Radunović i drugi protiv Crne Gore

Država na koju se presuda odnosi
Crna Gora
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
45197/13, 53000/13, 73404/13
Stepen važnosti
3
Jezik
Crnogorski
Datum
25.10.2016
Članovi
6
6-1
Kršenje
6
6-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 6-1) Pristup sudu
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet je formiran na osnovu tri predstavke protiv Crne Gore koje su Sudu podnete od strane tri crnogorska državljana gđe Irene Radunović (prvi podnosilac predstavke), g.Veselina Nenezića (drugi podnosilac predstavke) i g.Ivana Gajevića (treći podnosilac predstavke), 25.aprila 2013.godine, 19.jula 2013.godine i 06.novembra 2013.godine.
Podnosioci predstavke navode da im je bilo uskraćeno pravo pristupa sudu jer su domaći sudovi odbili da ispitaju osnovanost građanske tužbe protiv Ambasade SAD -a u Crnoj Gori, pozivajući se na imunitet tužene države.
Podnosioci predstavke rođeni su 1982.g., 1976.g. i 1978.g. i žive u Podgorici. Bili su zaposleni u Ambasadi SAD-a u Crnoj Gori. Prvi podnosilac predstavke je radio kao specijalista za protocol/prevodilac, a drugi i treći podnosilac predstavke su bili zaposleni kao obezbeđenje. Svi podnosioci predstavke su bili lokalni kadrovi.
U period od februara 2009.godine do kraja juna 2012.godine Ambasada je obavestila podnosioce predstavke da su otpušteni. Jula 2010.godine Osnovni sud u Podgorici je poništio odluke o otpuštanju trećeg podnosioca predstavke i izdao naredbu o njegovom vraćanju na posao. Odluka je postala pravnosnažna.
U periodu od novembra 2010.godine i jula 2012.godine podnosioci predstavke su podneli pojedinačne građanske tužbe protiv Ambasade. Prvi podnosilac predstavke je tražio naknadu za nematerijalnu štetu koja je nastala kao posledica nezakonitog otkaza, a drugi i treći podnosilac predstavke su tražili naknadu za gubitak zarade. Prvi i drugi podnosilac predstavke su tražili da budu vraćeni na posao.
Maja 2011.godine Osnovni sud u Podgorici se izjasnio da nije nadležan da odlučuje u vezi sa tužbom prvog podnosioca predstavke i odbacio je tužbu, odluku je potvrdio Viši sud, ali je oktobra 2011.godine Vrhovni sud ukinuo ove odluke, smatrajući da su sudovi Crne Gore nadležni da ispitaju osnovanost tužbe prvog podnosioca predstavke.
U period od septembra 2011.godine do septembra 2012.godine Osnovni sud u Podgorici se izjasnio da nije nadležan da odlučuje u vezi sa tužbama podnosilaca predstavke i odbacio ih. Sud je smatrao da je tužena država imala imunitet na osnovu međunarodnog prava pa stoga ne može biti predmet nadležnosti sudova druge države. Viši sud je potvrdio odluke Osnovnog suda, u suštini podržavajući njihova obrazloženja. Po osnovu uložene revizije podnosilaca predstavke, Vrhovni sud je potvrdio prethodne odluke.
Sud smatra da predstavke treba da budu objedinjene s obzirom na jednaku činjeničnu i pravnu pozadinu.
NAVODNA POVREDA ČLANA 6 STAV 1 KONVENCIJE
Podnosioci predstavke su se žalili na osnovu člana 6 Konvencije i člana 1 Protokola 12 da su odbijanjem domaćih sudova da ispitaju osnovanost njihoe građanske tužbe bili lišeni prava na pristup Sudu. Sud smatra da predstavka podnosilaca predstavke treba da bude razmatrana na osnovu člana 6 stav 1 Konvencije:
- Pravo na pravičnu javnu raspravu pred sudom
Vlada je tvrdila da podnosioci predstavke nisu iscrpli sve domaće pravne lekove. Podnosioci predstavke su u svojim podnescima datim u predstavkama naveli da ustavna žalba nije bila delotvoran domaći pravni lek. Sud je već našao da ustavna žalba u Crnoj Gori može da se smatra efikasnim pravnim lekom, ali od 20.marta 2015.godine, a podnosioci su svoje predstavke podneli 2013.godine., već podleže određenim ograničenjima.
Sud smatra da pravo na pristup Sudu koje je omogućeno članom 6 stav 1 nije apsolutno. Sledi da se mere koje su preduzele visoke ugovorne strane, a koje odražavaju opšte prepoznata pravila međunarodnog javnog prava o imunitetima država, u principu ne mogu posmatrati kao nametanje nesrazmernih ograničenja prava pristupa sudu. Stoga treba da bude ispitano da li su opsporavana ograničenja prava podnosilaca predstavke da pristupe sudu bila proporcionalna cilju kome se težilo.
Sud primećuje da su domaći sudovi jasno odbili da primene pravni imunitet u apsolutnoj meri jer su presudili u korist trećeg podnosioca predstavke i naredili njegovo vraćanje na radno mesto koja odluka je postala pravnosnažna. Vrhovni sud je takođe prvobitno zauzeo stanovište da sudovi treba da odluče o meritumu građanskih žalbi podnosilaca predstavki.
Shodno tome, došlo je do povrede člana 6 stav 1 Konvencije.
PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE
- Pravično zadovoljenje oštećenoj stranci
Sud smatra da se u ovom predmetu isplata na ime pravičnog zadovoljenja može samo bazirati na činjenici da podnosioci predstavke nisu imali koristi od garancija koje predviđa član 6.

SUD JEDNOGLASNO:
1. Odlučuje da objedini predstavke;

2. Proglašava predstavke prihvatljivim;

3. Smatra da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije;

4. Smatra:

(a) da tužena država treba da isplati podnosiocima predstavke, u roku od tri meseca od dana kada presuda postane konačna, sledeće iznose:
(i) 3.600 evra, plus svi porezi koji se mogu naplatiti prvom podnosiocu predstavke na ime nematerijalne štete; 19.000 evra, plus svi porezi koji se mogu naplatiti drugom podnosiocu predstavke na ime materijalne i nematerijalne štete i 22.000 evra, plus svi porezi koji se mogu naplatiti trećem podnosiocu predstavke na ime materijalne i nematerijalne štete;
(ii) 6.051 evra, plus svi porezi koji se mogu naplatiti prvom podnosiocu predstavke i 3.572,50 evra plus svi porezi koji se mogu naplatiti drugom i trećem podnosiocu predstavke, na ime troškova;
(b) da će se od dana isteka gore pomenuta tri meseca do dana isplate obračunavati kamata koja je jednaka najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke uz dodatak od tri procentna poena;

5. Odbacuje ostatak zahteva podnosilaca predstavke za pravičnim zadovoljenjem.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGO ODJELJENJE

Predmet Radunović i drugi protiv Crne Gore

(Predstavke br. 45197/13, 53000/13 i 73404/13)

PRESUDA

STRAZBUR

25. oktobar 2016. godine 

Ova presuda će postati pravosnažna u okolnostima utrvđenim članom 44 stav 2 Konvencije. Ona može biti predmet redakcijske izmjene.

U predmetu Radunović protiv Crne Gore, Evropski sud za ljudska prava (Drugo odjeljenje), na zasijedanju vijeća u sastavu od:

Julia Laffranque, predsjednik,
Nebojša Vučinić,
Valeriu Gritco,
Ksenija Turković,
Jon Fridrik Kjolbro,
Stephanie Mourou-Vikstrom,
Georges Ravarani, sudije
i Stanley Naismith, sekretar odjeljenja,

Poslije vijećanja na zatvorenoj sjednici održanoj 4. oktobra 2016.godine, Donosi sledeću presudu, koja je usvojena tog dana:

PROCEDURA

  1. Predmet je pokrenut na osnovu tri predstavke (br. 45179/13, 53000/13 i 73404/13) protiv Crne Gore koje su podnešene Sudu na osnovu člana 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu “Konvencija”) od strane tri crnogorska državljanina, g-đe Irene Radunović (u daljem tekstu “prvi podnosilac predstavke”), g-dina Veselina Nenezića (u daljem tekstu “drugi podnosilac predstavke”) i g-dina Ivana Gajevića (u daljem tekstu “treći podnosilac predstavke”), 25. aprila 2013.godine, 19. jula 2013.godine i 6. novembra godine.
  2. Podnosioce predstavke je zastupao g-din D. Marković, advokat iz Podgorice. Vladu Crne Gore (u daljem tekstu “Vlada”) je zastupala g-đa V. Pavličić, zastupnik Vlade
  3. Podnosioci predstavke navode da im je bilo uskraćeno pravo pristupa sudu jer su domaći sudovi odbili da ispitaju osnovanost građanske tužbe protiv Ambasade SAD-a u Crnoj Gori, pozivajući se na imunitet tužene strane
  4. Dana 22. januara 2015.godine predstavke su dostavljene Vladi

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA 

  1. Podnosioci predstavke su rođeni 1982.godine, 1976.godine i 1978. godine, i žive u Podgorici.
  2. Podnosioci predstavke su bili zaposleni u Ambasadi SAD-a (u daljem tekstu “Ambasada”) u Crnoj Gori. Prvi podnosilac predstavke je radio kao specijalista za protokol/prevodilac, a drugi i treći podnosilac predstavke su bili zaposleni kao obezbjeđenje. Svi podnosioci predstavke su bili lokalni kadrovi.
  3. Ugovor o radu između zaposlenog lokalnog stanovništva i Ambasade predviđa, inter alia, sledeće:

3. Poslovi koji treba da budu obavljeni. Zaposleni je saglasan da obavlja sve poslove i zadatke propisane u opisu radnog mjesta u skladu sa uslovima koji su tamo propisani.

 [...]

 12. Sporovi. Svi sporovi između zaposlenog i Vlade koji budu proizilazili iz ovog Ugovora rješavaće upravnik, ili, u njegovom odsustvu, lice koje upravnik odredi, a zaposleni će imati pravo na prigovor u roku od trideset (30) dana od dana prijema obavještenja o bilo kakvoj odluci šefu Misije [u Ambasadi SAD-a u Podgorici].” 

  1. Osnovni poslovi i zadaci prvog podnosioca predstavke odnosili su se na pomoć prilikom organizovanja zvaničnih prijema, ručkova i večera; pitanja vezana za protokol i lokalne običaje; održavanje baze podataka kontakata; korespondencija na engleskom i crnogorskom jeziku; usmeno prevođenje i prevođenje dokumenata, članaka i prispjele korespondencije; zvanični pozivi; obezbjeđivanje medijske propraćenosti svečanih događaja; organizovanje zvaničnih posjeta i posao kontak osobe između front deska i zvaničnika zemlje domaćina.
  2. Drugi i treći podnosilac predstavke su za glavne poslove i zadatke imali nadgledanje područja oko njihovih fiksnih pozicija radi obezbjeđenja, provjera ličnih karata, pregled posjetilaca i vozila i kontrolisanje parkinga; prepoznavanje hitnih situacija i neobičnih događaja, i postupanje u skladu sa njima. Povremeno se od njih tražilo da rade na drugim pozicijama i za posebne obaveze kao što su VIP posjete, prijemi i večere u rezidenciji Ambasadora.
  3. U periodu od 14. februara 2009.godine do 28. juna 2012.godine Ambasada je obavijestila podnosioce predstavke da su otpušteni.
  4. Dana 26. jula 2010.godine Osnovni sud u Podgorici, očigledno nakon što je treći podnosilac predstavke podnio tužbu po ovom osnovu, poništio odluke o njegovom otpuštanju i izdao naredbu o njegovom vraćanju na posao. Ova odluka je postala pravosnažna nenavedenog datuma
  5. U periodu od 22. novembra 2010.godine i 26. jula 2012.godine podnosioci predstavke su podnijeli pojedinačne građanske tužbe protiv Ambasade. Svi podnosioci predstavke su tražili naknadu: prvi podnosilac predstavke je tražio naknadu za nematerijalnu štetu koja je nastala kao posljedica nezakonitog otkaza, a drugi i treći podnosilac predstavke su tražili naknadu za gubitak zarada. Prvi i drugi podnosilac predstavke, uz to, su tražili da budu vraćeni na posao.
  6. Dana 26. maja 2011.godine Osnovni sud u Podgorici se izjasnio da nije nadležan da odlučuje u vezi sa tužbom prvog podnosioca predstavke i odbacio je, a tu odluku je potvrdio Viši sud 21. juna 2011.godine. Dana 4. oktobra 2011.godine Vrhovni sud je ukinuo ove odluke. Pozivajući se na član 29 Zakona o parničnom postupku, član 2 (1) Zakona o radu i član 46 Zakona o rješavanju sukoba sa propisima drugih zemalja (vidite stavove 30, 33 i 35 dalje), Vrhovni sud je smatrao da su sudovi Crne Gore nadležni da ispitaju osnovanost tužbe prvog podnosioca predstavke
  7. U periodu od 8. septembra 2011.godine i 24. septembra 2012.godine Osnovni sud u Podgorici se izjasnio da nije nadležan da odlučuje u vezi sa tužbama podnosilaca predstavke (u ponovnom suđenju vezano za prvog podnosioca predstavke) i odbacio ih je. U suštini, sud je smatrao da je tužena država imala imunitet na osnovu međunarodnog prava, pa stoga ne može biti predmet nadležnosti sudova druge države. U obrazloženju za odbacivanje tužbe prvog podnosioca predstavke, sud dalje navodi da se davanje imuniteta drugoj državi ne može smatrati kao ograničenje pristupa sudu, kako je predviđeno članom 6 Konvencije. Iako sud priznaje da je u međunarodnom i uporednom pravu bilo ograničenja o imunitetu država u smislu radnih sporova, takođe je našao da su pitanja u vezi sa zaposlenjem u stranim diplomatskim predstavništvima pitanje koje može biti “vrlo osjetljivo i povjerljive prirode” i može se odnositi na diplomatsku i organizacionu politiku strane države. Odlučujući po tužbi drugog i trećeg podnosioca predstavke, Osnovni sud se takođe pozvao na Bečku konvenciju o diplomatskim odnosima, kojom se predviđa da je posao ambasada da zastupaju strane države, i našao da je samim tim nadležnost domaćih sudova isključena. Sud se takođe pozivao na član 22 Bečke Konvencije koja predviđa nepovredivost prostorija ambasada.
  8. Nakon toga, pod različitim datumima, podnosioci predstavke su uložili žalbe. Prvi podnosilac predstavke je naveo, inter alia, da se ispitivanjem osnovanosti njene žalbe sud ne bi miješao u suverenitet druge strane. Ona je takođe navela da Osnovni sud mora da ispita osnovanost žalbe na osnovu odluke Vrhovnog suda od 4. oktobra 2011.godine i na osnovu člana 415 Zakona o parničnom postupku (vidite donji stav 32).
  9. U periodu od 20. novembra 2011.godine do 6. decembra 2012. godine Viši sud je potvrdio odluke Osnovnog suda, u suštini podržavajući njihova obrazloženja. Viši sud je dalje smatrao, na osnovu žalbe prvog podnosioca predstavke, da povreda člana 367 (1) i 415 Zakona o krivičnom postupku (vidite donje stavove 31 i 32) od strane Osnovnog suda ne čini njegovu odluku nezakonitom, naročito jer je nesporno da tužena stranka ima sjedište u stranoj državi, a samo diplomatsko predstavništvo u Crnoj Gori. Odlučujući po žalbi drugog podnosioca predstavke,Viši sud je našao da nadležnost domaćih sudova nije eksplicitno određena zakonom ili međunarodnim sporazumima.
  10. U periodu od 1. novembra 2012.godine do 10. maja 2013.godine, na osnovu uložene revizije podnosilaca predstavke, Vrhovni sud je potvrdio prethodne odluke na osnovu činjenice da je tužena stranka država sa svojim pravnim subjektivitetom i domaći sudovi nijesu nadležni da odlučuju po tužbama podnosilaca predstavke. Sud se pozvao na član 29 Zakona o parničnom postupku, član 46 Zakona o rješavanju sukoba sa propisima drugih zemalja i član 3 Bečke konvencije o diplomatskim odnosima. Prilikom odlučivanja o reviziji trećeg podnosioca predstavke Vrhovni sud je takođe naveo, inter alia, da davanje imuniteta stranoj državi u parničnom postupku ima legitiman cilj usaglašavanja sa međunarodnim pravom i osnaživanje dobrih diplomatskih odnosa između država, kao i da se ne može smatrati onemogućavanjem pristupa sudu, što bi bila povreda člana 6 Konvencije.
  11. U periodu od 10. januara 2013.godine do 12. jula 2013.godine podnosioci predstavke su podnijeli pojedinačne ustavne žalbe. Dana 18. novembra 2015.godine Ustavni sud je odbio ustavne žalbe prvog i trećeg podnosioca predstavke, dok je postupak po žalbi drugog podnosioca predstavke još uvijek u toku. Ustavni sud je smatrao da nije bilo povrede člana 6 Konvencije jer su odluke donijeli sudovi koji su osnovani u skladu sa zakonom, koji su postupali u skladu sa svojim nadležnostima i koji su dali jasna obrazloženja za svoje odluke. S toga, nije bilo proizvoljnosti prilikom odlučivanja sudova. U odlučivanju po ustavnoj žalbi trećeg podnosioca predstavke Ustavni sud dodatno navodi da na osnovu sudske prakse Suda i Ustavnog suda “nije zadatak ovih sudova da ispituju zaključke redovnih sudova u smislu primjene materijalnog prava, osim u predmetima kada [...] su proceduralna prava povrijeđena [kao npr ...] pravo pristupa sudu”. Ipak, nije dalje analizirao pravo na pristup sudu trećeg podnosioca predstavke.

II RELEVANTNI DOMAĆI ZAKONI I PRAKSA

A. Ustav Crne Gore iz 2007 (objavljen u “Sl. listu Crne Gore” – br. 01/07) 

  1. Članom 32 je propisano pravo na pravično suđenje.
  2. Članom 149 je propisano da će Ustavni sud odlučivati o ustavnoj žalbi podnešenoj zbog navodne povrede ljudskih prava i sloboda garantovanih Konvencijom, nakon što su iscrpljeni svi drugi pravni lijekovi.
  3. Ustav je stupio na snagu 22. oktobra 2007.

B. Zakon o Ustavnom sudu Crne Gore (objavljen u “Sl. listu Crne Gore”, br. 64/08) 

  1. Član 48 propisuje da se ustavna žalba može podnijeti protiv pojedinačnog akta državnog organa, organa državne uprave, organa lokalne samouprave ili pravnog lica koje vrši javna ovlašćenja, zbog povrede ljudskih prava i sloboda zajemčenih Ustavom, nakon iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih sredstava
  2. Članovima 49-59 propisuju se dodatni detalji koji se tiču procesuiranja ustavne žalbe. Naročito član 56 propisuje da kada Ustavni sud utvrdi da je osporenim pojedinačnim aktom povrijeđeno ljudsko pravo ili sloboda zajemčena Ustavom, ukinuće taj akt, u cjelini ili djelimično, i predmet vratiti na ponovni postupak organu koji je donio ukinuti akt.
  3. Ovaj Zakon je stupio na snagu u novembru 2008. godine

 C. Zakon o Ustavnom sudu Crne Gore (objavljen u “Sl. listu Crne Gore”, br. 11/15) 

  1. Član 68 propisuje da ustavnu žalbu može podnijeti svako fizičko i pravno lice, organizacija, naselje, grupa lica i drugi oblici organizovanja koji nemaju svojstvo pravnog lica, ako smatraju da im je povrijeđeno ljudsko pravo ili sloboda zajemčeni Ustavom, pojedinačnim aktom, radnjom ili nepostupanjem državnog organa, organa državne uprave, organa lokalne samouprave, odnosno lokalne uprave, pravnog lica ili drugog subjekta koji vrši javna ovlašćenja, nakon iscrpljivanja svih drugih djelotvornih pravnih sredstava
  2. Članovima 69-78 su propisani detalji koji se tiču procesuiranja ustavnih žalbi. Naročito, član 69 predviđa, inter alia, da se ustavna žalba podnosi u roku od 60 dana od dana prestanka trenutne radnje kojom je povrijeđeno ljudsko pravo ili sloboda. Članom 76 je propisano da, ako je u toku postupka odlučivanja po ustavnoj žalbi prestalo pravno dejstvo pojedinačnog akta koji je predmet ustavne žalbe, a Ustavni sud utvrdi da je tim aktom povrijeđeno ljudsko pravo ili sloboda zajemčeni Ustavom, donijeće odluku kojom se usvaja ustavna žalba i odrediti način pravičnog zadovoljenja podnosiocu ustavne žalbe.
  3. Članom 38 je predviđeno da Ustavni sud mora odlučiti u roku od 18 mjeseci od dana kada je pokrenut postupak pred tim sudom.
  4. Ovaj zakon je stupio na snagu 20. marta 2015.godine, i time je stavljen van snage Zakon o Ustavnom sudu iz 2008.

D. Zakon o parničnom postupku (objavljen u “Sl. listu Republike Crne Gore”, br. 22/04, 28/05, 76/06 i “Sl. listu Crne Gore”, br. 73/10) 

  1. Članom 28 je propisano da u pogledu nadležnosti sudova Republike Crne Gore za suđenje strancima koji uživaju imunitet i za suđenje stranim državama i međunarodnim organizacijama, važe pravila međunarodnog prava
  2. U članu 29 je dalje propisano da su sudovi Crne Gore nadležni za suđenje kad je njegova nadležnost u sporu s međunarodnim elementom izričito određena zakonom ili međunarodnim ugovorom, ili, ako u zakonu ili međunarodnom ugovoru nema izričite odredbe, njegova nadležnost proizilazi iz odredaba zakona o mjesnoj nadležnosti domaćeg suda.
  3. Članom 367 su propisani detalji o tome šta čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka.
  4. Članom 415 je predviđeno da je sud kome je predmet vraćen na ponovni postupak obavezan pravnim stavom Vrhovnog suda sadržanim u presudi donešenoj po reviziji, a na osnovu koje je ukinuta odluka nižeg suda.

E. Zakon o radu (objavljen u “Sl. listu Crne Gore”, br. 49/08, 26/09, 88/09, 26/10, 59/11, 66/12 i 31/14) 

  1. Član 2 (1) propisuje, inter alia, da se Zakon o radu primjenjuje na zaposlene koji rade kod poslodavaca na teritoriji Crne Gore, osim ako zakonom nije drugačije određeno.

F. Zakon o rješavanju sukoba sa propisima drugih zemalja (objavljen u “Sl. listu SFRJ”, br. 43/82 i 72/82 i u “Sl. listu FRJ”, br. 46/96) 

  1. Članom 20 (19) se propisuje da ako nije izabrano mjerodavno pravo i ako posebne okolnosti slučaja ne upućuju na drugo pravo, kao mjerodavno pravo za imovinska potraživanja iz ugovora o radu primenjuje se pravo države u kojoj se rad obavlja ili se obavljao.
  2. Članom 46 je propisano, inter alia, da nadležnost domaćih sudova postoji ako tuženi ima prebivalište, odnosno sedište u Crnoj Gori
  3. Članom 47 je predviđeno da isključiva nadležnost domaćih sudova postoji kad je to ovim ili drugim saveznim zakonom izričito određeno.
  4. Članom 55 je predviđeno da nadležnost domaćih sudova postoji u sporovima protiv, inter alia, pravnih lica koja imaju sjedište u inostranstvu, za obaveze koje su nastale ili se moraju izvršiti na domaćoj teritoriji ako to pravno lice ima predstavništvo ili zastupništvo na toj teritoriji.

G.   Zakon o sudovima (objavljen u “Sl. listu RCG”, no. 05/02 i 49/04 i u “Sl. listu CG”, br. 22/08, 39/11, 46/13, 48/13 i 32/14) 

  1. Članom 16 (1) (3) je propisano da je Osnovni sud nadležan da sudi u radnim sporovima u prvom stepenu 

H.  Zakon o obligacionim odnosima (objavljen u “Sl. listu CG”, br. 47/08 i 04/11) 

  1. Članovima 192-199, 205 i 206-212, inter alia, propisani su detalji koji še tiču naknade za materijalnu i nematerijalnu štetu.

I.  Relevantna domaća sudska praksa 

  1. Dana 17. januara 2012.godine, Osnovni sud u Podgorici se izjasnio kao nenadležan da odlučuje o građanskoj tužbi X lica protiv Ambasade Poljske, kojom je X lice tražilo da se poništi odluka o njegovom otpuštanju. Dana 20. novembra 2012.godine Viši sud je potvrdio odluku Osnovnog suda. Sudovi su se pozvali na član 46 Zakona o rješavanju sukoba sa propisima drugih zemalja i član 29 Zakona o parničnom postupku.

III RELEVANTNI MEĐUNARODNI ZAKONI

  1. Imunitet države je regulisan običajnim međunarodnim pravom, čija kodifikacija se ogleda u Konvenciji Ujedinjenih Nacija o jurisdikcionom imunitetu država i njihove imovine od 2. decembra 2004. godine (“Konvencija iz 2004”). Princip se zasniva na razlici između acta jure imperii i acta jure gestionis.
  2. U članu 11 (Ugovori o radu) ove Konvencije navodi se sledeće: 

“1. Država se ne može pozvati na jurisdikcioni imunitet pred sudom druge države koji je inače nadležan za postupke koji se odnose na ugovore o radu između država i pojedinaca za poslove koji se obavljaju ili će se obavljati, u cjelini ili djelimično na teritoriji druge države, osim ako je drugačije dogovoreno između država. 

2. Stav 1 se ne primjenjuje ukoliko:

(a) je zaposleni angažovan za obavljanje određenih aktivnosti koje sprovode organi vlasti;

(b) je zaposleni:

- diplomatski predstavnik, kao što je definisano Bečkom konvencijom o diplomatskim odnosima iz 1961. godine;
- konzularni predstavnik, kao što je definisano Bečkom konvencijom o konzularnim odnosima iz 1963. godine;
- član diplomatskog osoblja stalne misije međunarodne organizacije ili specijalne misije, ili je angažovan da zastupa  državu na međunarodnoj konferenciji; ili
- bilo koja druga osoba koja uživa diplomatski imunitet;

(c) je predmet spora zapošljavanje, obnavljanje zaposlenja ili ponovno postavljenje pojedinca; 

(d) je predmet spora otkaz ili prestanak zaposlenja pojedinca i, kao što je određeno od strane predsjednika države, predsjednika vlade ili ministra spoljnih poslova države poslodavca, ukoliko bi takav postupak ometao interese te države;

(e) je zaposleni državljanin Države poslodavca u trenutku kada je postupak pokrenut, osim ako ta osoba ima stalno prebivalište u državi u kojoj je mjesto suđenja; ili

(f) država poslodavac i zaposleni imaju drugačiji pisani sporazum, pri čemu se uzimaju u obzir sve javne politike kojima se na sudove države u kojoj se obavlja ugovorni posao prenosi izuzetna nadležnost koja se određuje shodno stvarnoj nadležnosti za predmet

  1. Ni Crna Gora ni SAD nijesu ratifikovale Konvenciju Ujedinjenih Nacija o jurisdikcionom imunitetu država i njihovoj imovini od 2. decembra 2004.godine. Ni Državna zajednica Srbije i Crne Gore, u to vrijeme, ni SAD joj se nijesu protivili.
  2. Nacrti članova o jurisdikcionom imunitetu država i njihove imovine, koji su korišteni kao osnova za tekst koji je usvojen 2004, usvojeni su od strane Komisije za međunarodno pravo na njenoj 43. sjednici održanoj 1991.godine, i podnešeni su Generalnoj skupštini na toj sjednici. Članom 11 je predviđeno sledeće:

 “ 1. Država se ne može pozvati na jurisdikcioni imunitet pred sudom druge države koji je inače nadležan za postupke koji se odnose na ugovore o radu između država i pojedinaca za poslove koji se obavljaju ili će se obavljati, u cjelini ili djelimično na teritoriji druge države, osim ako je drugačije dogovoreno između država.

2. Stav 1 se ne primjenjuje ukoliko:

- je zaposleni angažovan za obavljane određenih aktivnosti koje sprovode organi vlasti;
- je predmet spora zapošljavanje, obnavljanje zaposlenja ili ponovno postavljenje pojedinca;
- zaposleni nije ni državljanin ni rezident države u kojoj se vodi postupak u trenutku kada je zaključen ugovor o radu;
- je zaposleni državljanin države poslodavca u trenutku kada je postupak pokrenut;
- država poslodavac i zaposleni imaju drugačiji pisani sporazum, pri čemu se uzimaju u obzir sve javne politike kojima se na sudove države u kojoj se obavlja ugovorni posao prenosi izuzetna nadležnost koja se određuje shodno stvarnoj nadležnosti za predmet spora.

  1. U komentaru tog člana, Komisija navodi sledeće:

“Stav 2 (b) je namijenjen da potvrdi postojanje prakse država kao podrška pravilu imuniteta u sprovođenju diskrecionog prava zapošljavanja ili nezapošljavanja pojedinca od strane države na bilo koju zvaničnu funkciju ili radno mjesto. [...] Tako da su takođe akti ‘otpuštanje’ ili ‘udaljavanje’ zaposlenih u vladi od strane države, koji se obično dešavaju nakon zaključivanja istrage kao dijela nadzorne ili disciplinske nadležnosti koju sprovodi država poslodavac. Ovaj stav se takođe odnosi na predmete kada zaposleni traži obnovu ugovora o radu ili ponovno postavljenje nakon neblagovremenog prekida angažovanja. Pravilo imuniteta se primjenjuje na postupke zapošljavanja, obnavljanja ugovora o radu ili ponovnog postavljenja pojedinaca. Nesporna je mogućnost koja može biti na raspolaganju države u kojoj se vodi postupak za naknadu zbog ‘pogrešnog otkaza’ ili kršenja obaveze zapošljavanja ili obnove ugovora. Drugim riječima, ovaj stav ne sprječava zaposlenog da pokrene postupak protiv države poslodavca u državi u kojoj se vodi postupak i da traži naknadu za štetu koja proizilazi iz radnog odnosa, obnove ugovora o radu ili vraćanja na rad pojedinca.

 [...]

 Konačno, stavom 2 (e) je predviđena sloboda ugovora, koja uključuje slobodu prava i mogućnost izbora suda ili forum prograntum. Ova sloboda nije neograničena. Ona je predmet razmatranja javne politike [...] gdje eksluzivnu nadležnost imaju sudovi države u kojoj se vodi postupak iz razloga predmetne materije. 

  1. Za opširniji pregled vidite Cudak v. Litvanija ([VV], br. 15869/02, stav 25-33 ECHR 2010).
  2. Član 8 Konvencije Međunarodne organizacije rada o prekidu zaposlenja (br. 158) predviđa, inter alia, da zaposleni koji smatra da je njegov radni odnos neopravdano prekinut, ima pravo žalbe nezavisnom tijelu, kao što je sud, sud rada, arbitražni odbor ili medijator.
  3. Član 3 Bečke konvencije o diplomatskim odnosima su propisani detalji koji se tiču funkcionisanja diplomatskih misija.

 

PRAVO

I SPAJANJE PREDSTAVKI 

  1. Sud smatra da, u skladu sa pravilom 42 stav 1 pravilnika Suda, predstavke treba da budu objedinjene, s obzirom na jednaku činjeničnu i pravnu poyadinu. 

II NAVODNA POVREDA ČLANA 6 STAV 1 KONVENCIJE

  1. Podnosioci predstavke su se žalili, na osnovu člana 6 Konvencije i člana 1 Protokola 12 da su odbijanjem domaćih sudova da ispitaju osnovanost njihove građanske tužbe, bili lišeni prava na pristup sudu. Kao majstor karakterizacije2 (vidite Tarakhel protiv Švajcarske [VV] br. 29217/12 stav 55, ECHR 2014 (izvodi)) Sud smatra da predstavka podnosilaca predstavke treba da bude razmatrana na osnovu člana 6 stav 1 Konvencije, čiji relevantni dio glasi:

Tokom odlučivanja o njegovim pravima i obavezama ... svako ima pravo na pravičnu ... javnu raspravu ... pred sudom...”

  1. Vlada je osporila taj argument. 

A.     Prihvatljivost 

  1. Vlada je tvrdila da podnosioci predstavke nijesu iscrpili sve domaće pravne ljekove. U suštini, ustavna žalba je bila djelotvoran domaći pravni lijek, i u vrijeme kada su podnosioci predstavke podnijeli predstavku, njihove ustavne žalbe su još uvijek bile u postupku ispitivanja. 
  2. Podnosioci predstavke su u njihovim podnescima datim u predstavkama, naveli da ustavna žalba nije bila djelotvoran domaći pravni lijek. 
  3. Sud je već našao da ustavna žalba u Crnoj Gori može da se smatra efikasnim pravnim lijekom, ali od 20. marta 2015. godine (vidite Siništaj i drugi protiv Crne Gore, br. 1451/10, 7260/10 i 7382/10, stav 123, 24. novembar 2015.godine). Podnosioci predstavki su podnijeli svoje predstavke u aprilu, julu i novembru 2013.godine, a što je mnogo prije nego što je ustavna žalba postala djelotvoran pravni lijek u tuženoj državi (vidite Siništaj i drugi, gore citirana, stav 124).
  4. Sud takođe navodi da svi podnosioci predstavki jesu podnijeli ustavnu žalbu i da je Ustavni sud odlučivao po žalbama prvog i trećeg podnosioca predstavke, čime je iscrpljen navedeni domaći pravni lijek u svakom smislu (vidite Karoussiotis protiv Portugala, br. 23205/08, stav 57, ECHR 2011 (izvodi)). Iako Ustavni sud još uvijek nije odlučio po ustavnoj žalbi drugog podnosioca predstavke, Sud smatra da u spisima predmeta ne postoji ništa što bi ukazivalo da će Ustavni sud presuditi drugačije u odnosu na presude koje je donio u slučaju prvog i trećeg podnosioca predstavke (vidite, mutatis mutandis, Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije, 27458/06, 37205/06, 37207/06 i 33604/07, stav 51,13 decembar 2011.godine; i Siništaj i drugi, gore citirana, stav 170).
  5. U smislu gore navedenog, Sud smatra da primjedbe Vlade o neiscrpljivanju pravnog lijeka moraju biti odbijene.
  6. Sud navodi da predstavke nijesu očigledno neosnovane u smislu člana 35 stav 3 (a) Konvencije. Dalje navodi da nijesu neprihvatljive ni po bilo kom drugom osnovu. Na osnovu toga, moraju biti proglašene prihvatljivim. 

B.     Osnovanost 

  1. Podnesci stranaka
  1. Podnosioci predstavki su potvrdili svoje žalbe.
  2. Vlada je navela da žalbe podnosilaca predstavke imaju prirodu četvrte instance. Vlada je takođe navela da ostaje pri stavu da su domaći sudovi dosledno sudili u sporovima ovakve prirode, i dostavila je odluku Višeg suda od 20. novembra 2012.godine (vidite gornji stav 40). U svakom slučaju, nije uloga Suda da ispituje tumačenje domaćih zakona od strane domaćih sudova, i određene različitosti u domaćoj praksi su bile prihvatljive. U ovom smislu se pozvala na Vinčić i drugi protiv Srbije (br. 44698/06 et al., 1. decembar godine).
  3. Vlada je dalje navela da ugovori o radu podnosilaca predstavke nijesu predviđali nadležnost domaćih sudova u slučaju spora. Na osnovu Bečke konvencije, ambasada koja ima sjedište u stranoj državi, ima svoj pravni subjektivitet. Oni su se pozvali na član 29 Zakona o parničnom postupku i dijela 46 Zakon o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja (vidite gornje stavove 30 i 35). Naveli su da davanje imuniteta drugoj državi u građanskom postupku ima težiti legitimnom cilju usaglašavanja sa međunarodnim pravom i podržavanje dobrih diplomatskih veza između država, i ne može se smatrati kao ograničavanje pristupa sudu. Vlada je zaključila da nije bilo povrede člana 6 Konvencije. 
  1. Relevantni principi
  1. Sud ponavlja da pravo na pravičnu raspravu, kao što je zagarantovano članom 6 stav 1 konvencije, mora biti tumačeno u smislu načela vladavine prava, čiji je jedan od osnovnih aspekata i načelo pravne sigurnosti, koji zahtijeva da sve stranke u postupku treba da imaju efikasan pravni lijek koji im omogućava da ostvare svoja građanska prava (vidite Běleš i drugi protiv Češke Republike, br. 47273/99, stav 49, ECHR 2002-IX). Svako ima pravo da bilo kakav zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze iznese pred sud ili tribunal. Na ovaj način član 6 stav 1 ostvaruje “pravo na sud” od čega pravo na pristup, to jest, pravo na pokretanje postupka u građanskim stvarima, predstavlja samo jedan aspekt (vidite Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 21. februar 1975. godine, stav 36, Serija A br. 18).
  2. Ipak, pravo na pristup sudu koje je omogućeno članom 6 stav 1 nije apsolutno, već može da podliježe određenim ograničenjima, koja su dozvoljena implikacijama jer pravo pristupa sudu, po samoj svojoj prirodi, zahtijeva regulisanje od strane države. U ovom smislu, države potpisnice imaju polje slobodne procjene, iako konačna odluka o poštovanju zahtjeva Konvencije ostaje na Sudu. Mora biti zadovoljeno da ograničenja koja se primjenjuju ne ograničavaju ili umanjuju pristup koji pojedinci imaju, na takav način ili u tolikoj mjeri da je povrijeđena sama suština ovog prava. Dalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6 stav 1 ukoliko ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumna veza proporcionalnosti između preduzetih mjera i cilja koji se želi postići (vidite, npr. Cudak, gore citiran, stav 55).
  3. Šta više, Konvencija mora biti interpretirana u svijetlu pravila navedenih u Bečkoj Konvenciji od 23. maja 1969.godine o Zakonu o ugovorima, član 31 stav 3 (c) u kojem se navodi da se treba voditi računa o “svim relevantnim pravilima međunarodnog prava primjenjivih na odnose između strana”. Konvencija, uključujući član 6, ne može biti tumačena u vakumu (vidite Fogarty protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 37112/97, stav 35, ECHR 2001-XI (izvodi)). Sud stoga mora biti svjestan posebnog karaktera Konvencije kao sporazuma o ljudskim pravima, i takođe mora uzeti u obzir relevantna pravila međunarodnog prava, uključujući ona koja koja se odnose na davanja imuniteta državama (vidite Cudak, gore citiran, stav 56; Sabeh El Leil protiv Francuske [VV], br. 34869/05, stav 48, 29. jun godine).
  4. Slijedi da se mjere koje su preduzele visoke ugovorne strane, a koje odražavaju opšte prepoznata pravila međunarodnog javnog prava o imunitetima država, u principu ne mogu posmatrati kao nametanje nesrazmjernih ograničenja prava pristupa sudu kao što je navedeno u članu 6 stav 1. Isto kao što je pravo pristupa sudu sastavni dio prava na pravično suđenje garantovanog tim članom, tako neka ograničenja pristupa moraju biti posmatrana kao sastavni dio, kao na primjer takva ograničenja koja su opšte prihvaćena od zajednice naroda kao dio pravila o imunitetu države (vidite Al-Adsani protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 35763/97, stav 56, Evropski sud za ljudska prava 2001-XI).
  5. Dalje, treba imati na umu da je svrha Konvencije da garantuje, ne prava koja su teoretska ili iluzorna, već prava koja su praktična i efektivna. Ovo se naročito odnosi na pravo pristupa sudovima u smislu istaknutog mjesta u demokratskom društvu koje ima pravo na pravično suđenje (vidite Aït-Mouhoub protiv Francuske, 28. oktobar 1998. godine, stav 52, Izvještaj o presudama i odlukama 1998-VIII). Ne bi bilo dosljedno sa vladavinom prava u demokratskom društvu, ili sa osnovnim principima navedenim u članu 6 stav 1 – naročito onim da građanski zahtjevi moraju biti podobni da budu podnešeni sudiji na razmatranje – da država može, bez ograničenja ili kontrole od strane izvršnih organa Konvencije, ukloniti iz nadležnosti sudova čitav spektar građanskih zahtjeva ili dodijeliti imunitet od građanske odgovornosti određenim kategorijama ljudi (vidi Fayed protiv Ujedinjenog Kraljevstva,septembar 1994.godine, stav 65, Serija A br. 294-B).
  6. S toga, u predmetima gdje primjena o imunitetu države od nadležnosti pravosuđa onemogućava ostvarenje prava pristupa sudu, Sud mora poznati da li su okolnosti predmeta opravdale takvo ograničenje.
  7. Sud dalje ponavlja da takva ograničenja moraju težiti legitimnom cilju i da je imunitet država razvijen u međunarodnom pravu iz principa par in parem non habet imperium (oni koji su ravnopravni nemaju autoritet jedan nad drugim), po kome jedna država ne bi mogla biti predmet nadležnosti druge države (vidite Cudak, stav 60, i Al-Adsani, stav 54, oba gore citirana). Zauzet je stav da davanje imuniteta državama u građanskom postupku teži legitimnom cilju usaglašavanja sa međunarodnim zakonima u cilju promovisanja saradnje i dobrih odnosa između država kroz poštovanje suvereniteta druge države (vidite Sabeh El Leil, gore citirano, stav 52).
  8. Dodatno, osporena ograničenja moraju takođe biti proporcionalna sa ciljem kojem se teži. S tim u vezi, Sud primjećuje da je primjena apsolutnog imuniteta države već godinama nesporno bila narušena, naročito usvajanjem Konvencije o imunitetu država i njihove imovine na generalnoj sjednici Ujedinjenih Nacija iz 2004.godine (vidite Cudak, gore citirano, stav 64). Ova Konvencija se bazira na Nacrtu članova usvojenih 1991.godine, od kojih se član 11 bavi ugovorima o radu i čini značajan izuzetak u pitanjima imuniteta države, a u suštini se odnosi na to da se imunitet ne primjenjuje na ugovore o zapošljavanju te države sa zaposlenima u diplomatskoj misiji u inostranstvu, osim u situacijama iscrpno navedenim u stavu 2 člana 11 (vidite Sabeh El Leil, gore citiran, stav 53).
  9. Nadalje, postoji dobro ustanovljen princip međunarodnog prava da ugovorna obaveza može, pored obaveze koje stvara za države potpisnice, takođe biti obavezujuća za države koje je još nijesu ratifikovale jer takve odredbe reflektuju običajno međunarodno pravo, ili njegovom “kodifikacijom” formiranjem novih običajnih pravila (vidite Cudak, gore citiran, stav 66). Stoga, član 11 iz Nacrta članova koje je 1991.godine donijela Komisija za međunarodno pravo, a koji je sadržan u Konvenciji iz 2004.godine,važi kao međunarodno običajno pravo, čak i ako predmetna država nije ratifikovala Konvenciju, pod pretpostavkom da joj se isto tako nije ni protivila (vidite Cudak, stav 66-67, i Sabeh El Leil, stav 54, oba gore citirana). 
  1. Primjena u predmetnom slučaju
  1. Sud najprije opaža da je i u predmetima Cudak i Sabeh El Leil, od kojih se oba tiču otpuštanja lokalnog stanovništva zaposlenog u ambasadama,našao da ograničenja prava pristupa sudu teže legitimnom cilju (vidite Cudak, stav 62, i Sabeh El Leil, stav 55, oba gore citirana). Ne nalazi bilo kakve razloge da donese drugačiji zaključak u ovom predmetu
  2. Stoga sada treba da bude ispitano da li su osporavana ograničenja prava podnosioca predstavke da pristupi sudu bila proporcionalna cilju kome se težilo.
  3. Sud primjećuje da su domaći sudovi jasno odbili da primijene pravni imunitet u apsolutnoj mjeri, s obzirom da su presudili u korist trećeg podnosioca predstavke i naredili njegovo vraćanje na radno mjesto, koja odluka je postala pravosnažna (vidite gornji stav 11). Vrhovni sud je takođe prvobitno zauzeo stanovište da sudovi treba da odluče o meritumu građanskih žalbi podnosilaca predstavki. (vidite gornji stav 13).
  4. Kao što je Sud naveo (vidite gornji stav 69), član 11 iz Nacrta članova koje je 1991. godine donijela Komisija za međunarodno pravo, a koji je sada propisan Konvencijom iz 2004.godine, primjenjuje se po međunarodnom običajnom pravu, čak i ako predmetna država nije ratifikovala Konvenciju, pod pretpostavkom da joj se nije ni protivila (vidite Cudak, stav 66-67, i Sabeh El Leil, stav 57, oba gore citirana). Sa svoje strane, Crna Gora je nije ratifikovala, ali Državna zajednica Srbije i Crne Gore je nije ni osporavala (vidite gornji stav 43). Shodno tome, moguće je utvrditi da se odredbe Konvencije iz 2004.godine primjenjuju na tuženu državu, po običajnom međunarodnom pravu, i Sud mora ovo uzeti u obzir prilikom razmatranja da li je, u smislu člana 6 stav 1, ispoštovano pravo pristupa sudu (vidite  Sabeh  El Leil, gore citiran, stav 58).
  5. Sud opaža da član 11 Konvencije iz 2004.godine sadrži pravilo da država nema jurisdikcioni imunitet u odnosu na ugovore o zapošljavanju, osim u situacijama koje su u njemu izričito nabrojane (vidite Sabeh El Leil, gore citiran, stav 60).
  6. U ovom smislu se primjećuje da je stav 2 (a), (b) i (e) člana 11 nesporno nevažan u ovom predmetu, jer podnosioci predstavke nijesu bili zaposleni za obavljanje određenih radnji za državnu vlast, niti su diplomatski ili konzularni zastupnici SAD-a, niti imaju državljanstvo te države.
  7. U pogledu stava 2 (c), Sud opaža da se zahtjevi prvog i drugog podnosioca predstavke tiču i vraćanja na radno mjesto i nadoknade. Uprkos prethodnoj odluci domaćih sudova u smislu zahtjeva za vraćanje na posao trećeg podnosioca predstavke (vidite gornji stav 11), Sud podsjeća da vraćanje na radno mjesto potpada pod izuzetak koji omogućava primjenu pravila imuniteta. Ipak, kao što je gore navedeno, to ne sprečava zaposlenog da pokrene postupak protiv države poslodavca u državi foruma radi nadoknade štete koja je nastala zbog nepravednog otpuštanja (vidite gornji stav 45). Stoga, zahtjevi podnosilaca predstavke koji se tiču nadoknade ne spadaju u izuzetak predviđen u stavu 2 (c).
  8. Stav 2 (d), koji se izričito tiče otpuštanja zaposlenih, nije bio primjenjiv u ovom predmetu jer ni domaći sudovi ni Vlada nijesu pokazali kako su obaveze podnosilaca predstavke mogle objektivno biti dovedene u vezu sa bezbjedonosnim interesima SAD-a (viditte Sabeh El Leil, gore citiran, stav 61-62, i Cudak, gore citiran, stav 72).
  9. Konačno, Sud smatra da stav 2 (f) nije bio primjenjiv obzirom da ugovori o zaposlenju podnosilaca predstavke nijesu navodili koji je sud nadležan u slučaju radnog spora (vidite gornji stav 7).
  10. U smislu svega gore navedenog, Sud smatra da zahtjevi podnosilaca predstavke koji se odnose na nadoknadu ne spadaju ni u jedan izuzetak naveden u članu 11 stav 2 Konvencije iz 2004. godine, pa shodno tome, na osnovu stava 1, imunitet države se nije mogao primijeniti u domaćim postupcima.
  11. Prilikom odlučivanja o zahtjevu prvog podnosioca predstavke, Osnovni sud je samo uopšteno razmatrao da rad u ambasadama može biti “osjetljive ili povjerljive prirode” bez ulaženja u dalje ispitivanje da li je stvarno posao podnosioca predstavke bio osjetljive ili povjerljive prirode (vidite, mutatis mutandis, Sabeh El Leil, gore citiran, stav 63-64). Dok je taj sud potvrdio da uopšteno postoje ograničenja u imunitetima države kod radnih sporova, ni taj niti bilo koji drugi domaći sud koji je postupao po zahtjevima podnosilaca predstavke, nije uzeo u obzir odredbe člana 11 Konvencije iz 2004, naročito izuzetke u njemu navedene, koji moraju biti strogo tumačeni (vidite Sabeh El Leil, gore citiran, stav 66).
  12. U smislu gore navedenog, Sud smatra da su odbijanjem zahtjeva podnosilaca predstavke za nadoknadom oslanjanjem na imunitet države bez davanja relevantnih i dovoljnih razloga, i uprkos primjenjivim odredbama međunarodnog prava, kao i člana 28 Zakona o parničnom postupku i člana 47 i 55 Rezolucije o koliziji zakona i Zakon o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih država (vidite gornje stavove 29 i 36-37), crnogorski sudovi su propustili da očuvaju razumnu vezu proporcionalnosti. Time su povrijedili samu suštinu prava podnosilaca predstavke na pristup sudu.
  13. Shodno tome, došlo je do povrede člana 6 stav 1 Konvencije. 

III PRIMJENA ČLANA 41 KONVENCIJE 

  1. Član 41 konvencije predviđa:

“Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice  u pitanju omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj strani.” 

A.     Šteta 

  1. Prvi podnosilac predstavke je tražio 70.370,00 eura (€), drugi podnosilac predstavke je tražio 65.336,05 €, a treći podnosilac predstavke je tražio 172.715,46 € na ime materijalne štete, zbog gubitka zarada zbog otkaza. Prvi podnosilac je takođe tražio 15.000,00 eura na ime nematerijalne štete, a drugi i treći podnosilac predstavke su tražili po 10.000,00 eura, takođe po tom osnovu.
  2. Vlada je osporila ove zahtjeve kao nesonovane.
  3. Sud smatra da se u ovom predmetu isplata na ime pravičnog zadovoljenja može samo bazirati na činjenici da podnosioci predstavke nijesu imali koristi od garancija koje predviđa član 6. Dok Sud ne može spekulisati o ishodima postupaka da je bilo drugačije, ne nalazi nerazumnim da smatra da su podnosioci predstavke pretrpjeli gubitak realnih mogućnosti (vidite, između ostalog, Colozza protiv Italije, 12. februar 1985. godine, stav 38, Serija A br. 89; Cudak, gore citiran, stav 79; i Sabeh El Leil, gore citiran, stav 72). Dodatno, podnosioci predstavke su pretrpjeli nematerijalnu štetu koju utvrđivanje povrede Konvencije u ovoj presudi nije dovoljno da otkloni. Ipak, primjećuje se da prva podnositeljka predstavke nije podnijela zahtjev za nadoknadu materijalne štete pred domaćim sudovima (vidite gornji stav 12) pa se shodno tome ne može reći da je pretrpjela gubitak realnih mogućnosti. S toga, Sud odbija zahtjev prvog podnosioca predstavke u tom smislu i, sudeći po jednakim osnovama, na osnovu člana 41 joj dodjeljuje 3.600,00 eura na ime nematerijalne štete. Takođe, drugom podnosiocu predstavke 19.000,00 eura i trećem podnosiocu predstavke 22.000,00 eura na ime ukupne štete. 

B.     Troškovi 

  1. Prvi podnosilac predstavke je tražio 6.051,00 eura na ime troškova nastalih u postupku pred domaćim i ovim Sudom, a drugi i treći podnosilac predstavke po 3.572,50 eura po ovom osnovu.
  2. Vlada je osporila ove zahtjeve kao neosnovane.
  3. Na osnovu sudske prakse, podnosilac predstavke ima pravo na nadoknadu troškova samo u onoj mjeri u kojoj je dokazano da su oni neophodno nastali i da su razumni u iznosu. U ovom predmetu, uzimajući u obzir svu dokumentaciju sa kojom je raspolagao, kao i gore navedene kriterijume, Sud nalazi da su traženi iznosi razumni i dodjeljuje cjelokupan iznos svakom podnosiocu predstavke. 

C.     Kamata 

  1. Sud smatra da je primjereno da kamatna stopa bude zasnovana na najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke uz dodatak od tri procenta poena,

 

SA OVIH RAZLOGA, SUD, JEDNOGLASNO,

  1. Odlučuje da objedini predstavke; 
  1. Proglašava predstavke prihvatljivim; 
  1. Smatra da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije; 
  1. Smatra
    • da tužena država treba da isplati podnosiocima predstavke, u roku od tri mjeseca od dana kada ova presuda postane konačna, u skladu sa članom 44 stav 2 Konvencije, sledeće iznose:
      • 3600,00 (tri hiljade i šest stotina eura), plus svi porezi koji se mogu naplatiti, prvom podnosiocu predstavke, na ime nematerijalne štete; 19.000,00 eura (devetnaest hiljada eura), plus svi porezi koji se mogu naplatiti, drugom podnosiocu predstavke na ime materijalne i nematerijalne štete; i 22.000,00 (dvadeset dvije hiljade eura), plus svi porezi koji se mogu naplatiti, trećem podnosiocu predstavke na ime materijalne i nematerijalne štete;
      • 6051,00 (šest hiljada pedeset jedan euro), plus svi porezi koji se mogu naplatiti, prvom podnosiocu predstavke, i 3.572,50 (tri hiljade petsto sedamdeset dva eura i pedeset centi), plus svi porezi koji se mogu naplatiti, drugom i trećem podnosiocu predstavke, na ime troškova;
    • da će se od dana isteka gore pomenuta tri mjeseca do dana isplate obračunavati kamata koja je jednaka najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke uz dodatak od tri procenta poena; 
  1. Odbacuje ostatak zahtjeva podnosilaca predstavke za pravičnim zadovoljenjem.

 

Sačinjeno na engleskom jeziku, u pismenoj formi, dana 25. oktobra 2016.godine, na osnovu pravila 77 stav 2 i 3 Pravilnika Suda.

Stanley Naismith                                                                                       Julia Laffranque

sekretar                                                                                                       predsjednik

______________________

Prevod presude preuzet sa https://sudovi.me/vrhs/sadrzaj/NQN9

 

SECOND SECTION       
CASE OF RADUNOVIĆ AND OTHERS v. MONTENEGRO 
(Applications nos. 45197/1353000/13 and 73404/13)         
JUDGMENT  
STRASBOURG 
25 October 2016   
FINAL 25/01/2017 
 
This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

 

In the case of Radunović and Others v. Montenegro,The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:Julia Laffranque, President,
Nebojša Vučinić,
Valeriu Griţco,
Ksenija Turković,
Jon Fridrik Kjølbro,
Stéphanie Mourou-Vikström,
Georges Ravarani, judges,
and Stanley Naismith, Section Registrar,Having deliberated in private on 4 October 2016,Delivers the following judgment, which was adopted on that date:PROCEDURE1. The case originated in three applications (nos. 45197/1353000/13 and 73404/13) against Montenegro lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by three Montenegrin nationals, Ms Irena Radunović (“the first applicant”), Mr Veselin Nenezić (“the second applicant”) and Mr Ivan Gajević (“the third applicant”), on 25 April 2013, 19 July 2013 and 6 November 2013 respectively.2. The applicants were represented by Mr D. Marković, a lawyer practising in Podgorica. The Montenegrin Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mrs V. Pavličić.3. The applicants alleged that they had been deprived of their right of access to a court as the domestic courts refused to examine the merits of their civil claims against the USA Embassy in Montenegro relying on the respondent party’s immunity.4. On 22 January 2015 the applications were communicated to the Government.THE FACTSI. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE5. The applicants were born in 1982, 1967 and 1978 respectively and live in Podgorica.6. The applicants were employees of the USA Embassy (“the Embassy”) in Montenegro. The first applicant worked as a protocol specialist/translator, and the second and third applicants as security guards. All the applicants were local staff.7. The employment contract between the locally employed staff and the Embassy provided, inter alia, as follows:“3. Services to be Performed. The employee agrees to perform all the duties set forth in the Position Description in accordance with the terms and conditions set forth herein.[...]12. Disputes. All disputes between the employee and the Government arising out of this agreement shall be decided by the Management Officer or, in the absence thereof, the designee of the Management Officer, provided that the employee shall have the right to appeal in writing within thirty (30) days of receipt of notice of any such decision to the Chief of Mission [at the American Embassy Podgorica].”8. The first applicant’s main duties and responsibilities were related to assisting in organising official receptions, lunches and dinners; questions relevant to protocol and local practices and customs; maintaining a contact database; drafting correspondence in English and Montenegrin; interpreting and translating documents, articles and incoming correspondence; arranging official calls; ensuring press coverage of ceremonial events; organising official visits and serving as a contact person between the front desk and the host country officials.9. The second and third applicants’ main duties and responsibilities were continuous surveillance of an area around their fixed posts for security hazards; checking ID cards, screening visitors and vehicles, and controlling parking; recognising emergencies and unusual incidents, and acting accordingly. They could occasionally be required to work at other locations and for special functions such as VIP visits, receptions and dinners at the Principal Officer’s Residence.10. Between 14 February 2009 and 28 June 2012 the applicants were informed by the Embassy that they were dismissed.11. On 26 July 2010 the Court of First Instance (Osnovni sud) in Podgorica, apparently upon the third applicant’s claim to that effect, quashed the decision on his dismissal and ordered his reinstatement. It would appear that on an unspecified date thereafter this decision became final.12. Between 22 November 2010 and 26 July 2012 the applicants instituted separate civil proceedings against the Embassy. All the applicants claimed compensation: the first applicant sought compensation for non-pecuniary damage caused by the wrongful dismissal, and the second and third applicants claimed compensation for loss of earnings. The first and second applicants, in addition, sought reinstatement.13. On 26 May 2011 the Court of First Instance in Podgorica declared that it lacked competence to deal with the first applicant’s claim and rejected it (tužba [se] odbacuje), which decision was upheld by the High Court on 21 June 2011. On 4 October 2011 the Supreme Court quashed these decisions. Relying on section 29 of the Civil Procedure Act, section 2 (1) of the Labour Act and section 46 of the Resolution of Conflict of Laws and Regulations of other States Act (see paragraphs 30, 33 and 35 below), the Supreme Court considered that the Montenegrin courts had jurisdiction to examine the merits of the first applicant’s claim.14. Between 8 September 2011 and 24 September 2012 the Court of First Instance in Podgorica declared that it lacked competence to deal with the applicants’ claims (in a re-trial in respect of the first applicant) and rejected them. In substance, the court considered that the respondent State had immunity provided for by international law, and therefore could not be subjected to the jurisdiction of another State’s court. In rejecting the first applicant’s claim the court further held that granting immunity to the respondent State could not be considered a restriction on access to court, as provided in Article 6 of the Convention. While the court acknowledged that in international and comparative law there were restrictions on State immunity in respect of employment-related disputes, it also held that recruitment (pitanja u vezi sa zapošljavanjem) in a foreign diplomatic mission or an embassy was an issue which could be “very sensitive or of a confidential nature” and might relate to the diplomatic and organisational policy of a foreign State. In ruling upon the second and third applicants’ claims, the Court of First Instance relied also on the Vienna Convention on Diplomatic Relations, which provided that the function of Embassies was to represent foreign States, and held that therefore the jurisdiction of the domestic courts was excluded. The court also relied on Article 22 of the Vienna Convention, which provided for the inviolability of the premises of Embassies.15. On various dates thereafter the applicants appealed. The first applicant submitted, inter alia, that by examining the merits of her claim the courts would not interfere with the other party’s sovereignty. She also submitted that the Court of First Instance had to examine the claim on the merits pursuant to the decision of the Supreme Court of 4 October 2011 and relied on section 415 of the Civil Procedure Act (see paragraph 32 below).16. Between 20 November 2011 and 6 December 2012 the High Court upheld the first-instance decisions, in substance endorsing their reasoning. The High Court further held, upon the first applicant’s appeal, that a violation of sections 367 (1) and 415 of the Civil Procedure Code (see paragraphs 31 and 32 below) by the first-instance court did not render the first-instance decision unlawful, in particular as it was undisputed that the respondent party had its seat in another State and only a diplomatic representation in Montenegro. In ruling upon the second applicant’s claim it held that the jurisdiction of the domestic courts was not explicitly provided for either by the law or an international agreement.17. Between 1 November 2012 and 10 May 2013, ruling upon the applicants’ appeals on points of law, the Supreme Court upheld the previous decisions on the grounds that the respondent party was a foreign State with its own legal personality and the domestic courts had no competence to rule upon the applicants’ claims. The court relied on section 29 of the Civil Procedure Act, section 46 of the Resolution of Conflict of Laws and Regulations of other States Act, and Article 3 of the Vienna Convention on Diplomatic Relations. In ruling upon the third applicant’s appeal on points of law the Supreme Court also held, inter alia, that granting immunity to a foreign State in civil proceedings pursued a legitimate aim of complying with international law and encouraging good diplomatic relations between States, and that it could not be considered as a restriction on access to court in violation of Article 6 of the Convention.18. Between 10 January 2013 and 12 July 2013 the applicants lodged separate constitutional appeals. On 18 November 2015 the Constitutional Court dismissed the first and third applicants’ constitutional appeals, while the second applicant’s constitutional appeal would appear to be still pending. The Constitutional Court held that there had been no violation of Article 6 of the Convention as the decisions had been issued by tribunals established by law, which had acted within their competence, and which had given clear reasons for their decisions. There was therefore no arbitrariness in the courts’ rulings. In ruling upon the third applicant’s constitutional appeal the Constitutional Court in addition held that pursuant to the case-law of the Court and the Constitutional Court “it [was] not the task of these courts to examine the conclusions of the regular courts in respect of the substantive law application, except in cases where [...] procedural rights were violated ([such as ...], the right of access to court) [...]”. However, it did not go into any analysis about the third applicant’s right of access to court.II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICEA. Constitution of Montenegro 2007 (Ustav Crne Gore; published in the Official Gazette of Montenegro - OGM - no. 01⁄07)19. Article 32 provides for the right to a fair trial.20. Article 149 provides that the Constitutional Court shall rule on a constitutional appeal lodged in respect of an alleged violation of a human right or freedom guaranteed by the Constitution, after all other effective legal remedies have been exhausted.21. The Constitution entered into force on 22 October 2007.B. Montenegro Constitutional Court Act 2008 (Zakon o Ustavnom sudu Crne Gore, published in the OGM no. 64⁄08)22. Section 48 provided that a constitutional appeal might be lodged against an individual decision of a State body, an administrative body, a local self-government body or a legal person exercising public authority, for violations of human rights and freedoms guaranteed by the Constitution, after all other effective legal remedies had been exhausted.23. Sections 49-59 provided additional details as regards the processing of constitutional appeals. In particular, section 56 provided that when the Constitutional Court found a violation of a human right or freedom, it would quash the impugned decision, entirely or partially, and order that the case be re-examined by the same body which had rendered the quashed decision.24. This Act entered into force in November 2008.C. Montenegro Constitutional Court Act 2015 (Zakon o Ustavnom sudu Crne Gore, published in the OGM no. 11⁄15)25. Section 68 provides that a constitutional appeal can be lodged by a physical person or legal entity, organisation, a community (naselje), a group of persons and other forms of organisation, which do not have a status of legal entity, if they consider that their human right or freedom guaranteed by the Constitution was violated by an individual decision, action or omission of a State body, an administrative body, a local self-government body or a legal person exercising public authority, after all other effective legal remedies have been exhausted.26. Sections 69-78 provide further details as regards the processing of constitutional appeals. In particular, section 69 provides, inter alia, that a constitutional appeal can be lodged within 60 days as of the day when an impugned action violating a human right or freedom ceased. Section 76 provides that if in the course of proceedings before the Constitutional Court an impugned decision ceased to be in force, and the Constitutional Court finds a violation of a human right or freedom, it will accept a constitutional appeal and award the appellant just satisfaction.27. Section 38 provides that the Constitutional Court must decide within 18 months as of the day when the proceedings before that court were initiated.28. This Act entered into force on 20 March 2015 thereby repealing the Constitutional Court Act 2008.D. The Civil Procedure Act 2004 (Zakon o parničnom postupku; published in the Official Gazette of the Republic of Montenegro –OG RM – nos. 22⁄04, 28⁄05, 76⁄06 and in the OGM no 73⁄10)29. Section 28 provides that the international law rules apply with regard to the competence of the Montenegrin courts to rule in disputes involving foreign citizens enjoying immunity, foreign States and international organisations.30. Section 29 further provides that a Montenegrin court shall be competent to rule in a dispute with an international element when its competence in such a case is explicitly provided for by a piece of legislation or an international treaty or, in the absence of such a provision, by the provisions on territorial competence of the domestic court.31. Section 367 sets out details as to what constitutes a relevant breach of civil procedure (bitna povreda odredaba parničnog postupka).32. Section 415 provides that the court to which the case has been remitted is bound by a legal opinion of the Supreme Court contained in its decision issued upon an appeal on points of law by which the lower court’s judgment was quashed.E. The Labour Act (Zakon o radu; published in the OGM nos. 49⁄08, 26⁄09, 88⁄09, 26⁄10, 59⁄11, 66⁄12, and 31⁄14)33. Section 2 (1) provides, inter alia, that the Labour Act is applicable to employees working for employers operating in the territory of Montenegro, unless otherwise stipulated by the law (ako zakonom nije drukčije određeno).F. Resolution of Conflict of Laws and Regulations of other States Act (Zakon o rešavanju sukoba zakona sa propisima drugih zamalja; published in the Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia nos. 43⁄82 and 72⁄82, and in the Official Gazette of Federal Republic of Yugoslavia no. 46⁄96)34. Section 20 (19) provides that if the relevant law was not selected and if the circumstances of the case do not imply otherwise, the relevant law for pecuniary claims arising from employment contracts shall be the law of the State in which the work is or was performed.35. Section 46 provides, inter alia, that the domestic court is competent to rule only if the respondent party has residence, that is its seat, in Montenegro.36. Section 47 provides that the competence of domestic courts exists when it is explicitly provided so by this or another domestic piece of legislation.37. Section 55 provides that the domestic court shall be competent in disputes against, inter alia, legal entities which have their seat abroad, in respect of obligations which arose or are to be honoured in the domestic territory if that legal entity has its representation (predstavništvo ili zastupništvo) in that territory.G. The Courts Act (Zakon o sudovima; published in the OG RM nos. 05⁄02 and 49⁄04, and in the OGM nos. 22⁄08, 39⁄11, 46⁄13, 48⁄13 and 32⁄14)38. Section 16 (1) (3) provides that the Court of First Instance is competent to rule in employment-related disputes in the first instance.H. The Obligations Act 2008 (Zakon o obligacionim odnosima; published in the OGM nos. 47⁄08 and 04⁄11)39. Sections 192-199, 205, and 206-212, inter alia, set out details as regards compensation for pecuniary and non-pecuniary damage.I. Relevant domestic case law40. On 17 January 2012 the Court of First Instance in Podgorica declared it lacked competence to rule upon a civil claim of X against the Embassy of Poland, by which X had sought that a decision on his dismissal be revoked. On 20 November 2012 the decision of the first-instance court was upheld by the High Court. The courts relied on section 46 of the Resolution of Conflict of Laws and Regulations of other States Act and section 29 of the Civil Procedure Act.III. RELEVANT INTERNATIONAL LAW41. State immunity from jurisdiction is governed by customary international law, the codification of which is enshrined in the United Nations Convention on Jurisdictional Immunities of States and their Property of 2 December 2004 (“the 2004 Convention”). The principle is based on the distinction between acts of sovereignty or authority (acta jure imperii) and acts of commerce or administration (acta jure gestionis).42. Article 11 (Contracts of employment) of the convention reads as follows:“1. Unless otherwise agreed between the States concerned, a State cannot invoke immunity from jurisdiction before a court of another State which is otherwise competent in a proceeding which relates to a contract of employment between the State and an individual for work performed or to be performed, in whole or in part, in the territory of that other State.2. Paragraph 1 does not apply if:(a) the employee has been recruited to perform particular functions in the exercise of governmental authority;(b) the employee is:(i) a diplomatic agent, as defined in the Vienna Convention on Diplomatic Relations of 1961;(ii) a consular officer, as defined in the Vienna Convention on Consular Relations of 1963;(iii) a member of the diplomatic staff of a permanent mission to an international organization or of a special mission, or is recruited to represent a State at an international conference; or(iv) any other person enjoying diplomatic immunity;(c) the subject-matter of the proceeding is the recruitment, renewal of employment or reinstatement of an individual;(d) the subject-matter of the proceeding is the dismissal or termination of employment of an individual and, as determined by the head of State, the head of Government or the Minister for Foreign Affairs of the employer State, such a proceeding would interfere with the security interests of that State;(e) the employee is a national of the employer State at the time when the proceeding is instituted, unless this person has the permanent residence in the State of the forum; or(f) the employer State and the employee have otherwise agreed in writing, subject to any considerations of public policy conferring on the courts of the State of the forum exclusive jurisdiction by reason of the subject-matter of the proceeding.”43. Neither Montenegro nor the USA has ratified the United Nations Convention on Jurisdictional Immunities of States and their Property of 2 December 2004. Neither the State Union of Serbia and Montenegro, at the time, nor the USA, opposed it[1].

44. The Draft Articles on Jurisdictional Immunities of States and their Property, that were used as the basis for the text adopted in 2004, were adopted by the International Law Commission at its forty-third session in 1991, and submitted to the General Assembly at that session. Article 11 thereof read as follows:

“1. Unless otherwise agreed between the States concerned, a State cannot invoke immunity from jurisdiction before a court of another State which is otherwise competent in a proceeding which relates to a contract of employment between the State and an individual for work performed or to be performed, in whole or in part, in the territory of that other State.

2. Paragraph 1 does not apply if:

(a) the employee has been recruited to perform functions closely related to the exercise of governmental authority;

(b) the subject of the proceeding is the recruitment, renewal of employment or reinstatement of an individual;

(c) the employee was neither a national nor a habitual resident of the State of the forum at the time when the contract of employment was concluded;

(d) the employee is a national of the employer State at the time when the proceeding is instituted; or

(e) the employer State and the employee have otherwise agreed in writing, subject to any considerations of public policy conferring on the courts of the State of the forum exclusive jurisdiction by reason of the subject-matter of the proceeding.”

45. In the commentary on that Article the Commission indicated as follows:

“Paragraph 2 (b) is designed to confirm the existing practice of States in support of the rule of immunity in the exercise of the discretionary power of appointment or non-appointment by the State of an individual to any official post or employment position. [...] So also are the acts of ‘dismissal’ or ‘removal’ of a government employee by the State, which normally take place after the conclusion of an inquiry or investigation as part of supervisory or disciplinary jurisdiction exercised by the employer State. This subparagraph also covers cases where the employee seeks renewal of his employment or reinstatement after untimely termination of his engagement. The rule of immunity applies to proceedings for recruitment, renewal of employment and reinstatement of an individual only. It is without prejudice to the possible recourse which may still be available in the State of the forum for compensation or damages for ‘wrongful dismissal’ or for breaches of obligation to recruit or to renew employment. In other words, this subparagraph does not prevent an employee from bringing action against the employer State in the State of the forum to seek redress for damage arising from recruitment, renewal of employment or reinstatement of an individual.

[...]

Finally, paragraph 2 (e) provides for the freedom of contract, including the choice of law and the possibility of a chosen forum or forum prorogatum. This freedom is not unlimited. It is subject to considerations of public policy [...] whereby exclusive jurisdiction is reserved of the courts of the State of the forum by reason of the subject-matter of the proceeding.”

46. For a more comprehensive overview see Cudak v. Lithuania ([GC], no. 15869/02, §§ 25-33, ECHR 2010).

47. Article 8 of the International Labour Organisation Convention on Termination of Employment (No. 158) provides, inter alia, that a worker who considers that his employment has been unjustifiably terminated shall be entitled to appeal against that termination to an impartial body, such as a court, labour tribunal, arbitration committee or arbitrator.

48. Article 3 of the Vienna Convention on Diplomatic Relations sets out details as regards the functions of diplomatic missions.

THE LAW

I. JOINDER OF THE APPLICATIONS

49. The Court considers that, in accordance with Rule 42 § 1 of the Rules of Court, the applications should be joined, given their similar factual and legal background.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

50. The applicants complained, under Article 6 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 12 thereto, that the domestic courts’ refusal to examine their civil claims on the merits deprived them of their right of access to court. Being the master of the characterisation to be given in law to the facts of any case before it (see Tarakhel v. Switzerland [GC], no. 29217/12, § 55, ECHR 2014 (extracts)) the Court considers that the applicants’ complaint falls to be examined under Article 6 § 1 of the Convention, the relevant part of which reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”.

51. The Government contested that argument.

A. Admissibility

52. The Government submitted that the applicants had failed to exhaust all domestic remedies. In particular, a constitutional appeal was an effective domestic remedy and at the time when the applicants lodged their applications their constitutional appeals were still pending.

53. The applicants referred to their submissions made in the applications, notably that a constitutional appeal was not an effective domestic remedy.

54. The Court has already held that a constitutional appeal in Montenegro could in principle be considered an effective domestic remedy, but as of 20 March 2015 (see Siništaj and Others v. Montenegro, nos. 1451/107260/10 and 7382/10, § 123, 24 November 2015). The applicants lodged their applications in April, July and November 2013, that is long before the constitutional appeal became an effective domestic remedy in the respondent State (see Siništaj and Others, cited above, § 124).

55. The Court also notes that all the applicants did make use of a constitutional appeal and the Constitutional Court ruled in respect of the first and third applicants’ appeals, thus exhausting the said remedy in any event (see Karoussiotis v. Portugal, no. 23205/08, § 57, ECHR 2011 (extracts)). While the Constitutional Court appears not to have ruled yet in respect of the second applicant’s constitutional appeal, the Court considers that there is nothing in the case file which would indicate that it would rule any differently in that regard given its decisions in respect of the first and third applicants (see, mutatis mutandisLakićević and Others v. Montenegro and Serbia, nos. 27458/0637205/0637207/06 and33604/07, § 51, 13 December 2011; and Siništaj and Others, cited above, § 170).

56. In view of the above, the Court considers that the Government’s objection of non-exhaustion must be dismissed.

57. The Court notes that the applications are not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that they are not inadmissible on any other grounds. They must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ submissions

58. The applicants reaffirmed their complaint.

59. The Government submitted that the applicants’ complaints were of a fourth instance nature. They also maintained that the domestic courts ruled consistently in disputes of this kind and submitted a decision of the High Court of 20 November 2012 (see paragraph 40 above). In any event, it was not the Court’s role to examine the domestic courts’ interpretation of domestic law, and certain divergences in domestic jurisprudence were acceptable. They referred in this regard to Vinčić and Others v. Serbia (nos. 44698/06 et al., 1 December 2009).

60. The Government further maintained that the applicants’ employment contracts did not provide for the jurisdiction of national courts in case of a dispute. Pursuant to the Vienna Convention the Embassy had its seat in a foreign State, which had its own legal personality. They referred to section 29 of the Civil Procedure Act and section 46 of the Resolution of Conflict of Laws and Regulations of other States Act (see paragraphs 30 and 35 above). They maintained that granting immunity to a foreign State in civil proceedings pursued a legitimate aim of complying with international law and encouraging good diplomatic relations between States, and could not be considered as a restriction on access to a court. They concluded that there had been no violation of Article 6 of the Convention.

2. The relevant principles

61. The Court reiterates that the right to a fair hearing, as guaranteed by Article 6 § 1 of the Convention, must be construed in the light of the principle of the rule of law, one of the fundamental aspects of which is the principle of legal certainty, which requires that all litigants should have an effective judicial remedy enabling them to assert their civil rights (see Běleš and Others v. the Czech Republic, no. 47273/99, § 49, ECHR 2002‑IX). Everyone has the right to have any claim relating to his civil rights and obligations brought before a court or tribunal. In this way Article 6 § 1 embodies the “right to a court”, of which the right of access, that is, the right to institute proceedings before courts in civil matters, constitutes one aspect only (see Golder v. the United Kingdom, 21 February 1975, § 36, Series A no. 18).

62. However, the right of access to a court secured by Article 6 § 1 is not absolute, but may be subject to limitations; these are permitted by implication since the right of access by its very nature calls for regulation by the State. In this respect, the Contracting States enjoy a certain margin of appreciation, although the final decision as to the observance of the Convention’s requirements rests with the Court. It must be satisfied that the limitations applied do not restrict or reduce the access left to the individual in such a way or to such an extent that the very essence of the right is impaired. Furthermore, a limitation will not be compatible with Article 6 § 1 if it does not pursue a legitimate aim and if there is not a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be achieved (see, for example, Cudak, cited above, § 55).

63. Moreover, the Convention has to be interpreted in the light of the rules set out in the Vienna Convention of 23 May 1969 on the Law of Treaties, Article 31 § 3 (c) of which indicates that account is to be taken of “any relevant rules of international law applicable in the relations between the parties”. The Convention, including Article 6, cannot be interpreted in a vacuum (see Fogarty v. the United Kingdom [GC], no. 37112/97, § 35, ECHR 2001‑XI (extracts)). The Court must therefore be mindful of the Convention’s special character as a human rights treaty, and it must also take the relevant rules of international law into account, including those relating to the grant of State immunity (see Cudak, cited above, § 56; Sabeh El Leil v. France [GC], no. 34869/05, § 48, 29 June 2011).

64. It follows that measures taken by a High Contracting Party which reflect generally recognised rules of public international law on State immunity cannot in principle be regarded as imposing a disproportionate restriction on the right of access to court as embodied in Article 6 § 1. Just as the right of access to a court is an inherent part of the fair trial guarantee in that Article, so some restrictions on access must likewise be regarded as inherent, an example being those limitations generally accepted by the community of nations as part of the rule of State immunity (see Al-Adsani v. the United Kingdom [GC], no. 35763/97, § 56, ECHR 2001‑XI).

65. Furthermore, it should be remembered that the Convention is intended to guarantee not rights that are theoretical or illusory but rights that are practical and effective. This is particularly so of the right of access to the courts in view of the prominent place held in a democratic society by the right to a fair trial (see Aït-Mouhoub v. France, 28 October 1998, § 52, Reports of Judgments and Decisions 1998‑VIII). It would not be consistent with the rule of law in a democratic society or with the basic principle underlying Article 6 § 1 – namely that civil claims must be capable of being submitted to a judge for adjudication – if a State could, without restraint or control by the Convention enforcement bodies, remove from the jurisdiction of the courts a whole range of civil claims or confer immunities from civil liability on categories of persons (see Fayed v. the United Kingdom, 21 September 1994, § 65, Series A no. 294‑B).

66. Therefore, in cases where the application of the rule of State immunity from jurisdiction restricts the exercise of the right of access to a court, the Court must ascertain whether the circumstances of the case justified such restriction.

67. The Court further reiterates that such limitation must pursue a legitimate aim and that State immunity was developed in international law out of the principle par in parem non habet imperium, by virtue of which one State could not be subject to the jurisdiction of another (see Cudak, § 60, and Al-Adsani, § 54, both cited above). It has taken the view that the grant of immunity to a State in civil proceedings pursues the legitimate aim of complying with international law to promote comity and good relations between States through the respect of another State’s sovereignty (see Sabeh El Leil, cited above, § 52).

68. In addition, the impugned restriction must also be proportionate to the aim pursued. In this connection, the Court observes that the application of absolute State immunity has, for many years, clearly been eroded, in particular with the adoption of the Convention on Jurisdictional Immunities of States and their Property by the United Nations General Assembly in 2004 (see Cudak, cited above, § 64). This convention is based on Draft Articles adopted in 1991, of which Article 11 concerned contracts of employment and created a significant exception in matters of State immunity, the principle being that the immunity rule does not apply to a State’s employment contracts with the staff of its diplomatic missions abroad, except in the situations that are exhaustively enumerated in paragraph 2 of Article 11 (see Sabeh El Leil, cited above, § 53).

69. Furthermore, it is a well-established principle of international law that a treaty provision may, in addition to the obligations it creates for the Contracting Parties, also be binding on States that have not ratified it in so far as that provision reflects customary international law, either “codifying” it or forming a new customary rule (see Cudak, cited above, § 66). Consequently, Article 11 of the International Law Commission’s 1991 Draft Articles, as now enshrined in the 2004 Convention, applies under customary international law, even if the State in question has not ratified that convention, provided it has not opposed it either (see Cudak, §§ 66-67, and Sabeh El Leil, § 54, both cited above).

3. Application to the present case

70. The Court first observes that in the Cudak and Sabeh El Leil cases, both of which concerned the dismissal of members of the local staff of embassies, it found that the restrictions on the right of access to a court pursued a legitimate aim (see Cudak, § 62, and Sabeh El Leil, § 55, both cited above). It does not find any reason to reach a different conclusion in the present case.

71. It should therefore now be examined whether the impugned restriction on the applicant’s right of access to a court was proportionate to the aim pursued.

72. The Court notes that the domestic courts clearly refused to apply jurisdictional immunity in an absolute manner, since they ruled in favour of the third applicant and ordered his reinstatement, which decision became final (see paragraph 11 above). The Supreme Court also initially took the view that the courts should rule on the merits of the applicants’ civil claims (see paragraph 13 above).

73. As the Court has pointed out (see paragraph 69 above), Article 11 of the International Law Commission’s 1991 Draft Articles, as now enshrined in the 2004 Convention, applies under customary international law, even if the State in question has not ratified that convention, provided it has not opposed it either (see Cudak, §§ 66-67, and Sabeh El Leil, § 57, both cited above). For its part, Montenegro has not ratified it, and the State Union of Serbia and Montenegro did not oppose it (see paragraph 43 above). Consequently, it is possible to affirm that the provisions of the 2004 Convention apply to the respondent State, under customary international law, and the Court must take this into consideration in examining whether the right of access to a court, within the meaning of Article 6 § 1, was respected (see Sabeh El Leil, cited above, § 58).

74. The Court observes that Article 11 of the 2004 Convention enshrines the rule that a State has no jurisdictional immunity in respect of employment contracts, except in the situations exhaustively enumerated therein (see Sabeh El Leil, cited above, § 60).

75. It is noted in this regard that paragraph 2 (a), (b) and (e) of Article 11 was clearly irrelevant in the present case, as the applicants were not employed to perform any particular duties in the exercise of governmental authority, they were neither diplomatic or consular agents of the USA, nor nationals of that State.

76. As to paragraph 2 (c), the Court observes that the first and second applicants’ claims concerned both reinstatement and compensation. Notwithstanding the earlier domestic courts’ decision in respect of the third applicant’s reinstatement claim (see paragraph 11 above), the Court recalls that reinstatement falls under an exception which allows for an application of the rule of immunity. However, as noted above, it does not prevent an employee from bringing action against the employer State in the State of the forum to seek redress for damage arising from wrongful dismissal (see paragraph 45 above). Therefore, the applicants’ claims concerning compensation did not fall under the exception provided in paragraph 2 (c).

77. Paragraph 2 (d), which expressly concerns the dismissal of an employee, was not applicable in the present case since neither the domestic courts nor the Government have shown how the applicants’ duties could objectively have been linked to the security interests of the USA (see Sabeh El Leil, cited above, §§ 61-62, and Cudak, cited above, § 72).

78. Finally, the Court considers that paragraph 2 (f) was not applicable either given that the applicants’ employment contracts did not specify which court would have jurisdiction in respect of employment-related disputes (see paragraph 7 above).

79. In view of the above, the Court considers that the applicants’ claims relating to compensation did not fall within any of the exceptions provided for in Article 11 paragraph 2 of the 2004 Convention and that therefore, pursuant to paragraph 1 thereof, State immunity could not be relied on in the domestic proceedings.

80. When ruling upon the first applicant’s claim the Court of First Instance considered only in general that working for the embassies might be “sensitive or of a confidential nature” without going into any examination whatsoever of whether the first applicant’s job had been indeed sensitive or of a confidential nature (see, mutatis mutandisSabeh El Leil, cited above, §§ 63-64). While that court acknowledged that there were generally restrictions on State immunity in employment-related disputes, neither that nor any other domestic court ruling upon the applicants’ claims took into consideration the provisions of Article 11 of the 2004 Convention, in particular the exceptions enumerated therein that must be strictly interpreted (see Sabeh El Leil, cited above, § 66).

81. In view of the above, the Court considers that by rejecting the applicants’ claim for compensation relying on State immunity without giving relevant and sufficient reasons, and notwithstanding the applicable provisions of international law, as well as sections 28 of the Civil Procedure Act and sections 47 and 55 of Resolution of Conflict of Laws and Regulations of other States Act (see paragraphs 29 and 36-37 above), the Montenegrin courts failed to preserve a reasonable relationship of proportionality. They thus impaired the very essence of the applicants’ right of access to a court.

82. Accordingly, there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention.

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

83. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

84. The first applicant claimed 70,370 euros (EUR), the second applicant claimed EUR 65,336.05, and the third applicant EUR 172,715.46 in respect of pecuniary damage, for loss of earnings due to their dismissal. The first applicant also claimed EUR 15,000 in respect of non-pecuniary damage, and the second and third applicants claimed EUR 10,000 each in this regard.

85. The Government contested these claims us unfounded.

86. The Court observes that in the present case an award of just satisfaction can only be based on the fact that the applicants did not have the benefit of the guarantees of Article 6. Whilst the Court cannot speculate as to the outcome of the proceedings had the position been otherwise, it does not find it unreasonable to regard the applicants as having incurred a loss of real opportunities (see, among other authorities, Colozza v. Italy, 12 February 1985, § 38, Series A no. 89; Cudak, cited above, § 79; and Sabeh El Leil, cited above, § 72). In addition, the applicants have sustained non-pecuniary damage which the finding of a violation of the Convention in this judgment does not suffice to remedy. Nevertheless, it is noted that the first applicant made no claim for pecuniary damages before the domestic courts (see paragraph 12 above) and thus cannot be said to have incurred a loss of real opportunities. Therefore, the Court rejects the first applicant’s claim in that regard and, ruling on an equitable basis, as required by Article 41, awards her EUR 3,600 for non-pecuniary damage. It also awards the second applicant EUR 19,000, and the third applicant EUR 22,000 for all heads of damage combined.

B. Costs and expenses

87. The first applicant claimed EUR 6,051 for costs and expenses incurred before the domestic courts and this Court, and the second and third applicants claimed EUR 3,572.50 each in this regard.

88. The Government contested these claims us unfounded.

89. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court finds the sums claimed reasonable and awards each applicant the sum claimed in its entirety.

C. Default interest

90. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Decides to join the applications;

 

2. Declares the applications admissible;

 

3. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;

 

4. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicants, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts:

(i) EUR 3,600 (three thousand six hundred euros), plus any tax that may be chargeable, to the first applicant in respect of non-pecuniary damage; EUR 19,000 (nineteen thousand euros), plus any tax that may be chargeable, to the second applicant in respect of both pecuniary and non-pecuniary damage; and EUR 22,000 (twenty-two thousand euros), plus any tax that may be chargeable, to the third applicant in respect of both pecuniary and non-pecuniary damage;

(ii) EUR 6,051 (six thousand and fifty one euros), plus any tax that may be chargeable, to the first applicant, and EUR 3,572.50 (three thousand five hundred and seventy two euros and fifty cents), plus any tax that may be chargeable, to the second and third applicants each, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

 

5. Dismisses the remainder of the applicants’ claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 25 October 2016, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

              Stanley Naismith                                     Julia Laffranque
                 Registrar                                                 President

 


Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde