Lelas protiv Hrvatske

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET LELAS PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 55555/08)

PRESUDA

STRASBOURG

20. svibnja 2010.

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Lelas protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

g. Christos Rozakis, predsjednik,
gđa Nina Vajić,
g. Anatoly Kovler
gđa Elisabeth Steiner,
g. Khanlar Hajiyev,
g. Giorgio Malinverni
g. George Nicolaou, suci,

i g. Søren Nielsen, tajnik odjela,
nakon vijećanja zatvorenog za javnost 29. travnja 2010. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 55555/08) protiv Republike Hrvatske što ga je 6. studenog 2008. godine hrvatski državljanin g. Čedo Lelas ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija").

2. Podnositelja zahtjeva zastupao je g. I. Škarpa, odvjetnik iz Splita. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.

3. Dana 11. prosinca 2008. godine predsjednik Prvoga odjela odlučio je obavijestiti Vladu o prigovoru koji se odnosi na pravo mirnog uživanja vlasništva. Odlučeno je i da će se istovremeno ispitati dopuštenost i osnovanost zahtjeva (članak 29. stavak 3.).

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

4. Podnositelj zahtjeva živi u Vrlici.

5. On je djelatna vojna osoba zaposlena u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske. Godine 1996., 1997. i 1998., kao pripadnik 40. inženjerijske postrojbe Hrvatske vojske, podnositelj je povremeno sudjelovao u operacijama razminiranja na novo oslobođenim područjima Hrvatske.

6. Na osnovi odluke Ministra obrane od 18. rujna 1995. godine (vidi stavak 36. u daljnjem tekstu) imao je pravo na posebnu dnevnicu za taj rad.

7. Budući da mu nisu bile isplaćene te dnevnice, podnositelj zahtjeva je dana 21. svibnja 2002. godine podnio građansku tužbu protiv države Općinskom sudu u Kninu, tražeći isplatu neisplaćenih dnevnica. Ukupno je potraživao iznos od 16.142,73 hrvatskih kuna, zajedno s dospjelom zakonskom zateznom kamatom.

8. Država je odgovorila da je u odnosu na ovu tužbu nastupila zastara jer je istekao trogodišnji zastarni rok za potraživanja iz radnih odnosa.

9. Podnositelj zahtjeva je odgovorio tvrdnjom da je on u nekoliko navrata pitao svog zapovjednika zašto još nisu isplaćene dnevnice. Njegov zapovjednik raspitao se kod svoga nadređenoga, koji se tada obratio Glavnom stožeru Oružanih snaga Republike Hrvatske. Konačno, podnositelj zahtjeva bio je obaviješten putem svojeg zapovjednika da njegova potraživanja nisu sporna i da će biti plaćena nakon što u tu svrhu budu osigurana sredstva u državnom proračunu. Pozivajući se na tu informaciju, podnositelj zahtjeva tvrdi da je država priznala dug u smislu članka 387. Zakona o obveznim odnosima i da je tako prekinut tijek zakonskog zastarnog roka.

10. Sud je saslušao B.B.-a, zapovjednika podnositelja zahtjeva i načelnika Područnog odjela financija Split Ministarstva obrane, brigadira I.P.

11. B.B., koji je od siječnja 1996. do travnja 1999. godine bio zapovjednik 40. inženjerijske postrojbe, svjedočio je da su mu od strane zapovjednika voda unutar postrojbe bili dostavljeni popisi djelatnih vojnih osoba koje su obavile posao razminiranja, zajedno s brojem odrađenih dana i odgovarajućim iznosom naknada. Kao zapovjednik jedinice, potpisao ih je nakon što je provjerio točnost i tada ih je dostavio na ovjeru zapovjedniku 3. Operativne zone. Nakon što je zapovjednik 3. Operativne zone potpisao popise, dostavljeni su na isplatu Područnom odjelu financija Split. Obavijestio je podnositelja zahtjeva da su popisi dostavljeni na isplatu. Kad naknade nisu bile plaćane, podnositelj zahtjeva i ostali pripadnici jedinice obratili su mu se, kao svojem zapovjedniku i jedinoj osobi kojoj su bili ovlašteni obratiti se na temelju unutarnjih propisa, pitajući ga kad će biti izvršena isplata. On se u njihovo ime obratio zapovjedniku 3. Operativne zone. Svaki je puta bio obaviješten da se pravo na isplatu kao niti visina ne osporavaju te da će isplata uslijediti nakon što u tu svrhu budu doznačena sredstva. Svaki puta je tu informaciju prenio pripadnicima svoje jedinice, uključujući i podnositelja zahtjeva.

12. I.P. je od 1996. godine bio načelnik Ministarstva obrane u Područnom odjelu financija u Splitu, nadležnog za financijska pitanja za 3. Operativnu zonu. Svjedočio je da je bio svjestan da su pripadnici 40. inženjerijske postrojbe obavljali radove razminiranja do travnja 1998. godine i da je zapovjednik 3. Operativne zone dostavljao na isplatu popise djelatnih vojnih osoba koje su obavljale posao razminiranja. Budući da nije dolazilo do isplata kad bi dospijevale naknade, Glavni stožer oružanih snaga Republike Hrvatske obavijestio je mjerodavne financijske odjele da naknade nisu isplaćene zbog toga što u proračun nisu bila raspoređena sredstva u tu svrhu, a pri tome nisu bile dane nikakve upute da se ospori pravo primiti naknadu ili iznos tih naknada.

13. Dana 3. ožujka 2003. godine Općinski sud u Kninu presudio je u korist podnositelja zahtjeva i naložio državi da mu isplati tražene naknade. Mjerodavni dio te presude glasi kako slijedi:

„Nadalje, neprijeporno je ... da se tužitelj po dospjelosti svakog pojedinog potraživanja pa do 21. veljače 2002. godine obračao zapovjedniku postrojbe s upitima kada će uslijediti isplata, jer se po unutarnjoj organizaciji tuženika isključivo njemu i mogao obratiti, a zapovjednik u ime tužitelja se obračao zapovjedništvu III Zbornog područja te povodom istog zapovjedniku [tužiteljeve] postrojbe od strane zapovjednika III Zbornog područja stavljeno do znanja da pravo na isplatu i visina iste se ne osporava, ali da će isplata uslijediti po osiguranju sredstava, jer ih trenutno nema, s čime je zapovjednik postrojbe upoznavao tužitelja.

Naprijed navedeno, po ocjeni ovog suda, predstavlja priznanje duga u smislu odredbe čl. 387. Zakona o obveznim odnosima, jer ... se tužitelju od strane ovlaštene osobe tuženika nedvojbeno stavljalo do znanja da pravo na isplatu nadoknade i visinu tuženik ne osporava, a da će isplata uslijediti po osiguranju sredstava.“

14. Nakon žalbe koju je uložila država Županijski sud u Šibeniku je dana 22. travnja 2003. godine ukinuo prvostupanjsku presudu i vratio predmet na ponovno suđenje. Presudio je da je prvostupanjski sud propustio utvrditi (a) tko je u ovome predmetu osoba ovlaštena priznati dug u ime Ministarstva obrane i (b) predstavljaju li potpisani i ovjereni popisi pripadnika jedinice podnositelja zahtjeva koji su obavili posao razminiranja, a koji naznačuju broj dana kada su obavili taj posao i odgovarajući iznos dnevnica, a koje je obradio Odjel financija Ministarstva obrane, u stvari zahtjeve za isplatu i stoga neizravno priznanje duga.

15. U ponovljenom postupku Općinski sud u Kninu ponovno je saslušao načelnika Ministarstva obrane u Područnom odjelu financija u Splitu, brigadira I.P., koji je posvjedočio da ovjereni popisi djelatnih vojnih osoba koje su obavile posao razminiranja predstavljaju zahtjeve za isplatu naknada. Nadalje je izjavio da je, nakon što ih je zaprimio, Područni odjel financija u Splitu provjerio njihovu točnost i dostavio ih zajedno s traženim obrascem, koji u stvari predstavlja zahtjev za isplatu, Središnjem odjelu financija Ministarstva obrane u Zagrebu. Prema I.P.-u Središnji odjel financija bio je ovlašten provjeriti popise i mogao ih je vratiti Područnom odjelu financija ako bi zahtjev za isplatu naknada ili njihov iznos bili nevaljani, što oni nisu učinili. Nakon što je Područni odjel financija dostavio popise i zahtjev za isplatu, načelnik Središnjeg odjela financija obavijestio je podnositelja zahtjeva da će isplata uslijediti nakon što u tu svrhu budu raspoređena sredstva u proračunu. Da je bilo sredstava, ne bi se tražila nikakva daljnja radnja za doznaku traženog iznosa na bankovni račun podnositelja zahtjeva.

16. U ovome obnovljenome postupku tužena je po prvi puta ustvrdila da je u skladu s unutarnjim propisima Ministarstva obrane, prije nego što je bila podnesena tužba osoba ovlaštena priznati dug u ime Ministarstva bio načelnik Odjela financija, a nakon toga načelnik Pravnog odjela.

17. Dana 18. lipnja 2003. godine Općinski sud je ponovno presudio u korist tužitelja. Mjerodavni dio te presude glasi kako slijedi:

„Područni ured za financije tuženika u Splitu da je verificirao navedene isplatne liste s obračunom na način da je ustvrdivši prethodno osnov i visinu isplate kao opravdan, isti uz [potrebne] obrasce, tj. nalog za isplatu, dostavio Upravi za financije ... u Zagrebu, koja je time što nije vratila navedeni popis i nalog odjelu za financije u Splitu također isti prihvatila kao osnovan i opravdan, a koja uprava je trebala izvršiti isplatu naprijed izvršenih iznosa budući Područni odjel za financije tuženika u Splitu ne posjeduje gotova novčana sredstva. Nakon tako dostavljenih [lista i] naloga za isplatu Uprava za financije izvijestila je Odjel u Splitu da će isplata uslijediti po osiguranju sredstava za tu namjenu u Državnom proračunu o čemu da je tužitelj obaviješten i upoznat od strane nadređenog zapovjednika i to u vremenskom razdoblju od dospjelosti potraživanja pa do 21. veljače 2002. godine.

Naprijed navedeno i utvrđeno, po ocjeni ovog suda, predstavlja priznanje duga, jer se time što su isplatne liste verificirane putem naloga za isplatu, te upoznavanje tužitelja s istim kao i s okolnošću da će isplata uslijediti po osiguranju sredstava u Državnom proračunu, tužitelju kao vjerovniku od strane tuženika kao dužnika na jasan i nedvojben način stavilo do znanja da se priznaje navedeno potraživanje, odnosno dug tuženika.“

18. Nakon što je država uložila žalbu, Županijski sud u Šibeniku je dana 8. ožujka 2004. godine ponovno ukinuo prvostupanjsku presudu i vratio predmet na ponovno suđenje. Presudio je kako iz spisa predmeta slijedi da je u skladu s unutarnjim propisima Ministarstva obrane prije nego je bila podnesena tužba osoba ovlaštena priznati dug u ime Ministarstva bio načelnik Odjela financija Ministarstva, a nakon toga načelnik Pravnog odjela. Stoga zapovjednik podnositelja zahtjeva nije mogao priznati dug u ime Ministarstva.

19. Kako bi utvrdio tko je bila osoba ovlaštena priznati dug u ime Ministarstva obrane Općinski sud u Kninu je u obnovljenom postupku saslušao načelnika Središnjeg odjela financija Ministarstva obrane, i izvršio uvid u unutarnje propise Ministarstva.

20. Načelnik Središnjeg odjela financija Ministarstva obrane, I.H. posvjedočio je da je prije nego što je bila podnesena tužba osoba ovlaštena priznati dug u ime Ministarstva uistinu bio načelnik Središnjeg odjela financija Ministarstva, a nakon toga načelnik njegovog Pravnog odjela. Isto je tako posvjedočio da je zahtjev Područnog odjela financija Split za isplatu dnevnica za posao razminiranja bio smatran nevaljanim pismom od 29. listopada 1998. godine jer se odluka Ministra obrane od 18. rujna 1995. godine primjenjivala samo na Hrvatsko podunavlje.

21. Dana 19. travnja 2005. godine Općinski sud presudio je po treći puta u korist tužitelja. Mjerodavni dio te presude glasi kako slijedi:

Sukladno unutarnjoj organizaciji tužene tužitelj se sa zahtjevom za isplatu a kada ista nije uslijedila po dospjelosti, obraćao neposredno nadređenom zapovjedniku postrojbe, koji je u ime tužitelja takve upite i zahtjeve postavljao zapovjedniku III. Zbornog područja OSRH Knin. Zapovjednik III. Zbornog područja je takve upite i zahtjeve na očitovanje dostavljao nadležnom Glavnom stožeru OSRH Knin, koji je povratno odgovarao da se priznaje pravo na isplatu u visina, te da će isplata uslijediti po osiguranju sredstava za tu namjenu. Zapovjednik III. Zbornog područja je takva očitovanja dostavljao zapovjedniku postrojbe koji je o tome izvještavao tužitelja i to u razdoblju od mjeseca lipnja 1998.g do svibnja 2002. godine kada je zapovjedniku postrojbe od zapovjednika Zbornog područja dostavljeno zadnje očitovanje.

Na naprijed navedeni način su ovlaštene i odgovorne osobe i služba u sastavu tužene (sve prema predmetnoj Odluci od 18. rujna 1995.g) i to zapovjednik 40. inženjerijske postrojbe, ... te nadležni Područni odjel za financije koji je iznose pripadajućih dnevnica verificirao i priznao kao trošak tužene te ga u vidu zahtjeva za doznaku potraživanog iznosa ... dostavio upravi za financije tužene, tužitelju na jasan i nedvojben način priznali dug.

Nastavno tome nije osnovana tvrdnja tužene isticana u dosadašnjem tijeku postupka da je samo načelnik uprave za financije odnosno načelnik pravne službe ovlašten u ime tužene priznati dug, jer navedeno ne proizlazi iz rezultata provedenog dokaznog postupka, osobito [unutarnjih pravila Ministarstva obrane] te da su bezuspješno protekli rokovi koje je sud na zamolbu zastupnika tužene istom ostavljao radi podnošenja dokaza na tu okolnost.

...

... dopisom od 29. listopada 1998. godine ne proizlazi da je zahtjev Područnog odjela za financije [Split] ocijenjen neosnovanim, već samo da je isti vraćen odjelu na dodatno očitovanje i provjeru te sugerirano istom da nakon toga upravo Područni odjel za financije odluči o pravu na isplatu predmetne nadoknade.

Dakle, temeljem naprijed navedenog sud neprijeporno utvrđuje da su ovlaštene osobe tužene tijekom cijelog spornog razdoblja od dospjelosti potraživanja pa do svibnja 2002. godine, tužitelju na jasan i nedvojben način stavljale do znanja da mu tužena ne osporava pravo na isplatu dnevnica u potraživanoj visini, čime je tužena u smislu odredbe čl. 387. Zakona o obveznim odnosima priznala tužitelju dug, sukladno čemu je razvidno da nije nastupila zastara navedenih potraživanja, jer je priznanjem duga došlo do prekida zastarijevanja.

22. Nakon što je država uložila žalbu, Županijski sud u Splitu je dana 24. listopada 2005. godine preinačio prvostupanjsku presudu odbivši tužbeni zahtjev podnositelja zahtjeva.

Mjerodavni dio te presude glasi kako slijedi:

„Temeljem rezultata provedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće odlučne činjenice:

- da je tužitelj kao pripadnik 40. Inženjerijske postrojbe, u sporno vrijeme pod zapovjedništvom III. ZP OSRH Knin, povremeno obavljao radove na razminiranju terena tijekom 196., 1997. i 1998. godine;

- da je Odlukom [Ministarstva obrane od 18 rujna 1995.] bilo utvrđeno pravo ... pripadnika OSRH na posebne dnevnice za vrijeme izvođenja radova na razminiranju terena;

- da je, sukladno navedenoj odluci tužene, zapovjednik 40. Inženjerijske postrojbe sastavljao mjesečne evidencijske liste pripadnika te postrojbe koji su tog mjeseca izvodili radove na razminiranju terena s naznakom broja dana provedenih na radovima razminiranja i pripadajućim iznosima posebnih dnevnica, te da su isti bili ovjereni u supotpisani od strane zapovjednika III: ZP OSRH Knin i dostavljeni Područnom odjelu za financije u Splitu;

- da se tužitelj, nakon što mu posebne dnevnice nisu bile isplaćivane, a sukladno hijerarhijskom ustroju u okviru tužene, višekratno obraćao zapovjedniku postrojbe u čijem sastavu je obavljao radove na razminiranju terena, jednako kao i novom zapovjedniku, s upitom kada će uslijediti posebnih dnevnica, te da su ga isti, nakon obraćanja zapovjedništvu III. ZP OSRH Knin, izvješćivali da se njegova potraživanja ne osporavaju, ... kao i da će njihova isplata uslijediti nakon osiguranja financijskih sredstava za tu namjenu.

Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da su ovlaštene osobe tužene (zapovjednik 40. Inženjerijske postrojbe, zapovjednik III: ZP OSRH Knin, kao i Područni odjel za financije u Splitu, koji je iznose tužitelju pripadajućih posebnih dnevnica verificirao i priznao kao trošak tužene te ga u vidu zahtjeva za doznaku potraživanog iznosa dostavio Upravio za financije tužene) tijekom spornog razdoblja, pa sve do mjeseca svibnja 2002. godine, nedvojbeno tužitelju stavljale do znanja da mu tužena ne osporava pravo na isplatu posebnih dnevnica u potraživanoj visini, te da je na taj način tužena priznala tužitelju dug u smislu odredbe članka 387. ZOO, slijedom čega je utvrdio da u konkretnom slučaju nije niti nastupila zastara utuženih potraživanja, pa je u cijelosti prihvatio postavljani zahtjev tužitelja.

Međutim, polazeći od rezultata dokaza provedenim pred sudom prvog stupnja, ocjena je ovog suda da se pogrešnim ukazuje navedeni zaključak suda prvog stupnja, a to stoga, jer su za priznanje duga u konkretnom slučaju, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, a sukladno hijerarhijskom ustroju tužene, bili načelnik Uprave za financije tužene sa sjedištem u Zagrebu koja Uprava je, sukladno internim aktima tužene, bila ovlaštena vršiti završnu obradu i kontrolu od strane Područnog odjela za financije u Splitu dostavljenih zahtjeva za isplatu predmetnih potraživanja tužitelja (i to sve do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari), odnosno načelnik Pravne službe tužene (tijekom predmetne parnice), kako to tužena osnovano ističe ... te ovlaštene osobe tužene koje su po hijerarhijskom ustroju tužene (list 160 spisa) nadređene tim osobama.

Slijedom navedenog, te kako iz činjenica utvrđenih u postupku provedenom pred sudom prvog stupnja ne proizlazi da su upravo naprijed navedene ovlaštene osobe tužene priznale predmetni dug izjavom tužitelju kao vjerovniku, niti da je priznanje duga učinjeno na kakav posredan način u smislu odredbe članka 387. stavak 2. ZOO, već suprotno tome, da je zahtjev Područnog odjela za financije u splitu za doznaku odgovarajućih financijskih sredstava za podmirenje predmetnih materijalnih izdataka tužene (koji zahtjev se, jednako kao ni propisno potpisane i ovjerene evidencijske liste izrađene od strane 40. Inženjerijske postrojbe, ne može smatrati priznanjem duga tužitelju u smislu odredbe članka 387. ZOO) ocijenjen neosnovanim i vraćen Područnom odjelu za financije u Splitu na daljnju provjeru i dodatno očitovanje (...), to u konkretnom slučaju tužena ni na koji zakonom propisani način nije priznala predmetna potraživanja tužitelja, pa da bi se imalo smatrati da je prekinuto zastarijevanje istih, pa kako je zadnje mjesečno potraživanje tužitelja iz osnova posebnih dnevnica dospjelo u mjesecu travnju 1998. godine, a tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 21. svibnja 2002. godine, to se prigovor zastare predmetnih potraživanja tužitelja ... ukazuje osnovanim, budući da je u konkretnom slučaju protekao člankom 131. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 38/95, 54/95 i 65/95) propisani trogodišnji rok zastare predmetnih potraživanja tužitelja proisteklih iz njegovog radnog odnosa kod tužene.“

23. Podnositelj zahtjeva je tada podnio ustavnu tužbu protiv te drugostupanjske presude, navodeći povrede svojih ustavnih prava na jednakost pred sudovima i na pošteno suđenje. Tvrdio je da nije došlo do zastare njegovog potraživanja dnevnica za posao razminiranja, jer je Ministarstvo obrane u nekoliko navrata priznalo dug, prekinuvši time tijek zakonskog zastarnog roka, i da se Županijski sud u Šibeniku nije pozvao ni na jednu odredbu materijalnog prava koja bi opravdala odbijanje njegovog tužbenog zahtjeva.

24. Dana 10. travnja 2008. godine Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva i dana 8. svibnja 2008. godine njegovom punomoćniku dostavio svoju odluku.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Ustav

1. Mjerodavne odredbe

25. Mjerodavni dio Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/1990, 135/1997, 8/1998 (pročišćeni tekst), 113/2000, 124/2000 (pročišćeni tekst), 28/2001 i 41/2001 (pročišćeni tekst), 55/2001 (ispravak)) propisuje kako slijedi:

Članak 26.

„Svi su državljani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti.“

Članak 29. (1)

„Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.“

Članak 48.

„1. Jamči se pravo vlasništva.
2. Vlasništvo obvezuje. Nositelji vlasničkog prava i njihovi korisnici dužni su pridonositi općem dobru.“

Članak 50.

„1. Zakonom je moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti.

„2. Poduzetnička se sloboda i vlasnička prava mogu iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi.“

Članak 140.

„Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava.“

2. Sudska praksa Ustavnog suda

26. U svojim odlukama br. U-I-892/1994 od 14. studenog 1994. (Narodne novine br. 83/1994) i U-I-130/1995 od 20. veljače 1995. (Narodne novine br. 112/1995) Ustavni sud je presudio da se sva prava zajamčena Konvencijom i njenim Protokolima trebaju smatrati i ustavnim pravima koja imaju istu snagu kao odredbe Ustava.

B. Ustavni zakon o Ustavnom sudu

1. Mjerodavne odredbe

27. Mjerodavni dio Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske iz 1999. godine (Narodne novine br. 99/1999 od 29. rujna 1999. – “Ustavni zakon o Ustavnom sudu”), izmijenjenog i dopunjenog Ustavnim zakonom o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, (Narodne novine br. 29/2002 od 22. ožujka 2002.) koji je stupio na snagu 15. ožujka 2002. godine glasi kako slijedi:

Članak 62.

„1. Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu ...

2. Ako je zbog povrede ustavnih prava dopušten drugi pravni put, ustavna tužba može se podnijeti tek nakon što je taj pravni put iscrpljen.

3. U stvarima u kojima je dopušten upravni spor, odnosno revizija u parničnom ili izvanparničnom postupku, pravni put je iscrpljen nakon što je odlučeno i o tim pravnim sredstvima.“

Članak 65 (1)

“Ustavna tužba mora sadržavati ... naznaku ustavnog prava za koje se tvrdi da je povrijeđeno s naznakom mjerodavne odredbe Ustava kojom se to pravo jamči ...”

Članak 71 (1)

“Vijeće, odnosno sjednica Ustavnog suda ispituje samo one povrede ustavnih prava koje su istaknute u ustavnoj tužbi.”

2. Sudska praksa Ustavnog suda

28. Dana 9. srpnja 2001. godine Ustavni sud je donio odluku br. U-III-368/1999 (Narodne novine br. 65/2001) u predmetu u kojemu se podnositeljica ustavne tužbe u svojoj ustavnoj tužbi pozvala na članke 3. i 19.(1.) Ustava, od kojih niti jedan, na temelju sudske prakse toga suda, nije sadržavao ustavna prava. Ustavni je sud ipak dopustio ustavnu tužbu, utvrdivši povrede članaka 14., 19.(2.) i 26. Ustava, na koje se podnositeljica ustavne tužbe nije pozvala, i ukinuo pobijane odluke. Odlučujući tako presudio je kako slijedi:

“Stoga se niti na jednoj od navedenih ustavnih odredaba ne može zasnivati ustavna tužba.

U konkretnom se slučaju, međutim, kako će dalje biti obrazloženo, radi o specifičnoj pravnoj situaciji, zbog čega je ovaj Sud, unatoč utvrđenju da nema i ne može biti povreda ustavnih odredaba na koje se podnositeljica izrijekom poziva, ocijenio da postoje okolnosti koje nalažu ukidanje odluka donesenih u konkretnom upravnom postupku, odnosno upravnom sporu.

...

Naime, iz navoda ustavne tužbe i iz stanja spisa predmeta posve evidentno proizlazi da povreda prava, osobito onih zajamčenih odredbama članka 14. (opća jednakopravnost, jednakost svih pred zakonom), članka 19. stavka 2. (jamstvo sudske kontrole zakonitosti pojedinačnih akata tijela državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti) i članka 26. Ustava (jednakost u postupku pred sudovima, drugim državnim tijelima i inim tijelima koja imaju javne ovlasti) ...”

C. Zakon o obveznim odnosima

1. Mjerodavne odredbe

29. Članak 387. Zakona o obveznim odnosima Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije br. 29/1978, 39/1985 i 57/1989 i Narodne novine Republike Hrvatske br. 53/1991 s naknadnim izmjenama i dopunama) propisivale su kako slijedi:

ZASTARA

OPĆE ODREDBE

Opće pravilo

Članak 360.

„(1) Zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze.
(2) ...
(3) Sud se neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao.“

PREKID ZASTARE

Priznanje duga

Članak 387. „

(1) Zastara se prekida kad dužnik prizna dug.

(2) Dug se može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata ili davanje osiguranja ...“

2. Sudska praksa Vrhovnog suda

30. U tumačenju članka 387. Zakona o obveznim odnosima Vrhovni sud je dosljedno presuđivao da priznanje duga koje može prekinuti tijek zastarnog roka, bez obzira je li bilo učinjeno na izravan ili neizravan način, mora biti dano nedvosmisleno i od strane osoba ovlaštenih djelovati u ime dužnika (vidi, na primjer, odluke br. Rev 3053/1999-2 od 23. siječnja 2002., Rev 271/03-2 od 12. travnja 2005., Rev 347/04-2 od 21. lipnja 2005., Rev 97/03-2 od 22. prosinca 2005. i Revt 156/2006-2 od 29. studenog 2006).

31. Dana 25. svibnja 2000. godine Vrhovni sud donio je presudu br. Rev 1401/1999-2 u predmetu u kojemu su tužitelji tužili državu tražeći isplatu neisplaćenih plaća za razdoblje tijekom kojega su bili na liječenju odnosno držani u zarobljeništvu od strane neprijatelja. Postavilo se pitanje je li pismo Ministarstva obrane, osobito Glavnog stožera Hrvatskih oružanih snaga od 9. veljače 1998. godine, kojim se potvrđuje da su tužitelji bili pripadnici njihove vojne jedinice i da su se nalazili na njegovom platnom popisu, ali da nisu podigli svoje plaće u naprijed navedenom razdoblju, predstavljali priznanje duga. Niži sudovi odbili su tužbeni zahtjev tužitelja, nalazeći da pismo nije predstavljao priznaje duga koje bi bilo moglo prekinuti zakonski zastarni rok. Odbivši reviziju tužitelja i potvrdivši presude nižih sudova, Vrhovni sud je presudio kako slijedi:

U tom se dopisu potvrđuje da su tužitelji bili na platnoj listi Privlačke satnije 2. listopada 1991. godine do 2. ožujka 1992. godine. Tužitelj M. H. je od 2. listopada 1991. do 21. siječnja 1992. godine, tužitelj P. H. od 2. listopada 1991. do 21. siječnja 1992. godine, te da su od 28. listopada 1991. godine, bili u zatočeništvu i liječenju, pa se nisu nalazi na platnoj listi niti podigli plaću u 109 brigadi. Iz sadržaja ove potvrde proizlazi samo da su tužitelji bili pripadnici određene postrojbe u određeno vrijeme i da za to vrijeme nisu primili plaću. Takav sadržaj sam po sebi ne može predstavljati priznanje duga u smislu čl. 366. ZOO, odnosno prekid zastare. Radi se o općenitoj izjavi, koja se ne može smatrati priznanje duga. Sadržaj dopisa upućuje na zaključak da bi mogao postojati dug, ali on ne predstavlja priznanje tuženoga da dug postoji, odnosno priznanje obveze da dug mora podmiriti ili da će ga podmiriti. Izjava dužnika da su bile ostvarene činjenice na temelju koje bi se moglo zaključiti da dug postoji ne znači priznanje duga u smislu prekida zastarijevanja. Da bi priznanje duga imalo za posljedicu prekid zastarijevanja ono mora biti izričito i određeno, tako da se nedvojbeno izražava dužnikova volja da podmiri dug koji postoji.

32. Dana 27. rujna 2007. godine Vrhovni sud je donio odluku br. Rev-427/2006-2 u predmetu u kojemu je tužitelj trgovačko društvo tužio državu tražeći isplatu određenog iznosa novca. Postavilo se pitanje je li pismo od 15. svibnja 1996. godine, koje je u ime Odjela financija Ministarstva obrane potpisao načelnik njegovog Odjela knjigovodstva, a kojim je tužitelj obaviješten da je Odjel financija Ministarstva evidentirao njegov zahtjev, ali da nisu raspoređena sredstva za namirenje tog zahtjeva, kao i pismo od 6. studenog 1997. godine koje je u ime Odjela financija Ministarstva obrane potpisao načelnik njegovog Odjela za plaćanja, a kojime je tužitelj obaviješten da će Ministarstvo platiti svoj dug doznakom novca na žiro račun tužitelja trgovačkog društva nakon što budu doznačena sredstva Ministarstvu iz državnog proračuna, predstavljalo priznanje duga. Niži sudovi su presudili u korist tužitelja, nalazeći da su naprijed navedena pisma predstavljala priznanje duga koje je moglo prekinuti zakonski zastarni rok. Vrhovni sud je dopustio reviziju od strane države, ukinuo presude nižih sudova i vratio predmet na ponovno suđenje. Odlučujući tako, Vrhovni sud je presudio kako slijedi:

“U pobijanim presudama nema razloga iz kojih bi bilo moguće zaključiti da bi načelnica Odjela za knjigovodstvo koja je potpisala dopis od 15. svibnja 1996. bila ovlaštena priznati dug (sve kad bi se samo evidentiranje potraživanja u Upravi za financije MORH-a i njihova visina mogla smatrati priznanjem duga).

Povrat ugovora o cesiji uz dopis od 6. studenoga 1997. uz izjavu da će svoja dugovanja podmiriti doznakom na žiro-računu, a bez utvrđenja iznosa dugovanja koja tuženica smatra osnovanim i bez utvrđenja je li ... načelnik Odjela za platni promet (koja je potpisala dopis) bila ovlaštena za davanje takve izjave ne može se, barem za sada, smatrati priznanjem duga.

Priznanje duga u smislu čl. 387. st. 2. ZOO po ocjeni ovoga suda daje dužnik osobno ili po ovlaštenoj osobi (ako je dužnik pravna osoba). Iz navedenog je zaključiti da izjave neovlaštenih osoba o priznanju duga ne bi mogle za dužnika imati pravne posljedice valjanog priznanja duga. Pritom valja navesti da priznanje duga ne smije biti protivno prisilnim pravnim propisima [jus cogens].

Zbog navedenih razloga sve dok se ne utvrdi jesu li i na temelju kojeg pravnog akta načelnica Odjela za knjigovodstvo i načelnica Odjela za platni promet bile ovlaštene osobe za izjavu za priznanje duga ne može se zaključiti koje pravno značenje imaju sadržaji dopisa od 15. svibnja 1996. i 6. studenoga 1997. godine.”

3. Doktrina

33. Prema mišljenjima izraženima u hrvatskoj pravnoj doktrini, pravo nije ugašeno protekom zastarnog roka. Nasuprot tome, vjerovnik samo gubi pravo tražiti njegovu ovrhu putem sudova. Stoga dužnik ostaje dužnik čak i nakon što protekne zastarni rok. Iz tog razloga ako dužnik plati vjerovniku nakon proteka zakonskog zastarnog roka, on ili ona ne mogu tražiti povrat toga iznosa (na osnovi neosnovanog obogaćenja) jer je on ili ona platio postojeći dug.

D. Zakon o radu

34. Članak 131. Zakona o radu (Narodne novine br. 38/95, 54/95 (ispravak), 65/95 (ispravak), 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03 (ispravak) i 30/04) propisuje kako slijedi:

Zastara potraživanja iz radnog odnosa

Članak 131.

„Ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno, potraživanje iz radnog odnosa zastarijeva za tri godine.“

E. Zakon o parničnom postupku

35. Mjerodavni dio Zakona o parničnom postupku (Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije br. 4/1977, 36/1977 (ispravak), 36/1980, 69/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990 i 35/1991 i Narodne novine Republike Hrvatske br. 53/1991, 91/1992, 58/1993, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008 i 123/2008) propisuje kako slijedi:

Članak 186 (3)

“Sud će po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva; a ako je tužitelj pravnu osnovu naveo, sud nije za nju vezan.”

Ponavljanje postupka u povodu konačne presude Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu o povredi temeljnog ljudskog prava ili slobode

Članak 428.a

„(1) Kad Europski sud za ljudska prava utvrdi povredu kojeg ljudskog prava ili temeljne slobode zajamčene Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i dodatnih Protokola uz tu Konvenciju koje je Republika Hrvatska ratificirala, stranka može, u roku od trideset dana od konačnosti presude Europskog suda za ljudska prava, podnijeti zahtjev sudu u Republici Hrvatskoj koji je sudio u prvom stupnju u postupku u kojemu je donesena odluka kojom je povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda, za izmjenu odluke kojom je to pravo ili temeljna sloboda povrijeđeno.

(2) Postupak iz stavka 1. ovoga članka provodi se uz odgovarajuću primjenu odredaba o ponavljanju postupka.

(3) U ponovljenom postupku sudovi su dužni poštivati pravna stajališta izražena u konačnoj presudi Europskog suda za ljudska prava kojom je utvrđena povreda temeljnog ljudskog prava ili slobode”

F. Odluka ministra obrane od 18. rujna 1995. godine

36. Odluka ministra obrane o isplatama posebnih dnevnica za vrijeme izvođenja radova na miniranju i deminiranju, neobjavljena) od 18. rujna 1995. godine glasi kako slijedi:

„1. Djelatni i pričuvni pripadnici oružanih snaga RH za vrijeme izvođenja radova na miniranju i deminiranju terena ostvaruju pravo na posebne dnevnice.

2. Posebne dnevnice obračunavaju se u iznosima propisanim Odlukom o visini dnevnice za službene putovanje i visini naknade za korisnike koji se financiraju iz sredstava državnog proračuna i to od vremena polaska na obavljanje poslova miniranja i deminiranja, prema sljedećim uvjetima:

a) cijela dnevnica za svaka 24 sata provedena na poslovima miniranja i deminiranja uključujući i provedeno vrijeme preko 12 do 24 sata;

b) pola dnevnice za provedeno vrijeme preko 8 sati do 12 sati.

3. Popise osoba koje ostvaruju pravo na posebne dnevnice sa specifikacijom sastavlja zapovjednik razine samostalne bojne i višoj, a ovjerava ga zapovjednik ZP, 1. HGZ, HRM, ili PZO. Ovjeren popis dostavlja se na isplatu blagajni POF-a na čijem području se obavljaju radovi miniranja i deminiranja, a najkasnije do trećega u mjesecu za protekli mjesec.

4. Ova odluka stupa na snagu danom donošenja, a primjenjuje se od 1. lipnja.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA BR 1. UZ KONVENCIJU

37. Podnositelj zahtjeva prigovara da je to što su domaći sudovi odbili njegove zahtjeve za isplatu posebnih dnevnica za poslove razminiranja povrijedilo njegovo pravo na mirno uživanje njegovoga vlasništva. Pozvao se na članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju koji glasi kako slijedi:

„Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava. 

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.“

38. Vlada pobija tu tvrdnju.

A. Dopuštenost

39. Vlada osporava dopuštenost ovoga prigovora po dvije osnove, i to da je nespojiv ratione materiae s odredbama Konvencije i da podnositelj zahtjeva nije iscrpio domaća pravna sredstva.

1 Sukladnost ratione materiae

(a) Tvrdnje stranaka

40. Vlada je prvo naglasila da se prigovor podnositelja zahtjeva odnosi na njegove zahtjeve za isplatu dnevnica za poslove razminiranja koje je podnositelj zahtjeva obavio kao djelatna vojna osoba. Nadalje primjećuju da je Sud u predmetu Baneković (vidi predmet Baneković protiv Hrvatske (dec.), br. 41730/02, 23. rujna 2004.) utvrdio da radni sporovi između vlasti i državnih službenika čije su dužnosti tipične za specifične aktivnosti javne službe, u onoj mjeri u kojoj oni sudjeluju kao nositelji javne vlasti odgovorni za zaštitu javnih interesa države, ne ulaze u primjenu Konvencije. Kao očiti primjer takvih aktivnosti Sud je nadalje naveo oružane snage i policiju. Imajući u vidu da se prigovor podnositelja u ovome predmetu odnosi na njegov rad kao djelatne vojne osobe, Vlada smatra da odredbe Konvencije nisu primjenjive na ovaj predmet.

41. Podnositelj zahtjeva odgovara da je Vladino pozivanje na predmet Baneković u potporu njihove tvrdnje da je ovaj prigovor nespojiv ratione materiae dosta površno. U tome predmetu Sud nije presudio, kao to sugerira Vlada, da su radni sporovi između vlasti i državnih službenika isključeni „iz opsega (cijele) Konvencije“ nego samo iz opsega članka 6. stavka 1. Konvencije. Iz toga je razloga Sud u predmetu Baneković utvrdio da je prigovor podnositelja zahtjeva na temelju članka 6. , stavka 1. Konvencije nedopušten kao nespojiv ratione materiae s Konvencijom. Međutim, ovaj prigovor se tiče prava na mirno uživanje vlasništva koje je zajamčeno člankom 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

(b) Ocjena Suda

42. Sud primjećuje da je u predmetu Baneković na koji upućuje Vlada podnositelj zahtjeva, policajac, prigovorio na temelju članka 6., stavak 1. Konvencije nepoštenosti i prekomjernoj duljini građanskog postupka u kojemu je tražio isplatu povećanja plaće. I upravo je prigovor na temelju toga članka (zajedno s povezanim prigovorima na temelju članaka 13. i 14.) Sud, primjenjujući načela objavljena u predmetu Pellegrin (vidi predmet Pellegrin protiv Francuske [GC], br. 28541/95, ECHR 1999-VIII), utvrdio nedopuštenim ratione materiae u predmetu Baneković. S obzirom da se podnositelj zahtjeva u ovome predmetu, prigovarajući tome što su domaći sudovi odbili dosuditi mu posebnu dnevnicu za poslove razminiranja poziva na članak 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju, Vladina se tvrdnja čini pogrešno shvaćenom.

43. Štoviše, Sud ponavlja da je u predmetu Vilho Eskelinen i drugi (vidi predmet Vilho Eskelinen i drugi protiv Finske [GC], br. 63235/00, ECHR 2007-IV) preispitao i napustio doktrinu Pelegrin. Stoga Vladino pozivanje na predmet Baneković nije mjerodavno čak ni za prigovor podnositelja zahtjeva na temelju članka 6., stavka 1. Konvencije (vidi stavke 80.-82. ove presude).

44. Slijedi da prigovor Vlade glede nespojivosti ratione materiae treba biti odbijen.

2. Neiscrpljivanje domaćih pravnih sredstava

(a) Tvrdnje stranaka

45. Vlada nadalje tvrdi da podnositelj zahtjeva nije u postupcima pred domaćim sudovima prigovorio da mu je bilo povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva. Posebice, podnositelj zahtjeva je u svojoj ustavnoj tužbi samo prigovorio da su mu povrijeđena njegova ustavna prava na jednakost pred sudovima i na pošteno suđenje, što je u biti odgovaralo članku 6. Konvencije.

46. Podnositelj zahtjeva odgovara da je njegov prigovor pred domaćim sudovima u biti uvijek bio isti, jer je on uvijek tražio isplatu posebnih dnevnica za poslove razminiranja. Pozivajući se na načelo iura novit curia utjelovljeno u članku 186.(3.) Zakona o parničnom postupku (vidi stavak 35. ove presude) on tvrdi da su domaći sudovi, uključujući i Ustavni sud, trebali pravno kvalificirati njegov zahtjev.

(b) Ocjena Suda

47. Sud primjećuje da prema hrvatskom pravu, posebice članku 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku (vidi odlomak 35. ove presude), građanski sudovi imaju obvezu razmotriti sva mjerodavna pravna pravila koja bi mogla poduprijeti zahtjev tužitelja. To uključuje i Konvenciju i njene Protokole, koji u Hrvatskoj nemaju samo prednost pred domaćim zakonima, nego se u njima sadržana prava smatraju ustavnim pravima (vidi odlomke 25. i 26. ove presude).

48. Međutim, čini se da se načelo iura novit curia ne primjenjuje u postupku pred Ustavnim sudom, jer, na temelju članka 71. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud ispituje samo povrede ustavnih prava koje su navedene u ustavnoj tužbi (vidi odlomak 27. ove presude). Čini se, iz ustavne tužbe podnositelja zahtjeva (vidi odlomak 23. ove presude) da se on nije pozvao na članak 48. i/ili 50. Ustava (vidi odlomak 25. ove presude) koje su odredbe za koje se može tvrditi da odgovaraju članku 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju. On se nije pozvao niti na članak 1. Protokola br. 1. izravno. Umjesto toga, on je u načelu uputio na članke 26. i 29.(1.) , 33.(2.) Ustava (vidi odlomak 25. ove presude), koje odredbe odgovaraju članku 6., stavku 1. Konvencije.

49. Istina, članak 65. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu traži da podnositelji ustavne tužbe u svojim ustavnim tužbama naznače ustavno pravo koje je navodno bilo povrijeđeno kao i mjerodavnu odredbu Ustava koja jamči to pravo (vidi odlomak 27. ove presude). Jednako tako čl. 71. st. 1. istog zakona propisano je da Ustavni sud ispituje samo one povrede ustavnih prava koje su istaknute u ustavnoj tužbi. (vidi odlomak 27. ove presude). Međutim, ovo pravilo nije apsolutno kao što to sugerira Vlada. Iz odluke Ustavnog suda br. U-III-363/1999 od 9. srpnja 2001. godine slijedi da u određenim predmetima nije nužno navesti mjerodavni članak Ustava, budući da može biti dostatno da je povreda ustavnoga prava očita iz podnesaka podnositelja ustavne tužbe i iz spisa predmeta (vidi mutatis mutandis predmet Glasenapp protiv Njemačke, 28 August 1986, odlomak 45, Series A br. 104).

50. Stoga, iako je istina da se podnositelj zahtjeva u svojoj ustavnoj tužbi nije izričito pozvao na članak 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju, ili na odgovarajuće odredbe Ustava, on je prigovorio da je Županijski sud u Šibeniku odbio usvojiti njegov zahtjev za isplatu dnevnica za poslove razminiranja (vidi odlomak 23. ove presude).

51. U takvim okolnostima Sud smatra da je podnositelj zahtjeva, koji je postavio pitanje u biti u svojoj ustavnoj tužbi, pred domaćim sudovima iznio pritužbu koju je podnio Sudu. Stoga je nacionalnim vlastima dao priliku koja u načelu treba biti dana državama ugovornicama člankom 35., stavkom 1. Konvencije, da isprave povrede koje se protiv njih navode (vidi naprijed citirani predmet Glasenapp, odlomak 44. i X protiv Njemačke, br. 9228/80, odluka Komisije od 16. prosinca 1982., Decisions i Reports (DR) 11, str. 142-43).

52. Slijedi da prigovor Vlade koji se odnosi na neiscrpljivanje domaćih pravnih sredstava također treba odbiti.

53. Sud nadalje primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35., stavka 3. Konvencije. Isto tako bilježi da nije nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.

B. Osnovanost

1. Glede pitanja jesu li zahtjevi podnositelja zahtjeva predstavljali „vlasništvo“

(a) Tvrdnje stranaka

54. Vlada prvo tvrdi da zahtjevi podnositelja zahtjeva ne predstavljaju „vlasništvo“ u smislu članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju. Pozivajući se na predmet Vilho Eskelinen i drugi (citiran naprijed, odlomak 94.), tvrde da Konvencija ne jamči pravo na plaću u nekom određenom iznosu i primjećuju da se zahtjev podnositelja zahtjeva odnosi u biti na visinu njegove plaće, pravo koje nije obuhvaćeno Konvencijom. Štoviše, u trenutku kad je podnio svoju tužbu, njegovi zahtjevi su već bili zastarjeli, tako da ne može tvrditi da je imao legitimna očekivanja da bi bili usvojeni. Kao rezultat toga, članak 1. Protokola br. 1. nije primjenjiv na ovaj predmet.

55. Podnositelj zahtjeva odgovara da domaće vlasti nisu nikada osporile postojanje njegovih zahtjeva za isplatu posebnih dnevnica za poslove razminiranja i njihove iznose. Sporno je bilo to zašto još nisu isplaćene. Stoga tvrdi da njegovi zahtjevi predstavljaju „vlasništvo“ u smislu članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju i sudske prakse Suda. Podnositelj zahtjeva je također dodao da se njegovi zahtjevi temelje na odluci Ministarstva obrane od 18. rujna 1995. godine i da se stoga njegov predmet može razlikovati od predmeta Vilho Eskelinen i drugi na koji se poziva Vlada.

(b) Ocjena Suda

56. Sud ponavlja da podnositelj zahtjeva može tvrditi da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 samo u mjeri u kojoj se pobijane odluke odnose na njegovo ili njezino „vlasništvo“ u smislu te odredbe. „Vlasništvo“ može biti „postojeće vlasništvo“ ili zahtjevi koji su dostatno utvrđeni da se mogu smatrati „potraživanjem“. Kada je, kao u ovome predmetu, vlasnički interes bit zahtjeva, on se može smatrati „potraživanjem“ samo ako postoji dostatna osnova za taj interes u nacionalnom pravu (na primjer, kad postoji utvrđena sudska praksa domaćih sudova koja to potvrđuje), to jest, kad je dostatno utvrđeno da je potraživanje ovršivo (vidi predmete Kopecký protiv Slovačke [GC], br. 44912/98, odlomci 49. i 52., ECHR 2004-IX, i Stran Greek Refineries i Stratis Andreadis protiv Grčke, 9. prosinca 1994., odlomak 59., Series A br. 301-B).

57. Okrećući se ovome predmetu, Sud prvo bilježi da je Odlukom ministra obrane od 18. rujna 1995. godine predviđena posebna dnevnica za pripadnike Hrvatske vojske koji obavljaju poslove miniranja i razminiranja. Iz nalaza domaćih sudova slijedi (vidi odlomke 21.-22. ove presude) da je nesporno: a) da je podnositelj zahtjeva, kao djelatna vojna osoba, 1996., 1997. i 1998. godine povremeno obavljao poslove razminiranja; b) da se njegovo ime nalazilo na mjesečnim popisima pripadnika 40. inženjerijske postrojbe koja je obavljala poslove razminiranja, a koje popise je skupljao zapovjednik te jedinice naznačujući broj dana provedenih na poslovima razminiranja i povezane iznose dnevnica; c) da je te popise potpisao zapovjedni časnik podnositelja zahtjeva, a tada i supotpisao i ovjerio zapovjednik 3. Operativne zone Hrvatskih oružanih snaga, te da ih je na koncu dostavio na isplatu Područnom Odjelu financija Split Ministarstva obrane. Stoga izgleda da su u slučaju podnositelja zahtjeva bili ispunjeni svi uvjeti za stjecanje prava na posebne dnevnice za poslove razminiranja, navedeni u odluci ministra obrane od 18. rujna 1995. godine (vidi odlomak 36. ove presude). Sud stoga smatra da su potraživanja podnositelja zahtjeva imala dostatnu osnovu u nacionalnom pravu kako bi ispunila uvjete da budu „potraživanja“ zaštićena člankom 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju (vidi, na primjer, predmet Cazacu protiv Moldavije, br. 40117/02, odlomak 43., 23. listopad 2007.).

58. Glede suprotnih tvrdnji Vlade Sud prvo primjećuje da je u svojoj presudi u predmetu Vilho Eskelinen i drugi presudio da ne postoji pravo na temelju Konvencije na nastavak plaćanja plaće u određenom iznosu (vidi naprijed citirani predmet Vilho Eskelinen i drugi, odlomak 94.) a ne, kao što sugerira Vlada, pravo na plaću u određenom iznosu. Upravo suprotno, organi Konvencije dosljedno su presuđivali da dohodak koji je zarađen predstavlja „vlasništvo“ u smislu članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju (vidi, na primjer, predmete Bahçeyaka protiv Turske, br. 74463/01, odlomak 34., 13. srpnja 2006.; Erkan protiv Turske (dec.), br. 29840/03, 24. ožujka 2005.; Schettini i drugi protiv Italije (dec.), br. 29529/95, 9. studeni 2000. i Størksen protiv Norveške, br. 19819/92, odluka Komisije od 5. srpnja 1994.). Sud nadalje primjećuje da prema hrvatskom pravu, osobito članku 360. st.1. Zakona o obveznim odnosima, novčano se pravo ne može više ovršiti nakon što protekne zastarni rok, no samo pravo nije ugašeno (vidi odlomke 29. i 33. ove presude). Slijedi, čak i pretpostavljajući da je zastarni rok uistinu protekao u slučaju podnositelja zahtjeva, da se ne može tvrditi da njegova potraživanja za isplatu posebnih dnevnica za poslove razminiranja ne ispunjavaju uvjete da budu „potraživanje“ i da stoga ne bi predstavljala „vlasništvo“ u smislu članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

2. Je li došlo do miješanja u mirno uživanje „vlasništva“

(a) Tvrdnje stranaka

59. Vlada tvrdi da se u ovome predmetu nije otkrilo nikakvo miješanje u pravo podnositelja zahtjeva na mirno uživanje njegovoga vlasništva i da stoga nije bilo nikakvog lišenja ili kontrole vlasništva od strane državnih vlasti.

60. Podnositelj zahtjeva tvrdi da neplaćanje njegovih dnevnica za poslove razminiranja predstavlja lišenje vlasništva.

(b) Ocjena Suda

61. U svjetlu naprijed navedenih utvrđenja da je dostatno utvrđeno da potraživanja podnositelja zahtjeva za isplatu dnevnica za poslove razminiranja ispunjavaju uvjete da budu „potraživanja“ koja povlači za sobom zaštitu članka 1. Protokola b.r 1. Sud smatra da to što su domaći sudovi odbili ove tužbene zahtjeve nedvojbeno predstavlja miješanje u njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva (vidi naprijed citirani predmet Cazacu, odlomak 43.).

62. Sud stoga mora dalje ispitati je li to miješanje bilo opravdano.

3. Je li miješanje bilo „predviđeno zakonom“

(a) Tvrdnje stranaka

(i) Vlada

63. Vlada tvrdi da je miješanje bilo predviđeno zakonom, jer se temeljilo na članku 131. Zakona o radu, koji propisuje trogodišnji zastarni rok za potraživanja iz radnih odnosa.

64. Vlada primjećuje da je ključno pitanje u postupku pred domaćim sudovima bilo je li Ministarstvo obrane priznalo dug i time prekinulo tijek zastarnog roka. S time u vezi Vlada je prvo ponovila da je prema sudskoj praksi Suda njegova ovlast preispitivati poštivanje domaćih zakona ograničena, i da je u prvom redu na nacionalnim vlastima, i to sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo. Nadalje tvrde da je prema sudskoj praksi Vrhovnoga suda priznanje duga izričita i određena izjava koju, u slučaju pravne osobe, mora dati ovlaštena osoba. U postupku pred domaćim sudovima podnositelj zahtjeva je tvrdio da su ga u nekoliko navrata njegovi nadređeni obavijestili da njegova potraživanja nisu sporna i da će isplata uslijediti nakon što u proračun budu doznačena sredstva. Domaći sudovi su uzeli u obzir sve tvrdnje podnositelja zahtjeva, izveli brojne dokaze, uključujući unutarnje propise Ministarstva obrane, i saslušali ključne svjedoke, osobito načelnika Središnjeg odjela financija Ministarstva, I.H.-a. Domaći su sudovi jasno objasnili da iz unutarnje organizacije Ministarstva obrane slijedi da je načelnik Središnjeg odjela financija nadređen Područnom odjelu financija Split. Budući da je potraživanja podnositelja zahtjeva priznao jedino Područni odjel financija Split, a Središnji odjel financija ih je smatrao nevaljanim, domaći su sudovi utvrdili da Ministarstvo obrane nije priznalo dug podnositelju zahtjeva.

65. Vlada smatra da naprijed navedena utvrđenja domaćih sudova nisu bila arbitrarna ili nerazumna, nego osnovana na dokazima izvedenima u postupku. Odlučujući onako kao što su odlučili, domaći su sudovi postupili u okviru svoje slobode procjene.

(ii) Podnositelj zahtjeva

66. Podnositelj zahtjeva tvrdi da je došlo do nezakonitoga miješanja u njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva, jer je miješanje ili bilo arbitrarno ili nije zadovoljilo kriterije dostupnosti i predvidljivosti.

67. Podnositelj zahtjeva je prvo ukazao na činjenicu da Županijski sud u Šibeniku u svojoj presudi od 24. listopada 2005. godine nije ukazao ni na jednu odredbu materijalnoga prava u potporu svojeg nalaza da su jedine osobe ovlaštene priznati dug u ime Ministarstva obrane bili načelnik Središnjeg odjela financija Ministarstva, načelnik Pravnog odjela Ministarstva i njihovi nadređeni. Umjesto toga, taj je sud samo neodređeno uputio na unutarnje propise Ministarstva, bez konkretnog navođenja iz koje odredbe ili odredbi je izveo svoje naprijed navedene nalaze. Kad je to tako, Županijski sud u Šibeniku je, po mišljenju podnositelja zahtjeva, neizravno priznao da u stvari nije postojala nikakva takva odredba, te se stoga njegova presuda samo može smatrati arbitrarnom.

68. Čak i ako pretpostavimo da nalaz Županijskog suda u Šibeniku nije bio arbitraran i da ga podupiru unutarnji propisi Ministarstva, podnositelj zahtjeva tvrdi da su ti propisi dostavljeni prvostupanjskom sudu prvi puta na ročištu održanom 14. prosinca 2004. godine, te da su bili označeni kao vojna tajna. Po mišljenju podnositelja zahtjeva, to je značilo da se Županijski sud pozvao na propise koji mu nisu bili dostupni.

69. Štoviše, čak ako pretpostavimo da su mu unutarnji propisi Ministarstva i bili dostupni, iz njih je bilo nemoguće izvesti zaključak da je samo načelnik Središnjeg odjela financija Ministarstva bio ovlašten priznati dug u ime Ministarstva. Stoga miješanje u njegovo pravo na mirno uživanje njegovoga vlasništva nije bilo predvidljivo.

70. Na kraju, bez obzira na gornja razmatranja, podnositelj zahtjeva tvrdi da je u skladu s vojnom hijerarhijom, on bio ovlašten svoj zahtjev za isplatu njegovih dnevnica za poslove razminiranja uputiti samo svom neposredno nadređenom, koji ga je, nakon što se raspitao kod svojih nadređenih, obavijestio da njegov zahtjev nije sporan i da će isplata uslijediti nakon što budu doznačena sredstva u proračunu. Za podnositelja zahtjeva u ovim je okolnostima teško tvrditi da te osobe nisu bile ovlaštene priznati mu dug u ime Ministarstva.

(b) Ocjena Suda

71. Sud ponavlja da je prvi i najvažniji zahtjev članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju to da svako miješanje od strane javne vlasti u mirno uživanje vlasništva treba biti zakonito (vidi predmet Iatridis protiv Grčke [GC], br. 31107/96, § 58., ECHR 1999-II).

72. Sud prima na znanje tvrdnju Vlade da su odluke domaćih sudova u ovome predmetu imale pravnu osnovu u domaćem pravu, budući da se njihovo odbijanje tužbenih zahtjeva podnositelja zahtjeva temeljilo na članku 131. Zakona o radu (vidi stavak 34. ove presude). Međutim, Sud također primjećuje da je primjena te odredbe od strane domaćih sudova uslijedila nakon njihovog prethodnog nalaza da Ministarstvo obrane nije priznalo dug podnositelju zahtjeva u smislu članka 387. Zakona o obveznim odnosima – a to je radnja koja bi inače prekinula tijek zakonskog zastarnog roka – budući da dug nisu priznale ovlaštene osobe u Ministarstvu. Posebice je Županijski sud u Šibeniku presudio u svojoj presudi od 4. listopada 2005. godine da je jedina osoba ovlaštena priznati dug u ime Ministarstva prije nego što je podnositelj zahtjeva podnio svoju tužbu bio načelnik Središnjeg odjela financija Ministarstva i njegovi nadređeni. Stoga opetovane izjave zapovjednog časnika podnositelja zahtjeva dane podnositelju zahtjeva, nakon što se raspitao kod svojih nadređenih do razine Glavnog stožera Hrvatskih oružanih snaga, da njegova potraživanja nisu sporna i da će dnevnice biti isplaćene nakon što u proračunu budu u tu svrhu doznačena sredstva nisu imale učinak priznanja duga (vidi odlomak 22. ove presude).

73. S tim u vezi Sud primjećuje, kako je to točno ukazao podnositelj zahtjeva, da se Županijski sud u Šibeniku u svojoj presudi od 24. listopada 2005. godine, nije pozvao na neku određenu pravnu odredbu koja bi poduprla njegov nalaz da je dug u ime Ministarstva mogao priznati isključivo načelnik Središnjeg odjela financija Ministarstva.

74. Sud smatra da pojedinac koji postupa u dobroj vjeri u načelu ima pravo pouzdati se u izjave koje daju državni ili javni dužnosnici [ili službenici] za koje se čini da imaju traženo ovlaštenje to učiniti i da su bila poštovana unutarnja pravila i postupci, osim ako iz javno dostupnih dokumenata (uključujući zakonske ili podzakonske akte) ne proizlazi drugačije, ili je pojedinac na drugi način znao ili trebao znati da određeni dužnosnik [ili službenik] nema ovlaštenje pravno obvezati državu. Ne bi trebala biti obveza pojedinca provjeravati pridržavaju li se državne vlasti svojih vlastitih unutarnjih pravila i postupaka nedostupnih javnosti i koji prvenstveno služe osiguranju odgovornosti i učinkovitosti unutar državne vlasti. Državi čije vlasti ne poštuju svoja vlastita unutarnja pravila i postupke ne smije biti dozvoljeno okoristiti se svojim kršenjem propisa te izbjeći obvezama. Drugim riječima, rizik za svaku pogrešku koju učine državne vlasti mora snositi država i pogreške se ne smiju ispravljati na račun pojedinca kojega se to tiče, posebice kad nije u pitanju niti jedan drugi suprotstavljeni privatni interes (vidi predmete Trgo protiv Hrvatske, br. 35298/04, odlomak 67., 11. lipnja 2009.; Gashi protiv Hrvatske, br. 32457/05, odlomak 40., 13. prosinca 2007. i Radchikov protiv Rusije, br. 65582/01, odlomak 50., 24. svibnja 2007.).

75. Sud prihvaća da se ponekad ovlaštenje nekog određenog dužnosnika [i službenika] da pravno obveže državu može izvesti iz naravi njegove ili njezine dužnosti i da ne traži nikakvo izričito pravilo ili odredbu. U smislu takve mogućnosti, u svojem očitovanju o dopuštenosti i osnovanosti zahtjeva od 3. travnja 2009. godine Vlada, umjesto pozivanja, izričito ili upućivanjem, na neku domaću pravnu odredbu na kojoj bi se mogao osnivati naprijed navedeno utvrđenje Županijskog suda u Šibeniku, jednostavno tvrdi da je utvrđenje suda izvedeno iz unutarnje organizacije Ministarstva obrane (vidi odlomak 64. ove presude). Sud će stoga ispitati je li to utvrđenje bilo predvidljivo za podnositelja zahtjeva u okolnostima predmeta (vidi, mutatis mutandis, Sun protiv Rusije, br. 31004/02, odlomak 29.).

76. S tim u vezi Sud prvo ponavlja da načelo zakonitosti također pretpostavlja da su primjenjive odredbe domaćeg prava dostatno dostupne, precizne i predvidljive u njihovoj primjeni. Pojedinac mora moći – uz odgovarajući savjet ako postoji potreba – predvidjeti, u mjeri koja je razumna u datim okolnostima, posljedice koje određena radnja može povlačiti za sobom (vidi, na primjer, naprijed citirani predmet Sun, odlomak 27. i Adzhigovich protiv Rusije, br. 23202/05, odlomak 29., 8. listopada 2009.). Načelo zakonitosti također traži da Sud potvrdi proizvodi li način na koji domaći sudovi tumače i primjenjuju domaće pravo posljedice koje su sukladne s načelima Konvencije (vidi, na primjer, predmete Apostolidi i drugi protiv Turske, br. 45628/99, odlomak 70., 27. ožujak 2007. i Nacaryan i Deryan protiv Turske, br. 19558/02 i 27904/02, odlomak 58., 8. siječanj 2008.).

77. S tim u vezi Sud primjećuje da su domaći sudovi nedvojbeno utvrdili da je podnositelja zahtjeva njegov zapovjednik opetovano obavještavao da njegovi zahtjevi za isplatu dnevnica nisu sporni i da će biti isplaćeni kada u proračunu budu u tu svrhu doznačena sredstva (vidi odlomke 21.-22. ove presude). Za Sud, pitanje na koje treba odgovoriti nije je li vjerojatno, kako je to utvrdio Županijski sud u Šibeniku, da je samo načelnik Središnjeg odjela financija Ministarstva obrane bio ovlašten priznati dug, nego je pitanje je li bilo jednako tako vjerojatno za podnositelja zahtjeva – koji je, prema pravilima vojne hijerarhije svoj zahtjev mogao uputiti samo svojem neposrednom nadređenom – u nedostatku jasne pravne odredbe ili javno dostupnog dokumenta koji bi podupro takav nalaz, pretpostaviti da su informacije koje mu je opetovano priopćavao njegov zapovjednik dolazile od osobe ili osoba unutar Ministarstva koje su imale ovlast priznati dug. U tom pogledu Sud primjećuje da je podnositelj zahtjeva znao da se njegov zapovjedni časnik raspitivao kod svojih nadređenih i da su informacije koje su konačno njemu bile prenesene došle, putem zapovjednika 3. Operativne zone, od Glavnog stožera Hrvatskih oružanih snaga. Po mišljenju Suda, u nedostatku jasne pravne odredbe ili javno dostupnih dokumenata glede toga tko je ovlašten priznati dug u ime Ministarstva obrane, bilo je sasvim prirodno da podnositelj zahtjeva vjeruje da je Glavni stožer Hrvatskih oružanih snaga tijelo vlasti dovoljno visoke razine da bi njegove izjave mogle biti obvezujuće za Ministarstvo.

78. Stoga, s obzirom na to da Županijski sud u Šibeniku nije naznačio neku pravnu odredbu koja bi se mogla tumačiti kao osnova za njegovo utvrđenje da je dug mogao priznati samo načelnik Središnjeg odjela financija Ministarstva obrane, Sud nalazi da je pobijano miješanje bilo nespojivo s načelom zakonitosti i stoga protivno članku 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju (vidi, mutatis mutandis, predmete Frizen protiv Rusije, br. 58254/00, odlomak 35., 24. ožujka 2005.; naprijed citirani predmet Adzhigovich, odlomak 34. i naprijed citirani predmet Cazacu, odlomci 46.-47.), jer način na koji je sud tumačio i primijenio mjerodavno domaće pravo, posebice članak 387. Zakona o obveznim odnosima, nije bio predvidljiv za podnositelja zahtjeva, koji je mogao razumno očekivati da izjave njegovog zapovjednika o tome da njegova potraživanja nisu bila sporna i da će isplata uslijediti nakon što budu doznačena sredstva, predstavljaju priznanje duga koje može prekinuti tijek zakonskog zastarnog roka (vidi, na primjer i mutatis mutandis, naprijed citirane predmete Nacaryan i Deryan, odlomci 51.-60. i Fokas protv Turske, br. 31206/02, odlomci 42.-44., 29. rujna 2009.). Stoga je podnositelj zahtjeva mogao razumno očekivati da nije istekao zakonski zastarni rok. Ovo utvrđenje da miješanje nije bilo u skladu sa zakonom čini nepotrebnim ispitati je li postignuta poštena ravnoteža između zahtjeva općega interesa zajednice i zahtjeva za zaštitom temeljnih prava pojedinca.

79. Stoga je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE

80. Podnositelj zahtjeva također prigovara da naprijed navedeni građanski postupak nije bio pošten, navodeći da su domaći sudovi pogriješili u primjeni mjerodavnih odredbi materijalnog prava i da presuda drugostupanjskog suda nije bila propisno obrazložena. Poziva se na članak 6., stavak 1. Konvencije koji u mjerodavnog dijelu glasi kako slijedi:

“Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi....,svatko ima pravo na....pošteno suđenje”

81. Sud primjećuje da je podnositelj zahtjeva prigovorio ishodu postupka, koji, osim ako je arbitraran, Sud ne može ispitati na temelju članka 6., stavka 1. Konvencije. Podnositelj zahtjeva nije prigovorio, i nema dokaza koji bi to sugerirali, da domaći sudovi nisu bili nepristrani ili da je postupak na drugi način bio nepošten. U svjetlu svih materijala koji ima na raspolaganju, Sud smatra da je u ovome predmetu podnositelj zahtjeva mogao iznijeti svoje tvrdnje pred sudovima koji su pružili jamstva navedena u članku 6., stavku 1. Konvencije i koji su se očitovali o tim tvrdnjama u odlukama koje su bile propisno obrazložene, a ne arbitrarne.

82. Slijedi da je ovaj prigovor nedopušten na temelju članka 35., stavka 3. kao očigledno neosnovan i treba biti odbijen na temelju članka 35., stavka 4. Konvencije.

IV. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

83. Članak 41. Konvencije propisuje:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."

A. Šteta

84. Podnositelj zahtjeva potražuje 2.250 eura (EUR) na ime materijalne i nematerijalne štete.

85. Vlada osporava taj zahtjev.

86. Sud ponavlja da presuda u kojoj on utvrdi povredu nameće tuženoj državi pravnu obvezu prekinuti povredu i ispraviti njene posljedice. Ako nacionalno pravo ne dozvoljava – ili samo djelomično dozvoljava – ispravljanje povrede, članak 41. ovlašćuje Sud da oštećenoj strani dosudi naknadu koja mu se čini odgovarajućom (vidi predmet Iatridis protiv Grčke (pravična naknada) [GC], br. 31107/96, odlomci 32.-33., ECHR 2000-XI). S tim u vezi Sud primjećuje da na temelju članka 428.a Zakona o parničnom postupku (vidi odlomak 35. ove presude) podnositelj zahtjeva može podnijeti zahtjev za ponavljanje građanskog postupka u odnosu na koji je Sud utvrdio povredu Konvencije. S obzirom na prirodu prigovora podnositelja zahtjeva na temelju članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju, Sud smatra da je u ovome predmetu najprikladniji način ispravljanja posljedica te povrede ponoviti postupak kojemu je prigovoreno. Budući da slijedi da domaće pravo dozvoljava ispravljanje povrede, Sud smatra da nema potrebe dosuditi podnositelju zahtjeva bilo koji iznos u odnosu na materijalnu štetu (vidi naprijed citirani predmet Trgo, odlomak 75.).

87. S druge strane, Sud nalazi da je podnositelj zahtjeva sigurno pretrpio nematerijalnu štetu. Stoga s tog naslova dosuđuje podnositelju zahtjeva iznos od 2.250 EUR, uz sav porez koji bi mogao biti zaračunat na taj iznos.

B. Troškovi i izdaci

88. Podnositelj zahtjeva nadalje potražuje 3.500 EUR na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima. Također potražuje troškove i izdatke nastale pred Sudom, ali je pri tome samo konkretno naveo iznos izdataka za poštarinu i zatražio 100 HRK s tog naslova. 89. Vlada osporava te zahtjeve.

90. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj se dokaže da ih je stvarno i neophodno pretrpio i da je njihova visina bila razumna.

91. U ovome predmetu, uzimajući u obzir informacije koje posjeduje i naprijed navedena mjerila, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 833 EUR na ime troškova i izdataka u domaćem postupku, uz sav porez koji bi mogao biti zaračunat na taj iznos.

92. Glede zahtjeva podnositelja zahtjeva za isplatu troškova i izdataka nastalih pred Sudom, Sud primjećuje da na temelju Pravila 60., stavak 1. Poslovnika Suda podnositelj zahtjeva koji želi da mu bude dosuđena pravična naknada na temelju članka 41. Konvencije u slučaju da Sud utvrdi povredu njegovoga ili njezinoga prava na temelju Konvencije, mora postaviti točno određen zahtjev s tim učinkom. Budući da u ovome predmetu podnositelj zahtjeva nije, osim izdataka poštarine, postavio nikakav točno određeni zahtjev za isplatu troškova i izdataka pred Sudom, on nije ispunio naprijed navedeni zahtjev naveden u Pravilu 60., stavku 1. Poslovnika Suda. Sud stoga ništa ne dosuđuje u odnosu na taj dio njegovog zahtjeva (Pravilo 60., stavak 3.). S druge strane, dosuđuje podnositelju zahtjeva 14 EUR na ime izdataka za poštarinu, uz sav porez koji bi mogao podnositelju zahtjeva biti zaračunat na taj iznos.

C. Zatezna kamata

93. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

1. utvrđuje da je prigovor koji se odnosi na mirno uživanje vlasništva dopušten, a ostatak zahtjeva nedopušten;

2. presuđuje da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju;

3. presuđuje
(a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti slijedeće iznose koje treba preračunati u hrvatske kune prema stopi primjenjivoj na datum namirenja:

1. (i)  2.250 EUR (dvije tisuće dvije stotine i pedeset eura) uz sav porez koji bi moga biti zaračunat, na ime nematerijalne štete;

2. (ii)  847 EUR (osam stotina i četrdeset sedam eura) uz sav porez koji bi mogao biti zaračunat podnositelju zahtjeva na ime troškova i izdataka;

(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedeni iznos plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna boda;

4. Odbija jednoglasno ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravičnom naknadom.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 20. svibnja 2010. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren Nielsen tajnik 

Christos ROZAKIS Predsjednik

U skladu s člankom 45., stavkom 2. Konvencije i Pravilom 74., stavkom 2. Poslovnika Suda, odvojeno mišljenje suda Malinvernija nalazi se kao dodatak ovoj presudi.

C.L.R. S.N.

SUGLASNO MIŠLJENJE SUCA MALINVERNIJA

U stavku 86. Sud ponavlja da „presuda u kojoj on utvrdi povredu nameće tuženoj državi pravnu obvezu prekinuti povredu i ispraviti njene posljedice. Ako nacionalno pravo ne dozvoljava – ili samo djelomično dozvoljava – učiniti taj ispravak, članak 41. ovlašćuje Sud da oštećenoj strani dosudi naknadu koja mu se čini odgovarajućom (vidi predmet Iatridis protiv Grčke (pravična naknada) [GC], br. 31107/96, odlomci 32.-33., ECHR 2000-XI).

S tim u vezi Sud primjećuje da “...na temelju članka 428.a Zakona o parničnom postupku...podnositelj zahtjeva može podnijeti zahtjev za ponavljanje građanskog postupka u odnosu na koji je Sud utvrdio povredu Konvencije. S obzirom na prirodu prigovora podnositelja zahtjeva na temelju članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju i na razloge iz kojih je utvrdio povredu toga članka, Sud smatra da „je u ovome predmetu najprikladniji način ispravljanja posljedica te povrede ponoviti postupak kojemu je prigovoreno.“

Iz razloga koje sam objasnio u1 mnogo navrata, bilo sam, bilo zajedno s drugim sucima, posebice sucem Spielmannom volio bih da je ovo načelo bilo, zbog njegove važnosti, uključeno u izreci presude.

Čini mi se da je taj zahtjev tim potrebniji u ovome predmetu u svjetlu utvrđenja Suda da „budući da slijedi da domaće pravo dozvoljava ispravljanje povrede, Sud smatra da nema potrebe dosuditi podnositelju zahtjeva bilo koji iznos u odnosu na materijalnu štetu...“

___________

1) Vidi moje zajedničko suglasno mišljenje sa sucem Spielmannom koje je dodano slijedećim presudama: Vladimir Romanov protiv Rusije (br. 41461/02, 24. srpnja 2008.); Ilatovskiy protiv Rusije (br. 6945/04, 9. srpnja 2009.); Fakiridou i Schina protiv Grčke (br. 6789/06, 14. studenog 2008.); Lesjak protiv Hrvatske (br. 25904/06, 18. veljače 2010.) i Prežec protiv Hrvatske (br. 48185/07, 15. listopada 2009.). Vidi također moje suglasno mišljenje kojemu su se pridružili suci Casadevall, Cabral Barreto, Zagrebelsky i Popović u predmetu Cudak protiv Litve ([GC], br. 15869/02, 23. ožujka 2010.), kao i suglasno mišljenje sudaca Rozakisa, Spielmanna, Ziemelea i Lazarove Trajkovske u predmetu Salduz protiv Turske ([GC], br. 36391/02, ECHR 2008.-...). Vidi također moje suglasno mišljenje u predmetu Pavlenko protiv Rusije (br. 42371/02, 1. travnja 2010.).

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

FIRST SECTION

CASE OF LELAS v. CROATIA

 (Application no. 55555/08)

 JUDGMENT 

STRASBOURG 

20 May 2010

 FINAL

 20/08/2010

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Lelas v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Christos Rozakis, President,

Nina Vajić,

Anatoly Kovler,

Elisabeth Steiner,

Khanlar Hajiyev,

Giorgio Malinverni,

George Nicolaou, judges,

and Søren Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 29 April 2010,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 55555/08) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Čedo Lelas (“the applicant”), on 6 November 2008.

2. The applicant was represented by Mr I. Škarpa, an advocate practising in Split. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mrs Š. Stažnik.

3. On 11 December 2008 the President of the First Section decided to communicate the complaint concerning the right to peaceful enjoyment of possessions to the Government. It was also decided to examine the merits of the application at the same time as its admissibility (Article 29 § 3).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

4. The applicant lives in Vrlika.

5. He is a serviceman employed by the Ministry of Defence (Ministarstvo obrane Republike Hrvatske). In 1996, 1997 and 1998, as a member of the 40th Engineering Brigade of the Croatian Army, the applicant occasionally participated in demining operations in the newly liberated territories in Croatia.

6. On the basis of the Decision of the Minister of Defence of 18 September 1995 (see paragraph 36 below), he was entitled to a special daily allowance for such work.

7. Since the allowances had not been paid to him, on 21 May 2002 the applicant brought a civil action against the State in the Knin Municipal Court (Općinski sud u Kninu), seeking payment of the unpaid allowances. He sought in total the sum of 16,142.83 Croatian kunas (HRK) together with accrued statutory default interest.

8. The State responded that his action was time-barred because the three-year limitation period for employment-related claims had expired.

9. In reply, the applicant argued that on several occasions he had asked his commanding officer why the allowances had not been paid. His commanding officer had made enquiries of his superior, who had then contacted the General Staff of the Croatian Armed Forces (Glavni stožer Oružanih snaga Republike Hrvatske). Eventually, the applicant had been informed through his commanding officer that his claims were not being disputed and that they would be paid once the funds for that purpose had been allocated in the State budget. Relying on that information, the applicant argued that the State had acknowledged the debt within the meaning of section 387 of the Obligations Act and that the running of the statutory limitation period had thus been interrupted.

10. The court heard the applicant's commanding officer B.B. and the head of the Split Regional Finance Department of the Ministry of Defence, Brigadier I.P.

11. B.B., who had been the commander of the 40th Engineering Brigade between January 1996 and April 1999, testified that lists of servicemen who carried out demining work, together with the number of days worked and the corresponding amount of allowances, had been submitted to him by platoon commanders within the brigade. As the commander of the unit, he had signed them after checking them for accuracy and had then submitted them for certification to the commander of the 3rd Operational Zone. After the commander of the 3rd Operational Zone had signed the lists, they had been submitted for payment to the Regional Finance Department in Split. He had informed the applicant that the lists had been submitted for payment. When the allowances were not paid, the applicant and other members of the unit had approached him, as their commanding officer and the only person they were authorised to approach under internal regulations, asking him when the payment would be made. In their name he had then contacted the commander of the 3rd Operational Zone. Each time he had been informed that the right to receive payment and its amount were not being disputed and that payment would follow after the funds had been allocated for that purpose. Each time he had transmitted that information to the members of his unit, including the applicant.

12. I.P. had since 1996 been the head of the Split Regional Finance Department of the Ministry of Defence, which was in charge of financial matters for the 3rd Operational Zone. He testified that he had been aware that members of the 40th Engineering Brigade had been carrying out demining work up to April 1998 and that the commander of the 3rd Operational Zone had been submitting lists of servicemen who carried out demining work for payment. Since payment was not forthcoming when the allowances fell due, the General Staff of the Croatian Armed Forces had informed the relevant financial departments that the allowances had not been paid because no funds had been allocated in the budget for that purpose, whereas no instructions had been given to dispute the right to receive allowances or their amount.

13. On 3 March 2003 the Knin Municipal Court ruled in favour of the applicant and ordered the State to pay him the allowances he sought. The relevant part of that judgment read as follows:

“[It] is undisputed that ... when each instalment became due, up to 21 February 2002, the plaintiff asked his commanding officer when the payment would be made, because according to the internal organisation of [the Ministry of Defence] that was the only person he was authorised to approach, and that [his] commanding officer took this up on behalf of the plaintiff with the Headquarters of the 3rd Operational Zone and that the commander of the 3rd Operational Zone informed [the plaintiff's] commanding officer that the right to receive payment and its amount were not in dispute, and that payment would follow after the funds had been allocated in the budget, because currently there were none; the commanding officer passed this information on to the plaintiff.

The foregoing, in the view of this court, represents acknowledgement of the debt within the meaning of section 387 of the Obligations Act, because ... the plaintiff was informed by the person authorised to act on behalf of the respondent that the right to receive payment and its amount were not in dispute and that payment would follow once funds had been allocated in the budget.”

14. Following an appeal by the State, on 22 April 2003 the Šibenik County Court (Županijski sud u Šibeniku) quashed the first-instance judgment and remitted the case. It held that the first-instance court had failed to establish: (a) who in this case was the person authorised to acknowledge the debt on behalf of the Ministry of Defence, and (b) whether the signed and certified lists of the members of the applicant's unit who had carried out demining work, indicating the number of days on which they had done such work and the corresponding amount of daily allowances, processed by the Ministry's Finance Department, in fact constituted requests for payment and therefore an indirect acknowledgment of the debt.

15. In the resumed proceedings, the Knin Municipal Court again heard the head of the Split Regional Finance Department of the Ministry of Defence, Brigadier I.P., who testified that the certified lists of servicemen who had carried out demining work constituted requests for payment of the allowances. He further stated that after receiving the lists the Split Regional Finance Department had checked them for accuracy and submitted them together with the requisite form, which in fact constituted a request for payment, to the Central Finance Department of the Ministry of Defence in Zagreb. According to I.P., the Central Finance Department had been authorised to check the lists and could have returned them to the Regional Finance Department if the request for payment of allowances or their amount had been invalid, which they had not done. After the Split Regional Finance Department had submitted the lists and request for payment, the head of the Central Finance Department had informed him that payment would follow once funds had been allocated in the budget for that purpose. Had there been funds, no further action would have been required for the amount requested to be transferred to the applicant's bank account.

16. In these resumed proceedings, the respondent argued for the first time that, in accordance with the internal regulations of the Ministry of Defence, the person authorised to acknowledge the debt on behalf of the Ministry was the head of its Finance Department before a court action had been brought, and afterwards the head of the Legal Department.

17. On 18 June 2003 the Municipal Court again ruled in favour of the plaintiff. The relevant part of that judgment read as follows:

“The Split Regional Finance Department certified the above-mentioned payment lists ... by first checking that the payment and its amount were justified, and then sent it, together with the [requisite] form, namely the payment request form, to the Central Finance Department ... in Zagreb. [That Department], by not returning the lists and the request for payment to the Split Regional Finance Department, accepted them as justified and well-founded. [The Central Finance Department] had to pay the amounts [sought] because the Split Regional Finance Department did not have ready money. After receiving those [lists and] the request for payment, the Central Finance Department had informed the Split Department that payment would follow once funds had been allocated in the State budget, of which the plaintiff was notified and which was explained to him by his commanding officer between the [time the instalments] became due and 21 February 2002.

The foregoing, in view of this court, represents acknowledgement of the debt because, by certifying the payment lists with the payment request form and informing the plaintiff thereof as well as of the fact that payment would follow once funds had been allocated in the State budget, the plaintiff, as the creditor, was informed by the respondent, as the debtor, in a clear and unequivocal manner, that the claim at issue, that is, the respondent's debt, was being acknowledged.”

18. Following an appeal by the State, on 8 March 2004 the Šibenik County Court again quashed the first-instance judgment and remitted the case. It held that from the case file it followed that in accordance with the internal regulations of the Ministry of Defence the person authorised to acknowledge the debt on behalf of the Ministry had been the head of its Finance Department before the action was brought, and afterwards the head of the Legal Department. Therefore, the applicant's commanding officer could not have acknowledged the debt on behalf of the Ministry.

19. In the resumed proceedings, the Knin Municipal Court, in order to establish who was the person authorised to acknowledge the debt on behalf of the Ministry of Defence, heard the head of the Central Finance Department of the Ministry of Defence, and examined the internal regulations of the Ministry.

20. The head of the Ministry's Central Finance Department, I.H., testified that the person authorised to acknowledge the debt on behalf of the Ministry had indeed been the head of its Central Finance Department before the action was brought and the head of its Legal Department afterwards. He also testified that the Split Regional Finance Department's request for payment of daily allowances for demining work had been deemed invalid by a letter of 29 October 1998 because the Decision of the Minister of Defence of 18 September 1995 applied only to the Danube region of Croatia.

21. On 19 April 2005 the Municipal Court ruled for the third time in favour of the plaintiff. The relevant part of that judgment read as follows:

“In line with the internal organisation of [the Ministry], the plaintiff, after [the daily allowances had become due but] payment had not been forthcoming, had been addressing his requests for payment to his immediate superior, that is to the commander of his unit, whereupon he [the commander] had on behalf of the plaintiff been contacting the commander of the 3rd Operational Zone of the Croatian Armed Forces. The commander of the 3rd Operational Zone had been forwarding such requests to the General Staff of the Croatian Armed Forces, which had been replying that the right to receive payment and its amount were being acknowledged, and that payment would follow once funds had been allocated for that purpose. The commander of the 3rd Operational Zone had been sending that information to the commander of the [plaintiff's] unit, who had been notifying the plaintiff of this between June 1998 and May 2002, when the commander of the unit received the last information from the commander of the 3rd Operational Zone.

In this way authorised and responsible persons and the department [within the Ministry], in particular the commander of the 40th Engineering Brigade, the commander of the 3rd Operational Zone ... and the competent Regional Finance Department, which certified and acknowledged the amounts of daily allowances as costs of [the Ministry], and in the form of a request for transfer of funds corresponding to the amounts sought ..., submitted them to [the Ministry's Central Finance Department], acknowledged the debt to the plaintiff in a clear and unequivocal manner.

Accordingly, the respondent's argument raised in the course of the proceedings that only the head of [the Central Finance Service] or the head of the Legal Department were authorised to acknowledge the debt on behalf of the Ministry, is unfounded because this does not follow from the evidence taken, especially from the documents provided by the respondent, in particular from [the internal regulations of the Ministry of Defence], and [because] the time-limits fixed by the court at the request of the respondent's representative for furnishing evidence [in support of that argument] had expired.

...

... from the letter of 29 October 1998 it does not follow that the request of the [Split] Regional Finance Department had been regarded as invalid. [Rather], it was only returned to the [Split Regional Finance] Department for additional examination and checking, and it was suggested that afterwards the Regional Finance Department should decide on the right to receive payment of the allowances at issue.

Consequently, in the light of the foregoing, this court indisputably established that authorised persons of the respondent had continued, throughout the entire period in dispute, that is, from the time the claims had become due until May 2002, to inform the plaintiff in a clear and unequivocal manner that the respondent did not dispute [his] right to receive daily allowances in the amount sought. [T]hereby, the respondent acknowledged the debt to the plaintiff within the meaning of section 387 of the Obligations Act, so it is clear that the statutory limitation period did not expire, because its running was interrupted by the acknowledgment of the debt.”

22. Following an appeal by the State, on 24 October 2005 the Šibenik County Court reversed the first-instance judgment by dismissing the applicant's action. The relevant part of that judgment read as follows:

“On the basis of the evidence taken, the first-instance court established the following relevant facts:

- that the plaintiff, as a member of the 40th Engineering Brigade of the Croatian Army at the material time, under the command of the 3rd Operational Zone of the Croatian Armed Forces, had occasionally carried out demining work during 1996, 1997 and 1998;

- that the Decision [of the Minister of Defence of 18 September 1995] had established the right of the ... members of the Croatian Armed Forces to a special daily allowance for demining work;

- that, in accordance with the [above] Decision, the commander of the 40th Engineering Brigade had been compiling monthly lists of members of the unit who in a particular month had carried out demining work, and had specified the number of days spent on demining work and the corresponding amounts of daily allowances due, and that [those lists] had been certified and co-signed by the commander of the 3rd Operational Zone of the Croatian Armed Forces and submitted to the Split Regional Finance Department of the [Ministry of Defence];

- that the plaintiff, when the special daily allowances were not paid, on numerous occasions approached the commander of his unit, in accordance with the hierarchical organisation of the [Ministry] ... with a query as to when the payment would be made, and that [his commander], after making enquiries of the command of the 3rd Operational Zone, informed him that his claims were not in dispute... and that payment would follow after funds had been allocated for that purpose.

Relying on these facts, the first-instance court found that that the authorised persons of the respondent (the commander of the 40th Engineering Brigade, the commander of the 3rd Operational Zone of the Croatian Armed Forces, as well as the Split Regional Finance Department – which had certified and acknowledged the amount of the plaintiff's special daily allowances as costs of the respondent and had submitted it in the form of a request to the [Central] Finance Department of the [Ministry for transfer of the amount sought]) – had, throughout the entire period in dispute, until May 2002, unequivocally informed the plaintiff that the respondent did not dispute [his] right to receive daily allowances in the amount sought, and that the respondent had thereby acknowledged the debt to the plaintiff within the meaning of section 387 of the Obligations Act, so the statutory limitation period had not expired.

However, having regard to the evidence taken before the first-instance court, this court considers the above finding of the first-instance court erroneous. [This is so] because, contrary to the view of the first-instance court, and in accordance with the hierarchical organisation of the [Ministry], the persons authorised to acknowledge the debt on behalf of the [Ministry] were the head of [its Central] Finance Department – which Department, in accordance with the [Ministry's] internal regulations, was authorised to ultimately process and check the requests for payment of the plaintiff's claims submitted by the Split Regional Finance Department (until the action was brought in this case) – and the head of the [Ministry's] Legal Department (during the present proceedings), as the respondent correctly argued ... as well as the other authorised persons who were, in accordance with the hierarchical organisation of the [Ministry], superior to [them].

That being so, and having regard to the facts established in the proceedings before the first-instance court, it does not follow that it was precisely those authorised persons mentioned above who acknowledged the debt by making a declaration to the plaintiff as the creditor, nor that the debt was acknowledged in some indirect manner within the meaning of paragraph 2 of section 387 of the Obligations Act. [O]n the contrary, the request of the Split Regional Finance Department to transfer funds [corresponding to the amounts of daily allowances sought] (which request, together with signed and certified lists compiled by the 40th Engineering Brigade, cannot be considered an acknowledgement of the debt within the meaning of section 387 of the Obligations Act) ... was regarded as invalid by the Central Finance Department and returned to the Split Regional Finance Department for further checking and additional examination (...). [T]herefore, in the instant case the respondent did not acknowledge the plaintiff's claims in any manner prescribed by law that would lead to an interruption of the statutory limitation period. [S]ince the last monthly instalment of special daily allowances had become due in April 1998, and the action in this case had been brought on 21 May 2001, the [respondent's] plea that the claims at issue were statute-barred, ... is well-founded because the three-year statutory limitation period set forth in section 131 of the Labour Act in respect of the plaintiff's claims, which arose from his employment relationship with the respondent, had expired in the instant case.”

23. The applicant then lodged a constitutional complaint against the second-instance judgment, alleging violations of his constitutional rights to equality before the courts and to a fair hearing. He argued that his claim for special daily allowances for demining work was not statute-barred, because the Ministry of Defence had on several occasions acknowledged the debt, thereby interrupting the running of the statutory limitation period, and that the Šibenik County Court had not relied on any provision of substantive law which would justify dismissal of his action.

24. On 10 April 2008 the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) dismissed the applicant's constitutional complaint and served its decision on his representative on 8 May 2008.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. The Constitution

1. Relevant provisions

25. The relevant part of the Constitution of the Republic of Croatia (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 56/1990, 135/1997, 8/1998 (consolidated text), 113/2000, 124/2000 (consolidated text), 28/2001 and 41/2001 (consolidated text), 55/2001 (corrigendum)) provides as follows:

Article 26

“All citizens of the Republic of Croatia and foreigners shall be equal before the courts and other state or public authorities.”

Article 29 (1)

“In the determination of his rights and obligations or of any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair hearing within a reasonable time by an independent and impartial court established by law.”

Article 48

“1. The right of ownership shall be guaranteed.

2. Ownership implies duties. Owners and users of property shall contribute to the general welfare.”

Article 50

“1. Ownership may be restricted or taken in accordance with the law and in the interest of the Republic of Croatia subject to payment of compensation equal to the market value.

2. The exercise ... of the right of ownership may, on an exceptional basis, be restricted by law for the protection of the interests and security of the Republic of Croatia, nature, the environment or public health.”

Article 140

“International agreements in force, which were concluded and ratified in accordance with the Constitution and made public, shall be part of the internal legal order of the Republic of Croatia and shall have precedence over the [domestic] statutes. ...”

2. The Constitutional Court's jurisprudence

26. In its decisions nos. U-I-892/1994 of 14 November 1994 (Official Gazette no. 83/1994) and U-I-130/1995 of 20 February 1995 (Official Gazette no. 112/1995) the Constitutional Court held that all rights guaranteed in the Convention and its Protocols were also to be considered constitutional rights having legal force equal to the provisions of the Constitution.

B. The Constitutional Court Act

1. Relevant provisions

27. The relevant part of the 1999 Constitutional Act on the Constitutional Court of the Republic of Croatia (Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Official Gazette no. 99/1999 of 29 September 1999 – “the Constitutional Court Act”), as amended by the 2002 Amendments (Ustavni zakon o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Official Gazette no. 29/2002 of 22 March 2002), which entered into force on 15 March 2002, reads as follows:

Section 62

“1. Anyone may lodge a constitutional complaint with the Constitutional Court if he or she deems that the decision of a state authority, local or regional self-government, or a legal person invested with public authority, on his or her rights or obligations, or as regards suspicion or accusation of a criminal offence, has violated his or her human rights or fundamental freedoms, or right to local or regional self-government, guaranteed by the Constitution (“constitutional right”)...

2. If another legal remedy is available in respect of the violation of the constitutional rights [complained of], the constitutional complaint may be lodged only after this remedy has been exhausted.

3. In matters in which an administrative action or, in civil and non-contentious proceedings, an appeal on points of law [revizija] are available, remedies shall be considered exhausted only after the decision on these legal remedies has been given.”

Section 65 (1)

“A constitutional complaint shall contain ... an indication of the constitutional right alleged to have been violated [together] with an indication of the relevant provision of the Constitution guaranteeing that right...”

Section 71 (1)

“ ... [t]he Constitutional Court shall examine only the violations of constitutional rights alleged in the constitutional complaint.”

2. The Constitutional Court's jurisprudence

28. On 9 July 2001 the Constitutional Court delivered a decision, no. U-III-368/1999 (Official Gazette no. 65/2001) in a case where the complainant relied in her constitutional complaint on Articles 3 and 19(1) of the Constitution, neither of which, under that court's jurisprudence, contained constitutional rights. The Constitutional Court nevertheless allowed the constitutional complaint, finding violations of Articles 14, 19(2) and 26 of the Constitution, on which the complainant had not relied, and quashed the contested decisions. In so deciding it held as follows:

“Therefore, a constitutional complaint cannot be based on either of the constitutional provisions stated [by the complainant in her constitutional complaint].

However, the present case concerns, as will be explained further, a specific legal situation as a result of which this court, despite [its] finding that there are not, and cannot be, violations of the constitutional rights explicitly relied on by the complainant, considers that there are circumstances which warrant quashing [the contested] decisions.

...

Namely, it is evident from the constitutional complaint and the case file that there have been violations of [constitutional] rights, in particular those guaranteed by Article 14 (equality, equality before the law), Article 19 paragraph 2 (the guarantee of judicial review of decisions of state and other public authorities) and Article 26 (equality before the courts and other state or public authorities) of the Constitution ...”

C. The Obligations Act

1. Relevant provisions

29. Section 387 of the Obligations Act (Zakon o obveznim odnosima, Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia nos. 29/1978, 39/1985 and 57/1989, and the Official Gazette of the Republic of Croatia no. 53/1991 with subsequent amendments) provided as follows:

STATUTE OF LIMITATIONS

GENERAL PROVISIONS

General rule

Section 360

“(1) The right to request performance of an obligation shall be extinguished on the expiration of a statutory limitation period.

(2) ...

(3) A court shall not take a statutory limitation period into account of its own motion if the debtor did not plead it.”

INTERRUPTION OF A STATUTORY LIMITATION PERIOD

Acknowledgement of a debt

Section 387

“(1) The running of a statutory limitation period shall be interrupted when the debtor acknowledges his or her debt.

(2) A debt may be acknowledged not only by a statement [that is, a declaration] to the creditor but also in an indirect manner, such as by making a payment, paying interest or providing security...”

2. The Supreme Court's practice

30. In interpreting section 387 of the Obligations Act the Supreme Court has consistently held that acknowledgement of a debt capable of interrupting a statutory limitation period, regardless of whether it has been made in a direct or indirect manner, has to be done unequivocally and by the persons authorised to act on behalf of the debtor (see, for example, decisions nos. Rev 3053/1999-2 of 23 January 2002, Rev 271/03-2 of 12 April 2005, Rev 347/04-2 of 21 June 2005, Revt 97/03-2 of 22 December 2005, and Revt 156/2006-2 of 29 November 2006).

31. On 25 May 2000 the Supreme Court delivered a judgment, no. Rev 1401/1999-2, in a case in which the plaintiffs sued the State seeking payment of unpaid salaries for the period during which they had been receiving medical treatment and held captive by the enemy, respectively. The question arose whether the letter of the Ministry of Defence, in particular, the General Staff of the Croatian Armed Forces, of 9 February 1998, confirming that the plaintiffs had been members of their military unit and had appeared on its payroll but had not collected their salaries in the above-mentioned period, constituted acknowledgment of the debt. The lower courts dismissed the plaintiffs' action, finding that the letter had not constituted acknowledgement of a debt capable of interrupting the statutory limitation period. In dismissing an appeal on points of law (revizija) by the plaintiffs and upholding the lower courts' judgments, the Supreme Court held as follows:

“From [the letter of 9 February 1998] it only follows that the plaintiffs were members of a certain unit at a certain time and that they did not receive a salary for that period. Such [a letter] cannot per se constitute an acknowledgment of the debt within the meaning of section 366 of the Obligations Act and interruption of the statutory limitation period. That is a general statement which cannot be considered as an acknowledgment of the debt. The ... letter indicates that the debt may exist but it does not constitute an acknowledgement by the debtor that the debt [indeed] exists, that is, acknowledgment that the debtor has [an obligation] to settle the debt or that the debtor will settle it. The statement of facts by the debtor, on the basis of which it could be concluded that the debt exists, does not constitute acknowledgment of the debt [capable of] interrupting the statutory limitation period. For the acknowledgement of the debt to result in the interruption of the statutory limitation period, it has to be explicit and specific so that the debtor's will to settle the existing debt is unequivocally expressed.”

32. On 27 September 2007 the Supreme Court delivered a decision, no. Rev-427/2006-2, in a case where the plaintiff company sued the State seeking payment of a certain amount of money. The question arose whether a letter of 15 May 1996 signed on behalf of the Finance Department of the Ministry of Defence by the head of its Bookkeeping Division informing the plaintiff that its claim had been recorded with the Ministry's Finance Department but that funds had not been allocated to satisfy that claim, as well as a letter of 6 November 1997 signed on behalf of the Finance Department of the Ministry of Defence by the head of its Payment Operations Division notifying the plaintiff that the Ministry would settle its debt by transferring the money to the plaintiff company's giro account upon transfer of the funds to the Ministry from the State budget, amounted to acknowledgment of the debt. The lower courts ruled in favour of the plaintiff, finding that the above-mentioned letters had constituted acknowledgement of a debt capable of interrupting the statutory limitation period. The Supreme Court allowed an appeal on points of law by the State, quashed the lower courts' judgments and remitted the case. In so deciding the Supreme Court held as follows:

“In the contested judgments no reasons were given for the finding that the head of the Bookkeeping Division, who had signed the letter of 15 May 1996, would be authorised to acknowledge the debt (even assuming that the mere recording of the claim and its amount with the Finance Department of the Ministry of Defence could be considered an acknowledgment of the debt).

... the letter of 6 November 1997 [containing] the statement that its [the Ministry's] debt would be settled by transferring the money to the [plaintiff company's] giro account, but without establishing the amount of the debt that the respondent considered well-founded, and without establishing whether ... the head of the Payment Operations Division (who signed the letter) was authorised to give such a statement, cannot, at least for the time being, be considered an acknowledgment of the debt.

In this court's view, an acknowledgement of a debt within the meaning of section 387 paragraph 2 of the Obligations Act can be made by the debtor personally or through an authorised person (if the debtor is a legal entity). It follows from the foregoing that declarations of unauthorised persons acknowledging a debt on behalf of a debtor cannot produce for the debtor any legal effects of a valid acknowledgement of a debt. It also has to be noted that an acknowledgement of a debt must not be contrary to peremptory norms [jus cogens].

For these reasons, until it is established whether, and on the basis of which legal document, the head of the Bookkeeping Division and the head of the Payment Operations Division were persons authorised to acknowledge the debt, there can be no conclusions as to the legal significance of the letters of 15 May 1996 and 6 November 1997.”

3. The doctrine

33. According to the views expressed in Croatian legal doctrine, a right is not extinguished by the expiration of a statutory limitation period. Rather, the creditor only loses the right to seek its enforcement through the courts. Therefore, a debtor remains a debtor even after a statutory limitation period has expired. For that reason, if a debtor pays a creditor after the expiry of a statutory limitation period, he or she cannot claim the amount paid back (on account of unjust enrichment) because he or she paid an existing debt

D. The Labour Act

34. Section 131 of the Labour Act (Zakon o radu, Official Gazette nos. 38/95, 54/95 (corrigendum), 65/95 (corrigendum), 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03 (corrigendum) and 30/04) provides as follows:

Statutory limitation period for an employment-related claim

Section 131

“Unless otherwise provided in this or another statute, an employment-related claim expires after three years.”

E. The Civil Procedure Act

35. The relevant part of the Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku, Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia nos. 4/1977, 36/1977 (corrigendum), 36/1980, 69/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990 and 35/1991, and the Official Gazette of the Republic of Croatia nos. 53/1991, 91/1992, 58/1993, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008 and 123/2008) provides as follows:

Section 186 (3)

“The court shall proceed on an action even if the plaintiff has not indicated the legal basis for his or her claim; and if the plaintiff has indicated the legal basis the court shall not be bound by it.”

Reopening of proceedings following a final judgment of the European Court of Human Rights in Strasbourg finding a violation of a fundamental human right or freedom

Section 428a

“(1) When the European Court of Human Rights has found a violation of a human right or fundamental freedom guaranteed by the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms or additional protocols thereto ratified by the Republic of Croatia, a party may, within thirty days of the judgment of the European Court of Human Rights becoming final, file a petition with the court in the Republic of Croatia which adjudicated in the first instance in the proceedings in which the decision violating the human right or fundamental freedom was rendered, to set aside the decision by which the human right or fundamental freedom was violated.

(2) The proceedings referred to in paragraph 1 of this section shall be conducted by applying, mutatis mutandis, the provisions on the reopening of proceedings.

(3) In the reopened proceedings the courts are required to respect the legal opinions expressed in the final judgment of the European Court of Human Rights finding a violation of a fundamental human right or freedom.”

F. The Decision of the Minister of Defence of 18 September 1995

36. Decision of the Minister of Defence on Payment of Special Daily Allowances for Carrying Out Mining and Demining Works (Odluka o isplatama posebnih dnevnica za vrijeme izvođenja radova na miniranju i deminiranju, unpublished) of 18 September 1995 reads as follows:

“1. Permanent and reserve members of the Armed Forces of the Republic of Croatia carrying out mining and demining works shall have the right to special daily allowances.

2. Special allowances shall be calculated in the amounts prescribed by the Decision on the Amount of Daily Allowance for Official Journeys and the Amount of Compensation for Users Financed from the State Budget [that is, 123 Croatian kunas (HRK) at the time], and so from the time of departure to [carry out] mining and demining works, according to the following criteria:

(a) the entire daily allowance for every twenty-four hours spent on mining and demining works, including periods of twelve to twenty-four hours [that is, between twelve and twenty-four hours];

(b) half the daily allowance for periods of eight to twelve hours.

3. The lists of persons entitled to special daily allowances, with details, shall be compiled by the commander at independent battalion level or higher, and shall be certified by the commander of the operational zone ... The certified list shall be submitted for payment to the regional finance department on whose territory mining and demining works have been carried out, at the latest on the third day of the month in respect of the preceding month.

4. This Decision shall enter into force on the day of its adoption, and shall be applicable from 1 June 1995.”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1 TO THE CONVENTION

37. The applicant complained that the refusal of the domestic courts to grant his claims for special daily allowances for demining work infringed his right to peaceful enjoyment of his possessions. He relied on Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, which reads as follows:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

38. The Government contested that argument.

A. Admissibility

39. The Government disputed the admissibility of this complaint on two grounds, namely, that it was incompatible ratione materiae with the provisions of the Convention and that the applicant had failed to exhaust domestic remedies.

1. Compatibility ratione materiae

(a) The arguments of the parties

40. The Government first emphasised that the applicant's complaint related to his claims for special daily allowance for demining work the applicant had carried out as a military serviceman. They further noted that in the Baneković case (see Baneković v. Croatia (dec.), no. 41730/02, 23 September 2004), the Court had established that employment disputes between the authorities and public servants whose duties typify the specific activities of the public service, in so far as the latter is acting as the depository of public authority responsible for protecting the general interests of the State, were excluded from the scope of the Convention. The Court had further noted that a manifest example of such activities was provided by the armed forces and the police. Bearing in mind the fact that the applicant's complaint in the present case related to his work in active military service, the Government deemed that the provisions of the Convention were not applicable to it.

41. The applicant replied that the Government's reference to the Baneković case in support of their argument that the present complaint was incompatible ratione materiae was rather superficial. In that case the Court had not held, as the Government suggested, that employment disputes between the authorities and public servants were excluded “from the scope of the (entire) Convention” but only from the scope of Article 6 § 1 thereof. For that reason, in the Baneković case the Court had declared inadmissible, as incompatible ratione materiae, the applicant's complaint under Article 6 § 1 of the Convention. The present complaint however concerned the right to peaceful enjoyment of possessions guaranteed by Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

(b) The Court's assessment

42. The Court notes that in the Baneković case to which the Government referred, the applicant, a police officer, complained under Article 6 § 1 of the Convention of the unfairness and the excessive length of civil proceedings in which he had sought payment of a salary increase. It was precisely the complaint under that Article (together with related complaints under Articles 13 and 14) that the Court, applying the principles enunciated in the Pellegrin case (see Pellegrin v. France [GC], no. 28541/95, ECHR 1999‑VIII), declared inadmissible ratione materiae in the Baneković case. Given that the applicant in the present case, in complaining about the refusal of the domestic courts to award him special daily allowances for demining work, relied on Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, the Government's argument appears misconceived.

43. What is more, the Court reiterates that in the case of Vilho Eskelinen and Others (see Vilho Eskelinen and Others v. Finland [GC], no. 63235/00, ECHR 2007‑IV) it revisited and abandoned the Pellegrin jurisprudence. Therefore, the Government's reliance on the Baneković case is not relevant even to the applicant's complaint under Article 6 § 1 of the Convention (see paragraphs 80-82 below).

44. It follows that the Government's objection as to incompatibility ratione materiae must be dismissed.

2. Non-exhaustion of domestic remedies

(a) The arguments of the parties

45. The Government further argued that the applicant had not complained of a violation of his right to peaceful enjoyment of his possessions in the proceedings before the domestic courts. In particular, in his constitutional complaint the applicant had only complained of violations of his constitutional rights to equality before the courts and a fair hearing, which corresponded in substance to Article 6 of the Convention.

46. The applicant replied that his complaint before the domestic courts had in essence always been the same, as he had always sought payment of special daily allowances for demining work. Referring to the principle of iura novit curia embodied in section 186(3) of the Civil Procedure Act (see paragraph 35 above), he argued that it had been for the domestic courts, including the Constitutional Court, to legally qualify his claim.

(b) The Court's assessment

47. The Court notes that under Croatian law, in particular section 186(3) of the Civil Procedure Act (see paragraph 35 above), civil courts are under an obligation to consider all relevant rules of law which could support a plaintiff's claim. This includes the Convention and its Protocols, which in Croatia not only takes precedence over domestic statutes but the rights enshrined therein are considered constitutional rights (see paragraphs 25 and 26 above).

48. However, it would appear that the principle of iura novit curia does not apply in the proceedings before the Constitutional Court because, under section 71(1) of the Constitutional Court Act, the Constitutional Court examines only the violations of the constitutional rights alleged in the constitutional complaint (see paragraph 27 above). From the applicant's constitutional complaint (see paragraph 23 above), it appears that he did not rely on Article 48 and/or 50 of the Constitution (see paragraph 25 above), which are the provisions that arguably correspond to Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention. Nor did he rely on Article 1 of Protocol No. 1 directly. Instead, he referred principally to Articles 26 and 29(1) 33 (2) of the Constitution (see paragraph 25 above), which are the provisions that correspond to Article 6 § 1 of the Convention.

49. Admittedly, section 65(1) of the Constitutional Court Act requires complainants to indicate in their constitutional complaints the constitutional right which has allegedly been violated as well as the relevant provision of the Constitution guaranteeing that right (see paragraph 27 above). Likewise, section 71(1) of the same Act provides that the Constitutional Court examines only the violations of the constitutional rights alleged in the constitutional complaint (see paragraph 27 above). This rule, however, is not as absolute as the Government suggested. From the Constitutional Court's decision no. U-III-363/1999 of 9 July 2001 (see paragraph 28 above) it follows that in certain cases it is not necessary to plead the relevant Article of the Constitution, as it may be sufficient that a violation of a constitutional right is apparent from the complainant's submissions and the case file (see, mutatis mutandis, Glasenapp v. Germany, 28 August 1986, § 45, Series A no. 104).

50. Therefore, while it is true that in his constitutional complaint the applicant did not explicitly rely on Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention or the corresponding provisions of the Constitution, he did complain about the refusal of the Šibenik County Court to grant his claim for daily allowances for demining work (see paragraph 23 above) .

51. In these circumstances, the Court considers that the applicant, having raised the issue in substance in his constitutional complaint, did ventilate before the domestic courts the grievance which he has submitted to the Court. He thereby provided the national authorities with the opportunity which is in principle intended to be afforded to Contracting States by Article 35 § 1 of the Convention, namely of putting right the violations alleged against them (see Glasenapp, cited above, § 44, and X v. Germany, no. 9228/80, Commission decision of 16 December 1982, Decisions and Reports (DR) 11, pp. 142-43).

52. It follows that the Government's objection concerning non-exhaustion of domestic remedies must also be dismissed.

53. The Court further notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It also notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. As to whether the applicant's claims constituted 'possessions'

(a) The arguments of the parties

54. The Government first submitted that the applicant's claims did not amount to “possessions” within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention. Relying on the case of Vilho Eskelinen and Others (cited above, § 94), they argued that the Convention did not guarantee the right to a salary of a particular amount and noted that the applicant's claim related in substance to the level of his salary, a right not covered by the Convention. Moreover, at the time he had brought his action his claims had already been statute-barred, so he could not have had a legitimate expectation that they would be granted. As a result, Article 1 of Protocol No. 1 was not applicable to the case.

55. The applicant replied that the existence of his claims for special daily allowances for demining work and their amounts had never been disputed by the domestic authorities. What had been disputed was why they had not been paid. He therefore argued that his claims did constitute “possessions” within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention and the Court's case-law. The applicant also added that his claims had been based on the Decision of the Minister of Defence of 18 September 1995 and that therefore his case was distinguishable from the case of Vilho Eskelinen and Others, relied on by the Government.

(b) The Court's assessment

56. The Court reiterates that an applicant may allege a violation of Article 1 of Protocol No. 1 only in so far as the impugned decisions relate to his or her “possessions” within the meaning of that provision. “Possessions” can be “existing possessions” or claims that are sufficiently established to be regarded as “assets”. Where, as in the present case, a proprietary interest is in the nature of a claim, it may be regarded as an “asset” only if there is a sufficient basis for that interest in national law (for example, where there is settled case-law of the domestic courts confirming it), that is, when the claim is sufficiently established to be enforceable (see Kopecký v. Slovakia [GC], no. 44912/98, §§ 49 and 52, ECHR 2004‑IX, and Stran Greek Refineries and Stratis Andreadis v. Greece, 9 December 1994, § 59, Series A no. 301‑B).

57. Turning to the present case, the Court first notes that the Decision of the Minister of Defence of 18 September 1995 provided for a special daily allowance for the members of the Croatian Army carrying out mining and demining work. It follows from the findings of the domestic courts (see paragraphs 21-22 above) that it was uncontested: (a) that during 1996, 1997 and 1998 the applicant, as a serviceman, occasionally carried out demining work; (b) that his name figured on the monthly lists of members of the 40th Engineering Brigade who carried out demining work, which lists were compiled by the commander of that unit indicating the number of days spent on demining works and related amounts of daily allowances; (c) that those lists were signed by the applicant's commanding officer, then co-signed and certified by the commander of the 3rd Operational Zone of the Croatian Armed Forces, and eventually submitted for payment to the Split Regional Finance Department of the Ministry of Defence. It would therefore appear that all the conditions for acquiring the right to special daily allowances for demining work set forth in the Decision of the Minister of Defence of 18 September 1995 (see paragraph 36 above) were met in the applicant's case. The Court thus considers that the applicant's claims had a sufficient basis in national law to qualify as “assets” protected by Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention (see, for example, Cazacu v. Moldova, no. 40117/02, § 43, 23 October 2007).

58. As to the Government's arguments to the contrary, the Court first notes that in its judgment in the case of Vilho Eskelinen and Others it held that there is no right under the Convention to continue to be paid a salary of a particular amount (see Vilho Eskelinen and Others, cited above, § 94), and not, as the Government suggested, the right to a salary of a particular amount. On the contrary, the Convention organs have consistently held that income that has been earned does constitute a “possession” within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention (see, for example, Bahçeyaka v. Turkey, no. 74463/01, § 34, 13 July 2006; Erkan v. Turkey (dec.), no. 29840/03, 24 March 2005; Schettini and others v. Italy (dec.), no. 29529/95, 9 November 2000; and Størksen v. Norway, no. 19819/92, Commission decision of 5 July 1994). The Court further notes that under Croatian law, in particular section 360(1) of the Obligations Act, a pecuniary right can no longer be enforced through the courts upon the expiration of a statutory limitation period but the right itself is not extinguished (see paragraphs 29 and 33 above). It follows that, even assuming that the statutory limitation period had indeed expired in the applicant's case, it could not be argued that his claims for special daily allowances for demining work did not qualify as “assets” and thus did not constitute “possessions” within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

2. Whether there was an interference with the peaceful enjoyment of “possessions”

(a) The arguments of the parties

59. The Government submitted that the case did not disclose any interference with the applicant's right to peacefully enjoy his possessions and that therefore there had been no deprivation or control of possessions by the state authorities.

60. The applicant submitted that non-payment of his daily allowances for demining work constituted deprivation of possessions.

(b) The Court's assessment

61. In the light of the above finding that the applicant's claims for daily allowances for demining work were sufficiently established to qualify as an “asset” attracting the protection of Article 1 of Protocol No. 1, the Court considers that the refusal of the domestic courts to grant those claims undoubtedly constituted interference with his right to peaceful enjoyment of possessions (see Cazacu, cited above, § 43).

62. The Court must further examine whether that interference was justified.

3. Whether the interference was “provided for by law”

(a) The arguments of the parties

(i) The Government

63. The Government argued that the interference had been provided for by law as it had been based on section 131 of the Labour Act, which provided for a three-year statutory limitation period for employment-related claims.

64. The Government noted that the key issue in the proceedings before the domestic courts had been whether the Ministry of Defence had acknowledged the debt, and thereby interrupted the running of the statutory limitation period. In this connection the Government first reiterated that under the Court's case-law its power to review compliance with domestic law was limited and that it was in the first place for the national authorities, notably the courts, to interpret and apply the domestic law. They further submitted that under the case-law of the Supreme Court acknowledgment of a debt was an express and specific declaration which, in the case of a legal entity, must be given by an authorised person. In the proceedings before the domestic courts the applicant had maintained that on several occasions his superiors had informed him that his claims were not in dispute and that the payment would follow once the funds had been allocated in the budget. The domestic courts had taken into account all the arguments of the applicant, examined numerous items of evidence, including the internal regulations of the Ministry of Defence, and heard key witnesses, in particular the head of the Ministry's Central Finance Department, I.H. The domestic courts had clearly explained that from the internal organisation of the Ministry of Defence it followed that the head of the Central Finance Department was superior to the Split Regional Finance Department. Since the applicant's claims had only been acknowledged by the Split Regional Finance Department, while the Central Finance Department had considered them invalid, the domestic courts had held that the Ministry of Defence had not acknowledged the debt to the applicant.

65. The Government considered that the above finding of the domestic courts was not arbitrary or unreasonable, but based on the evidence examined in the proceedings. In deciding as they did the domestic courts had acted within their margin of appreciation.

(ii) The applicant

66. The applicant argued that there had been unlawful interference with his right to peaceful enjoyment of his possessions, as the interference had either been arbitrary or failed to meet the criteria of accessibility and foreseeability.

67. The applicant first pointed out that in its judgment of 24 October 2005 the Šibenik County Court had not referred to any provision of substantive law in support of its finding that the only persons authorised to acknowledge the debt on behalf of the Ministry of Defence had been the head of its Central Finance Department, the head of its Legal Department and their superiors. Instead, that court had only vaguely referred to internal regulations of the Ministry without specifying from which provision or provisions of those regulations it had inferred its above finding. That being so, the Šibenik County Court, in the applicant's view, had indirectly admitted that no such provision had in fact existed, so its judgment could only be considered arbitrary.

68. Even assuming that the Šibenik County Court's finding had not been arbitrary and that it was supported by the Ministry's internal regulations, the applicant claimed that those regulations had been submitted to the first-instance court for the first time at the hearing held on 14 December 2004 and had been classified as a military secret. In the applicant's view, that meant that the County Court had relied on regulations that had not been accessible to him.

69. What is more, even assuming that the Ministry's internal regulations had been accessible to him, it had been impossible to infer from these that only the head of the Ministry's Central Finance Department had been authorised to acknowledge the debt on behalf of the Ministry. Accordingly, the interference with his right to peaceful enjoyment of his possessions had not been foreseeable.

70. Lastly, regardless of the above considerations, the applicant submitted that in accordance with military hierarchy, he had been authorised to address his request for payment of his daily allowances for demining work only to his immediate superior, who, after making enquiries of his own superiors, had informed him that his claim had not been disputed and that the payment would follow after funds had been allocated in the budget. For the applicant, in these circumstances it was difficult to argue that those persons had not been authorised to acknowledge the debt to him on behalf of the Ministry.

(b) The Court's assessment

71. The Court reiterates that the first and most important requirement of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention is that any interference by a public authority with the peaceful enjoyment of possessions should be lawful (see Iatridis v. Greece [GC], no. 31107/96, § 58, ECHR 1999‑II).

72. The Court takes note of the Government's argument that the decisions of the domestic courts in the present case had a legal basis in domestic law, as their refusal to grant the applicant's claims was based on section 131 of the Labour Act (see paragraph 34 above). However, the Court also notes that the application of that provision by the domestic courts followed from their prior finding that the Ministry of Defence did not acknowledge the debt to the applicant within the meaning of section 387 of the Obligations Act – an action that would have otherwise interrupted the running of the statutory limitation period – as the debt was not acknowledged by authorised persons within the Ministry. In particular, the Šibenik County Court held in its judgment of 24 October 2005 that the only person authorised to acknowledge the debt on behalf of the Ministry before the applicant had brought his action was the head of its Central Finance Department and his superiors. Therefore, the repeated declarations of the applicant's commanding officer to the applicant, after making enquiries of his superiors up to the level of the General Staff of the Croatian Armed Forces, that his claims were not in dispute and that the allowances would be paid once funds had been allocated in the budget for that purpose, had not had the effect of acknowledging the debt (see paragraph 22 above).

73. In this connection the Court notes, as correctly pointed out by the applicant, that the Šibenik County Court in its judgment of 24 October 2005, did not rely on any specific legal provision that would support its finding that the debt could have been acknowledged on behalf of the Ministry exclusively by the head of its Central Finance Department.

74. The Court considers that an individual acting in good faith is, in principle, entitled to rely on statements made by state or public officials who appear to have the requisite authority to do so, and that internal rules and procedures were complied with, unless it clearly follows from publicly accessible documents (including primary or subordinate legislation), or an individual was otherwise aware, or should have been aware, that a certain official lacked the authority to legally bind the State. It should not be incumbent on an individual to ensure that the state authorities are adhering to their own internal rules and procedures inaccessible to the public and which are primarily designed to ensure accountability and efficiency within a state authority. A State whose authorities failed to observe their own internal rules and procedures should not be allowed to profit from their wrongdoing and escape their obligations. In other words, the risk of any mistake made by state authorities must be borne by the State and the errors must not be remedied at the expense of the individual concerned, especially where no other conflicting private interest is at stake (see Trgo v. Croatia, no. 35298/04, § 67, 11 June 2009; Gashi v. Croatia, no. 32457/05, § 40, 13 December 2007; and Radchikov v. Russia, no. 65582/01, § 50, 24 May 2007).

75. The Court accepts that sometimes the authority of a particular official to legally bind the State may be inferred from the nature of his or her office and requires no explicit rule or provision. In view of that possibility, in their observations on the admissibility and merits of the application of 3 April 2009 the Government, instead of relying, explicitly or by reference, on some domestic legal provision on which the above-mentioned finding of the Šibenik County Court could be based, simply argued that the court's finding had been inferred from the internal organisation of the Ministry of Defence (see paragraph 64 above). The Court will accordingly examine whether that finding was foreseeable for the applicant in the circumstances of the case (see, mutatis mutandis, Sun v. Russia, no. 31004/02, § 29).

76. In this connection the Court first reiterates that the principle of lawfulness also presupposes that the applicable provisions of domestic law are sufficiently accessible, precise and foreseeable in their application. An individual must be able – if need be with appropriate advice – to foresee, to a degree that is reasonable in the circumstances, the consequences which a given action may entail (see, for example, Sun, cited above, § 27, and Adzhigovich v. Russia, no. 23202/05, § 29, 8 October 2009). The principle of lawfulness also requires the Court to verify whether the way in which the domestic law is interpreted and applied by the domestic courts produces consequences that are consistent with the principles of the Convention (see, for example, Apostolidi and Others v. Turkey, no. 45628/99, § 70, 27 March 2007, and Nacaryan and Deryan v. Turkey, nos. 19558/02 and 27904/02, § 58, 8 January 2008).

77. In this connection the Court notes that the domestic courts established beyond doubt that the applicant had been repeatedly informed by his commanding officer that his claims for daily allowances for demining work were not in dispute and that they would be paid once funds had been allocated in the budget for that purpose (see paragraphs 21-22 above). For the Court the question to be answered is not whether it was plausible, as the Šibenik County Court found, that only the head of the Central Finance Department of the Ministry of Defence was authorised to acknowledge the debt. Rather, the question is whether, in the absence of a clear legal provision or a publicly available document that would support that finding, it was equally plausible for the applicant – who, under the rules of the military hierarchy, could have addressed his request only to his immediate superior – to assume that the information repeatedly communicated to him by his commanding officer came from a person or persons within the Ministry who had the authority to acknowledge the debt. In this respect the Court notes that the applicant was aware that his commanding officer had made enquiries of his own superiors and that the information eventually conveyed to him came, through the commander of the 3rd Operational Zone, from the General Staff of the Croatian Armed Forces. In the Court's view, in the absence of a clear legal provision or publicly accessible documents as to who was authorised to acknowledge the debt on behalf of the Ministry of Defence, it was quite natural for the applicant to believe that the General Staff of the Croatian Armed Forces was an authority of sufficient rank whose statements could be binding on the Ministry.

78. Therefore, having regard to the Šibenik County Court's failure to indicate a legal provision that could be construed as the basis for its finding that the debt could have been acknowledged only by the head of the Central Finance Department of the Ministry of Defence, the Court finds the impugned interference was incompatible with the principle of lawfulness and therefore contravened Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention (see, mutatis mutandis, Frizen v. Russia, no. 58254/00, § 35, 24 March 2005; Adzhigovich, cited above, § 34; and Cazacu, cited above, §§ 46-47), because the manner in which that court interpreted and applied the relevant domestic law, in particular section 387 of the Obligations Act, was not foreseeable for the applicant, who could reasonably have expected that his commanding officer's statements to the effect that his claims were not in dispute and that payment was to follow once funds had been allocated, constituted acknowledgement of the debt capable of interrupting the running of the statutory limitation period (see, for example and mutatis mutandis, Nacaryan and Deryan, cited above, §§ 51-60, and Fokas v. Turkey, no. 31206/02, §§ 42-44, 29 September 2009). Accordingly, the applicant could reasonably have expected that the statutory limitation period had not expired. This finding that the interference was not in accordance with the law makes it unnecessary to examine whether a fair balance has been struck between the demands of the general interest of the community and the requirements of the protection of the individual's fundamental rights.

79. There has therefore been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

80. The applicant also complained that the aforementioned civil proceedings had been unfair, alleging that the domestic courts had erred in the application of the relevant provisions of substantive law and that the judgment of the second-instance court had not been duly reasoned. He relied on Article 6 § 1 of the Convention, the relevant part of which reads:

“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a fair ... hearing ...”

81. The Court notes that the applicant complained about the outcome of the proceedings, which, unless it was arbitrary, the Court is unable to examine under Article 6 § 1 of the Convention. The applicant did not complain, and there is no evidence to suggest, that the domestic courts lacked impartiality or that the proceedings were otherwise unfair. In the light of all the material in its possession, the Court considers that in the present case the applicant was able to submit his arguments before courts which offered the guarantees set forth in Article 6 § 1 of the Convention and which addressed those arguments in decisions that were duly reasoned and not arbitrary.

82. It follows that this complaint is inadmissible under Article 35 § 3 as manifestly ill-founded and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

83. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

84. The applicant claimed 2,250 euros (EUR) in respect of pecuniary and non-pecuniary damage.

85. The Government contested this claim.

86. The Court reiterates that a judgment in which it finds a breach imposes on the respondent State a legal obligation to put an end to the breach and make reparation for its consequences. If the national law does not allow – or allows only partial – reparation to be made, Article 41 empowers the Court to afford the injured party such satisfaction as appears to it to be appropriate (see Iatridis v. Greece (just satisfaction) [GC], no. 31107/96, §§ 32-33, ECHR 2000-XI). In this connection the Court notes that under section 428a of the Civil Procedure Act (see paragraph 35 above), an applicant may file a petition for reopening of the civil proceedings in respect of which the Court has found a violation of the Convention. Given the nature of the applicant's complaint under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention and the reasons for which it has found a violation of that Article, the Court considers that in the present case the most appropriate way of repairing the consequences of that violation is to reopen the proceedings complained of. As it follows that the domestic law allows such reparation to be made, the Court considers that there is no call to award the applicant any sum in respect of pecuniary damage (see Trgo, cited above, § 75).

87. On the other hand, the Court finds that the applicant must have sustained non-pecuniary damage. It therefore awards the applicant under that head EUR 2,250, that is, the amount sought by the applicant, plus any tax that may be chargeable on that amount.

B. Costs and expenses

88. The applicant further claimed EUR 3,500 for costs and expenses incurred before the domestic courts. He also claimed costs and expenses incurred before the Court but in doing so he only specified the amount of postal expenses and sought HRK 100 on that account.

89. The Government contested these claims.

90. According to the Court's case-law, an applicant is entitled to reimbursement of his costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum.

91. In the present case, regard being had to the information in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 833 for costs and expenses in the domestic proceedings, plus any tax that may be chargeable to the applicant on that amount.

92. As regards the applicant's claim for costs and expenses incurred before it, the Court notes that pursuant to Rule 60 § 1 of the Rules of Court an applicant who wishes to obtain an award of just satisfaction under Article 41 of the Convention in the event of the Court finding a violation of his or her Convention rights must make a specific claim to that effect. Since in the present case, apart from postal expenses, the applicant did not make a specific claim for costs and expenses before the Court, he failed to comply with the above requirement set out in Rule 60 § 1 of the Rules of Court. The Court therefore makes no award in respect of that part of his claim (Rule 60 § 3). On the other hand, it awards the applicant EUR 14 for postal expenses, plus any tax that may be chargeable to the applicant on that amount.

C. Default interest

93. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Declares the complaint concerning the right to peaceful enjoyment of possessions admissible and the remainder of the application inadmissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention;

3. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final according to Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 2,250 (two thousand two hundred and fifty euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 847 (eight hundred and forty-seven euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

4. Dismisses unanimously the remainder of the applicant's claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 20 May 2010, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren NielsenChristos Rozakis

RegistrarPresident

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judge Malinverni is annexed to this judgment.

C.L.R.

S.N.

CONCURRING OPINION OF JUDGE MALINVERNI

In paragraph 86, the Court reiterates that “... a judgment in which it finds a breach imposes on the respondent State a legal obligation to put an end to the breach and make reparation for its consequences. If the national law does not allow – or allows only partial – reparation to be made, Article 41 empowers the Court to afford the injured party such satisfaction as appears to it to be appropriate (see Iatridis v. Greece (just satisfaction) [GC], no. 31107/96, §§ 32-33, ECHR 2000-XI).”

In this connection the Court notes that “... under section 428a of the Civil Procedure Act ... an applicant may file a petition for reopening of the civil proceedings in respect of which the Court has found a violation of the Convention.” Given the nature of the applicant's complaint under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention and the reasons for which it has found a violation of that Article, the Court considers that “... in the present case the most appropriate way of repairing the consequences of that violation is to reopen the proceedings complained of.”

For reasons I have explained on many occasions, either alone or together with other judges, in particular Judge Spielmann,[1] I would very much have liked this principle, on account of its importance, to have been reflected in the operative part of the judgment.

That requirement appears to me to be all the more necessary in the present case in view of the Court's finding that “as it follows that the domestic law allows such reparation to be made, the Court considers that there is no call to award the applicant any sum in respect of pecuniary damage ...”

[1] See my joint concurring opinions with Judge Spielmann appended to the following judgments: Vladimir Romanov v. Russia (no. 41461/02, 24 July 2008); Ilatovskiy v. Russia (no. 6945/04, 9 July 2009); Fakiridou and Schina v. Greece (no. 6789/06, 14 November 2008); Lesjak v. Croatia (no. 25904/06, 18 February 2010); and Prežec v. Croatia (no. 48185/07, 15 October 2009). See also my concurring opinion joined by Judges Casadevall, Cabral Barreto, Zagrebelsky and Popović in the case of Cudak v. Lithuania ([GC], no. 15869/02, 23 March 2010), as well as the concurring opinon of Judges Rozakis, Spielmann, Ziemele and Lazarova Trajkovska in Salduz v. Turkey ([GC], no. 36391/02, ECHR 2008-...). See also my concurring opinion in Pavlenko v. Russia (no. 42371/02, 1 April 2010).