Sandra Janković protiv Hrvatske

VIJEĆE EUROPE

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET SANDRA JANKOVIĆ PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 38478/05)

PRESUDA

STRASBOURG

5. ožujka 2009.

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Janković protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Christos Rozakis, predsjednik,
Nina Vajić,
Anatoly Kovler,
Khanlar Hajiyev,
Dean Spielmann,
Sverre Erik Jebens,
Giorgio Malinverni, suci, 

i Søren Nielsen, tajnik Odjela,
nakon vijećanja zatvorenog za javnost 12. veljače 2009. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 38478/05) protiv Republike Hrvatske što ga je 18. rujna 2005. godine hrvatska državljanka, gđa Sandra Janković ("podnositeljica zahtjeva") podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija").

2. Podnositeljicu zahtjeva, kojoj je odobrena pravna pomoć, zastupala je gđa I. Bojić, odvjetnica iz Zagreba. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica gđa Š. Stažnik.

3. Podnositeljica zahtjeva navodi da ju država nije zaštitila od čina nasilja, te da je građanski postupak koji je ona pokrenula prekršio zahtjev razumnoga roka.

4. Dana 24. siječnja 2008. godine Sud je utvrdio da je zahtjev djelomično dopušten i odlučio Vladu obavijestiti o prigovorima podnositeljice zahtjeva na temelju članaka 3. i 8. Konvencije koji se odnose na navodno nepostojanje zaštite od čina nasilja, kako i o njenom prigovoru na temelju članka 6., stavka 1. Konvencije o duljini građanskoga postupka koji je ona pokrenula. Isto je tako odlučio istovremeno ispitati dopuštenost i osnovanost zahtjeva (članak 29. stavak 3.).

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

5. Podnositeljica zahtjeva rođena je 1964. godine i živi u Splitu. Nezaposlena je i ne prima plaću.

A. Građanski postupak koji je pokrenula podnositeljica zahtjeva

6. Podnositeljica zahtjeva je od listopada 1996. godine bila u posjedu sobe i zajedničkih dijelova stana u privatnom vlasništvu u Splitu, zajedno s drugim stanarima. Dana 2. kolovoza 1999. godine podnositeljica zahtjeva je otkrila da je promijenjena brava na ulaznim vratima stana i da su iz stana uklonjene njene stvari. Podnositeljica zahtjeva je pozvala policiju, koja je sastavila izvješće. Dana 3. kolovoza 1999. godine podnositeljica zahtjeva je podnijela građansku tužbu Općinskom sudu u Splitu protiv dvije osobe, M.P. i I.P., tražeći zaštitu od smetanja njenoga posjeda sobe i zajedničkih dijelova stana. 

7. Nakon što je prvostupanjska presuda zbog izostanka od 16. rujna 1999. godine ukinuta na ročištu održanom 9. studenoga 1999. godine pred Općinskim sudom u Splitu, daljnja ročišta održana su 21. prosinca 1999. godine, 22. veljače, 28. ožujka, 3. svibnja i 7. lipnja 2000. godine, kad je donesena nova presuda kojom se usvaja zahtjev podnositeljice zahtjeva. Međutim, nju je 17. kolovoza 2000. godine ukinuo Županijski sud u Splitu, te je predmet vraćen na ponovljeni postupak Općinskome sudu.

8. Općinski sud je u novome postupku održao ročišta 7. lipnja, 5. rujna i 22. studenog 2001. godine te 22. siječnja, 26. veljače, 3. travnja i 14. svibnja 2002. godine. Ovoga drugoga datuma donesena je presuda kojom je naloženo da podnositeljici zahtjeva bude vraćen posjed stana o kojemu je riječ. Žalba koju su nakon toga podnijeli tuženici utvrđena je nedopuštenom odlukom Općinskog suda u Splitu, donesenom 24. svibnja 2002. godine, koju je potvrdio Županijski sud u Splitu 7. ožujka 2003. godine.

9. Budući da tuženici u građanskom postupku nisu postupili po presudi od 14. svibnja 2002. godine, podnositeljica zahtjeva se žalila Općinskom sudu u Splitu 31. ožujka 2003. godine, tražeći donošenje rješenja o ovrsi. To je rješenje doneseno 10. travnja 2003. godine. Tuženici su uložili žalbu. Provođenje rješenja o ovrsi zakazano je za 5. lipnja 2003. godine. Ono je propisno obavljeno. Međutim, 6. lipnja 2003. godine podnositeljica zahtjeva izbačena je iz stana (vidi stavak 13. ove presude). Stoga je 2. srpnja 2003. godine zatražila od Općinskog suda u Splitu da nastavi ovršni postupak.

10. Dana 26. kolovoza 2004. godine Županijski sud u Splitu usvojio je žalbu tuženika, ukinuo rješenje o ovrsi od 10. travnja 2003. godine i vratio predmet na ponovljeni postupak Općinskome sudu u Splitu. Ovaj je 18. ožujka 2005. godine pozvao podnositeljicu zahtjeva da izmijeni svoj zahtjev. Podnositeljica zahtjeva dostavila je izmijenjeni zahtjev 26. travnja 2005. godine. Dana 29. ožujka 2007. godine Općinski sud je ponovno pozvao podnositeljicu zahtjeva da izmijeni svoj zahtjev. Podnositeljica zahtjeva dostavila je izmijenjeni zahtjev 13. travnja 2007. godine. Dana 24. travnja 2007. godine Općinski sud je pozvao podnositeljicu zahtjeva da svoj zahtjev ispravi u roku od osam dana. Dana 8. siječnja 2008. godine Općinski sud u Splitu odbio je zahtjev podnositeljice zahtjeva za nastavkom ovrhe.

B. Pravni lijekovi koje je iskoristila podnositeljica zahtjeva u odnosu na duljinu postupka

11. Dana 9. kolovoza 2002. godine podnositeljica zahtjeva je podnijela ustavnu tužbu Ustavnome sudu Republike Hrvatske radi duljine naprijed opisanoga građanskog postupka. U odluci od 18. ožujka 2005. godine Ustavni je sud odbio ustavnu tužbu kao neosnovanu, nalazeći da je postupak dovršen u razumnome roku.

12. Dana 10. travnja 2007. godine podnositeljica zahtjeva podnijela je prigovor zbog duljine ovršnoga postupka Županijskome sudu u Splitu. Dana 31. ožujka 2008. godine Županijski sud je usvojio je zahtjev, utvrdio povredu prava podnositeljice zahtjeva na suđenje u razumnome roku i dosudio joj 5.000 hrvatskih kuna (HRK) kao naknadu, te naložio Općinskome sudu da dovrši ovršni postupak u roku od tri mjeseca, iako je u stvari taj postupak dovršen odlukom Općinskoga suda u Splitu od 8. siječnja 2008. godine. Županijski sud je ispitao duljinu ovršnoga postupka u odnosu na razdoblje od 31. ožujka 2003. do 31. ožujka 2008. godine.

C. Prekršajni postupak 

13. Dana 6. lipnja 2003. godine, dan nakon što je podnositeljica zahtjeva ponovno stupila u posjed stana o kojemu je riječ, po njenom dolasku pred stan napale su je tri osobe, dvije žene i jedan muškarac. Tijekom incidenta od 6. lipnja 2003. godine pozvana je policija koja je došla na lice mjesta. Razgovarali su s podnositeljicom zahtjeva i sastavili izvješće. Mjerodavni dio izvješća glasi kako slijedi: 

    “[Podnositeljica zahtjeva] je izjavila da je oko 8 sati navečer, kad je pokušala ući u stan, bila verbalno i fizički napadnuta od strane tri pojedinca ...Napadači su je povukli za kosu, ruke i odjeću i bacili je niz stepenice s prvoga kata. Također su je vrijeđali vičući prostote...Nadalje izjavljuje da su joj zaprijetili da će je ubiti ako se vrati.
    ...
    Na Sandrinoj desnoj ruci bile su vidljive modrice i kontuzije, a košulja joj je straga bila poderana. Nakon razgovora je zatražila medicinsku pomoć.
    ...”

14. Dana 10. lipnja 2003. godine policija je podnijela prijavu Prekršajnom sudu u Splitu protiv tri pojedinca, uključujući J.M., zbog remećenja javnog reda i mira, navodeći da su fizički napali podnositeljicu zahtjeva, udarali je po cijelome tijelu, vukli je za kosu i gurnuli je niz stepenice, cijelo joj vrijeme dovikujući prostote. Prvo ročište u postupku održano je 4. veljače 2005. godine.

15. U odluci od 11. svibnja 2005. godine Prekršajni sud u Splitu utvrdio je sva tri okrivljenika krivima za napad na podnositeljicu zahtjeva uz pogrdne izraze te ih osudio na novčanu kaznu u iznosu od 375 HRK. Glede navoda o fizičkom napadu na podnositeljicu zahtjeva utvrđeno je da su dokazi u tom pogledu nedostatni.

16. Međutim, ova odluka nije postala pravomoćna, jer je podnositeljica zahtjeva uložila žalbu, prigovorivši da Prekršajni sud nije odlučio o njenim navodima o fizičkom napadu. Dana 8. lipnja 2005. godine isti prekršajni sud obustavio je postupak zbog toga što je u međuvremenu nastupila zastara kaznenog gonjenja u odnosu na djela koja su se okrivljenicima stavljala na teret. Podnositeljica zahtjeva je uložila žalbu. Dana 12. veljače 2007. godine Visoki prekršajni sud odbio je obje žalbe koje je uložila podnositeljica zahtjeva.

D. Kazneni postupak koji je pokrenula podnositeljica zahtjeva

17. U podrobnoj kaznenoj prijavi od 2. listopada 2003. godine podnesenoj protiv sedam pojedinaca Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu podnositeljica zahtjeva je, inter alia, navela da su 6. lipnja 2003. godine oko 8 sati navečer tri osobe, J.M., N.M. i J.M.L. izašle iz stana, vičući na nju i spriječile je da uđe u stan. Napali su je fizički, vrijeđali je i prijetili joj, govoreći joj da se više ne vraća, jer će inače nestati i da „će je se riješiti“. Podnositeljica zahtjeva je dostavila i medicinske dokaze iz kojih je vidljivo da je zadobila udarce u lakat i trtičnu kost.

18. Odlukom od 11. studenog 2003. godine Državno odvjetništvo odlučilo je ne otvoriti službenu istragu zbog toga što je dotična radnja kvalificirana kao kazneno djelo nanošenja lake tjelesne povrede, te kazneno gonjenje za to djelo treba poduzeti privatno žrtva. U odluci se, intar alia, kaže: 

    „U svojim kaznenim prijavama [podnositeljica zahtjeva] navodi da su je 6. lipnja 2003. godine u oko 8 sati na večer pred njenim stanom u Splitu.......osumnjičenici verbalno napali i uvrijedili je, udarali je rukama i nogama po cijelom tijelu, povukli je za kosu i gurnuli je niz stepenice, a da joj je J.M. također zaprijetio da se više ne vraća u stan ili da će inače nestati."  

    Podnositeljici je također dana uputa da postupi u skladu s tim, te da u roku od osam dana podnese istražni zahtjev.

19. Podnositeljica zahtjeva je dana 3. prosinca 2003. godine postupila po navedenoj uputi i dostavila zahtjev istražnom sucu Županijskog suda u Splitu tražeći pokretanje istrage u svezi s navedenim događajem. Zatražila je istragu u odnosu na sedam osoba, uključujući J.M., N.M. i J.M.L., davši popis njihovih imena i adresa. Nastavila je podrobno opisavši dotični događaj, konkretno navodeći radnje koje su izvela njena tri napadača. Sastavila je popis dokaza u potporu svojih navoda, uključujući medicinsku dokumentaciju o povredama koje je pretrpjela kao i policijsko izvješće izdano 6. lipnja 2003. godine. Nadalje je navela da su te radnje predstavljale, inter alia, kazneno djelo prijetnje iz članka 129. Kaznenog zakona i kazneno djelo nasilničkog ponašanja iz članka 331. istoga Zakona. Svoje je navode specificirala u odnosu na sve tri osobe o kojima se radi.

20. Dana 5. siječnja 2005. godine Općinski sud je pozvao podnositeljicu zahtjeva da izmijeni svoj zahtjev u roku od osam dana, tako da unese opis djela, pravnu klasifikaciju djela i okolnosti iz kojih se vidi da postoji osnovana sumnja da su pojedinci o kojima se radi počinili kaznena djela, kao i dokaze koji podupiru njene navode. Dana 26. siječnja 2005. godine podnositeljica zahtjeva dostavila je izmijenjeni zahtjev, ponavljajući u biti iste navode kao i u svom prvotnom zahtjevu. Svojim je daljnjim podnescima od 30. svibnja 2005. godine podnositeljica zahtjeva dostavila neke dokumente iz prekršajnoga postupka.

21. Dana 19. rujna 2005. godine istražni sudac Županijskog suda u Splitu utvrdio je da je istražni zahtjev oštećene kao tužiteljice nedopušten. Mjerodavni dio ove odluke glasi:

    “Oštećena kao tužitelj ovome je sudu podnijela istražni zahtjev u odnosu na J.M. i druge ...

    
    Na temelju članka 71., stavka 3. Zakona o kaznenom postupku, ovaj je sud pozvao oštećenu kao tužiteljicu dana 5. siječnja 2005. godine, i još jednom usmeno, da izmijeni svoj zahtjev te ju je upozorio da će, ako ne postupi po uputi u zadanom roku, biti utvrđeno da je njen zahtjev nedopušten. Oštećena kao tužiteljica odgovorila je na oba poziva, ali nije izmijenila svoj istražni zahtjev u skladu s uputom suda. Sud smatra da je podnesak oštećene nerazumljiv i nepotpun. Stoga treba utvrditi da je nedopušten na temelju članka 71., stavka 3. Zakona o kaznenom postupku.“

22. Podnositeljica zahtjeva je dana 16. siječnja 2006. godine uložila žalbu protiv navedene odluke Županijskog suda u Splitu. Tvrdila je da je u potpunosti postupila po uputama koje su joj dane u pismu suda od 5. siječnja 2005. godine, izmijenivši svoj prvotni istražni zahtjev tako da je sadržavao sve potrebne informacije. Dana 9. veljače 2006. godine Županijski sud u Splitu odbio je žalbu podnositeljice zahtjeva utvrdivši „da su podnesci koje je dostavila oštećena kao tužiteljica nerazumljivi i nepotpuni.“ Podnositeljica zahtjeva uložila je daljnju žalbu protiv te odluke.

23. Dana 23. travnja 2007. godine podnositeljica zahtjeva je uputila prigovor Vrhovnome sudu Republike Hrvatske zbog duljine kaznenog postupka. Dana 20. rujna 2007. godine prigovor podnositeljice zahtjeva je odbačen, te joj je dana uputa da takav prigovor uputi Ustavnom sudu. Dana 21. studenog podnositeljica zahtjeva je podnijela ustavnu tužbu zbog duljine postupka Ustavnom sudu, pred kojim je postupak po toj ustavnoj tužbi još u tijeku.

24. Dana 17. lipnja 2008. godine Županijski sud u Splitu utvrdio je da je žalba podnositeljice zahtjeva nedopuštena. Dana 23. lipnja 2008. godine podnositeljica zahtjeva uložila je novu žalbu, po kojoj je postupak još uvijek u tijeku.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

    25. Mjerodavni dijelovi Kaznenog zakona („Narodne novine“, br. 110/1997) glase kako slijedi:

Članak 8.

(1) Kazneni postupak za kaznena djela pokreće Državno odvjetništvo u interesu Republike Hrvatske i svih njezinih građana.

(2) Iznimno za određena kaznena djela može se zakonom propisati da se kazneni postupak pokreće privatnom tužbom ili da Državno odvjetništvo pokreće kazneni postupak povodom prijedloga.

Tjelesna ozljeda

Članak 98.

Tko drugoga tjelesno ozlijedi ili mu naruši zdravlje, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

Članak 102.

(1) Za kazneno djelo tjelesne ozljede (članak 98.) kazneni postupak pokreće se privatnom tužbom.

Prijetnja

Članak 129.

„(1) Tko drugome ozbiljno prijeti kakvim zlom da bi ga ustrašio ili uznemirio, kaznit će se novčanom kaznom do sto pedeset dnevnih dohodaka ili kaznom zatvora do šest mjeseci.

(2) Tko drugome ozbiljno prijeti da će njega....usmrtiti......kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

...

(4) Kazneni postupak za kazneno djelo iz stavka 1. i 2. ovoga članka pokreće se povodom prijedloga.“

Mučenje i drugo okrutno, neljudsko ili ponižavajuće postupanje

Članak 176.

„Službena ili druga osoba koja djelujući na poticaj ili s izričitim ili prešutnim pristankom službene osobe prouzroči nekoj osobi tjelesnu ili duševnu bol, ili prouzroči teške tjelesne ili duševne patnje da bi od njega ili neke druge osobe dobila obavijest ili priznanje, ili da bi se ta osoba kaznila za kazneno djelo što ga je ona ili neka druga osoba počinila ili za počinjenje kojeg je osumnjičena, ili da bi se ta osoba zastrašila ili da bi se na nju izvršio pritisak, ili zbog bilo kojeg drugog razloga utemeljenog na bilo kojem obliku diskriminacije, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.“

NASILNIČKO PONAŠANJE

Članak 331.

„Tko radi iživljavanja nasiljem, zlostavljanjem ili osobito drskim ponašanjem na javnom mjestu dovede drugoga u ponižavajući položaj, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.“

      26. Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, br. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002 i 62/2003) propisuju kako slijedi:

Članak 2.

(1) Kazneni se postupak može pokrenuti i provesti samo na zahtjev ovlaštenog tužitelja....

(2) Za djela za koja se progoni po službenoj dužnosti ovlašteni tužitelj jest državni odvjetnik, a za djela za koja se progoni po privatnoj tužbi ovlašteni tužitelj jest privatni tužitelj.

(3) Ako Zakon drukčije ne propisuje, državni odvjetnik je dužan poduzeti kazneni progon ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti i nema zakonskih smetnji za progon te osobe.

(4) Ako državni odvjetnik ustanovi da nema osnova za pokretanje ili provođenje kaznenog postupka, na njegovo mjesto može stupiti oštećenik kao tužitelj uz uvjete određene ovim Zakonom.

Članak 13. obvezuje sud koji vodi kazneni postupak da pouči osobu koja sudjeluje u tom postupku, a koja bi mogla biti u neznanju o tim stvarima, o njenim pravima i o posljedicama propuštanja poduzimanja traženog postupovnog koraka.

Članci 47. do 61. uređuju prava i dužnosti privatnog tužitelja i oštećenog kao tužitelja Zakon o kaznenom postupku razlikuje ove dvije uloge. Privatni tužitelj je oštećeni koji poduzima privatno kazneno gonjenje u odnosu na kaznena djela za koje je takvo kazneno gonjenje izričito propisano Kaznenim zakonom (to su manje teška djela). Oštećeni kao tužitelj preuzima kazneni postupak u odnosu na kaznena djela za koja se goni po službenoj dužnosti kad mjerodavna tijela kaznenog gonjenja iz bilo kojega razloga odluče ne goniti.

Članak 48.

(1) Prijedlog za progon podnosi se državnom odvjetništvu, a privatna tužba nadležnom sudu.

(2) Ako je sam oštećenik podnio kaznenu prijavu....smatra se da je time stavio i prijedlog za progon.

(3) Kad je oštećenik podnio kaznenu prijavu ili prijedlog za progon, a u tijeku postupka se utvrdi da se radi o kaznenom djelu za koje se progoni po privatnoj tužbi, prijava, odnosno prijedlog smatrat će se kao pravodobna privatna tužba ako su podneseni u roku propisanom za privatnu tužbu. Pravodobna privatna tužba smatrat će se kao pravodobno podnesen prijedlog oštećenika ako se u tijeku postupka utvrdi da se radi o kaznenom djelu za koje se progoni po prijedlogu.

Na temelju članka 55., stavka 1. državni odvjetnik je dužan obavijestiti oštećenog u roku od osam dana o odluci da ne poduzima progon i pravu stranke da preuzme postupak, kao i uputiti stranku o koracima koje treba poduzeti.

Članak 60.

“...

(2) Oštećeniku kao tužitelju kad se postupak vodi na njegov zahtjev za kazneno djelo za koje se prema zakonu može izreći kazna zatvora više od tri godine može se, na njegovo traženje, postaviti opunomoćenik ako je to u probitku postupka i ako oštećenik kao tužitelj, prema svome imovnom stanju, ne može podmiriti troškove zastupanja...”

Članak 71.

(1) Privatne tužbe, optužnice i optužni prijedlozi oštećenika kao tužitelja, prijedlozi za progon, pravni lijekovi te druge izjave i priopćenja podnose se pisano ako zakonom nije drukčije propisano.

(2) Podnesci iz stavka 1. ovoga članka moraju biti razumljivi i sadržavati sve što je potrebno da bi se na temelju njih moglo postupiti.

(3) Ako u ovom Zakonu nije drukčije propisano, sud će podnositelja podneska koji je nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se na temelju njega moglo postupati pozvati da podnesak ispravi, odnosno dopuni, a ako on to ne učini u određenom roku, sud će podnesak odbaciti.

(4) U pozivu za ispravak, odnosno dopunu podneska podnositelj će se upozoriti na posljedice propuštanja.

Članak 172.

“(1) Građani trebaju prijaviti kaznena djela za koja se progoni po službenoj dužnosti.

Članak 173.

Prijava se podnosi nadležnome državnom odvjetniku pisano ili usmeno. ...”

Članak 174.

„Državni odvjetnik odbacit će prijavu obrazloženim rješenjem ako iz same prijave proistječe da prijavljeno djelo nije kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti.“

Članak 188. uređuje, inter alia, obavezni sadržaj istražnog zahtjeva, i to: identifikaciju osobe protiv koje se zahtijeva provođenje istrage, opis djela iz kojeg proizlaze zakonska obilježja kaznenog djela, zakonski naziv kaznenog djela, okolnosti iz kojih proizlazi osnovanost sumnje i postojeći dokazi.

Članak 205., stavak 1. dozvoljava privatnom tužitelju i oštećeniku kao tužitelju da istražnom sucu nadležnoga suda podnesu zahtjev za kazneni progon i druge podneske.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANAKA 3. i 8. KONVENCIJE

27. Pozivajući se na članke 3. i 8. Konvencije, podnositeljica zahtjeva je prigovorila tome što joj domaće vlasti nisu osigurale odgovarajuću zaštitu od čina nasilja. Sud smatra da ove prigovore u osobitim okolnostima ovoga predmeta treba ispitati na temelju članka 8. Konvencije, koji u dijelu koji je mjerodavan glasi kako slijedi:

„1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog....života....

2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.“

28. Vlada osporava ovu tvrdnju.

A. Dopuštenost

1. Sukladnost ratione materiae

29. Vlada prvo navodi da članak 8. nije primjenjiv u ovome predmetu. Tvrde da je odnos između čina nasilja o kojemu se radi te privatnog i obiteljskog života podnositeljice zahtjeva previše udaljen da bi spadao pod domašaj toga članka, budući da događaj kojemu se prigovara nije stvorio nikakvu trajnu situaciju koja bi imala utjecaja na privatni ili obiteljski život podnositeljice zahtjeva. Po mišljenju Vlade, podnositeljica zahtjeva ne spada niti u jednu ranjivu kategoriju koja zahtijeva posebnu zaštitu. Navodni napad na podnositeljicu zahtjeva nije trajao produljeno vremensko razdoblje i državne vlasti nisu mogle biti svjesne da je podnositeljica zahtjeva bila žrtva nasilja. Nadalje, Vlada tvrdi da činjenice koje je dostavila podnositeljica zahtjeva ne mogu biti prihvaćene kao utvrđene, budući da su domaći sudovi utvrdili da je podnositeljica zahtjeva bila podvrgnuta samo verbalnom nasilju.

30. Za podnositeljicu zahtjeva nema dvojbe da je članak 8. primjenjiv na ovaj predmet. Tvrdi kako pripada ranjivoj kategoriji jer je neudata žena u patrijarhalnom okruženju. Naglasila je osobite okolnosti ovoga predmeta: da je bila napadnuta u zgradi u kojoj je živjela, da je u trenutku napada bila sama, dok je napadača bilo nekoliko, da su je gurnuli niz stepenice, što je bilo vrlo opasno; da je jedan od napadača pljunuo na nju, što je pokazalo prezir i mržnju; da je bila udarena i verbalno vrijeđana.

31. Sud mora utvrditi spada li pravo za koje podnositeljica zahtjeva tvrdi da joj pripada u domašaj koncepta „poštivanja“ „privatnog života“ postavljenog u članku 8. Konvencije. Po mišljenju Suda, nema dvojbe da događaji koji su uzrokovali ovaj zahtjev spadaju u sferu privatnog života u smislu članka 8. Konvencije. Uistinu, fizički i moralni integritet pojedinca obuhvaćen je konceptom privatnoga života. Koncept privatnoga života proteže se i na sferu odnosa pojedinaca međusobno. Štoviše, izgleda da nema nikakvog načelnog razloga zašto bi se pojam „privatnog života“ tumačio tako da isključi napade ne nečiji fizički integritet (vidi predmet X and Y v. the Netherlands, 26. ožujka 1985., § 23, Series A br. 91).

Činjenice predmeta stoga spadaju u domašaj članka 8.

2. Iscrpljivanje domaćih pravnih sredstava

32. Vlada je nadalje zatražila da Sud utvrdi kako je ovaj dio zahtjeva nedopušten zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava. Pozivajući se na odluku Suda u predmetu Duchonova v. the Czech Republic ((dec), br. 29858/03, 2. listopada 2006.), tvrde da je podnositeljica zahtjeva mogla podnijeti građansku tužbu za naknadu štete u odnosu na povrede i strah koji je pretrpjela. Nadalje tvrde da je podnositeljica mogla poduzeti privatni kazneni progon protiv napadača. 

33. Podnositeljica zahtjeva tvrdi da se (naprijed citirani) predmet Duchonova ne može usporediti s ovim predmetom u smislu težine djela o kojima se radi. Nadalje, građanski zahtjev za naknadu štete nije odgovarajuće pravno sredstvo za navodnu povredu. Jedini odgovarajući oblici zadovoljštine u odnosu na bilo koji čin nasilja su kaznenopravne sankcije. Glede kaznenog postupka, tvrdi da je poduzela sve potrebne korake kako bi se napadači kazneno gonili.

34. Sud ponavlja kako pravilo o iscrpljivanju domaćih pravnih sredstava iz članka 35., stavka 1. Konvencije obvezuje podnositelje zahtjeva da prvo upotrijebe pravna sredstva koja su redovno dostupna i dostatna u domaćem pravnom sustavu kako bi im bilo moguće dobiti zadovoljštinu za navodne povrede. Postojanje pravnih sredstava mora biti dovoljno izvjesno, u praksi kao i u teoriji, jer će im u protivnome nedostajati potrebna dostupnost i djelotvornost. Međutim, članak 35., stavak 1. ne traži da se upotrijebe pravna sredstva koja su neodgovarajuća ili nedjelotvorna (vidi također predmete Aksoy v. Turkey, 18. prosinca 1996., §§ 51.- 52., Reports of Judgments and Decisions 1996-VI, i Barta v. Hungary, br. 26137/04, § 45, 10. travnja 2007.).

35. Sud prvo primjećuje da iz Vladinih tvrdnji koje se tiču građanske tužbe za naknadu štete nije jasno protiv koga bi takvu tužbu trebalo podnijeti. Glede pozivanja na predmet Duchonova, Sud primjećuje da su kaznena djela kojima je prigovorila podnositeljica zahtjeva u tome predmetu bila kleveta i ucjena, te stoga predmet Duchonova nije usporediv s ovim predmetom, koji se tiče fizičkog nasilja protiv podnositeljice zahtjeva.

36. Sud nadalje primjećuje da bi podnositeljici bilo vrlo teško uspjeti u svom predmetu u slučaju da je pokrenula građanski postupak protiv navodnih napadača i tražila naknadu štete za pretrpljene povrede, bez da su oni prije toga osuđeni u kaznenom postupku. Međutim, čak i ako pretpostavimo da je podnositeljica mogla dobiti naknadu štete u građanskom postupku, Sud je sklon vjerovati kako djelotvorno odvraćanje od napada na fizički integritet osobe traži djelotvorne kaznenopravne mehanizme koji će osigurati odgovarajući zaštitu u tom pogledu (vidi, mutatis mutandis, X and Y v. the Netherlands, 26. ožujka 1985., § 27, Series A br. 91; August v. the United Kingdom (dec.), br. 36505/02, 21. siječnja 2003.; i M.C. v. Bulgaria, br. 39272/98, § 50., ECHR 2003-XII).

37. Glede Vladinih tvrdnji koje se odnose na mogućnost privatnog kaznenog progona, Sud primjećuje da se podnositeljica zahtjeva žalila državnom odvjetniku na postupanje prema njoj, kojemu navodi da je bila podvrgnuta. Nadalje, sudu je podnijela istražni zahtjev u svojstvu oštećene kao tužiteljice, u odnosu na svoje napadače. Po mišljenju Suda, ova pravna sredstva mogla su dovesti do identifikacije i kažnjavanja odgovornih. Stoga se mora smatrati da je podnositeljica zahtjeva podnijela bit svojega prigovora na znanje nacionalnim vlastima te da je za svoj prigovor tražila zadovoljštinu kroz nacionalne kanale.

38. Sud prvo nalazi da ovaj dio zahtjeva nije očigledno neosnovan u smislu članka 35., stavka 3. Konvencije. On nadalje nalazi da nije nedopušten po nijednom drugom osnovu. Stoga treba utvrditi da je dopušten.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

39. Podnositeljica zahtjeva tvrdi da joj nacionalne vlasti nisu osigurale odgovarajuću zaštitu od nasilja koje su joj nanijeli privatni pojedinci. S tim u vezi tvrdi da je hrvatsko kazneno pravo nedostatno kad se radi o privatno nanesenom nasilju.

Zanijekalo joj je odgovarajuću zaštitu, jer državno odvjetništvo nije samo gonilo napadače, a njeni pokušaji da pokrene postupak po svojoj kaznenoj prijavi ostali su uzaludni. Nadalje tvrdi da je njen istražni zahtjev bio razumljiv i sadržavao sve tražene informacije. Nadležni istražni sudac nije joj dao upute o preciznim navodnim nedostacima njenoga zahtjeva.

40. Glede prekršajnoga postupka, podnositeljica zahtjeva tvrdi da se taj postupak uopće nije ticao fizičkog napada na nju, nego se odnosio samo na verbalno zlostavljanje, i da je bio obustavljen jer je nastupila zastara kaznenog progona. S tim je u vezi istaknula da je zakonski zastarni rok za prekršaje dvije godine, i da je Prekršajni sud u Splitu prvo ročište zakazao za 4. veljače 2005. godine, oko godinu i pol dana nakon što se odvio dotični događaj, zbog čega je nakon kratkog razdoblja nastupila zastara gonjenja.

41. Vlada tvrdi da Konvencija ne jamči pravo pokretanja kaznenog postupka protiv trećih osoba. Tvrde da je u ovome predmetu policija reagirala brzo i podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv napadača. U tom su postupku utvrđene sve mjerodavne činjenice, te je zaključeno kao su tri osobe o kojima se radi samo verbalno zlostavljale podnositeljicu zahtjeva. Dalje tvrde da pozitivne obveze države ne zahtijevaju kazneni progon napadača ili njihovu osudu. Stoga je činjenica da je policija tražila pokretanje prekršajnog postupka dovoljna.

42. Nadležno državno odvjetništvo je zaključilo da je podnositeljica zahtjeva pretrpjela lake tjelesne povrede i da nema potrebe da ono, na svoj poticaj, pokreće kazneni postupak protiv počinitelja. Nadalje, podnositeljica zahtjeva je imala mogućost pokrenuti kazneni postupak kao privatni tužitelj, što ona nije učinila. Umjesto toga je dostavila nerazumljiv istražni zahtjev, za koji je utvrđeno da je nedopušten.

43. Vlada priznaje da je podnositeljica zahtjeva mogla imati poteškoća u pridržavanju strogih formalnih zahtjeva pravila kaznenog postupka. Međutim, ona je mogla zatražiti pravnu pomoć od Hrvatske odvjetničke komore ili državnih vlasti, što ona nije učinila.

     

    2. Ocjena Suda

44. I dok je bitni cilj članka 8. zaštititi pojedinca od arbitrarnih radnji javnih vlasti, uz to mogu postojati i pozitivne obveze kao sastavni dio djelotvornog „poštivanja“ privatnog i obiteljskog života i te obveze mogu značiti donošenje mjera u sferi odnosa pojedinaca međusobno (vidi, mutatis mutandis, naprijed citirani predmet X and Y v. the Netherlands, §§ 23.-24., i Mikulić v. Croatia, br. 53176/99, § 57., ECHR 2002-I i 27).

45. Glede poštivanja privatnoga života, Sud je već u raznim kontekstima presudio da koncept privatnoga života uključuje fizički i psihički integritet osobe. Prema članku 8. država ima dužnost zaštititi fizički i moralni integritet pojedinca od drugih osoba. U tu svrhu država treba u praksi održavati i primjenjivati odgovarajući pravni okvir koji daje zaštitu od čina nasilja od strane privatnih pojedinaca (vidi naprijed citirani predmet X and Y v. the Netherlands, §§ 22. i 23.; Costello-Roberts v. the United Kingdom, 25. ožujak 1993., § 36., Series A br. 247-C; D.P. i J.C. v. the United Kingdom, br. 38719/97, § 118., 10. listopada 2002.; naprijed citirani predmet M.C. v. Bulgaria, §§ 150. i 152. i naprijed citirani predmet Bevacqua and S. v. Bulgaria, § 65.).

46. Sud ponavlja da njegov zadatak nije zamijeniti nadležne hrvatske vlasti u određivanju najprikladnijih metoda za zaštitu pojedinaca od napada na njihov osobni integritet, nego preispitati, na temelju Konvencije, odluke koje su te vlasti donijele u vršenju svoje ovlasti slobode procjene. Sud će stoga ispitati je li Hrvatska, u postupanju s predmetom podnositeljice zahtjeva, prekršila pozitivnu obvezu iz članka 8. Konvencije (vidi mutatis mutandis, Handyside v. the United Kingdom, 7. prosinca 1976., § 49., Series A br. 24).

47. Što se tiče ovoga predmeta, Sud bilježi kako je podnositeljica zahtjeva navela kako su je tri osobe presrele ispred dotičnoga stana i vikale joj prostote, a jedna od njih ju je nekoliko puta udarila, povukla je za odjeću i kosu i gurnula niz stepenice. Iz medicinske se dokumentacije vidi da je podnositeljica zahtjeva pretrpjela udarce u lakat i trtičnu kost. Sud pridaje važnost činjenici da je do napada došlo u vezi s pokušajem podnositeljice zahtjeva da uđe u stan u odnosu na koji je pribavila odluku suda kojom joj je bilo dozvoljeno ući u posjed stana. Ta je odluka ovršena uz pomoć sudskih službenika samo dan prije dotičnoga događaja. Napadači su joj i zaprijetili da će je ubiti ako se vrati. Sud smatra da čini nasilja, kao ovi koje navodi podnositeljica zahtjeva, traže da države donesu odgovarajuće pozitivne mjere u sferi kaznenopravne zaštite. S tim u vezi naglašava da je Konvencija živući instrument koji treba tumačiti u svjetlu današnjih okolnosti, te da sve viši standard koji se traži u području zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda odgovarajuće i neizbježno traži veću čvrstinu u ocjeni povreda temeljnih vrijednosti demokratskih društava (vidi, mutatis mutandis, predmete Selmouni v. France, [GC], br. 25803/94, § 101., ECHR 1999-V, i Mayeka and Mitunga v. Belgium, br. 13178/03, § 48., ECHR 2006-XI).

48. Glede kaznenopravnih mehanizama koje osigurava hrvatski pravni sustav, Sud bilježi da su čini nasilja od strane privatnih osoba zabranjeni u jednom broju zasebnih odredbi Kaznenog zakona. Sud nadalje primjećuje da hrvatsko kazneno pravo razlikuje kaznena djela koja goni državno odvjetništvo, bilo na svoj poticaj ili po privatnoj prijavi, i kaznena djela za koja kazneni progon vrši privatni tužitelj. Ova se druga kategorija odnosi na lakša kaznena djela. Sud isto tako bilježi da je podnositeljica zahtjeva navela kako čini nasilja počinjeni protiv nje predstavljaju, inter alia, kaznena djela nasilničkog ponašanja i prijetnje. Kazneni progon za oba ova djela treba poduzeti državno odvjetništvo, na svoj poticaj u slučaju prvoga djela, a po privatnoj prijavi u slučaju drugoga.

49. Sud nadalje primjećuje da hrvatski pravni sustav također predviđa mogućnost da oštećena nastupi kao tužiteljica. Glede kaznenih djela za koje kazneni progon poduzima državo odvjetništvo, bilo na svoj poticaj ili po privatnoj prijavi, kad državno odvjetništvo odluči ne goniti po bilo kojoj osnovi, oštećeni ima pravo preuzeti kazneni progon u svojstvu oštećenog kao tužitelja. Suprotno tome, privatni kazneni progon od početka poduzima privatni tužitelj. Nadalje, kaznena prijava podnesena pravovremeno u odnosu na kazneno djelo za koje se vrši privatni kazneni progon smatra se privatnim kaznenim progonom (vidi članak 48., stavak 3. Zakona o kaznenom postupku).

50. U specifičnim okolnostima ovoga predmeta, bez zanemarivanja važnosti zaštite od napada na fizički integritet osobe, Sud ne može prihvatiti tvrdnje podnositeljice zahtjeva da bi joj prava iz Konvencije bila osigurana samo ako bi napadače kazneno gonila država i da Konvencija zahtijeva kazneni progon od strane države. S tim u vezi Sud je uvjeren da je u ovome predmetu domaće pravo podnositeljici zahtjeva pružilo mogućost poduzeti kazneni progon svojih napadača, bilo kao privatna tužiteljica, bilo kao oštećena kao tužiteljica, te da Konvencija ne traži kazneni progon od strane države u svim predmetima.

51. Sud će kao slijedeće razmotriti jesu li ili nisu pobijani propisi i prakse, osobito pridržavanje domaćih vlasti mjerodavnih postupovnih pravila, kao i način na koji su kaznenopravni mehanizmi primijenjeni na ovaj predmet, bili neispravni u mjeri da predstavljaju povredu pozitivne obveze tužene države iz članka 8. Konvencije.

52. Sud bilježi da je podnositeljica zahtjeva u svojoj kaznenoj prijavi od 2. listopada 2003. godine podnesenoj Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu već dostavila vrlo podroban opis događaja o kojima je riječ, navodeći da je iz njih proizašao jedan broj kaznenih djela. Kad je bila obaviještena da je državno odvjetništvo odlučilo kako neće kazneno goniti na svoj poticaj, podnositeljica zahtjeva je, na temelju mjerodavnih odredbi Zakona o kaznenom postupku, podnijela istražni zahtjev nadležnom istražnom sucu Županijskog suda u Splitu. Glede Vladine tvrdnje da je podnositeljica zahtjeva trebala pokrenuti privatni kazneni progon protiv tri napadača s optužbom nanošenja lake tjelesne povrede, Sud bilježi da je čin nasilja o kojemu se radi mogao biti drugačije kvalificiran prema domaćem kaznenom pravu. U svojoj prvotnoj prijavi, kao i u svom naknadnom istražnom zahtjevu, podnositeljica zahtjeva inter alia, navodi da djela protiv nje predstavljaju kaznena djela nasilničkog ponašanja i ozbiljne prijetnje. Ovi su navodi potkrijepljeni podrobnim opisom čina o kojima je riječ, a koji su se sastojali od toga da je bila udarana i gurana od strane tri osobe, koje su joj dovikivale uvrede i prostote i koje su joj prijetile, govoreći da će nestati i da će je se riješiti ako se ikada vrati. Po mišljenju Suda, moguće je da mišljenje podnositeljice zahtjeva da su ti čini išli dalje od kaznenog djela nanošenja lake tjelesne povrede nije izgledalo neosnovano. Stoga je odluka podnositeljice zahtjeva da ne pokreće privatni kazneni progon na temelju optužbi za nanošenje lake tjelesne povrede nego da umjesto toga zatraži istragu protiv svojih napadača na temelju optužbi za nasilničko ponašanje i ozbiljne prijetnje, bila u skladu s pravilima Zakona o kaznenom postupku, koja se odnose na ulogu oštećenog kao tužitelja.

53. Sud primjećuje kao slijedeće da je podnositeljica zahtjeva u svome prvotnome istražnom zahtjevu već jasno rekla da traži istragu, inter alia, svojih navoda da su je 6. lipnja 2003. godine napale tri osobe. Navela je imena dotičnih osoba i popis njihovih adresa. Navela je da su čini nasilja protiv nje predstavljali, inter alia, kaznena djela prijetnje i nasilničkog ponašanja. Dostavila je mjerodavnu medicinsku dokumentaciju u potporu svojih navoda. Međutim, domaće su vlasti utvrdile da je njen zahtjev nedopušten kao nepotpun, bez da su točno specificirale koji formalni zahtjevi nisu ispunjeni.

54. Možda je istina da podnesak podnositeljice zahtjeva nije strogo slijedio točan oblik koji se traži za zahtjeve koji se predaju državnom odvjetništvu u kaznenom postupku. S tim u vezi Sud primjećuje da podnositeljica zahtjeva u ovome predmetu nije imala pravnog zastupnika. Ona je nezaposlena i očito nema sredstava za pravnog zastupnika o svom trošku. Nadalje, prema mjerodavnim odredbama Zakona o kaznenom postupku (članak 60.) podnositeljica zahtjeva nije imala pravo na pravnu pomoć jer za navodna kaznena djela nije predviđena kazna zatvora preko tri godine.

55. Sud također bilježi da je već postojala policijska prijava tog incidenta, u kojoj su također opisani čini nasilja protiv podnositeljice zahtjeva i da je Općinsko državno odvjetništvo u Splitu također sastavilo izvješće o događaju o kojemu je riječ. Stoga je teško prihvatiti zaključak istražnoga suca Županijskoga suda u Splitu da je istražni zahtjev podnositeljice zahtjeva trebalo odbaciti s osnove što je nerazumljiv i nepotpun. Upravno suprotno, Sud nalazi da je podnositeljica zahtjeva jasno rekla kako traži istragu čina nasilja protiv nje. Pokazala je veliko zanimanje za svoj predmet i učinila ozbiljne napore da napadači budu kazneno gonjeni. Njeni su podnesci bili dovoljni kako bi nadležnome istražnome sucu omogućili postupiti po njenome zahtjevu. Sadržavali su sve informacije koje se traže u članku 188., stavku 3. Zakona o kaznenom postupku, i to identifikaciju osobe protiv koje je zahtjev podnesen, opis i pravnu klasifikaciju djela o kojima se radi, okolnosti koje potvrđuju razumnu sumnju da je dotična osoba počinila djelo o kojemu se radi, i postojeće dokaze.

56. Glede tvrdnje Vlade da podnositeljica zahtjeva nije pokrenula privatni kazneni progon, Sud bilježi da je podnositeljica zahtjeva podnijela pravovremenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu (vidi stavak 17. ove presude). Dana 11. studenog 2003. godine to je odvjetništvo odlučilo ne otvoriti službenu istragu zbog toga što je čin o kojemu je riječ kvalificiran kao kazneno djelo za koje kazneni progon poduzima privatno žrtva (vidi stavak 18. ove presude). Prema članku 48., stavku 3. Zakona o kaznenom postupku, u takvim je okolnostima prema kaznenoj prijavi podnositeljice zahtjeva trebalo biti postupano kao prema prijedlogu za pokretanje privatnog kaznenog progona (vidi stavak 25. ove presude). Međutim, nadležne su vlasti potpuno zanemarile to pravilo i nisu postupile po kaznenoj prijavi podnositeljice zahtjeva.

57. Gornja analiza prvo pokazuje da su mjerodavne državne vlasti odlučile ne poduzeti kazneni progon navodnih počinitelja čina nasilja protiv podnositeljice zahtjeva. Nadalje, mjerodavne vlasti nisu dozvolile pokušaje podnositeljice zahtjeva da poduzme privatni kazneni progon. Na kraju, glede tvrdnje Vlade da je podnositeljici zahtjeva dana odgovarajuća zaštita u prekršajnom postupku, Sud bilježi da je taj postupak obustavljen zbog zastare, i da je tako okončan bez konačne odluke o krivnji napadača. U svjetlu ovih nalaza, Sud smatra da odluke nacionalnih vlasti u ovome predmetu otkrivaju neučinkovitost i propuštanje djelovanja dijela hrvatskih sudskih vlasti.

58. Po mišljenju Suda, pobijane prakse u okolnostima ovoga predmeta nisu dale odgovarajuću zaštitu podnositeljici zahtjeva protiv napada na njen fizički integritet i iz njih se vidi način na koji su kaznenopravni mehanizmi provedeni u ovome predmetu bili neispravni do mjere da predstavljaju povredu pozitivnih obveza tužene države iz članka 8. Konvencije.

59. U svjetlu toga nalaza, Sud smatra da ne preostaje nikakvo zasebno pitanje koje bi trebalo ispitati na temelju članka 3. Konvencije.

II. NAVODNA POVREDA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE

60. Podnositeljica zahtjeva također prigovara duljini građanskog i ovršnog postupka koji je pokrenula pred Općinskim sudom u Splitu. Poziva se na članak 6, stavak 1. Konvencije, čiji mjerodavni dio koji glasi kako slijedi:

    “Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi....svatko ima pravo...da sud...u razumnom roku ispita njegov slučaj.“

61. Vlada osporava tu tvrdnju.

    A. Dopuštenost

62. Sud na početku bilježi da je podnositeljica zahtjeva prigovorila duljini postupka o kojemu je riječ, prvo Ustavnome sudu zbog duljine građanskog postupka, a onda Županijskome sudu u Splitu zbog duljine ovršnoga postupka. I dok je ovaj prvi odbio prigovor podnositeljice zahtjeva, drugi je 31. ožujka 2008. godine prihvatio njen prigovor te joj dosudio 5.000 HRK kao naknadu te naložio Općinskom sudu u Splitu da završi ovršni postupak u roku od šest mjeseci. U svjetlu ovih nalaza postavlja se pitanje može li se podnositeljica zahtjeva još uvijek smatrati žrtvom navodne povrede.

63. Sud prvo bilježi da je Županijski sud u Splitu ispitivao duljinu samo ovršnoga postupka. U to je vrijeme ovršni postupak trajao pet godina na dvije razine nadležnosti. Naknada koju je dosudio Županijski sud ne odgovara onome što bi Sud vjerojatno dosudio na temelju članka 41. Konvencije u odnosu na isto razdoblje. Stoga se ona ne može smatrati odgovarajućom u okolnostima predmeta (za načela utvrđena u sudskoj praksi Suda vidi predmete Cocchiarella v. Italy [GC], br. 64886/01, §§ 65.-107., ECHR 2006-V, i Scordino v. Italy (br. 1) [GC], br. 36813/97, §§ 178.-213., ECHR 2006-V). U takvim okolnostima podnositeljica zahtjeva nije izgubila svoj status žrtve u smislu članka 34. Konvencije.

64. Glede naprijed navedenih činjenica, Sud smatra da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35., stavka 3. Konvencije. Isto tako bilježi da nije nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.

B. Osnovanost

65. Podnositeljica zahtjeva tvrdi da je duljina postupka koji je počeo u kolovozu 1999. godine bila prekomjerna. Tvrdi da se građanski i ovršni postupak treba smatrati jednom cjelinom.

66. Vlada tvrdi da su to bila dva odvojena postupka: građanski postupak, koji je završio u ožujku 2003. godine i ovršni postupak, koji je započeo u svibnju 2003. godine. Po mišljenju Vlade Sud treba ispitati samo duljinu ovoga drugoga postupka. Priznaju da podnositeljica zahtjeva nije pridonijela duljini toga postupka i da on nije bio složen. Međutim, mjerodavne vlasti su pokazale dužnu revnost i poštivale zahtjev razumnoga roka.

67. Sud ponavlja da se razumnost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i pozivom na slijedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje podnositeljice zahtjeva i mjerodavnih vlasti kao i važnost onoga što se za podnositeljicu zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi, između mnogo drugih pravnih izvora, predmet Frydlender v. France [GC], br. 30979/96, stavak 43., ECHR 2000-VII).

68. Sud smatra da je razdoblje koje treba razmotriti u počelo 2. kolovoza 1999. godine, kad je podnositeljica zahtjeva podnijela svoju građansku tužbu Općinskom sudu u Splitu. Bilježi da je građanski postupak završio 7. ožujka 2003. godine. Sud nadalje bilježi da je podnositeljica zahtjeva 31. ožujka 2003. godine zatražila rješenje o ovrsi od Općinskog suda u Splitu. S tim u vezi Sud ponavlja kako se ovrha presude koju je donio bilo koji sud treba smatrati sastavim dijelom „suđenja“ u svrhu članka 6. (vidi predmete Hornsby v. Greece, 19. ožujak 1997., § 40., Reports 1997- II, i Plazonić v. Croatia, br. 26455/04, § 47., 6. ožujak 2008.). Stoga ne može biti prihvaćena tvrdnja Vlade da su to bila dva različita postupka.

69. Postupak je završio 8. siječnja 2008. godine. Tako je ukupno trajao osam godina, pet mjeseci i šest dana. I građanski i ovršni postupak ispitani su na dvije razine nadležnosti. Glede građanskog postupka, Sud prvo bilježi da je prema mjerodavnom nacionalnom pravu postupak zbog smetanja posjeda hitne naravi. Usprkos tome nacionalnim je sudovima trebalo više od tri godine i sedam mjeseci da dovrše predmet. S tim u vezi Sud naglašava tvrdnju Vlade da sama podnositeljica nije uopće pridonijela duljini toga postupka. Sud nadalje bilježi da je ovršni postupak trajao pedeset sedam mjeseci. Čak je i Županijski sud u Splitu priznao da je duljina ovršnoga postupka bila prekomjerna.

70. Ispitavši sav materijal koji mu je podnesen, Sud nalazi da je u ovome predmetu duljina postupka bila prekomjerna i da nije ispunila zahtjev „razumnoga roka“. U svjetlu gornjih razmatranja, Sud zaključuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.

III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE 71.

71. Članak 41. Konvencije predviđa "Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."

A. Šteta

72. Podnositeljica zahtjeva potražuje 30.000 eura (EUR) na ime nematerijalne štete.

73. Vlada smatra da je zahtjev podnositeljice zahtjeva za pravičnom naknadom neosnovan i prekomjeran.

74. S obzirom na sve okolnosti ovoga predmeta, Sud prihvaća da je podnositeljica zahtjeva pretrpjela nematerijalnu štetu koja se ne može naknaditi samo utvrđenjem povrede. Presuđujući na pravičnoj osnovi, Sud podnositeljici zahtjeva dosuđuje 3.000 EUR na ime nematerijalne štete, uz sav porez koji bi mu mogao biti zaračunat.

B. Troškovi i izdaci

75. Podnositeljica zahtjeva također potražuje 19.300 HRK za pravno zastupanje pred Sudom i 745,95 HRK na ime ostalih troškova i izdataka nastalih pred Sudom.

76. Vlada nije dala nikakve primjedbe.

77. Sud smatra da iznos koji se traži nije prekomjeran u svjetlu naravi spora, osobito s obzirom na složenost predmeta. Stoga smatra da troškove i izdatke podnositeljice zahtjeva treba u cijelosti naknaditi te joj tako dosuđuje 2.820 EUR manje 850 EUR već primljenih kao pravna pomoć od Vijeća Europe, uz sve poreze koji bi joj mogli biti zaračunati.

C. Zatezna kamata

78. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

1. proglašava ostatak zahtjeva dopuštenim;

2. presuđuje da je došlo do povrede članka 8. Konvencije;

3. presuđuje da nema potrebe ispitati prigovor na temelju članka 3. Konvencije;

4. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;

5. presuđuje

(a) da tužena država treba podnositeljici zahtjeva, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti slijedeće iznose koje treba pretvoriti u nacionalnu valutu tužene države prema tečaju važećem na dan namirenja:

(i)  3.000 EUR (tri tisuće eura) na ime nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati podnositeljici zahtjeva;

(ii)  2.820 EUR (dvije tisuće osamstodvadeset eura) na ime troškova i izdataka, manje 850 EUR (osamsto pedeset eura) uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati podnositeljici zahtjeva;

(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedeni iznos plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna boda;

5. odbija ostatak zahtjeva podnositeljice zahtjeva za pravednu naknadu.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 5. ožujka 2009. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren Nielsen Tajnik 

Christos Rozakis Predsjednik

U skladu sa člankom 45., stavkom 2. Konvencije i Pravilom 74., stavkom 2. Poslovnika Suda, ovoj je presudi priklopljeno suglasno mišljenje suca Speilmanna.

SUGLASNO MIŠLJENJE SUCA SPIELMANNA

1. Ne mogu se složiti s obrazloženjem izraženim u stavku 50. presude da „u specifičnim okolnostima ovoga predmeta, bez zanemarivanja važnosti zaštite od napada na fizički integritet osobe, Sud ne može prihvatiti tvrdnje podnositeljice zahtjeva da bi joj prava iz Konvencije bila osigurana samo ako bi napadače kazneno gonila država i da Konvencija zahtijeva kazneni progon od strane države. S tim u vezi Sud je uvjeren da je u ovome predmetu domaće pravo podnositeljici zahtjeva pružilo mogućost poduzeti kazneni progon svojih napadača, bilo kao privatna tužiteljica, ili kao oštećena kao tužiteljica, te da Konvencija ne traži kazneni progon uz pomoć države u svim predmetima.“

2. Napad tri pojedinca u ovome predmetu državne su vlasti obradile na temelju problematičnog „prekršajnog postupka“.

3. Treba, međutim, podsjetiti da je u svom iskazu podnositeljica zahtjeva izjavila kako slijedi (vidi stavak 13 presude):

“[Podnositeljica zahtjeva] je izjavila da je oko 8 sati navečer bila verbalno i fizički napadnuta od strane tri pojedinca kad je pokušala ući u stan...Napadači su je povukli za kosu, ruke i odjeću i bacili je niz stepenice s prvoga kata. Također su je uvrijedili vičući prostote...Nadalje izjavljuje da su joj zaprijetili da će je ubiti ako se vrati.

...
Na Sandrinoj desnoj ruci bile su vidljive modrice i kontuzije, a košulja joj je straga bila poderana. Nakon razgovora je zatražila medicinsku pomoć. ...”

4. Njeni teški navodi sažeti su i u stavku 47. presude:

„Što se tiče ovoga predmeta, Sud bilježi kako je podnositeljica zahtjeva navela da su je tri osobe presrele ispred dotičnoga stana i vikale joj prostote, a jedna od njih ju je nekoliko puta udarila, povukla je za odjeću i kosu i gurnula niz stepenice. Iz medicinske se dokumentacije vidi da je podnositeljica zahtjeva pretrpjela udarce u lakat i trtičnu kost. Sud pridaje važnost činjenici da je do napada došlo u vezi s pokušajem podnositeljice zahtjeva da uđe u stan u odnosu na koji je pribavila odluku suda kojom joj je dozvoljeno ući u posjed stana. Ta je odluka ovršena uz pomoć sudskih službenika samo dan prije dotičnoga događaja. Napadači su joj i zaprijetili da će je ubiti ako se vrati.“

5. U kontekstu osobitih okolnosti predmeta, ne razumijem kako je sud mogao odbiti tvrdnje podnositeljice zahtjeva da su njena prava iz Konvencije mogla biti osigurana samo da je država kazneno gonila napadače. Uistinu, neprihvatljivo ponašanje tri osobe uključilo je ne samo verbalne napade, uključujući i prijetnje smrću, nego i vrlo ozbiljne napade na fizički integritet podnositeljice zahtjeva, kako je to dokazano medicinskom dokumentacijom. Stoga, po mome mišljenju, pozitivne obveze države na temelju Konvencije traže kazneni progon od strane države, kao djelotvoran i snažan odgovor na navodne napade.

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

FIRST SECTION

CASE OF SANDRA JANKOVIĆ v. CROATIA

 (Application no. 38478/05)

JUDGMENT

STRASBOURG 

5 March 2009

FINAL

14/09/2009

This judgment may be subject to editorial revision.

In the case ofJanković v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Christos Rozakis, President,

Nina Vajić,

Anatoly Kovler,

Khanlar Hajiyev,

Dean Spielmann,

Sverre Erik Jebens,

Giorgio Malinverni, judges,

and Søren Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 12 February 2009,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 38478/05) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Ms Sandra Janković (“the applicant”), on 18 September 2005.

2.  The applicant, who was granted legal aid, was represented by Mrs I. Bojić, a lawyer practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mrs Š. Stažnik.

3.  The applicant alleged that the State had failed to protect her from an act of violence and that the civil proceedings she had instituted had breached the reasonable-time requirement.

4.  On 24 January 2008 the Court declared the application partly inadmissible and decided to communicate to the Government the applicant’s complaints under Articles 3 and 8 of the Convention concerning her alleged lack of protection from an act of violence, as well as her complaint under Article 6 § 1 of the Convention about the length of civil proceedings instituted by her. It also decided to examine the merits of the application at the same time as its admissibility (Article 29 § 3).

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5.  The applicant was born in 1964 and lives in Split. She is unemployed and unwaged.

A.  Civil proceedings instituted by the applicant

6.  From October 1996 the applicant occupied a room and common premises of a privately owned flat in Split together with other tenants. On 2 August 1999 the applicant found that the lock of the entrance door to the flat had been changed and that her belongings had been removed from the flat. The applicant called the police, who drew up a report. On 3 August 1999 the applicant brought a civil action in the Split Municipal Court (Općinski sud u Splitu) against two individuals, M.P. and I.P., seeking protection against the disturbance of her occupation of a room and common premises in the flat.

7.  After a first-instance judgment by default of 16 September 1999 had been quashed at a hearing held on 9 November 1999 before the Split Municipal Court, subsequent hearings were held on 21 December 1999, 22 February, 28 March, 3 May and 7 June 2000, when a fresh judgment, allowing the applicant’s claim, was adopted. It was, however, quashed by the Split County Court (Županijski sud u Splitu) on 17 August 2000 and the case was remitted to the Municipal Court.

8.  In the fresh proceedings the Municipal Court held hearings on 7 June, 5 September and 22 November 2001 and 22 January, 26 February, 3 April and 14 May 2002. On this latter date a judgment ordering that the applicant was to regain her co-occupation of the flat in question was adopted. A subsequent appeal by the defendants was declared inadmissible in a decision of the Split Municipal Court, adopted on 24 May 2002, which was upheld by the Split County Court on 7 March 2003.

9.  Since the defendants in the civil proceedings had failed to comply with the judgment of 14 May 2002, the applicant applied to the Split Municipal Court on 31 March 2003, seeking an enforcement order. The order was issued on 10 April 2003. The defendants lodged an appeal. The execution of the order was scheduled for 5 June 2003. It was duly carried out. However, on 6 June 2003 the applicant was thrown out of the flat (see paragraph 13 below). Accordingly, on 2 July 2003 she requested the Split Municipal Court to resume the enforcement proceedings.

10.  On 26 August 2004 the Split County Court allowed the defendants’ appeal, quashed the enforcement order of 10 April 2003 and remitted the case to the Split Municipal Court. The latter, on 18 March 2005, invited the applicant to amend her request. The applicant submitted an amended request on 26 April 2005. On 29 March 2007 the Municipal Court again invited the applicant to amend her request. The applicant submitted the amended request on 13 April 2007. On 24 April 2007 the Municipal Court invited the applicant to adjust her request within eight days. On 8 January 2008 the Split Municipal Court dismissed the applicant’s request for the enforcement proceedings to be resumed.

B.  Remedies used by the applicant in respect of the length of the proceedings

11.  On 9 August 2002 the applicant complained to the Constitutional Court (Ustavni sud Repbulike Hrvatske) about the length of the civil proceedings described above. In a decision of 18 March 2005 the Constitutional Court dismissed the complaint as ill-founded, finding that the proceedings had been concluded within a reasonable time.

12.  On 10 April 2007 the applicant lodged a complaint about the length of the enforcement proceedings with the Split County Court. On 31 March 2008 the County Court allowed the complaint, found a violation of the applicant’s right to a hearing within a reasonable time, awarded her 5,000 Croatian kunas (HRK) in compensation and ordered the Municipal Court to complete the enforcement proceedings within three months, although in fact those proceedings had already ended with the Split Municipal Court’s decision of 8 January 2008. The County Court examined the length of the enforcement proceedings with reference to the period from 31 March 2003 until 31 March 2008.

C.  Minor-offences proceedings

13.  On 6 June 2003, the day after the applicant had regained possession of the flat in question, she was attacked by three individuals, two women and a man, upon her arrival in front of the flat. During the incident of 6 June 2003 the police were called and arrived on the scene. They interviewed the applicant and drew up a report. The relevant part of the report reads as follows:

“[The applicant] stated that at about 8 p.m. she had been verbally and physically attacked by three individuals when she had attempted to enter a flat ... The attackers had pulled her hair, hands and clothes and thrown her down the stairs from the first floor. They had also insulted her by shouting obscenities ... She further stated that they had threatened to kill her if she came back.

...

There were visible bruises and contusions on Sandra’s right hand and her shirt was torn at the back. She asked for medical assistance after the interview.

...”

14.  On 10 June 2003 the police lodged a complaint with the Split Minor-Offences Court against three individuals, including J.M., for disturbance of public peace and order, alleging that they had physically attacked the applicant, kicked her entire body, pulled her by the hair and pushed her down the stairs, all the while shouting obscenities at her. The first hearing in the proceedings was held on 4 February 2005.

15.  In a decision of 11 May 2005 the Split Minor-Offences Court found all three defendants guilty of insulting the applicant with defamatory expressions and sentenced them to a fine in the amount of HRK 375. As to allegations of the physical assault on the applicant they found that there were insufficient evidence in that respect.

16.  However, this decision did not become final since the applicant lodged an appeal, complaining that the Minor-Offences Court had not addressed her allegations of physical assault. On 8 June 2005 the same Minor-Offences Court terminated the proceedings on the ground that the prosecution in respect of the offences with which the defendants were charged had meanwhile become time-barred. The applicant lodged an appeal. Both appeals lodged by the applicant were dismissed on 12 February 2007 by the High Minor-Offences Court.

D.  Criminal proceedings instituted by the applicant

17.  In a detailed criminal complaint of 2 October 2003 filed against seven individuals with the Split Municipality State Attorney’s Office (Općinsko državno odvjetništvo Split) the applicant alleged, inter alia, that on 6 June 2003 at about 8 p.m., when she had arrived in front of the flat in question, three individuals, J.M., N.M and J.M.L., had come out of the flat, shouting at her and preventing her from entering the flat. They had attacked her physically, insulted her and threatened her, telling her not to come back or she would disappear and “be disposed of”. The applicant also submitted medical evidence showing that she had sustained blows to her elbow and tailbone.

18.  In a decision of 11 November 2003 the State Attorney’s Office decided not to open an official investigation on the ground that the act in question qualified as a criminal offence of inflicting bodily injuries of a lesser nature and that a prosecution for that offence had to be brought privately by the victim. The decision, inter alia, stated:

“In her criminal complaints [the applicant] stated that on 6 June 2003 about 8 p.m. in front of a flat in Split ..., the suspects had verbally attacked her and insulted her, kicked her with their hands and legs all over her body, pulled her hair and pushed her down the stairs while J.M. had also threatened her not to come back to the flat or otherwise she would disappear.

...”

The applicant was also instructed to proceed accordingly and to lodge within eight days a request for an investigation with a Split County Court investigation judge.

19.  The applicant complied with the said instruction on 3 December 2003 and submitted a request to a Split County Court investigation judge seeking to have an investigation opened in connection with the above event. She sought an investigation in respect of seven individuals, including J.M., N.M. and J.M.L., listing their names and addresses. She proceeded to describe the event in question in detail, specifying the acts carried out by her three attackers. She made a list of evidence in support of her allegations, including medical documentation about the injuries she had sustained and the police report issued on 6 June 2003. She further alleged that these acts constituted, inter alia, the criminal offence of making threats under Article 129 of the Criminal Code and the criminal offence of violent behaviour under Article 331 of the same Code. She specified her allegations in respect of each of the individuals concerned.

20.  On 5 January 2005 the Municipal Court invited the applicant to amend her request within eight days so as to include a description of the offence, the legal classification of the offence and circumstances showing that there was a well-founded suspicion that the individuals in question had committed criminal offences, as well as evidence supporting her allegations. On 26 January 2005 the applicant submitted an amended request, repeating in essence the same allegations as in her initial request. In her further submissions of 30 May 2005 the applicant submitted some documents from the minor-offences proceedings.

21.  On 19 September 2005 the Split County Court investigation judge declared the applicant’s request for an investigation (istažni zahtjev oštećene kao tužiteljice) inadmissible. The relevant part of this decision reads:

“The injured party, acting as subsidiary prosecutor (oštećena kao tužitelj), has lodged with this court a request for an investigation in respect of J.M. and others ...

Pursuant to Article 71, paragraph 3, of the Code of Criminal Procedure, this court invited the injured party acting as subsidiary prosecutor on 5 January 2005 and once again orally, to amend her request and warned her that it would be declared inadmissible if she did not comply with the instruction within the set time-limit. The injured party acting as subsidiary prosecutor answered both calls but has failed to amend her request for an investigation in accordance with the court’s instruction. The court considers the injured party’s submission incomprehensible and incomplete. Therefore, it has to be declared inadmissible pursuant to Article 71, paragraph 3, of the Code of Criminal Procedure.”

22.  On 16 January 2006 the applicant lodged an appeal against the above decision with the Split County Court. She claimed that she had fully complied with the instructions given in the court’s letter of 5 January 2005 amending her initial request for an investigation so that it contained all the necessary information. She further contended that she had never received an oral invitation. On 9 February 2006 the Split County Court dismissed the applicant’s appeal, finding that “the submissions lodged by the subsidiary prosecutor are incomprehensible and incomplete”. The applicant lodged a further appeal against that decision.

23.  On 23 April 2007 the applicant also complained to the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske) about the length of the criminal proceedings. On 20 September 2007 the applicant’s complaint was dismissed and she was instructed to lodge such a complaint with the Constitutional Court. On 21 November 2007 the applicant lodged a complaint about the length of proceedings with the Constitutional Court, before which it is still pending.

24.  The applicant’s appeal was declared inadmissible by the Split County Court on 17 June 2008. On 23 June 2008 the applicant lodged a fresh appeal, which is still pending.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW

25.  The relevant parts of the Criminal Code (Kazneni zakon, Official Gazette no. 110/1997) read as follows:

Article 8

“(1) Criminal proceedings in respect of criminal offences shall be instituted by the State Attorney’s Office in the interest of the Republic of Croatia and its citizens.

(2) It may be exceptionally provided by law that criminal proceedings in respect of certain criminal offences should be instituted upon a private prosecution or that the State Attorney’s Office should institute criminal proceedings upon [a private] application.”

BODILY INJURY

Article 98

“Whoever inflicts bodily injury to another person or impairs another person’s health shall be fined or sentenced to imprisonment for a term not exceeding one year.”

Article 102

“Criminal proceedings for the offence of inflicting bodily injury (Article 98) shall be instituted by means of private prosecution.”

THREAT

Article 129

“(1) Whoever threatens another person with harm in order to intimidate or disturb that person shall be fined up to one hundred and fifty monthly wages or sentenced to imprisonment for a term not exceeding six months.

(2) Whoever seriously threatens to kill another person ... shall be fined or sentenced to imprisonment for a term not exceeding one year.

...

(4) Criminal proceedings for the criminal offences defined in paragraphs 1 and 2 of this Article shall be instituted upon [a private] application.”

TORTURE AND OTHER CRUEL, INHUMAN OR DEGRADING TREATMENT

Article 176

“A public official, or another person acting at the instigation or with the explicit or tacit acquiescence of a public official, who inflicts on another person pain or grave suffering, whether physical or mental, for such purposes as obtaining from him or a third person information or a confession, punishing him for an act he or a third person has committed or is suspected of having committed, or intimidating or coercing him or a third person, or for any reason based on discrimination of any kind, shall be sentenced to imprisonment for a term from one to eight years.”

VIOLENT BEHAVIOUR

Article 331

“Whoever for such purposes as violent abuse, ill-treatment or particularly insolent behaviour in public submits another person into a degrading position shall be sentenced to imprisonment for a term from three months to three years.”

26.  The relevant provisions of the Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku, Official Gazette nos. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002 and 62/2003) provide as follows:

Article 2

“(1) Criminal proceedings shall be instituted and conducted at the request of a qualified prosecutor only. ...

(2) In respect of criminal offences subject to public prosecution the qualified prosecutor shall be the State Attorney and in respect of criminal offences to be prosecuted privately the qualified prosecutor shall be a private prosecutor.

(3) Unless otherwise provided by law, the State Attorney shall undertake a criminal prosecution where there is a reasonable suspicion that an identified person has committed a criminal offence subject to public prosecution and where there are no legal impediments to the prosecution of that person.

(4) Where the State Attorney finds that there are no grounds to institute or conduct criminal proceedings, the injured party as a subsidiary prosecutor may take his place under the conditions prescribed by this Act.”

Article 13 obliges the court conducting the criminal proceedings to instruct a participant in those proceedings who may be ignorant in such matters about his or her rights and the consequences of a failure to undertake a requisite procedural step.

Articles 47 to 61 regulate the rights and duties of a private prosecutor and of an injured party acting as a subsidiary prosecutor. The Criminal Code distinguishes between these two roles. A private prosecutor (privatni tužitelj) is the injured party who brings a private prosecution in respect of criminal offences for which such prosecution is expressly prescribed by the Criminal Code (these are offences of a lesser degree). The injured party as a subsidiary prosecutor (oštećeni kao tužitelj) takes over criminal proceedings in respect of criminal offences subject to public prosecution where the relevant prosecuting authorities for whatever reason have decided not to prosecute.

Article 48

“(1) A request to prosecute shall be lodged with the competent State Attorney’s Office and a private prosecution with the competent court.

(2) Where the injured party has lodged a criminal complaint ... it shall be considered that he or she has also thereby lodged a request to prosecute.

(3) Where the injured party has lodged a criminal complaint or a request to prosecute but the [competent authorities] establish that the criminal offence in question should be prosecuted upon a private prosecution, the criminal complaint or the request to prosecute shall be treated as a timely private prosecution if they have been submitted within the time-limit prescribed for [bringing] a private prosecution...”

Pursuant to Article 55(1), the State Attorney is under a duty to inform the injured party within eight days of a decision not to prosecute and of the party’s right to take over the proceedings, as well as to instruct that party on the steps to be taken.

Article 60

“...

(2) Where the criminal proceedings are conducted upon a request by the injured party acting as a subsidiary prosecutor in respect of a criminal offence punishable with more than three years’ imprisonment, he or she may ask to have legal counsel appointed free of charge where this is in the interests of the proceedings and where the injured party lacks the means to bear the expenses of legal representation ...”

Article 71

“(1) Private prosecutions, bills of indictment, requests to prosecute, legal remedies and other statements and information shall be submitted in writing unless otherwise provided by law.

(2) The submissions referred to in paragraph 1 shall be comprehensible and contain the necessary information for the authorities to act upon them.

(3) Unless otherwise provided in this Act, the court conducting the proceedings shall invite a person who has made submissions which do not contain the necessary information or are incomprehensible to supplement them. Where the submissions have not been amended as required, the court shall declare them inadmissible.

(4) In its invitation to amend the submissions, [the court conducting the proceedings] shall warn the person concerned about the consequences of not complying with the instruction.”

Article 172

“(1) Citizens shall report criminal offences subject to public prosecution.

...”

Article 173

“(1) A [criminal] complaint shall be lodged with the competent State Attorney’s [Office] in writing or orally.

...”

Article 174

“Where the allegations set out in the criminal complaint do not concern a criminal offence subject to public prosecution, the competent State Attorney shall declare it inadmissible in a reasoned decision ...”

Article 188 governs, inter alia, the required contents of a request for an investigation, namely: identification of the person in respect of whom the request is submitted, a description and the legal classification of the offence at issue, the circumstances confirming a reasonable suspicion that the person concerned has committed the offence at issue, and the existing evidence.

Article 205, paragraph 1, allows a private prosecutor and the injured party acting as a subsidiary prosecutor to lodge with an investigation judge of a competent court a request for prosecution and other submissions.

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLES 3 AND 8 OF THE CONVENTION

27.  Relying on Articles 3 and 8 of the Convention, the applicant complained about the failure of the domestic authorities to afford her adequate protection from an act of violence. The Court considers that in the particular circumstances of the present case these complaints fall to be examined under Article 8 of the Convention, which reads, in so far as relevant:

“1. Everyone has the right to respect for his private ... life ...

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

28.  The Government contested that argument.

A.  Admissibility

1.  Compatibility ratione materiae

29.  The Government firstly submitted that Article 8 was not applicable in the present case. They argued that the relationship between the act of violence in question and the applicant’s private and family life was too remote to fall within the scope of that Article since the event complained of had not created any continuous situation which would have affected the applicant’s private or family life. In the Government’s view, the applicant did not belong to any of the vulnerable categories which required special protection. The alleged attack on the applicant had not lasted for a prolonged period of time and the State authorities could not have been aware that the applicant was a victim of violence. Furthermore, the Government argued that the facts as submitted by the applicant could not be accepted as established since the national courts had found that the applicant had been subjected only to verbal violence.

30.  The applicant had no doubts that Article 8 was applicable in the present case. She argued that she belonged to a vulnerable category as being a single woman in patriarchal surroundings. She stressed particular circumstances of the present case: that she had been attacked in the building where she had lived; that when attacked she had been alone, while there had been several attackers; that she had been pushed down the stairs, which had been very dangerous; that one of her attackers had spat at her, which showed loathing and hatred; that she had been hit and insulted verbally.

31.  The Court must determine whether the right asserted by the applicant falls within the scope of the concept of “respect” for “private life” set forth in Article 8 of the Convention. In the Court’s view there is no doubt that the events giving raise to the present application pertain to the sphere of private life within the meaning of Article 8 of the Convention. Indeed, the physical and moral integrity of an individual is covered by the concept of private life. The concept of private life extends also to the sphere of the relations of individuals between themselves. There appears, furthermore, to be no reason of principle why the notion of “private life” should be taken to exclude attacks on one’s physical integrity (see X and Y v. the Netherlands, 26 March 1985, § 23, Series A no. 91).

The facts of the case accordingly fall within the ambit of Article 8.

2.  Exhaustion of domestic remedies

32.  The Government further requested the Court to declare this part of the application inadmissible for failure to exhaust domestic remedies. Relying on the Court’s decision in the case of Duchonova v. the Czech Republic ((dec), no. 29858/03, 2 October 2006), they submitted that the applicant could have brought a civil action for damages in respect of the injuries and fears she had suffered. They further argued that the applicant could have brought a private prosecution against the attackers.

33.  The applicant argued that the case of Duchonova (cited above) was not comparable to the present case in view of the gravity of the offences at issue. Furthermore, a civil claim for damages was not an adequate remedy for the violation alleged. The only adequate forms of redress in respect of an act of violence were criminal-law sanctions. As regards criminal proceedings, she argued that she had taken all the necessary steps to have the attackers criminally prosecuted.

34.  The Court reiterates that the rule of exhaustion of domestic remedies referred to in Article 35 § 1 of the Convention obliges applicants to use first the remedies that are normally available and sufficient in the domestic legal system to enable them to obtain redress for the breaches alleged. The existence of the remedies must be sufficiently certain, in practice as well as in theory, failing which they will lack the requisite accessibility and effectiveness. However, Article 35 § 1 does not require that recourse should be had to remedies which are inadequate or ineffective (see Aksoy v. Turkey, 18 December 1996, §§ 51-52, Reports of Judgments and Decisions 1996-VI, and Barta v. Hungary, no. 26137/04, § 45, 10 April 2007).

35.  The Court notes firstly that from the Government’s submissions concerning a civil action for damages it is not clear against whom such an action is to be brought. As to their referral to the case of Duchonova, the Court notes that the criminal offences complained of by the applicant in that case were those of defamation and blackmail and that therefore, the case of Duchonova is not comparable to the present case, which concerns physical violence against the applicant.

36.  The Court notes further that it would be very difficult for the applicant to prove her case in the event of her bringing civil proceedings against the alleged attackers, seeking damages for the injuries sustained, without their prior criminal conviction. However, even assuming that the applicant could have obtained damages in civil proceedings, the Court is inclined to believe that effective deterrence against attacks on the physical integrity of a person requires efficient criminal-law mechanisms that would ensure adequate protection in that respect (see, mutatis mutandis, X and Y v. the Netherlands, 26 March 1985, § 27, Series A no. 91; August v. the United Kingdom (dec.), no. 36505/02, 21 January 2003; and M.C. v. Bulgaria, no. 39272/98, § 50, ECHR 2003‑XII).

37.  As to the Government’s arguments concerning the possibility of a private prosecution, the Court observes that the applicant complained to the public prosecutor of the treatment to which she claimed to have been subjected. Furthermore, acting as a subsidiary prosecutor, she lodged with a court a request for an investigation in respect of her attackers. In the Court’s view, these remedies could have resulted in the identification and the punishment of those responsible. The applicant must therefore be regarded as having brought the substance of her complaint to the notice of the national authorities and as having sought redress through the national channels for her complaint.

38.  The Court finds that this part of the application is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It further finds that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B.  Merits

1.  The parties’ arguments

39.  The applicant argued that the national authorities had failed to afford her adequate protection against violence inflicted by private individuals. In that connection she maintained that Croatian criminal law was insufficient when it came to privately inflicted violence. It denied her adequate protection since the attackers had not been prosecuted by the State Attorney’s Office of its own motion and her attempts for pursuing her criminal complaint against her attackers remained futile. She further argued that her request for an investigation had been comprehensible and contained all the required information. The competent investigation judge had failed to instruct her about the precise alleged insufficiencies of her request.

40.  As regards the minor-offences proceedings, the applicant argued that these proceedings had not at all concerned the physical assault on her, but only verbal abuse, and that they had been terminated because the prosecution had become time-barred. In this connection she pointed out that the statutory limitation for a minor offence was two years and that the Split Minor-Offences Court had scheduled the first hearing for 4 February 2005, about a year and a half after the event in question had taken place, thus causing the prosecution to become time-barred after a short period.

41.  The Government argued that the Convention did not guarantee the right to have criminal proceedings instituted against third persons. They argued that in the present case the police had reacted promptly and submitted a request for minor-offences proceedings to be instituted against the attackers. In those proceedings all the relevant facts had been established and it had been concluded that the individuals in question had only verbally abused the applicant. They further maintained that the State’s positive obligations could not require the criminal prosecution of the attackers or their conviction. Therefore, the fact that the police had requested the institution of minor-offences proceedings had been sufficient.

42.  The competent State Attorney’s Office had concluded that the applicant had sustained bodily injuries of a lesser nature and that there had been no need for it to institute criminal proceedings against the offenders of its own motion. Furthermore, the applicant had had the possibility of bringing a private prosecution, which she had failed to do. Instead, she had submitted an incomprehensible request for an investigation, which had been declared inadmissible.

43.  The Government admitted that the applicant could have had difficulties in complying with the strict formal requirements of the rules of criminal procedure. However, she could have sought legal aid from the Croatian Bar Association or the State authorities, which she had failed to do.

2.  The Court’s assessment

44.  While the essential object of Article 8 is to protect the individual against arbitrary action by the public authorities, there may in addition be positive obligations inherent in effective “respect” for private and family life and these obligations may involve the adoption of measures in the sphere of the relations of individuals between themselves (see, mutatis mutandis, X and Y v. the Netherlands, cited above, §§ 23-24, and Mikulić v. Croatia, no. 53176/99, § 57, ECHR 2002‑I and 27).

45.  As regards respect for private life, the Court has previously held, in various contexts, that the concept of private life includes a person’s physical and psychological integrity. Under Article 8 the States have a duty to protect physical and moral integrity of an individual from other persons. To that end they are to maintain and apply in practice an adequate legal framework affording protection against acts of violence by private individuals (see X and Y v. the Netherlands, cited above, §§ 22 and 23; Costello-Roberts v. the United Kingdom, 25 March 1993, § 36, Series A no. 247‑C; D.P. and J.C. v. the United Kingdom, no. 38719/97, § 118, 10 October 2002; M.C. v. Bulgaria, cited above, §§ 150 and 152; and Bevacqua and S. v. Bulgaria, cited above, § 65).

46.  The Court reiterates that its task is not to substitute itself for the competent Croatian authorities in determining the most appropriate methods for protecting the individuals from the attacks on their personal integrity, but rather to review under the Convention the decisions that those authorities have taken in the exercise of their power of appreciation. The Court will therefore examine whether Croatia, in handling the applicant’s case, has been in breach of its positive obligation under Article 8 of the Convention (see, mutatis mutandis, Handyside v. the United Kingdom, 7 December 1976, § 49, Series A no. 24).

47.  As to the present case, the Court notes that the applicant alleged that three individuals had confronted her in front of the flat in question and shouted obscenities at her, and one of them had kicked her several times, pulled her by her clothes and hair and thrown her down the stairs. The medical documentation shows that the applicant sustained blows to her elbow and tailbone. The Court attaches importance to the fact that the attack occurred in connection with the applicant’s attempt to enter a flat in respect of which she had obtained a court decision allowing her to occupy it. That decision was enforced with the assistance of the court’s officials only a day before the event in question. The attackers also threatened to kill her if she returned. The Court considers that acts of violence such as those alleged by the applicant require the States to adopt adequate positive measures in the sphere of criminal-law protection. In this connection it stresses that the Convention is a living instrument which must be interpreted in the light of present-day conditions and that the increasingly high standard being required in the area of the protection of human rights and fundamental liberties correspondingly and inevitably requires greater firmness in assessing breaches of the fundamental values of democratic societies (see, mutatis mutandis, Selmouni v. France, [GC], no. 25803/94, § 101, ECHR 1999-V, and Mayeka and Mitunga v. Belgium, no. 13178/03, § 48, ECHR 2006‑XI).

48.  As to the criminal-law mechanisms provided in the Croatian legal system the Court notes that violent acts committed by private individuals are prohibited in a number of separate provisions of the Criminal Code. The Court observes further that the Croatian criminal law distinguishes between criminal offences to be prosecuted by the State Attorney’s Office, either of its own motion or upon a private application, and criminal offences to be prosecuted by means of a private prosecution. The latter category concerns criminal offences of a lesser nature. The Court also notes that the applicant alleged that the acts of violence committed against her constituted, inter alia, the criminal offences of violent behaviour and making threats. Prosecution in respect of both these offences is to be undertaken by the State Attorney’s Office, of its own motion in the case of the former offence and on a private application in the case of the latter.

49.  The Court further observes that the Croatian legal system also envisages the injured party acting as a subsidiary prosecutor. In respect of criminal offences for which the prosecution is to be undertaken by the State Attorney’s Office, either of its own motion or upon a private application, where the Office declines to prosecute on whatever ground, the injured party may take over the prosecution as a subsidiary prosecutor. In contrast, a private prosecution is undertaken from the beginning by a private prosecutor. Furthermore, a criminal complaint lodged in due time in respect of a criminal offence subject to private prosecution is to be treated as a private prosecution (see Article 48(3) of the Code of Criminal Procedure).

50.  In the specific circumstances of the present case, without overlooking the importance of protection from attacks on one’s physical integrity, the Court cannot accept the applicant’s arguments that her Convention rights could be secured only if the attackers were prosecuted by the State and that the Convention requires State-assisted prosecution. In this connection the Court is satisfied that in the present case domestic law afforded the applicant a possibility to pursue the prosecution of her attackers, either as a private prosecutor or as the injured party in the role of a subsidiary prosecutor, and that the Convention does not require State-assisted prosecution in all cases.

51.  The Court will next examine whether or not the impugned regulations and practices, and in particular the domestic authorities’ compliance with the relevant procedural rules, as well as the manner in which the criminal-law mechanisms were implemented in the instant case, were defective to the point of constituting a violation of the respondent State’s positive obligations under Article 8 of the Convention.

52.  The Court notes that in her criminal complaint of 2 October 2003, filed with the Split Municipality State Attorney’s Office, the applicant had already submitted a very detailed description of the events in question, alleging that they entailed a number of offences. When she was informed that the State Attorney’s Office had declined to prosecute of its own motion, the applicant, pursuant to the relevant provisions of the Code of Criminal Procedure, lodged a request for an investigation with the competent investigation judge of the Split County Court. As to the Government’s contention that the applicant should have brought a private prosecution against the three attackers on charges of causing bodily injury of a lesser nature, the Court notes that the act of violence in question could have been differently classified under domestic law. In her initial criminal complaint, as well as in her subsequent request for an investigation, the applicant, inter alia, alleged that the acts against her constituted the criminal offences of violent behaviour and making serious threats. These allegations were corroborated with a detailed description of the acts in question, which consisted in her being kicked and pushed by three individuals, who shouted insults and obscenities at her and threatened her, saying that she would disappear and be disposed of if she were to come back. In the Court’s view, the applicant’s opinion that these acts went beyond the criminal offence of causing bodily injury of a lesser nature might not have been seen as unfounded. Therefore, the applicant’s decision not to bring a private prosecution on the charges of causing bodily injury of a lesser nature but instead to request an investigation against her attackers on charges of violent behaviour and making serious threats was in compliance with the rules of the Code of Criminal Procedure concerning the role of the injured party as a subsidiary prosecutor.

53.  The Court observes next that in her initial request for an investigation the applicant had already made it clear that she sought an investigation, inter alia, into her allegations that on 6 June 2003 three individuals had attacked her. She named the individuals concerned and listed their addresses. She alleged that the acts of violence against her constituted, inter alia, the criminal offences of making threats and violent behaviour. She submitted relevant medical documentation in support of her allegations. However, the domestic authorities declared her request inadmissible as being incomplete, without specifying exactly what formal requirements were not met.

54.  It might be true that the applicant’s submission did not strictly follow the exact form required for requests lodged with the State Attorney’s Office in criminal proceedings. In this connection the Court notes that the applicant was not legally represented in the proceedings at issue. She is unemployed and obviously lacking the means for legal representation at her own expense. Furthermore, under the relevant provisions of the Code of Criminal Procedure (Article 60), the applicant had no right to legal aid since the alleged criminal offences did not carry a sentence of imprisonment exceeding three years.

55.  The Court also notes that there had already been a police report on the incident, which also described the acts of violence against the applicant, and that the Split Municipality State Attorney’s Office had also produced an account of the event in question. Therefore, it is difficult to accept the conclusion of the Split County Court investigation judge that the applicant’s request for an investigation was to be dismissed on the grounds that it was incomprehensible and incomplete. On the contrary, the Court finds that the applicant had made it clear that she was seeking an investigation into an act of violence against her. She showed great interest in her case and made serious attempts to have the attackers prosecuted. Her submissions were sufficient to enable the competent investigation judge to proceed upon her request. They contained all the information required under Article 188(3) of the Code of Criminal Procedure, namely the identification of the person against whom the request was submitted, a description and the legal classification of the offence at issue, the circumstances confirming a reasonable suspicion that the person concerned had committed the offence at issue, and the existing evidence.

56.  As to the Government’s assertion that the applicant had failed to bring a private prosecution, the Court notes that the applicant did lodge a timely criminal complaint with the Split Municipality State Attorney’s Office (see paragraph 17 above). On 11 November 2003 that office decided not to open an official investigation on the ground that the act in question qualified as a criminal offence for which a prosecution had to be brought privately by the victim (see paragraph 18 above). Under Article 48(3) of the Code of Criminal Procedure, in these circumstances the applicant’s criminal complaint had to be treated as a private prosecution (see paragraph 25 above). However, the competent authorities completely ignored that rule and failed to proceed with the applicant’s criminal complaint.

57.  The above analysis shows firstly that the relevant State authorities decided not to prosecute the alleged perpetrators of an act of violence against the applicant. Furthermore, the relevant authorities did not allow the applicant’s attempts at a private prosecution. Lastly, as to the Government’s contention that adequate protection was given to the applicant in the minor-offences proceedings, the Court notes that those proceedings were terminated owing to statutory limitation and were thus concluded without any final decision on the attackers’ guilt. In view of these findings, the Court holds the view that the decisions of the national authorities in this case reveal inefficiency and a failure to act on the part of the Croatian judicial authorities.

58.  In the Court’s view, the impugned practices in the circumstances of the present case did not provide adequate protection to the applicant against an attack on her physical integrity and showed that the manner in which the criminal-law mechanisms were implemented in the instant case were defective to the point of constituting a violation of the respondent State’s positive obligations under Article 8 of the Convention.

59.  In view of that finding, the Court considers that no separate issue remains to be examined under Article 3 of the Convention.

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

60.  The applicant also complained about the length of the civil and enforcement proceedings she had instituted in the Split Municipal Court. She relied on Article 6 § 1 of the Convention, the relevant part of which reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ..., everyone is entitled to a ... hearing within a reasonable time by [a] ... tribunal ...”

61.  The Government contested that argument.

A.  Admissibility

62.  The Court notes at the outset that the applicant complained about the length of the proceedings in question, firstly to the Constitutional Court about the length of the civil proceedings and then to the Split County Court about the length of the enforcement proceedings. While the former dismissed the applicant’s complaint, the latter on 31 March 2008 allowed her complaint, awarded her HRK 5,000 in compensation and ordered the Split Municipal Court to complete the enforcement proceedings within six months. In view of these findings, the question arises whether the applicant can still be regarded as a victim of the violation alleged.

63.  The Court notes firstly that the Split County Court examined only the length of the enforcement proceedings. At that time the enforcement proceedings had been pending for five years at two levels of jurisdiction. The compensation awarded by the County Court does not correspond to what the Court would have been likely to award under Article 41 of the Convention in respect of the same period. It therefore cannot be regarded as adequate in the circumstances of the case (for the principles established in the Court’s case-law, see Cocchiarella v. Italy [GC], no. 64886/01, §§ 65-107, ECHR 2006-V, and Scordino v. Italy (no. 1) [GC], no. 36813/97, §§ 178-213, ECHR 2006-V). In these circumstances the applicant has not lost her status as a victim within the meaning of Article 34 of the Convention.

64.  Having regard to the above facts, the Court considers that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It also notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B.  Merits

65.  The applicant argued that the length of the proceedings which had commenced in August 1999 had been excessive. She maintained that the civil and enforcement proceedings were to be regarded as a whole.

66.  The Government submitted that there were two separate sets of proceedings: the civil proceedings, which had ended in March 2003, and the enforcement proceedings, which had commenced in May 2003. In the Government’s view the Court should examine only the length of the latter set of proceedings. They admitted that the applicant had not contributed to the length of these proceedings and that they had not been complex. However, the relevant authorities had shown due diligence and complied with the reasonable-time requirement.

67.  The Court reiterates that the reasonableness of the length of proceedings must be assessed in the light of the circumstances of the case and with reference to the following criteria: the complexity of the case, the conduct of the applicants and the relevant authorities and what was at stake for the applicants in the dispute (see, among many other authorities, Frydlender v. France [GC], no. 30979/96, § 43, ECHR 2000-VII).

68.  The Court considers that the period to be taken into consideration began on 2 August 1999, when the applicant brought her civil action in the Split Municipal Court. It notes that the civil proceedings ended on 7 March 2003. The Court further notes that on 31 March 2003 the applicant sought an enforcement order in the Split Municipal Court. In this connection the Court reiterates that the execution of a judgment given by any court must be regarded as an integral part of the “hearing” for the purposes of Article 6 (see Hornsby v. Greece, 19 March 1997, § 40, Reports 1997-II, and Plazonić v. Croatia, no. 26455/04, § 47, 6 March 2008). Accordingly, the Government’s argument that there were two different sets of proceedings cannot be accepted.

69.  The proceedings ended on 8 January 2008. Thus, in total, they lasted eight years, five months and six days. Both the civil and the enforcement proceedings were examined at two levels of jurisdiction. As to the civil proceedings, the Court notes firstly that under the relevant national law, proceedings concerning disturbance of possession are of an urgent nature. Despite that, it took the national courts more than three years and seven months to conclude the case. In this connection the Court emphasises the Government’s submission that the applicant herself did not contribute at all to the length of those proceedings. The Court notes further that the enforcement proceedings lasted fifty-seven months. Even the Split County Court admitted that the length of the enforcement proceedings was excessive.

70.  Having examined all the material submitted to it, the Court finds that in the instant case the length of the proceedings was excessive and failed to meet the “reasonable time” requirement. In view of the above considerations, the Court concludes that there has been a breach of Article 6 § 1 of the Convention.

III.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

71.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Damage

72.  The applicant claimed 30,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.

73.  The Government deemed the applicant’s claim for just satisfaction unfounded and excessive.

74.  Having regard to all the circumstances of the present case, the Court accepts that the applicant has suffered non-pecuniary damage which cannot be compensated solely by the finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicant EUR 3,000 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable to her.

B.  Costs and expenses

75.  The applicant also claimed HRK 19,300 for her legal representation before the Court and HRK 745.95 for other costs and expenses incurred before the Court.

76.  The Government made no comments.

77.  The Court considers that the amount claimed is not excessive in light of the nature of the dispute, particularly given the complexity of the case. It therefore considers that the applicant’s costs and expenses should be met in full and thus awards her EUR 2,820, less EUR 850 already received in legal aid from the Council of Europe, plus any tax that may be chargeable to her.

C.  Default interest

78.  The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1.  Declares the remainder of the application admissible;

2.  Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention;

3.  Holds that there is no need to examine the complaint under Article 3 of the Convention;

4.  Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;

5.  Holds

(a)  that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, which are to be converted into the national currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement:

(i)   EUR 3,000 (three thousand euros) in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable to the applicant;

(ii)  EUR 2,820 (two thousand eight hundred and twenty euros) in respect of costs and expenses less EUR 850 (eight hundred and fifty euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

6.  Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 5 March 2009, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen                             Christos Rozakis

Registrar                                     President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the concurring opinion of Judge Spielmann is annexed to this judgment.

C.L.R.

S.N.

CONCURRING OPINION OF JUDGE SPIELMANN

1.  I cannot agree with the reasoning expressed in paragraph 50 of the judgment that:

“[i]n the specific circumstances of the present case, without overlooking the importance of protection from attacks on one’s physical integrity, the Court cannot accept the applicant’s arguments that her Convention rights could be secured only if the attackers were prosecuted by the State and that the Convention requires State-assisted prosecution. In this respect the Court is satisfied that in the present case domestic law afforded the applicant a possibility to pursue the prosecution of her attackers, either as a private prosecutor or as the injured party in the role of a subsidiary prosecutor, and that the Convention does not require in all cases State-assisted prosecution.”

2.  The attack by the three individuals in the present case was handled by the State authorities under the problematic so-called “minor-offences proceedings”.

3.  It should, however, be recalled that the applicant’s interview reads as follows (see paragraph 13 of the judgment):

“[The applicant] stated that at about 8 p.m. she had been verbally and physically attacked by three individuals when she had attempted to enter a flat ... The attackers had pulled her hair, hands and clothes and thrown her down the stairs from the first floor. They had also insulted her by shouting obscenities ... She further stated that they had threatened to kill her if she came back.

...

There were visible bruises and contusions on Sandra’s right hand and her shirt was torn at the back. She asked for medical assistance after the interview.”

4.  Her grave allegations are also summed up in paragraph 47 of the judgment:

 “As to the present case, the Court notes that the applicant alleged that three individuals had confronted her in front of the flat in question and shouted obscenities at her, and one of them had kicked her several times, pulled her by her clothes and hair and thrown her down the stairs. The medical documentation shows that the applicant sustained blows to her elbow and tailbone. The Court attaches importance to the fact that the attack occurred in connection with the applicant’s attempt to enter a flat in respect of which she had obtained a court decision allowing her to occupy it. That decision was enforced with the assistance of the court’s officials only a day before the event in question. The attackers also threatened to kill her if she returned.”

5.  In the context of the particular circumstances of the case, I fail to understand how the Court could reject the applicant’s arguments that her Convention rights could be secured only if the attackers were prosecuted by the State. Indeed, the unacceptable behaviour of the three individuals involved not only verbal attacks including threats to life, but also very serious attacks on the physical integrity of the applicant as evidenced through medical documentation. Therefore, in my view, the positive obligations under the Convention do require State-assisted prosecution as an effective and robust response to the alleged attacks.