A. protiv Hrvatske

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET A. protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 55164/08)

PRESUDA

STRASBOURG

14. listopada 2010.

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44. , stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu A. protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel) zasjedajući u vijeću u sastavu:

g. Christos Rozakis, predsjednik,
gđa Nina Vajić,
g. Khanlar Hajiyev,
g.Dean Spielmann,
g. Sverre Erik Jebens,
g. Giorgio Malinverni,
g. George Nicolaou, suci,

i g. André Wampach, zamjenik tajnika Odjela,
nakon vijećanja zatvorenog za javnost 23. studenog 2010. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena ovog datuma:

POSTUPAK

1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 55164/08) protiv Republike Hrvatske što ga je 8. listopada 2008. godine hrvatska državljanka gđa A. ("podnositeljica zahtjeva") podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija"). Predsjednik Vijeća prihvatio je zahtjev podnositeljice zahtjeva da njeno ime ne bude obznanjeno (Pravilo 47., stavak 3. Poslovnika Suda).

2. Podnositeljicu zahtjeva zastupala je gđa S. Bezbradica, odvjetnica iz Zagreba. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica gđa Š. Stažnik.

3. Dana 3. rujna 2009. godine predsjednik Prvog odjela odlučio je Vladu obavijestiti o prigovorima koji se tiču nepostojanja odgovarajućih pozitivnih mjera na temelju članak 2., 3. i 8. Konvencije, o prigovoru koji se tiče nepostojanja djelotvornog pravnog sredstva na temelju članka 13. i o prigovoru na temelju članka 14. da je protiv podnositeljice zahtjeva izvršena diskriminacija na temelju njenoga spola. Odlučeno je i ispitati osnovanost zahtjeva istovremeno s dopuštenošću (članak 29., stavak 1.).

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

4. Podnositeljica zahtjeva rođena je 1979. godine i živi u Z.

1. Pozadina predmeta

5. Dana 21. travnja 2001. godine podnositeljica zahtjeva sklopila je brak s B-om, a 14. svibnja 2001. godine u tom je braku rođena njihova kći C. Dana 13. prosinca 2005. godine podnositeljica zahtjeva podignula je građansku tužbu pred Općinskim sudom u Z. kojom je tražila razvod od B- a. Dana 7. studenoga 2006. godine sud je razveo brak podnositeljice zahtjeva i B-a.

6. Za potrebe kaznenog postupka koji je protiv njega pokrenut 2003. godine, B, koji je u to vrijeme još uvijek bio suprug podnositeljice zahtjeva, podvrgnut je psihijatrijskom vještačenju. U mjerodavnom dijelu izvješća koje su 6. prosinca 2004. godine sastavila dva psihijatra navedeno je da je za vrijeme Domovinskoga rata B bio zarobljen i zatočen u koncentracijskom logoru od 3. travnja do 14. kolovoza 1992. godine, gdje je bio mučen i gdje je pretrpio teške tjelesne ozljede. U njemu je navedeno i da on od 1992. godine pati od duševnih poremećaja poput anksioznosti, paranoje, epilepsije i post-traumatskog stresnog poremećaja (PTSP).

Mjerodavni dio izvješća glasi:

“Motrenik je primarno emocionalno nezrela osoba, koja pokazuje simptome kronificiranog PTSP-a (sniženje frustracionog praga, egocentričnost, latentnu agresivnost, sklonost depresivnom reagiranju u stresnim situacijama i agravaciji, te poremećeno socijalno funkcioniranje osobito u obiteljskom životu).

...”

2. Kazneni postupak protiv B-a povodom optužbi za nasilničko ponašanje u obitelji

7. Dana 21. studenoga 2005. godine B je uhićen i pritvoren zbog sumnje da je počinio kazneno djelo nasilničkog ponašanja u obitelji. Dana 20. prosinca 2005. godine državno odvjetništvo u Z. podnijelo je Općinskom sudu u Z. optužni prijedlog protiv B-a zbog nasilničkog ponašanje u obitelji. U optužnom je prijedlogu navedeno da je u razdoblju od 12. studenoga 2003. godine do 21. kolovoza 2005. godine B verbalno vrijeđao podnositeljicu zahtjeva i prijetio joj, onemogućavao joj napustiti kuću i tjelesno je napadao; dana 12. studenoga 2003. godine tjelesno ju je napao tako što ju je šakom udario u trbuh, te bacio na pod gdje ju je nastavio tući i nogama udarati po tijelu i glavi; dana 7. kolovoza 2005. godine podnositeljicu zahtjeva tukao je po licu, leđima i rukama pri čemu joj je nanio razderotine; te ju je 21. kolovoza 2005. godine nogom udario u nogu.

8. Dana 20. prosinca 2005. godine B je pušten iz pritvora nakon što je njegova majka dala izjavu da će ga odmah odvesti u njihovu kuću u P. Međutim, nakon što je pušten, nastavio je zlostavljati podnositeljicu zahtjeva, tako da se 9. siječnja 2006. godine podnositeljica zahtjeva zajedno s C preselila u sklonište za žene u Z. (u daljnjem tekstu: "sklonište") koje vodi jedna nevladina organizacija.

9. Prvo ročište koje je pred Općinskim sudom u Z. bilo zakazano za 29. ožujka 2006. godine odgođeno je zbog toga što B nije pristupio. Drugo je ročište održano 25. travnja 2006. godine.

10. Dana 22. svibnja 2006. godine državno odvjetništvo u Z. proširilo je optužni prijedlog na kazneno djelo zapuštanja i zlostavljanja djeteta ili maloljetne osobe. U proširenom je optužnom prijedlogu navedeno da je u razdoblju od studenoga 2003. do veljače 2006. godine B stalno zlostavljao podnositeljicu zahtjeva, kako verbalno, tako i tjelesno, ispred njihove kćeri C, da se neprimjereno izražavao u odnosu na C, te da je u nekoliko navrata šakom i nogom udario C. Sukladno tome, predmet je proslijeđen Odjelu za mladež Općinskog suda u Z.

11. Naknadna ročišta zakazana za 7. prosinca 2006. godine i 20. veljače 2007. godine odgođena su zbog toga što B nije pristupio. Ročište zakazano za 17. travnja 2007. godine odgođeno je za 9. svibnja 2007. godine na zahtjev B-ovog pravnog zastupnika. Na tom je ročištu sudac odredio psihijatrijsko vještačenje B-a.

12. Psihijatrijskim vještačenjem utvrđeno je da B boluje od nekoliko duševnih poremećaja, uključujući i PTSP. U izvješću od 2. siječnja 2008. zaključeno je sljedeće:

“Obzirom na njegovo psihičko stanje i potrebu kontinuirane kontrole i nadzora, preporučio bih Sucu izricanje sigurnosne mjere psihijatrijskog liječenja.

Liječenje je moguće provesti na slobodi ambulantnim putem.

Na taj bi način bio u redovitom kontrolnom terapijskom programu, čime bi se održalo sada postignuto relativno stabilno psihičko stanje, a samim time bi se umanjila mogućnost ponavljanja kaznenih djela i praktički otklonila opasnost za okolinu.”

13. Nakon toga ročište je održano 12. ožujka 2008. godine i na njemu je svoj iskaz dao vještak psihijatrijske struke. Vještak je izjavio da, zbog svojih teških ratnih iskustava, B boluje od PTSP-a; riječ je o neurotičnoj osobi nešto ispodprosječne intelektualne razine, smanjenog emocionalnog kapaciteta i pasivno-agresivnog tipa ličnosti. Iz tih mu je razloga uvelike smanjeno razumijevanje vlastitih postupaka i sposobnost kontrole nagona. Vještak je ponovio preporuku da je potrebno izreći sigurnosnu mjeru obveznog psihijatrijskog liječenja.

14. Ročište zakazano za 29. travnja 2008. godine odgođeno je za 4. lipnja 2008. godine na zahtjev B-ovog pravnog zastupnika. I to je ročište odgođeno zbog toga što B nije pristupio. Ročišta zakazana za 14. srpnja i 3. listopada 2008. godine odgođena su zbog toga što nije pristupio jedan od svjedoka, djelatnik Centra za socijalnu skrb u Z.

15. Na ročištu održanom 19. studenoga 2008. godine podnositeljica zahtjeva dala je iskaz, a sud je prihvatio prijedloge obiju stranaka da se pozovu dodatni svjedoci. Na ročištu održanom 10. prosinca 2008. godine iskaz su dala četiri svjedoka. Još je svjedoka pozvano na ročište zakazano za 21. siječnja 2009. godine, ali to je ročište odgođeno za 4. ožujka 2009. godine zbog toga što B i jedan svjedok optužbe nisu pristupili. Ročište zakazano za 4. ožujka 2009. godine također je odgođeno zbog toga što B nije pristupio, a ročište zakazano za 2. travnja 2009. godine odgođeno je zbog toga što nisu pristupili ni B ni tužitelj.

16. Dana 6. travnja 2009. godine sutkinja M.B. zatražila je izuzeće od postupanja u ovome predmetu jer joj je u ožujku 2009. godine B prijetio, pa ga je ona prijavila policiji (vidi stavak 23. ove presude). Predsjednik Općinskog suda u Z. je 21. travnja 2009. godine prihvatio njezin zahtjev.

17. Dana 9. ožujka 2009. godine B je dobrovoljno primljen u psihijatrijsku bolnicu u kojoj je boravio do 6. travnja 2009. godine. Dana 18. travnja ponovno je dobrovoljno otišao u psihijatrijsku bolnicu. Dana 13. svibnja 2009. godine novi je sudac naložio dopunu psihijatrijskog vještačenja B-a, kako bi se utvrdilo je li ovaj raspravno sposoban. Vještak je zaključio da je B još uvijek raspravno sposoban, iako mu se duševno stanje u određenoj mjeri pogoršalo. B je napustio bolnicu 28. svibnja 2009. godine Zbog promjene predsjednika vijeća u postupku, svi su se dokazi morali ponovno izvesti. Prvo ročište pred novim sucem održano je 11. studenoga 2009. godine. Ročište zakazano za 14. prosinca 2009. godine odgođeno je za 13. siječnja 2010. godine na zahtjev B-ovog pravnog zastupnika. Ročište je održano 16. veljače 2010. godine Kazneni je postupak još u tijeku.

3. Kazneni postupak protiv B-a povodom optužbi za upućivanje prijetnji podnositeljici zahtjeva i policijskoj službenici

18. Dana 1. ožujka 2006. godine državno odvjetništvo u Z. podnijelo je Općinskom sudu u Z. optužni prijedlog protiv B-a zbog upućivanja . prijetnji smrću podnositeljici zahtjeva dana 1. ožujka 2006. godine.

19. Nakon toga, dana 30. lipnja 2006. godine B je uhićen i pritvoren zbog sumnje da je počinio kazneno djelo upućivanja prijetnji smrću podnositeljici zahtjeva i policijskoj službenici I.G. Dana 27. srpnja 2006. godine državno odvjetništvo u Z. podnijelo je Općinskom sudu u Z. optužni prijedlog protiv B-a zbog upućivanja prijetnji smrću podnositeljici i I.G.

20. Dana 8. rujna 2006. godine ta su dva postupka spojena. Dana 16.listopada 2006. godine B je proglašen krivim prema tri točke optužnice za upućivanje prijetnji smrću, te je osuđen na kaznu zatvora od osam mjeseci. Mjerodavni navodi iz izreke presude glase:

„B ... Kriv je što je

1. u vremenu od 29. svibnja do 12. lipnja 2006 ... u službenim prostorijama Centra za socijalnu skrb prilikom viđanja sa mldb. Djetetom C, u nakani da kod bivše supruge A izazove osjećaj straha, imenovanoj više puta šapnuo na uho da je zločinka, da će je se riješiti, da zna za što je on sposoban i da će ju progutati mrak, a dana 14. lipnja 2006. g. nakon završetka susreta sa svojim malodobnim djetetom, prišao je A na ulici ispred zgrade Centra za socijalnu skrb te joj je šapnuo na uho da ga se dobro čuva i da će je se riješiti, a što je kod A izazvalo osjećaj uznemirenosti i straha za vlastiti život...

2. tijekom studenog 2005. g. u Z., u prostorijama... policijske postaje prilikom obavijesnog razgovora (sa policijskom djelatnicom) povodom podnesene kaznene prijave protiv njega zbog, kaznenog djela nasilničkog ponašanja u obitelji...rekao policajki..., u nakani da kod iste izazove osjećaj straha, da je ona sramota hrvatske policije, da se urotila sa njegovom ženom, da on poznaje načelnika...i ministra..., da su joj to zadnji dani u policiji, te da će je se on riješiti; dana 19. siječnja 2006. g. na Prekršajnom sudu u Zagrebu prilikom njezinog svjedočenja, ponovio je da je ona sramota za hrvatsku policiju, da se urotila sa njegovom suprugom, da će je srediti i riješiti, da je neće tući, ali da će je srediti i zapamtiti, a što je kod dotične izazvalo osjećaj straha i ugroženosti za vlastiti život...

3. dana 21. studenog 2005. g. u Z., iz prostorija... policijske uprave, u cilju da kod svoje supruge izazove osjećaj straha i osobne ugroženosti, nazivao suprugu A u više navrata na mobilni telefon te joj govorio da povuče prijavu koju je podnijela protiv njega, pa kada je ista odbila, rekao joj da će ju progutati mrak, neka se čuva ̧da više ništa neće biti isto kao prije, da će ju strpati u zatvor, a što je kod A izazvalo osjećaj straha i osobne ugroženosti...”

21. Dana 24. listopada 2006. godine B je pušten iz pritvora. Istoga je dana Općinski sud u Z. B-u izrekao mjeru zabrane približavanja podnositeljici zahtjeva na udaljenost manju od tri stotine metara, te mjeru zabrane stupanja u kontakt s podnositeljicom zahtjeva.

22. I državno odvjetništvo u Z. i B uložili su žalbe protiv prvostupanjske presude. Dana 22. svibnja 2007. godine Županijski sud u Z. potvrdio je presudu, koja je time postala pravomoćnom. Još nije provedena ovrha te presude.

4. Kazneni postupak protiv B-a povodom optužbi za upućivanje prijetnji smrću sutkinji i njezinoj maloljetnoj kćeri

23. Neutvrđenog je datuma državno odvjetništvo u Z. podnijelo Općinskom sudu u Z. optužni prijedlog protiv B-a zbog upućivanja prijetnji smrću sutkinji M.B. i njezinoj maloljetnoj kćeri (vidi stavak 16. ove presude). U tijeku postupka, B je 4. rujna 2009. godine uhićen i pritvoren. Dana 19. listopada 2009. godine Općinski sud u Z. proglasio je B-a krivim prema optužnici i osudio ga na kaznu zatvora od tri godine, te mu je uz to izrekao mjeru obveznog psihijatrijskog liječenja. Izgleda da se B još nalazi u zatvoru, ali nisu dostavljene informacije o tome gdje se nalazi i je li podvrgnut psihijatrijskom liječenju.

5. Prekršajni postupci protiv B-a

(a) Prvi postupak

24. Dana 7. siječnja 2004. godine policija je Prekršajnom sudu u Z. podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv B-a. U njemu je navedeno da je 12. studenoga 2003. godine B napao podnositeljicu zahtjeva i gurnuo je na pod, gdje ju je nogama udarao po tijelu i glavi.

25. Na ročištu održanom 8. lipnja 2004. godine podnositeljica zahtjeva odbila je svjedočiti, pa je postupak obustavljen.

(b) Drugi i treći postupak

26. Dana 14. studenoga 2005. godine policija je Prekršajnom sudu u Z. podnijela dva zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka protiv B-a.

27. U prvome je zahtjevu navedeno da je 21. kolovoza 2005. godine B verbalno zlostavljao podnositeljicu zahtjeva ispred C, te da je podnositeljicu zahtjeva nogom udario u nogu. Rješenjem od 20. studenoga 2006. godine sud je B-a proglasio krivim za obiteljsko nasilje i izrekao mu novčanu kaznu od 2.000 hrvatskih kuna (HRK). Nema naznaka da je ta kazna izvršena.

28. U drugome je zahtjevu navedeno da je 7. kolovoza 2005. godine B prvo silom spriječio podnositeljicu zahtjeva da se okupa, te da ju je tukao po licu, leđima i rukama, nanijevši joj razderotine. Rješenjem od 19. srpnja 2007. godine sud je B-a proglasio krivim za obiteljsko nasilje i izrekao mu novčanu kaznu od 7.000 HRK. Međutim, to rješenje nije postalo pravomoćnim jer je postupak 28. studenoga 2007. godine obustavljen zbog zastare.

(c) Četvrti postupak

29. Dana 26. ožujka 2006. godine podnositeljica zahtjeva podnijela je Prekršajnom sudu u Z., na temelju Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv B-a. Navela je da ju je od 29. ožujka 2005. godine B u više navrata napao ispred C te da joj je nanio tjelesne ozljede. U priloženim liječničkim nalazima od 29. ožujka i 16. kolovoza 2005. godine one su opisane kao kontuzije gornje usne, desnog lista i desnog stopala. Ozljede su okvalificirane kao lake tjelesne ozljede. Osim toga, 1. veljače 2006. godine zaprijetio joj je da će je ubiti.

30. Podnositeljica zahtjeva zatražila je i da se odmah izreknu zaštitne mjere zabrane približavanja, zabrane uznemiravanja ili uhođenja, te obveznog psihosocijalnog tretmana. Podnositeljica zahtjeva objasnila je da je B-u dijagnosticirano nekoliko duševnih poremećaja te da se godinama liječi. Zatražila je da se postupak pokrene hitno..

31. Sud je pripremno ročište održao 27. lipnja 2006. godine, a naknadna ročišta 19. rujna 2006. i 26. rujna 2006. godine. Rješenjem od 2. listopada 2006. godine sud je B-a proglasio krivim za nasilje u obitelji i izrekao mu novčanu kaznu od 6.000 HRK. Izrečena je i mjera zabrane približavanja podnositeljici zahtjeva na udaljenost manju od stotinu metara u trajanju od godine dana, kao i zaštitna mjera psihosocijalnog tretmana u trajanju od šest mjeseci. Mjerodavni navodi iz izreke rješenja glase:

“B kriv je što je

dana 1. veljače 2006., u zajedničkom stanu...prijetio svojoj supruzi riječima: ‘Ubit ću te, nećeš više hodati..., nećeš više hodati...., nećeš više ni djete vidjeti ’ u prisutnosti njihovog zajedničkog malodobnog djeteta C..., a koje nasilje je višekratno ponavljao uz fizičke posljedice....”

32. Dana 30. listopada 2006. godine podnositeljica zahtjeva podnijela je žalbu tvrdeći da je trebala biti izrečena i zaštitna mjera zabrane uznemiravanja ili uhođenja nje i C, te zaštitna mjera zabrane pristupa C. Uz to je ustvrdila da mjera zabrane približavanja njoj nije dovoljno precizna jer sud nije odredio datum od kojega se mjera primjenjuje. I B je uložio žalbu.

33. Visoki prekršajni sud odbio je žalbe B-a i podnositeljice zahtjeva 31. siječnja 2007. godine.

34. B je platio 1.000 HRK novčane kazne. Preostali iznos novčane kazne od 5.000 HRK zamijenjen je kaznom zatvora koju B nije odslužio. Vlada je objasnila da se to dogodilo zbog toga što su kapaciteti Zatvora u Z. bili popunjeni. Osim toga, B nije podvrgnut obveznom psihosocijalnom tretmanu zbog manjka licenciranih fizičkih ili pravnih osoba koje bi mogle provoditi takvu zaštitnu mjeru. Izvršavanje kazne palo je u zastaru 31. siječnja 2009. godine.

35. Dana 10. prosinca 2007. podnositeljica zahtjeva obavijestila je Prekršajni sud u Z. da je B prekršio zabranu približavanja, te da je u listopadu 2007. godine unajmio privatnog detektiva koji je došao na njezinu tajnu adresu na kojoj je živjela nakon što je napustila sklonište. Podnositeljica zahtjeva ponovila je zahtjev da se još primijeni zaštitna mjera zabrane uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja. Njezin je zahtjev odbijen rješenjem Prekršajnog suda u Z. od 12. prosinca 2007. godine s obrazloženjem da nije dokazala da joj je život neposredno ugrožen. Dana 17. prosinca 2007. godine podnositeljica zahtjeva podnijela je žalbu protiv tog rješenja. Sud je njezinu žalbu odbacio 7. siječnja 2008. godine. Dana 18. veljače 2008. godine podnositeljica zahtjeva podnijela je ustavnu tužbu protiv te odluke. Dana 19. ožujka 2008. godine Ustavni sud utvrdio je da nije nadležan u dotičnoj pravnoj stvari.

6. Ostale mjerodavne činjenice

36. Neutvrđenoga datuma podnositeljica zahtjeva i C napustile su sklonište i otišle živjeti na tajnu adresu. Dana 14. listopada 2007. godine na vratima im se pojavio nepoznati čovjek. Vrata je otvorio partner podnositeljice zahtjeva, a čovjek na vratima predstavio se kao privatni detektiv kojega je B unajmio da otkrije gdje se nalazi podnositeljica zahtjeva i C.

37. Podnositeljica zahtjeva odselila se i pet je mjeseci živjela u obližnjem mjestu. Prema navodima podnositeljice zahtjeva, ona nije mogla drugdje pronaći novi smještaj, jer su svi stanodavci kojima se obratila odgovorili da ne žele imati posla s njezinim nasilnim bivšim suprugom.

38. U tijeku postupka razvoda braka između podnositeljice zahtjeva i B- a, Općinski sud u Z. je 9. ožujka 2006. godine izrekao privremenu mjeru i odredio susrete i druženje između B i C dva puta na tjedan u trajanju od sat vremena u prostorima Centra za socijalnu skrb u Z., pod stručnim nadzorom. Podnositeljica zahtjeva nije postupila prema toj odluci, pa joj je 23. svibnja 2006. godine sud zaprijetio novčanom kaznom ne postupi li prema sudskom nalogu. Nakon te odluke, podnositeljica zahtjeva poštovala je privremenu mjeru do sredine lipnja 2006. godine.

39. Dana 7. studenoga 2006. godine Općinski sud u Z. razveo je brak podnositeljice zahtjeva i B, te je B-u naložio da plaća uzdržavanje za C. Osim toga, zabranio je B-u susrete i druženje s C. Obje su stranke uložile žalbe, a 11. rujna 2007. godine Županijski sud u Z. potvrdio je prvostupanjsku presudu u dijelu u kojemu se odnosi na razvod braka, ali ju je ukinuo u dijelu koji se odnosi na iznos uzdržavanja koji se treba plaćati za C te na zabranu susreta i druženja između B-a i C, te je u tom dijelu predmet vratio na ponovni postupak.

40. Dana 7. listopada 2008. godine Općinski sud u Z donio je novu presudu o iznosu uzdržavanja i odredio susrete i druženje između B-a i C dvaput na mjesec u dječjoj igraonici u Z., pod stručnim nadzorom Centra za socijalnu skrb u Z. Obje su stranke uložile žalbu, a 27. siječnja 2009. godine Županijski sud u Z. potvrdio je presudu u dijelu u kojemu se odnosi na susrete i druženja između B-a i C, ukinuo je odluku o uzdržavanju i u tom dijelu predmet vratio na ponovni postupak. Postupak o uzdržavanju djeteta još je u tijeku.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

Mjerodavno kazneno pravo

41. Mjerodavni dijelovi Kaznenog zakona Republike Hrvatske (Narodni novine br. 110/1997, 28/1998, 50/2000, 129/2000, 51/2001, 11/2003, 105/2004, 84/2005 i 71/2006), glase kako slijedi:

Članak 75.

"Sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja može se primijeniti samo prema počinitelju koji je kazneno djelo počinio u stanju smanjene ubrojivosti ako postoji opasnost da razlozi za takvo stanje mogu i u budućnosti poticajno djelovati za počinjenje novog kaznenog djela.

Sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja može se pod uvjetima iz stavka 1. ovoga članka primijeniti za vrijeme izvršenja kazne zatvora ili uz zamjenu za kaznu zatvora ili uz uvjetnu osudu.

Obvezno psihijatrijsko liječenje traje do prestanka razloga zbog kojih je primijenjeno, ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora...., U svim slučajevima obvezno psihijatrijsko liječenje ne može trajati dulje od tri godine.

...”

TJELESNA POVREDA

Članak 98.

"Tko drugoga tjelesno ozlijedi ili mu naruši zdravlje, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine."

Članak 102.

"Za kazneno djelo tjelesne ozljede (članak 98.) kazneni postupak pokreće se privatnom tužbom. " 

PRIJETNJA

Članak 129.

"(1) Tko drugome ozbiljno prijeti kakvim zlom da bi ga ustrašio ili uznemirio, kaznit će se novčanom kaznom do stopedeset dnevnih dohodaka ili kaznom zatvora do šest mjeseci.
(2) Tko drugome ozbiljno prijeti da će njega ili njemu blisku osobu usmrtiti.......kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine

...

(4) Kazneni postupak za kazneno djelo iz stavka 1. i 2. ovoga članka pokreće se povodom prijedloga.

NASILNIČKO PONAŠANJE U OBITELJI

Članak 215 a

"Član obitelji koji nasiljem, zlostavljanjem ili osobito drskim ponašanjem dovede drugog člana obitelji u ponižavajući položaj, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina."

Mjerodavno prekršajno pravo

42. Mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (Narodne novine, br. 116/2003, Zakon o zaštiti nasilja u obitelji) propisuju:

Članak 1.

"Ovim se Zakonom određuje pojam nasilja u obitelji, krug osoba koje se smatraju članovima obitelji u smislu ovoga Zakona, propisuje se način zaštite članova obitelji, te vrste i svrha prekršajnopravnih sankcija."

Članak 2.

"(1) Na prekršaje s područja nasilja u obitelji primjenjuju se odredbe Zakona o prekršajima, osim ako što ovim Zakonom nije drukčije propisano"

(2) Svi postupci pokrenuti po ovom Zakonu hitne su naravi.

Članak 4.

"Nasilje u obitelji je:

- svaka primjena fizičke sile ili psihičke prisile na integritet osobe,

- svako drugo postupanje jednog člana obitelji koje može prouzročiti il izazvati opasnost da će prouzročiti fizičku i psihičku bol,

- prouzročenje osjećaja straha ili osobne ugroženosti ili povrede dostojanstva,

- fizički napad bez obzira da li je nastupila tjelesna ozljeda ili ne,

- verbalni napadi, vrijeđanje, psovanje, nazivanje pogrdnim nazivima i drugi načini grubog uznemiravanja, 

-  spolno uznemiravanje,

- uhođenje i svi drugi načini uznemiravanja,

- protupravna izolacija ili ograničavanje slobode kretanja ili komuniciranja s trećim osobama,

- oštećenje ili uništenje imovine ili pokušaj da se to učini.

Vrste i svrha prekršajnopravnih sankcija za zaštitu od nasilja u obitelji

Članak 6.

(1) Prekršajnopravne sankcije za zaštitu od nasilja u obitelji su novčana kazna i kazna zatvora, te zaštitne mjere. ...”

Zaštitne mjere

Članak 7.

„Sud može počinitelju nasilja u obitelji izreći sljedeće zaštitne mjere:

a) obveznog psihosocijalnog tretmana
b) zabrane približavanja žrtvi nasilja,
c) zabrane uznemiravanja ili uhođenja osobe izložene nasilju,
d) udaljenja iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora,
e) osiguranja zaštite osobe izložene nasilju,
f) obveznog liječenja od ovisnosti,
g) oduzimanje predmeta koji je namijenjen ili uporabljen u počinjenju prekršaja.“

Svrha zaštitnih mjera

Članak 8.

"Svrha je zaštitnih mjera da se njihovom primjenom spriječi nasilje u obitelji, osigura nužna zaštita zdravlja i sigurnosti osobe koja je izložena nasilju, te otklone okolnosti koje pogoduju ili poticajno djeluju na počinjenje novog prekršaja."

Zaštitna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana

Članak 9.

"(1) Zaštitna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana može se izreći počinitelju nasilja u obitelji radi otklanjanja nasilničkog ponašanja počinitelja ili ako postoji opasnost da bi počinitelj mogao ponovno počiniti nasilje prema osobama iz članka 3. ovoga Zakona.

2) Mjera iz stavka 1. ovoga članka traje do prestanka razloga zbog kojeg je određena, ali ne može se odrediti u trajanju duljem od šest mjeseci.

...”

Zaštitna mjera zabrane približavanja žrtvi nasilja u obitelji

Članak 10.

"(1) Zaštitna mjera zabrane približavanja žrtvi nasilja u obitelji može se izreći osobi koja je počinila nasilje u obitelji ako postoji opasnost da bi ponovno mogla počiniti nasilje u obitelji.

(2) U rješenju kojim sud izriče mjeru zabrane približavanja žrtvi nasilja u obitelji, sud će odrediti mjesta ili područja, te udaljenost ispod koje se počinitelj ne smije približiti žrtvi nasilja u obitelji.

(3) Mjera iz stavka 1. ovoga članka određuje se u trajanju koje ne može biti kraće od jednog mjeseca niti dulje od jedne godine ...”

Zaštitna mjera zabrane uznemiravanja ili uhođenja osobe izložene nasilju

Članak 11.

„(1) Zaštitna mjera zabrane uznemiravanja ili uhođenja osobe izložene nasilju može se izreći osobi koja je nasilje počinila uznemiravanjem ili uhođenjem, a postoji opasnost da bi ponovno mogla uznemiravati ili uhoditi osobe iz članka 3. ovoga Zakona.

(2) Mjera iz stavka 1. ovoga članka određuje se u trajanju koje ne može biti kraće od jednog mjeseca niti dulje od jedne godine. ...”

e) Zaštitna mjera osiguranja zaštite osobe izložene nasilju,

Članak 13.

"(1) Zaštitna mjera osiguranja zaštite osobe izložene nasilju može se izreći osobi izloženoj nasilju radi njene fizičke zaštite i radi uzimanja osobnih isprava, odjeće, novca i drugih stvari koje su joj nužne u svakodnevnom životu iz kuće, stana ili drugog stambenog prostora.

(2) Mjera iz stavka 1. ovoga članka sadrži nalog policijskim službenicima da otprati osobu izloženu nasilju i štiti prilikom uzimanja njenih stvari i prati prilikom izlaska iz kuće, stana ili drugog stambenog prostora.

(3) Trajanje mjera iz stavka 1. ovoga članka određeno je vremenskim trajanjem izvršenja sudskog naloga."

Određivanje zaštitnih mjera

Članak 16.

„(1) Zaštitne mjere mogu se izreći na zahtjev osobe izložene nasilju ili policije ili po službenoj dužnosti.

(2) Zaštitna mjera iz članka 7. točka a) i g) ovoga Zakona izriče se po službenoj dužnosti.

(3) Zaštitne mjere propisane ovim Zakonom izriču se u trajanju koje ne može biti kraće od jednog mjeseca niti dulje od dvije godine računajući od dana pravomoćnosti rješenja o prekršaju ili od dana prestanka izvršenja kazne zatvora, osim ako ovim Zakonom nije određeno drugačije."

Članak 17.

"(1) Zaštitne mjere iz članka 7. točka b., c., d. i g. ovoga Zakona mogu se izreći samostalno i bez izricanja kazne, odnosno druge prekršajne sankcije.

(2) Zaštitne mjere iz stavka 1. ovoga članka izriču se po prijedlogu podnositelja zahtjeva prekršajnog postupka, radi otklanjanja izravne životne ugroženosti osoba izloženih nasilju i drugih članova obitelji.

(3) Sud će donijeti rješenje iz stavka 1. i 2. ovoga članka u roku od 48 sati

...”

Odgovornost za nepostupanje po zaštitnim mjerama

Članak 20.

"(1) Počinitelj nasilja u obitelji dužan je postupati u skladu s izrečenom zaštitnom mjerom.

(2) Osoba koja ne postupa prema izrečenoj zaštitnoj mjeri kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u iznosu koji ne može biti manji od 3.000,00 kuna ili kaznom zatvora od najmanje 40 dana

...”

43. Mjerodavni dio Zakona o prekršajima ( Zakon o prekršajima, Narodne novine, br. 88/2002) glasi:

Članak 30.

"(1) Novčana kazna ne može biti propisana niti izrečena u iznosu manjem od 300,00 kuna niti većem od 10.000,00 kuna ..."

Članak 31.

"(1) Kazna zatvora može biti propisana u trajanju od najmanje tri dana do najdulje trideset dana a iznimno za najteže oblike prekršaja u trajanju do šezdeset dana.

...”

44. Mjerodavne odredbe Zakona o izvršavanju kazne zatvora ( Zakon o izvršavanju kazne zatvora, Narodne novine br. 128/1999 i 190/2003) glase kako slijedi:

SVRHA IZVRŠAVANJA KAZNE ZATVORA

Članak 2.

"Glavna svrha izvršavanja kazne zatvora jest, uz čovječno postupanje i poštovanje dostojanstva osobe koja se nalazi na izdržavanju kazne zatvora, ... je njegovo osposobljavanje za život na slobodi u skladu sa zakonom i društvenim pravilima."

POJEDINAČNI PROGRAM IZVRŠAVANJA KAZNE ZATVORA

Članak 69.

„(1) Pojedinačni program izvršavanja kazne zatvora (u daljnjem tekstu: program izvršavanja) jest skup pedagoških, radnih, zaokupljenosnih, zdravstvenih, psiholoških i sigurnosnih radnji i mjera kojima se planira izvršavanje kazne zatvora primjereno osobinama i potrebama kaznenika te vrsti i mogućnostima kaznionice, odnosno zatvora. Program izvršavanja donosi se radi ispunjavanja svrhe izvršavanja kazne zatvora iz članka 7. ovoga Zakona.

(2) Program izvršavanja za svakog kaznenika donosi upravitelj na prijedlog stručnog tima kaznionice, odnosno zatvora...

(3) Program izvršavanja sadrži podatke o:....posebnim postupcima (...psihološka i psihijatrijska pomoć....posebnim mjerama sigurnosti...)

...”

III DOKUMENTI VIJEĆA EUROPE

45. U svojoj Preporuci Rec(2002)5 od 30. travnja 2002. godine o zaštiti žena od nasilja, Odbor ministara Vijeća Europe je, između ostalog, naveo da bi države članice trebale donijeti, razviti i/ili po potrebi poboljšati nacionalne politike protiv nasilja koje predviđaju najveću moguću sigurnost i zaštitu žrtava, potporu i pomoć, prilagodbu kaznenog i građanskog prava, podizanje javne svijesti, izobrazbu stručnjaka koji se bave nasiljem nad ženama i prevenciju.

46. Odbor ministara osobito je preporučio da bi države članice trebale kazniti teško nasilje nad ženama kao što je seksualno nasilje i silovanje, te zlouporabu ranjivosti žrtava koje su trudne, bespomoćne, bolesne ili ovisne, te kazniti svaku zlouporabu položaja od strane počinitelja. U Preporuci je navedeno i da bi se države članice trebale pobrinuti da sve žrtve nasilja mogu pokrenuti postupak, donijeti mjere kojima se osigurava da postupak može pokrenuti državni odvjetnik, poticati državne odvjetnike da nasilje nad ženama smatraju otežavajućim ili odlučujućim čimbenikom kada odlučuju hoće li ili neće pokrenuti kazneni progon u javnome interesu, osigurati da se, gdje je to potrebno, poduzimaju mjere za djelotvornu zaštitu žrtava od prijetnji i mogućih čina osvete, te poduzimati posebne mjere kojima se osigurava zaštita prava djece tijekom postupka.

47. U odnosu na nasilje u obitelji, Odbor ministara preporučio je državama članicama da sve oblike nasilja u obitelji definiraju kao kaznena djela, te da predvide mogućnost poduzimanja mjera koje bi, između ostalog, sucima omogućile donošenje privremenih mjera za zaštitu žrtava, počiniteljima zabranile da stupe u kontakt sa žrtvom, komuniciraju s njome ili joj se približavaju, te da borave u određenim prostorima ili ulaze u njih, te kako bi se kaznile sve povrede mjere izrečenih počinitelju i utvrdio obvezni protokol postupanja policije, te medicinskih i socijalnih službi.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANAKA 2., 3. I 8. KONVENCIJE

48. Podnositeljica zahtjeva prigovara da time što joj nisu pružile odgovarajuću zaštitu od B-ovog nasilja, državna tijela nisu ispunila svoje pozitivne obveze. Pozvala se na članke 2., 3. i 8. Konvencije mjerodavni dijelovi kojih glase kako slijedi:

Članak 2. Pravo na život

"1 Pravo svakoga na život zaštićeno je zakonom. Nitko ne smije biti namjerno lišen života osim u izvršenju sudske presude na smrtnu kaznu za kaznena djela za koje je ta kazna predviđena zakonom.

...”

Članak 3. Zabrana mučenja

"Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni. "

Članak 8. Pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života

"1 Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

2 Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. "

A. Dopuštenost

49. Sud primjećuje da ovaj dio zahtjeva nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. Konvencije. Uz to primjećuje i da on nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1 Tvrdnje stranaka

50. Podnositeljica zahtjeva tvrdi da su državna tijela propustila ispuniti svoje pozitivne obveze na temelju članaka 2., 3. i 8. Konvencije u odnosu na čine nasilja što ih je na njezinu štetu počinio B. Navela je da, iako su domaći sudovi, kako u kaznenom, tako i u prekršajnom postupku, izrekli određene sankcije i odredili određene mjere, većina njih nije bila izvršena, čime je ozbiljno dovedena u pitanje bilo kakva smislena svrha tih postupaka. Domaći su sudovi uz to pogrešno primijenili mjerodavne odredbe važećeg materijalnog i postupovnog prava.

51. Također tvrdi da je time što se od nje zahtijevalo da dokaže neposrednu ugroženost svoga života da bi se u njezinu korist primijenila zaštitna mjera zabrane uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja, na nju, kao žrtvu nasilnih čina, stavljen nerazmjerna teret (vidi stavak 35. ove presude). U svakom slučaju, Prekršajni sud u Z. imao je dovoljno dokaza o ugroženosti njezinoga života, jer je u to vrijeme B već bio osuđen zbog toga što joj je upućivao prijetnje smrću (vidi stavak 20. ove presude).

52. Podnositeljica zahtjeva osim toga tvrdi da je, zbog propusta domaćih tijela da joj pruže odgovarajuću zaštitu od B-ovog nasilja, morala živjeti u strahu za svoju tjelesnu cjelovitost i za svoj život, skrivati se u skloništu zajedno s C, te se preseliti i na tajnu adresu.

53. Vlada tvrdi da je u Hrvatskoj zaštita žrtava obiteljskog nasilja osigurana kroz mehanizme kaznenoga prava, te prije svega kroz Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji. U ovome su predmetu nadležna tijela reagirala na slučajeve nasilja nad podnositeljicom zahtjeva od strane B-a, pokrenula su nekoliko kaznenih i prekršajnih postupaka, te su B-u izrekle one kaznenopravne sankcije i zaštitne mjere koje su smatrala odgovarajućima i prikladnima u danim okolnostima. Vlada tvrdi da kazna zatvora koja je B-u izrečena zbog toga što nije uplatio cijeli iznos novčane kazne izrečene rješenjem Prekršajnog suda u Z. od 2. listopada 2006. nije izvršena zbog popunjenih kapaciteta Zatvora u Z. Isto tako, mjera obveznog psihosocijalnog tretmana koja je B-u izrečena istim rješenjem nije provedena zbog manjka licenciranih fizičkih ili pravnih osoba koje bi mogle provoditi takvu zaštitnu mjeru (vidi stavke 31. i 34. ove presude).

54. Uz to, Vlada je donijela dvije nacionalne strategije za zaštitu od nasilja u obitelji (prva se odnosila na razdoblje od 2005. do 2007. godine, a druga na razdoblje od 2008. do 2010. godine) koje su, između ostalog, predviđale edukaciju svih onih koji rade na slučajevima obiteljskog nasilja i suradnju s nevladinim organizacijama aktivnima na tom području, kao i financijsku i drugu potporu koja im se pruža. Tako je samo u 2008. godine osnovano šesnaest novih skloništa s ukupno 329 mjesta za žrtve nasilja, od kojih je šest financirala država.

2 Ocjena Suda

55. Sud prima na znanje to da se B u mnogo navrata nasilno ponašao prema podnositeljici zahtjeva. Činjenice o kojima je ovdje riječ odnose se na česte incidente koji su uključivali nasilje u razdoblju od studenoga 2003. do lipnja 2006. godine, to jest oko dvije godine i sedam mjeseci. Nasilje je bilo kako verbalno, uključujući ozbiljne prijetnje smrću, tako i tjelesno, uključujući udaranje podnositeljice zahtjeva rukama i nogama po glavi, licu i tijelu, čime su joj nanesene ozljede. S obzirom na činjenicu da su se svi incidenti nasilja u obitelji u ovome predmetu odnosili na istog počinitelja i da su se događali stalno, Sud će ih ispitati kao trajnu situaciju.

56. Sud uz to prima na znanje psihijatrijska izvješća o B-u u kojima je navedeno da on boluje od više duševnih poremećaja, uključujući i težak oblik PTSP-a, istaknuta je njegova sklonost nasilju i smanjena sposobnost kontrole nagona, te je ponovljena preporuka za nastavak obveznog psihijatrijskog liječenja (vidi stavke 6., 12. i 13. ove presude).

57. Navedene činjenice pokazuju da je podnositeljica zahtjeva izrekla vjerodostojne tvrdnje da je tijekom duljeg vremenskog razdoblja B predstavljao prijetnju za njezinu tjelesnu cjelovitost te da ju je u nekoliko navrata i napao. S obzirom na te činjenice, Sud smatra da su državna tijela imala pozitivnu obvezu podnositeljicu zahtjeva zaštititi od nasilnog ponašanja njezinoga (bivšeg) supruga. Ta obveza može proizlaziti iz sva tri članka Konvencije na koje se podnositeljica zahtjeva pozvala, to jest članaka 2., 3. i 8. Međutim, kako bi izbjegao daljnju analizu toga jesu li prijetnje smrću upućene podnositeljici zahtjeva dovele do nastanka pozitivne obveze države na temelju članka 2. Konvencije, kao i pitanja koja se odnose na prag u smislu članka 3. Konvencije, Sud će okolnosti ovoga predmeta analizirati iz gledišta članka 8. Konvencije.

58. U vezi s time, Sud ponavlja da nema sumnje da se događaji povodom kojih je ovaj zahtjev podnesen odnose na područje privatnog života u smislu članka 8. Konvencije. Naime, tjelesna i moralna cjelovitost pojedinca obuhvaćena je pojmom privatnog života. Pojam privatnog života širi se i na područje odnosa između pojedinaca. Nadalje, čini se da u načelu ne postoji razlog zbog kojega bi se pojam "privatnog života" trebao razumjeti na način da isključuje napade na tjelesnu cjelovitost osobe (vidi X and Y v. the Netherlands, 26. ožujka 1985., § 23, Serija A br. 91).

59. Iako je osnovni cilj članka 8. zaštititi pojedinca od proizvoljnih radnji javnih tijela, uz to mogu postojati i pozitivne obveze kao sastavni dio djelotvornog "poštovanja" privatnog i obiteljskog života, a te obveze mogu podrazumijevati donošenje mjera na području odnosa između pojedinaca (vidi, mutatis mutandis, X and Y, prethodno citirano, §§ 23-24; Mikulić v. Croatia, br. 53176/99, § 57, ECHR 2002-I; i Sandra Janković v. Croatia, br. 38478/05, § 44, ECHR 2009-... (izvadci)).

60. Glede poštovanja privatnoga života, Sud je u raznim kontekstima već presudio da pojam privatnog života uključuje tjelesnu i psihičku cjelovitost osobe. Prema članku 8. država ima dužnost zaštititi tjelesnu i moralnu cjelovitost pojedinca od drugih osoba. U tu svrhu država treba u praksi održavati i primjenjivati odgovarajući pravni okvir koji pruža zaštitu od čina nasilja od strane privatnih osoba (vidi X and Y, prethodno citirano, §§ 22 i 23; Costello-Roberts v. the United Kingdom, 25. ožujka 1993., § 36, Serija A br. 247-C; D.P. and J.C. v. the United Kingdom, br. 38719/97, § 118, 10. listopada 2002.; M.C. v. Bulgaria, br. 39272/98, §§ 150 i 152, ECHR 2003-XII; Bevacqua and S. v. Bulgaria, br. 71127/01, § 65, 12. lipnja 2008.; i Sandra Janković, naprijed citirano, § 45).

61. Sud će stoga ispitati je li Hrvatska, u postupanju s predmetom podnositeljice zahtjeva, prekršila pozitivnu obvezu iz članka 8. Konvencije (vidi, mutatis mutandis, Handyside v. the United Kingdom, 7. prosinca 1976., § 49, Serija A br. 24).

(a) Mjere koje su izrečene i provedene

(i) Pritvor

62. Kad je riječ o mjerama što su ih protiv B-a poduzela hrvatska tijela, Sud primjećuje da je jedna od mjera primijenjenih protiv B-a bila njegovo pritvaranje. Tako je, u kaznenom postupku povodom optužbi za nasilničko ponašanje u obitelji pokrenutom 21. studenoga 2005. godine (vidi stavke 7. do 17. ove presude), B boravio u pritvoru od 21. studenoga do 20. prosinca 2005. godine. Taj se postupak odnosio na optužbe za tjelesno i verbalno nasilje protiv podnositeljice zahtjeva u razdoblju od studenoga 2003. do kolovoza 2005. godine, kao i na optužbe za zlostavljanje djeteta. Postupak je još u tijeku.

63. U postupku povodom optužbi za upućivanje prijetnji smrću podnositeljici zahtjeva i policajki, pokrenutom 1. ožujka 2006. godine (vidi stavke 18. do 22. ove presude), B je boravio u pritvoru od 30. lipnja do 24. listopada 2006. godine.

(ii) Ostale zaštitne mjere

64. Nakon pritvora, domaći su sudovi primijenili neke druge mjere protiv B-a. Na taj način, u zadnje spomenutom postupku koji se odnosi na prijetnje smrću podnositeljici zahtjeva i policajki, Općinski sud u Zagrebu također je izdao sudski nalog protiv B, zabranjući mu pristup podnositeljici zahtjeva na udaljenosti manjoj od tri stotine metara i zabranjujući mu kontakt s podnositeljicom zahtjeva.

65. U prekršajnom postupku povodom optužbi za nasilje u obitelji, pokrenutom 26. ožujka 2006. godine, Prekršajni sud u Zagrebu izrekao je zaštitnu mjeru zabrane približavanja podnositeljici zahtjeva na udaljenost manju od stotinu metara u trajanju od godine dana (vidi stavke 29. do 35. ove presude).

(b) Mjere koje su preporučene ili izrečene, ali se po njima nije postupilo niti su provedene

66. Međutim, Sud bilježi da je bilo preporuka i mjera po kojima se nije postupilo niti su provedene. Na ovome je mjestu potrebno reći da zadaća Suda nije provjeravati jesu li domaći sudovi pravilno primijenili domaće kazneno pravo; ono o čemu je u ovome postupku riječ nije pojedinačna kaznena odgovornost, već odgovornost države na temelju Konvencije. Sud domaćim sudovima mora priznati značajnu slobodu u izboru odgovarajućih mjera, ali istovremeno mora zadržati i određene ovlasti preispitivanja, kao i ovlast interveniranja u predmete u kojima je prisutan očiti nesrazmjer između težine čina i rezultata ostvarenih na domaćoj razini (vidi, mutatis mutandis, Nikolova and Velichkova v. Bulgaria, br. 7888/03, § 62, 20. prosinca 2007.; Atalay v. Turkey, br. 1249/03, § 40, 18. rujna 2008.; i Beganović v. Croatia, br. 46423/06, § 78, ECHR 2009- ...).

67. U vezi s time, Sud bilježi da je zbog obveze koju država ima na temelju članka 8. Konvencije u slučajevima koji uključuju čine nasilja protiv podnositelja zahtjeva obično potrebno da država donese odgovarajuće pozitivne mjere na području kaznenopravne zaštite. Sud naglašava da je Konvencija živi instrument koji se mora tumačiti u svjetlu sadašnjih uvjeta, te da sve viši standardi koje je potrebno poštovati na području zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda sukladno tome neizbježno zahtijevaju i sve veću nepopustljivost u ocjeni povreda temeljnih vrijednosti demokratskih društava (vidi, mutatis mutandis, Selmouni v. France, [GC], br. 25803/94, § 101, ECHR 1999-V; Mayeka and Mitunga v. Belgium, br. 13178/03, § 48, ECHR 2006-XI; i Sandra Janković, naprijed citirano, § 47). Privođenje pravdi počinitelja nasilnih čina uglavnom služi tome da se osigura da takvi čini ne ostanu zanemareni od strane mjerodavnih tijela te da se pruži djelotvorna zaštita od njih.

(i) Pritvor

68. U kaznenom postupku pokrenutom 1. ožujka 2006. godine Općinski sud u Zagrebu je u presudi od 16. listopada 2006. godine proglasio B-a krivim prema dvije točke optužnice za upućivanje prijetnji smrću podnositeljici zahtjeva i policajki, te ga osudio na kaznu zatvora od osam mjeseci. B još uvijek nije otišao na odsluženje te kazne zatvora.

69. U jednome od prekršajnih postupaka koji su se vodili povodom optužbi za obiteljsko nasilje dana 2. listopada 2006. godine doneseno je rješenje kojim je podnositelju zahtjeva naloženo da plati novčanu kaznu u iznosu od 6.000 HRK. On je platio samo 1.000 HRK, dok je preostali iznos od 5.000 HRK zamijenjen kaznom zatvora, koju B nikada nije odslužio. Vlada je objasnila da se to dogodilo zbog toga što su kapaciteti Zatvora u Z. bili popunjeni.

70. Umjesto toga, uhićen je tek 4. rujna 2009. godine u jednom drugom kaznenom postupku, koji se vodio povodom optužbi za upućivanje prijetnji smrću sutkinji i njezinoj kćeri, te je pritvoren. U tom je postupku presude kojom je B osuđen na kaznu zatvora od tri godine donesena 19. listopada 2009. godine.

(ii) Psihijatrijsko liječenje

71. U isto je vrijeme izrečena mjera kojom je B-u naloženo da se podvrgne psihijatrijskom liječenju. Sud se slaže da je ta mjera bila poželjna, ali ne može ne primijetiti da ona nije primijenjena u vezi niti s jednim postupkom koji se odnosio na B-ovo nasilje protiv podnositeljice zahtjeva. Nadalje, ona je primijenjena nekoliko godina nakon što je podnositeljica zahtjeva prijavila učestale incidente koji su uključivali verbalno i tjelesno nasilje i prijetnje smrću od strane B-a. Sud također primjećuje da Vlada nije dostavila informacije o tome je li upravitelj zatvora izradio pojedinačni program izvršavanja kazne zatvora za B-a, kako propisuje članak 69. Zakona o izvršavanju kazne zatvora. Takav pojedinačni program u odnosu na B-a ima posebnu važnost s obzirom na činjenicu da mu je kazna zatvora kombinirana s tako značajnom mjerom kao što je obvezno psihijatrijsko liječenje koje su odredili domaći sudovi u vezi s ozbiljnim prijetnjama smrću koje je on upućivao (vidi, radi usporedbe, Branko Tomašić and Others v. Croatia, br. 46598/06, § 56, ECHR 2009-...).

72. U vezi s time, Sud bilježi da je još u prosincu 2004. godine psihijatar koji je pregledao B-a utvrdio da on boluje od kroničnog PTSP-a, sa simptomima koji su uključivali sniženi prag tolerancije na frustraciju, latentnu agresivnost, pogoršanje njegovog stanja i poremećeno socijalno funkcioniranje, osobito u obiteljskom životu. U jednom drugom psihijatrijskom izvješću, sastavljenom u siječnju 2008. godine, utvrđeno je da je B-u potrebna stalna psihijatrijska kontrola i nadzor i da bi redoviti terapijski program očuvao njegovo razmjerno stabilno duševno stanje, i time smanjio vjerojatnost ponavljanja kaznenih djela, a u praktičnom smislu otklonio rizik za njegovu okolinu.

73. U jednom prekršajnom postupku koji se vodio povodom optužbi za obiteljsko nasilje, rješenjem od 2. listopada 2006. godine određeno je da bi se podnositelj zahtjeva trebao podvrgnuti psihijatrijskom liječenju kroz koje bi se rješavali njegovi duševni problemi vezani uz njegovo nasilno ponašanje (vidi stavak 31. ove presude). Međutim, zbog manjka licenciranih fizičkih ili pravnih osoba koje bi mogle provoditi takvu zaštitnu mjeru, ona nikada nije izvršena (vidi stavke 31. do 33. ove presude).

(iii) Novčane kazne

74. Sud bilježi da Vlada nije dostavila nikakve informacije kojima bi se dokazalo da je izvršena novčana kazna od 2.000 HRK koja je B-u izrečena u prekršajnom postupku 20. studenoga 2006. godine. Uz to mu je 19. srpnja 2007. godine, u jednom drugom prekršajnom postupku, naloženo da plati novčanu kaznu od 7.000 HRK. Međutim, domaći sudovi dopustili su da taj postupak padne u zastaru dok je bio u tijeku pred žalbenim sudom.

(c) Zaključak

75. Sud naglašava da njegov posao nije stupiti na mjesto nadležnih hrvatskih tijela u određivanju najprikladnijih načina zaštite pojedinaca od napada na njihovu osobnu cjelovitost, već preispitati, na temelju Konvencije, odluke koje su ta tijela donijela u izvršavanju svoje ovlasti slobode procjene (vidi Sandra Janković, prethodno citirano, § 46).

76. U skladu s prethodno iznesenim načelom, Sud je svjestan i toga da su domaća tijela dužna organizirati svoje pravne sustave na način da budu u skladu s njihovim pozitivnim obvezama na temelju Konvencije, te da je u tom pogledu, naravno, moguće voditi odvojene postupke protiv istog optuženika u odnosu na različita kaznena djela kojih je žrtva ista osoba. Međutim, u situaciji poput one u ovome predmetu, u kojima su se različiti kazneni i prekršajni postupci odnosili na niz nasilnih čina iste osobe, to jest B-a, počinjenih na štetu iste žrtve, to jest podnositeljice zahtjeva, čini se da bi zahtjev djelotvorne zaštite podnositeljičinog prava na poštovanje njezinoga privatnog života bio bolje ispunjen da su tijela vlasti mogla sagledati situaciju u cjelini. Tako bi dobila bolji pregled situacije i pružila bi im se mogućnost da na najprikladniji način i pravovremeno ispune potrebu zaštite podnositeljice zahtjeva od raznih oblika nasilja.

77. Sud priznaje da su domaći sudovi pokrenuli više prekršajnih i kaznenih postupaka protiv B-a, u okviru kojih su odredili poduzimanje određenih mjera poput pritvora, psihijatrijskog liječenja ili psihosocijalnog tretmana u određenom trajanju, zabrane približavanja ili sličnih mjera, pa čak i kazne zatvora. Njihovom izricanjem hrvatska su tijela pokazala da te mjere smatraju odgovarajućima i potrebnima za razrješenje situacije nasilja usmjerenog protiv podnositeljice zahtjeva. Sud se mora složiti s takvim pristupom.

78. Domaći sudovi nikada nisu ukinuli mjere o kojima je riječ niti su presudili da one više nisu potrebne. Međutim, kao što je već iscrpno objašnjeno u prethodnome tekstu, mnoge od tih mjera, poput pritvora u određenom trajanju, novčanih kazni, psihosocijalnog tretmana, pa čak i kazne zatvora, nisu izvršene (vidi stavke 68. do 74. ove presude), dok se po preporukama u vezi s nastavkom psihijatrijskog liječenja, koje su dane poprilično davno, postupilo tek 19. listopada 2009. godine, a i tada u kontekstu kaznenog postupka koji nije imao veze s nasiljem protiv podnositeljice zahtjeva. Osim toga, nije izvjesno je li B dosad uopće podvrgnut ikakvom psihijatrijskom liječenju (vidi stavak 23. ove presude). Sud naglašava da je glavna svrha izricanja kaznenih sankcija ograničiti i odvratiti počinitelja od nanošenja daljnje štete. Međutim, teško da se ti ciljevi mogu ostvariti ako se izrečene sankcije ne izvršavaju.

79. Domaća tijela nisu provela mjere izrečene od strane domaćih sudova, kojima je, s jedne strane, cilj bio rješavati B-ovo psihičko stanje, koje se, kako se čini, nalazi u korijenu njegovoga nasilnog ponašanja, a s druge strane podnositeljici zahtjeva pružiti zaštitu od daljnjeg nasilja B-a. Time su podnositeljicu zahtjeva kroz dulje vremensko razdoblje ostavili u položaju u kojemu nisu mogli ispuniti svoje pozitivne obveze u smislu da joj osiguraju pravo na poštovanje privatnoga života.

80. Stoga je došlo do povrede članka 8. Konvencije. S obzirom na to utvrđenje, Sud smatra da više nema posebnih pitanja koje je potrebno ispitati na temelju članaka 2. i 3. Konvencije.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. KONVENCIJE

81. Podnositeljica zahtjeva je uz to prigovorila na nepoštenost kaznenih i prekršajnih postupaka pokrenutih protiv B-a. Pozvala se na članak 6. stavak 1. Konvencije, čiji mjerodavni dio glasi kako slijedi:

"Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega ...svatko ima pravo da ... sud pravično ... ispita njegov slučaj."

82. Sud primjećuje da se podnositeljica zahtjeva ne može pozivati na članak 6. Konvencije ukoliko se njezin prigovor odnosi na kazneni postupak protiv treće osobe. Nadalje, prigovori koje je podnositeljica stavila ispitani su u vezi s prigovorom na temelju članka 8. Konvencije.

83. Slijedi da je ovaj prigovor nespojiv s odredbama Konvencije ratione materiae u smislu članka 35., stavka 3. Konvencije i da ga stoga treba odbiti na temelju članka 35.,stavka 4.

III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE

84. Podnositeljica zahtjeva navodi da nije imala djelotvorno pravno sredstvo u vezi sa svojim prigovorom na temelju Konvencije. Poziva se na članak 13. Konvencije koji propisuje:

“Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.“

85. Vlada osporava tu tvrdnju.

86. Sud primjećuje da je ovaj prigovor povezan s prigovorom ispitanim na temelju članka 8. Konvencije, pa se stoga i on mora proglasiti dopuštenim.

87. Podnositeljica zahtjeva ustvrdila je da zbog toga što domaća tijela nisu izvršila svoje vlastite odluke donesene u raznim postupcima pokrenutim protiv B-a povodom optužbi za verbalno i tjelesno nasilje protiv nje, ona nije imala djelotvorno sredstvo s pomoću kojega bi mogla dobiti zaštitu od B-ovog nasilja. Sud primjećuje da su ta ista pitanja već ispitana prema članku 8. Konvencije, što je dovelo do utvrđenja povrede toga članka. Sud, stoga, smatra da u konkretnim okolnostima ovoga predmeta nije potrebno ispitati je li u ovome slučaju došlo do povrede članka 13. Konvencije.

IV. NAVODNA POVREDA ČLANKA 14. KONVENCIJE

88. Podnositeljica zahtjeva uz to prigovara da su mjerodavni zakoni koji se odnose na nasilje u obitelji nedostatni i neučinkoviti, te da su, s obzirom na to da se nasilje u obitelji pretežno čini na štetu žena, ti zakoni uz to i diskriminirajući. Poziva se na članak 14. Konvencije koji propisuje:

"Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost."

1. Tvrdnje stranaka

89. Podnositeljica zahtjeva je svoje tvrdnje glede navodne povrede članka 14. sabrala oko tri glavne točke. Kao prvo, ustvrdila je da je zakonodavstvo koje se odnosi na slučajeve obiteljskog nasilja diskriminirajuće u tome što predviđa prekršajne postupke u odnosu na sve čine obiteljskog nasilja, uključujući i slučajeve teškog tjelesnog zlostavljanja, a ako se takvo nasilje događa izvan obiteljskog konteksta, ono se rješava kroz redovne kaznenopravne mehanizme. Nadalje, iako je mjera obveznog psihijatrijskog liječenja predviđena zakonom, ona je u praksi bila potpuno neučinkovita.

90. Kao drugo, tvrdi da, iako je Vlada donijela dvije nacionalne strategije za zaštitu od obiteljskog nasilja (2005. i 2008. godine), nijedna od njih nije provedena. U vezi s time, naglasila je da je izobrazba stručnjaka koji se bave slučajevima obiteljskog nasilja nedostatna, te da nema evaluacije takve izobrazbe.

91. Kao treće, podnositeljica zahtjeva smatra da statistički podaci koji se odnose na primjenu zaštitnih mjera na temelju Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji pokazuju da su u 2007. godini u Gradu Zagrebu na temelju tog zakona procesuirana 173 predmeta koja su se odnosila na obiteljsko nasilje. U 98 od tih predmeta podnesen je zahtjev za primjenu zaštitnih mjera; takve su mjere uistinu i primijenjene u samo jedanaest predmeta, dok su u 40 predmeta zahtjevi odbijeni, a u 47 predmeta sudac se nije ni očitovao na zahtjev za zaštitnu mjeru. Podnositeljica zahtjev uz to je dostavila i službene statističke podatke koji pokazuju da su, od 172 prekršajna postupka koja su se vodila u 2007. godini, 132 okončana proglašenjem oboje (bivših) supružnika krivima. Od tog broja, u 70 predmeta izrečena je kazna zatvora, od kojih je u 38 predmeta kazna bila uvjetna. U preostalih 16 predmeta u kojima je samo jedan (bivši) supružnik proglašen krivim, muškarci su bili počinitelji u 14 predmeta, a žene u 2, dok su ostali predmeti okončani bez osude.

92. Posebni su statistički podatci dostavljeni u vezi s duljinom postupaka pokrenutih prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji pred Visokim prekršajnim sudom, koji je žalbeni sud u prekršajnim predmetima. U 2007. godini taj je sud primio 1.568 predmeta prema navedenom Zakonu. U 461 predmetu postupak je trajao trideset dana, u 574 predmeta između 31 i 60 dana, u 420 predmeta trajao je između 61 i 120 dana, a u 67 predmeta više od 121 dana.

93. Vlada tvrdi da se niti jedno od uključenih tijela nije ponašalo diskriminirajuće prema podnositeljici zahtjeva. Za razliku od predmeta Opuz (vidi Opuz v. Turkey, br. 33401/02, ECHR 2009 -...), činjenično stanje ovoga predmeta pokazuje da niti jedno od tijela nije smatralo incidente koji su uključivali nasilje protiv podnositeljice zahtjeva obiteljskom stvari u koju se oni ne mogu umiješati. Nadalje, niti jedna od službenih osoba ni na koji način nije pokušala podnositeljicu zahtjeva odvratiti od ostvarivanja njezinih zahtjeva protiv B-a.

2. Ocjena Suda

94. Sud je već prihvatio da se opća politika ili mjera koja je naizgled neutralna, ali ima nerazmjerno štetno djelovanje na osobe ili skupine osoba koje su, kao što je na primjer slučaj u ovome predmetu, raspoznatljive samo prema spolu, može smatrati diskriminirajućom čak i ako nije posebno usmjerena prema toj skupini (vidi, mutatis mutandis, Hugh Jordan v. the United Kingdom, br. 24746/94, § 154, 4. svibnja 2001.; Hoogendijk v. the Netherlands (dec.), br. 58461/00, 6. siječnja 2005. i Oršuš and Others v. Croatia [GC], br. 15766/03, § 150, ECHR 2010-...), osim ako je ta mjera objektivno opravdana legitimnim ciljem i ako su sredstva za postizanje tog cilja primjerena, potrebna i razmjerna. Nadalje, diskriminacija potencijalno protivna Konvenciji može proizaći i iz de facto situacije (vidi Zarb Adami v. Malta, br. 17209/02, § 76, ECHR 2006-VIII). Ako podnositelj zahtjeva podnese prima facie dokaz da je djelovanje određene mjere ili prakse diskriminirajuće, teret dokazivanja prenijeti će se na tuženu državu koja će tada morati dokazati da razlika u postupanju nije diskriminirajuća (vidi Oršuš and Others, prethodno citirano, § 150).

95. Sud primjećuje da je u predmetu Opuz, na temelju izvješća koja su dostavile podnositeljice zahtjeva, a izradili su ga Odbor za Konvenciju o ukidanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW), Odvjetnička komora u Diyarbakiru i Amnesty International, utvrdio da je opća i diskriminirajuća pasivnost pravosudnih tijela u Turskoj, iako nenamjerna, uglavnom utjecala na žene, te je smatrao da se nasilje što su ga pretrpjele podnositeljica zahtjeva i njezina majka može smatrati nasiljem utemeljenim na spolu, koje je jedan od oblika diskriminacije žena. Unatoč reformama koje je vlada posljednjih godina provela, opća neosjetljivost pravosudnoga sustava i nekažnjivost koju uživaju napadači, kao što je utvrđeno u tom predmetu, upućivali su na to da nije bilo dostatne predanosti za poduzimanje odgovarajućih aktivnosti za rješavanje problema obiteljskog nasilja (vidi Opuz, prethodno citirano, § 200).

96. U potporu tim utvrđenjima, Sud se pozvao na priznanje turske vlade glede općeg stava lokalnih tijela, kao što je način na koji se u policijskim postajama postupa prema ženama koje prijave obiteljsko nasilje, te pasivnost pravosuđa u pružanju djelotvorne zaštite žrtvama (vidi Opuz, prethodno citirano, § 192). Nadalje, podnesena izvješća ukazivala su na to da kada bi žrtva policiji prijavila obiteljsko nasilje, policijski službenici nisu istraživali njezinu prijavu, već su nastojali preuzeti ulogu posrednika pokušavajući uvjeriti žrtvu da se vrati kući i odustane od prijave. U vezi s time, policijski su službenici taj problem smatrali obiteljskom stvari u koju se oni ne mogu miješati (vidi Opuz, prethodno citirano, §§ 92, 96, 102 i 195). Iz izvješća je također bilo očito da je bilo neopravdanih odugovlačenja u izdavanju sudskih naloga protiv napadača i dostavi tih naloga napadačima, zbog negativnog stava policijskih službenika. Osim toga, čini se da se počiniteljima obiteljskog nasilja nisu izricale odvraćajuće kazne, zbog toga što su sudovi ublažavali kazne zbog običaja, tradicije ili časti (vidi Opuz, prethodno citirano, §§ 91-93, 95, 101, 103, 106 i 196).

97. Sud na početku primjećuje da u ovome predmetu podnositeljica zahtjeva nije dostavila nikakva izvješća u odnosu na Hrvatsku poput onoga koje se odnosilo na Tursku u predmetu Opuz. Nema dovoljno statističkih niti drugih informacija koji bi upućivali na pojave diskriminirajućeg postupanja prema ženama koje su žrtve obiteljskog nasilja od strane hrvatskih tijela kao što su policija, osoblje tijela kaznenog progona ili zdravstva, osoblje socijalnih službi, državni odvjetnici ili suci. Podnositeljica nije navela da ju je bilo koja od službenih osoba uključenih u predmete koji su se odnosili na čine nasilja protiv nje pokušala odvratiti od kaznenog progona B-a ili od svjedočenja u postupcima pokrenutim protiv njega, niti da je na bilo koji drugi način pokušala omesti njezina nastojanja da traži zaštitu od B-ovog nasilja.

98. Polazeći od tvrdnji koje je iznijela podnositeljica zahtjeva (vidi stavke 89. do 92. ove presude), Sud će sada ispitati upućuju li one na postojanje prima facie dokaza diskriminacije utemeljene na spolu.

99. Kad je riječ o tvrdnjama podnositeljice zahtjeva koje se odnose na zakonske odredbe koje se primjenjuju na slučajeve obiteljskog nasilja, Sud naglašava da je zadaća zakonodavaca i političara rješavati pitanja koja se odnose na osmišljavanje opće kaznene politike, uključujući i sprječavanje kriminala, u određenom pravnom sustavu (vidi Branko Tomašić and Others, prethodno citirano, § 73). Zadaća Suda je na temelju Konvencije ispitati odluke koje su ta tijela donijela.

100. Sud primjećuje da se u Hrvatskoj slučajevi obiteljskog nasilja mogu rješavati kako u prekršajnom, tako i u kaznenom postupku. Prema mišljenju Suda, činjenica da neki čini obiteljskog nasilja mogu podlijegati prekršajnom postupku sama po sebi ne izgleda kao diskriminacija utemeljena na spolu. U vezi s time, Sud primjećuje da se u tim postupcima mogu izreći razne vrste sankcija i mjera, poput novčanih kazni do 10.000 HRK, kazne zatvora do šezdeset dana, te preventivnih mjera navedenih u člancima 7. do 10. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (vidi stavak 42. ove presude). Uz to, kazneno djelo nasilničkog ponašanja u obitelji iz članka 215.a Kaznenog zakona kažnjava se kaznom zatvora u rasponu od šest mjeseci do pet godina. Prema mišljenju Suda, zakonodavni okvir o kojemu je ovdje riječ ne upućuje na postojanje diskriminacije utemeljene na spolu. Tako je u ovome predmetu pokrenuto nekoliko prekršajnih i kaznenih postupaka protiv B-a.

101. Sud je već utvrdio da nisu izvršene sve sankcije i mjere koje su izrečene ili preporučene u okviru tih postupaka. Iako se taj propust čini problematičnim iz gledišta članka 8. Konvencije, on sam po sebi ne upućuje na to da u odnosu na podnositeljicu postoji diskriminacija ili diskriminirajuća namjera na temelju spola.

102. Kad je riječ o nacionalnim strategijama za zaštitu od obiteljskog nasilja donesenima 2008. i 2010. godine, Sud primjećuje da tvrdnja podnositeljice zahtjeva da je izobrazba mjerodavnih stručnjaka bila nedostatna nije potkrijepljena odgovarajućim primjerima, podatcima ili izvješćima, pa sama po sebi ne može dovesti do zaključka o spolnoj diskriminaciji u postupanju sa slučajevima obiteljskog nasilja u Hrvatskoj.

103. Kad je riječ o statističkim podatcima o provedbi zaštitnih mjera, dostavljene informacije su također nepotpune i nepotkrijepljene odgovarajućim analizama, pa Sud stoga na temelju njih ne može izvući nikakve zaključke na toj osnovi. Kad je riječ o ostalim dostavljenim statističkim podatcima, jedini zabrinjavajući podatak je onaj da su od 173 prekršajna postupka koji su se vodili u 2007. godini u vezi sa slučajevima obiteljskog nasilja, u 132 postupka oba supružnika proglašena krivima. Međutim, takvih utvrđenja nije bilo u predmetima koji su se odnosili na podnositeljicu zahtjeva.

104. S obzirom na prethodno opisani kontekst, Sud utvrđuje da podnositeljica zahtjeva nije dostavila dostatne prima facie dokaze o tome da su mjere ili praksa koji se u Hrvatskoj primjenjuju u kontekstu obiteljskog nasilja diskriminirajući niti da su to učinci takvih mjera ili prakse. Slijedi da je ovaj prigovor očigledno neosnovan i da ga treba odbiti na temelju članka 35. stavaka 3. i 4. Konvencije.

V. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE 105.

Članak 41. Konvencije propisuje:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."

A. Šteta

106. Podnositeljica zahtjeva potražuje 20.000 eura (EUR) na ime nematerijalne štete.

107. Vlada smatra da je taj iznos prekomjeran i nepotkrijepljen dokazima.

108. Uzimajući u obzir sve okolnosti ovoga predmeta Sud prihvaća da je podnositeljica zahtjeva pretrpjela nematerijalnu štetu koja ne može biti nadoknađena samo utvrđenjem povrede. Odlučujući na pravičnoj osnovi, Sud podnositeljici zahtjeva dosuđuje iznos od 9.000 EUR na ime nematerijalne štete, uvećan za sav porez koji bi joj mogao biti zaračunat.

B. Troškovi i izdaci

109. Podnositeljica zahtjeva potražuje i 8.659,30 HRK na ime troškova i izdataka nastalih pred Ustavnim sudom i 23.515,60 HRK na ime troškova i izdataka nastalih pred Sudom.

110. Vlada tvrdi da podnositeljica zahtjeva nema pravo na bilo kakve troškove i izdatke pred nacionalnim sudovima.

111. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj se dokaže da ih je stvarno i neophodno pretrpio i da je njihova visina bila razumna. U ovome predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje posjeduje, i naprijed navedene kriterije, Sud prihvaća da je cilj ustavne tužbe podnositeljice zahtjeva bio ispraviti situaciju povrede za koju podnositeljica tvrdi da se dogodila u ovome predmetu. Stoga prihvaća zahtjev za naknadu troškova i izdataka u domaćem postupku i dosuđuje iznos od 1.200 EUR, te smatra razumnim dosuditi iznos od 3.270 EUR za postupak pred Sudom, uvećan za sve poreze koji bi joj mogli biti zaračunati na te iznose.

C. Zatezna kamata

112. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

1. Utvrđuje da su prigovori podneseni na temelju članak 2., 3., 8. i 13. Konvencije dopušteni, a ostatak zahtjeva nedopušten;

2. Presuđuje da je došlo do povrede članka 8. Konvencije.

3. Presuđuje da nema potrebe ispitati prigovore na temelju članaka 2., 3. i 13. Konvencije;

4 Presuđuje
(a) da tužena država podnositeljici zahtjeva treba isplatiti, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, slijedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan namirenja;
(i) 9.000 EUR (devet tisuća eura), uvećane za sve poreze koji bi se mogli zaračunati, na ime nematerijalne štete;
(ii) 4.470 EUR (četiri tisuće četristo i sedamdeset eura) na ime troškova i izdataka, uvećanih za sve poreze koje bi se podnositeljici zahtjeva mogli zaračunati;
(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

5. Odbija preostali dio zahtjeva za pravičnom naknadom.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 14. listopada 2010. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

André Wampach Zamjenik tajnika 

Christos Rozakis Predsjednik

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

FIRST SECTION

CASE OF A. v. CROATIA

(Application no. 55164/08)

JUDGMENT

STRASBOURG 

14 October 2010

FINAL

14/01/2011 

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of A v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Christos Rozakis, President,

Nina Vajić,

Khanlar Hajiyev,

Dean Spielmann,

Sverre Erik Jebens,

Giorgio Malinverni,

George Nicolaou, judges,

and André Wampach, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 23 September 2010,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 55164/08) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Ms A (“the applicant”), on 8 October 2008. The President of the Chamber acceded to the applicant's request not to have her name disclosed (Rule 47 § 3 of the Rules of Court).

2.  The applicant was represented by Ms S. Bezbradica, a lawyer practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3.  On 3 September 2009 the President of the First Section decided to communicate to the Government the complaints concerning the lack of adequate positive measures under Articles 2, 3 and 8 of the Convention, the complaint concerning the lack of an effective remedy under Article 13 and the complaint under Article 14 that the applicant was discriminated against on the basis of her gender. It was also decided to examine the merits of the application at the same time as its admissibility (Article 29 § 1).

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

4.  The applicant was born in 1979 and lives in Z.

1.  Background to the case

5.  On 21 April 2001 the applicant married B and on 14 May 2001 a daughter, C, was born of the marriage. On 13 December 2005 the applicant brought a civil action in the Z. Municipal Court (Općinski sud u Z.), seeking a divorce from B. On 7 November 2006 the court dissolved the marriage of the applicant and B.

6.  For the purposes of criminal proceedings instituted against him in 2003, B, who was still the applicant's husband at the time, underwent a psychiatric examination. The relevant part of the report drawn up by two psychiatrists on 6 December 2004 indicated that B had been captured during the Homeland War and detained in a concentration camp from 3 April to 14 August 1992, where he had been tortured and had sustained serious bodily injuries. It also indicated that since 1992 he had been suffering from mental disorders such as anxiety, paranoia, epilepsy and post-traumatic stress disorder (PTSD).

The relevant part of the report reads:

“The patient is primarily an emotionally immature person who shows symptoms of chronic PTSD (lowered tolerance of frustration, egocentrism, latent aggressiveness, a tendency towards depressive reactions in stressful situations, as well as a worsening of his condition and impaired social functioning, in particular in family life).

...”

2.  Criminal proceedings against B on charges of violent behaviour within the family

7.  On 21 November 2005 B was arrested and detained on suspicion that he had committed the criminal offence of violent behaviour within the family. On 20 December 2005 the Z. State Attorney's Office indicted B in the Z. Municipal Court on charges of violent behaviour within the family. The indictment alleged that from 12 November 2003 to 21 August 2005 B had verbally insulted and threatened the applicant, prevented her from leaving the house and physically assaulted her; on 12 November 2003 he had physically assaulted her by punching her in the belly, throwing her on the floor and continuing to hit and kick her in the body and head; on 7 August 2005 he had hit the applicant in the face, back and hands, causing lacerations; and on 21 August 2005 he had kicked her in the leg.

8.  On 20 December 2005 B was released, after his mother gave a statement saying that she would immediately take B to their house in P. However, after having been released, he continued abusing the applicant and therefore on 9 January 2006 the applicant, together with C, moved to a women's shelter in Z. (hereinafter “the shelter”) run by a non-governmental organisation.

9.  The first hearing scheduled before the Z. Municipal Court for 29 March 2006 was adjourned because B did not appear. The second hearing was held on 25 April 2006.

10.  On 22 May 2006 the Z. State Attorney's Office extended the indictment to the criminal offence of neglecting and molesting a child or a minor. The extended indictment alleged that between November 2003 and February 2006 B had continually abused the applicant, both verbally and physically, in front of their daughter C, as well as using inappropriate language in respect of C, and had on several occasions punched and kicked C. Consequently, the case was transferred to the juvenile division (odjel za mladež) of the Z. Municipal Court.

11.  Further hearings scheduled for 7 December 2006 and 20 February 2007 were adjourned because B did not appear. A hearing scheduled for 17 April 2007 was adjourned until 9 May 2007 at the request of B's legal representative. At that hearing the judge ordered a psychiatric examination of B.

12.  The psychiatric examination established that B suffered from several mental disorders, including PTSD. The report of 2 January 2008 concluded:

“In view of his mental state and the need for continued control and supervision, I would recommend that the court order a security measure of psychiatric treatment.

Treatment may be carried out in a day hospital and without detention.

This would enable him to follow a regular programme of therapy which would preserve his current relatively stable mental condition and hence diminish the likelihood of his repeating the criminal offences and, in practical terms, remove the risk to his environment.”

13.  Another hearing was held on 12 March 2008, at which the expert psychiatrist was questioned. The expert stated that, owing to his difficult war experiences, B suffered from PTSD; he was a neurotic person with a slightly below-average intellectual level, reduced emotional capacity and a passive-aggressive personality. For those reasons his understanding of his own actions and his ability to control his impulses were significantly reduced. The expert repeated his recommendation that a security measure of compulsory psychiatric treatment be applied.

14.  A hearing scheduled for 29 April 2008 was adjourned until 4 June 2008 at the request of B's legal representative. That hearing was also adjourned because B did not appear. Hearings scheduled for 14 July and 3 October 2008 were adjourned because one of the witnesses, an employee of the Z. Social Welfare Centre, did not appear.

15.  At a hearing held on 19 November 2008 the applicant gave evidence and the court accepted proposals by both parties to call further witnesses. At a hearing held on 10 December 2008 four witnesses gave evidence. Further witnesses were called for the hearing scheduled for 21 January 2009, but the hearing was adjourned until 4 March 2009 since B and one prosecution witness did not appear. The hearing scheduled for 4 March 2009 was also adjourned because B did not appear and the hearing scheduled for 2 April 2009 was adjourned because neither B nor the prosecutor appeared.

16.  On 6 April 2009 judge M.B. asked to be allowed to step down from the case, since in March 2009 B had threatened her and she had reported B to the police (see paragraph 23 below). The president of the Z. Municipal Court granted her request on 21 April 2009.

17.  On 9 March 2009 B was admitted voluntarily to a psychiatric hospital, where he stayed until 6 April 2009. On 18 April he again went to a psychiatric hospital voluntarily. On 13 May 2009 the new judge ordered an additional psychiatric examination of B, in order to establish whether he was fit to stand trial. The expert concluded that, even though B's mental condition had deteriorated somewhat, he was still capable of standing trial. B left the hospital on 28 May 2009. Owing to the change of presiding judge in the proceedings, all the evidence had to be presented again. The first hearing in front of the new judge was held on 11 November 2009. A hearing scheduled for 14 December 2009 was adjourned until 13 January 2010 at the request of B's legal representative. A hearing was held on 16 February 2010. The criminal proceedings are still pending.

3.  Criminal proceedings against B on charges of making threats against the applicant and a police officer

18.  On 1 March 2006 the Z. State Attorney's Office indicted B in the Z. Municipal Court on charges of making death threats against the applicant on 1 March 2006.

19.  Further to that, on 30 June 2006 B was arrested and detained on suspicion of the criminal offence of making death threats against the applicant and a police officer, I.G. On 27 July 2006 the Z. State Attorney's Office indicted B on charges of making death threats against the applicant and I.G.

20.  On 8 September 2006 the two sets of proceedings were joined. On 16 October 2006 B was found guilty of three counts of making death threats and sentenced to eight months' imprisonment. The relevant extracts from the operative part of the judgment read:

“B ...

is guilty

on the grounds that

1. in the period from 29 May to 12 June 2006 ... on the official premises of the Social Welfare Centre, during meetings with minor child C, in order to incite feelings of fear in his former wife A, he whispered several times in her ear that she was a villain, that he was going to get rid of her, that she knew what he was capable of and that she would be swallowed up by darkness; on 14 June 2006 after the meeting with his minor child, he approached A on the street in front of the building of the Social Welfare Centre and whispered in her ear to beware of him and that he was going to get rid of her, which caused in A feelings of anxiety and fear for her own life...

2. during November 2005, in Z., on the premises of ... police station during an interview [with the police conducted] following a criminal complaint against him on allegations of having committed the criminal offence of violent behaviour within the family ... told a policewoman ..., in order to incite in her feelings of fear, that she brought shame upon the Croatian police, that she was conspiring against him with his former wife, that he knew the head of the police ... and Minister ... that these were her last days in police service and that he was going to get rid of her; on 19 January 2006 in the Zagreb Minor Offences Court during her testimony, he repeated that she brought shame upon the Croatian police, that she was conspiring against him with his former wife and that he was going to get rid of her, that he was not going to beat her but would have done with her and would remember her, which caused in her feelings of fear and of a risk to her own life...

3. on 21 November 2005 in Z., on the premises of ... police department, in order to incite in her feelings of fear and fear for her personal safety, called wife A several times on her cellular phone, telling her to withdraw her criminal complaint against him and, when she refused, told her that she would be swallowed up by darkness, to beware of him, that nothing was going to be as before and that he was going to put her in jail, which caused in A feelings of fear and fear for her personal safety...”

21.  On 24 October 2006 B was released from detention. On the same day the Z. Municipal Court issued a restraining order against B, prohibiting access to the applicant at a distance of less than three hundred metres, and prohibiting contact with the applicant.

22.  Both the Z. State Attorney's Office and B lodged appeals against the first-instance judgment. On 22 May 2007 the judgment was upheld by the Z. County Court and thus became final. The judgment has not yet been enforced.

4.  Criminal proceedings against B on charges of making death threats against a judge and her minor daughter

23.  On an unspecified date the Z. State Attorney's Office indicted B in the Z. Municipal Court on charges of making death threats against judge M.B. and her minor daughter (see paragraph 16 above). In the course of the proceedings B was arrested on 4 September 2009 and placed in pre-trial detention. On 19 October 2009 the Z. Municipal Court found B guilty as charged and sentenced him to three years' imprisonment and also ordered his compulsory psychiatric treatment. It seems that B is still in detention but no information has been provided as to where and whether any psychiatric treatment has been provided.

5.  Minor offences proceedings against B

(a)  The first set of proceedings

24.  On 7 January 2004 a police station lodged a request with the Z. Minor Offences Court (Prekšajni sud u Z.) for minor offences proceedings to be instituted against B. It was alleged that on 12 November 2003 B had assaulted the applicant and pushed her onto the floor, while kicking her in the body and head.

25.  At a hearing held on 8 June 2004 the applicant refused to give evidence and the proceedings were discontinued.

(b)  The second and third sets of proceedings

26.  On 14 November 2005 a police station lodged two requests with the Z. Minor Offences Court for minor offences proceedings to be instituted against B.

27.  In the first request, it was alleged that on 21 August 2005 B had verbally abused the applicant in front of C and had kicked the applicant in the leg. In a decision of 20 November 2006 the court found B guilty of domestic violence and imposed a fine in the amount of 2,000 Croatian kuna (HRK). There is no indication that this fine has been enforced.

28.  In the second request it was alleged that on 7 August 2005 B had first forcefully stopped the applicant from taking a bath and had hit her in the face, back and hands, causing lacerations. In a decision of 19 July 2007 the court found B guilty of domestic violence and imposed a fine in the amount of HRK 7,000. However, this decision did not become final because the proceedings were discontinued on 28 November 2007, having become time-barred.

(c)  The fourth set of proceedings

29.  On 26 March 2006 the applicant lodged a request with the Z. Minor Offences Court under the Protection against Domestic Violence Act, for minor offences proceedings to be instituted against B. She alleged that since 29 March 2005 B had repeatedly assaulted her in front of C and caused her bodily injuries. These were described in the enclosed medical reports of 29 March and 16 August 2005 as contusions to the upper lip, right calf and right foot. The injuries were classified as minor bodily injuries. He had further threatened to kill her on 1 February 2006.

30.  The applicant also requested that protective measures be immediately imposed in the form of prohibiting access to her proximity, a prohibition on harassing or stalking her and compulsory psycho-social treatment. The applicant explained that B had been diagnosed with several mental disorders and had been undergoing treatment for years. She requested that the proceedings be instituted as a matter of urgency.

31.  The court held a preliminary hearing (pripremno ročište) on 27 June 2006, and subsequent hearings on 19 September 2006 and 26 September 2006. In a decision of 2 October 2006 the court found B guilty of domestic violence and imposed a fine in the amount of HRK 6,000. A protective measure prohibiting access to the applicant at a distance of less than one hundred metres for a period of one year was also ordered, as well as a protective measure of compulsory psycho-social treatment for a period of six months. The relevant extracts from the operative part of the decision read:

“B

is guilty

on the grounds that

on 1 February 2006 in their flat ... he threatened his wife with the following words: 'I will kill you, you won't walk again ... you will never see your child again' in the presence of their minor child C ... which acts of violence he repeated on several subsequent occasions causing her physical injuries also ...”

32.  On 30 October 2006 the applicant lodged an appeal, arguing that a protective measure in the form of a prohibition on harassing or stalking her and C and a protective measure of prohibition of access to C should have also been applied. She argued further that the measure of prohibition on access to her was not sufficiently precise because the court had failed to specify the date on which the measure was to be implemented. B also lodged an appeal.

33.  The appeals of B and the applicant were dismissed on 31 January 2007 by the High Minor Offences Court.

34.  B paid HRK 1,000 of the fine. The remaining fine in the amount of HRK 5,000 was supplemented by a prison term which B has not served. The Government explained that this was because Z. Prison was full to capacity. Furthermore, B has not undergone the compulsory psycho-social treatment because of the lack of licensed individuals or agencies able to execute such a protective measure. Execution of the sentence became time-barred on 31 January 2009.

35.  On 10 December 2007 the applicant informed the Z. Minor Offences Court that B had violated the restraining order and that in October 2007 he had hired a private detective who had come to her secret address where she had been living after leaving the shelter. The applicant reiterated her request for the application of an additional protective measure in the form of a prohibition on harassing and stalking a victim of violence. Her request was dismissed in a decision of the Z. Minor Offences Court of 12 December 2007 on the ground that she had not shown an immediate risk to her life. On 17 December 2007 the applicant lodged an appeal against that decision. The court dismissed her appeal on 7 January 2008. The applicant lodged a constitutional complaint against that decision on 18 February 2008. On 19 March 2008 the Constitutional Court found that it had no jurisdiction in the matter.

6.  Other relevant facts

36.  On an unspecified date the applicant and C left the shelter and went to live at a secret address. On 14 October 2007 an unknown man appeared at their door. The applicant's partner opened and the man at the door introduced himself as a private detective hired by B to find out the whereabouts of the applicant and C.

37.  The applicant moved out and lived in a nearby village for five months. According to the applicant, she was not able to find new accommodation elsewhere because all the landlords she had approached answered that they had no wish to deal with her violent ex-husband.

38.  In the course of the divorce proceedings between the applicant and B, the Z. Municipal Court issued an interim measure on 9 March 2006 and ordered contact between B and C twice a week for one hour on the premises of the Z. Social Welfare Centre, under expert supervision. The applicant did not comply with the decision, so on 23 May 2006 the court threatened her with a fine unless she complied with the order. After that decision the applicant complied with the interim measure until mid-June 2006.

39.  On 7 November 2006 the Z. Municipal Court dissolved the marriage of the applicant and B and also ordered B to pay child maintenance for C. It further prohibited B from contacting C. Both parties lodged appeals, and on 11 September 2007 the Z. County Court (Županijski sud u Z.) upheld the divorce but quashed the first-instance judgment concerning the amount of maintenance to be paid in respect of C and the ban on contact between B and C, and remitted the case in that part.

40.  On 7 October 2008 the Z. Municipal Court gave a fresh judgment on the amount of maintenance and ordered contact between B and C twice a month for two hours in a children's play centre in Z., under the expert supervision of the Z. Social Welfare Centre. Both parties lodged appeals, and on 27 January 2009 the Z. County Court upheld the part of the judgment concerning contact between B and C, quashed the decision on maintenance and remitted the case in that part. The proceedings on the child maintenance are still pending.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW

Relevant criminal law

41.  The relevant parts of the Criminal Code (Kaznenei zakon Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 110/1997, 28/1998, 50/2000, 129/2000, 51/2001, 11/2003, 105/2004, 84/2005 and 71/2006) read as follows:

Article 75

“A security measure of compulsory psychiatric treatment may be imposed only as regards a perpetrator who, at the time of committing a criminal offence, suffered from significantly diminished responsibility [and] where there is a risk that the factors giving rise to the state [of diminished responsibility] might incite the future commission of a further criminal offence.

A security measure of compulsory psychiatric treatment may be imposed, under the conditions set out in paragraph 1 of this Article, during the execution of a prison sentence, in lieu of a prison sentence or together with a suspended sentence.

Compulsory psychiatric treatment shall be imposed for as long as the grounds for its application exist, but [it shall not] in any case exceed the prison term ... Compulsory psychiatric treatment shall not under any circumstances exceed three years.

...”

BODILY INJURY

Article 98

“Anyone who inflicts bodily injury on another person or impairs another person's health shall be fined or sentenced to imprisonment for a term not exceeding one year.”

Article 102

“Criminal proceedings for the offence of inflicting bodily injury (Article 98) shall be instituted by means of private prosecution.”

THREATS

Article 129

“(1) Anyone who threatens another person with harm in order to intimidate or disturb that person shall be fined up to one hundred and fifty monthly wages or sentenced to imprisonment for a term not exceeding six months.

(2) Anyone who seriously threatens to kill another person ... shall be fined or sentenced to imprisonment for a term not exceeding one year.

...

(4) Criminal proceedings for the criminal offences defined in paragraphs 1 and 2 of this Article shall be instituted upon [a private] application.”

VIOLENT BEHAVIOUR WITHIN THE FAMILY

Article 215a

“A family member who by an act of violence, ill-treatment or particularly contemptuous behaviour places another family member in a humiliating position shall be sentenced to imprisonment for a term of between six months and five years.”

Relevant minor offences law

42.  The relevant provisions of the Protection against Domestic Violence Act (Official Gazette no. 116/2003, Zakon o zaštiti of nasilja u obitelji) provide:

Section 1

“This Act defines the term domestic violence, persons considered as family members within the meaning of this Act, the manner of protection of family members and the types and purpose of minor offences sanctions.”

Section 2

“(1) The provisions of the Minor Offences Act are to be applied in respect of minor offences in the sphere of domestic violence, unless otherwise provided by this Act.

(2) All proceedings instituted under this Act shall be urgent.”

Section 4

“Domestic violence is:

– any use of physical force or psychological pressure against a person's integrity;

– any other act by a family member which might cause physical or mental suffering;

– causing fear, fear for personal safety or harm to a person's dignity;

– physical assault irrespective of whether it has caused injury;

– verbal assaults, insults, cursing, calling names or other forms of serious harassment;

– sexual harassment;

– stalking and all other forms of harassment;

– illegal isolation of a person or restricting his or her freedom of movement or communication with others;

– causing damage to or destruction of property or attempting to do so.”

Types and purpose of minor offences sanctions for protection from domestic violence

Section 6

“(1) Minor offences sanctions for protection from domestic violence are fines, imprisonment and protective measures.

...”

Protective measures

Section 7

“A court may order the following protective measures against the perpetrator of an act of domestic violence

(a) compulsory psycho-social treatment;

(b) prohibiting access to the victim's proximity;

(c) prohibition on harassing and stalking the victim of violence;

(d) removal from flat, house or other living premises;

(e) providing protection to a person exposed to violence;

(f) compulsory treatment for addiction;

(g) seizure of objects intended for or used in the commission of a minor offence.”

Purpose of protective measures

Section 8

“The purpose of protective measures is to prevent domestic violence, to secure the necessary protection of the health and safety of a person exposed to violence and to remove the circumstances favourable to or capable of inciting the commission of a further minor offence.”

Protective measure of compulsory psycho-social treatment

Section 9

“(1) A protective measure of obligatory psycho-social treatment may be imposed in respect of the perpetrator of an act of domestic violence in order to put an end to the violent behaviour of the perpetrator or where there is a risk that the perpetrator might reoffend against persons under section 3 of this Act.

(2) The measure under paragraph 1 of this section shall remain in place as long as the reasons for which it has been imposed exist, but for no longer than six months.

...”

Protective measure prohibiting access to the victim's proximity

Section 10

“(1) A protective measure prohibiting access to the victim's proximity may be imposed against a person who has committed an act of domestic violence where there is a risk that he or she might reoffend.

(2) A decision imposing a measure prohibiting access to the victim's proximity shall define the places or areas covered as well as the distance of access.

(3) The duration of a measure under paragraph one of this section shall not be shorter than one month or exceed one year.

...”

Protective measure prohibiting the harassing and stalking of a victim of violence

Section 11

“(1) A protective measure prohibiting the harassing and stalking of a victim of violence may be ordered against a person who has committed violence by harassing or stalking and where there is a danger of his or her reoffending against persons under section 3 of this Act.

(2) The measure under paragraph 1 of this section shall be ordered for a period from one month to one year.

...”

Protective measure of providing protection to a person exposed to violence

Section 13

“(1) A protective measure of providing protection to a person exposed to violence may be ordered in respect of a person exposed to violence for his or her physical protection and to enable him or her to take from home his or her personal documents, clothes, money or other items necessary for everyday life.

(2) The measure under paragraph 1 of this section shall include an order to the police to escort the person exposed to violence and protect that person while he or she takes his or her personal items and to escort him or her while leaving the home.

(3) The duration of this measure shall be defined by the duration of implementation of the court order.”

Ordering of protective measures

Section 16

“(1) Protective measures may be ordered at the request of a person exposed to violence or of the police, or of the court's own motion.

(2) The protective measures under section 7 (a) and (g) shall be ordered by the court of its own motion.

(3) The protective measures under this Act shall be ordered for a period which shall not be less than one month, nor shall it exceed two years from the date when a decision in minor offence proceedings has become final or from the date of completion of a prison term, if not otherwise provided under this Act.”

Section 17

“(1) The protective measures under section 7 (b), (c), (d) and g) of this Act may be ordered independently even where no other sanction has been imposed.

(2) The protective measures under paragraph 1 of this section may be imposed at the request of a person who has lodged a request for minor offences proceedings to be instituted, in order to remove a direct risk to the life of persons exposed to violence or other family members.

(3) A court shall give a decision under paragraphs 1 and 2 of this section within 48 hours.

...”

Responsibility for non-compliance with a protective measure

Section 20

“(1) The perpetrators of domestic violence are obliged to comply with the protective measure [ordered against them].

(2) Persons who do not comply with the protective measure ordered against them shall be punished for a minor offence by a fine which may not be less than 3,000 Croatian kuna or by at least forty days' imprisonment.

...”

43.  The relevant part of the Minor Offences Act (Zakon o Prekršajima, Official Gazette no. 88/2002) reads:

Section 30

“A fine may be prescribed in respect of an individual in a minimum amount of 300 Croatian kuna and a maximum amount of 10,000 Croatian kuna ...”

Section 31

“The prison term may be prescribed for a minimum duration of three days and a maximum of thirty days. On an exceptional basis, in respect of the most serious minor offences, it may be prescribed for a maximum duration of sixty days.

...”

44.  The relevant provisions of the Enforcement of Prison Sentences Act (Zakon o izvršavanju kazne zatvora, Official Gazette nos. 128/1999 and 190/2003) read as follows:

PURPOSE OF A PRISON TERM

Section 2

“The main purpose of a prison term, apart from humane treatment and respect for the personal integrity of the person serving the prison term, ... is the development of his or her capacity to live after release in accordance with the laws and general customs of society.”

INDIVIDUAL PRGRAMME FOR ENFORCEMENT OF A PRISON TERM

Section 69

(1) The individual programme for the enforcement of a prison term (hereinafter “the enforcement programme”) consists of a combination of pedagogical, working, leisure, health, psychological and safety activities and measures aimed at adapting the time spent in detention to the character traits and needs of the prisoner and the type and possibilities of the particular penitentiary or prison. The enforcement programme shall be designed with a view to fulfilling the purposes of a prison term under section 7 of this Act.

(2) The enforcement programme shall be designed by the prison governor on a proposal from the penitentiary or prison expert team...

(3) The enforcement programme shall contain information on ... special procedures (... psychological and psychiatric assistance ... special security measures...)

...”

III.  COUNCIL OF EUROPE DOCUMENTS

45.  In its Recommendation Rec(2002)5 of 30 April 2002 on the protection of women against violence, the Committee of Ministers of the Council of Europe stated, inter alia, that member States should introduce, develop and/or improve where necessary national policies against violence based on maximum safety and protection of victims, support and assistance, adjustment of the criminal and civil law, raising of public awareness, training for professionals confronted with violence against women and prevention.

46.  The Committee of Ministers recommended, in particular, that member States should penalise serious violence against women such as sexual violence and rape and abuse of the vulnerability of pregnant, defenceless, ill, disabled or dependent victims, as well as penalising any abuse of position by the perpetrator. The Recommendation also states that member States should ensure that all victims of violence are able to institute proceedings, make provisions to ensure that criminal proceedings can be initiated by the public prosecutor, encourage prosecutors to regard violence against women as an aggravating or decisive factor in deciding whether or not to prosecute in the public interest, ensure where necessary that measures are taken to protect victims effectively against threats and possible acts of revenge and take specific measures to ensure that children's rights are protected during proceedings.

47.  With regard to violence within the family, the Committee of Ministers recommended that Member states should classify all forms of violence within the family as criminal offences and envisage the possibility of taking measures in order, inter alia, to enable the judiciary to adopt interim measures aimed at protecting victims, to ban the perpetrator from contacting, communicating with or approaching the victim, or residing in or entering defined areas, to penalise all breaches of the measures imposed on the perpetrator and to establish a compulsory protocol for operation by the police, medical and social services.

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLES 2, 3 and 8 OF THE CONVENTION

48.  The applicant complained that by failing to afford her adequate protection against B's violence the State authorities had failed to comply with their positive obligations. She relied on Articles 2, 3 and 8 of the Convention, the relevant parts of which read:

Article 2 – Right to life

“1.  Everyone's right to life shall be protected by law. No one shall be deprived of his life intentionally save in the execution of a sentence of a court following his conviction of a crime for which this penalty is provided by law.

...”

Article 3 – Prohibition of torture

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

Article 8 – Right to respect for private and family life

“1.  Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2.  There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

A.  Admissibility

49.  The Court notes that this part of the application is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B.  Merits

1.  The parties' submissions

50.  The applicant argued that the State authorities had failed in their positive obligations under Articles 2, 3 and 8 of the Convention in respect of the acts of violence committed against her by B. She maintained that although the national courts, in both criminal and minor offences proceedings, had imposed certain sanctions and ordered certain measures, most of these had not been enforced, thereby seriously undermining any meaningful purpose of those proceedings. The national courts had also misapplied the relevant provisions of the applicable substantive and procedural law.

51.  She also argued that the requirement for her to prove an immediate risk to her life in order to have a protective measure of prohibition on harassing and stalking a victim of violence applied put a disproportionate burden on her as the victim of violent acts (see paragraph 35 above). In any event the Z. Minor Offences Court had had sufficient proof of a risk to her life because at that time B had already been convicted of uttering death threats against her (see paragraph 20 above).

52.  The applicant further maintained that owing to the failure of the national authorities to provide her with adequate protection against B's violence she had to live in fear for her physical integrity and for her life, had had to hide in the shelter, together with C, and had also had to move to a secret address.

53.  The Government argued that in Croatia the protection of victims of domestic violence was ensured through the mechanisms of criminal law, and in particular the Protection against Domestic Violence Act. In the present case the relevant authorities had reacted to the incidents of violence against the applicant by B, had instituted several sets of both criminal and minor offences proceedings and had applied such criminal sanctions and protective measures against B as they had considered proper and suitable in the circumstances. The Government submitted that the prison term imposed on B for not paying in full the fine imposed in the decision of the Z. Minor Offences Court of 2 October 2006 had not been enforced because Z. Prison had been full to capacity. Likewise, the measure of compulsory psycho-social treatment imposed on B in the same decision had not been implemented owing to the lack of licensed individuals or agencies able to execute such a protective measure (see paragraphs 31 and 34 above).

54.  In addition, the Government had adopted two national strategies for protection against domestic violence (the first one covering the period between 2005 and 2007 and the second covering the period between 2008 and 2010) which included, inter alia, the education of all those involved in cases of domestic violence and cooperation with the non-governmental organisations working in that field as well as financial and other support for them. Thus, in 2008 only sixteen new shelters with a total of 329 places for the victims of violence had been established, of which six were State-funded.

2.  The Court's assessment

55.  The Court takes note of B's repeated violent behaviour towards the applicant. The facts in issue concern frequent episodes of violence in the period between November 2003 and June 2006, amounting to some two years and seven months. The violence was both verbal, including serious death threats, and physical, including hitting and kicking the applicant in the head, face and body, causing her injuries. In view of the fact that all the incidents of domestic violence in the present case concerned the same perpetrator and occurred in a continual manner, the Court will examine them as a continuous situation.

56.  The Court takes further note of the psychiatric reports concerning B which indicated that he suffered from several mental disorders, including a severe form of PTSD, emphasised his tendency towards violence and his reduced ability to control his impulses, and reiterated the recommendation for continuing compulsory psychiatric treatment (see paragraphs 6, 12 and 13 above).

57.  The above facts show that the applicant made credible assertions that over a prolonged period of time B presented a threat to her physical integrity and had actually attacked her on a number of occasions. In view of these facts, the Court considers that the State authorities had a positive obligation to protect the applicant from the violent behaviour of her (former) husband. This obligation might arise under all three Articles of the Convention relied upon, namely Articles 2, 3 and 8. However, in order to avoid further analysis as to whether the death threats against the applicant engaged the State's positive obligation under Article 2 of the Convention, as well as issues pertinent to the threshold for the purposes of Article 3 of the Convention, the Court will analyse the circumstances of the present case from the standpoint of Article 8 of the Convention.

58.  In this connection the Court reiterates that there is no doubt that the events giving raise to the present application pertain to the sphere of private life within the meaning of Article 8 of the Convention. Indeed, the physical and moral integrity of an individual is covered by the concept of private life. The concept of private life extends also to the sphere of the relations of individuals between themselves. There appears, furthermore, to be no reason in principle why the notion of “private life” should be taken to exclude attacks on one's physical integrity (see X and Y v. the Netherlands, 26 March 1985, § 23, Series A no. 91).

59.  While the essential object of Article 8 is to protect the individual against arbitrary action by the public authorities, there may in addition be positive obligations inherent in effective “respect” for private and family life and these obligations may involve the adoption of measures in the sphere of the relations of individuals between themselves (see, mutatis mutandis, X and Y, cited above, §§ 23-24; Mikulić v. Croatia, no. 53176/99, § 57, ECHR 2002-I; and Sandra Janković v. Croatia, no. 38478/05, § 44, ECHR 2009‑... (extracts)).

60.  As regards respect for private life, the Court has previously held, in various contexts, that the concept of private life includes a person's physical and psychological integrity. Under Article 8 States have a duty to protect the physical and moral integrity of an individual from other persons. To that end they are to maintain and apply in practice an adequate legal framework affording protection against acts of violence by private individuals (see X and Y, cited above, §§ 22 and 23; Costello-Roberts v. the United Kingdom, 25 March 1993, § 36, Series A no. 247-C; D.P. and J.C. v. the United Kingdom, no. 38719/97, § 118, 10 October 2002; M.C. v. Bulgaria, no. 39272/98, §§ 150 and 152, ECHR 2003‑XII; Bevacqua and S. v. Bulgaria, no. 71127/01, § 65, 12 June 2008; and Sandra Janković, cited above, § 45).

61.  The Court will therefore examine whether Croatia, in dealing with the applicant's case, has been in breach of its positive obligations under Article 8 of the Convention (see, mutatis mutandis, Handyside v. the United Kingdom, 7 December 1976, § 49, Series A no. 24).

(a)  Measures ordered and implemented

(i)  Detention

62.  As to the measures taken against B by the Croatian authorities, the Court notes that one of the measures applied against B was his pre-trial detention. Thus, in the criminal proceedings on charges of violent behaviour within the family, instituted on 21 November 2005 (see §§ 7–17 above), B was detained from 21 November to 20 December 2005. These proceedings concerned the allegations of physical and verbal violence against the applicant in the period between November 2003 and August 2005 as well as the allegations of child molestation. They are still pending.

63.  In the proceedings concerning the charges of making death threats against the applicant and a policewoman, instituted on 1 March 2006 (see §§ 18-22 above), B was detained from 30 June to 24 October 2006.

(ii)  Other protective measures

64.  Further to B's detention, the national courts applied some other measures against him. Thus, in the last-mentioned proceedings concerning death threats against the applicant and a policewoman, the Zagreb Municipal Court also issued a restraining order against B, prohibiting access to the applicant at a distance of less than three hundred metres and prohibiting contact with the applicant.

65.  In the minor offences proceedings on charges of domestic violence, instituted on 26 March 2006, the Zagreb Minor Offences Court ordered a protective measure prohibiting access to the applicant at a distance of less than one hundred metres for a period of one year (see §§ 29-35 above).

(b)  Measures recommended or ordered and not followed or complied with

66.  However, the Court notes that some further recommendations and measures were not followed or complied with. It must be stated at this juncture that it is not the Court's task to verify whether the domestic courts correctly applied domestic criminal law; what is in issue in the present proceedings is not individual criminal-law liability, but the State's responsibility under the Convention. The Court must grant substantial deference to the national courts in the choice of appropriate measures, while also maintaining a certain power of review and the power to intervene in cases of manifest disproportion between the gravity of the act and the results obtained at domestic level (see, mutatis mutandis, Nikolova and Velichkova v. Bulgaria, no. 7888/03, § 62, 20 December 2007; Atalay v. Turkey, no. 1249/03, § 40, 18 September 2008; and Beganović v. Croatia, no. 46423/06, § 78, ECHR 2009‑...).

67.  In this connection the Court notes that the obligation on the State under Article 8 of the Convention in cases involving acts of violence against an applicant would usually require the State to adopt adequate positive measures in the sphere of criminal-law protection. The Court stresses that the Convention is a living instrument which must be interpreted in the light of present-day conditions and that the increasingly high standard being required in the area of the protection of human rights and fundamental liberties correspondingly and inevitably requires greater firmness in assessing breaches of the fundamental values of democratic societies (see, mutatis mutandis, Selmouni v. France, [GC], no. 25803/94, § 101, ECHR 1999-V; Mayeka and Mitunga v. Belgium, no. 13178/03, § 48, ECHR 2006‑XI; and Sandra Janković, cited above, § 47). Bringing to justice perpetrators of violent acts serves mainly to ensure that such acts do not remain ignored by the relevant authorities and to provide effective protection against them.

(i)  Detention

68.  In the criminal proceedings instituted on 1 March 2006 the Zagreb Municipal Court, in a judgment of 16 October 2006, found B guilty on two counts of making death threats, against the applicant and against a policewoman, and sentenced him to eight months' imprisonment. B has not yet started to serve that prison term.

69.  In one of the sets of minor offences proceedings on charges of domestic violence a decision was adopted on 2 October 2006 ordering the applicant to pay a fine in the amount of HRK 6,000. He paid only HRK 1,000 and the remaining HRK 5,000 was supplemented by a prison term, but B never served his prison sentence. The Government explained that this was because Z. Prison was full to capacity.

70.  Instead he was arrested as late as 4 September 2009 in a separate set of criminal proceedings concerning charges of death threats against a judge and her daughter, and was placed in pre-trial detention. In these proceedings a judgment sentencing B to three years' imprisonment was adopted on 19 October 2009.

(ii)  Psychiatric treatment

71.  At the same time an order was made for B to undergo psychiatric treatment. While the Court agrees that this measure was desirable, it cannot but note that it was not applied in connection with any proceedings concerning B's violence against the applicant. Furthermore, it was applied several years after the applicant had reported frequent incidents involving verbal and physical violence and death threats by B. The Court also notes that the Government have provided no information as to whether an individual programme for the execution of B's prison term was designed by the prison governor as required under section 69 of the Enforcement of Prison Sentences Act. An individual programme of this kind in respect of B takes on additional importance in view of the fact that his prison term was combined with a measure as significant as compulsory psychiatric treatment ordered by the domestic courts in relation to the serious death threats he had made (see, by way of comparison, Branko Tomašić and Others v. Croatia, no. 46598/06, § 56, ECHR 2009‑...).

72.  In this connection the Court notes that as early as December 2004 a psychiatrist who examined B found that he suffered from chronic PTSD, with symptoms that included lowered tolerance of frustration, latent aggressiveness, a worsening of his condition and impaired social functioning, in particular in family life. In another psychiatric report, dated January 2008, it was found that B was in need of continuing psychiatric control and supervision and that a regular programme of therapy would preserve his relatively stable mental condition and hence diminish the likelihood of his repeating the criminal offences and, in practical terms, remove the risk to his environment.

73.  In one set of minor offences proceedings on charges of domestic violence, a decision of 2 October 2006 ordered that the applicant should undergo psycho-social treatment in order to address his mental health problems in connection with his violent behaviour (see paragraph 31 above). However, owing to the lack of licensed individuals or agencies able to execute such a protective measure, it was never enforced (see §§ 31-33 above).

(iii)  Fines

74.  The Court notes that the Government have not submitted any information showing that the fine of HRK 2,000 which B was ordered to pay in the minor offences proceedings on 20 November 2006 has been enforced. Further to that, in another set of minor offences proceedings, he was ordered to pay a fine in the amount of HRK 7,000 on 19 July 2007. However, the national courts allowed these proceedings to become time-barred when they were pending before the appeal court.

(c)  Conclusion

75.  The Court stresses that its task is not to take the place of the competent Croatian authorities in determining the most appropriate methods of protecting individuals from attacks on their personal integrity, but rather to review under the Convention the decisions that those authorities have taken in the exercise of their power of appreciation (see Sandra Janković, cited above, § 46).

76.  In line with the principle stated above, the Court is also aware that it is for the national authorities to organise their legal systems so as to comply with their positive obligations under the Convention, and in that respect it is of course possible to conduct separate sets of criminal proceedings against the same defendant in respect of different criminal offences involving the same victim. However, in a situation such as the one in the present case, where different sets of criminal and minor offences proceedings concerned a series of violent acts by the same person, namely B, and against the same victim, namely the applicant, it appears that the requirement of effective protection of the applicant's right to respect for her private life would have been better satisfied had the authorities been in a position to view the situation as a whole. That would have given them a better overview of the situation and an opportunity of addressing the need to protect the applicant from various forms of violence in the most appropriate and timely manner.

77.  The Court recognises that the national courts instituted several sets of minor offences and criminal proceedings against B, in the context of which they ordered certain measures such as periods of pre-trial detention, psychiatric or psycho-social treatment, restraining and similar orders and even a prison term. By ordering these measures the Croatian authorities showed that they considered them adequate and necessary in order to address the situation of violence against the applicant. The Court cannot but agree with that approach.

78.  The national courts never overturned the measures in question or held that they were no longer necessary. However, as explained above in detail, many of these measures, such as periods of detention, fines, psycho-social treatment and even a prison term, have not been enforced (see paragraphs 68-74 above) and the recommendations for continuing psychiatric treatment, made quite early on, were complied with as late as 19 October 2009 and then in the context of criminal proceedings unrelated to the violence against the applicant. In addition, it is not certain that B has as yet undergone any psychiatric treatment (see paragraph 23 above). The Court stresses that the main purpose of imposing criminal sanctions is to restrain and deter the offender from causing further harm. However, these aims can hardly be achieved without the sanctions imposed being enforced.

79.  The national authorities failed to implement measures ordered by the national courts, aimed on the one hand at addressing B's psychiatric condition, which appear to have been at the root of his violent behaviour, and on the other hand at providing the applicant with protection against further violence by B. They thus left the applicant for a prolonged period in a position in which they failed to satisfy their positive obligations to ensure her right to respect for her private life.

80.  There has accordingly been a violation of Article 8 of the Convention. In view of that finding, the Court considers that no separate issue remains to be examined under Articles 2 and 3 of the Convention.

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 OF THE CONVENTION

81.  The applicant further complained of the unfairness of the criminal and minor offences proceedings instituted against B. She relied on Article 6 § 1 of the Convention, the relevant part of which provides:

“In the determination of his civil rights and obligations or of any criminal charge against him, everyone is entitled to a ... hearing within a reasonable time by [a] ... tribunal ...”

82.  The Court notes that the applicant cannot rely on Article 6 of the Convention in so far as her complaint relates to criminal proceedings against third persons. Furthermore, the complaints made by the applicant have been examined above in connection with the complaint under Article 8 of the Convention.

83.  It follows that this complaint is incompatible ratione materiae with the provisions of the Convention within the meaning of Article 35 § 3 and must be rejected in accordance with Article 35 § 4.

III.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

84.  The applicant alleged that she had no effective remedy in respect of her complaint under the Convention. She relied on Article 13 of the Convention, which provides:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

85.  The Government contested that argument.

86.  The Court notes that this complaint is linked to the one examined above under Article 8 of the Convention and must therefore likewise be declared admissible.

87.  The applicant argued that because of the failure of the national authorities to enforce their own decisions adopted in various proceedings instituted against B on charges of verbal and physical violence against her, she had no effective remedy by which to obtain protection against B's violence. The Court notes that these very same issues have already been examined above under Article 8 of the Convention and have led to a finding of a violation of that Article. Therefore, the Court considers that in the specific circumstances of the present case it is not necessary to examine whether, in this case, there has been a violation of Article 13 of the Convention.

IV.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 14 OF THE CONVENTION

88.  The applicant further complained that the relevant laws relating to domestic violence were insufficient and ineffective and that since acts of domestic violence were predominantly committed against women, those laws were also discriminatory. She relied on Article 14 of the Convention, which provides:

“The enjoyment of the rights and freedoms set forth in [the] Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”

1.  The parties' submissions

89.  The applicant concentrated her arguments concerning the alleged violation of Article 14 on three main points. Firstly, she argued that the legislation pertinent to the incidents of domestic violence was discriminatory in that it provided for minor offences proceedings in respect of all acts of domestic violence, including instances of serious physical abuse, while such violence occurring outside a domestic context was dealt with through ordinary criminal-law mechanisms. Furthermore, although a measure of compulsory psychiatric treatment was provided for by law, in practice it had been entirely ineffective.

90.  Secondly, she argued that although the Government had adopted two national strategies for protection against domestic violence (in 2005 and 2008) neither had been implemented. In that connection she stressed that the training of experts working in the context of domestic violence was insufficient and that there had been no evaluation of such training.

91.  Thirdly, the applicant maintained that the statistics relating to the application of protective measures under the Protection against Domestic Violence Act showed that in 2007, in the City of Zagreb, 173 cases concerning domestic violence had been processed under that Act. In 98 of these cases a request had been made for the application of protective measures; such measures had actually been applied in only eleven cases, while in 40 cases they had been refused and in 47 cases a judge had made no comments on the request for a protective measure. The applicant submitted further official statistics showing that out of 172 sets of minor offences proceedings conducted in 2007, 132 had ended by finding both (former) spouses guilty. Of these, 70 cases had resulted in a sentence of imprisonment, 38 of which had been suspended. In the remaining 16 cases in which only one (former) spouse was found guilty, men had been the perpetrators in 14 cases and women in 2, while the other cases had been terminated without a conviction.

92.  Separate statistics were submitted regarding the length of proceedings instituted under the Protection against Domestic Violence Act before the High Minor Offences Court, which is an appeal court in minor offences cases. In 2007 that court received 1,568 cases under the said Act. In 461 cases the proceedings had lasted thirty days, in 574 cases between 31 and 60 days, in 420 cases they had lasted between 61 and 120 days and in 67 cases more than 121 days.

93.  The Government argued that there had been no discriminatory treatment of the applicant by any of the authorities involved. Unlike in the Opuz case (see Opuz v. Turkey, no. 33401/02, ECHR 2009‑...), the facts of the present case showed that none of the authorities had treated the incidents of violence against the applicant as a family matter they could not interfere with. Furthermore, none of the officials had in any manner tried to dissuade the applicant from pursuing her claims against B.

2.  The Court's assessment

94.  The Court has already accepted that a general policy or measure which is apparently neutral but has disproportionately prejudicial effects on persons or groups of persons who, as for instance in the present case, are identifiable only on the basis of gender, may be considered discriminatory notwithstanding that it is not specifically aimed at that group (see, mutatis mutandis, Hugh Jordan v. the United Kingdom, no. 24746/94, § 154, 4 May 2001; Hoogendijk v. the Netherlands (dec.), no. 58461/00, 6 January 2005; and Oršuš and Others v. Croatia [GC], no. 15766/03, § 150, ECHR 2010‑...), unless that measure is objectively justified by a legitimate aim and the means of achieving that aim are appropriate, necessary and proportionate. Furthermore, discrimination potentially contrary to the Convention may result from a de facto situation (see Zarb Adami v. Malta, no. 17209/02, § 76, ECHR 2006-VIII). Where an applicant produces prima facie evidence that the effect of a measure or practice is discriminatory, the burden of proof will shift on to the respondent State, to whom it falls to show that the difference in treatment is not discriminatory (see Oršuš and Others, cited above, § 150).

95.  The Court notes that in Opuz, on the basis of reports submitted by the applicants and prepared by the Convention on the Elimination of All Forms of Discrimination against Women (CEDAW) Committee, the Diyarbakır Bar Association and Amnesty International, it found that general and discriminatory judicial passivity in Turkey, albeit unintentional, had mainly affected women, and considered that the violence suffered by the applicant and her mother could be regarded as gender-based violence which was a form of discrimination against women. Despite the reforms carried out by the Government in recent years, the overall unresponsiveness of the judicial system and the impunity enjoyed by the aggressors, as found in that case, indicated that there had been insufficient commitment to take appropriate action to address domestic violence (see Opuz, cited above, § 200).

96.  In support of these findings the Court relied on the Turkish Government's recognition of the general attitude of the local authorities, such as the manner in which the women were treated at police stations when they reported domestic violence, and judicial passivity in providing effective protection to victims (see Opuz, cited above, § 192). Furthermore, the reports submitted indicated that when victims reported domestic violence to police stations, police officers did not investigate their complaints but sought to assume the role of mediator by trying to convince the victims to return home and drop their complaint. In this connection, police officers considered the problem as a family matter with which they could not interfere (see Opuz, cited above, §§ 92, 96, 102 and 195). The reports also showed that there were unreasonable delays in issuing injunctions and in serving injunctions on the aggressors, given the negative attitude of the police officers. Moreover, the perpetrators of domestic violence did not seem to receive dissuasive punishments, because the courts mitigated sentences on the grounds of custom, tradition or honour (see Opuz, cited above, §§ 91-93, 95, 101, 103, 106 and 196).

97.  The Court notes at the outset that in the present case the applicant has not submitted any reports in respect of Croatia of the kind concerning Turkey in the Opuz case. There is not sufficient statistical or other information disclosing an appearance of discriminatory treatment of women who are victims of domestic violence on the part of the Croatian authorities such as the police, law-enforcement or health-care personnel, social services, prosecutors or judges of the courts of law. The applicant did not allege that any of the officials involved in the cases concerning the acts of violence against her had tried to dissuade her from pursuing the prosecution of B or giving evidence in the proceedings instituted against him, or that they had tried in any other manner to hamper her efforts to seek protection against B's violence.

98.  Starting from the arguments submitted by the applicant (see paragraphs 89-92 above), the Court will proceed to examine whether they disclose prima facie evidence of discrimination on the basis of gender.

99.  As regards the applicant's arguments related to the legislative provisions covering the incidents of domestic violence, the Court stresses that it is for legislators and politicians to deal with the issues pertinent to devising general criminal policy, including the prevention of crime, in a given legal system (see Branko Tomašić and Others, cited above, § 73). The Court's task is to review under the Convention the decisions that those authorities have taken.

100.  The Court notes that, in Croatia, incidents of domestic violence may be addressed both in minor offences proceedings and in ordinary criminal proceedings. In the Court's view, the fact that certain acts of domestic violence may be the subject of minor offences proceedings does not in itself appear discriminatory on the basis of gender. In this connection the Court notes that various types of sanctions and measures may be applied in those proceedings, such as fines of up to HRK 10,000, a prison term of up to sixty days and the preventive measures listed in sections 7-10 of the Protection against Domestic Violence Act (see paragraph 42 above). In addition to that the criminal offence of violent behaviour within the family under Article 215a of the Criminal Code is punishable by a prison term ranging from six months to five years. In the Court's view the legislative framework in question does not show any appearance of discrimination on the basis of gender. Thus, in the present case several sets of both minor offences and criminal proceedings were instituted against B.

101.  The Court has already established that not all the sanctions and measures ordered or recommended in the context of these proceedings were complied with. While this failure appears problematic from the standpoint of Article 8 of the Convention, it does not in itself disclose an appearance of discrimination or discriminatory intent on the basis of gender in respect of the applicant.

102.  As regards the national strategies for protection against domestic violence adopted in 2008 and 2010, the Court notes that the applicant's allegation that the training of relevant experts had been insufficient is unsupported by any relevant examples, data or reports and cannot in itself lead to a conclusion of gender discrimination in the treatment of incidents of domestic violence in Croatia.

103.  As regards the statistics concerning the implementation of protective measures, the information submitted is again incomplete and unsupported by relevant analysis and thus not capable of leading the Court to draw any conclusions on that basis. As regards the other statistics submitted, the only worrisome data is that out of 173 sets of minor offences proceedings conducted in 2007 in connection with incidents of domestic violence, in 132 sets of proceedings both spouses were found guilty. However, no such findings were made in the cases concerning the applicant.

104.  Against the background described above, the Court finds that the applicant has not produced sufficient prima facie evidence that the measures or practices adopted in Croatia in the context of domestic violence, or the effects of such measures or practices, are discriminatory. It follows that this complaint is manifestly ill-founded and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 3 and 4 of the Convention.

V.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

105.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Damage

106.  The applicant claimed 20,000 euros (EUR) in respect of non‑pecuniary damage.

107.  The Government deemed the amount claimed excessive and unsubstantiated.

108.  Having regard to all the circumstances of the present case, the Court accepts that the applicant suffered non-pecuniary damage which cannot be compensated for solely by the finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicant EUR 9,000 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable to her.

B.  Costs and expenses

109.  The applicant also claimed HRK 8,659.30 for the costs and expenses incurred before the Constitutional Court and HRK 23,515.60 for those incurred before the Court.

110.  The Government submitted that the applicant was not entitled to any costs and expenses before the national courts.

111.  According to the Court's case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these were actually and necessarily incurred and were reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court accepts that the applicant's constitutional complaint was aimed at remedying the situation of violation claimed by the applicant in the present case. It therefore awards the claim for costs and expenses in the domestic proceedings in the amount of EUR 1,200 and considers it reasonable to award the sum of EUR 3,270 for the proceedings before the Court, plus any tax that may be chargeable to her on those amounts.

C.  Default interest

112.  The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1.  Declares the complaints submitted under Articles 2, 3, 8 and 13 of the Convention admissible and the remainder of the application inadmissible;

2.  Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention;

3.  Holds that there is no need to examine the complaints under Articles 2, 3 and 13 of the Convention;

4.  Holds

(a)  that the respondent State is to pay the applicant, within three months of the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, which are to be converted into Croatian kuna at the rate applicable on the date of settlement:

(i)  EUR 9,000 (nine thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii)  EUR 4,470 (four thousand four hundred and seventy euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

5.  Dismisses the remainder of the applicant's claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 14 October 2010, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

André Wampach                                         Christos Rozakis

Deputy Registrar                                         President