne skrbi kao i u zatvorima i kaznionicama, bez obzira na činjenicu što nisu sklopile ugovor s Vladom Republike Hrvatske (vidi stavke 7. i 11. ove presude).
64. U svjetlu naprijed navedenog, Vlada zaključuje da crkve podnositeljice zahtjeva imaju pravo na pružanje dušobrižničke skrbi u zdravstvenim ustanovama i ustanovama socijalne skrbi kao i u zatvorima i kaznionicama, te da su stoga njihovi prigovori s toga naslova očigledno neosnovani.
65. Crkve podnositeljice zahtjeva nisu dale primjedbe na to pitanje.
(b) Ocjena Suda
66. Sud primjećuje da članci 14. i 15. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica svim vjerskim zajednicama jamče pravo na pružanje dušebrižničke skrbi svojim pripadnicima u zdravstvenim ustanovama i ustanovama socijalne skrbi kao i u zatvorima i kaznionicama (vidi stavak 18. ove presude). Iako je istina da ti članci propisuju da se to pravo treba vršiti na način uređen mjerodavnim ugovorima, Vlada je objasnila da pripadnici vjerskih zajednica koje nisu sklopile takve ugovore također imaju pravo primiti dušebrižničku skrb u ustanovama o kojima je riječ. Ovo tumačenje potkrijepljeno je Izvješćem o provedbi Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina od 1. srpnja 2010. (vidi stavak 37. ove presude) i pismima od 12. siječnja i 15. lipnja 2005. godine koje je Komisija za vjerske zajednice uputila crkvama podnositeljicama zahtjeva (vidi stavke 7. i 11. ove presude).
67. Sud isto tako ima na umu tvrdnju Vlade (vidi stavak 62. ove presude) koja je ostala nepobijena, da crkve podnositeljice zahtjeva nisu tvrdile, niti navele konkretne primjere, da bi im pravo na pružanje dušebrižničke skrbi bilo ikada uskraćeno.
68. U tim okolnostima, i uzimajući u obzir mjerodavne odredbe Zakona o zdravstvenoj skrbi i Zakona o izvršavanju kazne zatvora (vidi stavke 21. do 26. ove presude) koji su leges speciales u odnosu na Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica, ne može se drugačije nego zaključiti da crkve podnositeljice zahtjeva imaju pravo pružati dušebrižničku skrbi svojim pripadnicima u zdravstvenim ustanovama i ustanovama socijalne skrbi te u zatvorima i kaznionicama, i da to pravo nije bilo ni na koji način ometano.
69. Slijedi da su prigovori crkava podnositeljica zahtjeva, ukoliko se tiču pružanja dušebrižničke skrbi u zdravstvenim ustanovama i ustanovama socijalne skrbi te u zatvorima i kaznionicama nedopušteni na temelju članka 35., stavka 3. očigledno neosnovani i da ih stoga treba odbaciti na temelju članka 35., stavka 4. Konvencije.
70. S druge strane, u mjeri u kojoj se prigovori crkava podnositeljica zahtjeva odnose na vjeronauk u javnim školama i predškolskim ustanovama i službenog priznanja vjerskih brakova, oni nisu očigledno neosnovani u smislu članka 35., stavka 3. Konvencije. Štoviše, ovi prigovori nisu nedopušteni ni s koje druge osnove. Stoga treba utvrditi da su dopušteni.
B. Osnovanost
1. Tvrdnje stranaka
(a) Vlada
71. Vlada tvrdi da razlika u postupanju prema crkvama podnositeljicama zahtjeva i vjerskim zajednicama s kojima je Vlada Republike Hrvatske sklopila ugovore o pitanjima od zajedničkog interesa ima objektivno i razumno opravdanje.
72. Vlada objašnjava da su u Hrvatskoj registrirane 42 vjerske zajednice, te da je u praksi neprovedivo dozvoliti svakoj od njih da u javnim školama i predškolskim ustanovama održava vjeronauk ili službeno priznati građanske učinke vjerskog braka. Iz tog razloga država uživa slobodu procjene glede uvjeta koje vjerske zajednice trebaju zadovoljiti da bi im se dale te povlastice.
73. S tim se u vezi Vlada pozvala na Zaključak Seminara o odnosima crkve i države u svjetlu vršenja prava na slobodu vjeroispovijesti, organiziranog u Strasborugu 10. i 11. prosinca 2001. godine, od strane g. Alvara Gil-Roblesa, bivšeg Povjerenika za ljudska prava Vijeća Europe. U tim su zaključcima sudionici priznali da se određenim vjerskim zajednicama može dati poseban položaj. To ne predstavlja diskriminaciju ako se suradnja između tih vjerskih zajednica i države osniva na objektivnim i razumnim kriterijima, kao što su njihova povijesna ili kulturna mjerodavnost, reprezentativnost ili korisnost u društvu kao cjelini ili većem ili određenom dijelu stanovništva. Vlada je nadalje navela primjer Austrije, gdje je pravo održavati vjeronauk u javnim školama i predškolskim ustanovama dobilo samo trinaest vjerskih zajednica kojima je dan poseban položaj vjerskih društava.
74. Vlada nadalje tvrdi da, suprotno tvrdnjama crkava podnositeljica zahtjeva, vjerske zajednice koje su sklopile ugovore s Vladom Republike Hrvatske, te im je tako dozvoljeno održavati vjeronauk u javnim školama i predškolskim ustanovama i obavljati obrede vjerskih brakova s učinkom građanskog braka, ispunjavale su bilo specifičan povijesni i brojčani kriterij bilo kulturni kriterij naveden u Zaključku od 23. prosinca 2004. godine, to jest, ili su bile aktivne na teritoriju Hrvatske dana 6. travnja 1941. godine i imaju barem 6.000 sljedbenika, ili pripadaju europskom kulturnom krugu (vidi stavak 19. ove presude). To znači da su te vjerske zajednice u svojoj dugotrajnoj prisutnosti na teritoriju Hrvatske dale doprinos vjerskoj i kulturnoj raznolikosti te stekle određenu razinu povjerenja i priznanja u društvu.
75. Vlada osobito tvrdi da su Srpska pravoslavna crkva, Bugarska pravoslavna crkva, Hrvatska starokatolička crkva, Makedonska pravoslavna crkva, Islamska zajednica u Hrvatskoj, Evangelička crkva u Republici Hrvatskoj, Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj i Židovska zajednica Beth Israel u Hrvatskoj, svaka od njih, zadovoljile kriterij jer su one sve "povijesne vjerske zajednice europskog kulturnog kruga". Istina je da svaka od preostalih vjerskih zajednica s kojima je sklopljen ugovor o pitanjima od zajedničkog interesa, tj. Evangelička (Pentekkostalna) crkva u Republici Hrvatskoj, Kršćanska adventistička crkva u Republici Hrvatskoj i Savez baptističkih crkava u Republici Hrvatskoj i pridružene crkve (vidi stavak 38. ove presude) ima manje od 6.000 sljedbenika. Međutim, Vlada ističe da su te vjerske zajednice sklopile ugovor zajedno, a to je mogućnost predviđena člankom 9. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica (vidi stavak 18. ove presude). Na taj je način ukupan broj njihovih sljedbenika dosegao 6.316, te je tako premašio prag od 6.000. Još važnije, osim brojčanog kriterija, ove male vjerske zajednice zadovoljavaju i povijesni kriterij, to jest, bile su aktivne u Hrvatskoj prije 6. travnja 1941. godine.
76. Suprotno tome, crkve podnositeljice zahtjeva su razmjerno "mlade" vjerske zajednice, koje su aktivne u Hrvatskoj od 1993. godine (prva crkva podnositeljica zahtjeva), 1989. godine (druga) i 2001. godine (treća). Za razliku od vjerskih zajednica s kojima je Vlada Republike Hrvatske sklopila mjerodavne ugovore, crkve podnositeljice zahtjeva čak nisu bile ni spomenute u popisu stanovništva 2001. godine. Glede treće crkve podnositeljice zahtjeva, Vlada je istaknula da je to potpuno nova vjerska zajednica, te da se ne može smatrati da je aktivna od šesnaestog stoljeća na teritoriju Hrvatske kao dio Reformirane crkve. To je tako zato što je u Zaključku od 23. prosinca 2004. godine jasno određeno da crkvu ili vjersku zajednicu koja se je izdvojila od crkve ili vjerske zajednice treba smatrati novom crkvom ili vjerskom zajednicom te se njezino izdvajanje ili osnivanje treba uzeti kao početak njenih aktivnosti (vidi stavak 19. ove presude).
77. U svjetlu naprijed navedenih razmatranja Vlada je zaključila da nije došlo do povrede članka 14., uzetog zajedno s člankom 9.
(b) Crkve podnositeljice zahtjeva
78. Crkve podnositeljice zahtjeva tvrde da različito postupanje prema njima od postupanja prema vjerskim zajednicama koje su sklopile ugovore s Vladom nije imalo niti razumno niti objektivno opravdanje. Prvo pobijaju tvrdnju Vlade da nije provedivo dozvoliti svakoj vjerskoj zajednici održavati vjeronauk u javnim školama i predškolskim ustanovama i obavljati obred vjerskog vjenčanja s učincima građanskog braka priznatim od strane države (vidi stavak 72. ove presude).
79. Glede prava na održavanje vjeronauka u javnim školama i predškolskim ustanovama crkve podnositeljice zahtjeva pozvale su se na Ugovor između Vlade Republike Hrvatske i Bugarske pravoslavne crkve, Hrvatske starokatočke crkve i Makedonske pravoslavne crkve od 29. listopada 2003. godine iz kojeg slijedi da je država dozvolila održavanje vjeronauka čak i izvan škola ako ono ispunjava iste pedagoške standarde kao i nastava vjeronauka u školama. Stoga, s obzirom na mogućnost održavanja takve nastave u prostorijama vjerskih zajednica, Vlada ne može tvrditi da je neprovedivo organizirati vjeronauk u javnim školama i predškolskim ustanovama za sve vjerske zajednice. S obzirom da je srž njihovog prigovora u stvari činjenica da njihovi pripadnici ne mogu imati ocjene iz nastave vjeronauka upisane u svojim svjedodžbama, crkve podnositeljice zahtjeva su objasnile da bi one prihvatile rješenje prema kojemu bi nastava vjeronauka bila organizirana izvan školskih prostorija. Slijedi da bi trebalo vrlo malo napora da se vjeronauk osigura u prostorijama crkava podnositeljica zahtjeva, a što bi imalo isti učinak kao vjeronauk organiziran u prostorijama vjerskih zajednica s kojima su sklopljeni odgovarajući sporazumi.
80. Glede priznanja od strane države brakova sklopljenih u vjerskom obliku, crkve podnositeljice zahtjeva tvrde da Vlada nije pojasnila zašto je neprovedivo priznati sve vjerske brakove, bez obzira na vjersku zajednicu unutar koje su sklopljeni. Takva je tvrdnja apsurdna, jer priznanje svih brakova za čije je sklapanje obred obavio svećenik bilo koje vjerske zajednice samo bi smanjilo radno opterećenje nadležnih državnih vlasti (matičara).
81. Glede tvrdnje Vlade da postoji suglasje između država ugovornica da određene vjerske zajednice mogu imati poseban položaj i da takvo postupanje nije diskriminirajuće ako se suradnja između izvjesnih vjerskih zajednica i države osniva na objektivnim i razumnim kriterijima, kao što je povijesni i kulturni značaj, članstvo ili društvena korisnost (vidi stavak 73. ove presude) crkve podnositeljice zahtjeva tvrde da sve one imaju povijesni i kulturni značaj i da su korisne društvu. Osobito, crkve podnositeljice zahtjeva daju značajan doprinos društvu kroz rad s ovisnicima o drogi i alkoholičarima, pružaju bračno i obiteljsko savjetovanje, daju financijsku pomoć osobama u socijalno nepovoljnijem položaju, te promiču moralne standarde, ohrabruju životni stil koji uključuje nepušenje i nepijenje alkohola, te potiču pojedince na rad i zarađivanje za život.
82. Crkve podnositeljice zahtjeva se nadalje ne slažu s tvrdnjom Vlade (vidi stavke 74.-75. ove presude) da su sve vjerske zajednice s kojima su zaključeni odgovarajući ugovori ispunile sva mjerila postavljena u Zaključku od 23. prosinca 2004. godine. Prema tvrdnji crkava podnositeljica zahtjeva dobro je poznata činjenica da se, na primjer, Makedonska pravoslavna crkva odvojila od Srpske pravoslavne crkve 1958. godine, što ne znači da je prestala biti pravoslavna. Jednako tako odvajanje Starokatoličke crkve od Rimokatoličke crkve nije dovelo u pitanje njeno katoličanstvo. Usprkos činjenici da su te crkve stvorene odvajanjem ili raskolom one su, po mišljenju Komisije za vjerske zajednice, očigledno zadržale svoj značaj kao “ povijesne vjerske zajednice europskog kulturnog kruga“ u svrhu Zaključka od 23. prosinca 2004. godine (vidi stavak 19. ove presude) te je Vlada stoga s njima sklopila ugovore o pitanjima od zajedničkog interesa. Međutim, kad je treća crkva podnositeljica zahtjeva (Protestantska reformirana kršćanska crkva u Republici Hrvatskoj) koja se odvojila od Reformirane kršćanske crkve 2001. godine (vjerske zajednice konkretno navedene na popisu u Zaključku kao "povijesna vjerska zajednica europskog kulturnog kruga - vidi stavak 19. ove presude), bila tražila sklapanje takvog sporazuma njen je zahtjev bio odbijen.
83. Glede tvrdnje Vlade da one nisu bile navedene u popisu stanovništva iz 2001. godine (vidi stavak 76. ove presude), crkve podnositeljice zahtjeva tvrde da ni izvjesne vjerske zajednice s kojima su bili sklopljeni mjerodavni ugovori, kao što je Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj i Evangelička (pentakostalna) crkva u Republici Hrvatskoj, nisu bile navedene u tom popisu stanovništva. Štoviše, protivno tvrdnji Vlade, izvjesne vjerske zajednice koje su sklopile takav ugovor, na primjer Evangelička (pentakostalna) crkva u Republici Hrvatskoj i Savez pentakostalnih crkava Krista u Republici Hrvatskoj nisu postojale u Hrvatskoj prije 6. travnja 1941. godine te tako ne ispunjavaju povijesni kriterij (vidi stavak 19. ove presude) naveden u Zaključku od 23. prosinca 2004. godine.
84. Zaključno, crkve podnositeljice zahtjeva tvrde da je protiv njih izvršena diskriminacija u vršenju njihove slobode vjeroispovijesti, protivno članku 14. Konvencije, te pozivaju Sud da utvrdi povredu te odredbe.
85. Sud ponavlja da diskriminacija znači različito postupanje prema osobama u relevantno sličnim situacijama, bez objektivnog i razumnog opravdanja. Međutim, države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene u ocjenjivanju opravdavaju li i do koje mjere razlike u inače sličnim situacijama drugačije postupanje, a ako opravdavaju, do koje mjere (vidi, na primjer, predmet Oršuš and Others v. Croatia [GC], br. 15766/03, stavak149., ECHR 2010-...). Osobito, sklapanje ugovora između države i neke određene vjerske zajednice kojim se ustanovljuje poseban režim u korist potonje nije u načelu suprotno zahtjevima članaka 9. i 14. Konvencije, ukoliko postoji objektivno i razumno opravdanje za razliku u postupanju te ako se sa drugim vjerskim zajednicama koje žele to učiniti mogu sklopiti slični ugovori (vidi predmet Alujer Fernández and Caballero García v. Spain (dec.), br. 53072/99, ECHR 2001-VI).
86. Sud primjećuje da među strankama nije sporno da se prema crkvama podnositeljicama zahtjeva postupalo drugačije nego prema onim vjerskim zajednicama koje su sklopile ugovore o pitanjima od zajedničkog interesa s Vladom Republike Hrvatske, na temelju članka 9., stavka 1. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica. Sud ne vidi nikakav razlog smatrati drugačije. Stoga, jedino je pitanje koje ostaje Sudu za utvrditi je pitanje je li razlika u postupanju imala "objektivno i razumno opravdanje", tj. je li težila ostvariti "legitimni cilj" i je li postojao "razumni odnos razmjernosti" između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastojao ostvariti (vidi, na primjer, naprijed citirani predmet Oršuš and Others, stavak 156.).
87. Sud bilježi da je u predmetu Religionsgemeinschaft der Zeugen Jehovas and Others v. Austria (br. 40825/98, 31. srpanj 2008.) imao priliku ispitati kriterije (osobito vrijeme čekanja od deset godina) koje je jedna vjerska zajednica (Religionsgemeinschaft), a da je već imala pravnu osobnost, morala zadovoljiti kako bi dobila određeni položaj - konkretno položaj vjerskog društva (Religionsgesellschaft) – koji joj daje pravo na razne povlastice (inter alia, pravo održavanja vjeronauka u javnim školama), a koje povlastice nisu na raspolaganju drugim vjerskim zajednicama koje nisu imale taj položaj. Presudio je:
"92 ...s obzirom na broj ovih povlastica i njihovu prirodu... prednost koju su dobila vjerska društva je bitna i posebno postupanje prema njima nedvojbeno im olakšava ispunjavanje njihovih vjerskih ciljeva. U svjetlu ovih bitnih povlastica koje su dane vjerskim društvima, obveza iz članak 9. Konvencije koju imaju državne vlasti, da ostanu neutralne u vršenju svojih ovlasti u ovoj domeni, traži stoga da ukoliko država postavi okvir za davanje pravne osobnosti vjerskim skupinama, za koju se veže poseban položaj, sve vjerske skupine koje to žele moraju imati poštenu mogućnost podnijeti zahtjev za dobivanje takvog položaja, a uspostavljeni kriteriji moraju biti primijenjeni na nediskriminirajući način."
88. Sud je također utvrdio da je nametanje takvih kriterija otvorilo delikatna pitanja, jer je država imala dužnost ostati neutralna i nepristrana u vršenju svoje regulatorne ovlasti u sferi vjerske slobode i svojih odnosa s različitim vjerama, denominacijama i uvjerenjima. Stoga takva mjerila traže osobito strogo preispitivanje od strane Suda (vidi naprijed citirani predmet Religionsgemeinschaft der Zeugen Jehovas, stavak 97.).
89. Sud primjećuje da su se crkve podnositeljice zahtjeva u ovome predmetu našle u situaciji usporedivoj s onom prvo podnositeljice zahtjeva u predmetu Religionsgemeinschaft der Zeugen Jehovas. One su također vjerske zajednice koje su već imale pravnu osobnost ali nisu mogle pribaviti sličan povlašteni položaj koji bi im dao pravo održavati vjeronauk u javnim školama i predškolskim ustanovama i obavljati obrede sklapanja vjerskih brakova kojima država priznaje učinak građanskog braka.
90. U tom predmetu Sud je utvrdio da je razdoblje čekanja od deset godina bilo primijenjeno na prvo podnositeljicu zahtjeva, ali ne i na Koptsku pravoslavnu crkvu , koja je registrirana kao vjerska zajednica 1998. godine ali je stekla položaj vjerskog društva 2003. godine. Sud je stoga presudio da razdoblje čekanja nije bilo primijenjeno na jednakoj osnovi, što je dovelo do povrede članka 14. Konvencije uzetog zajedno s člankom 9. (vidi naprijed citirani predmet Religionsgemeinschaft der Zeugen Jehovas, stavke 95. i 98.).
91. U ovome predmetu Komisija za vjerske zajednice odbila je sklopiti ugovor o pitanjima od zajedničkog interesa s crkvama podnositeljicama zahtjeva jer je utvrdila da ne ispunjavaju kumulativno povijesni i brojčani kriterij sadržan u Zaključku od 23. prosinca 2004. godine (vidi stavke 7., 11. i 19. ove presude). Vlada Republike Hrvatske je ipak sklopila takav ugovor s Bugarskom pravoslavnom crkvom, Hrvatskom starokatoličkom crkvom i Makedonskom pravoslavnom crkvom (vidi stavak 38. ove presude) koje su zajedno imale 522 sljedbenika prema popisu stanovništva iz 2001. godine (vidi stavak 40. ove presude), te stoga nisu ispunile brojčani kriterij. Vlada je objasnila da je to bilo tako zato što je Komisija za vjerske zajednice utvrdila da te crkve ispunjavaju alternativni kriterij time što su “povijesne vjerske zajednice europskog kulturnog kruga" (vidi stavke 19. i 75. ove presude). Međutim, Vlada nije dala nikakvo objašnjenje zašto crkve podnositeljice zahtjeva, koje su reformističke denominacije, nisu po mišljenju Komisije za vjerske zajednice ispunile uvjete za “povijesne vjerske zajednice europskog kulturnog kruga“. Stoga treba zaključiti, kao što su i ustvrdile crkve podnositeljice zahtjeva (vidi stavak 82. ove presude) da kriteriji navedeni u Zaključku Vlade od 23. prosinca 2004.godine nisu primijenjeni na jednakoj osnovi na sve vjerske zajednice.
92. Naprijed navedeno dovoljno je za Sud da zaključi kako razlika u postupanju prema crkvama podnositeljicama zahtjeva i onim vjerskim zajednicama koje su sklopile ugovore o pitanjima od zajedničkog interesa s Vladom Republike Hrvatske, te stoga imaju pravo održavati vjeronauk u javnim školama i predškolskim ustanovama i obavljati obred vjerskog vjenčanja s učinkom građanskog braka koji priznaje država, nije imala nikakvo "objektivno i razumno opravdanje".
93. Stoga je došlo do povrede članka 14. Konvencije, u vezi sa člankom 9
II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 9. KONVENCIJE -SAMOSTALNO
94. Crkve podnositeljice zahtjeva također prigovaraju da činjenica da im nije bilo dozvoljeno održavati vjeronauk u javnim školama i predškolskim ustanovama, pružati dušebrižničku skrb svojim pripadnicima u bolnicama, ustanovama socijalne skrbi, zatvorima i kaznionicama, ili obavljati obred sklapanja vjerskog braka s učinkom građanskog braka koji priznaje država, predstavlja povredu članak 9. Konvencije.
95. Sud smatra da iz naprijed navedenih utvrđenja slijedi (vidi stavke 56.-57. i 66.-69. ove presude) da su ovi prigovori nedopušteni na temelju članka 35. , stavka 3. kao očigledno neosnovani i da ih stoga treba odbaciti na temelju članka 35.,stavka 4. Konvencije.
III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA BR. 12. UZ KONVENCIJU
96. Crkve podnositeljice zahtjeva su na temelju članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju uložile iste prigovore kao i na temelju članka 14. (vidi stavak 41. ove presude). Članak 1. Protokola br. 12. glasi kako slijedi:
"1 "Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost."
2 Nitko neće biti diskriminiran od strane javne vlasti po bilo kojoj osnovi kao što su osnove navedene u stavku 1."
97. Vlada osporava te tvrdnje. Tvrdi da crkve podnositeljice zahtjeva nisu iscrpile domaća pravna sredstva, da članak 1. Protokola br. 12. nije primjenjiv na određene prigovore i da su u svakom slučaju svi prigovori crkava podnositeljica zahtjeva očigledno neosnovani.
A. Dopuštenost
1. Neiscrpljenje domaćih pravnih sredstava
98. I Vlada i podnositeljice zahtjeva pozivaju se na tvrdnje sažete u stavcima 43.-44. ove presude.
99. Sud upućuje na svoja utvrđenja na temelju članka 14. Konvencije (vidi stavke 45.- 48. ove presude) koji se primjenjuje s jednakom snagom na prigovore uložene u kontekstu članka 1. Protokola br. 12. uz Konvenciju.
100. Slijedi da prigovor Vlade o neiscrpljivanju domaćih pravnih sredstava treba odbiti.
2. Primjenjivost
(a) Tvrdnje stranaka
101. Vlada primjećuje da članak 1. Protokola br. 12. uz Konvenciju zabranjuje diskriminaciju u odnosu na "bilo koje pravo određeno zakonom". Iako mu je dakle opseg širi od opsega članka 14., on nije neograničen. Vlada tvrdi da, da bi članak 1. Protokola br. 12. bio primjenjiv, prvo treba utvrditi je li pravo o kojemu je riječ stvarno "ustanovljeno zakonom". Da je tome tako, Vlada ukazuje da Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica i Obiteljski zakon predviđaju mogućnost, ali ne i obvezu, sklapanja ugovora između Vlade Republike Hrvatske i jedne ili više vjerskih zajednica o pitanjima od zajedničkog interesa koji bi uredili, inter alia, održavanje vjeronauka u javnim školama i predškolskim ustanovama i priznavanje građanskih učinaka vjerskih brakova. Prema tome crkve podnositeljice zahtjeva ne mogu tvrditi da u tom pogledu imaju bilo kakvo "pravo ustanovljeno zakonom".
102. Crkve podnositeljice zahtjeva tvrde da je pravo održavati vjeronauk u javnim školama i predškolskim ustanovama zajamčeno Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica jednako kao što je i pravo na vršenje obreda za sklapanje vjerskih brakova s učinkom građanskog braka zajamčeno Obiteljskim zakonom. Stoga su ta prava "ustanovljena zakonom" u smislu članka 1. Protokola br. 12. uz Konvenciju, koji je stoga primjenjiv
(b) Ocjena Suda
103. Sud primjećuje da dok članak 14. Konvencije zabranjuje diskriminaciju u uživanju "prava i sloboda navedenih u Konvenciji", članak 1. Protokola br. 12. uvodi opću zabranu diskriminacije.
104. Važno je primijetiti da članak 1. Protokola br. 12. proširuje opseg zaštite ne samo na "bilo koje pravo određeno zakonom", kako bi to mogao sugerirati tekst stavka 1., nego i preko toga. Ovo osobito slijedi iz stavka 2., koji dalje propisuje da javne vlasti ne smiju nikoga diskriminirati. Prema Obrazloženju uz članak 1. Protokola br. 12., opseg zaštite toga članka tiče se četiri vrste predmeta, osobito kad je izvršena diskriminacija neke osobe:
"i. u uživanju nekog prava konkretno danog nekom pojedincu na temelju nacionalnog prava;
ii. u uživanju nekog prava koje može biti izvedeno iz jasne obveze javne vlasti na temelju nacionalnog prava, to jest, kad javna vlast ima obvezu na temelju nacionalnog prava ponašati se na neki određeni način;
iii.od strane javne vlasti u vršenju diskrecione ovlasti (na primjer, davanje određenih potpora);
iv. bilo kojom drugom radnjom ili propustom od strane javne vlasti (na primjer, ponašanjem policijskih službenika kad kontroliraju pobunu)."
U Obrazloženje se pojašnjava da:
"...se smatra nepotrebnim pobliže navesti koji je od ova četiri elementa pokriven prvim stavkom članka 1., a koji drugim. Dva stavka se nadopunjuju i njihov kombinirani učinak je taj da su sva četiri elementa obuhvaćena člankom 1. Treba također imati na umu da razlike između odnosnih kategorija i-iv nisu jasno određene i da domaći pravni sustavi mogu imati različite pristupe tome koji predmet spada u koju kategoriju."
105. Stoga, kako bi se utvrdilo je li članak 1. Protokola br. 12. uz Konvenciju primjenjiv, Sud treba utvrditi jesu li prigovori crkava podnositeljica zahtjeva unutar četiri kategorije navedene u Obrazloženju.
106. S tim u vezi Sud ponavlja da članci 14. i 15. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica jamče "pravo" (svim) vjerskim zajednicama da pružaju dušebrižničku skrb u zdravstvenim ustanovama i u ustanovama socijalne skrbi, u zatvorima i u kaznionicama. Kao što je već prije navedeno, ovi članci nadalje predviđaju da ovo pravo treba ostvarivati na način utvrđen sporazumom između neke vjerske zajednice i osnivača zdravstvene ustanove ili ustanove socijalne skrbi, ili, glede zatvora i kaznionica, [sporazumom s]Vladom (vidi stavak 18. ove presude). Slijedi da sklapanje takvog ugovora nije nužan uvjet da bi se stvorilo ovo pravo, nego ugovor samo uređuje način na koji treba vršiti to pravo. Sud stoga nalazi da se ovaj prigovor tiče "prava konkretno danog na temelju domaćeg prava" i, da je stoga članak 1. Protokola br. 12. uz Konvenciju primjenjiv na njega.
107. Suprotno tim odredbama, nema ništa u tekstu članka 13. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica ili u tekstu članaka 6., 8. i 23. Obiteljskog zakona, što bi vjerskim zajednicama dalo ovlast, koja bi predstavljala njihovo pravo, održavati vjeronauk u školama i predškolskim ustanovama ili obavljati obred sklapanja vjerskog braka s učinkom građanskog braka. Vjerske zajednice koje imaju pravo to činiti dobile su te povlastice isključivo na osnovi ugovora o pitanjima od zajedničkog interesa sklopljenim s Vladom Republike Hrvatske. Kao što je to već prije primijećeno (vidi stavak 45.), članak 9., stavak 1. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica ne obvezuje državu da sklopi takve ugovore, te stoga ostavlja njihovo sklapanje diskrecionoj odluci države. Stoga se ne može tvrditi da se prigovori crkava podnositeljica zahtjeva da im nisu bile dane iste povlastice također tiču "prava koje im je konkretno dano na temelju nacionalnog prava". Međutim, Sud smatra da ti prigovori ipak spadaju u treću kategoriju konkretno navedenu u Obrazloženju jer se tiču navodne diskriminacije "od strane javne vlasti u vršenju diskrecione ovlasti" i da je stoga članak 1. Protokola br. 12. uz Konvenciju primjenjiv na njih.
108. Slijedi da prigovor Vlade glede primjenjivosti članka 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju treba također odbiti.
3. Jesu li prigovori očigledno neosnovani
109. Vlada ponavlja svoje tvrdnje (vidi stavke 60.do 64. ove presude) da crkve podnositeljice zahtjeva nisu bile ni na koji način spriječene u vršenju svojega prava na pružanje dušebrižničke skrbi u zdravstvenim ustanovama i ustanovama socijalne skrbi, u zatvorima i u kaznionicama, a crkve podnositeljice zahtjeva nisu se izjasnile o tom pitanju (vidi stavak 65. ove presude).
110. Sud upućuje na svoje prednje nalaze na temelju članka 14. Konvencije (vidi stavke 66.- 48. ove presude) koji se primjenjuje s jednakom snagom na prigovore uložene u kontekstu članka 1. Protokola br. 12. uz Konvenciju.
111. Slijedi da su prigovori crkava podnositeljica zahtjeva, koji se tiču pružanja dušebrižničke skrbi u zdravstvenim ustanovama i ustanovama socijalne skrbi te u zatvorima i kaznionicama nedopušteni na temelju članka 35., stavka 3. kao očigledno neosnovani i da ih stoga treba odbaciti na temelju članka 35., stavka 4. Konvencije.
112. S druge strane, u mjeri u kojoj se prigovori crkava podnositeljica zahtjeva tiču vjeronauka u javnim školama i predškolskim ustanovama i službenog priznanja vjerskih brakova, oni nisu očigledno neosnovani u smislu članka 35., stavka 3. Konvencije. Štoviše, ovi prigovori nisu nedopušteni ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da su dopušteni.
B. Osnovanost
1. Tvrdnje stranaka
113. I Vlada i podnositeljice zahtjeva pozivaju se na tvrdnje sažete u stavcima 71.-84. ove presude.
2. Ocjena Suda
114. Sud je već utvrdio da razlika u postupanju prema crkvama podnositeljicama zahtjeva i prema onim vjerskim zajednicama koje su sklopile ugovore o pitanjima od zajedničkog interesa s Vladom Republike Hrvatske i stoga imaju pravo održavati vjeronauk u javnim školama i predškolskim ustanovama i obavljati obred vjerskih brakova s učinkom građanskog braka koji priznaje država, predstavlja diskriminaciju protivnu članku 14., uzetim zajedno s člankom 9. Konvencije (vidi stavke 92.do 93. ove presude).
115. Uzevši u obzir ovo utvrđenje, Sud smatra da nije potrebo odvojeno ispitati je li u ovome predmetu također došlo do povrede članka 1. Protokola br. 12. uz Konvenciju (vidi predmet Sejdić i Finci v. Bosnia and Herzegovina GC, br. 27996/06 i30229/06, stavak 51., ECHR 2000 I).
IV NAVODNA POVREDA ČLANKA 6., STAVKA 1. I ČLANKA 13. KONVENCIJE
116. Crkve podnositeljice zahtjeva nadalje prigovaraju da nisu imale pristup sudu ili djelotvorno pravno sredstvo jer nisu mogle pobijati Zaključak Vlade od 23. prosinca 2004. godine pred Ustavnim sudom, niti pred Upravnim sudom pobijati odbijanje Komisije za vjerske zajednice da udovolji njihovom zahtjevu za sklapanje odgovarajućeg ugovora. Pozivaju se na članak 6., stavak 1. i članak 13. Konvencije čiji mjerodavni dijelovi glase kako slijedi:
Članak 6., stavak 1.
"Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi...svatko ima pravo da sud pravično... ispita njegov slučaj...."
Članak 13.
„Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.“
1. Tvrdnje stranaka
117. Pozivajući se ponovno na pravna sredstva koja crkve podnositeljice zahtjeva nisu iscrpile u svrhu članka 35., stavka 1. Konvencije (vidi stavak 43. ove presude), Vlada tvrdi da su ovi prigovori očito neosnovani. Činjenica da su crkve podnositeljice zahtjeva pribjegle neodgovarajućim pravnim lijekovima kako bi zaštitile svoja prava ne znači da im nije bio dan pristup sudu ili da nisu imale djelotvorno pravno sredstvo.
118. Crkve podnositeljice zahtjeva nisu se konkretno očitovale o tom pitanju. Međutim, iz njihovih tvrdnji koje se izvode iz odgovora na prigovor Vlade koji se tiče iscrpljenja domaćih pravnih sredstva slijedi (vidi stavak 44. ove presude) da su pobijale tvrdnje Vlade i zadržale svoje mišljenje da im je bilo zanijekano pravo na pristup sudu i da nisu imale djelotvorno pravno sredstvo za zaštitu svojih prava.
2. Ocjena Suda
119. Sud prvo primjećuje da članci 67.do 76. Zakona o upravnim sporovima (vidi stavke 29. do 32. ove presude) predviđaju "tužbu zbog nezakonite radnje", sudsko pravno sredstvo otvoreno svakome tko smatra da su mu povrijeđena prava ili slobode zajamčene Ustavom od strane javne vlasti i da mu nije dostupno niti jedno drugo pravno sredstvo. Zajedno s pravnim sredstvom dostupnim na temelju članka 66. istoga Zakona (kojemu su crkve podnositeljice zahtjeva pribjegle - vidi stavke 12. i 28. ove presude), oni predstavljaju pravna sredstva kojima se zadnjima pribjegava, a koja treba upotrijebiti kad nema nikakve druge sudske zaštite protiv odluke (pravno sredstvo na temelju članak 66. Zakona o upravnim sporovima) ili druge (faktične) radnje ili propusta ("tužba zbog nezakonite radnje") javnih vlasti koja može povrijediti ustavom zajamčena prava ili slobode. Logička podloga iza tih pravnih sredstava je da su ustavna prava i slobode tako dragocjeni da ih se ne može ostaviti nezaštićene od strane sudova.
120. Sud nadalje ističe da je već utvrdio kako je "tužba zbog nezakonite radnje" djelotvorno pravno sredstvo u Hrvatskoj u odnosu na druga prava zajamčena Konvencijom (vidi predmet Hackbarth v. Croatia (dec.), br. 27897/02, 3. studeni 2005.godine). Do istoga je zaključka došao u odnosu na slična pravna sredstva u drugim državama strankama (vidi predmet X. v. Austria, br. 2742/66, odluka Komisije od 30. svibnja 1967., Zbirka 23, str.. 99).
121. S obzirom da je pravo na jednakost svih vjerskih zajednica pred zakonom zajamčeno člankom 41. hrvatskog Ustava (vidi stavak 16. ove presude) i s obzirom na logičku podlogu "tužbe zbog nezakonite radnje" kako je opisana u prednjem tekstu (vidi stavak 119.) Sud smatra da se ne može tvrditi da bi takvoj tužbi nedostajali izgledi za uspjeh. On ponavlja da "djelotvornost" pravnog sredstva u smislu članka 13. ne ovisi o izvjesnosti povoljnog ishoda za podnositelja zahtjeva (vidi, na primjer, predmete Kudła v. Poland [GC], br. 30210/96, stavak 157., ECHR 2000-XI i Amann v. Switzerland [GC], br. 27798/95, stavak 88., ECHR 2000-II) i da sama činjenica da je tužba podnositelja zahtjeva možda imala vrlo ograničene izglede za uspjeh nije jednaka njegovom lišenju prava na pristup sudu (vidi, predmet X. v. the United Kingdom, no. 7443/76, odluka Komisije od 10. prosinca 1976., DR 8, str. 216, 217). Stoga se ne može reći da crkve podnositeljice zahtjeva nisu imale pristup sudu ili djelotvorno pravno sredstvo. Činjenica da domaći sudovi još nisu imali priliku baviti se člankom 41. Ustava u kontekstu "tužbe zbog nezakonite radnje" ništa tu ne mijenja. Da su podnositeljice zahtjeva podnijele takvu tužbu, jedina moguća osnova da je domaći sudovi odbace kao nedopuštenu bila bi utvrđenje da im je na raspolaganju neki drugi sudski put za dobivanje zadovoljštine. Međutim, takvo bi utvrđenje samo osnažilo mišljenje suda da crkve podnositeljice zahtjeva nisu imale pristup sudu i da nisu imale djelotvorno sredstvo na raspolaganju.
122. Utvrđenje da crkve podnositeljice zahtjeva imaju pristup sudu i djelotvorno pravno sredstvo u svrhu članka 6., stavka 1. i članka 13. Konvencije u obliku "tužbe zbog nezakonite radnje" ne dovodi u pitanje naprijed navedeno utvrđenje Suda da prigovor Vlade o neiscrpljivanju domaćih pravnih sredstva treba odbiti (vidi stavak 48. ove presude). To je tako zato što je prema Pravilu 55. Poslovnika Suda i sudske prakse Suda (vidi, na primjer, predmet Mooren v. Germany [GC], br. 11364/03, stavke 57.-59., ECHR 2009-...), odgovor na prigovor podnositelja zahtjeva u kojemu se poziva na neiscrpljenje domaćih pravnih sredstava podložan pravilu o gubitku prava [estopel], to jest, takav odgovor na prigovor podnositelja zahtjeva "mora, u mjeri u kojoj to dozvoljavaju njegov značaj i okolnosti, biti podnijet od strane tužene države u pisanom ili usmenom očitovanju o dopuštenosti zahtjeva". Budući da Vlada nije nikada tvrdila da su crkve podnositeljice zahtjeva trebale podnijeti "tužbu zbog nezakonite radnje" na temelju članaka 67.-76. Zakona o upravnim sporovima, Sud nije mogao uzeti u obzir to pravno sredstvo kad je ispitivao prigovor Vlade koji se odnosi na neiscrpljivanje domaćih pravnih sredstava. Međutim, Sud nije spriječen to učiniti kad ispituje jesu li ili nisu prigovori crkava podnositeljica zahtjeva očigledno neosnovani na temelju članka 6., stavka 1. i članak 13. Konvencije, a to je pitanje koje se odnosi na osnovanost predmeta, koju, čak i u fazi dopuštenosti, treba utvrditi bez obzira na stav tužene države prema tome (vidi na primjer i mutatis mutandis, predmete Morel v. France, (dec.), br. 54559/00, ECHR 2003-IX; Acquaviva v. France, 21. studeni 1995. stavak 45., Series A br. 333-A; H. v. France, 24. listopad 1989., stavak 47., Series A br. 162-A i Panikian v. Bulgaria, br.29583/96, odluka Komisije od 10. srpnja 1997., DR 90, str. 109 i114).
123. Slijedi da je ovaj prigovor nedopušten na temelju članka 35., stavka 3. kao očigledno neosnovan, i da ga treba odbaciti na temelju članka 35.,stavka 4. Konvencije.
V. OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE
124. Kao posljednje, crkve podnositeljice zahtjeva prigovaraju da su zbog nemogućnosti održavanja vjeronauka u javnim školama i predškolskim ustanovama, kao i obavljanja obreda sklapanja vjerskog braka s učincima građanskog braka povrijeđena njihova prava na temelju članka 12. Konvencije i članka 2. Protokola br. 1. uzetog zasebno i zajedno s člankom 14. Konvencije. Članak 12. Konvencije koji glasi kako slijedi:
"Muškarci i žene u dobi za sklapanje braka imaju pravo stupiti u brak i osnovati obitelj, u skladu s domaćim zakonima koji uređuju ostvarenje tog prava." Članak 2. Protokola br. 1. uz Konvenciju koji glasi kako slijedi:
"Nikome neće biti uskraćeno pravo na obrazovanje. U obavljanju svojih funkcija povezanih s odgojem i poučavanjem država će poštovati pravo roditelja da osiguraju odgoj i poučavanje u skladu sa svojim vjerskim i filozofskim uvjerenjima. "
125. Sud ponavlja da samo pripadnici vjerske zajednice, kao pojedinci, mogu tvrditi da su žrtve povrede prava na sklapanje braka ili prava na obrazovanje, prava koja po svojoj prirodi ne mogu vršiti same vjerske zajednice. Stoga crkve podnositeljice zahtjeva, kao vjerske zajednice, ne mogu same navesti povredu bilo kojega od tih prava (vidi predmete Jordebo Foundation of Christian Schools and ingrid Jordebo v. Sweden, br. 11533/85, odluka Komisije od 6. ožujka 1987., DR,51, str. 125 i Scientology Kirche deutschland e.V. v. Germany br. 34614/97, odluka Komisije od 7. travnja 1997.).
126. Slijedi da su ovi prigovori nespojivi ratione personae s odredbama Konvencije u smislu članka 35., stavka 3. Konvencije i da ih stoga treba odbaciti na temelju članka 35., stavka 4.
VI. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE
127. Članak 41. Konvencije propisuje kako slijedi:
"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."
A. Šteta
128. Crkve podnositeljice zahtjeva potražuju 30.000 eura (EUR) na ime neimovinske štete.
129. Vlada osporava taj zahtjev.
130. Sud nalazi da su crkve podnositeljice zahtjeva sigurno pretrpjele neimovinsku štetu. Presuđujući na pravičnoj osnovi dosuđuje im 9.000 EUR s toga naslova, uvećane za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.
B. Troškovi i izdaci
131. Crkve podnositeljice zahtjeva potražuju i 33.137 hrvatskih kuna (HRK) na ime troškova i izdataka nastalih pred Sudom.
132. Vlada osporava taj zahtjev.
133. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj se dokaže da ih je stvarno i neophodno pretrpio i da je njihova visina bila razumna. U ovome predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje ima u posjedu i naprijed navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 4.570 EUR za postupak pred Sudom, uvećan za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati crkvama podnositeljicama zahtjeva na taj iznos.
C. Zatezna kamata
134. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.
IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO
1. Utvrđuje da su prigovori na temelju članka 14., uzeti zajedno s člankom 9. Konvencije i člankom 1. Protokola br. 12. uz Konvenciju, u mjeri u kojoj se odnose na vjersko obrazovanje u javnim školama i predškolskim ustanovama i priznanje od strane države vjerskih brakova, dopušteni, a ostatak zahtjeva nedopušten.
2. Presuđuje da je došlo do povrede članka 14. uzetog zajedno s člankom 9. Konvencije;
3. Presuđuje da nema potrebe ispitati prigovore na temelju članaka 1., Protokola br. 12. uz Konvenciju;
4. Presuđuje
(a) da tužena država treba isplatiti, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konačna u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, slijedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan isplate;
(i) 9.000 EUR (devet tisuća eura) svakoj crkvi podnositeljici zahtjeva na ime neimovinske štete, uvećanih za sve poreze koji bi se mogli zaračunati;
(ii) 4.570 EUR (četiri tisuće četiristo i sedamdeset eura) zajedno na ime troškova i izdataka, uvećanih za sve poreze koje bi se crkvama podnositeljicama zahtjeva mogli zaračunati;
(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;
5. Odbija preostali dio zahtjeva crkava podnositeljica zahtjeva za pravičnom naknadom.
Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 9. prosinca 2010. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.
Søren Nielsen tajnik
Christos Rozakis predsjednik
___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/
FIRST SECTION
CASE OF SAVEZ CRKAVA “RIJEČ ŽIVOTA” AND OTHERS v. CROATIA
(Application no. 7798/08)
JUDGMENT
STRASBOURG
9 December 2010
FINAL
09/03/2011
This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.
In the case of Savez crkava “Riječ života” and Others v. Croatia,
The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:
Christos Rozakis, President,
Nina Vajić,
Khanlar Hajiyev,
Dean Spielmann,
Sverre Erik Jebens,
Giorgio Malinverni,
George Nicolaou, judges,
and Søren Nielsen, Section Registrar,
Having deliberated in private on 18 November 2010,
Delivers the following judgment, which was adopted on that date:
PROCEDURE
1. The case originated in an application (no. 7798/08) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by Savez crkava “Riječ života” (Union of Churches “The Word of Life”), Crkva cjelovitog evanđelja (Church of the Full Gospel) and Protestantska reformirana kršćanska crkva u Republici Hrvatskoj (Protestant Reformed Christian Church in the Republic of Croatia) (“the applicant churches”), religious communities incorporated under Croatian law, on 4 December 2007.
2. The applicant churches were represented by Ms I. Bojić, an advocate practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.
3. The applicant churches alleged, in particular, that the Government’s refusal to conclude an appropriate agreement with them and the resulting inability to provide certain religious services and obtain State recognition of religious marriages conducted by them had breached their right not to be discriminated against in the exercise of their freedom of religion and the rights set forth by law.
4. On 29 January 2009 the President of the First Section decided to communicate to the Government the complaints concerning freedom of religion and the prohibition of discrimination on that account, the general prohibition of discrimination, access to a court and the alleged lack of an effective remedy.
THE FACTS
I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE
5. The applicants are churches of a Reformist denomination which are registered as religious communities under Croatian law and which have their seats in Zagreb (the first and second applicant churches) and Tenja (the third applicant church).
6. The first applicant church has been present in Croatia since 1993, the second since 1989 and the third since the sixteenth century as part of the Reformed Church and since 2001 as an independent church. The applicant churches were entered in the register of religious communities in Croatia on 18 December 2003 (the first applicant church), 3 December 2003 (the second applicant church) and 14 October 2003 (the third applicant church), in accordance with the Religious Communities Act.
7. On 21 June 2004 the applicant churches submitted a request to the Government’s Commission for Relations with Religious Communities (Komisija za odnose s vjerskim zajednicama – “the Religious Communities Commission”) in order to conclude an agreement with the Government of Croatia, as envisaged in section 9(1) of the Religious Communities Act (see paragraph 18 below), which would regulate their relations with the State. They explained that without such an agreement they were unable to provide religious education in public schools and nurseries, to provide pastoral care to their members in medical and social-welfare institutions, as well to those in prisons and penitentiaries, or to perform religious marriages with the effects of a civil marriage.
8. On 23 December 2004 the Government of Croatia adopted an instruction (zaključak – “the Instruction”) setting out the criteria which religious communities had to satisfy in order to conclude such an agreement with it (see paragraph 19 below).
9. In a letter of 12 January 2005 the Religious Communities Commission informed the applicant churches that they did not satisfy, either individually or jointly, the historical and numerical criteria set out in the above Instruction, that is to say, that they had not been present in the territory of Croatia since 6 April 1941 and that the number of their adherents did not exceed 6,000 (see paragraph 19 above). Referring to section 21 of the 2003 Health Care Act (see paragraph 21 below) and sections 14, 78(1) and 95 of the Enforcement of Prison Sentences Act (see paragraphs 23-26 below), it also remarked that members of religious communities which had not concluded the relevant agreement with the Government of Croatia had a right to receive pastoral care in medical and social-welfare institutions as well as in prisons and penitentiaries.
10. On 10 February 2005 the applicant churches submitted another request to conclude an appropriate agreement with the Government of Croatia, this time addressing it to the Prime Minister directly.
11. In a letter of 15 June 2005 the Religious Communities Commission replied to the applicant churches’ request of 10 February 2005, informing them again that they did not satisfy, either individually or jointly, the criteria set forth in the Instruction of 23 December 2004, this time without specifying which particular criteria had not been met. It again referred to section 21 of the 2003 Health Care Act and sections 14, 78(1) and 95 of the Enforcement of Prison Sentences Act, reiterating its opinion that the members of religious communities which had not concluded appropriate agreements with the Government of Croatia had a right to receive pastoral care in medical and social-welfare institutions and in prisons and penitentiaries.
12. The applicant churches then lodged a request for the protection of a constitutionally guaranteed right (zahtjev za zaštitu ustavom zajamčenog prava) with the Administrative Court (Upravni sud Republike Hrvatske) against the Religious Communities Commission’s refusal of 15 June 2005, in accordance with section 66 of the Administrative Disputes Act (see paragraph 28 below). They argued that the refusal, even though it had been given in the form of a letter, constituted “an individual legal act” (that is, a decision), within the meaning of section 66 of the Administrative Disputes Act, that had violated their constitutional right to equality of all religious communities before the law, as guaranteed by Article 41 of the Constitution (see paragraph 16 below).
13. On 12 October 2006 the Administrative Court declared their action inadmissible, holding that the Religious Communities Commission’s refusal did not constitute “an individual act” for the purposes of section 66 of the Administrative Disputes Act, and thus was not susceptible to that court’s review.
14. The applicant churches then lodged a constitutional complaint, relying again, inter alia, on Article 41 of the Constitution and alleging a violation of their constitutional right to equality of all religious communities before the law. On 1 October 2006 the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) dismissed the applicant churches’ constitutional complaint, finding, inter alia, that Article 41 of the Constitution was not applicable in the particular case.
15. Meanwhile, on 30 September 2005 the applicant churches filed a petition with the Constitutional Court for an abstract review of constitutionality and legality, asking it to examine the conformity of the Instruction of 23 December 2004 with the Religious Communities Act and Article 41 of the Constitution. On 5 June 2007 the Constitutional Court declared the applicant churches’ petition inadmissible, finding that the contested Instruction was not subordinate legislation susceptible to a review of constitutionality and legality.
II. RELEVANT DOMESTIC LAW
A. The Constitution
1. Relevant provisions
16. The relevant provisions of the Constitution of the Republic of Croatia (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 56/1990, 135/1997, 8/1998 (consolidated text), 113/2000, 124/2000 (consolidated text), 28/2001 and 41/2001 (consolidated text), 55/2001 (corrigendum) and 76/2010) read as follows:
Article 14
“Everyone in the Republic of Croatia shall enjoy rights and freedoms regardless of their race, colour, sex, language, religion, political or other belief, national or social origin, property, birth, education, social status or other characteristics.
All shall be equal before the law.”
Article 16
“Rights and freedoms may be restricted only by law in order to protect the rights and freedoms of others, the legal order, public morals or health.
Every restriction of the rights and freedoms should be proportional to the nature of the necessity for the restriction in each individual case.”
Article 40
“Freedom of conscience and religion and freedom to profess faith or other belief publicly shall be guaranteed.”
Article 41
“All religious communities shall be equal before the law and shall be separated from the State.
Religious communities shall be free to, in accordance with the law, perform religious services publicly, open schools, educational and other institutions, social-welfare and charitable institutions and to administer them, and in their activities enjoy the protection and assistance of the State.”
Article 140
“International agreements in force, which were concluded and ratified in accordance with the Constitution and made public, shall be part of the internal legal order of the Republic of Croatia and shall have precedence in terms of their legal effects over the [domestic] statutes. ...”
2. The Constitutional Court’s jurisprudence
17. In its decisions nos. U-I-892/1994 of 14 November 1994 (Official Gazette no. 83/1994) and U-I-130/1995 of 20 February 1995 (Official Gazette no. 112/1995) the Constitutional Court held that all rights guaranteed in the Convention and its Protocols were also to be considered constitutional rights having legal force equal to the provisions of the Constitution.
B. The Religious Communities Act
1. Relevant provisions
18. The relevant provisions of the Act on the Legal Status of Religious Communities (Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica, Official Gazette no. 83/2002 – “the Religious Communities Act”), which entered into force on 24 July 2002, read as follows:
Section 1
“A church or a religious community of a different name (hereafter ‘religious community’) within the meaning of this Act is a group of natural persons who exercise freedom of religion by the equal public performance of religious ceremonies and by other manifestations of their faith (hereafter ‘adherents’) and is entered in the register of religious communities in the Republic of Croatia.”
Section 5
“(1) Religious communities operating as legal persons on the day of the entry into force of this Act (hereafter ‘existing religious communities’) shall be entered in the register [of religious communities] upon their submission of an application for registration.
(2) Congregations which on the day of the entry into force of this Act do not operate as religious communities or which are established after the entry into force of this Act (hereafter ‘newly established religious communities’) shall be entered in the register [of religious communities] upon their submission of an application for registration. An application for registration in the register [of religious communities] may be submitted by those congregations which, before submission of such an application, have operated for at least five years as associations with legal personality.”
Section 9
“(1) Issues of common interest for the Republic of Croatia and one or more religious communities may also be regulated by an agreement made between the Government of the Republic of Croatia and the religious community.
(2) With a view to implementing [legal] instruments regulating relations between the State and religious communities, as well as other issues of interest for the status and operation of religious communities, the Government of the Republic of Croatia shall establish a Commission for Relations with Religious Communities.”
(d) Religious education and teaching of religion in educational institutions
Section 13(1) and (2)
“(1) In nurseries, at the request of parents or guardians, the curriculum of nursery education shall include teaching of religion. Teaching of religion shall be organised in accordance with the law and with an agreement between the religious community and the Government of the Republic of Croatia.
(2) In elementary schools and high schools, at the request of parents or guardians of pupils younger than 15 years and on the basis of a joint declaration by students of 15 years of age or above and their parents or guardians, a religious education course shall be organised as an optional course in accordance with the prescribed curriculum and an agreement between the religious community and the Government of the Republic of Croatia.”
(e) Pastoral care in medical and social-welfare institutions
Section 14
“The right of a religious community to provide pastoral care to its members in medical and social-welfare institutions shall be guaranteed. The manner of exercising this right shall be regulated by an agreement between the religious community and the founder of those institutions.”
(f) Pastoral care in prisons and penitentiaries
Section 15
“The right of a religious community to provide pastoral care to its members in prisons and penitentiaries shall be guaranteed. The manner of exercising this right shall be regulated by an agreement between the religious community and the Government of the Republic of Croatia.”
(g) Pastoral care in the armed forces and the police
Section 16
“A religious community shall have the right to provide pastoral care to its members serving in the armed forces and the police, as well as to other persons permanently employed in the armed forces and the police, and to members of their families under the conditions and in the manner regulated by an agreement with the Government of the Republic of Croatia.”
2. The Government of Croatia’s Instruction of 23 December 2004
19. The Government of Croatia’s Instruction (zaključak) of 23 December 2004 setting out the criteria which religious communities have to satisfy in order to conclude an agreement with it (“the Instruction” – not published in the Official Gazette) reads as follows:
I N S T R U C T I O N
“1. For the conclusion of an agreement on issues of common interest for the Republic of Croatia and one or more religious communities, made between the Government of the Republic of Croatia and a religious community, it is necessary for one or more religious communities wishing to conclude the agreement to satisfy one of the following two conditions:
- they were active in the territory of the Republic of Croatia on 6 April 1941 and have continued to operate in continuity and legal succession, and the number of [their] adherents exceeds six thousand, according to the last census,
- they are a historical religious community of the European cultural circle (Catholic Church, Orthodox Church, Evangelical Church in the Republic of Croatia, Reformed Christian Church in Croatia, Islamic Community in Croatia, Jewish Community in the Republic of Croatia).
2. A church or a religious community that secedes or has seceded from a church or a religious community shall be regarded as a new church or religious community, and its secession or establishment shall be taken as the beginning of its activities.
3. The Commission for Relations with Religious Communities shall be responsible for the implementation of this instruction.”
C. The Family Act
20. The relevant provisions of the Family Act (Obiteljski zakon, Official Gazette nos. 116/2003, 17/2004, 136/2004 and 107/2007), which entered into force on 22 July 2003, read as follows:
CELEBRATION OF MARRIAGE
Section 6
“Marriage shall be celebrated ... in a civil or a religious form.”
Section 8
“Marriage in religious form with the effects of civil marriage shall be performed by the minister of a religious community with which the Republic of Croatia has regulated legal issues in this respect.”
Section 23
“A marriage celebrated in religious form in accordance with the provisions of section 8 ... of this Act shall from the date of [its] celebration have all the effects of a civil marriage as prescribed by this Act.”
D. The Health Care Act
21. Section 21 of the former 2003 Health Care Act (Zakon o zdravstvenoj zaštiti, nos. 121/03, 48/05 (corrigendum), 85/06 and 117/08), which was in force between 6 August 2003 and 1 January 2009, provided that in the exercise of his or her right to health care, during a stay in a medical institution, every person had the right – in accordance with that Act and other subordinate legislation on compulsory health insurance – to a diet in accordance with his or her belief and the right to perform acts of worship in the areas provided for that purpose. In the case of death, everyone had the right to be treated in accordance with religious and other customs expressing piety to the deceased.
22. Section 22 of the new 2008 Health Care Act (Zakon o zdravstvenoj zaštiti, nos. 150/2008, 155/2009 and 71/2010), which entered into force on 1 January 2009, contains provisions identical to those of section 21 of the former 2003 Health Care Act (see the preceding paragraph).
E. The Enforcement of Prison Sentences Act
23. The relevant provisions of the Enforcement of Prison Sentences Act (Zakon o izvršavanju kazne zatvora, nos. 128/99, 55/00, 59/00 (corrigendum), 129/00, 59/01, 67/01 (corrigendum), 11/02 (corrigendum), 190/03 (consolidated text), 76/07, 27/08 and 83/2009) provide as follows.
24. Section 14 provides that every prisoner has, under the conditions set forth in the Act, inter alia, the right to profess his or her faith and to consult an authorised cleric.
25. Section 78(1) provides that prisoners have the right to a diet in accordance with their religious demands, providing that such diet is feasible in the particular prison or penitentiary.
26. Section 95 provides that a prison or penitentiary where a large number of prisoners of the same faith are serving their sentences must provide their cleric, at least once a week, with an adequate place and time for worship.
F. The Government of Croatia Act
27. The relevant provisions of the Act on the Government of the Republic of Croatia (Zakon o Vladi Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 101/1998, 15/2000, 117/2001, 199/2003 and 77/2009 – “the Government of Croatia Act”), which entered into force on 5 August 1998, read as follows:
Section 30
“The Government shall issue decisions (odluke), rulings (rješenja) and instructions (zaključci) on matters that cannot be regulated by decrees.
A decision shall be adopted to regulate particular issues within the competence of the Government or to order measures, give consent to or confirm acts of other authorities or legal entities, and to decide on other matters which cannot be regulated by subordinate legislation.
An instruction shall be adopted to define the Government’s position on issues concerning the implementation of an established policy, and to determine the tasks of State administrative bodies.
A ruling shall be adopted to decide on appointments or dismissals or other individual matters within the Government’s purview.”
Section 31
“Decrees and rules of procedure shall be published in the Official Gazette. They shall enter into force on the eighth day from the date of their publication, unless the instruments in question provide for some other date [as the date] of their entry into force.
Decisions, rulings and instructions may be published in the Official Gazette if the Government so decides when adopting these instruments.”
G. The Administrative Disputes Act
28. The Administrative Disputes Act (Zakon o upravnim sporovima, Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia no. 4/1977, and Official Gazette of the Republic of Croatia nos. 53/1991, 9/1992 and 77/1992) in its relevant part provides as follows:
Section 66
“A request for the protection of a constitutionally guaranteed right or freedom ... if such a right or freedom has been violated by a final individual act [that is, decision], and no other judicial protection is secured, shall be decided by the [Administrative Court], by applying mutatis mutandis the provisions of this Act.”
29. Sections 67-76 provide for special proceedings for the protection of constitutionally guaranteed rights and freedoms from unlawful factual (physical) acts of public authorities, if no other judicial remedy is available. Under the case-law of the domestic courts, the protection against unlawful “acts” also includes omissions (for example, the Administrative Court in its decision no. Us-2099/89 of 21 September 1989 and the Supreme Court in its decision no. Gž-9/1993 of 6 April 1993 held that failure of the administrative authorities to carry out their own enforcement order constituted an “unlawful act” within the meaning of section 67 of the Administrative Disputes Act).
30. Section 67 provides that such proceedings are to be instituted by bringing an “action against an unlawful act” (tužba za zaštitu od nezakonite radnje) in the competent municipal court. The action must be brought against the public authority to which the factual act (or omission) is imputable (the defendant).
31. Section 73 provides that the court decides on the merits of the case by a judgment. If it finds in favour of the plaintiff, the court orders the defendant to desist from the unlawful activity and, if necessary, orders restitutio in integrum.
32. Section 74 provides that in proceedings following an “action against an unlawful act” the court is to apply, mutatis mutandis, the provisions of the Civil Procedure Act.
H. The Obligations Act
1. The relevant provisions
33. The relevant part of the Obligations Act (Zakon o obveznim odnosima, Official Gazette, nos. 35/2005 and 41/2008 – “the 2006 Obligations Act”), which entered into force on 1 January 2006 and abrogated the former 1978 Obligations Act (see the next paragraph), reads as follows:
Rights of personality
Section 19
“(1) Every natural person or legal entity is entitled to the protection of its rights of personality (prava osobnosti) under the conditions provided by law.
(2) Rights of personality within the meaning of this Act are the right to life, to physical and mental health, reputation, honour, dignity, name, privacy of personal and family life, liberty, etc.
(3) A legal entity shall have all the above-mentioned rights of personality – apart from those related to the biological character of a natural person – and, in particular, the right to a reputation and good name, honour, name or company name, business secrecy, entrepreneurial freedom, etc.”
Mandatory conclusion and mandatory contents of a contract
Section 248(1)
“If a party is bound by law to enter into a contract, the other interested party may request that the contract be entered into without delay.”
Request to desist from a violation of rights of personality
Section 1048
“Anyone may request a court or other competent authority to order the cessation of an activity which violates his or her rights of personality and the elimination of its consequences.”
34. The text of section 157(1) of the former 1978 Obligations Act (Zakon o obveznim odnosima, Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia nos. 29/1978, 39/1985 and 57/1989, and Official Gazette of the Republic of Croatia no. 53/1991 with subsequent amendments – “the 1978 Obligations Act”) was nearly identical to the text of section 1048 of the current 2006 Obligations Act, and read as follows:
Section 157(1)
“Anyone may request a court or other competent authority to order the cessation of an activity which violates his or her rights of personality.”
2. The position of legal scholars and the case-law
35. Among Croatian legal scholars there is no consensus as to which rights, apart from those enumerated in section 19 of the Obligations Act, are to be considered rights of personality. It is, however, common ground that the following rights of natural persons fall into that category: the right to life, the right to physical and mental integrity (health), the right to liberty, the right to reputation and honour, the right to privacy of personal and family life, the right to secrecy of letters and personal manuscripts, the right to personal identity (in particular the rights to one’s image, voice and name) and the moral rights of the author. It would appear that only these rights have so far been interpreted as rights of personality by the Croatian courts in the application of section 157 of the former 1978 Obligations Act and section 19 of the current 2006 Obligations Act. The issue whether other rights guaranteed by the Constitution may, at this point, be qualified as rights of personality remains largely disputed.
I. The Anti-Discrimination Act
36. The relevant part of the Anti-Discrimination Act (Zakon o suzbijanju diskriminacije, Official Gazette, no. 85/2008), which entered into force on 1 January 2009, reads as follows:
Section 16
Common provisions
“Anyone who considers that his or her right has been violated because of discrimination may seek the protection of that right in the proceedings in which that right is being decided as the main issue, or may also seek protection in special proceedings referred to in section 17 of this Act.”
Section 17
Special actions for protection against discrimination
“(1) A person claiming to be a victim of discrimination under the provisions of this Act shall be authorised to bring an action and seek:
1. a declaration that the defendant has violated the plaintiff’s right to equal treatment or that the activities the defendant has undertaken or failed to undertake may directly result in the violation of the right to equal treatment (action for declaration of discrimination);
2. the cessation of activities which violate or may violate the plaintiff’s right to equal treatment, or to undertake activities which eliminate discrimination or its consequences (action to desist from or eliminate discrimination);
3. compensation for pecuniary and non-pecuniary damage caused by the violation of the rights protected by this Act (action for damages);
4. publication in the media of the judgment declaring the violation of the right to equal treatment, at the defendant’s expense.
(2) Unless this Act provides otherwise, the court shall decide on claims referred to in paragraph 1 of this section by applying the provisions of the Civil Procedure Act.
(3) Claims referred to in paragraph 1 of this section may be brought together with claims for the protection of other rights to be determined in civil proceedings if all those claims are interrelated and if the same court has jurisdiction based on subject matter in respect of them, regardless of whether such claims fall to be examined in regular or special civil proceedings, except in cases of disturbance of possessions. In that case, regulations relevant to the type of dispute in question shall apply, unless otherwise provided by this Act.
(4) ...”
III. OTHER RELEVANT MATERIALS
A. Report on the Implementation of the Constitutional Act on the Rights of National Minorities
37. The relevant part of the Report on the Implementation of the Constitutional Act on the Rights of National Minorities and the Expenditure of Means Allocated in the State Budget of the Republic of Croatia for 2009 for the Needs of National Minorities (Izvješće o provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i o utrošku sredstava osiguranih u državnom proračunu Republike Hrvatske za 2009. godinu za potrebe nacionalnih manjina), which the Government of the Republic of Croatia submitted to the Croatian Parliament on 1 July 2010, reads as follows:
4. The right to manifest religion and establish religious communities
“To date, the Republic of Croatia has concluded four international agreements [concordats] with the Holy See ...
...
The Government of the Republic of Croatia also concluded six agreements on issues of common interest with churches and religious communities, and in this way has regulated relations with another 15 churches and religious communities.
...
Churches which have regulated relations with the State of Croatia:
1. receive regular annual financial support,
2. can teach religion courses in schools, and teach religion in nurseries,
3. can celebrate marriage in religious form with the effects of a civil marriage.
...
All other religious communities have the right to provide pastoral care in medical and social-welfare institutions, prisons and penitentiaries, as well as in the armed forces.”
B. Agreements concluded between the Government of Croatia and religious communities
38. The Government of Croatia has to date concluded agreements on issues of common interest, as envisaged in section 9(1) of the Religious Communities Act, with the following religious communities:
- the Serbian Orthodox Church, on 20 December 2002 (Official Gazette, no. 196/2003);
- the Islamic Community in Croatia, on 20 December 2002 (Official Gazette, no. 196/2003);
- the Evangelical Church in the Republic of Croatia and the Reformed Christian Church in Croatia, on 4 July 2003 (Official Gazette, no. 196/2003);
- the Evangelical (Pentecostal) Church in the Republic of Croatia (together with the associated Church of God in the Republic of Croatia and the Alliance of Pentecostal Churches of Christ in the Republic of Croatia), the Christian Adventist Church in the Republic of Croatia (together with the associated Seventh-day Adventists Reform Movement) and the Alliance of Baptist Churches in the Republic of Croatia (together with the associated Church of Christ), on 4 July 2003 (Official Gazette, no. 196/2003);
- the Bulgarian Orthodox Church, the Croatian Old Catholic Church and the Macedonian Orthodox Church, on 29 October 2003 (Official Gazette, no. 196/2003), amended on 23 September 2004 (Official Gazette, no. 141/2004); and
- the Jewish (Religious) Community Beth Israel in Croatia, on 24 October 2008.
39. Relations with the Catholic Church are regulated by four concordats concluded with the Holy See:
- the Agreement between the Holy See and the Republic of Croatia on Legal Issues (Official Gazette – International Agreements, no. 3/1997);
- the Agreement between the Holy See and the Republic of Croatia on Pastoral Care of Catholic Believers [who are] Members of the Armed Forces and the Police (Official Gazette – International Agreements, no. 2/1997),
- the Agreement between the Holy See and the Republic of Croatia on Cooperation in the Field of Education and Culture (Official Gazette – International Agreements, no. 2/1997),
- the Agreement between the Holy See and the Republic of Croatia on Economic Issues (Official Gazette – International Agreements, no. 18/1998).
C. The 2001 census
40. According to the last census of 2001 the Bulgarian Orthodox Church has eight members, the Croatian Old Catholic Church 303 and the Macedonian Orthodox Church 211.
THE LAW
I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 14 OF THE CONVENTION IN CONJUNCTION WITH ARTICLE 9
41. The applicant churches complained that they had been discriminated against because, unlike other religious communities with which the Government of Croatia had concluded agreements on issues of common interest, as referred to in section 9(1) of the Religious Communities Act, they were not: (a) allowed to provide religious education in public schools and nurseries, (b) allowed to provide pastoral care to their members in medical and social-welfare institutions, prisons and penitentiaries, or (c) entitled to have religious marriages they performed recognised by the State as equal, in terms of their legal effects, to civil marriages. In particular, they argued that certain religious communities such as the Bulgarian Orthodox Church, the Croatian Old Catholic Church and the Macedonian Orthodox Church, which did not satisfy the criteria set forth in the Government’s Instruction of 23 December 2004, had nevertheless concluded agreements with the State and were thus allowed to provide the above religious services and were entitled to the official recognition of religious marriages performed by them. They relied on Article 14 of the Convention, taken together with Article 9. Those Articles read as follows:
Article 14
“The enjoyment of the rights and freedoms set forth in [the] Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”
Article 9
“1. Everyone has the right to freedom of thought, conscience and religion; this right includes freedom to change his religion or belief and freedom, either alone or in community with others and in public or private, to manifest his religion or belief, in worship, teaching, practice and observance.
2. Freedom to manifest one’s religion or beliefs shall be subject only to such limitations as are prescribed by law and are necessary in a democratic society in the interests of public safety, for the protection of public order, health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”
42. The Government contested these arguments. They argued that domestic remedies had not been exhausted, that the Articles relied on were not applicable to certain complaints, and that, in any event, all the applicant churches’ complaints were manifestly ill-founded.
A. Admissibility
1. Non-exhaustion of domestic remedies
(a) The arguments of the parties
43. The Government first argued that the applicant churches had failed to exhaust domestic remedies. They submitted, in particular, that the applicant churches could have brought a civil action for mandatory conclusion of a contract under section 248 of the Obligations Act, an action for the protection of rights of personality under section 1048 of the same Act (see paragraph 33 above), or an action under the Anti-Discrimination Act (see paragraph 36 above).
44. The applicant churches admitted that they had not exhausted all existing domestic remedies but wondered how many different legal actions, according to the Government, they should have undertaken in order to comply with Article 35 § 1 of the Convention. In turn, they submitted that they had exhausted all remedies which had been available to them at the given time and which had had realistic prospects of success. In particular, they had initiated the relevant proceedings in Croatia long before the 2006 Obligations Act and the Anti-Discrimination Act had entered into force. In any event, it would have been unreasonable to expect them to resort to remedies the effects of which had never been proved by even a single example in the case-law (there was no evidence on the application of the Anti-Discrimination Act in practice), and whose effectiveness, even theoretically speaking, was difficult to envisage. For example, since the Religious Communities Act did not provide for an obligation for the Government of Croatia to enter into agreements with religious communities, the applicant churches submitted that therefore they could not have relied on section 248 of the Obligations Act. Lastly, the applicant churches submitted that using the remedies suggested by the Government would have required them to institute another set of proceedings, from the very beginning, in order to protect their rights, and to wait patiently for a few more years in order to “test” yet another remedy.
(b) The Court’s assessment
45. As regards the action for mandatory conclusion of a contract under section 248 of the Obligations Act, it is sufficient for the Court to note that this provision applies only to situations where one party is bound by law to enter into a contract (see paragraph 33 above), whereas section 9(1) of the Religious Communities Act provides only that issues of common interest may be regulated by an agreement (see paragraph 18 above) and thus does not bind the State to enter into such an agreement.
46. As regards the action for the protection of rights of personality, the Court notes that under Croatian law it is not clear whether the freedom from discrimination or freedom of religion could be qualified as such a right (see paragraph 35 above), and that, in any event, section 1048 of the Obligations Act provides only for the possibility of a court ordering the cessation of an activity infringing rights of personality (see paragraph 33 above). In these circumstances, the Court considers that it was incumbent on the respondent Government to provide examples of cases in which section 1048 of the 2006 Obligations Act or section 157 of the former 1978 Obligations Act had been applied by the courts in order to protect individuals from discrimination or interferences with their freedom of religion and/or of cases in which those provisions had been interpreted to extend to protection against omissions. However, the Government failed to do so.
47. Lastly, as regards the action under the Anti-Discrimination Act, the Court notes that the applicant churches lodged their application with the Court on 4 December 2007, whereas the Anti-Discrimination Act entered into force on 1 January 2009 (see paragraph 36 above). In this connection the Court reiterates that the issue whether domestic remedies have been exhausted is normally determined by reference to the date when the application was lodged with the Court (see Baumann v. France, no. 33592/96, § 47, ECHR 2001‑V). While it is true that this rule is subject to exceptions which may be justified by the specific circumstances of each case (see, for example, Brusco v. Italy (dec.), no. 69789/01, ECHR 2001‑IX; and Nogolica v. Croatia (dec.), no. 77784/01, ECHR 2002‑VIII), the Court considers, having due regard to the subsidiary character of the Convention machinery, that in the present case there are no special circumstances to justify making an exception to that rule.
48. In the light of the foregoing, and given that the Government did not rely on any other possible remedies (see paragraphs 119-123 below), it follows that their objection of failure to exhaust domestic remedies must be dismissed.
2. Applicability
(a) The arguments of the parties
(i) The Government
49. The Government averred that Article 9 could not be interpreted to mean that the State must allow religious education in public schools and nurseries or recognise religious marriages.
50. In particular, the Government argued that while teaching was one of the forms of manifestation of religion referred to in Article 9 § 1 of the Convention, neither the wording of that Article nor the Court’s case-law indicated that the State was obliged to allow religious education in public schools or nurseries.
51. The Government further argued that while celebration of a religious marriage was also one of the forms of manifestation of religion as it amounted to “observance” within the meaning of Article 9 § 1 of the Convention, the recognition of such marriages as equal to civil marriages in terms of their effects was not among the rights guaranteed by that Article. In other words, a religion was manifested through celebration of a religious marriage, and not through the official recognition of such a marriage.
52. In conclusion, the Government submitted that the right to religious education in public schools and nurseries and the right to obtain State recognition of religious marriages went beyond the scope of Article 9 of the Convention.
53. As to the applicability of Article 14 of the Convention, the Government noted that under the Court’s case-law that provision had effect solely in relation to other rights safeguarded by the Convention and thus had no independent existence. That being so, and given their view that the right to provide religious education in public schools and nurseries and the right to have religious marriages recognised by the State was beyond the scope of Article 9 of the Convention, the Government concluded that Article 14 was equally inapplicable to that part of the application.
(ii) The applicant
54. The applicant churches contested in particular the Government’s contention that Article 14 of the Convention was inapplicable because the right to provide religious education in public schools and nurseries and the right to the official recognition of religious marriages were outside the scope of Article 9 of the Convention. They averred that in a situation in which certain religious communities had been granted such rights, there was clearly a positive obligation to grant the same rights to other religious communities in a comparable situation.
(b) The Court’s assessment
55. The Court reiterates that Article 14 of the Convention has no independent existence since it has effect solely in relation to “the enjoyment of the rights and freedoms” safeguarded by those provisions. Although the application of Article 14 does not presuppose a breach of those provisions – and to this extent it is autonomous – there can be no room for its application unless the facts at issue fall within the ambit of one or more of the latter (see, for example, Van Buitenen v. the Netherlands, no. 11775/85, Commission decision of 2 March 1987, and Cha’are Shalom Ve Tsedek v. France [GC], no. 27417/95, § 86, ECHR 2000‑VII).
56. The Court further reiterates that the Convention, including its Article 9 § 1, cannot be interpreted so as to impose an obligation on States to have the effects of religious marriages recognised as equal to those of civil marriages (see X. v. Germany, no. 6167/73, Commission decision of 18 December 1974, Decisions and Reports (DR) 1, pp. 64-65; Khan v. the United Kingdom, no. 11579/85, Commission decision of 7 July 1986, DR 48, pp. 253 and 255; Spetz and Others v. Sweden, no. 20402/92, Commission decision of 12 October 1994; and Şerife Yiğit v. Turkey [GC], no. 3976/05, § 102, 2 November 2010).
57. Likewise, the right to manifest religion in teaching guaranteed by Article 9 § 1 of the Convention does not, in the Court’s view, go so far as to entail an obligation on States to allow religious education in public schools or nurseries.
58. Nevertheless, the Court considers that celebration of a religious marriage, which amounts to observance of a religious rite, and teaching of a religion both represent manifestations of religion within the meaning of Article 9 § 1 of the Convention. It also notes that Croatia allows certain religious communities to provide religious education in public schools and nurseries and recognises religious marriages performed by them. The Court reiterates in this connection that the prohibition of discrimination enshrined in Article 14 of the Convention applies also to those additional rights, falling within the wider ambit of any Convention Article, for which the State has voluntarily decided to provide (see E.B. v. France [GC], no. 43546/02, § 48, ECHR 2008‑...). Consequently, the State, which has gone beyond its obligations under Article 9 of the Convention in creating such rights cannot, in the application of those rights, take discriminatory measures within the meaning of Article 14 (see, mutatis mutandis, E.B. v. France, cited above, § 49). It follows that, although Croatia is not obliged under Article 9 of the Convention to allow religious education in public schools and nurseries or to recognise religious marriages, the facts of the instant case nevertheless fall within the wider ambit of that Article (see, for example and mutatis mutandis, Thlimmenos v. Greece [GC], no. 34369/97, §§ 40-43, ECHR 2000‑IV; Löffelmann v. Austria, no. 42967/98, §§ 46-48, 12 March 2009; and Gütl v. Austria, no. 49686/99, §§ 31-33, 12 March 2009). Accordingly, Article 14 of the Convention, read in conjunction with Article 9, is applicable to the present case.
59. It follows that the Government’s objection to the applicability of Article 14 of the Convention must also be dismissed.
3. Whether the complaints are manifestly ill-founded
(a) The arguments of the parties
60. As regards the applicant churches’ complaint concerning pastoral care in medical and social-welfare institutions, prisons and penitentiaries, the Government submitted that the Religious Communities Act undoubtedly guaranteed the right to provide such care to all religious communities. The fact that certain religious communities had not concluded an appropriate agreement with the Government of Croatia did not mean that they were in any way prevented from exercising that right. This was so because the right at issue was not created by such agreements but was directly guaranteed by law.
61. The Government further submitted that, in addition to the Religious Communities Act, the right to pastoral care was also recognised under certain special legislation, in particular by the Health Care Act and the Enforcement of Prison Sentences Act (see paragraphs 21-26 above).
62. In any case, the Government observed, the applicant churches had not claimed that any of their members had ever been denied the right to pastoral care in the institutions in question.
63. Lastly, the Government emphasised that the Religious Communities Commission had on several occasions clearly informed the applicant churches that they were entitled to provide pastoral care in medical and social-welfare institutions, and also in prisons and penitentiaries, regardless of the fact that they had not concluded an agreement with the Government of Croatia (see paragraphs 7 and 11 above).
64. In the light of the above, the Government concluded that the applicant churches had the right to pastoral care in medical and social-welfare institutions, as well as in prisons and penitentiaries, and that therefore their complaints on that account were manifestly ill-founded.
65. The applicant churches did not comment on this issue.
(b) The Court’s assessment
66. The Court notes that sections 14 and 15 of the Religious Communities Act guarantee to all religious communities the right to provide pastoral care to their members in medical and social-welfare institutions, prisons and penitentiaries (see paragraph 18 above). While it is true that those sections also provide that this right is to be exercised in a manner regulated by the relevant agreements, the Government explained that members of religious communities which had not concluded such agreements also had a right to receive pastoral care in the institutions in question. This interpretation is corroborated by the Report on Implementation of the Constitutional Act on the Rights of National Minorities of 1 July 2010 (see paragraph 37 above), and the letters of 12 January and 15 June 2005 from the Religious Communities Commission to the applicant churches (see paragraphs 7 and 11 above).
67. The Court is also mindful of the Government’s argument (see paragraph 62 above), which remained uncontested, that the applicant churches had not claimed, by citing concrete examples, that the right to provide pastoral care had ever been denied to them.
68. In these circumstances, and having regard to the relevant provisions of the Health Care Act and the Enforcement of Prison Sentences Act (see paragraphs 21-26 above), which constitute leges speciales in relation to the Religious Communities Act, it cannot but be concluded that the applicant churches have the right to provide pastoral care to their members in medical and social-welfare institutions, prisons and penitentiaries, and that this right has not been hindered in any way.
69. It follows that the applicant churches’ complaints, in so far as they concern pastoral care in medical and social-welfare institutions, prisons and penitentiaries, are inadmissible under Article 35 § 3 as manifestly ill-founded and must therefore be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.
70. On the other hand, to the extent that the applicant churches’ complaints concern religious education in public schools and nurseries and official recognition of religious marriages, they are not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. Furthermore, these complaints are not inadmissible on any other grounds. They must therefore be declared admissible.
B. Merits
1. The arguments of the parties
(a) The Government
71. The Government argued that the difference in treatment between the applicant churches and the religious communities with which the Government of Croatia had entered into agreements on issues of common interest had an objective and reasonable justification.
72. The Government explained that forty-two religious communities had been registered in Croatia and that, in practice, it was not feasible to allow each of them to provide religious education in public schools and nurseries or to have religious marriages they performed officially recognised. For this reason, the State had to enjoy a margin of appreciation as regards the conditions to be fulfilled by religious communities in order to be granted those privileges.
73. In this connection the Government relied on the Conclusions of the Seminar on Church-State Relations in the Light of the Exercise of the Right to Freedom of Religion, organised in Strasbourg on 10 and 11 December 2001 by Mr Alvaro Gil-Robles, the former Council of Europe Commissioner for Human Rights. In those conclusions the participants acknowledged that certain religious communities could be granted a special status. This did not constitute discrimination provided that cooperation between those religious communities and the State was based on objective and reasonable criteria such as their historical or cultural relevance, representativeness or usefulness to society as a whole or to a large or specific sector of the population. The Government further cited the example of Austria, where the right to provide religious education in public schools and nurseries was granted only to thirteen religious communities which had been granted the special status of religious societies.
74. The Government further maintained that, contrary to the applicant churches’ arguments, the religious communities which had concluded agreements with the Government of Croatia, and thus had been allowed to provide religious education in public schools and nurseries and conduct religious marriages with the effects of a civil marriage, satisfied either the specific historical and numerical criteria or the cultural criterion set forth in the Instruction of 23 December 2004, that is, they had either been active in the territory of Croatia on 6 April 1941 and had at least 6,000 adherents, or they belonged to the European cultural circle (see paragraph 19 above). This meant that those religious communities in their long-standing presence in the territory of Croatia had made a contribution to religious and cultural diversity and gained a certain level of trust and recognition in society.
75. In particular, the Government submitted that the Serbian Orthodox Church, the Bulgarian Orthodox Church, the Croatian Old Catholic Church, the Macedonian Orthodox Church, the Islamic Community in Croatia, the Evangelical Church in the Republic of Croatia, the Reformed Christian Church in Croatia and the Jewish Community Beth Israel in Croatia each satisfied the cultural criterion as they were all “historical religious communities of the European cultural circle”. It was true that the remaining religious communities with which an agreement on issues of common interest had been concluded, that is, the Evangelical (Pentecostal) Church in the Republic of Croatia, the Christian Adventist Church in the Republic of Croatia and the Alliance of Baptist Churches in the Republic of Croatia and the associated churches (see paragraph 38 above), each had fewer than 6,000 adherents. However, the Government pointed out that those religious communities had entered into the agreement jointly, a possibility provided for by section 9 of the Religious Communities Act (see paragraph 18 above). In that way, the total number of their adherents had reached 6,316, thus exceeding the threshold of 6,000. More importantly, apart from that numerical criterion, those small religious communities satisfied the historical criterion, that is to say, they had been active in Croatia before 6 April 1941.
76. On the contrary, the applicant churches were relatively “young” religious communities, which had been active in Croatia since 1993 (the first applicant church), 1989 (the second) and 2001 (the third). Unlike the religious communities with which the Government of Croatia had entered into relevant agreements, the applicant churches had not even been mentioned in the 2001 census. As regards the third applicant church, the Government pointed out that it was a completely new religious community, and could not be considered to have been active since the sixteenth century in the territory of Croatia as part of the Reformed Church. This was so because the Instruction of 23 December 2004 clearly specified that a church or religious community that seceded or had seceded from a church or a religious community was to be regarded as a new church or religious community, and its secession or establishment was to be taken as the beginning of its activities (see paragraph 19 above).
77. In the light of the above considerations, the Government concluded that there had been no violation of Article 14 taken in conjunction with Article 9.
(b) The applicant churches
78. The applicant churches submitted that treating them differently from the religious communities which had concluded appropriate agreements with the Government had had neither reasonable nor objective justification. They first contested the Government’s argument that it was not feasible to allow every religious community to provide religious education in public schools and nurseries and to have marriages they celebrated recognised by the State (see paragraph 72 above).
79. As regards the right to provide religious education in public schools and nurseries, the applicant churches referred to the Agreement between the Government of Croatia and the Bulgarian Orthodox Church, the Croatian Old Catholic Church and the Macedonian Orthodox Church of 29 October 2003, from which it followed that the State allowed religious education classes to be held even outside schools provided that they conformed to the same pedagogical standards as the classes held in schools. Therefore, having regard to the possibility of holding such classes on the premises of religious communities, the Government could not argue that it was not feasible to organise religious education in public schools and nurseries for all religious communities. Given that the core of their complaint was the fact that their members could not have their grades from religious education classes registered in their diplomas, the applicant churches explained that they would have accepted an arrangement whereby religious education classes could be organised outside school premises. It followed that it would take very little effort for the religious education being provided on the applicant churches’ premises to have the same effect as religious education provided on the premises of the religious communities with which the appropriate agreements had been concluded.
80. As regards the State recognition of marriages celebrated in religious form, the applicant churches submitted that the Government had failed to clarify why it was impracticable to recognise all religious marriages, irrespective of the religious community within which they had been celebrated. Such an argument was absurd because recognising all marriages performed by a church minister of any religious community would only decrease the workload of the competent State authorities (registrars).
81. As to the Government’s argument that there was a consensus among the Contracting States that certain religious communities could have a special status and that such treatment was not discriminatory if cooperation between certain religious communities and the State was based on objective and reasonable criteria, such as historical and cultural significance, membership or benefits to society (see paragraph 73 above), the applicant churches argued that they all had historical and cultural significance, and were beneficial to society. In particular, the applicant churches had been making a significant contribution to society through work with drug addicts and alcoholics, marriage and family counselling, financial aid to the socially disadvantaged, and by promoting moral standards, encouraging non-smoking and alcohol-free lifestyles and prompting individuals to work and earn a living.
82. The applicant churches further disagreed with the Government’s argument (see paragraphs 74-75 above) that all religious communities with which the appropriate agreements had been concluded complied with the criteria set forth in the Instruction of 23 December 2004. In the applicant churches’ submission, it was a well-known fact that, for example, the Macedonian Orthodox Church had separated from the Serbian Orthodox Church in 1958, which did not mean that it had stopped being Orthodox. Likewise, the separation of the Old Catholic Church from the Roman Catholic Church had not called into question its Catholicism. Despite the fact that those churches had been created through separation or schism they had, in the view of the Religious Communities Commission, apparently retained their character as “historical religious communities of the European cultural circle” for the purposes of the Instruction of 23 December 2004 (see paragraph 19 above), and the Government of Croatia had therefore concluded agreements with them on issues of common interest. However, when the third applicant church (the Protestant Reformed Christian Church in the Republic of Croatia), which had separated from the Reformed Christian Church in 2001 (a religious community specifically listed in the Instruction as “a historical religious community of the European cultural circle” – see paragraph 19 above), had sought the conclusion of such an agreement, its request had been denied.
83. As to the Government’s argument that they had not been listed in the 2001 census (see paragraph 76 above), the applicant churches submitted that certain religious communities with which the relevant agreement had been concluded, such as the Reformed Christian Church in Croatia and the Evangelical (Pentecostal) Church in the Republic of Croatia, had not been listed in that census either. Moreover, contrary to the Government’s argument, certain religious communities which had concluded such an agreement, for example the Evangelical (Pentecostal) Church in the Republic of Croatia, the Church of God and the Alliance of Pentecostal Churches of Christ in the Republic of Croatia, had not existed in Croatia before 6 April 1941 and thus did not fulfil the historical criterion (see paragraph 19 above) set forth in the Instruction of 23 December 2004.
84. In conclusion, the applicant churches contended that they had been discriminated against in the exercise of their freedom of religion, contrary to Article 14 of the Convention, and invited the Court to find a violation of that provision.
2. The Court’s assessment
85. The Court reiterates that discrimination means treating differently, without an objective and reasonable justification, persons in relevantly similar situations. However, the Contracting States enjoy a certain margin of appreciation in assessing whether and to what extent differences in otherwise similar situations justify a different treatment (see, for example, Oršuš and Others v. Croatia [GC], no. 15766/03, §149, ECHR 2010‑...). In particular, the conclusion of agreements between the State and a particular religious community establishing a special regime in favour of the latter does not, in principle, contravene the requirements of Articles 9 and 14 of the Convention, provided that there is an objective and reasonable justification for the difference in treatment and that similar agreements may be entered into by other religious communities wishing to do so (see Alujer Fernández and Caballero García v. Spain (dec.), no. 53072/99, ECHR 2001‑VI).
86. The Court notes that it was not disputed between the parties that the applicant churches were treated differently from those religious communities which had concluded agreements on issues of common interest with the Government of Croatia, under section 9(1) of the Religious Communities Act. The Court sees no reason to hold otherwise. Accordingly, the only question for the Court to determine is whether the difference in treatment had “objective and reasonable justification”, that is, whether it pursued a “legitimate aim” and whether there was a “reasonable relationship of proportionality” between the means employed and the aim sought to be realised (see, for example, Oršuš and Others, cited above, § 156).
87. The Court notes that in the case of Religionsgemeinschaft der Zeugen Jehovas and Others v. Austria (no. 40825/98, 31 July 2008) it had an opportunity to examine criteria (in particular, the ten-year waiting period) which a religious community (Religionsgemeinschaft) that already had legal personality had to satisfy in order to obtain a status – specifically, the status of a religious society (Religionsgesellschaft) – entitling it to various privileges (such as, inter alia, the right to provide religious education in public schools), not available to other religious communities which did not have that status. It held:
“92. ...Given the number of these privileges and their nature, ... the advantage obtained by religious societies is substantial and this special treatment undoubtedly facilitates a religious society’s pursuance of its religious aims. In view of these substantive privileges accorded to religious societies, the obligation under Article 9 of the Convention incumbent on the State’s authorities to remain neutral in the exercise of their powers in this domain requires therefore that if a State sets up a framework for conferring legal personality on religious groups to which a specific status is linked, all religious groups which so wish must have a fair opportunity to apply for this status and the criteria established must be applied in a non-discriminatory manner.”
88. The Court also found that the imposition of such criteria raised delicate questions, as the State had a duty to remain neutral and impartial in exercising its regulatory power in the sphere of religious freedom and in its relations with different religions, denominations and beliefs. Therefore, such criteria called for particular scrutiny on the part of the Court (see Religionsgemeinschaft der Zeugen Jehovas, cited above, § 97).
89. The Court observes that the applicant churches in the present case found themselves in a situation comparable to that of the first applicant in the Religionsgemeinschaft der Zeugen Jehovas case. They are also religious communities which already have a legal personality but were unable to obtain a similar privileged status that would entitle them to provide religious education in public schools and nurseries and to have religious marriages they perform recognised by the State.
90. In that case the Court found that the ten-year waiting period had been applied to the first applicant but not to the Coptic Orthodox Church, which had been registered as a religious community in 1998 but obtained the status of a religious society in 2003. The Court therefore held that the waiting period had not been applied on an equal basis, which led it to find a violation of Article 14 of the Convention read in conjunction with Article 9 (see Religionsgemeinschaft der Zeugen Jehovas, cited above, §§ 95 and 98).
91. In the present case, the Religious Communities Commission refused to conclude an agreement on issues of common interest with the applicant churches because it found that they did not satisfy the cumulative historical and numerical criteria set forth in the Instruction of 23 December 2004 (see paragraphs 7, 11 and 19 above). The Government of Croatia nevertheless entered into such an agreement with the Bulgarian Orthodox Church, the Croatian Old Catholic Church and the Macedonian Orthodox Church (see paragraph 38 above), which jointly had 522 adherents according to the 2001 census (see paragraph 40 above) and thus did not meet the numerical criterion. The Government explained that this was so because the Religious Communities Commission established that those churches had satisfied the alternative criterion of being “historical religious communities of the European cultural circle” (see paragraphs 19 and 75 above). However, the Government provided no explanation as to why the applicant churches, which are of a Reformist denomination, were not qualified as “historical religious communities of the European cultural circle” by the Religious Communities Commission. Therefore, it has to be concluded, as also submitted by the applicant churches (see paragraph 82 above), that the criteria set forth in the Government’s Instruction of 23 December 2004 were not applied on an equal basis to all religious communities.
92. The foregoing considerations are sufficient to enable the Court to conclude that the difference in treatment between the applicant churches and those religious communities which had concluded agreements on issues of common interest with the Government of Croatia and were therefore entitled to provide religious education in public schools and nurseries and to have religious marriages they performed recognised by the State did not have any “objective and reasonable justification”.
93. There has accordingly been a violation of Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 9.
II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 9 OF THE CONVENTION TAKEN ALONE
94. The applicant churches also complained that the fact that they had not been allowed to provide religious education in public schools and nurseries, to provide pastoral care to their members in hospitals, social-welfare institutions, prisons and penitentiaries, or to have religious marriages they celebrated recognised by the State as equal to civil marriages, amounted to a violation of Article 9 of the Convention.
95. The Court considers that it follows from its above findings (see paragraphs 56-57 and 66-69 above), that these complaints are inadmissible under Article 35 § 3 as manifestly ill-founded and must therefore be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.
III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 12 TO THE CONVENTION
96. Under Article 1 of Protocol No. 12 to the Convention, the applicant churches raised the same complaints as under Article 14 (see paragraph 41 above). Article 1 of Protocol No. 12 reads as follows:
“1. The enjoyment of any right set forth by law shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.
2. No one shall be discriminated against by any public authority on any ground such as those mentioned in paragraph 1.”
97. The Government contested these arguments. They argued that the applicant churches had failed to exhaust domestic remedies, that Article 1 of Protocol No. 12 was inapplicable to certain complaints, and that, in any event, all the applicant churches’ complaints were manifestly ill-founded.
A. Admissibility
1. Non-exhaustion of domestic remedies
98. The Government and the applicant both relied on the arguments summarised in paragraphs 43-44 above.
99. The Court refers to its findings under Article 14 of the Convention (see paragraphs 45-48 above), which apply with equal force to the complaints made in the context of Article 1 of Protocol No. 12 to the Convention.
100. It follows that the Government’s objection of failure to exhaust domestic remedies must be dismissed.
2. Applicability
(a) The arguments of the parties
101. The Government noted that Article 1 of Protocol No. 12 to the Convention prohibited discrimination in relation to “any right set forth by law”. While its scope was therefore broader than that of Article 14, it was not unlimited. The Government submitted that for Article 1 of Protocol No. 12 to be applicable it was first necessary to establish whether the right in question was actually “set forth by law”. That being so, the Government pointed out that the Religious Communities Act and the Family Act provided for a possibility rather than an obligation to conclude an agreement between the Government of Croatia and one or more religious communities on issues of common interest in order to regulate, inter alia, religious education in public schools and nurseries and recognise the civil effects of religious marriages. Accordingly, the applicant churches could not claim that they had “any right set forth by law” in this regard.
102. The applicant churches averred that the right to provide religious education in public schools and nurseries was guaranteed by the Religious Communities Act, just as the right to conduct religious marriages with the effects of civil marriage was guaranteed by the Family Act. Hence, those rights were “set forth by law” within the meaning of Article 1 of Protocol No. 12 to the Convention, which was therefore applicable.
(b) The Court’s assessment
103. The Court notes that whereas Article 14 of the Convention prohibits discrimination in the enjoyment of “the rights and freedoms set forth in [the] Convention”, Article 1 of Protocol No. 12 introduces a general prohibition of discrimination.
104. It is important to note that Article 1 of Protocol No. 12 extends the scope of protection not only to “any right set forth by law”, as the text of paragraph 1 might suggest, but beyond that. This follows in particular from paragraph 2, which further provides that no one may be discriminated against by a public authority. According to the Explanatory Report on Article 1 of Protocol No. 12, the scope of protection of that Article concerns four categories of cases, in particular where a person is discriminated against:
“i. in the enjoyment of any right specifically granted to an individual under national law;
ii. in the enjoyment of a right which may be inferred from a clear obligation of a public authority under national law, that is, where a public authority is under an obligation under national law to behave in a particular manner;
iii. by a public authority in the exercise of discretionary power (for example, granting certain subsidies);
iv. by any other act or omission by a public authority (for example, the behaviour of law enforcement officers when controlling a riot).”
The Explanatory Report further clarifies that:
“... it was considered unnecessary to specify which of these four elements are covered by the first paragraph of Article 1 and which by the second. The two paragraphs are complementary and their combined effect is that all four elements are covered by Article 1. It should also be borne in mind that the distinctions between the respective categories i-iv are not clear-cut and that domestic legal systems may have different approaches as to which case comes under which category.”
105. Therefore, in order to determine whether Article 1 of Protocol No. 12 to the Convention is applicable, the Court needs to establish whether the applicant churches’ complaints fall within one of the four categories mentioned in the Explanatory Report.
106. In this connection the Court reiterates that sections 14 and 15 of the Religious Communities Act guarantee “the right” to (all) religious communities to provide pastoral care in medical and social-welfare institutions, prisons and penitentiaries. As already noted above, those sections further provide that this right is to be exercised in a manner regulated by an agreement between a religious community and the founder of a medical or social-welfare institution or, as regards prisons and penitentiaries, with the Government (see paragraph 18 above). It follows that the conclusion of such an agreement is not a necessary condition for the right to be created. Rather, the agreement only regulates the manner in which the right is to be exercised. The Court therefore finds that this complaint does concern a “right specifically granted under national law” and, consequently, that Article 1 of Protocol No. 12 to the Convention is applicable to it.
107. In contrast to those provisions, there is nothing in the text of section 13 of the Religious Communities Act or the text of sections 6, 8 and 23 of the Family Act conferring on religious communities the authority to provide religious education in schools and nurseries or to have religious marriages celebrated by them officially recognised, as a matter of right. The religious communities which are entitled to do so were granted those privileges exclusively on the basis of agreements on issues of common interest concluded with the Government of Croatia. As already noted above (see paragraph 45), section 9(1) of the Religious Communities Act does not bind the State to enter into such agreements, therefore leaving their conclusion at the discretion of the State. Thus, it cannot be argued that the applicant churches’ complaints that they were not granted the same privileges also concern a “right specifically granted to them under national law”. However, the Court considers that those complaints nevertheless fall under the third category specified in the Explanatory Report as they concern alleged discrimination “by a public authority in the exercise of discretionary power” and that, consequently, Article 1 of Protocol No. 12 to the Convention is applicable to them.
108. It follows that the Government’s objection to the applicability of Article 1 of Protocol No. 12 to the Convention must also be dismissed.
3. Whether the complaints are manifestly ill-founded
109. The Government repeated their above arguments (see paragraphs 60-64) that the applicant churches had not in any way been prevented from exercising their right to provide pastoral care in medical and social-welfare institutions, prisons and penitentiaries, whereas the applicant churches remained silent on the issue (see paragraph 65 above).
110. The Court refers to its above findings under Article 14 of the Convention (see paragraphs 66-68 above), which apply with equal force to the same complaints made in the context of Article 1 of Protocol No. 12 to the Convention.
111. It follows that the applicant churches’ complaints, in so far as they concern pastoral care in medical and social-welfare institutions, prisons and penitentiaries, are inadmissible under Article 35 § 3 as manifestly ill‑founded and must therefore be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.
112. On the other hand, to the extent that the applicant churches’ complaints concern religious education in public schools and nurseries and official recognition of religious marriages, they are not manifestly ill‑founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. Furthermore, these complaints are not inadmissible on any other grounds. They must therefore be declared admissible.
B. Merits
1. The arguments of the parties
113. The Government and the applicant both relied on the arguments summarised in paragraphs 71-84 above.
2. The Court’s assessment
114. The Court has already found that the difference in treatment between the applicant churches and those religious communities which had concluded agreements on issues of common interest with the Government of Croatia and were therefore entitled to provide religious education in public schools and nurseries and to have religious marriages they performed recognised by the State amounted to discrimination in breach of Article 14 taken together with Article 9 of the Convention (see paragraphs 92-93 above).
115. Having regard to that finding, the Court considers that it is not necessary to examine separately whether, in this case, there has also been a violation of Article 1 of Protocol No. 12 to the Convention (see Sejdić and Finci v. Bosnia and Herzegovina [GC], nos. 27996/06 and 34836/06, § 51, ECHR 2009-...).
IV. ALLEGED VIOLATIONS OF ARTICLE 6 § 1 AND ARTICLE 13 OF THE CONVENTION
116. The applicant churches further complained that they had not had access to a court or an effective remedy as they had not been able either to challenge the Government’s Instruction of 23 December 2004 before the Constitutional Court, or to challenge the refusal of the Religious Communities Commission to grant their request to conclude an appropriate agreement before the Administrative Court. They relied on Article 6 § 1 and Article 13 of the Convention, the relevant parts of which read as follows:
Article 6 § 1
“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”
Article 13
“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”
1. The arguments of the parties
117. By referring again to the remedies the applicant churches had failed to exhaust for the purposes of Article 35 § 1 of the Convention (see paragraph 43 above), the Government argued that these complaints were manifestly ill-founded. The fact that the applicant churches had resorted to inappropriate remedies in order to protect their rights did not mean that they had not been granted access to a court or that they had not had an effective remedy.
118. The applicant churches did not specifically address this issue. However, it follows from their arguments adduced in reply to the Government’s objection concerning exhaustion of domestic remedies (see paragraph 44 above) that they contested the Government’s submissions and maintained their view that they had been denied the right of access to a court and had not had an effective remedy for the protection of their rights.
2. The Court’s assessment
119. The Court first notes that sections 67-76 of the Administrative Disputes Act (see paragraphs 29-32 above) provide for an “action against an unlawful act”, a judicial remedy open to anyone who considers that his or her rights or freedoms guaranteed by the Constitution have been violated by a public authority and that no other judicial remedy is available. Together with the remedy available under section 66 of the same Act (to which the applicant churches resorted – see paragraphs 12 and 28 above), they represent remedies of last resort, to be used in the absence of any other judicial protection, against decisions (the remedy under section 66 of the Administrative Disputes Act) or other (factual) acts or omissions (“action against an unlawful act”) of public authorities capable of violating constitutionally guaranteed rights or freedoms. The rationale behind those remedies is that constitutional rights and freedoms are so precious that they cannot be left unprotected by the courts.
120. The Court further notes that it has already found the “action against an unlawful act” to be an effective remedy in Croatia in respect of other rights guaranteed by the Convention (see Hackbarth v. Croatia (dec.), no. 27897/02, 3 November 2005). It has reached the same conclusion also in respect of similar remedies in other States Parties (see X. v. Austria, no. 2742/66, Commission decision of 30 May 1967, Collection 23, p. 99).
121. Given that the right of equality of all religious communities before the law is guaranteed by Article 41 of the Croatian Constitution (see paragraph 16 above), and having regard to the rationale behind the “action against an unlawful act” as described above (see paragraph 119), the Court considers that it cannot be argued that such an action would have lacked prospects of success. It reiterates in this connection that the “effectiveness” of a “remedy” within the meaning of Article 13 does not depend on the certainty of a favourable outcome for an applicant (see, for example, Kudła v. Poland [GC], no. 30210/96, § 157, ECHR 2000‑XI; and Amann v. Switzerland [GC], no. 27798/95, § 88, ECHR 2000‑II) and that the mere fact that an action has very limited prospects of success is not equivalent to depriving the plaintiff of the right of access to a court (see X v. the United Kingdom, no. 7443/76, Commission decision of 10 December 1976, DR 8, pp. 216, 217). Consequently, it cannot be said that the applicant churches lacked access to a court or an effective remedy. The fact that the domestic courts have not yet had a chance to deal with Article 41 of the Constitution in the context of an “action against an unlawful act” does not make any difference. Had the applicants brought such an action, the only possible ground for the domestic courts to declare their action inadmissible would be a finding that another judicial avenue of redress was available to them. However, such a finding would only reinforce the Court’s view that the applicant churches had access to a court and had an effective remedy at their disposal.
122. The finding that the applicant churches had access to a court and an effective remedy for the purposes of Article 6 § 1 and Article 13 of the Convention in the form of an “action against an unlawful act”, does not call into question the Court’s above finding that the Government’s objection of failure to exhaust domestic remedies must be dismissed (see paragraph 48 above). This is so because under Rule 55 of the Rules of Court and the Court’s case-law (see, for example, Mooren v. Germany [GC], no. 11364/03, §§ 57-59, ECHR 2009‑...), a plea of inadmissibility on account of non-exhaustion of domestic remedies is subject to the rule of estoppel, that is to say that such a plea “must, in so far as its character and the circumstances permit, be raised by the respondent Contracting Party in its written or oral observations on the admissibility of the application”. Since the Government never argued that the applicant churches should have brought an “action against an unlawful act” under sections 67-76 of the Administrative Disputes Act, the Court could not have taken that remedy into account when examining the Government’s objection concerning non‑exhaustion of domestic remedies. However, the Court is not prevented from doing so when examining whether the applicant churches’ complaints under Articles 6 § 1 and Article 13 of the Convention are manifestly ill-founded or not, which is an issue going to the merits of the case that, even at the stage of the admissibility, must be determined without regard to the attitude of the respondent State (see, for example and mutatis mutandis, Morel v. France, (dec.), no. 54559/00, ECHR 2003‑IX; Acquaviva v. France, 21 November 1995, § 45, Series A no. 333‑A; H. v. France, 24 October 1989, § 47, Series A no. 162‑A; and Panikian v. Bulgaria, no.29583/96, Commission decision of 10 July 1997, DR 90, pp. 109 and 114).
123. It follows that these complaints are inadmissible under Article 35 § 3 as manifestly ill-founded and must therefore be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.
V. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION
124. Lastly, the applicant churches complained that their inability to provide religious education in public schools and nurseries, as well as to celebrate marriages with the same effects as civil marriages, had violated their rights under Article 12 of the Convention and Article 2 of Protocol No. 1, taken alone and in conjunction with Article 14 of the Convention. Article 12 of the Convention reads as follows:
“Men and women of marriageable age have the right to marry and to found a family, according to the national laws governing the exercise of this right.”
Article 2 of Protocol No. 1 to the Convention reads as follows:
“No person shall be denied the right to education. In the exercise of any functions which it assumes in relation to education and to teaching, the State shall respect the right of parents to ensure such education and teaching in conformity with their own religious and philosophical convictions.”
125. The Court reiterates that solely the members of a religious community, as individuals, can claim to be victims of a violation of the right to marry or the right to education, rights which by their nature are not susceptible of being exercised by a religious community itself. Therefore, the applicant churches as religious communities cannot themselves allege a violation of either of these rights (see Ingrid Jordebo Foundation of Christian Schools and Ingrid Jordebo v. Sweden, no. 11533/85, Commission decision of 6 March 1987, DR 51, p. 125, and Scientology Kirche Deutschland e.V. v. Germany, no. 34614/97, Commission decision of 7 April 1997).
126. It follows that these complaints are incompatible ratione personae with the provisions of the Convention within the meaning of Article 35 § 3 and must be rejected pursuant to Article 35 § 4.
VI. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION
127. Article 41 of the Convention provides:
“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”
A. Damage
128. The applicant churches claimed 30,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.
129. The Government contested that claim.
130. The Court finds that the applicant churches must have sustained non-pecuniary damage. Ruling on an equitable basis, it awards them each EUR 9,000 under that head, plus any tax that may be chargeable on that amount.
B. Costs and expenses
131. The applicant churches also claimed 33,137 Croatian kunas (HRK) for the costs and expenses incurred before the Court.
132. The Government contested this claim.
133. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and were reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 4,570 for the proceedings before the Court, plus any tax that may be chargeable to the applicant churches on that amount.
C. Default interest
134. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.
FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY
1. Declares the complaints under Article 14 taken in conjunction with Article 9 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 12 thereto, in so far as they concern religious education in public schools and nurseries and State recognition of religious marriages, admissible and the remainder of the application inadmissible;
2. Holds that there has been a violation of Article 14 taken in conjunction with Article 9 of the Convention;
3. Holds that there is no need to examine the complaint under Article 1 of Protocol No. 12 to the Convention;
4. Holds
(a) that the respondent State is to pay, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement:
(i) to each applicant church, EUR 9,000 (nine thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;
(ii) to the applicant churches jointly, EUR 4,570 (four thousand five hundred and seventy euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant churches, in respect of costs and expenses;
(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;
5. Dismisses the remainder of the applicant churches’ claim for just satisfaction.
Done in English, and notified in writing on 9 December 2010, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.
Søren Nielsen Christos Rozakis
Registrar President