Analiza slučaja pred Evropskim sudom za ljudska prava
Evropska Konvencija o ljudskim pravima
Praktični vodič za primenu Evropske konvencije o ljudskim pravima
Priručnici i vodiči kroz praksu Evropskog suda za ljudska prava
Evropski sud za ljudska prava u 50 pitanja
Glosar Evropske Konvencije o ljudskim pravima
Nacionalna mreža sudija i tužilaca za primenu standarda Evropskog suda za ljudska prava
Preuzmite presudu u pdf formatu
EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA
PRVI ODJEL
PREDMET ŠEČIĆ PROTIV HRVATSKE
(Zahtjev br. 40116/02)
PRESUDA
STRASBOURG
31. svibnja 2007.
Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.
U predmetu Šečić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:
g. C.L. ROZAKIS, predsjednik,
g. L. LOUCAIDES,
gđa N. VAJIĆ
gđa.E. STEINER
g. K. HAJIYEV,
g. D. SPIELMANN,
g. S.E. JEBENS, suci
i g. S. NIELSEN, tajnik Odjela,
nakon vijećanja zatvorenog za javnost 10. svibnja 2007. godine donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:
POSTUPAK
Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 40116/02) protiv Republike Hrvatske kojeg je 12. studenog 2002. godine hrvatski državljanin, g. Šemso Šečić („podnositelj zahtjeva“) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“).
Podnositelja zahtjeva je zastupao Europski centar za prava Roma sa sjedištem u Budimpešti i gđa Lovorka Kušan, odvjetnica iz Ivanić-Grada. Hrvatsku Vladu („Vlada“) zastupale su njene zastupnice, prvo gđa L. Lukina-Karajković, a nakon toga gđa Š. Stažnik.
Podnositelj zahtjeva je osobito naveo da domaće vlasti nisu poduzele ozbiljnu i temeljitu istragu napada na njega i da je protiv njega izvršena diskriminacija na temelju njegovoga romskog porijekla.
Odlukom od 15. lipnja 2006. godine Sud je utvrdio da je zahtjev djelomično dopušten.
I podnositelj zahtjeva i Vlada dostavili su svoja očitovanja o osnovanosti (Pravilo 59., stavak 1.).
ČINJENICE
I. OKOLNOSTI PREDMETA
Podnositelj zahtjeva je rođen 1963. godine i živi u Zagrebu.
Dana 29. travnja 1999. godine između 20:00 i 20:30 sati podnositelj zahtjeva je, zajedno s nekoliko drugih pojedinaca, skupljao stari metal u Harambašićevoj ulici u Zagrebu.
Odjednom su se dva neidentificirana muškarca približila grupi i napala podnositelja zahtjeva. Tukli su ga po tijelu drvenim palicama izvikujući riječi koje su predstavljale rasno zlostavljanje. Druga dvojica neidentificiranih muškaraca, očito članova iste skupine, stajala su u blizini i čuvala stražu.
Kratko nakon toga, nakon izvješća dvije nepoznate osobe o tuči koja je u tijeku, na mjesto događaja poslana je policijska ophodnja. Policija je razgovarala s osobama na licu mjesta i obišla okolne ulice pokušavajući pronaći napadače.
Stiglo je vozilo hitne pomoći i odvezlo podnositelja zahtjeva u obližnju bolnicu. Liječnici su zaključili da nije slomljena niti jedna kost, dali su podnositelju zahtjeva lijekove protiv boli i poslali ga kući na mirovanje.
Tijekom noći podnositelj zahtjeva osjećao je jaku bol i slijedeći je dan otišao u drugu bolnicu gdje je bio ponovno pregledan. Utvrđeno je da je, kao rezultat napada, pretrpio višestruke prijelome rebara, posebice devetog, desetog i jedanaestog lijevog rebra. Bilo je potrebno zadržati ga u bolnici na daljnjem liječenju. Pušten je tjedan dana kasnije, 5. svibnja 1999. godine.
Podnositelj zahtjeva tvrdi da je, kao rezultat ovoga izgreda, sve od 1. lipnja 1999. godine bio na psihijatrijskom liječenju. U Psihijatrijsku kliniku u Zagrebu dolazio je najmanje osamnaest puta. Dijagnosticiran mu je posttraumatski stresni poremećaj kojega karakterizira depresija, napetost, napadaji panike, strah za njegovu sigurnost i za sigurnost njegove obitelji, nesanica na mahove i noćne more, te, općenito, emotivni slom.
Dana 15. srpnja 1999. godine odvjetnica podnositelja zahtjeva podnijela je kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu – „državno odvjetništvo“) protiv nepoznatih pojedinaca. Dostavila je činjenični opis izgreda i navela da je podnositelju zahtjeva nanesena teška povreda. Podnositelj zahtjeva je kao dokaz ponudio svoj iskaz kao svjedoka i predložio da budu saslušana tri očevica. Podnositelj zahtjeva je zatražio od državnog odvjetništva da istraži taj izgred, utvrdi tko su počinitelji i protiv njih pokrene kazneni postupak.
Istoga je dana odvjetnica podnositelja zahtjeva poslala pismo Policijskoj upravi Zagrebačkoj – „policija“, u kojem je obavijestila policiju o izgredu i zatražila da joj policija da informacije potrebne za pokretanje kaznenoga postupka. Svoj je zahtjev ponovila 30. kolovoza 1999. godine.
Dana 31. kolovoza 1999. godine policija je obavijestila odvjetnicu podnositelja zahtjeva da nije utvrđeno tko su počinitelji.
Dana 2. rujna 1999. godine odvjetnica podnositelja zahtjeva pisala je Ministru unutarnjih poslova obavijestivši ga o izgredu i navevši da policija nije utvrdila tko su počinitelji. Zatražila je odlučno policijsko djelovanje, pozivajući se na mjerodavne domaće i međunarodne standarde ljudskih prava.
Dana 29. rujna 1999. godine policija je obavila razgovor s podnositeljem zahtjeva o događajima iz večeri 29. travnja 1999. godine. Podnositelj zahtjeva je neodređeno opisao dva napadača, izjavivši da zbog toga što je kratkovidan nije vjerojatno da bi ih mogao prepoznati.
Istoga je dana policija obavila razgovor s B.T., koji je toga dana bio s podnositeljem zahtjeva. On je također opisao napadače, navodeći da nije dobro vidio njihova lica, jer se skrivao od njih tijekom napada.
Pet dana kasnije, policija je obavila razgovor s N.C., koji živi u području u kojem se dogodio napad i koji je svjedočio izgredu. On je opisao napadače, navodeći da se sve dogodilo vrlo brzo, i da ih nije mogao jasno vidjeti.
Dana 7. listopada 1999. godine policija je obavila razgovor sa Z.B., još jednim očevicem izgreda, koji je dao izjavu sličnu onoj prethodnog očevica s kojim je bio obavljen razgovor.
U siječnju 2000. godine odvjetnica podnositelja zahtjeva dva je puta uputila upit državnom odvjetništvu o koracima poduzetim da se utvrdi identitet počinitelja i da ih se kazneno goni, istovremeno prigovarajući kako je istraga neodgovarajuća.
Dana 10. veljače 2000. godine državno odvjetništvo je obavijestilo odvjetnicu podnositelja zahtjeva da su zatražili od policije da ubrza istragu.
Dana 21. veljače 2000. godine državno odvjetništvo je obavijestilo odvjetnicu podnositelja zahtjeva da je policija obavila očevid odmah nakon što je bila obaviještena o izgredu, da su obavili razgovor s podnositeljem zahtjeva i s nekoliko drugih svjedoka, i da su pretražili to područje, ali da nisu utvrdili identitet bilo koje osobe koja bi odgovarala opisu počinitelja.
Dana 16. ožujka 2000. godine odvjetnica podnositelja zahtjeva obavijestila je državno odvjetništvo da su u tom istom razdoblju pojedinci koji su napali podnositelja zahtjeva očito sudjelovali u brojnim napadima na Rome u Zagrebu. Dva napadnuta Roma, I.S. i O.D. rekla su odvjetnici podnositelja zahtjeva da bi oni mogli prepoznati počinitelje i da je O.D. osobno svjedočio napadu na podnositelja zahtjeva. Štoviše, policija je već otkrila i uhitila napadače na O.D.-a. Naglasila je da su izgredi bili rasno motivirani zbog toga što su napadači kombinirali fizičko s rasističkim verbalnim zlostavljanjem.
Dana 16. lipnja 2000. godine državno odvjetništvo je obavijestilo odvjetnicu podnositelja zahtjeva da policija nije uspjela pronaći O.D.-a i da nemaju nikakvu evidenciju o napadu na njega.
Dana 1. kolovoza 2000. godine O.D. je pronađen i s njim je obavljen razgovor u Općinskom državnom odvjetništvu u Belom Manastiru. Izjavio je da je i njega osobno napao neki S. negdje u siječnju 2000. godine i da je ista ta osoba bila jedan od napadača na podnositelja zahtjeva. Sjećao se osobe S., jer je imala veliki ožiljak na licu.
Policija je nakon toga utvrdila identitet S.-a kao alkoholičara dobro poznatog lokalnim vlastima zbog nekoliko kaznenih djela. Međutim, policija ga je isključila kao mogućeg osumnjičenika, jer ga niti jedan drugi svjedok nije identificirao usprkos njegovog vrlo uočljivog ožiljka. Također, na temelju informacija dostupnih vlastima, S. nije pripadao nikakvoj skupini skinheadsa. Ništa u policijskom spisu ne ukazuje da je S. bio pozvan na ispitivanje u odnosu na taj izgred.
U međuvremenu je 24. svibnja 2000. godine odvjetnica podnositelja zahtjeva ponovno pisala državnom odvjetništvu naznačivši da je 14. svibnja 2000. godine HRT emitirala prilog u kojem je obavljen razgovor s mladim pripadnikom skinheadsa, koji je objasnio svoje razloge za napade na romsko stanovništvo u Zagrebu. Tvrdila je da je pojedinac s kojim je obavljen razgovor neizravno spomenuo izgred 29. travnja 1999. godine u kojemu je sudjelovao podnositelj zahtjeva.
Državno odvjetništvo je zatražilo od urednika HRT-a da im da potrebne informacije kako bi mogli utvrditi identitet osobe s kojom je obavljen razgovor.
Dana 18. travnja 2001. godine policija je obavila razgovor s novinarom koji je obavio razgovor. Novinar je izjavio da je pripadnik skinheadsa s kojim je obavljen razgovor općenito govorio o svojoj mržnji prema romskom stanovništvu, ali da nije konkretno govorio o izgredu o kojemu je riječ. Živio je u istom dijelu grada u kojemu se dogodio napad i opisao je kako ga smeta kad Romi dolaze u njegovo susjedstvo skupljati stari metal. Međutim, novinar nije želio otkriti ime osobe s kojom je obavio razgovor, pozivajući se na svoje pravo štititi izvor svojih informacija.
U međuvremenu je 14. veljače 2001. godine odvjetnica podnositelja zahtjeva ponovno prigovorila državnom odvjetništvu i Ministarstvu unutarnjih poslova zbog loše kvalitete i neprihvatljivog trajanja istrage. Zatražila je ažurne podatke i prigovorila kako izgleda da nema stvarnih napora od strane mjerodavnih vlasti da se utvrdi identitet i uhite počinitelji. Isto je tako informirala vlasti kaznenog progona o nekim novim činjenicama, i to da su osobe koje su napale podnositelja zahtjeva pripadale skupini skinheads, čiji su pripadnici bili odgovorni za nekoliko napada na romsko stanovništvo u Zagrebu. Ona je nadalje opisala nekoliko nedavnih napada na romsko stanovništvo od strane skinheadsa i dala popis imena i adrese i žrtava i svjedoka takvih napada.
Dana 22. svibnja 2001. godine Ministarstvo unutarnjih poslova obavijestilo je odvjetnicu podnositelja zahtjeva da je policija poduzela odgovarajuće korake po primitku svih informacija koje su zaprimili od nje.
Dana 6. travnja 2001. godine podnositelj zahtjeva je podnio ustavnu tužbu Ustavnom sudu tražeći da naloži državnom odvjetništvu da poduzme sve potrebne korake kako bi dovršili istragu što je prije moguće, najkasnije u roku od šest mjeseci.
Dana 12. studenog 2002. godine Ustavni sud je obavijestio odvjetnicu podnositelja zahtjeva da nije nadležan odlučivati u predmetima šutnje organa kaznenog progona tijekom predistražne faze i nije donio nikakvu formalnu odluku o ustavnoj tužbi.
Postupak je još uvijek u tijeku u predistražnoj fazi.
II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA
„1) Novinar nije dužan dati podatke o izvoru objavljene informacije ili informacije koju namjerava objaviti....
(4) Državno odvjetništvo može, kada je to ograničenje nužno radi interesa nacionalne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti i zaštite zdravlja, podnijeti nadležnom sudu zahtjev da naloži novinaru da iznese podatke o izvoru objavljene informacije ili informacije koju namjerava objaviti....
(6) Sud može naložiti novinaru da iznese podatke o izvoru objavljene informacije ili informacije koju namjerava objaviti, ako je to nužno radi zaštite javnog interesa, a radi se o naročito značajnim i ozbiljnim okolnostima i neprijeporno je utvrđeno:
– da ne postoji razumna alternativna mjera otkrivanju podataka o izvoru informacije ili da je tijelo iz stavka 4. ovoga članka koje traži objavu podataka o izvoru informacije tu mjeru već iskoristilo i
– da na zakonu osnovani interes javnosti za otkrivanje podataka o izvoru informacije jasno prevladava nad interesom zaštite izvora informacije.“
PRAVO
I. NAVODNA POVREDA ČLANAKA 3., 8. i 13. KONVENCIJE
37. Podnositelj zahtjeva je tvrdio da je istraga koju su provele hrvatske vlasti nakon napada na njega bila nerazumno odgađana i nedjelotvorna, te da predstavlja povredu članaka 3., 8. i 13. Konvencije, koji glase kako slijedi:
Članak 3.
„Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.“
Članak 8.
„Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog....života....
Članak 13.
„Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.
A. Tvrdnje stranaka
1. Podnositelj zahtjeva
Podnositelj zahtjeva je tvrdio da kaznena istraga u njegovom predmetu sad već traje sedam i pol godina tijekom kojih policija nije pravilno istražila napad. Naglasio je da je njegova odvjetnica poticala ne samo policiju, nego i državno odvjetništvo i Ministarstvo unutarnjih poslova, da ubrzaju istragu i uhite napadače. Štoviše, podnositelj zahtjeva smatra da je objašnjenje Vlade o produljenom karakteru istrage kontradiktorno i nezadovoljavajuće. Posebice, policija je prvo izjavila da je on dao podroban opis napadača, no kasnije su tvrdili suprotno.
Podnositelj nadalje tvrdi da nije bio obaviješten o nekoliko propusta koje je učinila policija, posebice, o razlozima zašto policija nikada nije nastavila istragu u odnosu na osobu koju je identificirao O.D., kao jednog od mogućih napadača. Iz podnesenih dokumenata se čini da je identificirani pojedinac, znan kao S., bio evidentiran u kaznenu evidenciji, a nije ga se čak niti ispitalo glede napada na podnositelja zahtjeva.
Štoviše, podnositelj zahtjeva također ističe da policija nikada nije poduzela bilo kakvu radnju osim što je obavila razgovor s podnositeljem zahtjeva i nekoliko očevidaca koje je predložila njegova odvjetnica, iako hrvatsko pravo propisuje mnogo drugih standardnih policijskih metoda, kao što je obavljanje razgovora s osobama za koje se zna da pripadaju skupinama skinheadsa, a koji su mogući osumnjičenici u drugim sličnim izgredima, testiranje poligrafom, mjere s prikrivenim istražiteljima, itd.
Policija nadalje nije od nadležnog suda zatražila da naloži novinaru koji je obavio razgovor s pripadnikom skinheadsa emitiran na nacionalnoj televiziji 14. svibnja 2001. godine, da otkrije svoj izvor informacija, iako nisu imali nikakve druge tragove u ovome predmetu. S tim u vezi, podnositelj zahtjeva je primijetio da je takva mogućnost na raspolaganju od kada je stupio na snagu Zakon o medijima, ali da je domaće vlasti bez obzira na to nisu nikada iskoristile. Štoviše, takav nalog ne bi bio suprotan slobodi izražavanja zajamčenoj Konvencijom, budući da u ovome predmetu opći interes sprečavanja zločina protiv etničkih manjina ima prednost pred zaštitom izvora informacije.
Iz tih razloga istraga nije zadovoljila standarde navedene u sudskoj praksi Suda u odnosu na članak 3., uzet zasebno i zajedno s člankom 13. Konvencije. Podredno, ako Sud zaključi da u ovom predmetu nije dosegnuta najniža razina okrutnosti, podnositelj zahtjeva tvrdi da je na temelju članka 8. napad koji je pretrpio i nepostojanje djelotvorne istrage toga napada predstavljao neopravdano miješanje u njegov privatni život.
2. Vlada
Vlada je osporila tvrdnje podnositelja zahtjeva. Tvrdili su na početku da zlostavljanje kojemu je podnositelj zahtjeva bio izložen nije doseglo razinu okrutnosti koja bi opravdala primjenu članka 3. Konvencije. Izgred su uzrokovali nepoznati pojedinci, a ne predstavnici vlasti i Vlada nije mogla ocijeniti do koje su mjere duševne patnje podnositelja zahtjeva nakon izgreda bile uzrokovane samim napadom, ili su postojale i prije.
Glede istrage nakon izgreda, Vlada je prvo tvrdila da u slučaju kad su zlostavljanje uzrokovale treće osobe, pozitivna obveza Vlade ide samo tako daleko da se od države očekuje da spriječi one radnje kojih su njena tijela svjesna ili bi trebala biti svjesna.
Nadalje, Vlada je istaknula da je policija uredovala odmah nakon što je bila obaviještena o napadu. Istraga koja je uslijedila bila je međutim značajno otežana od samo početka jer niti podnositelj zahtjeva niti osobe koje su svjedočile napadu nisu mogle dati dovoljno podroban opis napadača. Štoviše, podnositelj zahtjeva je priznao da ne bi mogao prepoznati napadače čak i da ih ponovno vidi. Policija je tijekom istrage obavila razgovor sa svim mogućim svjedocima izgreda, uključujući osobe koje živa u tom području i konobaricu koja radi u obližnjem kafiću. Sve su radnje bile poduzete u najkraćem mogućem roku.
Istina je da je svjedok O.D. identificirao određenog S. kao jednoga od napadača. Međutim, niti jedan drugi svjedok nije potvrdio ovu tvrdnju – usprkos velikom vidljivom ožiljku na licu i činjenici da je bio dobro poznat policiji, iako ne i kao pripadnih skupine skinheads – policija ga je isključila s popisa mogućih osumnjičenika.
Glede novinara s kojim je obavljen razgovor, Vlada je ustvrdila da je on imao pravo ne otkriti izvor informacije i da mu se po pravu koje je bilo na snazi u vrijeme razgovora, nije moglo naložiti da to učini.
Zaključno, Vlada je smatrala da istraga u odnosu ovoga izgreda nije predstavljala povredu članka 3. ili članka 13. Konvencije. Glede prigovora podnositelja zahtjeva na temelju članka 8. Konvencije, Vlada je tvrdila da ne postoji trenutna ili izravna veza između mjera za koje se traži da budu poduzete i njegovoga privatnoga života.
B. Ocjena Suda
S obzirom na prirodu i sadržaj prigovora podnositelja zahtjeva u ovome predmetu, Sud nalazi da ga prvo treba ispitati na temelju članka 3. Konvencije.
Sud na početku podsjeća kako pretrpljeno zlostavljanje mora doseći najnižu razinu okrutnosti da bi potpalo u doseg članka 3. Ocjena ove najniže razine je relativna: ona ovisi o svim okolnostima predmeta, kao što su narav i kontekst postupanja prema žrtvi te njegovo trajanje, psihički i mentalni učinci i, u nekim slučajevima, spol, dob te zdravstveno stanje žrtve (vidi predmet Price v. the United Kingdom, br. 33394/96, stavak 24., ECHR 2001-VII).
U ovome predmetu Sud smatra da je povreda koju je pretrpio podnositelj zahtjeva, uključujući nekoliko slomljenih rebara i naknadnu hospitalizaciju, bila dovoljno ozbiljna da predstavlja zlostavljanje u smislu članka 3. Konvencije.
Sud ponavlja kako obveza Visokih ugovornih stranaka iz članka 1. Konvencije da svakome na području svoje nadležnosti osiguraju prava i slobode definirane Konvencijom, zajedno s člankom 3., traži od država poduzimanje mjera predviđenih kako bi se pobrinule da pojedinci u okviru njihove nadležnosti ne budu podvrgnuti zlostavljanju, uključujući zlostavljanje koje vrše privatni pojedinci (vidi presudu u predmetu A. v. the United Kingdom, od 23. rujna 1998., Reports of Judgments and Decisions 1998-VI, str. 2699, stavak 22.; Z and Others v. the United Kingdom [GC], br. 29392/95, stavci 73.-75., ECHR 2001-V; i E. and Others v. the United Kingdom, br. 33218/96, 26. studeni 2002.).
Članak 3. Konvencije može također dovesti do pozitivne obveze provođenja službene istrage (vidi presudu u predmetu Assenov and Others v. Bulgaria, od 28. listopada 1998., Reports 1998-VIII, str. 3290, stavak 102.). Takva pozitivna obveza ne može se u načelu smatrati ograničenom samo na slučajeve zlostavljanja od strane agenata države (vidi predmet M.C. v.Bulgaria, br. 39272/98, stavak 151., ECHR 2003-XII).
Na kraju, Sud podsjeća da se opseg naprijed navedene obveze koji ima država odnosi na načine njenog ostvarivanja, a ne na rezultat; vlasti su morale poduzeti sve razumne korake koji su im bili na raspolaganju kako bi osigurale dokaze koji se odnose na izgred (vidi, mutatis mutandis, predmet Menson v. the United Kingdom (dec.), br. 47916/99, ECHR 2003-V). U ovome se kontekstu podrazumijeva zahtjev promptnosti i razumne ekspeditivnosti istrage (vidi mutatis mutandis, presudu u predmetu Yaşa v. Turkey, od 2. rujna 1998., Reports of Judgments and Decisions 1998-VI, str. 2439, stavci 102.-104.).
Okrećući se ovome predmetu, sve od kada se dogodio događaj kojemu se prigovara, policija nije prijavila nikoga i kazneni je postupak sada već gotovo sedam godina u predistražnoj fazi.
Vlada je u ovoj stvari dostavila cijeli policijski spis, koji sadrži razgovore obavljene s podnositeljem zahtjeva i nekoliko očevidaca, za koje policija tvrdi da nisu doveli ni do kakvih tragova. Ipak, predmnijevano na temelju opisa napadača, policija je zaključila da su napad počinili pripadnici skupne skinheadsa, za koje se zna da su sudjelovali u sličnim izgredima u prošlosti. Čini se da policija nikada nije privela na ispitivanje niti jednu osobu koja je pripadala ovoj skupini ili slijedila tu informaciju na bilo koji drugi način. Štoviše, oni su s popisa mogućih osumnjičenika isključili osobu S. koju je identificirao jedan svjedok bez da su ga ispitali o napadu.
Policija je također obavila razgovor s novinarom koji je razgovarao s jednim od pripadnika skinheadsa koji je neizravno spomenuo napad na podnositelja zahtjeva. Međutim, nisu zatražili od nadležnog suda da naloži novinaru da otkrije izvor informacije, u skladu s odredbama domaćega prava. Mjerodavno se pravo promijenilo tako da je ta mogućnosti postojala već 2003. godine, no Vlada nije objasnila zašto policija ovo nije iskoristila, kad se čini da u ovome predmetu nije bilo drugih daljnjih tragova. Sud smatra da takvo djelovanje policije i državnog odvjetništva ne bi bilo a priori nespojivo sa slobodom medija zajamčenom na temelju članka 10. Konvencije, budući da bi, u svakome slučaju, nadležni sud odvagnuo sve uključene interese i odlučio je li ili nije potrebno u konkretnim okolnostima predmeta otkriti identitet osobe s kojom je obavljen razgovor.
Na posljetku, Sud ističe da policija nije pribjegla niti jednog drugoj istražnoj mjeri koju dopušta domaće pravo, osim obavljanja razgovora sa svjedocima koje je predložila odvjetnica podnositelja zahtjeva. S tim u svezi, Sud ne može ne primijetiti da se posljednja aktivnost policije dogodila 2001. godine.
Razmotrivši sav materijal koji posjeduje i tvrdnje stranaka, Sud smatra da propust državnih vlasti da kroz produljeno vremensko razdoblje promptno nastave postupati u ovome predmetu ili pribave opipljive dokaze radi identificiranja i uhićenja napadača ukazuje da istraga nije zadovoljila zahtjeve iz članka 3. Konvencije.
Stoga Sud nalazi da je došlo do povrede članka 3. Konvencije.
S obzirom na gornji zaključak, a u okolnostima ovoga predmeta, Sud nalazi da se ne postavlja posebno pitanje na temelju članaka 8. i 13. Konvencije.
II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 14. ZAJEDNO S ČLANKOM 3. KONVENCIJE
Podnositelj zahtjeva je prigovorio da i njegovo zlostavljanje i naknadni postupak koji su provele vlasti pokazuju da je protiv njega izvršena diskriminacija na temelju njegovoga etničkoga porijekla. Pozvao se na članak 14. Konvencije koji glasi kako slijedi:
„Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost.“
A. Tvrdnje stranaka
Podnositelj zahtjeva tvrdi da je napad na njega i pasivno ponašanje vlasti proizašlo iz činjenice da je on romskoga porijekla. Pozvao se na predmet Nachova (vidi predmet Nachova and Others v. Bulgaria [GC], br. 43577/98 i 43579/98, ECHR 2005-...) i na pretpostavku da pritužbi protiv rasističkog nasilja treba pridati najveći stupanj prvenstva, jer je ono osobito destruktivno u odnosu na temeljna prava. U tom je pogledu podnositelj zahtjeva istaknuo širu situaciju romskog stanovništva u Hrvatskoj kao i nedavno objavljeno izvješće Europske komisije protiv rasizma i nesnošljivosti (Treće izvješće o Hrvatskoj, CRI (2005) 24, 14. lipnja 2005.).
Vlada smatra da je prigovor podnositelja zahtjeva na temelju članka 14. u cijelosti neosnovan. Tvrdili su da ništa u ponašanju domaćih vlasti ne ukazuje na razliku u postupanju prema podnositelju zahtjeva na temelju njegovoga romskoga porijekla ili na tendenciju da se prikrije događaj ili ohrabri napad na njegovu štetu. Činjenica da još nisu otkriveni počinitelji nije u nikakvoj vezi s etničkim porijeklom podnositelja zahtjeva, ali je bila rezultat objektivnih problema koje su vlasti kaznenog progona imale tijekom postupka.S
tim u vezi Vlada je nabrojala nekoliko predmeta u kojima je policija uspješno identificirala i kazneno gonila osobe koje su počinile kaznena djela protiv pojedinaca romskoga porijekla. Tvrdili su da u Hrvatskoj ne postoji sustavni problem s kojim bi bilo suočeno romsko stanovništvo u Hrvatskoj, osim njihovih problema integracije u društvo, koji su uobičajeni i u drugim državama potpisnicama Konvencije.
B. OcjenaSuda
Sud podsjeća da kad istražuju izgrede nasilja, državne vlasti imaju dodatnu dužnost poduzeti razumne korake kako bi raskrinkale svaki rasistički motiv i utvrdile jesu li u tim događajima mogle ulogu odigrati etnička mržnja ili predrasude. Točno je da će u praksi često biti izuzetno teško dokazati rasnu motivaciju. Obveza tužene države da istraži moguće rasističke konotacije nekog čina nasilja znači da ona treba upotrijebiti najbolje, a ne apsolutne napore; vlasti moraju učiniti ono što je razumno u okolnostima slučaja (vidi predmet Nachova and Others v. Bulgaria [GC], br. 43577/98 i 43579/98, stavak 160., ECHR 2005-...).
Sud smatra da je navedeno nužno točno i u predmetima kad su postupanje prema žrtvi protivno članku 3. Konvencije izvršili privatni pojedinci. Postupati prema rasno motiviranom nasilju i brutalnosti jednako kao u predmetima koji nemaju rasne konotacije, značilo bi ne vidjeti specifičnu narav tih djela koja su osobito destruktivna u odnosu na temeljna prava. Ako se ne napravi razlika u načinu na koji se postupa sa situacijama koje su bitno različite to može dovesti do neopravdanog postupanja prema žrtvi koje je nepomirljivo s člankom 14. Konvencije (vidi naprijed citirani predmet Nachova and others v. Bulgaria, s daljnim referencama).
U ovome se predmetu sumnja da su napadači na podnositelja zahtjeva pripadali skupini skinheads, koju po njenoj prirodi vodi ekstremistička i rasistička ideologija. I policija i Vlada priznaju tu činjenicu.
Sud smatra neprihvatljivim da je policija, svjesna da je događaj o kojemu je riječ najvjerojatnije motiviran etničkom mržnjom, dozvolila da istraga traje više od sedam godina bez poduzimanja bilo kakvih ozbiljnih koraka radi identificiranja ili kaznenog progona počinitelja (vidi stavke 58. do 60. ove presude).
Stoga Sud smatra da je došlo do povrede članka 14, zajedno s postupovnim vidom članka 3. Konvencije.
III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE
Članak 41. Konvencije propisuje:
"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."
A. Šteta
Podnositelj zahtjeva potražuje 50.000 eura (EUR) na ime naknade nematerijalne štete s osnova boli, frustracije i poniženja pretrpljenog kao rezultat napada i kasnije manjkave istrage.
Vlada taj zahtjev smatra nepotkrijepljenim i prekomjernim.
S obzirom na sve okolnosti ovoga predmeta, Sud smatra da je podnositelj zahtjeva pretrpio neku nematerijalnu štetu koja ne može biti naknađena samo utvrđenjem povrede. Procjenjujući na pravičnoj osnovi, Sud podnositelju zahtjeva dosuđuje 8.000 EUR s toga naslova, uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.
B. Troškovi i izdaci
Podnositelj zahtjeva potražuje 790 USD na ime troškova koje je imao ERRC u domaćem postupku i 8,344 USD za troškove nastale u postupku pred Sudom (111 sati rada po cijeni od 75 USD na sat). Uz to, podnositelj zahtjeva potražuje ukupno 6.600 EUR (110 sati po cijeni od 60 EUR na sat) na ime troškova koje je imao odvjetnik za pripremu ustavne tužbe na domaćoj razini kao i za troškove nastale u postupku pred Sudom.
Vlada je osporila te zahtjeve kao prekomjerne.
Prema ustaljenoj praksi Suda, troškovi i izdaci neće biti dosuđeni na temelju članka 41. ako se ne utvrdi da su bili stvarno i nužno pretrpljeni i također i razumni s obzirom na količinu. Nadalje, troškovi pravnog zastupanja mogu biti nadoknađeni samo ako se odnose na utvrđenu povredu (vidi predmet Beyeler v. Italy (pravična naknada) [GC], br. 33202/96, § 27, 28. svibanj 2002.). Uzevši u obzir sve materijale koje ima, Sud dosuđuje 6.000 EUR s toga naslova, uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.
C. Zatezna kamata
78. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.
IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO
presuđuje da je došlo do povrede članka 3. Konvencije;
presuđuje da se ne postavlja nikakvo odvojeno pitanje na temelju članka 8. ili članka 13. Konvencije;
presuđuje da je došlo do povrede članka 14. zajedno s člankom 3. Konvencije;
presuđuje
(a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti slijedeći iznos koji treba pretvoriti u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan namirenja
(i) 8.000 EUR (osam tisuća eura) na ime nematerijalne štete; i
(ii) 6.000 EUR (šest tisuća eura) na ime troškova i izdataka;
(iii) svaki porez koji bi mogao biti zaračunat na taj iznos;
(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedeni iznos plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna boda;
odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.
Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 31. svibnja 2007. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.
Søren NIELSEN tajnik Odjela
Christos ROZAKIS Predsjednik
___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/
FIRST SECTION
CASE OF ŠEČIĆ v. CROATIA
(Application no. 40116/02)
JUDGMENT
STRASBOURG
31 May 2007
FINAL
31/08/2007
This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.
In the case of Šečić v. Croatia,
The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:
MrC.L. Rozakis, President,
MrL. Loucaides,
MrsN. Vajić,
MrsE. Steiner,
MrK. Hajiyev,
MrD. Spielmann,
MrS.E. Jebens, judges,
and Mr S. Nielsen, Section Registrar,
Having deliberated in private on 10 May 2007,
Delivers the following judgment, which was adopted on that date:
PROCEDURE
1. The case originated in an application (no. 40116/02) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Šemso Šečić (“the applicant”), on 12 November 2002.
2. The applicant was represented by the European Roma Rights Centre based in Budapest and by Mrs Lovorka Kušan, a lawyer practising in Ivanić-Grad. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agents, first Mrs L. Lukina-Karajković and subsequently Mrs Š. Stažnik.
3. The applicant alleged, in particular, that the domestic authorities had failed to undertake a serious and thorough investigation of an attack on him, and also that he had been discriminated against on the basis of his Roma origin.
4. By a decision of 15 June 2006 the Court declared the application partly admissible.
5. The applicant and the Government each filed observations on the merits (Rule 59 § 1).
THE FACTS
I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE
6. The applicant was born in 1963 and lives in Zagreb.
7. On 29 April 1999 between 8 and 8.30 p.m. the applicant, together with several other individuals, was collecting scrap metal in Harambašićeva Street in Zagreb.
8. Suddenly, two unidentified men approached the group and attacked the applicant. They beat him all over his body with wooden planks, shouting racial abuse. Another two unidentified men, apparently members of the same group, stood close by and kept watch.
9. Shortly afterwards, following a report by an unknown person about the ongoing fight, a police patrol was sent to the scene. The police interviewed the persons on the spot and went up and down the nearby streets attempting to find the attackers.
10. An ambulance arrived and took the applicant to a nearby hospital. The doctors concluded that no bones had been broken, provided the applicant with painkillers and sent him home to rest.
11. During the night the applicant experienced severe pain and the next day he went to another hospital where he was examined again. It was found that as a result of the assault he had sustained multiple rib fractures, in particular of the ninth, tenth and eleventh left ribs. He was kept in hospital for further treatment and discharged a week later, on 5 May 1999.
12. According to the applicant, since 1 June 1999 he has been having psychiatric treatment as a result of the incident, he had attended the Zagreb Psychiatric Clinic on at least eighteen occasions, and he had been diagnosed with post-traumatic stress disorder characterised by depression, anxiety, panic attacks, fears for his own safety and that of his family, intermittent insomnia and nightmares and, in general, an emotional breakdown.
13. On 15 July 1999 the applicant's lawyer lodged a criminal complaint with the Zagreb Municipal State Attorney's Office (Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu “the State Attorney's Office”) against persons unknown. She gave a factual account of the incident and alleged that the applicant had been seriously injured. The applicant offered his own testimony in evidence and proposed that three eyewitnesses be heard. The applicant requested the State Attorney's Office to investigate the incident, identify the perpetrators and institute criminal proceedings against them.
14. On the same day the applicant's lawyer sent a letter to the Zagreb Police Department (Policijska uprava Zagrebačka “the police”) in which she informed the police of the incident and requested the information necessary for the institution of criminal proceedings. She repeated her request on 30 August 1999.
15. On 31 August 1999 the police informed the applicant's lawyer that the perpetrators had not been identified.
16. On 2 September 1999 the applicant's lawyer wrote to the Minister of the Interior (ministar unutarnjih poslova) informing him of the incident and stating that the police had not identified the perpetrators. She requested decisive police action, relying on the relevant domestic and international human rights standards.
17. On 29 September 1999 the police interviewed the applicant about the events of the evening of 29 April 1999. The applicant described the two attackers vaguely, stating that due to his short-sightedness he was not likely to be able to recognise them.
18. On the same date, the police interviewed B. T., who had been with the applicant on the date in question. He also described the attackers, stating that he had not seen their faces clearly because he had been hiding from them during the attack.
19. Five days later, the police interviewed N. C., who lives in the area where the attack had taken place and who had witnessed the incident. He described the attackers, stating that as everything had happened very fast, he had not been able to see them clearly.
20. On 7 October 1999 the police interviewed Z. B., another eyewitness to the incident, who gave a similar statement.
21. In January 2000 the applicant's lawyer asked the State Attorney's Office twice what steps had been taken to identify and prosecute the perpetrators, at the same time complaining that the investigation ws inadequate.
22. On 10 February 2000 the State Attorney's Office informed the applicant's lawyer that they had urged the police to speed up the investigation.
23. On 21 February 2000 the State Attorney's Office informed the applicant's lawyer that the police had carried out an on-the-spot investigation immediately after having been informed of the incident, that they had interviewed the applicant and several other witnesses and had searched the area but had not identified any person fitting the description of the perpetrators.
24. On 16 March 2000 the applicant's lawyer informed the State Attorney's Office that the individuals who had attacked the applicant had apparently been engaged in numerous attacks against Roma persons in Zagreb in the same period. Two of the Roma who had been attacked, I. S. and O. D., had told the applicant's lawyer that they would be able to identify the perpetrators and that O. D. had personally witnessed the attack on the applicant. Furthermore, the police had already identified and apprehended O. D.'s attackers. The lawyer stressed that all the incidents had been racially motivated, because the attackers had combined physical with racist verbal abuse.
25. On 16 June 2000 the State Attorney's Office informed the applicant's lawyer that the police had been unsuccessful in finding O. D. and that they had no record of any assault on him.
26. On 1 August 2000 O.D. was located and interviewed at the Beli Manastir Municipality State Attorney's Office.. He stated that he himself had been attacked by a certain S. sometime in January 2000 and that the same person had been one of the applicant's attackers. He remembered S. because he had a large scar on his face.
27. The police subsequently identified S. as an alcoholic well known to the local authorities for several criminal offences. However, the police eliminated him as a possible suspect because no other witness had identified him despite his very noticeable scar. Also, according to the information available to the authorities, S. did not belong to any skinhead group. Nothing in the police case file indicates that S. was summoned for questioning regarding the incident.
28. Meanwhile, on 24 May 2000 the applicant's lawyer wrote again to the State Attorney's Office stating that Croatian Radio Television (HRT) had broadcast a report on 14 May 2000 in which a young skinhead had been interviewed about his reasons for engaging in attacks on the Roma population in Zagreb. She claimed that the person interviewed had alluded to the incident of 29 April 1999 involving the applicant.
29. The State Attorney's Office requested the editor of HRT to give them the necessary information in order to identify the person interviewed.
30. On 18 April 2001 the police interviewed the journalist who did the interview. The journalist stated that the skinhead he had interviewed had talked generally about his hatred of the Roma population, but that he had not specifically addressed the incident at issue. The interviewee lived in the part of town where the attack took place and had described how annoying he found it when Roma came to his neighbourhood to collect scrap metal. However, the journalist did not wish to disclose the name of the person interviewed, relying on his right to protect the source of his information.
31. Meanwhile, on 14 February 2001 the applicant's lawyer complained again to the State Attorney's Office and to the Minister of the Interior of the poor quality and unacceptable duration of the investigation. She requested an update and complained that there appeared to be no real effort on the part of the relevant authorities to identify and apprehend the perpetrators. She also gave the prosecuting authorities some new information, namely that the persons who had attacked the applicant belonged to a skinhead group whose members were responsible for numerous attacks on the Roma population in Zagreb. She further described several recent attacks on the Roma population by skinheads and listed names and addresses of both victims of and witnesses to such attacks.
32. On 22 May 2001 the Ministry of the Interior informed the applicant's lawyer that the police had taken appropriate action on receipt of all the information provided by her.
33. On 6 April 2002 the applicant lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court, requesting it to order the State Attorney's Office to take all necessary action to complete the investigation as soon as possible and within six months at the latest.
34. On 12 November 2002 the Constitutional Court informed the applicant's lawyer that it had no competence to rule on cases involving prosecutorial inaction during the pre-trial stage of proceedings and took no formal decision on the complaint.
35. The proceedings are still pending at the pre-trial stage.
II. RELEVANT DOMESTIC LAW
36. Section 1(2) of the Media Act (Zakon o medijima, Official Gazette no. 59/2004 of 10 May 2004) provides that its provisions shall be applied and interpreted in conformity with the Convention.
The relevant part of section 30 of the Media Act (which used to exist in the Croatian legal system as former section 28(6) of the 2003 Media Act (Official Gazette no. 163/2003 of 16 October 2003)), reads as follows:
“1. A journalist shall not be obliged to reveal the source of published information or information he intends to publish...
4. The State Attorney's Office may, if such a limitation is necessary in the interests of national security, territorial integrity or the protection of health, submit a request to the competent court to have a journalist ordered to reveal the source of published information or information he intends to publish....
6. The court may order a journalist to reveal the source of published information or information he intends to publish if that is necessary for the protection of the public interest and involves extremely significant and serious circumstances, whereby it is indisputably established:
(i) there is no reasonable alternative to revealing the source of information or that the authority indicated in paragraph 4 of this section, which seeks that the source be revealed, has already taken such a measure, and
(ii) the law-based public-interest justification for revealing the source of information clearly prevails over the public-interest justification for protecting the source of information.”
THE LAW
I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLES 3, 8 AND 13 OF THE CONVENTION
37. The applicant complained that the investigation carried out by the Croatian authorities following the attack on him had been unreasonably delayed and ineffective, in breach of Articles 3, 8 and 13 of the Convention, which read as follows:
Article 3
“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”
Article 8
“Everyone has the right to respect for his private ... life...
Article 13
“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”
A. The parties' submissions
1. The applicant
38. The applicant maintained that the criminal investigation in his case had now been pending for seven and a half years, during which the police had failed to investigate the attack properly. He stressed that his lawyer had urged not only the police, but also the State Attorney's Office and the Ministry of the Interior, to speed up the investigation and apprehend the attackers. Moreover, the applicant considered the Government's explanation of the prolonged duration of the investigations contradictory and unsatisfactory. In particular, the police had firstly stated that he had given a detailed description of the attackers, but had later claimed the contrary.
39. The applicant further submitted that he had not been informed of several omissions by the police, in particular of the reasons why the police had never sought to investigate the person identified by O. D. as one of the possible attackers. It appeared from the documents submitted that the identified individual, known as S., had a criminal record, whereas he had not even been questioned about the attack on the applicant.
40. Moreover, the applicant also pointed out that the police had never taken any action other than to interview the applicant and several eyewitnesses proposed by his lawyer, even though Croatian law provided for many other standard police methods, such as interviewing persons identified as belonging to skinhead groups, possibly also suspects in other similar incidents, polygraph testing, undercover measures and so on.
41. The police had further failed to request the competent court to order the journalist conducting the interview with a skinhead aired on national television on 14 May 2001 to reveal his source of information, even though they had no other leads in the case. In this connection, the applicant observed that such a possibility had been available ever since the Media Act had come into force, but that the domestic authorities had nonetheless never used it. Furthermore, such an order would not have been contrary to the freedom of expression guaranteed under the Convention, since in the present case the general interest in prevention of crime against ethnic minorities prevailed over the protection of the source of information.
42. For these reasons, the investigation had not met the standards set out in the Court's case-law with respect to Article 3 of the Convention, taken alone and in conjunction with Article 13. Alternatively, should the Court conclude that his case did not attain the minimum level of severity under Article 3, the applicant argued under Article 8 that the attack he had suffered and the lack of an effective investigation thereof, had constituted an unjustified interference with his private life.
2. The Government
43. The Government contested the applicant's allegations. They claimed at the outset that the ill-treatment to which the applicant had been exposed had not attained a level of severity which would justify the application of Article 3 of the Convention. The incident had been caused by unknown individuals and not by representatives of the authorities and the Government could not assess to what extent the applicant's mental suffering following the incident had been caused by the attack itself or whether it had existed before.
44. In respect of the investigation following the incident, the Government firstly contended that the positive obligation of the State in cases when the ill-treatment had been caused by third persons went only so far as that the State was expected to prevent acts of which its bodies were or should be aware.
45. Furthermore, the Government pointed out that the police had intervened immediately after having been informed about the attack. The subsequent investigation had been significantly hindered from the very outset, however, because neither the applicant nor the persons who had witnessed the attack had been able to give a sufficiently detailed description of the attackers. Moreover, the applicant had admitted that he would not be able to recognise the attackers even if he were to see them again. During the investigation the police had interviewed all the potential witnesses to the incident, including persons living in the area and a waitress working in a nearby café. All actions had been taken in the shortest time possible.
46. It is true that witness O. D. had identified a certain S. as one of the attackers. However, none of the other witnesses having confirmed this allegation – despite the large and visible scar on his face and the fact that he was well known to the police, although not as a member of a skinhead group – the police had excluded him from the list of possible suspects.
47. As to the journalist interviewed, the Government submitted that he had the right not to reveal his source of information and that, under the law in force at the time of the interview, he could not have been ordered to do so.
48. In conclusion, the Government deemed that the investigation in respect of this incident had not constituted a violation of Article 3 or 13 of the Convention. As to the applicant's complaint under Article 8 of the Convention, the Government claimed that there had been no immediate or direct link between the actions pursued and his private life.
B. The Court's assessment
49. Having regard to the nature and the substance of the applicant's complaint in the present case, the Court finds that it falls to be examined primarily under Article 3 of the Convention.
50. The Court reiterates at the outset that the ill-treatment suffered must attain a minimum level of severity if it is to fall within the scope of Article 3. The assessment of this minimum is relative: it depends on all the circumstances of the case, such as the nature and context of the treatment, its duration, its physical and mental effects and, in some instances, the sex, age and state of health of the victim (see Price v. the United Kingdom, no. 33394/96, § 24, ECHR 2001‑VII).
51. In the present case, the Court considers that the injury suffered by the applicant, including several broken ribs and subsequent hospitalisation, was sufficiently serious to amount to ill-treatment within the meaning of Article 3 of the Convention.
52. The Court reiterates that the obligation of the High Contracting Parties under Article 1 of the Convention to secure to everyone within their jurisdiction the rights and freedoms defined in the Convention, taken together with Article 3, requires States to take measures designed to ensure that individuals within their jurisdiction are not subjected to ill-treatment, including ill-treatment administered by private individuals (see A. v. the United Kingdom, judgment of 23 September 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998-VI, p. 2699, § 22; Z and Others v. the United Kingdom [GC], no. 29392/95, §§ 73-75, ECHR 2001-V; and E. and Others v. the United Kingdom, no. 33218/96, 26 November 2002).
53. Article 3 of the Convention may also give rise to a positive obligation to conduct an official investigation (see Assenov and Others v. Bulgaria, judgment of 28 October 1998, Reports 1998-VIII, p. 3290, § 102). Such a positive obligation cannot be considered in principle to be limited solely to cases of ill-treatment by State agents (see M.C. v. Bulgaria, no. 39272/98, § 151, ECHR 2003‑XII).
54. Lastly, the Court reiterates that the scope of the above obligation by the State is one of means, not of result; the authorities must have taken all reasonable steps available to them to secure the evidence concerning the incident (see, mutatis mutandis, Menson v. the United Kingdom (dec.), no. 47916/99, ECHR 2003‑V). A requirement of promptness and reasonable expedition of the investigation is implicit in this context (see, mutatis mutandis, Yaşa v. Turkey, judgment of 2 September 1998, Reports 1998‑VI, p. 2439, §§ 102-104).
55. Turning to the present case, since the event complained of took place the police have not brought charges against anyone and the criminal proceedings have now been pending in the pre-trial phase for almost seven years.
56. The Government submitted the complete police case file in the matter, containing interviews with the applicant and several eyewitnesses, which the police claim has not produced any leads. Yet, presumably on the basis of the description of the attackers, the police concluded that the attack had been committed by members of a skinhead group, which has been known to participate in similar incidents in the past. The police appear never to have brought in for questioning any person belonging to this group or to have pursued this information in any other way. Moreover, they excluded the person S. identified by one of the witnesses from the list of possible suspects without questioning him about the attack.
57. The police also interviewed the journalist who had talked to one of the skinhead members who had alluded to the attack on the applicant. However, they did not request the competent court to order that the journalist reveal his source of information in line with the provisions of the domestic law. The relevant law had already changed to allow such a possibility by 2003, but the Government did not explain why the police did not avail themselves of this, given that there appeared to be no further leads in the case. The Court considers that such an action by the police or the competent State Attorney's Office would not a priori be incompatible with the freedom of the media guaranteed under Article 10 of the Convention, since, in any event, it would be for the competent court to weigh all the interests involved and to decide whether or not it was necessary in the particular circumstances of the case to reveal the interviewed person's identity.
58. Lastly, the Court notes that the police have not resorted to any other measures of investigation allowed for by the domestic law, other than interviewing witnesses proposed by the applicants' lawyer. In this connection, the Court cannot but note that the last activity of the police in the case took place in 2001.
59. Having considered all the material in its possession and the arguments put forward by the parties, the Court considers that the failure of the State authorities to further the case or obtain any tangible evidence with a view to identifying and arresting the attackers over a prolonged period of time indicates that the investigation did not meet the requirements of Article 3 of the Convention.
60. In consequence, the Court finds that there has been a breach of Article 3 of the Convention.
61. Having regard to the above conclusion, in the circumstances of the present case the Court finds that no separate issues arise under Articles 8 or 13 of the Convention.
II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 14 TAKEN IN CONJUCTION WITH ARTICLE 3 OF THE CONVENTION
62. The applicant also complained that both his ill-treatment and the subsequent proceedings conducted by the authorities showed that he had been discriminated against on account of his ethnic origin. He relied on Article 14 of the Convention, taken in conjunction with Article 3 of the Convention. Article 14 reads as follows:
“The enjoyment of the rights and freedoms set forth in [the] Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”
A. The parties' submissions
63. The applicant maintained that the attack on him and the lack of action by the authorities had resulted from the fact that he was of Roma origin. He relied on the Nachova case (see Nachova and Others v. Bulgaria [GC], nos. 43577/98 and 43579/98, ECHR 2005‑...) and on the assumption that a complaint of racist violence should be accorded utmost priority, as racist violence was particularly destructive of fundamental rights. In this respect the applicant pointed to the broader situation of the Roma population in Croatia as well as the recently published report of the European Commission against Racism and Intolerance (Third Report on Croatia, CRI (2005) 24, 14 June 2005).
64. The Government considered the applicant's Article 14 complaint wholly unsubstantiated. They maintained that nothing in the conduct of the domestic authorities had indicated a difference in treatment of the applicant on the basis of his Roma origin or a tendency to cover up events or encourage an attack to his detriment. The fact that the perpetrators had not yet been identified had no connection with the ethnic origin of the applicant, but was the result of objective problems the prosecuting authorities had experienced during the course of the proceedings.
65. In this connection the Government enumerated several cases in which the police had been successful in identifying and prosecuting persons who had committed crimes against individuals of Roma origin. They claimed that there was no systemic problem encountered by the Roma population in Croatia, other than their difficulties of integration into society, which were common also in other States signatory to the Convention.
B. The Court's assessment
66. The Court reiterates that when investigating violent incidents, State authorities have the additional duty to take all reasonable steps to unmask any racist motive and to establish whether or not ethnic hatred or prejudice may have played a role in the events. Admittedly, proving racial motivation will often be extremely difficult in practice. The respondent State's obligation to investigate possible racist overtones to a violent act is an obligation to use best endeavours and is not absolute; the authorities must do what is reasonable in the circumstances of the case (see Nachova and Others, cited above, § 160, ECHR 2005‑...).
67. The Court considers the foregoing necessarily true also in cases where the treatment contrary to Article 3 of the Convention is inflicted by private individuals. Treating racially induced violence and brutality on an equal footing with cases that have no racist overtones would be turning a blind eye to the specific nature of acts that are particularly destructive of fundamental rights. A failure to make a distinction in the way in which situations that are essentially different are handled may constitute unjustified treatment irreconcilable with Article 14 of the Convention (see Nachova and Others, cited above, with further references).
68. In the present case it is suspected that the applicant's attackers belonged to a skinhead group which is by its nature governed by extremist and racist ideology. Both the police and the Government admitted this fact.
69. The Court considers it unacceptable that, being aware that the event at issue was most probably induced by ethnic hatred, the police allowed the investigation to last for more than seven years without taking any serious action with a view to identifying or prosecuting the perpetrators (see paragraphs 58-60 above).
70. Consequently, the Court considers that there has been a violation of Article 14 taken in conjunction with the procedural aspect of Article 3 of the Convention.
III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION
71. Article 41 of the Convention provides:
“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”
A. Damage
72. The applicant claimed 50,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage on account of pain, frustration and humiliation suffered as a result of the attack and of the subsequent inadequate investigation.
73. The Government considered this claim unsubstantiated and excessive.
74. Having regard to all the circumstances of the present case, the Court accepts that the applicant has suffered non-pecuniary damage which cannot be compensated solely by the finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicant EUR 8,000 under this head, plus any tax that may be chargeable on that amount.
B. Costs and expenses
75. The applicant claimed 790 US dollars (USD) in respect of costs incurred by the European Roma Rights Centre in the domestic proceedings and USD 8,325 for those incurred in the proceedings before the Court (111 hours of work at an hourly rate of USD 75). In addition, the applicant claimed a total of EUR 6,600 (110 hours at an hourly rate of EUR 60) in respect of costs incurred by the lawyer in preparing the constitutional complaint at the domestic level as well as those incurred during the Court proceedings.
76. The Government contested these claims as excessive.
77. According to the Court's established case-law, costs and expenses will not be awarded under Article 41 unless it is established that they were actually and necessarily incurred and are also reasonable as to quantum. Furthermore, legal costs are only recoverable in so far as they relate to the violation found (see Beyeler v. Italy (just satisfaction) [GC], no. 33202/96, § 27, 28 May 2002). Taking into account all the materials in its possession, the Court makes an award of EUR 6,000 under this head, plus any tax that may be chargeable on that amount.
C. Default interest
78. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.
FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY
1. Holds that there has been a violation of Article 3 of the Convention;
2. Holds that no separate issue arises under Article 8 or Article 13 of the Convention;
3. Holds that there has been a violation of Article 14 taken in conjunction with Article 3 of the Convention;
4. Holds
(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts which are to be converted into the national currency of the respondent State at a rate applicable at the date of settlement:
(i) EUR 8,000 (eight thousand euros) in respect of non-pecuniary damage;
(ii) EUR 6,000 (six thousand euros) in respect of costs and expenses;
(iii) any tax that may be chargeable on the above amounts;
(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;
5. Dismisses the remainder of the applicant's claim for just satisfaction.
Done in English, and notified in writing on 31 May 2007, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.
Søren Nielsen Christos Rozakis
Registrar President
baza unakrsnih veza