Koprivica protiv Crne Gore

Država na koju se presuda odnosi
Crna Gora
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
41158/09
Stepen važnosti
3
Jezik
Srpski
Datum
23.06.2015
Članovi
41
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
(Čl. 41) Materijalna šteta
Tematske ključne reči
pravo na pravično zadovoljenje
sloboda izražavanja
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet je formiran na osnovu predstavke protiv Crne Gore koju je 31.jula 2009.godine Sudu podneo crnogorski državljanin g.Veseljko Koprivica (podnosilac predstavke).
Prva presuda doneta je 22.novembra 2011.godine (glavna presuda), a Sud je našao povredu člana 10 (pravo na slobodu izražavanja).

Pošto pitanje primene člana 41 Konvencije nije bilo spremno za odlučivanje, Sud ga je zadržao i pozvao Vladu i podnosioca predstavke da u roku od tri meseca od pravnosnažnosti glavne presude predaju svoja pisana zapažanja o tom pitanju i naročito da obaveste Sud o bilo kakvom sporazumu koji eventualno postignu.
Sud je utvrdio da je od 7.667,50 evra koje je po odluci domaćih sudova podnosilac predstavke trebalo da plati tužiocu, on zapravo platio 1.333,31 evro. Stoga je to iznos koji predstavlja njegov materijalni gubitak.
Što se tražene nadoknade nematerijalne štete tiče, Sud smatra da je utvrđivanje da je došlo do povrede člana 10 Konvencije u glavnoj presudi samo po sebi dovoljna pravična naknada u tom smislu.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

ČETVRTO ODJELJENJE

PREDMET KOPRIVICA PROTIV CRNE GORE

(Predstavka br. 41158/09)

 PRESUDA

(Pravična naknada)

 STRAZBUR

 23. jun 2015. godine 

Ova presuda postaće pravosnažna u okolnostima iznesenim u članu 44 stav 2 Konvencije. Ona može biti predmet redaktorskih izmjena.

U predmetu Koprivica protiv Crne Gore, Evropski sud za ljudska prava  (Četvrto odjeljenje) zasijedajući u Vijeću u sastavu:

Guido Raimondi, predsjednik,
Päivi Hirvelä,
George Nicolaou,
Ledi Bianku,
Nebojša Vučinić,
Paul Mahoney,
Faris Vehabović, sudije,

i Fatoş Aracı, zamjenik sekretara odjeljenja,

nakon vijećanja na zatvorenoj sjednici dana 2. juna 2015. godine izriče sljedeću presudu koja je usvojena toga dana:

POSTUPAK

  1. Predmet je formiran na osnovu predstavke (br. 41158/09) protiv Crne Gore koju je 31. jula 2009. godine Sudu po članu 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija) podnio državljanin Crne Gore, g. Veseljko Koprivica (u daljem tekstu: podnosilac predstavke).
  2. U presudi donesenoj 22. novembra 2011. godine (u daljem tekstu: glavna presuda), Sud je našao da zadiranje u pravo podnosioca predstavke na slobodu izražavanja nije bilo "neophodno u demokratskom društvu" jer dosuđena naknada štete i troškovi u domaćem postupku koje je imao pokriti podnosilac predstavke (ukupno 7.667,50 eura) nisu bili srazmjerni legitimnom cilju koji je trebalo postići. Stoga je Sud našao povredu člana 10 Konvencije (Koprivica protiv Crne Gore, 41158/09, stavovi 74-75).
  3. Po članu 41 Konvencije podnosilac predstavke tražio je pravičnu naknadu u iznosu od 7.667,50 eura na ime materijalne štete, 5.000 eura na ime nematerijalne štete i 593 eura za troškove i izdatke koje je imao pred Sudom.
  4. Pošto pitanje primjene člana 41 Konvencije nije bilo spremno za odlučivanje, Sud ga je zadržao i pozvao Vladu i podnosioca predstavke da u roku od tri mjeseca od pravosnažnosti glavne presude predaju svoja pisana zapažanja o tom pitanju i, naročito, da obavijeste Sud o bilo kakvom sporazumu koji eventalno postignu (ibid, stav 79 i tačka 3 izreke).
  5. Dana 18. maja i 10. jula 2012. godine podnosilac predstavke i Vlada predali su svoja zapažanja, na osnovu čega je Sud odlučio da odloži postupak u odnosu na primjenu člana 41 Konvencije za šest mjeseci, nakon čega je pozvao strane da dostave Sudu dalja zapažanja o ovom pitanju i da ažuriraju činjenice. 
  6. Dana 14. maja i 26. jula 2013. godine Sud je dobio tražene informacije od strana, nakon čega je postupak u odnosu na član 41 Konvencije odložen za još šest mjeseci
  7. Dana 7. aprila i 14. maja 2014. godine obje strane dostavile su dodatne informacije. Na kraju je 26. novembra 2014. godine podnosilac predstavke dostavio naknadno tražene ažurirane podatke o činjenicama.
  8. Stranke su navele da je nakon zahtjeva podnosioca predstavke, 5. aprila 2013. godine Osnovni sud u Podgorici poništio svoju presudu od 17. maja 2004. godine, za koju je Sud našao da predstavlja povredu člana 10 Konvencije, i ponovo otvorio građanski postupak.
  9. Dana 18. oktobra 2013. godine Osnovni sud donio je svoju presudu utvrđujući da je tužbeni zahtjev tužioca protiv podnosioca predstavke povučen i naložio tužiocu da plati 2.505 eura podnosiocu predstavke na ime pravnih troškova. Dana 2. jula 2014. godine Viši sud u Bijelom Polju potvrdio je ovu odluku i smanjio troškove koje treba platiti podnosiocu predstavke na 2.175 eura.
  10. Podnosilac predstavke uz to je naveo da je on zapravo platio tužiocu 1.133,31 eura po presudi za koju je kasnije utvrđeno da je suprotna članu 10 Konvencije. Vlada nije osporila tu tvrdnju.

PRAVO

  1. Član 41 Konvencije glasi:

"Kada Sud utvrdi povredu Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke 5 ugovornice u pitanju omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud ćе, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj strani." 

A.   Naknada štete 

  1. Podnosilac predstavke tražio je 7.667,50 eura na ime naknade materijalne štete i 5.000 eura na ime naknade nematerijalne štete. On je priznao da je mogao tražiti povraćaj iznosa koji je platio tužiocu putem protivtužbe u izvršnom postupku, ali tek kada se završi ponovo otvoreni postupak.
  2. Vlada je osporila taj zahtjev podnosioca predstavke za pravičnom naknadom. Konkretno, Vlada je navela da je podnosilac predstavke mogao i da je trebalo da preda prijedlog za protivizvršenje pred domaćim sudovima i da tako potražuje iznos koji je platio tužiocu.
  3. Sud konstatuje da je od 7.667,50 eura koje je po odluci domaćih sudova podnosilac predstavke trebalo da plati, on zapravo platio 1.133,31 eura tužiocu (v. stav 10 ove presude). Stoga je to iznos koji predstavlja njegov materijalni gubitak. Dalje se konstatuje da Konvencija predviđa dosuđivanje pravične naknade samo ukoliko domaće zakonodavstvo ne omogućava punu reparaciju. U tom smislu se konstatuje da domaće pravo tužene države u ovom konkretnom predmetu omogućava punu reparaciju iznosa koji je podnosilac predstavke platio tužiocu, tj. materijalne štete, putem protivtužbe u izvršnom postupku. Sud, međutim, ističe da, ukoliko se žrtva, nakon što je uzalud iscrpila domaće pravne lijekove prije nego što se obratila Strazburu sa pritužbom na povredu svojih prava, obavezuje da to učini i po drugi put prije nego što se otvori mogućnost da dobije pravičnu naknadu od Suda, ukupna dužina postupka koji se pokreće po Konvenciji teško da bi bila u skladu sa idejama djelotvorne zaštite ljudskih prava. Postavljanje takvog uslova vodilo bi do situacije koja nije spojiva sa ciljem i svrhom Konvencije (v. na primjer, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije (član 50), 10. mart 1972., stav 16 in fine, Serija A br. 14). Sud stoga dosuđuje podnosiocu predstavke 1.133,31 eura na ime naknade materijalne štete.
  4. Sud konstatuje zahtjev podnosioca predstavke za naknadu nematerijalne štete, ali smatra da je utvrđivanje da je došlo do povrede člana 10 Konvencije u glavnoj presudi samo po sebi dovoljna pravična naknada u tom smislu. 

B.   Troškovi i izdaci

  1. Podnosilac predstavke tražio je 593 eura na ime troškova koje je imao pred Sudom.
  2. Vlada nije komentarisala ovaj zahtjev.
  3. Prema sudskoj praksi Suda, podnosilac predstavke ima pravo na nadoknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj se pokaže da su oni zaista pretrpljeni i da su bili neophodni, te da su bili razumni kada je riječ o obimu. U ovom konkretnom predmetu, kada je razmotrio dokumente u svom posjedu i gore navedene kriterijume, Sud je smatrao razumnim da dosudi podnosiocu predstavke čitav iznos tražen po ovom osnovu.

C.   Zatezna kamata

  1. Sud smatra da je prikladno da se zatezna kamata bazira na najnižoj kamatnoj stopi Evropske Centralne Banke, uz dodatak od tri procentna poena.

IZ NAVEDENIH RAZLOGA, SUD, JEDNOGLASNO

  1. Nalazi
  • da tužena država ima da plati podnosiocu predstavke, u roku od tri mjeseca od datuma na koji ova presuda postane pravosnažna u skladu sa članom 44 stav 2 Konvencije, sljedeće iznose:
    • iznos od 1.133,31 eura (hiljadu sto trideset i tri eura i trideset i jedan cent) i sav porez koji se na to obračunava, na ime naknade materijalne štete; i
    • iznos od 593 (pet stotina devedeset i tri eura), i sav porez koji se na to obračunava, na ime troškova i izdataka;
  • da se od isteka navedenog tromjesečnog roka do isplate iznosa obračunava obična kamata na gore navedene iznose po stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Evropske Centralne Banke tokom zateznog perioda uz dodatak od tri procentna poena;
  1. nalazi da je utvrđenje da je došlo do povrede člana 10 Konvencije u glavnoj presudi samo po sebi dovoljna pravična naknada za nematerijalnu štetu koju je pretrpio podnosilac predstavke;
  2. odbija ostatak zahtjeva podnosioca predstavke za pravičnom naknadom.

 

Presuda je sačinjena na engleskom jeziku i dostavljena u pisanoj formi 23.juna 2015. godine po pravilu 77 stavovi 2 i 3 Poslovnika Suda.

Fatoş Aracı                                                                      Guido Raimondi

Zamjenik Sekretara                                                             Predsjednik

 

______________________

Prevod presude preuzet sa https://sudovi.me/vrhs/sadrzaj/NQN9

 

 

FOURTH SECTION

CASE OF KOPRIVICA v. MONTENEGRO

(Application no. 41158/09)

JUDGMENT

(Just satisfaction)

STRASBOURG

23 June 2015

FINAL

23/09/2015

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Koprivica v. Montenegro,

The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:

Guido Raimondi, President,
Päivi Hirvelä,
George Nicolaou,
Ledi Bianku,
Nebojša Vučinić,
Paul Mahoney,
Faris Vehabović, judges,
and Fatoş Aracı, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 2 June 2015,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 41158/09) against Montenegro lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Montenegrin national, Mr Veseljko Koprivica (“the applicant”), on 31 July 2009.

2. In a judgment delivered on 22 November 2011 (“the principal judgment”), the Court held that the interference with the applicant’s right to freedom of expression was not “necessary in a democratic society” as the award of damages and costs in the domestic proceedings against the applicant (7,667.50 euros (EUR) in total) was disproportionate to the legitimate aim served. The Court therefore found a violation of Article 10 of the Convention (Koprivica v. Montenegro, no. 41158/09, §§ 74-75).

3. Under Article 41 of the Convention the applicant sought just satisfaction of EUR 7,667.50 in respect of pecuniary damage, EUR 5,000 in respect of non-pecuniary damage, and EUR 593 for the costs and expenses incurred before the Court.

4. Since the question of the application of Article 41 of the Convention was not ready for decision, the Court reserved it and invited the Government and the applicant to submit, within three months from the date on which the principal judgment became final, their written observations on that issue and, in particular, to notify the Court of any agreement they might reach (ibid., § 79, and point 3 of the operative provisions).

5. On 18 May and 10 July 2012 the applicant and the Government each filed observations, in view of which the Court decided to adjourn the proceedings in respect of the application of Article 41 of the Convention case for six months, after which the parties were invited to provide the Court with further observations on the matter and a factual up-date.

6. On 14 May and 26 July 2013 the Court received the information requested from the parties, following which the proceedings in respect of Article 41 of the Convention were adjourned for additional six months.

7. On 7 April and 14 May 2014 both parties had submitted additional information. Finally, on 26 November 2014 the applicant filed subsequently requested factual up-date.

8. The parties submitted that, following a request by the applicant, on 5 April 2013 the Court of First Instance in Podgorica had quashed its judgment of 17 May 2004, which judgment had been found by the Court to be in violation of Article 10 of the Convention, and had re-opened the civil proceedings.

9. On 18 October 1013 the Court of First Instance rendered its judgment establishing that the plaintiff’s claim against the applicant had been withdrawn and ordered the plaintiff to pay EUR 2,505 to the applicant for legal costs. On 2 July 2014 the High Court in Bijelo Polje upheld this decision and reduced the legal costs due to the applicant to EUR 2,175.

10. The applicant, in addition, submitted that he had effectively paid the plaintiff EUR 1,133.31 in compliance with the judgment found to be contrary to Article 10 of the Convention. The Government did not contest this.

THE LAW

11. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

12. The applicant claimed EUR 7,667.50 in respect of pecuniary damage and EUR 5,000 in respect of non-pecuniary damage. He admitted that he could seek the reimbursement of the amount paid to the plaintiff by means of a counter-claim in the enforcement proceedings, but only once the re-opened proceedings were concluded.

13. The Government contested the applicant’s just satisfaction claim. In particular, they maintained that the applicant could and should have lodged a counter-claim before the domestic courts and thus seek the amount he had paid to the plaintiff.

14. The Court notes that out of EUR 7,667.50 awarded against the applicant domestically he effectively paid to the plaintiff EUR 1,133.31 (see paragraph 10 above). It is therefore this amount that represents his pecuniary loss. It is further observed that the Convention provides for a just satisfaction award only if the internal legislation does not allow for full reparation. It is noted in this regard that the internal law of the respondent State in the present case allows for full reparation of the amount the applicant paid to the plaintiff, that is of the pecuniary damage, by means of a counter-claim in the enforcement proceedings. The Court, however, reiterates that if the victim, after exhausting in vain the domestic remedies before complaining at Strasbourg of a violation of his rights, were obliged to do so a second time before being able to obtain from the Court just satisfaction, the total length of the procedure instituted by the Convention would scarcely be in keeping with the ideas of the effective protection of human rights. Such a requirement would lead to a situation incompatible with the aim and object of the Convention (see, for example, De Wilde, Ooms and Versyp v. Belgium (Article 50), 10 March 1972, § 16 in fine, Series A no. 14). The Court therefore awards the applicant EUR 1,133.31 for pecuniary damage.

15. The Court notes the applicant’s claim in respect of non-pecuniary damage. It considers, however, that the finding of a violation of Article 10 of the Convention in the principal judgment constitutes in itself sufficient just satisfaction in this regard.

B. Costs and expenses

16. The applicant claimed EUR 593 for the costs incurred before the Court.

17. The Government made no comment in this regard.

18. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the applicant the entire sum claimed under this head.

C. Default interest

19. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts:

(i) EUR 1,133.31 (one thousand one hundred and thirty three euros and thirty one cents), plus any tax that may be chargeable, in respect of pecuniary damage; and

(ii) EUR 593 (five hundred and ninety three euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

2. Holds that the finding of a violation of Article 10 of the Convention in the principal judgment constitutes in itself sufficient just satisfaction for any non-pecuniary damage suffered by the applicant;

3. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

 

Done in English, and notified in writing on 23 June 2015, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Fatoş Aracı                                                               Guido Raimondi

Deputy Registrar                                                        President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde


Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude