Milić i Nikezić protiv Crne Gore

Država na koju se presuda odnosi
Crna Gora
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
54999/10, 10609/11
Stepen važnosti
3
Jezik
Srpski
Datum
28.04.2015
Članovi
3
Kršenje
3
3 (Proceduralni aspekt)
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 3) Zabrana torture
(Čl. 3 / CAT-16) Ponižavajuće postupanje
(Čl. 3 / CAT-12) Efikasna istraga
(Čl. 3 / CAT-16) Nečovečno postupanje
Tematske ključne reči
zabrana mučenja, ponižavajućeg i nečovečnog postupanja
VS deskriptori
1.3 Član 3. - zabrana mučenja, nečovečnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
1.3.2 Propusti u istragama
1.3.3 Mučenje
1.3.4 Nečovečno postupanje
1.3.6 Postupanje policije
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet je formiran na osnovu dve predstavke protiv Crne Gore koje su dana 7.septembra 2010, odnosno 4.februara 2011.godine Sudu podneli državljani Crne Gore g.Igor Milić (prvi podnosilac predstavke) i g.Dalibor Nikezić (drugi podnosilac predstavke).
Podnosioci predstavki tvrdili su da su bili podvrgnuti torturi i zlostavljanju od strane službenika obezbeđenja u zatvoru dana 27.oktobra 2009.godine i žalili su se da u tom smislu nije došlo do delotvorne istrage.

Podnosioci predstavke rođeni su 1974. odnosno 1981.godine u Podgorici, gde i žive. U relevantno vreme bili su u pritvoru u Zavodu za izvršenje krivičnih sankcija ZIKS), gde su bili smešteni u ćeliju sa još pet pritvorenih lica.
Dana 27.oktobra 2009.godine prvi podnosilac predstavke trebalo je da bude prebačen u disciplinsko odeljenje i ćelija u kojoj je bio trebalo je da bude pretresena. Prvi podnosilac predstavke je tvrdio da je nekoliko službenika obezbeđenja ušlo u njegovu ćeliju, zgrabilo ga i bacilo na betonski pod u hodniku ispred ćelije. Stavili su mu lisice, tukli ga palicama i šakama i psovali ga. Uz to su ga dva reda službenika obezbeđenja koji su bili smešteni duž hodnika tukli dok su ga odvodili.
Drugi podnosilac predstavke je naveo da se on pobunio protiv ovog zlostavljanja, na šta su četiri slubenika obezbeđenja počela da ga udaraju nogama, šakama i palicama. Zatim je odveden u hodnik ispred ćelije gde je još osam službenika obezbeđenja nastavilo da ga tuče. Batinjanje se nastavilo nakon što se vratio u ćeliju.

Vlada je navela da su se podnosioci predstavke opirali akciji službenika obezbeđenja zatvora i da su pokušali da ih spreče u obavljanju njihovih dužnosti, što je onda pokrenulo intervenciju službenika obezbeđenja.
Prvi podnosilac predstavkie odbio je da ga pregleda zatvorski lekar, jer je sumnjao u njegovu nepristrasnost. Drugog podnosioca predstavke je pregledao zatvorski lekar, nakon što je to zatražio zamenik ombudsmana. Ombudsman koji je dobio dva lekarska izveštaja opisao ih je kao jedva čitljive i naveo da su o istom pitanju govorili na dva različita načina.

Pravni zastupnik prvog podnosioca predstavke obavestio je upravnika zatvora o ovom incidentu. Novembra 2009.godine Osnovno državno tužilaštvo predalo je Osnovnom sudu u Danilovgradu predlog radi utvrđivanja bića krivičnog dela mučenje i zlostavljanje. Istražni sudija je tražio da zdravstveni pregled oba podnosioca predstavke obavi eksterni lekar sudske medicine i tražio izjave svedoka, uključujući i službenike obezbeđenja zatvora. Prvi podnosilac predstavke odbio je pregled, jer je pregled navodno bio naložen kada su njegove modrice već izbledele.

Februara 2010.godine Državni tužilac je odbacio krivične prijave protiv dva službenika obezbeđenja, na osnovu toga što su, iako su upotrebili silu udarajući palicom prvog podnosioca predstavke tri puta, a drugog podnosioca predstavke jednom, oni to učinili da bi savladali otpor podnosilaca predstavke i tako postupili u granicama službenog ovlašćenja.
Oktobra 2010.godine državni tužilac je odbacio krivičnu prijavu podnosilaca predstavke jer nije bilo elemenata bilo kog krivičnog dela za koje bi sledilo krivično gonjenje ex proprio motu. Podnosioci predstavke su obavešteni da mogu da pokrenu krivično gonjenje po privatnoj tužbi putem podnošenja zahteva za sprovođenje istrage Osnovnom sudu. Marta 2011.godine Osnovni sud je odbio zahtev podnosilaca predstavke za pokretanje istrage navodeći kao osnov da nema osnovane sumnje da su službenici obezbeđenja mučili i zlostavljali podnosioce predstavke i da je sila koju su upotrebili bila nužna da se savlada otpor podnosilaca predstavke. Viši sud je potvrdio ovu odluku.

U oktobru i novembru 2009.godine zamenica ombudsmana je posetila podnosioce predstavke. Ona je razgovarala i sa drugim pritvorenim licima iz iste ćelije koji su potvrdili navode prvog podnosioca predstavke. Konstatovala je da je drugi podnosilac predstavke imao vidljive povrede na glavi, posebno oko očiju i na nogama. U svom odgovoru na upit ombudsmana, ZIKS je naveo da se drugi podnosilac predstavke neopravdano opirao i fizički napao službenike obezbeđenja.
mišljenju od marta 2010.godine ombudsman je izrazio stav da su prava podnosilaca predstavke povređena 27.oktobra 2009.godine. U mišljenju se navodi da oni nisu pružali otpor i da nije bilo opravdanja za upotrebu sredstava prinude. U isto vreme ombudsman je preporučio da ZIKS pokrene disciplinski postupak protiv odgovornih službenika obezbeđenja. U aprilu 2010.godine pokrenuti su disciplinski postupci protiv tri zatvorska službenika obezbeđenja, utvrđena je njihova odgovornost i kažnjeni su umanjenjem plate zbog zloupotrebe položaja ili prekoračenja ovlašćenja. Početkom maja 2010.godine, tokom parlamentarnog saslušanja upravnika zatvora, ombudsman je potvrdio da je uprava ZIKS-a propisno postupila po njegovoj preporuci u datom roku.

Marta 2011.godine podnosioci predstavke podneli su zahtev za naknadu štete protiv ZIKS-a pozivajući se, između ostalog, na član 3 Konvencije.
U novembru 2013.godine, nakon vraćanja na ponovni postupak, Osnovni sud u Podgorici presudio je delom u korist podnosilaca predstavke. U maju 2014.godine Viši sud je potvrdio ovu presudu. U oktorbru 2014.godine Vrhovni sud je delom preinačio prethodne odluke dosuđujući podnosiocima predstavke viši iznos na ime nematerijalne štete i pripadajuću zakonsku kamatu.

Sud konstatuje da se predstavke odnose na isto pitanje. Predstavke su spojene.

Sud je već izrazio stav da su lica koja su u pritvoru u ugroženom položaju i da vlasti imaju dužnost da zaštite njihovu fizičku dobrobit. Sud konstatuje da su domaći organi utvrdili da su službenici obezbeđenja udarali podnosioce predstavki gumenim palicama.

Podnosioci predstavke su se takođe žalili po članu 13 Konvencije da nije bilo delotvorne zvanične istrage događaja od 27.oktobra 2009.godine. Sud je našao da nije neophodno ispitivati prihvatljivost ili meritum iste pritužbe po članu 13.

Podnosioci predstavke su se takođe žalili po članu 3 i članu 13 Konvencije da sui h zastrašivali i zlostavljali između 23.decembra 2009.godine i 15.januara 2010.godine i da nije bilo delotvorne zvanične istrage ovih događaja. Sud smatra da nema dokaza da su podnosioce predstavke zaista zastrašivali ili zlostavljali kako se navodi.

SAGLASNO MIŠLJENJE SUDIJA KARAKAS, SAJO I KURIS
Saglasni sus a ishodom u ovom predmetu, ali žele da skrenu pažnju na određene odluke i presude Suda koje se odnose na pitanje naknade kao odgovarajućg pravnog leka u predmetima po članu 2 i članu 3, a koje su u sukobu sa utvrđenom praksom Suda. Sudska praksa je nedvosmisleno prepoznala da se obaveze strana ugovornica po materijalnim aspektima člana 2 i člana 3 ne završavaju priznavanjem povreda i plaćanjem naknade štete žrtvi. Domaći sudovi ne treba ni pod kakvim okolnostima da budu spremni da dela zlostavljanja ili ugrožavanja života od strane službenih lica koja deluju u ime države prođu nekažnjeno. To je od suštinskog značaja za zadržavanje poverenja građana, obezbeđivanje poštovanja vladavine prava i sprečavanje bilo kakvog privida tolerisanja ili dosluha sa nezakonitim radnjama.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

DRUGO ODJELJENJE

 Predmet MILIĆ i NIKEZIĆ protiv CRNE GORE

(Predstavke br. 54999/10 i 10609/11)

PRESUDA

STRAZBUR

28. april 2015. godine

Ova presuda postaće pravosnažna u okolnostima iznesenim u članu 44 stav 2 Konvencije. Ona može biti predmet redaktorskih izmjena.

U predmetima Milić i Nikezić protiv Crne Gore, Evropski sud za ljudska prava (Drugo odjeljenje) zasijedajući u Vijeću u sastavu:

Işıl Karakaş, predsjednik,
András Sajó,
Nebojša Vučinić,
Helen Keller,
Egidijus Kūris,
Robert Spano,
Jon Fridrik Kjølbro, sudije,
i Stanley Naismith, sekretar odjeljenja,

Nakon vijećanja na zatvorenoj sjednici dana 31. marta 2015. godine izriče sljedeću presudu koja je usvojena toga dana:

POSTUPAK

  1. Predmet je formiran na osnovu predstavki br. 54999/10 i 10609/11) protiv Crne Gore koje su 7. septembra 2010, odnosno 4. februara 2011. godine Sudu po članu 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija) podnijeli državljani Crne Gore, g. Igor Milić (u daljem tekst: prvi podnosilac predstavke) i g. Dalibor Nikezić (u daljem tekstu: drugi podnosilac predstavke).
  2. Podnosioce predstavke zastupala je g-đa A. Jasavić, advokat sa praksom u Podgorici. Crnogorsku Vladu (u daljem tekstu: Vlada) zastupao je njen zastupnik g. Z. Pažin.
  3. Podnosioci predstavke tvrdili su, konkretno, da su bili podvrgnuti torturi i zlostavljanju od strane službenika obezbjeđenja u zatvoru dana 27. oktobra 2009. godine, i žalili su se da u tom smislu nije došlo do djelotvorne istrage.
  4. Dana 6. jula 2011. godine Vlada je obaviještena o predtsvakama. 

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA 

  1. Podnosioci predstavke rođeni su 1974. odnosno 1981. godine u Podgorici gdje i žive.
  2. U relevatno vrijeme oni su bili u pritvoru u Zavodu za izvršenje krivičnih sankcija (u daljem tekstu: ZIKS), gdje su bili smješteni u ćeliju sa još pet pritvorenih lica. 

A.   Dešavanja 27. oktobra 2009. godine i nakon toga 

  1. Dana 27. oktobra 2009. godine prvi podnosilac predstavke trebalo je da bude prebačen u disciplinsko odjeljenje i ćelija u kojoj je bio trebalo je da se pretrese. Podnesci podnosilaca predstavke i Vlade različito govore o tome što se tačno desilo tom prilikom.
  2. Prvi podnosilac predstavke naveo je da ga je, nakon što su ušli u njegovu ćeliju, nekoliko službenika obezbjeđenja zgrabilo i bacilo na betonski pod u hodniku ispred ćelije. Stavili su mu lisice, tukli ga palicama i šakama i psovali ga. Uz to su ga dva reda službenika obezbjeđenja koji su bili smješteni duž hodnika tukli dok su ga odvodili.
  3. Drugi podnosilac predstavke naveo je da se on pobunio protiv ovog zlostavljanja. Na to su ga četiri službenika obezbjeđenja počela udarati nogama, šakama i palicama. Zatim je odveden u hodnik ispred ćelije gdje je još osam službenika obezbjeđenja nastavilo da ga tuče. Batinanje se nastavilo nakon što se vratio u ćeliju.
  4. S druge strane, Vlada je navela da su se podnosioci predstavke opirali akciji službenika obezbjeđenja zatvora i da su pokušali da ih spriječe u obavljanju njihovih dužnosti, što je onda pokrenulo intervenciju službenika obezbjeđenja. Konkretno, kada su ušli u ćeliju drugi podnosilac predstavke napao je jednog od službenika obezbjeđenja bez ikakvog razloga i povrijedio ga.
  5. Prvi podnosilac predstavke odbio je da ga pregleda zatvorski ljekar jer je sumnjao u njegovu nepristrasnost. Istog dana, međutim, razgovarao je sa ljekarom i na pitanje da li se osjeća dobro i da li ima povrede on je navodno rekao: „Ne doktore, zdrav sam fizički i psihički sam stabilan, i ne slažem se da obavite pregled; nema potrebe za tim pošto me službenici bezbjednosti nisu zlostavljali ni fizički ni psihički."
  6. Drugog podnosioca predstavke pregledao je zatvorski ljekar nakon što je to zatražio zamjenik ombudsmana. Izgleda da je taj ljekar napravio dva izvještaja u vezi sa tim. Ombudsman, koji je dobio izvještaje ZIKS-a, opisao ih je kao jedva čitljive i naveo da su o istom pitanju govorili na dva različita načina.
  7. Dana 30. oktobra 2009. godine zastupnik prvog podnosioca predstavke u domaćem krivičnom postupku izvijestio je upravnika zatvora o ovom incidentu i tražio da se obavijeste odgovarajući odgovorni organi, da se njegovom klijentu pruži medicinska pomoć, i da protiv njega ne budu preduzete kaznene mjere.
  8. Nepreciziranog datuma prije 4. novembra 2009. godine Osnovno državno tužilaštvo predalo je Osnovnom sudu u Danilovgradu predlog radi utvrđivanja elemenata bića krivičnog djela mučenje i zlostavljanje. Potupajući po tom zahtjevu, istražni sudija iz Osnovnog suda tražio je, između ostalog, da zdravstveni pregled oba podnosioca predstavke obavi eksterni ljekar sudske medicine i naložio da se od niza pojedinaca uzmu svjedočenja, uključujući i službenike obezbjeđenja zatvora i drugog podnosioca predstavke.
  9. Dana 4. novembra 2009. godine eksterni ljekar sudske medicine pregledao je drugog podnosioca predstavke. U svom izvještaju potvrdio je da drugi podnosilac predstavke ima lakše tjelesne povrede, i to deset dana star krvni podliv veličine 8 x 15 cm na zadnjem dijelu lijeve butine i krvne podlive na donjem kapku oba oka. Ljekar je dodao da je medicinski izvještaj bez datuma u dosijeu drugog podnosioca predstavke potvrđivao prisustvo modrica oko očiju. On je naglasio da je medicinska dokumentacija koju je obezbijedio ZIKS "u velikoj mjeri nečitljiva". Prvi podnosilac predstavke odbio je pregled eksternog doktora sudske medicine, jer je pregled navodno bio naložen kada su njegove modrice već izblijedele.
  10. Dana 5. novembra 2009. godine, majka prvog podnosioca predstavke je, tokom posjete, primijetila modrice na njegovom licu i krvne podlive na vidljivim dijelovima njegovog tijela. Odmah je to prijavila Upravi Zavoda. Dana 9. novembra 2009. godine ona je podnijela krivičnu prijavu kod nadležnog državnog tužioca protiv NN počinilaca, navodeći da prvi podnosilac predstavke ima dvije modrice, jednu na lijevoj sljepočnici, koja je već blijedila, i drugu na nozi, te da se žali i da ima poteškoća da sjedi.
  11. Nepreciziranog datuma majka drugog podnosioca predstavke, koju je jedan od pritvorenika obavijestio o tome što se desilo, prijavila je incident ombudsmanu i posjetila svog sina. Primijetila je da su mu oči zatvorene, a lice i vidljivi dijelovi tijela prekriveni modricama. Prijavila je to upravi zatvora i tražila da se sprovede istraga. Dana 6. novembra 2009. godine podnijela je krivičnu prijavu Upravi policije protiv nepoznatih počinilaca.
  12. Dana 5. novembra i 10. novembra 2009. godine državni tužilac podnio je Osnovnom sudu u Danilovgradu prijedlog za preduzimanje istražnih radnji u vezi sa prijavama podnesenim u ime drugog, odnosno prvog podnosioca predstavke. Postupajući po tom prijedlogu istražni sudija je, između ostalog, tražio video snimak iz zatvora, identifikaciju svih službenika obezbjeđenja koji su bili uključeni u pretres ćelije i da se uzmu svjedočenja niza lica, uključujući i službenike obezbjeđenja, druga pritvorena lica u ćeliji, prvog podnosioca predstavke, i zastupnika prvog podnosioca predstavke u domaćem krivičnom postupku.
  13. Traženo ispitivanje (v. stav 14 in fine i 18 in fine ove presude) obavljeno je između 4. novembra i 9. decembra 2009. godine. Dva pritvorenika su navela da su vidjeli batinanje koje je pretrpio prvi podnosilac predstavke. Neki od službenika obezbjeđenja naveli su da se prvi podnosilac predstavke opirao kada su htjeli da mu stave lisice „pokušavajući da im se otme iz ruku, psujući i vičući", a kada je bio na podu „gicao se i mlatio nogama i rukama”. Jedan od službenika obezbjeđenja priznao je da je „udario (prvog podnosioca predstavke) jedan puta palicom, pošto je on nastavio da se opire i da udara nogama." Drugi službenik obezbjeđenja, koji je vidio prvog podnosioca predstavke nekoliko dana nakon incidenta primijetio je posjekotinu ispod njegovog lijevog oka i vidljivu povredu na nozi.
  14. Tokom posjete svom klijentu nekoliko dana nakon incidenta zastupnik prvog podnosioca predstavke u domaćem krivičnom postupku konstatovao je modricu ispod oka i modricu na listu lijeve noge prečnika oko 20 cm. Opisao je svog klijenta kao prestrašenog i "duševno slomljenog".
  15. Jedan od službenika obezbjeđenja konstatovao je da je drugi podnosilac predstavke dograbio okovratnik jednog od njegovih kolega iza leđa, nakon čega je taj službenik obezbjeđenja pao preko neke klupe. Taj ga je službenik obezbjeđenja odgurnuo i drugi podnosilac predstavke pao je na zid i spustio se dolje na sjedalo. Službenik obezbjeđenja je naveo da njegov kolega nije udario drugog podnosioca predstavke. To su potvrdila još tri službenika obezbjeđenja. Zatvorski ljekar naveo je da je primijetio krvni podliv ispod oka drugog podnosioca predstavke. Tri pritvorena lica potvrdila su da je drugog podnosioca predstavke tuklo nekoliko službenika obezbjeđenja i u ćeliji i u hodniku. Podnosioci predstavke su, sa svoje strane, ponovili svoje navode.
  16. Dana 12. februara 2010. godine Državni tužilac odbacio je krivične prijave protiv dva službenika obezbjeđenja, I.M. and R.T, na osnovu toga što su, iako su upotrijebili silu udarajući palicom prvog podnosioca predstavke tri puta, a drugog podnosioca predstavke jednom, oni to učinili da bi savladali otpor podnosilaca predstavke i tako su postupili u granicama službenog ovlašćenja. Dok prvog podnosioca predstavke nije pregledao ljekar, medicinska dokumentacija drugog podnosioca predstavke potvrđivala je da je on pretrpio lakše povrede. S obzirom na to, tužilac je zaključio da sila koja je upotrijebljena nije povrijedila ljudsko dostojanstvo i da nije bilo elemenata bilo kog krivičnog djela za koje bi slijedilo krivično gonjenje ex proprio motu. U odluci tužioca takođe se identifikuju drugi službenici obezbjeđenja koji su učestvovali u pretresu ćelije. U isto vrijeme, podnosioci predstavke obaviješteni su da mogu da pokrenu krivično gonjenje po privatnoj tužbi podnošenjem optužnog predloga Osnovnom sudu.
  17. Dana 23. februara 2010. godine advokat koga su angažovali podnosioci predstavke u vezi sa pritužbama na navodno zlostavljanje podnio je optužni predlog protiv 16 službenika obezbjeđenja zatvora koji su imenovani u njegovoj prethodnoj odluci, uključujući i I.M . i R.T. za torturu i zlostavljanje koje je dovelo do teške tjelesne povrede.
  18. Dana 16. marta 2010. godine prvi podnosilac predstavke obavijestio je advokata da se na video snimku koji je dobio od ZIKS-a preko Osnovnog suda ne prikazuje cjelokupan incident jer su, naime, ispušteni dijelovi kada ga batina špalir službenika obezbjeđenja u On je, međutim, tvrdio da je druga kamera u hodniku morala snimiti to batinanje i da taj snimak traba dobiti od zatvorskih vlasti.
  19. Dana 30. marta 2010. godine advokat je od suda tražio da dobije snimak sa druge kamere, ali navodno bezuspješno.
  20. Dana 22. aprila 2010. godine Osnovni sud je odlučio da optužni predlog podnosilaca predstavke treba tretirati kao krivičnu prijavu i da kao takav treba da se podnese državnom tužiocu.
  21. Dana 10. maja 2010. godine podnosioci predstavke žalili su se protiv pomenute odluke. U isto vrijeme su podnijeli i krivičnu prijavu državnom tužiocu.
  22. Dana 13. septembra 2010. godine Viši sud odbio je žalbu podnosioca predstavke na osnovu toga što je državni tužilac donio odluku samo u odnosu na I.M. i R.T. a ne i u odnosu na druge službenike obezbjeđenja.
  23. Dana 19. oktobra 2010. godine državni tužilac odbacio je krivičnu prijavu podnosilaca predstavke jer nije bilo elemenata bilo kog krivičnog djela za koje bi slijedilo krivično gonjenje ex proprio motu. U isto vrijeme podnosioci predstavke obaviješteni su da mogu da pokrenu krivično gonjenje po privatnoj tužbi putem podnošenja zahtjeva za sprovođenje istrage Osnovnom sudu.
  24. Dana 12. novembra 2010. godine podnosioci predstavke podnijeli su Osnovnom sudu zahtjev za sprovođenje istrage.
  25. Dana 10. februara 2011. godine Ustavni sud odbacio je po poroceduralnom osnovu ustavnu žalbu podnosilaca predstavke protiv ove odluke Osnovnog suda i Višeg suda. Konkretno, Ustavni sud je zauzeo stav da su se pritužbe podnosilaca predstavki u suštini odnosile na krivično gonjenje drugih fizičkih lica i da, prema sudskoj praksi Suda, takve pritužbe nisu spojive ratione materiae sa Konvencijom. Takođe je zaključeno da odluka Osnovnog suda ne predstavlja "pojedinačni akt" u odnosu na koji bi Ustavni sud imao nadležnost, već procesnu odluku kojom se utvrđuje da li su ispunjeni uslovi za sprovođenje istrage po direktnom optužnom predlogu koji su podnijeli podnosioci predstavke. U spornom postupku sudovi nisu odlučili o suštini samog zahtjeva, već su donijeli odluku da zahtjev treba tretirati kao krivičnu prijavu.
  26. Dana 18. marta 2011. godine Osnovni sud odbio je zahtjev podnosilaca predstavke za pokretanje istrage navodeći kao osnov da nema osnovane sumnje da su službenici obezbjeđenja mučili i zlostavljali podnosioce predstavke i da je sila koju  su upotrijebili bila nužna da se savlada otpor podnosilaca predstavke. Dana 13. juna 2011. godine Viši sud potvrdio je ovu odluku. 

B.   Uključivanje ombudsmana 

  1. Dana 30. oktobra i 12. novembra 2009. godine zamjenica ombudsmana posjetila je podnosioce Ona je razgovarala i sa drugim pritvorenim licima iz iste ćelije, koji su potvrdili navode prvog podnosioca predstavke. Ona je konstatovala da je drugi podnosilac predstavke, koji je imao "vidljive povrede na glavi, posebno oko očiju" i na nogama, tražio da mu bude dozvoljeno da preda krivičnu prijavu i da ga pregleda zatvorski ljekar.
  2. U svom odgovoru na upit ombudsmana, ZIKS je naveo da se drugi podnosilac predstavke neopravdano opirao i fizički napao službenike obezbjeđenja koji su, u odgovor na to, upotrijebili silu i palicu u mjeri koja je bila potrebna da se savlada njegov otpor. ZIKS je takođe dostavio izvještaje ljekara za drugog podnosioca predstavke, koje je ombudsman opisao kao jedva čitljive i iz kojih se moglo zaključiti da se oni bave istim pitanjem, ali da imaju drugačiji sadržaj.
  3. U mišljenju od 29. marta 2010. godine, ombudsman je izrazio stav da su prava podnosilaca predstavke povrijeđena 27. oktobra 2009. godine. U mišljenju se navodi da oni nisu pružali otpor i da nije bilo opravdanja za upotrebu sredstava prinude, naročito ne u mjeri i na način na koji se navodi da je to urađeno. U isto vrijeme ombudsman je preporučio da ZIKS pokrene disciplinski postupak protiv odgovornih službenika obezbjeđenja i izvijesti ombudsmana u roku od 20 dana o preduzetim mjerama.
  4. Dana 1. aprila 2010. godine pokrenuti su disciplinski postupci protiv tri zatvorska službenika obezbjeđenja, I.M, I.B. i R.T. Dana 31. maja 2010. godine utvrđena je njihova odgovornost i kažnjeni su umanjenjem plate od 20% u oktobru 2009. godine zbog zloupotrebe položaja ili prekoračenja ovlašćenja pošto su upotrijebili pretjeranu silu koja nije bila srazmjerna otporu koji su pružili podnosioci predstavke 27. oktobra 2009. godine. Konkretno, I.M. je udario oba podnosioca predstavke gumenom palicom, I.B. je nogom udario prvog podnosioca predstavke, a R.T. je palicom udario drugog podnosioca predstavke u donji dio tijela. Porodice podnosilaca predstavke i ombudsman obaviješteni su o ishodu disciplinskog postupka, a advokat podnosilaca predstavke prisustvovao je saslušanju pred disciplinskom komisijom.
  5. Još četiri zatvorska službenika koja su učestvovala u pretresu ćelije navedenog dana i za koje nije dokazano da su upotrijebii silu protiv podnosilaca predstavke, navodno su prebačeni na druga mjesta u druge jedinice ZIKS-a.
  6. Dana 5. maja 2010. godine, tokom parlamentarnog saslušanja upravnika zatvora (v. stav 47 ove presude), ombudsman je potvrdio da je uprava ZIKS-a propisno postupila po njegovoj preporuci u datom roku. 

C.   Građanski postupak

  1. Dana 15. marta 2011. godine podnosioci predstavke podnijeli su zahtjev za naknadu štete protiv ZIKS-a pozivajući se, između ostalog, na član 3 Konvencije. Tražili su po 15.000 eura (EUR) na ime naknade nematerijalne štete izazvane torturom 27. oktobra 2009. godine.
  2. Dana 7. novembra 2013. godine nakon vraćanja na ponovni postupak, Osnovni sud u Podgorici presudio je dijelom u korist podnosilaca predstavke dosuđujući im po 1.050 eura na ime naknade nematerijalne štete zbog povreda njihovih prava i 397 eura za troškove postupka. Sud je svoju odluku bazirao na članu 166 Zakona o obligacijama (v. stav 62 ove presude). U svom obrazloženju sud je uzeo u obzir izjave podnosilaca predstavke i službenika obezbjeđenja, medicinske nalaze, video snimke, činjenicu da je za tri službenika obezbjeđenja utvrđena odgovornost u disciplinskom postupku za nesrazmjernu upotrebu sile i da su oni novčano kažnjeni, te činjenicu da su podnosioci predstavke pružili otpor i na taj način doprinijeli nematerijalnoj šteti. Sud je našao da su službenici obezbjeđenja prekoračili svoja ovlašćenja, ali je ieksplicitno izrazio stav da te radnje ne mogu da se kvalifikuju kao tortura ili nečovječno ili ponižavajuće postupanje.
  3. Dana 29. maja 2014. godine Viši sud potvrdio je ovu presudu. Pri tome Viši sud nije izrazio neslaganje sa zaključkom Osnovnog suda u odnosu na kvalifikaciju spornog incidenta.
  4. Dana 23. oktobra 2014. godine Vrhovni sud dijelom je preinačio prethodne odluke dosuđujući podnosiocima predstavke po 1.500 EUR na ime nematerijalne štete i pripadajuću zakonsku kamatu. Pri tome je Vrhovni sud, između ostalog, izrazio stav da upotreba sile od strane zatvorskih službenika obezbjeđenja ne može da se opravda činjenicom da su podnosioci predstavke pružili otpor i našao da takve radnje predstavljaju povredu osnovnih vrijednosti svakog demokratskog društva i da degradiraju ljudsko dostojanstvo, ali da ne predstavljaju torturu ili nečovječno postupanje. Podnosioci predstavke primili su ovu odluku 25. novembra 2014. godine. 

D.   Ostale relevantne informacije 

  1. Podnosioci predstavke takođe tvrde da su bili žrtve zastrašivanja ili zlostavljanja u periodu između 23. decembra 2009. godine i 15. januara 2010. godine, u vezi sa čim su njihove majke predale krivične prijave 18. januara 2010. godine. Dana 22. juna 2011. godine Osnovni državni tužilac odbacio je krivičnu prijavu predatu zbog zastrašivanja prvog podnosioca predstavke na osnovu toga što ni do kakvog incidenta te vrste nije došlo. Po krivičnoj prijavi u odnosu na zlostavljanje koje navodi drugi podnosilac predstavke izgleda još uvijek nije riješeno.
  2. Između 27. aprila i 5. maja 2010. godine prvi podnosilac predstavke štrajkovao je glađu zbog toga što je disciplinski postupak u vezi sa događajima od 27. oktobra 2009. godine pokrenut protiv samo tri službenika obezbjeđenja koji su, po njegovim riječima, najmanje bili odgovorni za ono što se njemu dogodilo. 
  3. Nepreciziranog datuma početkom maja 2010. godine prvi podnosilac predstavke sastao se sa upravnikom zatvora. Tom prilikom on je navodno predložio da pokaže upravniku zatvora kameru koja je snimila čitav incident od 27. oktobra 2009. godine. Upravnik je navodno predložio da prvi podnosilac predstavke umjesto toga napravi crtež. 
  4. U najmanje dva navrata podnosioci predstavke žalili su se svom advokatu da je zlostavljanje kome su bili izloženi bilo kontinuirano i najmanje u jednoj prilici prijetili su samoubistvom ukoliko se pritisak koji se nad njima vrši ne smanji. Advokat je obavijestio Viši sud, ministra pravde i upravnika zatvora, tražeći da se protiv odgovornih lica pokrene disciplinski postupak.
  5. Dana 5. maja 2010. godine i 14. juna 2011. godine upravnika zatvora saslušao je skupštinski Odbor za ljudska prava i slobode.
  6. Dana 25. juna 2011. godine skupštinski Odbor za ljudska prava i slobode podnio je izvještaj Skupštini, gdje je jedan od njihovih zaključaka bio da „nije bilo mučenja niti sistemskih povreda ljudskih prava u ZIKS-u i da su svi prijavljeni slučajevi upotrebe sile i prekoračenja ovlašćenja bili sankcionisani".
  7. Podnosioci predstavke takođe su naveli da im je uskraćen djelotvoran domaći pravni lijek jer je među zamjenicima državnog tužioca u to vrijeme bila kćerka upravnika zatvora, a zamjenica Vrhovnog tužioca njegova supruga.
  8. Prvi podnosilac predstavke u ovom je trenutku na izdržavanju četiri zatvorske kazne. On je prethodno bio osuđen osam puta za razičita krivična djela. Tokom boravka u pritvoru četiri puta su mu izricane disciplinske sankcije, a dva puta dok je bio na izdržavanju zatvorske kazne. 

II RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A.    Krivični zakonik iz 2003. godine, objavljen u Službenom listu Republike Crne Gore br. 70/03, 13/04 i 47/06, te u Službenom listu Crne Gore br. 40/08 i 25/10) 

  1. Član 166a predviđa da će svako ko zlostavlja drugog ili prema njemu postupa na način kojim se vrijeđ̇ a ljudsko dostojanstvo, biti kažnjen zatvorom do jedne godine. Ako to djelo učini službeno lice u vršenju  službe, kazniće se zatvorom od tri mjeseca do tri godine.
  2. Član 167 predviđa da će svako ko drugom nanese veliki bol ili teške patnje sa ciljem da ga nezakonito kazni ili da ga zastraši, ili da na njega izvrši pritisak, biti kažnjen zatvorom od šest mjeseci do pet godina. Ako to djelo izvrši službeno lice u vršenju službe ili je djelo izvršeno uz njegov izričiti ili prećutni pristanak ili ako je službeno lice podstrekavalo drugo lice na izvršenje djela iz stava 1 ovog člana, kazniće se zatvorom od jedne do osam godina.
  3. U članu 183 predviđa se krivično gonjenje navedenih krivičnih djela po službenoj dužnosti. 

B.     Zakonik o krivičnom postupku iz 2003. godine; objavljen u Sl. listu Republike Crne Gore br. 71/03, 07/04 i 47/06) 

  1. Članovi 19, 20 i 44 predviđaju, između ostalog, da zvanični krivični postupak može da se pokrene na zahtjev ovlašćenog tužioca. Za krivična djela koja podliježu krivičnom gonjenju ex proprio motu, kao što su krivična djela u ovim predmetima, ovlašćeni tužilac je državni tužilac. Njegovo ovlašćenje da odluči da li će podići optužnicu vezano je principom zakonitosti po kome on mora djelovati kadgod postoji osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo za koje se pokreće krivično gonjenje po službenoj dužnosti.
  2. Članovi 19 i 59 predviđaju, između ostalog, da ukoliko državni tužilac odluči da nema osnova za krivično gonjenje, on/ona mora da obavijesti oštećenog o toj odluci i oštećeni tada ima pravo da preuzme krivično gonjenje u predmetu u svoje ime, u svojstvu "privatnog tužioca", u roku od osam dana od datuma obavještenja o toj odluci. Kada obavještava oštećenoga o odluci da ne sprovodi krivično gonjenje, državni tužilac mora da obavijesti oštećenoga o radnjama koje on/ona mogu preduzeti u svojstvu privatnog tužioca.
  3. Član 229 predviđa da, ukoliko se krivična prijava preda sudu, policiji, ili državnom tužiocu koji nije nadležan, ona mora da se proslijedi nadležnom državnom tužiocu.

 C.    Zakon o izvršenju krivičnih sankcija; objavljen u Sl. listu Republike Crne Gore, br 25/94, 29/94, 69/03 i 65/04) 

  1. Članom 14b zabranjuju se sve radnje kojima se osuđeno lice podvrgava torturi ili zlostavljanju. To se odnosi prije svega na radnje koje su nesrazmjerne održavanju reda i discipline unutar institucije ili jedinice. Zatvorenik koji je podvrgnut takvim radnjama ima pravo na naknadu štete.
  2. Član 61 predviđa da se sila može upotrijebiti protiv zatvorenika samo ako je to neophodno da se spriječi otpor službenom licu koje izvršava zakonitu naredbu; gdje sila obuhvata i fizičku silu i upotrebu palica.
  3. Član 181 predviđa da se član 61 primjenjuje i na lica u pritvoru. 

D.   Zakon o obligacionim odnosima; objavljen u Sl. listu CG br. 47/08 i 04/11) 

  1. Članovima 148 i 149 predviđaju se različiti osnovi za traženje naknade u građanskom postupku i za materijalnu i za nematerijalnu štetu.
  2. Članom 151 predviđa se, između ostalog, da svako ima pravo da traži od suda ili nekog drugog nadležnog organa da naloži prestanak svake radnje kojom se krši integritet ljudskog bića, lični i porodični život ili druga lična
  3. U članu 166 stav 1 predviđa se da svako pravno lice, uključujući i državu, odgovara za svaku štetu koju prouzrokuje neki njegov "organ".
  4. Članovi 206 i 207, između ostalog, predviđaju da svako ko pretrpi strah, fizički bol ili duševne patnje zbog povrede prava ličnosti ima pravo, u zavisnosti od trajanja i intenziteta, da podnese tužbu građanskim sudovima i da uz to traži neki drugi oblik pravnog zadovoljenja "čime se može" ostvariti adekvatna naknada nematerijalne štete.

E.   Relevantna domaća sudska praksa 

  1. Vlada je navela da je 2010. godine Ustavni sud usvojio tri ustavne žalbe, 184 su odbijene u meritumu, a 144 odbačene po proceduralnom osnovu. U istom periodu, postupak po jednoj ustavnoj žalbi je obustavljen.
  2. U periodu između 1. januara 2011. godine i 19. januara 2012. godine još je 247 ustavnih žalbi odbijeno u meritumu, 234 su odbačene po proceduralnom osnovu, tri postupka su prekinuta, a devetnaest ustavnih žalbi je usvojeno.
  3. Nisu dostavljene informacije o tome da li je donesena bilo koja odluka u kontekstu krivičnog gonjenja po privatnoj tužbi oštećenih strana.

PRAVO

I SPAJANJE PREDSTAVKI

  1. Sud konstatuje da se predstavke koje se ovdje ispituju odnose na isto pitanje. Stoga je prikladno da se one spoje prema pravilu 42 stav 1 Poslovnika Suda.

II NAVODNA POVREDA ČLANA 3 KONVENCIJE 

  1. Podnosioci predstavke žalili su se po članu 3 Konvencije da su bili podvrgnuti torturi i zlostavljanju od strane službenika obezbjeđenja u zatvoru dana 27. oktobra 2009. godine. Žalili su se i da u tom smislu nije došlo do djelotvorne istrage.
  1. Relevantni dio ovog člana glasi: 

"Niko ne smije biti podvrgnut mučenju, ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju."

A.   Materijalni aspekat

 1.Prihvatljivost

  1. Vlada je navela da podnosioci predstavke nisu iscrpili sve djelotvorne domaće pravne lijekove. Konkretno, građanski postupci koje su oni pokrenuli i preko kojih su mogli dobiti naknadu nematerijalne štete za eventualne povrede prava ličnosti i dalje nisu završeni. U tom smislu Vlada se pozvala na relevantne članove Zakona o obligacijama (v. stav 60-63 ove presude).
  2. Podnosioci predstavke naveli su da građanska tužba nije djelotvoran domaći pravni lijek. Dana 1. decembra 2014. godine oni su obavijestili Sud da je građanski postupak zaključen 23. oktobra 2014. godine i podnijeli su relevantnu odluku Vrhovnog suda (v. stav 42 ove presude).
  3. Sud ističe da svrha člana 35 jeste da se stranama ugovornicama pruži prilika da spriječe ili isprave povrede koje se protiv njih navode prije nego se ti navodi predaju institucijama Konvencije. Kao posljedica toga, države se izuzimaju iz obaveze da odgovaraju za svoja djela pred međunarodnim tijelima sve dok imaju priliku da isprave povrede kroz svoj pravni sistem. Pravilo da se moraju iscrpiti domaći pravni ljekovi, koje se pominje u članu 35 Konvencije, propisuje da podnosilac predstavke treba da upotrijebi redovni pravni put samo za dobijanje onih pravnih lijekova koji se odnose na konkretne navodne povrede i koji su u isto vrijeme i dostupni i dovoljni. Postojanje takvih pravnih lijekova mora biti dovoljno sigurno i to ne samo u teoriji nego i u praksi, i ukoliko nije tako oni nemaju potrebnu dostupnost i djelotvornost, pa je na tuženoj državi da utvrdi da su ti razni uslovi  ispunjeni (v. Selmouni protiv Francuske [GC], br. 25803/94, stavovi 74-75, ECHR 1999-V; i Vučković i drugi protiv Srbije [GC], br. 17153/11, stavovi 69-77, 25. mart 2014).
  4. Sud podsjeća i da pitanje da li podnosilac predstavke ima status "oštećenoga" zavisi od toga da li su domaće vlasti, izričito ili u suštini, priznale navodne povrede Konvencije i, ako je potrebno, obezbijedile odgovarajuće pravno sredstvo da se one isprave. Samo kada se ti uslovi ispune, supsidijarna priroda zaštitnih mehanizama Konvencije isključuje ispitivanje predstavke (v. Cataldo protiv Italije (dec.), br. 45656/99, 3. jun 2004. godine, and Cocchiarella protiv Italije [GC], br. 64886/01, stav 71, ECHR 2006-V).
  5. Što se tiče ovog konkretnog predmeta, Sud konstatuje da su podnosioci predstavke podnijeli tužbe za naknadu štete i da su ti postupci okončani u oktobru 2014. godine. Iako se ispunjenost uslova da podnosilac predstavke iscrpi domaće pravne lijekove obično utvrđuje u odnosu na datum na koji je predstavka podnesena Sudu (Baumann protiv Francuske, br. 33592/96, stav 47, ECHR, 2001-V (izvodi)), Sud takođe prihvata da do posljednje faze takvih pravnih lijekova može da se dođe i nakon predaje predstavke, ali prije nego što sud odluči o prihvatljivosti (Karoussiotis protiv Portugala, 23205/08, stav 57, ECHR 2011 (izvodi)). Čak i ako se pretpostavi da zahtjev za naknadu štete u građanskom postupku može da se smatra djelotvornim domaćim pravnim lijekom za pritužbe po materijalnom aspektu člana 3 Konvencije, Sud konstatuje da su podnosioci predstavke u ovom predmetu iscrpili taj lijek koji je ponudila Vlada, čiji se prigovor u tom smislu mora stoga odbiti.
  6. Međutim, to iziskuje ispitivanje da li podnosioci predstavke mogu i dalje da tvrde da su žrtve navodne povrede. Sud u tom smislu konstatuje da su domaći sudovi odučili dijelom u korist podnosilaca predstavke dosuđujući im naknadu štete. Sud dalje konstatuje da, iako je Vrhovni sud sporne radnje službenika bezbjednosti opisao kao radnje koje narušavaju ljudsko dostojanstvo, taj sud nije priznao povredu prava podnosilaca predstavke kako bi bilo neophodno u ovakvoj vrsti predmeta, naročito s obzirom na eksplicitni stav nižih sudova u tom smislu (v. stavove 40-42 ove presude). U svakom slučaju, a prilično odvojeno od pitanja da li su nalazi domaćih sudova bili dovoljni u smislu priznavanja povrede, Sud je mišljenja da naknada od po 1.500 eura koja je dosuđena podnosiocima predstavke na ime naknade nematerijalne štete u ovom predmetu ne može da se smatra odgovarajućim zadovoljenjem za povrede na koje su se oni žalili (v. mutatis mutandis, Cocchiarella protiv Italije [GC], citirano ranije u tekstu ove presude, stav 107).
  7. S obzirom na navedeno Sud smatra da to nije uticalo na status podnosilaca predstavki kao "oštećenih" u smislu člana 34 Konvencije.
  8. Sud takođe konstatuje da ova pritužba nije očigledno neosnovana u smislu člana 35 stav 3 Konvencije. Sud daje konstatuje da ona nije neprihvatljiva po bilo kom drugom osnovu. Ona stoga mora biti proglašena prihvatljivom. 

2. Meritum

  1. Podnosioci predstavke potvrdili su svoje pritužbe.
  2. Vlada je navela da ne spori da su službenici obezbjeđenja upotrijebili pretjeranu silu, koja nije bila srazmjerna mjerama koje su se morale sprovesti. Međutim, Vlada je navela da je upotreba sile bila opravdana pošto je njen cilj bio da se savlada otpor podnosilaca predstavke i stoga ona nije mogla da predstavlja torturu ili nečovječno ili ponižavajuće postupanje. Dalje su naveli da podnosiocima predstavke nikada nije bila uskraćena medicinska pomoć, te da je prvi podnosilac predstavke tu pomoć sam odbio. Oni su zaključili da u tom smislu nije bilo povrede Konvencije.
  3. Sud je već izrazio stav da su lica koja su u pritvoru u ugroženom položaju i da vlasti imaju dužnost da zaštite njihovu fizičku dobrobit. Iako prihvata da upotreba sile može povremeno biti neophodna da se obezbijedi sigurnost u zatvoru, da se održava red ili spriječi kriminal u takvim ustanovama, ta se sila može koristiti samo ukoliko nema drugog rješenja i ona ne smije biti pretjerana. Svako pribjegavanje fizičkoj sili koje nije strogo neophodno zbog postupanja pritvorenog lica unižava ljudsko dostojanstvo i u principu predstavlja povredu člana 3 Konvencije (v. Kopylov protiv Rusije, br. 3933/04, stav 157, 29. jul 2010, i tu citirani izvori).
  4. Sud je dalje našao da, kada o određenim događajima, isključivo organi vlasti imaju saznanja u potpunosti ili dijelom, kao što je to slučaj sa licima koja su pod kontrolom vlasti lišena slobode, nastaje jaka pretpostavka činjenica vezanih za povrede koje su nastale tokom takvog lišenja slobode. I zaista, može se smatrati da je teret dokazivanja u rukama vlasti. One treba da pruže zadovoljavajuće i uvjerljivo obrazloženje (v. Salman protiv Turske [GC], br. 21986/93, stav 100, ECHR 2000-VII, i Vladimir Romanov protiv Rusije, br. 41461/02, stav 58, 24. jul 2008. godine).
  5. Što se tiče ovog konkretnog predmeta, Sud konstatuje da su domaći organi utvrdili da su službenici obezbjeđenja udarali podnosioce predstavki gumenim palicama (v. stavove 22, 35 i 36 ove presude).Iako je prvi podnosilac predstavke odbio da ga pregleda ljekar, eksterni doktor sudske medicine potvrdio je da je drugi podnosilac predstavke pretrpio povrede (v. stav 15 ove presude). Nadalje, domaći sudovi prihvatili su da je upotreba sile bila pretjerana, kako je i Vlada priznala (v. stavove 40-42 i 79 ove presude). Iako Vlada ne smatra da sporne radnje službenika obezbjeđenja predstavljaju zlostavljanje, Sud nema isti stav. Uzimajući u obzir konkretne radnje opisane i utvrđene u domaćem postupku, kao i povrede konstatovane u medicinskim izvještajima, Sud nalazi da je dostignut prag predviđen članom 3 i smatra da je došlo do povrede materijalnog dijela člana 3 Konvencije u odnosu na oba podosioca predstavke.

B.   Procesni aspekat

1. Prihvatljivost

  1. Vlada je navela da podnosioci predstavke nisu iscrpili sve djelotvorne domaće pravne lijekove koji su im bili na raspolaganju. Konkretno, oni nisu podnijeli ustavnu žalbu protiv odluka Osnovnog suda i Višeg suda koje su donesene 18. marta odnosno 13. juna 2011. godine. U tom smislu Vlada je uputila na sudsku praksu Ustavnog suda (v. stavove 64- 66 ove presude).
  2. Podnosioci predstavke naveli su da ustavna žalba nije djelotvoran domaći pravni lijek.
  3. Sud podsjeća da, kada navodno zlostavljanje počini službeno lice, član 3 propisuje da se mora sprovesti zvanična istraga.Podnosilac predstavke nije obavezan da lično pokrene krivično gonjenje po privatnoj tužbi, nakon što je već podnio krivičnu prijavu i tako dao državi priliku da ispravi stvar (v. Stojnšek v. Slovenia, br. 1926/03, stav 79, 23. jun 2009. godine i tu citirani izvori).
  4. Što se tiče ovog konkretnog predmeta, Sud konstatuje da su navodno zlostavljanje počinili službenici obezbjeđenja u zatvoru, odnosno službena lica države. Podnosioci predstavke sa svoje strane, podnijeli su krivičnu prijavu u vezi sa događajima na koje se žale i tako su dali državi priliku da ispravi stvar. Stoga nisu imali obavezu da i povrh toga pokrenu krivično gonjenje po privatnoj tužbi koje je dovelo do odluke Osnovnog suda od 18. marta i odluke Višeg suda od 13. juna 2011. godine. Zato nisu imali obavezu ni da podnesu ustavnu žalbu nakon toga. Prigovor Vlade u ovom smislu mora se stoga odbiti.
  5. Sud konstatuje da ova pritužba nije očigledno neosnovana u smislu člana 35 stav 3 Konvencije. Sud dalje konstatuje da ona nije neprihvatljiva ni po bilo kom drugom osnovu. Ona stoga mora biti proglašena prihvatljivom.

 2. Meritum

a. Podnesci strana

  1. Podnosioci predstavke žalili su se da nije bilo djelotvorne zvanične istrage spornog incidenta. Konkretno, državni tužilac nije dobio sve relevantne video snimke zatvorskog hodnika gdje je došlo do torture, jer ih je dobio samo sa jedne kamere. Disciplinski postupak koji je sproveden nije bio djelotvoran jer je sproveden protiv samo tri zatvorska službenika obezbjeđenja i to sedam mjeseci nakon spornog događaja.
  2. Podnosioci predstavke dalje su naveli da su zaista predali optužni prijedlog nakon što je krivična prijava protiv nepoznatih lica odbačena. Međutim, to je urađeno kao odgovor na uputstvo državnog tužioca da to treba uraditi, a ne kao rezultat njihove "pogrešne procjene", kako je navela Vlada (v. stav 22 in fine i stav 26 ove presude).
  3. Vlada je navela da je tužena država preduzela brzu, temeljnu i djelotvornu istragu navoda podnosilaca predstavke da je bilo zlostavljanja. Oni nisu osporili da su zatvorski službenici obezbjeđenja upotrijebili pretjeranu silu, već su je smatrali opravdanom. Nakon preporuke ombudsmana u tom smislu, pokrenut je disciplinski postupak protiv tri službenika obezbjeđenja i oni su na kraju novčano kažnjeni za pretjeranu upotrebu sile. Porodice podnosilaca predstavki, ombudsman i nevladine organizacije koje su pokazale interesovanje za ovaj slučaj obaviješteni su o ishodu disciplinskog postupka.
  4. Vlada je dalje tvrdila da su podnosioci predstavke doprinijeli i dužini prethodnog krivičnog postupka tako što su pogrešno predali ustavnu žalbu protiv proceduralne odluke uz optužnicu, koju su domaći sudovi pravilno odlučili da tretiraju kao krivičnu prijavu (v. stavove 26 i 31 ove presude). Oni su naveli da bi predmetni postupak bio sproveden bez nepotrebnog odlaganja da nije bilo tog doprinosa podnosilaca predstavke.
  5. S obzirom na to Vlada je izrazila da smatra da nije došlo do povrede člana 3 Konvencije.

 bZaključak Suda

  1. Prema utvrđenoj sudskoj praksi Suda, kada fizičko lice ponudi kredibilnu tvrdnju da je bilo predmet ophođenja policije ili drugih sličnih subjekata koji rade u ime države koje je predstavljao povredu člana 3, dužnost je domaćih vlasti da sprovedu djelotvornu zvaničnu istragu (v. Labita protiv Italije [GC], br. 26772/95, stav 131, ECHR 2000-IV).
  2. Sud s tim u vezi konstatuje da nepostojanje zaključaka iz neke istrage ne znači, samo po sebi, da je istraga bila nedjelotvorna: obaveza da se vrši istraga "nije obaveza rezultata, već sredstva”. Ne treba svaka istraga da bude nužno uspješna niti da dođe do zaključka koji se poklapa sa prikazom događaja koji je dao tužilac; međutim, ona treba u principu da bude takva da može da dovede do utvrđivanja činjenica predmeta i, ako se ispostavi da su navodi tačni, da dovede do identifikovanja i kažnjavanja odgovornih (v. Mikheyev protiv Rusije, br. 77617/01, stav 107, 26. januar 2006. godine). Kada bi bilo drugačije, opšta zabrana torture i nečovječnog i ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja bi, uprkos svom fundamentalnom značaju, bila nedjelotvorna u praksi i bilo bi moguće u nekim slučajevima da subjekti koji djeluju u ime države zloupotrijebe prava lica pod njihovom kontrolom i to bukvalno bez ikakve kazne (v. Labita [GC], citirano ranije u tekstu ove presude, stav 131).
  3. Istraga mora biti detaljna, brza i nezavisna (v. Mikheyev, citirano ranije u tekstu ove presude, stavovi 108-110, i Jasar protiv Bivše jugoslovenske Republike Makedonije, br. 69908/01, stavovi 56-57, 15. februar 2007).
  4. Što se tiče ovog konkretnog predmeta, Sud konstatuje da je, nakon što su majke podnosilaca predstavki podnijele krivične prijave u vezi sa događajima od 29. oktobra 2009. godine, državni tužilac zatražio je od Osnovnog suda da istraži njihove pritužbe. Neposredno nakon toga Osnovni sud je, sa svoje strane, preduzeo niz radnji: tražio je identifikaciju službenika obezbjeđenja koji su bili uključeni u događaj, medicinski pregled podnosilaca predstavke, predavanje relevantnih video zapisa i saslušao je izjave niza fizičkih lica, uključujući i podnosioce predstavke, pomenute službenike obezbjeđenja i pritvorena lica koja su bila u ćeliji sa podnosiocima predstavke. Na osnovu nalaza iz istrage državni tužilac odbacio je krivične prijave, zaključujući da su zatvorski službenici obezbjeđenja zaista upotrijebili silu, ali da su to učinili kako bi savladali otpor podnosilaca predstavke, i da su tako djelovali u okviru svojih ovlašćenja.
  5. U svom odgovoru na zahtjev ombudsmana, ZIKS je potvrdio da su službenici obezbjeđenja upotrijebili silu samo u mjeri u kojoj je to bilo neophodno da bi se savladao otpor podnosilaca predstavki (v. stav 34in limine ove presude).
  6. Iako su podnosioci predstavki zvanično obaviješteni da mogu da preuzmu krivično gonjenje po privatnoj tužbi, prvi put kada su pokušali to da učine Osnovni sud ih je uputio da predaju ponovo krivičnu prijavu državnom tužiocu, a drugi takav zahtjev isti sud je odbio.
  7. Što se tiče djelotvornosti krivične istrage, Sud podsjeća da Vlada nije sporila navode podnosilaca predstavki (v. stav 88 ove presude) da državni tužilac nije dobio sve relevantne video zapise zatvorskog hodnika u predmetno vrijeme. Štaviše, drugo odbijanje državnog tužioca od 19. oktobra 2010. godine desilo se nakon što je ombudsman dao svoje mišljenje o cijeloj stvari 29. marta 2010. godine (v. stav 35 ove presude), utvrdivši da je upotrebljena prekomjerna sila i preporučivši disciplinski postupak, a i nakon okončanja disciplinskog postupka 31. maja 2010. godine (v. stav 36 ove presude) gdje se smatralo utvrđenim da su tri službenika obezbjeđenja I.M., I.B., i R.T. zloupotrijebili svoj položaj i prekoračili svoja ovlašćenja tako što su upotrijebili prekomjernu silu nesrazmjernu otporu koji su pružili podnosioci predstavke. Stoga Sud smatra da nije uvjerljivo utvrđeno da se odluka državnog tužioca da prekine krivični postupak (v. stav 22 i 29 ove presude) bazirala na adekvatnoj ocjeni svih relevantnih činjeničnih elemenata u ovom predmetu, te uzimajući u obzir nalaze činjenica kako ih je utvrdio ombudsman u disciplinskom postupku.
  8. S obzirom na navedeno Sud smatra da je došlo do povrede procesnog aspekta člana 3 Konvencije u odnosu na oba podnosioca predstavke. 

III NAVODNA POVREDA ČLANA 13 KONVENCIJE 

  1. Podnosioci predstavke su se takođe žalili po članu 13 Konvencije da nije bilo djelotvorne zvanične istrage događaja od 27. oktobra 2009.
  2. Razmotrivši nalaze koji se odnose na proceduralne pritužbe podnosilaca predstavke po članu 3 u ovom smislu, Sud je našao da nije neophodno ispitivati prihvatljivost ili meritum iste pritužbe po članu 13 (v. mutatis mutandis, Inicijativa mladih za ljudska pravaprotiv Srbije, br. 48135/06, stav 29, 25. jun 2013).

IV DRUGE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE 

  1. Podnosioci predstavke su se takođe žalili po članu 3 i članu 13 Konvencije da su ih zastrašivali i zlostavljali između 23. decembra 2009. godine i 15. januara 2010. godine (v. stav 43 ove presude) i da nije bilo djelotvorne zvanične istrage ovih događaja.
  2. S obzirom na informacije koje su na raspolaganju u spisima predmeta i podneske strana, Sud smatra da nema dokaza da su podnosioce predstavki zaista zastrašivali ili zlostavljali kako se navodi. Pritužbe podnosilaca predstavki u tom smislu po članu 3 stoga su očigledno neosnovane i kao takve se moraju odbaciti u skladu sa članom 35 stavovi 3 (a) i 4 Konvencije.
  3. Sud dalje podsjeća da se član 13 dosljedno tumači kao da propisuje da mora postojati pravni lijek u domaćem pravu samo za pritužbe koje se mogu smatrati "spornim" u smislu Konvencije (v. npr. Powell i Rayner protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 21. februar 1990, stav 31, Serija A br. 172). Kriterijumi za određivanje da li se neka pritužba može smatrati "spornim" ne mogu se tumačiti drugačije od kriterijuma koji se primjenjuju kada se tužbeni zahtjevi proglašavaju "očigledno neosnovanim" (v. Powell i Rayner, citirano ranije u tekstu ove presude, stav 31, i Kienast protiv Austrije, br. 23379/94, stav 54, 23. januar 2003).
  4. Pošto su pritužbe podnosilaca predstavki po članu 3 u odnosu na navedene incidente proglašene "očigledno neosnovanima", Sud smatra da one ne mogu da se smatraju "spornim" za svrhe člana 13. Pritužbe podnosilaca predstavki po članu 13 u ovom smislu uzete u vezi sa članom 3 stoga su isto tako očigledno neosnovane i kao takve se moraju odbaciti po članu 35 stavovi 3 (a) i 4 Konvencije.

V PRIMJENA ČLANA 41 KONVENCIJE 

  1. Član 41 Konvencije glasi:

"Kada Sud utvrdi povredu Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud ćе, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj strani."

A.   Naknada štete 

  1. Podnosioci predstavke tražili su po 20.000 eura na ime naknade nematerijalne štete.
  2. Vlada je osporila taj zahtjev.
  3. Sud prihvata da su podnosioci predstavke pretrpjeli nematerijalnu štetu zbog povrede člana 3 koja ne može dovoljno da se nadoknadi samim utvrđivanjem povrede. Donoseći svoj sud na osnovu pravičnosti, a s obzirom na djelimičnu naknadu koju su dosudili domaći sudovi (v. stav 42 ove presude) Sud dosuđuje podnosiocima predstavke po 4.350 eura po ovoj stavci.

B.  Troškovi i izdaci 

  1. Prvi podnosilac predstavke tražio je 8.562 eura a drugi 3.586 eura za troškove i izdatke
  2. Vlada je osporila taj zahtev.
  3. Prema sudskoj praksi Suda, podnosilac predstavke ima pravo na nadoknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj se pokaže da su oni zaista pretrpljeni i da su bili neophodni, te da su bili razumni kada je riječ o iznosu. U ovom konkretnom predmetu, kada je razmotrio dokumente u svom posjedu i gore navedene kriterijume, Sud je smatrao razumnim da dosudi prvom podnosiocu predstavke iznos od 3.520 EUR po ovom osnovu, a drugom podnosiocu predstavke iznos od 1.160 eura za troškove po svim stavkama. 

C.   Zatezna kamata 

  1. Sud smatra da je prikladno da se zatezna kamata bazira na najnižoj kamatnoj stopi Evropske Centralne Banke, uz dodatak od tri procentna poena.

 

IZ NAVEDENIH RAZLOGA, SUD, JEDNOGLASNO

  1. Odlučuje da spoji predstavke; 
  1. Proglašava pritužbu u odnosu na događaje od 27. oktobra 2009. godine prihvatljivom po članu 3; 
  1. Proglašava pritužbu u odnosu na druge navodne incidente neprihvatljivom; 
  1. Nalazi da je došlo do povrede materijalnog aspekta člana 3 Konvencije u odnosu na događaje od 27. oktobra 2009. godine kod oba podnosioca predstavke; 
  1. Nalazi da je došlo do povrede procesnog aspekta člana 3 Konvencije u odnosu na događaje od 27. oktobra 2009. godine kod oba podnosioca predstavke; 
  1. Nalazi da nema potrebe da ispituje prihvatljivost i meritum pritužbe vezane za događaje od 27. oktobra 2009. godine po članu 13 Konvencije; 
  1. Nalazi
    • da tužena država ima da plati podnosiocima predstavki, u roku od tri mjeseca od datuma na koji ova presuda postane pravosnažna u skladu sa članom 44 stav 2 Konvencije, sljedeće iznose:
      • po 4.350 eura (četiri hiljade tri stotine pedeset eura) i sav porez koji se na to obračunava, na ime naknade nematerijalne štete;
      • prvom podnosiocu predstavke 3.520 eura (tri hijade pet stotina i dvadeset eura) i sav porez koji se na to obračunava, a drugom podnosiocu predstavke 1.160 eura (hiljadu sto i šezdeset eura) i sav porez koji se na to obračunava, na ime troškova i izdataka;
    • da se od isteka navedenog tromjesečnog roka do isplate iznosa obračunava obična kamata na gore navedene iznose po stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Evropske Centralne Banke tokom zateznog perioda uz dodatak od tri procentna poena;
  2. odbija ostatak zahtjeva podnosilaca predstavke za pravičnom naknadom.

 

Presuda je sačinjena na engleskom jeziku i objavljena u pisanoj formi, 28 aprila 2015. godine po pravilu 77 stavovi 2 i 3 Poslovnika Suda.

 

Stanley Naismith                                                                     Işıl Karakaş

Sekretar                                                                             Predsjednik

 

U skladu sa članom 45 stav 2 Konvencije i pravilom 74 stav 2 Poslovnika Suda, prilog ovoj presudi čini saglasno mišljenje sudije Karakaşa kojem su se pridružili sudija Sajó i sudija Kūris.

A.I.K.

S.H.N.

SAGLASNO MIŠLJENJE SUDIJA KARAKAŞ, SAJÓ I KŪRIS

Saglasni smo sa ishodom u ovom predmetu, ali želimo da skrenemo pažnju na određene odluke i presude Suda koje se odnose na pitanje naknade kao odgovarajućeg pravnog lijeka u predmetima po članu 2 i članu 3, a koje su u sukobu sa utvrđenom sudskom praksom Suda i koje se, u principu, nisu smatrale neprihvatljivima u ovom predmetu.

U stavu 74 ove presude navodi se da „Čak i ako se pretpostavi da zahtjev za naknadu štete u građanskom postupku može da se smatra djelotvornim domaćim pravnim lijekom za pritužbe po materijalnom aspektu člana 3 Konvencije, Sud konstatuje da su podnosioci predstavke u ovom predmetu iscrpili taj lijek koji je ponudila Vlada, čiji se prigovor u tom smislu mora stoga odbiti."

U stavu 75 ove presude, dalje se navodi: "U svakom slučaju, a prilično odvojeno od pitanja da li su nalazi domaćih sudova bili dovoljni u smislu priznavanja povrede, Sud je mišljenja da naknada od po 1.500 eura koja je dosuđena podnosiocima predstavke na ime naknade nematerijalne štete u ovom predmetu ne može da se smatra odgovarajućim zadovoljenjem za povrede na koje su se oni žalili..."

Smatramo da je ovo problematično, jer ne možemo da prihvatimo da se naknada štete u građanskom postupku može smatrati djelotvornim pravnim lijekom za pritužbe po materijalnom aspektu člana 3 Konvencije.

Sud je u nizu svojih presuda izrazio stav da: „Kada bi vlasti mogle svoje reagovanje na incidente svjesnog policijskog zlostavljanja da ograniče na puko plaćanje naknade štete i da ne čine dovoljno u dijelu krivičnog gonjenja i kažnjavanja odgovornih, bilo bi moguće u nekim slučajevima da službena lica države zloupotrijebe prava lica koja su pod njihovom kontrolom i to sa potpunom nekažnjivošću, te bi opšta zakonska zabrana ubijanja i torture i nečovječnog i ponižavajućeg postupanja, uprkos svom fundamentalnom značaju, bila nedjelotvorna u praksi (v. između ostalog, Nikolova i Velichkova protiv Bulgarske, br. 7888/03, stav 55, 20. decembar 2007. godine i tu citirani predmeti).

Ovaj pristup potvrđen je u brojnim presudama u kojima je Sud odbio da razmotri argumente tuženih vlada da pravni lijekovi u građanskom i upravnom pravu mogu da se smatraju dovoljnim da bi strana ugovornica ispunila svoje obaveze po članu 3 Konvencije, smatrajući da ti pravni lijekovi imaju za cilj da se dosudi naknada štete, a ne da se identifikuju i kazne odgovorna lica (v., između ostalog, Atalay protiv Turske, br. 1249/03, stav 29, 18. septembar 2008. godine, i Saçılık i drugi protiv Turske, br. 43044/05 i 45001/05, stav 68, 5. jul 2011. godine; v. i Aslakhanova i drugi protiv Rusije, br. 2944/06, 8300/07, 50184/07, 332/08 i 42509/10, stav 89, 18 decembar 2012. godine1).

Značajno je i to što se Veliko vijeće pozvalo na isti princip kada je preinačilo presudu vijeća koje je našlo da priznavanje povrede člana 3 i naredba da se plati naknada štete žrtvama te povrede predstavljaju dovoljno pravno zadovoljenje (v. Gäfgen protiv Njemačke [GC], br. 22978/05, stavovi 109, 119 i 129, ECHR 2010).

U nekim odlukama, međutim, možda zbog razloga vezanih za posebne okolnosti tih predmeta, plaćanje naknade štete predstavlja adekvantni pravni lijek za materijalu obavezu strane ugovornice u predmetima po članovima 2 i 3 Konvencije. Osnov za ove argumente je u odluci o neprihvatljivosti u predmetu Caraher protiv Ujedinjenog Kraljevstva ((dec.), br. 24520/94, ECHR 2000-I), a dalje se razvijao u predmetima uglavnom protiv Ujedinjenog Kraljevstva (v, između ostalog, Hay protiv Ujedinjenog Kraljevstva (dec.), 41894/98, 17. oktobra 2000. godine; McKerr protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 28883/95, stavovi 116-121, ECHR 2001-III; Hugh Jordan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 24746/94, stavovi 110- 115, 4. maj 2001. godine; Shanaghan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 37715/97, stavovi 93-99, 4. maj 2001. godine; Kelly i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 30054/96, stavovi 99-110, 4. maj 2001. godine; McShane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 43290/98, stavovi 99-105, 28. maj 2002. godine; Bailey protiv Ujedinjenog Kraljevstva, (dec.) br. 39953/07, 19. januar 2010. godine; i McCaughey i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 43098/09, stav 121, ECHR 2013).

U okolnostima tih predmeta, gdje su domaće vlasti priznale povredu člana 2 ili člana 3 Konvencije i gdje je žrtvama plaćena naknada štete, ili gdje su građanski postupci u toku, država bi bila oslobođena svoje materijalne obaveze, a Sud bi trebalo da se ograniči samo na ispitivanje procesnog aspekta člana 2 ili člana 3 Konvencije.

Presuda u predmetu McKerr (citirana ranije u tekstu ove presude, stav 156) navodi da bi "građanski postupak obezbijedio forum za utvrđivanje činjenica, uz prateće zaštitne mehanizme, te mogućnost da se dođe do nalaza da je neko djelo nezakonito, i mogućnost naknade štete. Ipak je to, međutim, postupak koji se preduzima na inicijativu podnosioca predstavke, a  ne  vlasti,  i  on  ne  obuhvata  identifikovanje  i  kažnjavanje  bilo  kog  navodnog počinioca. Kao takav on ne može da se uzme u obzir u ocjeni da  li je država ispunila svoje procesne obaveze po članu 2 Konvencije." Saglasni smo da, s obzirom na prirodu građanskog postupka, on "ne obuhvata identifikovanje i kažnjavanje bilo kog navodnog počinioca". Međutim, iz činjenice da građanski postupak može, u određenim aspektima, da se poistovjeti sa krivičnim postupkom (ili odigra određenu funkciju krivičnog postupka) ne slijedi da se materijalne obaveze države poništavaju na osnovu toga da podnosilac predstavke navodno nema status oštećenog.

Sudska praksa Suda mora da izbjegne stvaranje dojma da, čak i kada počinilac krivičnih djela vezanih za zlostavjanje ili nezakonito ubijanje bude identifikovan na kraju djelotvorne istrage i kada se prikupi dovoljno dokaza da se krivično goni taj počinilac, vlasti ne moraju da ga izvedu na suđenje ukoliko okolnosti predmeta ne primoravaju na to, i mogu da mu dozvole da slobodno odšeta nekažnjen i da umjesto toga plati novcem žrtvi ili porodici žrtve. Takvo rezonovanje bi bilo izraz nepoštovanja činjenice da je djelotvorna istraga koja može dovesti do identifikovanja i krivičnog gonjenja obavezna upravo zato da bi počinilac onda mogao biti kažnjen. Štaviše, na taj bi se način pozivale države da tolerišu nekažnjivost bez  rizika da se utvrdi da su povrijedile svoje materijalne obaveze po članu 2 i 3 Konvencije.

Naša sudska praksa nedvosmisleno je prepoznala da se obaveze strana ugovornica po materijalnim aspektima člana 2 i člana 3 ne završavaju priznavanjem povreda i plaćanjem naknade štete žrtvi. Pomenute nesigurnosti u gore citiranim odlukama ne mogu da podriju princip da izricanje kazne koja predstavlja odvraćanje jeste važan, a ponekad i uslov sine qua non u predmetima koji se odnose na zlostavljanje i nezakonito ubijanje, naročito kada su u te predmete uključena službena lica države. Ta sudska praksa ne toleriše situacije u kojima se sprovode krivični postupci, počinilac se identifikuje i utvrđuje se da je izvršio djelo kojim su povrijeđena prava žrtve po članovima 2 i 3 Konvencije, ali se zatim dozvoli da on ili ona izbjegnu kaznu iz različitih razloga. Dakle, u predmetima gdje je izvršenje kazne zatvora počinilaca  uslovno  (v.  Okkalı  protiv  Turske, br. 52067/99, stav 39, ECHR 2006-XII (izvodi); Fadime i Turan Karabulut protiv Turske, br. 23872/04, stav 30, 27. maj 2010. godine; Nikolova i Velichkova,citirano ranije u tekstu ove presude, stav 24, i Külah i Koyuncu protiv Turske, br. 24827/05, stav 18, 23. april 2013. godine); gdje je došlo do zastarijevanja krivičnog gonjenja zbog isteka roka za zastarjevanje nakon što  je  utvrđeno  da  je   optuženi   izvršio   djela   (Uğur   protiv   Turkey, br. 37308/05, stav 70, 13. januar 2015. godine); ili kada je izricanje presude uslovno (Eski protiv Turske, br. 8354/04, stav 18, 5. jun 2012. godine i Kasap i drugi protiv Turske, br. 8656/10, stav 37, 14. januar 2014. godine), Sud je našao materijalne povrede članova 2 i 3 Konvencije na osnovu nekažnjivosti koja je data tim počiniocima.

Argumenti koji su u osnovi ovog pristupa jesu da, iako nema apsolutne obaveze da sva krivična gonjenja rezultiraju osuđujućom presudom ili nekom konkretnom kaznom, domaći sudovi ne treba ni pod kakvim okolnostima da budu spremi da dozvole da djela zlostavljanja ili ugrožavanja života od strane službenih lica koja djeluju u ime države prođu nekažnjeno (dodat naglasak) tako što će koristiti svoja diskreciona ovlašćenja da umanje posljedice teških krivičnih djela umjesto da pokažu da takva djela ne mogu ni na koji način da se tolerišu. To je od suštinskog značaja za zadržavanje povjerenja građana, obezbjeđivanje poštovanja vladavine prava i sprečavanje bilo kakvog privida tolerisanja ili dosluha sa nezakonitim radnjama (v. između ostalog, Okkalı, citirano ranije u tekstu ove presude, stav 65, i Türkmen protiv Turske, br. 43124/98, stav 51, 19. decembar 2006. godine). Iako bi Sud trebalo u velikoj mjeri da prihvati odluku domaćih sudova o izboru odgovarajućih sankcija za zlostavljanje i ubistvo koje počine službena lica, on mora da ima određenu moć preispitivanja i da se umiješa u slučajevima očiglednog nesrazmjera između težine djela i kazne koja je izrečena (v. Nikolova i Velichkova, citirano ranije u tekstu ove presude, stav 62).

U skladu sa navedenim principima, u nizu predmeta u kojima je podnosiocima predstavki dosuđena značajna suma u vidu naknade štete od strane domaćih vlasti, ali u kojima počinioci povreda nisu kažnjeni, Sud je zauzeo stav da podnosioci predstavke i dalje mogu da tvrde da su žrtve u smislu člana 34 Konvencije i utvrđivao je materijalne povrede članova 2 i 3 Konvencije (v. Saçılık i drugi, citirano ranije u tesktu ove presude, stav 69 i 112, gdje je jednom od podnosilaca predstavke dosuđeno 140.000 eura za povredu koju je pretrpio u bezbjedonosnoj operaciji u zatvoru; Leonidis protiv Grčke, br. 43326/05, stavovi 41 i 46-48, 8. januar 2009. godine, gdje je podnosiocu predstavke dosuđeno 80.000 eura jer mu je sina ubio službenik policije).

Ne isključujemo mogućnost da postoje situacije gdje kazna krivične prirode nije apsolutno neophodna i gdje obaveza tužene države može da se na zadovoljavajući način ispuni tako što će se identifikovati i priznati nemarno činjenje ili nečinjenje kojim se povređuju individualna prava po članu 2 ili članu 3, a zatim dosuditi adekvatna naknada za to. Takve  situacije nastaju, na primjer, u oblasti pozitivnih obaveza po članu 2 i članu

3 Konvencije. Zaista, iz tog razloga Sud izričito precizira da u takvim slučajevima "ukoliko povreda prava na život ili lični integritet nije izazvana namjerno, pozitivna obaveza koja je uvedena članom 2 da se uspostavi djelotvoran sudski sistem ne iziskuje nužno obezbjeđivanje krivično- pravnog lijeka u svakom predmetu" (v. Calvelli i Ciglio protiv Italije [GC], br. 32967/96, stav 51, ECHR 2002-I).

Linija sudske prakse koja ima svoje korjene u odluci Caraher trenutno se sastoji od samo nekoliko predmeta. Nažalost, ova presuda  daje neprimjereno istaknuto mjesto jednom aspektu logike iz odluke u predmetu Caraher, koja je mogla biti primjenjiva u tom konkretnom predmetu u toj fazi razvoja sudske prakse Suda, ali koja nije univerzalno primjenjiva.

Prema našem mišljenju, došlo je vrijeme da Veliko vijeće Suda riješi ovo pitanje i da zaštiti sudsku praksu od slučajne erozije ove vrste. S obzirom na gore navedeno, jasno je da utvrđena sudska praksa ne dozvoljava razvodnjavanje odgovornosti države pod izgovorom da postoje dostupni pravni lijekovi u građanskom pravu. Ovaj rizik ne može da se ublaži dodavanjem rečenica kao što je "čak i ako se pretpostavi da zahtjev za naknadu štete u građanskom postupku može da se smatra djelotvornim domaćim pravnim lijekom za pritužbe po materijalnom aspektu člana 3 Konvencije" (v. stav 74 ove presude). Postavlja se pitanje, na primjer, što bi Sud odlučio u ovom slučaju da je podnosiocima predstavki bilo dosuđeno 20.000 eura, a ne po 1.500 eura. Da li bi se onda zauzeo stav da je taj iznos dovoljan da može da predstavlja adekvatno pravno zadovoljenje? U svakom slučaju, ovakva kakva je, ova presuda izgleda stvara treću liniju sudske prakse koja se oslanja na tezu da iznos koji je dosuđen u građanskom postupku nije bio dovoljan. To je jasno u sukobu sa onim što je navedeno u odluci Caraher, naime, da „Sud nije uvjeren da podnosilac predstavke može da tvrdi da je žrtva na osnovu toga što je iznos nadoknade neadekvatan". Uvjereni smo da ovi podnosioci predstavke mogu i dalje da tvrde da su  žrtve materijalne povrede člana 2, ne zbog adekvatnosti ili neadekvatnosti nadoknade, već s obzirom na činjenicu da bez dosljedne odgovornosti države za obezbjeđivanje adevatnog mehanizma za krivičnu odgovornost ne može da postoji odgovarajuća zaštita vrijednosti pohranjenih u članu 2 i članu 3 Konvencije. 

* „Što se tiče tužbe po građanskom pravu da bi se dobilo pravno zadovoljenje za štetu koja je pretrpljena usljed navodno nezakonitih radnji ili nezakonitog postupanja službenih lica države, Sud je već u nizu sličnih slučajeva našao da sam taj postupak ne može da se smatra djelotvornim pravnim lijekom u kontekstu zahjeva predatih po članu 2 Konvencije (v. (Khashiyev i Akayeva protiv Rusije, br. 57942/00 i 57945/00, stavovi 119-21, 24. februar 2005. godine, i Estamirov i drugi, citirano ranije u tekstu ove presude, stav 77). Shodno tome, Sud potvrđuje da podnosioci predstavke nisu imali obavezu da iskoriste pravne lijekove u građanskom pravu".

 

 

______________________

Prevod presude preuzet sa https://sudovi.me/vrhs/sadrzaj/NQN9

 

 

SECOND SECTION

CASES OF MILIĆ AND NIKEZIĆ v. MONTENEGRO

(Applications nos. 54999/10 and 10609/11)

JUDGMENT 

STRASBOURG

28 April 2015

FINAL

28/07/2015

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the cases of Milić and Nikezić v. Montenegro,

The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

Işıl Karakaş, President,
András Sajó,
Nebojša Vučinić,
Helen Keller,
Egidijus Kūris,
Robert Spano,
Jon Fridrik Kjølbro, judges,
and Stanley Naismith, Section Registrar,

Having deliberated in private on 31 March 2015,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in two applications (nos. 54999/10 and 10609/11) against Montenegro lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by two Montenegrin nationals, Mr Igor Milić (“the first applicant”) and Mr Dalibor Nikezić (“the second applicant”), on 7 September 2010 and 4 February 2011 respectively.

2. The applicants were represented by Ms A. Jasavić, a lawyer practising in Podgorica. The Montenegrin Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mr Z. Pažin.

3. The applicants alleged, in particular, that they had been tortured and ill-treated by prison guards on 27 October 2009, and complained that there had been no effective official investigation in this regard.

4. On 6 July 2011 the applications were communicated to the Government.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicants were born in 1974 and 1981 respectively and live in Podgorica.

6. At the relevant time they were in detention (u pritvoru) at the Institution for the Execution of Criminal Sanctions (Zavod za izvršenje krivičnih sankcija, hereinafter “IECS”), where they shared a cell with five other detainees.

A. The events of 27 October 2009 and subsequent events

7. On 27 October 2009 the first applicant was to be transferred to a disciplinary unit (disciplinsko odjeljenje) and the cell in which he was detained was to be searched. The submissions of the applicants and the Government as to what exactly happened on that occasion differ.

8. The first applicant submitted that after having entered his cell, several guards had grabbed him and thrown him on to the concrete floor of the corridor outside the cell. They had handcuffed him, beaten him using batons and their fists, and sworn at him. In addition, two rows of guards positioned along the corridor had beaten him as he was being taken away.

9. The second applicant submitted that he had protested against this abuse. In response, four guards had started to kick him and had beaten him with their fists and batons. After that he had been taken into the corridor outside the cell, where eight other guards had continued to beat him. The beating had continued after he had returned to the cell.

10. The Government, for their part, submitted that the applicants had resisted the actions of the prison guards and had tried to prevent them from performing their duties, which had triggered the guards’ intervention. In particular, when they had entered the cell the second applicant had attacked one of the guards without any reason and had injured him.

11. The first applicant had refused to be examined by a prison doctor as he doubted his impartiality. On the same day, however, he had talked to the doctor and, in answer to the doctor’s question whether he was feeling well and whether he had any injuries, he had apparently said “No, doctor, I am healthy and both physically and psychologically stable, and I do not consent to an examination; there is no need for it as I have not been ill-treated either physically or psychologically by the security forces”.

12. The second applicant had been examined by the prison doctor after the Deputy Ombudsman had made a request to that effect. It would appear that the doctor made two reports in this regard. The Ombudsman, who obtained the reports from the IECS, described them as barely legible and apparently referring to the same subject matter in two different ways.

13. On 30 October 2009 the first applicant’s representative in the domestic criminal proceedings reported the incident to the prison governor and requested that the appropriate responsible bodies be informed, that his client be provided with medical assistance, and that no further punitive measures be taken against him.

14. On an unspecified date before 4 November 2009 the State prosecutor (Osnovno državno tužilaštvo) asked the Court of First Instance (Osnovni sud) in Danilovgrad to establish the elements of criminal offences of torture and ill-treatment (predlog radi utvrđivanja elemenata bića krivičnog djela mučenje i zlostavljanje). Acting upon this an investigating judge (istražni sudija) from the Court of First Instance requested, inter alia, the medical examination of both applicants by an external forensic doctor, and ordered evidence to be heard from a number of individuals, including the prison guards, and the second applicant.

15. On 4 November 2009 an external forensic doctor examined the second applicant. He confirmed in his report that the second applicant had light body injuries, namely a 10-day old haematoma (krvni podliv) measuring 8 x 15 cm on the back of his left thigh and a haematoma on the lower lid of each eye. The doctor added that there was an undated medical report in the second applicant’s file confirming the presence of bruises around his eyes. He emphasised that the medical documentation provided by the IECS was “largely illegible”. The first applicant refused an examination by the external forensic doctor, as the examination had apparently been ordered when his bruises were already fading.

16. On 5 November 2009, the first applicant’s mother – during a visit – observed bruises on his face and haematomas on visible parts of his body. She reported this immediately to the prison administration (Upravi zavoda). On 9 November 2009 she lodged a criminal complaint (krivična prijava) with the competent State prosecutor against persons unknown, stating that the first applicant had two bruises, one on his left temple – which was already fading – and another on one of his legs, and that he had also complained that he was having difficulty sitting.

17. On an unspecified date the second applicant’s mother – who had been informed by one of the detainees about what had happened – reported the incident to the Ombudsman and visited her son. She observed that his eyes were closed and his face and visible parts of his body were covered in bruises. She reported this to the prison administration and asked that it be investigated. On 6 November 2009 she lodged a criminal complaint with the police (Upravi policije) against persons unknown.

18. On 5 November and 10 November 2009 the State prosecutor asked the Court of First Instance in Danilovgrad to investigate the complaints lodged on behalf of the second and first applicants respectively (predlog za preduzimanje istražnih radnji). Acting upon this the investigating judge requested, inter alia, a video-recording from the prison, the identification of all the guards who had been involved in the cell search, and that the evidence be heard from a number of individuals, including the prison guards, other detainees in the cell, the first applicant, and the first applicant’s representative in the domestic criminal proceedings.

19. The requested questioning (see paragraphs 14 in fine and 18 in fine above) took place between 4 November and 9 December 2009. Two of the detainees stated that they had seen the first applicant being beaten. Some of the guards stated that the first applicant had resisted being handcuffed by “attempting to get out of [their] hands, cursing and swearing” and, when on the floor, by kicking out (“gicao se i mlatio nogama i rukama”). One of the guards admitted “hitting [the first applicant] once with a baton, as he continued to resist and kick”. Another guard, who had seen the first applicant several days after the incident, had observed a cut below his left eye as well as a visible injury to one of his legs.

20. When visiting his client several days after the incident, the first applicant’s representative in the domestic criminal proceedings had observed a bruise under one of his eyes, and a bruise on the calf of his left leg with a diameter of about 20 cm. He described him as frightened and “mentally broken”.

21. One of the guards stated that the second applicant had grabbed the collar of one of his colleagues from behind, following which the guard in question had fallen over a bench. The guard had pushed him away and the second applicant had hit the wall and sunk to the floor (pao je na zid i spustio se dolje na sjedalo). The guard stated that his colleague had not hit the second applicant. Three other guards confirmed this. The prison doctor stated that he had noticed a haematoma under the second applicant’s eye. Three detainees confirmed that the second applicant had been beaten by several guards both in the cell and in the corridor. The applicants, for their part, repeated their allegations.

22. On 12 February 2010 the State prosecutor rejected (odbacio) the criminal complaints against two guards, I.M. and R.T., on the ground that even though they had used force by hitting the first applicant three times and the second applicant once with a baton, they had done so in order to overcome the applicants’ resistance and thus acted within their powers (u granicama službenog ovlašćenja). While the first applicant had not been examined by a doctor, the medical documentation of the second applicant confirmed that he had sustained light injuries. That being so, the prosecutor concluded that the force used had not infringed human dignity and that there were no elements of any criminal offence entailing prosecution ex proprio motu. The prosecutor’s decision also identified other guards who had participated in the cell search. At the same time, the applicants were informed that they could pursue a subsidiary prosecution by lodging an indictment (optužni predlog) with the Court of First Instance.

23. On 23 February 2010 the lawyer retained by the applicants in respect of the complaints of alleged ill-treatment lodged an indictment for torture and ill-treatment which had resulted in severe bodily injuries (teške tjelesne povrede) against 16 prison guards named in the previous decision, including I.M. and R.T.

24. On 16 March 2010 the lawyer was informed by the first applicant that the video-recording obtained from the IECS by the Court of First Instance did not show the entire incident, namely it omitted his being beaten by two rows of guards in the corridor. He claimed, however, that another camera in the corridor must have recorded the beating and that the recording should be obtained from the prison authorities.

25. On 30 March 2010 the lawyer asked the court to obtain a recording from another camera, but apparently without success.

26. On 22 April 2010 the Court of First Instance decided that the applicants’ indictment was to be treated as a criminal complaint and, as such, was to be lodged with the State prosecutor.

27. On 10 May 2010 the applicants appealed against the above decision. At the same time they also lodged a criminal complaint with the State prosecutor.

28. On 13 September 2010 the High Court rejected the applicants’ appeal on the ground that the State prosecutor had delivered a decision only in respect of I.M. and R.T. and not the other guards.

29. On 19 October 2010 the State prosecutor rejected the applicants’ criminal complaint on the ground that there were no elements of any criminal offence entailing prosecutionex proprio motu. At the same time the applicants were notified that they could pursue a subsidiary criminal prosecution by lodging a request for an investigation (zahtjev za sprovođenje istrage) with the Court of First Instance.

30. On 12 November 2010 the applicants lodged a request for an investigation with the Court of First Instance.

31. On 10 February 2011 the Constitutional Court rejected (odbacuje se) a constitutional appeal by the applicants against the above decisions of the Court of First Instance and the High Court on procedural grounds. In particular, it considered that the applicants’ complaints were in substance about the criminal prosecution of other individuals and that – pursuant to the Court’s case-law – such complaints were incompatible ratione materiae with the Convention. It was also concluded that the decision of the Court of First Instance did not represent an “individual decision” in respect of which the Constitutional Court would be competent, but rather a procedural decision establishing whether the conditions were met for conducting an investigation in response to a direct indictment lodged by the applicants. In the impugned proceedings the courts had not decided on the merits of the request itself, but rather had ruled that the request should be treated as a criminal complaint.

32. On 18 March 2011 the Court of First Instance dismissed the applicants’ request for an investigation on the grounds of lack of reasonable suspicion (osnovana sumnja) that the guards had tortured and ill-treated the applicants and that the force they had used had been necessary to overcome the applicants’ resistance. On 13 June 2011 the High Court upheld this decision.

B. Ombudsman’s involvement

33. On 30 October and 12 November 2009 the Deputy Ombudsman visited the applicants. She also spoke with other detainees from the same cell, who confirmed the first applicant’s allegations. She noted that the second applicant, who had “visible injuries on his head, especially around the eyes” as well as on his legs, had asked that he be allowed to lodge a criminal complaint and to be examined by the prison doctor.

34. In its response to an inquiry from the Ombudsman, the IECS stated that the second applicant had unjustifiably resisted and physically attacked guards who, in response, had used force and a baton to the extent necessary to overcome his resistance. The IECS also provided the doctor’s reports in respect of the second applicant, which were described by the Ombudsman as barely legible and from which it could be concluded that they dealt with the same subject matter, but had a different content.

35. In an opinion of 29 March 2010, the Ombudsman found that the applicants’ rights had been violated on 27 October 2009. The opinion stated that they had offered no resistance and that there had been no justification for the use of force (sredstva prinude), especially not to the extent and in the manner alleged. At the same time the Ombudsman recommended that the IECS institute disciplinary proceedings against the guards responsible and report to the Ombudsman within 20 days on the measures taken.

36. On 1 April 2010 disciplinary proceedings were instituted against three prison guards, I.M., I.B. and R.T. On 31 May 2010 they were found responsible and fined 20% of their salaries in October 2009 for abusing their position or exceeding their authority (zloupotreba položaja ili prekoračenje ovlašćenja) as they had used excessive force disproportionate to the resistance offered by the applicants on 27 October 2009. In particular, I.M. had hit both applicants once with a rubber baton, I.B. had kicked the first applicant, and R.T. had hit the second applicant on the lower part of the body with the baton. The applicants’ families and the Ombudsman were informed about the outcome of the disciplinary proceedings and the applicants’ lawyer attended the hearing before the disciplinary commission.

37. Four other staff members who had participated in the cell search on the stated date, in relation to whom it was not proved that force had been used against the applicants, had apparently been transferred to other posts in other IECS units.

38. On 5 May 2010, during the parliamentary hearing of the prison governor (see paragraph 47 below), the Ombudsman confirmed that the IECS administration had duly acted upon his recommendations within the set time-limit.

C. Civil proceedings

39. On 15 March 2011 the applicants lodged a compensation claim against the IECS relying, inter alia, on Article 3 of the Convention, and seeking 15,000 euros (EUR) each for non-pecuniary damage caused by torture on 27 October 2009.

40. On 7 November 2013, after a remittal, the Court of First Instance in Podgorica ruled partly in favour of the applicants by awarding EUR 1,050 each for non-pecuniary damage on account of violations of their rights and EUR 397 for the costs of the proceedings. The court based its decision on section 166 of the Obligations Act (see paragraph 62 below). In its reasoning the court took into account the statements of the applicants and the prison guards, medical findings, the video-recording, the fact that the three prison guards had been found responsible in disciplinary proceedings for the disproportionate use of force and had been fined, and the fact that the applicants had offered resistance, thus contributing to the non-pecuniary damage. The court found that the guards had exceeded their powers but also explicitly held that such actions could not be qualified as torture or inhuman or degrading treatment.

41. On 29 May 2014 the High Court upheld this judgment. In so doing it did not disagree with the conclusion of the first-instance court as to the qualification of the impugned incident.

42. On 23 October 2014 the Supreme Court partly overturned the previous decisions by awarding the applicants 1,500 EUR each for non-pecuniary damage, together with the statutory interest. In so doing the Supreme Court held, inter alia, that the use of force by prison guards could not be justified by the applicants’ resistance and held that such action was in breach of fundamental values of every democratic society and degraded human dignity, but that it did not constitute torture or inhuman treatment. The applicants received this decision on 25 November 2014.

D. Other relevant information

43. The applicants also maintain that they were threatened or abused between 23 December 2009 and 15 January 2010, in which regard their mothers lodged criminal complaints on 18 January 2010. On 22 June 2011 the State prosecutor (Osnovni državni tužilac) rejected the criminal complaint as regards the threat against the first applicant on the ground that no such incident had taken place. The criminal complaint in respect of the abuse alleged by the second applicant would appear to be still pending.

44. Between 27 April and 5 May 2010 the first applicant went on hunger strike, the reason being that disciplinary proceedings, with regard to the events of 27 October 2009, had been instituted against only three guards, who – according to him – were those least responsible for what had happened to him.

45. On an unspecified date in early May 2010 the first applicant had a meeting with the prison governor. On that occasion he apparently suggested to show the prison governor the camera which had recorded the entire incident of 27 October 2009. The governor allegedly suggested that the first applicant draw a sketch instead.

46. On at least two occasions the applicants complained to their lawyer that their ill-treatment had been continuous, and on at least one occasion they threatened to commit suicide if the pressure on them did not ease. The lawyer informed the High Court, the Minister of Justice, and the prison governor, requesting that disciplinary proceedings be instituted against those responsible.

47. On 5 May 2010 and 14 June 2011 the prison governor was questioned by the parliamentary Human Rights Committee.

48. On 25 June 2011 the parliamentary Human Rights Committee submitted its report to Parliament, one of its conclusions being that “there had been no torture or systemic violations of human rights in the IECS and that all the reported cases of the use of force and exceeding of powers had been sanctioned”.

49. The applicants also submitted that they had been deprived of an effective domestic remedy because one of the deputy State prosecutors at the time was the prison governor’s daughter and the Deputy Supreme State Prosecutor was his wife.

50. The first applicant is currently serving four prison sentences. He had been convicted eight times prior to this for various criminal offences. During his detention he had been subject to disciplinary sanctions four times, and twice more while serving his prison sentence.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. The Criminal Code 2003 (Krivični zakonik, published in the Official Gazette of the Republic of Montenegro - OG RM - nos. 70/0313/04 and 47/06, as well as in the Official Gazette of Montenegro - OGM - nos. 40/08 and 25/10)

51. Article 166a provides that anyone who ill-treats another person or treats a person in a humiliating and degrading manner will be punished with imprisonment of up to one year. If this offence is committed by an official acting in an official capacity, the official will be punished with imprisonment of between three months and three years.

52. Article 167 provides that anyone who causes severe pain or suffering to another for purposes such as intimidating or unlawfully punishing someone or exerting pressure on him will be punished with imprisonment of between six months and five years. If this offence is committed by an official acting in an official capacity, or with the explicit or tacit consent of an official, or if an official incites another person to commit such an offence, the official will be punished with imprisonment of between one and eight years.

53. Article 183 provides for the official prosecution of the above offences.

B. The Code of Criminal Procedure 2003 (Zakonik o krivičnom postupku; published in OG RM nos. 71/0307/04 and 47/06)

54. Articles 19, 20 and 44 provide, inter alia, that formal criminal proceedings can be instituted at the request of an authorised prosecutor. In respect of crimes subject to prosecution ex proprio motu, such as the offences at issue, the authorised prosecutor is the State prosecutor. His authority to decide whether or not to press charges is bound by the principle of legality, which requires that he must act whenever there is a reasonable suspicion that a crime liable to official prosecution has been committed.

55. Articles 19 and 59 provide, inter alia, that should the state prosecutor decide that there is no basis on which to prosecute, he or she must inform the victim of this decision, and the victim then has the right to take over the prosecution of the case on his or her own behalf – in the capacity of a “subsidiary prosecutor” – within eight days of the date of notification of that decision. When notifying the victim of the decision not to prosecute, the State prosecutor must inform the victim what actions he or she may undertake in the capacity of subsidiary prosecutor.

56. Article 229 provides that if a criminal complaint has been submitted to a court, police department or State prosecutor without the requisite jurisdiction (nenadležnom državnom tužiocu), the complaint must be forwarded to the State prosecutor who has such jurisdiction.

C. The Criminal Sanctions Enforcement Act (Zakon o izvršenju krivičnih sankcija; published in OG RM nos. 25/9429/9469/03 and 65/04)

57. Section 14b forbids all acts whereby a convicted person is subjected to torture or ill-treatment. This concerns primarily acts that are disproportionate to the maintenance of order and discipline within the institution or unit. A prisoner subjected to such actions is entitled to compensation.

58. Section 61 provides that force can be used against prisoners only if necessary to prevent resistance to an official executing a lawful order; force includes both physical force and the use of batons.

59. Section 181 provides that section 61 also applies in respect of detainees.

D. The Obligations Act (Zakon o obligacionim odnosima; published in the OGM nos. 47/08 and 04/11)

60. Sections 148 and 149 set out different grounds for claiming civil compensation, for both pecuniary and non-pecuniary damage.

61. Section 151 provides, inter alia, that everybody has the right to ask the court or another competent body to order the cessation of any action which violates human integrity, personal and family life and other personal rights.

62. Section 166 § 1 provides that any legal entity – which includes the State – is liable for any damage caused by one of “its bodies”.

63. Sections 206 and 207 provide, inter alia, that anyone who has suffered fear, physical pain or mental anguish as a consequence of the violation of his or her personal rights is entitled, depending on the duration and intensity thereof, to sue for damages in the civil courts and, in addition, to request other forms of redress “which might be capable” of affording adequate non-pecuniary satisfaction.

E. Relevant domestic case-law

64. The Government submitted that in 2010 three constitutional appeals had been adopted by the Constitutional Court, 184 were rejected on the merits (odbio) and 144 were rejected on procedural grounds (odbacio). During the same period, proceedings concerning one constitutional appeal were discontinued (obustavio).

65. Between 1 January 2011 and 19 January 2012 a further 247 constitutional appeals were rejected on the merits, 234 were rejected on procedural grounds, three proceedings were discontinued and nineteen constitutional appeals were accepted.

66. No information was provided as to whether any of these decisions was delivered in the context of a subsidiary prosecution by the injured parties.

THE LAW

I. JOINDER OF THE APPLICATIONS

67. The Court notes that the applications under examination concern the same issue. It is therefore appropriate to join them, in accordance with Rule 42 § 1 of the Rules of Court.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 3 OF THE CONVENTION

68. The applicants complained under Article 3 of the Convention that they had been tortured and ill-treated by prison guards on 27 October 2009 and about the lack of an effective investigation in that regard.

69. The relevant Article reads as follows:

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

A. The substantive aspect

1. Admissibility

70. The Government submitted that the applicants had failed to exhaust all effective domestic remedies. In particular, the civil proceedings they had initiated and through which they could obtain compensation for non-pecuniary damage for a possible violation of their rights (eventualne povrede prava ličnosti) were still pending. In this respect they referred to the relevant sections of the Obligations Act (see paragraphs 60-63 above).

71. The applicants maintained that the civil claim was not an effective domestic remedy. On 1 December 2014 they notified the Court that the civil proceedings had been concluded on 23 October 2014, and submitted the relevant decision of the Supreme Court (see paragraph 42 above).

72. The Court points out that the purpose of Article 35 is to afford the Contracting States the opportunity of preventing or putting right the violations alleged against them before those allegations are submitted to the Convention institutions. Consequently, States are exempted from answering for their acts before an international body until they have had an opportunity to put matters right through their own legal system. The rule of exhaustion of domestic remedies referred to in Article 35 of the Convention requires that normal recourse should be had by an applicant only to remedies that relate to the breaches alleged and at the same time are available and sufficient. The existence of such remedies must be sufficiently certain not only in theory but also in practice, failing which they will lack the requisite accessibility and effectiveness; it falls to the respondent State to establish that these various conditions are satisfied (see Selmouni v. France [GC], no. 25803/94, §§ 74-75, ECHR 1999‑V; and Vučković and Others v. Serbia [GC], no. 17153/11, §§ 69-77, 25 March 2014).

73. The Court also recalls that an applicant’s status as a “victim” depends on whether the domestic authorities acknowledged, either expressly or in substance, the alleged infringement of the Convention and, if necessary, provided appropriate and sufficient redress in relation thereto. Only when these conditions are satisfied does the subsidiary nature of the protective mechanism of the Convention preclude examination of an application (see Cataldo v. Italy (dec.), no. 45656/99, 3 June 2004, and Cocchiarella v. Italy [GC], no. 64886/01, § 71, ECHR 2006‑V).

74. Turning to the present case, the Court notes that the applicants did lodge a compensation claim, and that the proceedings were concluded in October 2014. While the requirement for the applicant to exhaust domestic remedies is normally determined with reference to the date on which the application was lodged with the Court (Baumann v. France, no. 33592/96, § 47, ECHR 2001‑V (extracts)), the Court also accepts that the last stage of such remedies may be also reached after the lodging of the application but before the Court determines the issue of admissibility (Karoussiotis v. Portugal, no. 23205/08, § 57, ECHR 2011 (extracts)). Even assuming that a compensation claim in civil proceedings may be regarded as an effective domestic remedy for complaints under the substantive aspect of Article 3 of the Convention, the Court notes that the applicants in the present case have exhausted that remedy proposed by the Government, whose objection in that regard must therefore be dismissed.

75. However, this calls for an examination of whether the applicants may still claim to be victims of the alleged violation. The Court notes in this respect that the domestic courts ruled partly in favour of the applicants, awarding them damages. It further observes that while the Supreme Court referred to the impugned actions of the guards as degrading human dignity, it did not acknowledge a violation of the applicants’ rights as clearly as it would have been necessary in this type of cases, in particular in view of the explicit position of the lower courts in this respect (see paragraphs 40-42 above). In any event, and quite apart from the issue as to whether the domestic courts’ findings were sufficient in terms of acknowledgement of a violation, the Court is of the opinion that the compensation of EUR 1,500 awarded to each applicant in respect of non-pecuniary damage, in the present case, cannot be considered an appropriate redress for the violation complained of (see, mutatis mutandisCocchiarella v. Italy [GC], cited above, § 107).

76. In view of the above, the Court considers that the applicants’ status as “victims” within the meaning of Article 34 of the Convention is unaffected.

77. The Court also notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

2. Merits

78. The applicants reaffirmed their complaints.

79. The Government did not contest that the prison guards had used excessive force, which was not proportionate to the measures that had to be implemented. They maintained, however, that the use of force was justified as its aim was to overcome the applicants’ resistance and therefore it could not constitute torture or inhuman or degrading treatment. They further submitted that the applicants had never been denied medical assistance, the first applicant himself having refused medical help. They concluded that there was no violation in this regard.

80. The Court has already held that persons in custody are in a vulnerable position and that the authorities are under a duty to protect their physical well-being. While it accepts that the use of force may be necessary on occasion to ensure prison security, to maintain order or prevent crime in such facilities, such force may be used only if it is indispensable and it must not be excessive. Any recourse to physical force which has not been made strictly necessary by the detainee’s own conduct diminishes human dignity and is in principle an infringement of Article 3 of the Convention (see Kopylov v. Russia, no. 3933/04, § 157, 29 July 2010, and the authorities cited therein).

81. The Court has further held that where the events in issue lie wholly, or in large part, within the exclusive knowledge of the authorities, as in the case of persons within their control in custody, strong presumptions of fact will arise in respect of injuries occurring during such detention. Indeed, the burden of proof may be regarded as resting on the authorities to provide a satisfactory and convincing explanation (see Salman v. Turkey [GC], no. 21986/93, § 100, ECHR 2000-VII, and Vladimir Romanov v. Russia, no. 41461/02, § 58, 24 July 2008).

82. Turning to the present case, the Court notes that the domestic bodies established that the prison guards had hit the applicants with a rubber baton (see paragraphs 22, 35 and 36 above). While the first applicant had refused to be examined by a doctor, the external forensic doctor confirmed that the second applicant had sustained injuries (see paragraph 15 above). Furthermore, the domestic courts accepted that the use of force had been excessive, as acknowledged by the Government as well (see paragraphs 40-42 and 79 above). While the Government do not consider that the impugned actions of the prison guards constituted ill-treatment, the Court does not take the same view. Taking into account the specific acts described and established in the domestic proceedings, as well as the injuries noted in the medical reports, the Court finds that the threshold of Article 3 was reached and considers that there has been a violation of the substantive limb of Article 3 of the Convention in respect of both applicants.

B. The procedural aspect

1. Admissibility

83. The Government submitted that the applicants had not exhausted all effective domestic remedies available to them. In particular, they had failed to lodge a constitutional appeal against the decisions of the Court of First Instance and the High Court delivered on 18 March and 13 June 2011 respectively. In this regard the Government referred to the Constitutional Court’s case-law (see paragraphs 64-66 above).

84. The applicants submitted that a constitutional appeal was not an effective domestic remedy.

85. The Court recalls that where alleged ill-treatment is perpetrated by a State official, Article 3 requires that an official investigation be carried out. The applicant is not obliged personally to start a subsidiary prosecution, having already brought a criminal complaint and thus afforded the State an opportunity to put matters right (see Stojnšek v. Slovenia, no. 1926/03, § 79, 23 June 2009 and the authorities cited therein).

86. Turning to the present case, the Court notes that the alleged ill-treatment had been perpetrated by prison guards, that is to say by State officials. The applicants, for their part, had brought criminal complaints with regard to the events complained of, and had thus afforded the State an opportunity to put matters right. They were therefore not obliged to initiate – in addition – the subsidiary prosecution resulting in the decisions of the Court of First Instance and the High Court of 18 March and 13 June 2011, respectively, and hence had no obligation to lodge a constitutional appeal thereafter either. The Government’s objection in this regard must therefore be dismissed.

87. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

2. Merits

a. The parties’ submissions

88. The applicants complained that there had been no effective official investigation into the impugned incident. In particular, the State prosecutor had not obtained all the relevant video-recordings of the prison corridor where the torture had taken place, obtaining them from only one camera. The disciplinary proceedings that were conducted were ineffective as they were conducted against only three prison guards and seven months after the impugned event.

89. The applicants further submitted that they had indeed lodged an indictment after their criminal complaint against persons unknown had been rejected. However, this was done in response to the instruction of the State prosecutor to that effect, and not as a result of their “wrongful assessment”, as submitted by the Government (see paragraphs 22 in fine and 26 above).

90. The Government submitted that the respondent State had undertaken a prompt, thorough and effective investigation into the applicants’ allegations of ill-treatment. They did not contest that the prison guards had used excessive force, but considered it justified. Following the Ombudsman’s recommendation to that effect, disciplinary proceedings had been instituted against three prison guards who had ultimately been fined for the use of excessive force. The applicants’ families, the Ombudsman and the NGOs with an interest in this case were duly informed about the outcome of the disciplinary proceedings.

91. The Government further maintained that the applicants had also contributed to the length of the pre-trial proceedings (prethodnog krivičnog postupka) by wrongfully lodging a constitutional appeal against a procedural decision in addition to the indictment, which the domestic courts duly decided to treat as a criminal complaint (see paragraphs 26 and 31 above). They argued that the proceedings at issue would have been conducted without unnecessary delay had it not been for that contribution.

92. In view of the above, they considered that there had been no violation of Article 3 of the Convention.

b. The Court’s conclusion

93. According to the Court’s established case-law, when an individual makes a credible assertion that he has suffered treatment at the hands of the police or other similar agents of the State that violates Article 3, it is the duty of the national authorities to carry out an effective official investigation (see Labita v. Italy [GC], no. 26772/95, § 131, ECHR 2000‑IV).

94. The Court observes in this connection that the lack of conclusions arising from any given investigation does not, by itself, mean that it was ineffective: an obligation to investigate “is not an obligation of results, but of means”. Not every investigation should necessarily be successful or come to a conclusion which coincides with the claimant’s account of events; however, it should in principle be capable of leading to the establishment of the facts of the case and, if the allegations prove to be true, to the identification and punishment of those responsible (see Mikheyev v. Russia, no. 77617/01, § 107, 26 January 2006). Otherwise, the general legal prohibition of torture and inhuman and degrading treatment and punishment would, despite its fundamental importance, be ineffective in practice and it would be possible in some cases for agents of the State to abuse the rights of those within their control with virtual impunity (see Labita [GC], cited above, § 131).

95. The investigation must be thorough, prompt and independent (see Mikheyev, cited above, §§ 108-110, and Jasar v. the former Yugoslav Republic of Macedonia, no.69908/01, §§ 56-57, 15 February 2007).

96. Turning to the present case, the Court notes that after the applicants’ mothers had lodged criminal complaints with regard to the events of 29 October 2009, the State prosecutor asked the Court of First Instance to investigate the complaints. Immediately thereafter the Court of First Instance, for its part, undertook a number of actions: it requested the identification of the prison guards involved, the medical examination of the applicants, submission of the relevant video-recording, and it heard evidence from a number of individuals, including the applicants, the prison guards concerned and the detainees sharing the cell with the applicants. On the basis of the findings of the investigation the State prosecutor rejected the criminal complaints, concluding that the prison guards had indeed used force but had done so in order to overcome the applicants’ resistance, and had thus acted within their powers.

97. In its response to the Ombudsman’s request, the IECS confirmed that the guards had used force only to the extent necessary to overcome the applicants’ resistance (see paragraph 34 in limine above).

98. Even though the applicants were officially notified that they could undertake a subsidiary prosecution, the first time they attempted to do so the Court of First Instance directed them back to lodge a criminal complaint with the State prosecutor, and the second such request was rejected by the same court.

99. As regards the effectiveness of the criminal investigation, the Court recalls that the Government have not disputed the applicants’ allegation (see paragraph 88 above) that the State Prosecutor did not obtain all the relevant video-recordings of the prison corridor at the time in question. Moreover, the second dismissal by the State Prosecutor, on 19 October 2010, took place after the Ombudsman had given his opinion on the matter on 29 March 2010 (see paragraph 35 above), finding that excessive force had been used and recommending disciplinary proceedings, and also after the end of the disciplinary proceedings on 31 May 2010 (see paragraph 36 above) where it was considered established that three prison guards, I.M., I.B. and R.T. had abused their position and exceeded their authority by using excessive force disproportionate to the resistance offered by the applicants. Therefore, the Court considers that it has not been convincingly established that the decisions by the State Prosecutor to discontinue the criminal proceedings (see paragraphs 22 and 29 above) were based on an adequate assessment of all the relevant factual elements in the case, as well as taking into account the findings of fact as established by the Ombudsman and in the disciplinary proceedings.

100. In view of the above, the Court considers that there has been a violation of the procedural limb of Article 3 of the Convention in respect of both applicants.

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

101. The applicants also complained under Article 13 of the Convention that there had been no effective official investigation into the events of 27 October 2009.

102. Having regard to the finding relating to the applicants’ procedural complaint under Article 3 in this regard, the Court considers that it is not necessary to examine the admissibility or the merits of the same complaint under Article 13 (see, mutatis mutandisYouth Initiative for Human Rights v. Serbia, no. 48135/06, § 29, 25 June 2013).

IV. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

103. The applicants also complained, under Articles 3 and 13 of the Convention, that they had been threatened and abused between 23 December 2009 and 15 January 2010 (see paragraph 43 above) and that there was no effective official investigation in relation thereto.

104. In view of all the information available in the case-file and the submissions made by the parties the Court considers that there is no evidence that the applicants were indeed threatened or abused as alleged. The applicants’ complaints in this regard under Article 3 are therefore manifestly ill-founded and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.

105. The Court further recalls that Article 13 has been consistently interpreted as requiring a remedy in domestic law only in respect of grievances which can be regarded as “arguable” in terms of the Convention (see, for example, Powell and Rayner v. the United Kingdom, 21 February 1990, § 31, Series A no. 172). The criteria for considering a claim as “arguable” cannot be construed differently from the criteria applied when declaring claims “manifestly ill-founded” (see Powell and Rayner, cited above, § 31, and Kienast v. Austria, no. 23379/94, § 54, 23 January 2003).

106. Since the applicants’ complaints under Article 3 in respect of the alleged incidents have been declared “manifestly ill-founded”, the Court considers that they cannot be regarded as “arguable” for the purposes of Article 13. The applicants’ complaint under Article 13 in this regard taken in conjunction with Article 3 is thus likewise manifestly ill-founded and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.

V. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

107. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

108. The applicants each claimed 20,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.

109. The Government contested this claim.

110. The Court accepts that the applicants have suffered non-pecuniary damage resulting from a violation of Article 3 which cannot be sufficiently compensated by the finding of a violation alone. Making its assessment on an equitable basis, and in view of the partial compensation awarded by the domestic courts (see paragraph 42 above) the Court awards the applicants EUR 4,350 each under this head.

B. Costs and expenses

111. The first applicant claimed EUR 8,562 and the second applicant claimed EUR 3,586 for costs and expenses.

112. The Government contested this claim.

113. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the first applicant the sum of EUR 3,520, and the second applicant the sum of EUR 1,160 covering costs under all heads.

C. Default interest

114. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Decides to join the applications;

 

2. Declares the complaint with regard to the events of 27 October 2009 under Article 3 admissible;

 

3. Declares the complaint with regard to the other alleged incidents inadmissible;

 

4. Holds that there has been a violation of the substantive aspect of Article 3 of the Convention in respect of the events of 27 October 2009 with regard to both applicants;

 

5. Holds that there has been a violation of the procedural aspect of Article 3 of the Convention in respect of the events of 27 October 2009 with regard to both applicants;

 

6. Holds that there is no need to examine the admissibility and merits of the complaint in respect of the events of 27 October 2009 under Article 13 of the Convention;

 

7. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicants, within three months of the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts:

(i) EUR 4,350 (four thousand three hundred and fifty euros) each, plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 3,520 (three thousand five hundred and twenty euros) to the first applicant plus any tax that may be chargeable to the first applicant, and EUR 1,160 (one thousand one hundred and sixty euros) to the second applicant, plus any tax that may be chargeable to the second applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

 

8. Dismisses the remainder of the applicants’ claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 28 April 2015, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

              Stanley NaismithIşıl Karakaş
RegistrarPresident

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the concurring opinion of Judge Karakaş, joined by Judges Sajó and Kūris, is annexed to this judgment.

A.I.K.
S.H.N.

 

CONCURRING OPINION OF JUDGES KARAKAŞ, SAJÓ AND KŪRIS

We agree with the outcome in the present case. We do, however, wish to draw attention to certain decisions and judgments by the Court concerning the issue of compensation as an appropriate remedy in Article 2 and 3 cases, which conflict with the Court’s established case-law and which were not considered unacceptable, as a matter of principle, in the present case.

In paragraph 74 of the judgment, it is stated that “[E]ven assuming that a compensation claim in civil proceedings may be regarded as an effective domestic remedy for complaints under the substantive aspect of Article 3 of the Convention, the Court notes that the applicants in the present case have exhausted that remedy proposed by the Government, whose objection in that regard must therefore be dismissed.”

In paragraph 75 of the judgment, it is further stated that “In any event, and quite apart from the issue as to whether the domestic courts’ findings were sufficient in terms of acknowledgement of a violation, the Court is of the opinion that the compensation of EUR 1,500 awarded to each applicant in respect of non-pecuniary damage, in the present case, cannot be considered an appropriate redress for the violation complained of...”

We find this troubling, as we cannot accept that civil compensation may be regarded as an effective remedy for complaints under the substantive aspect of Article 3 of the Convention.

The Court has held in a number of its judgments that “[I]f the authorities could confine their reaction to incidents of willful police ill-treatment to the mere payment of compensation, while not doing enough in the prosecution and punishment of those responsible, it would be possible in some cases for agents of the State to abuse the rights of those within their control with virtual impunity and the general legal prohibitions of killing and torture and inhuman and degrading treatment, despite their fundamental importance, would be ineffective in practice” (see, inter aliaNikolova and Velichkova v. Bulgaria, no. 7888/03, § 55, 20 December 2007 and the cases cited therein).

This approach has been confirmed in numerous judgments in which the Court refused to entertain respondent Governments’ arguments that civil and administrative remedies could be regarded as sufficient for compliance by a Contracting State with its obligations under Article 3 of the Convention, on the ground that such remedies are aimed at awarding damages rather than identifying and punishing those responsible (see, inter aliaAtalay v. Turkey, no. 1249/03, § 29, 18 September 2008, and Saçılık and Others v. Turkey, nos. 43044/05 and 45001/05, § 68, 5 July 2011; see also Aslakhanova and Others v. Russia, nos. 2944/068300/0750184/07332/08 and 42509/10, § 89, 18 December 2012[1]).

Significantly, the same principle was also relied upon by the Grand Chamber when overturning a Chamber’s judgment which had held that acknowledging an Article 3 breach and ordering the payment of compensation to the victims of that breach constituted sufficient redress (see Gäfgen v. Germany [GC], no. 22978/05, §§ 109, 119 and 129, ECHR 2010).

In some decisions, however, perhaps for reasons related to the specific circumstances of those cases, payment of compensation constitutes an adequate remedy for a Contracting Party’s substantive obligations under Articles 2 and 3 cases. This consideration finds its roots in the decision of inadmissibility in the case of Caraher v. the United Kingdom ((dec.), no. 24520/94, ECHR 2000‑I) and was further developed in cases predominantly against the United Kingdom (see, inter aliaHay v. the United Kingdom (dec.),41894/98, 17 October 2000; McKerr v. the United Kingdom, no. 28883/95, §§ 116-121, ECHR 2001‑III; Hugh Jordan v. the United Kingdom, no. 24746/94, §§ 110-115, 4 May 2001;Shanaghan v. the United Kingdom, no. 37715/97, §§ 93-99, 4 May 2001; Kelly and Others v. the United Kingdom, no. 30054/96, §§ 99-110, 4 May 2001; McShane v. the United Kingdom, no. 43290/98, §§ 99-105, 28 May 2002; Bailey v. the United Kingdom, (dec.) no. 39953/07, 19 January 2010; and McCaughey and Others v. the United Kingdom, no.43098/09, § 121, ECHR 2013).

In the circumstances of those cases, where the breach of Article 2 or 3 of the Convention has been acknowledged by the national authorities and compensation paid to the victim, or where civil proceedings are pending, the State would be absolved from its substantive obligations and the Court should confine itself to an examination of the procedural aspect of Article 2 or 3 of the Convention only.

The McKerr judgment (cited above, § 156) states that although “civil proceedings would provide a judicial fact-finding forum, with the attendant safeguards and the ability to reach findings of unlawfulness, with the possibility of damages. It is, however, a procedure undertaken on the initiative of the applicant, not the authorities, and it does not involve the identification or punishment of any alleged perpetrator. As such, it cannot be taken into account in the assessment of the State’s compliance with its procedural obligations under Article 2 of the Convention.” We agree that, given the nature of the civil procedure, it “does not involve the identification or punishment of any alleged perpetrator.” However, it does not follow from the fact that a civil procedure can, in certain aspects, be equated to a criminal procedure (or perform some function thereof) that the State’s substantive obligations State are extinguished on the ground of the applicant’s alleged lack of victim status.

The Court’s case-law must avoid creating an impression that even where the perpetrator of an ill-treatment-related offence or an unlawful killing is identified at the end of an effective investigation and sufficient evidence has been collected for that perpetrator to be prosecuted, the authorities are not required to put the perpetrator on trial unless the circumstances of the case compel the contrary, and may allow him or her to go free with impunity and instead pay money to the victim or to the victim’s family. Such reasoning would disregard the fact that conducting an effective investigation capable of leading to the identification and prosecution of the perpetrator is required precisely because the perpetrator can then be punished. Moreover, it would invite the States to tolerate impunity without the risk of being found in violation of their substantive obligations under Article 2 or 3 of the Convention.

Our case-law has unequivocally recognised that Contracting State’s obligations under the substantive aspects of Article 2 and 3 do not come to an end by acknowledging the breach and paying compensation to the victim. The above-mentioned uncertainties in the above-cited decisions cannot undermine the principle that imposition of a deterrent punishment is an important and sometimes sine qua non requirement in cases concerning ill-treatment and unlawful killings, especially when they involve State agents. That case-law does not tolerate situations in which criminal proceedings are conducted, the perpetrator is identified and it is established that the perpetrator carried out the act which breached the victim’s rights under Article 2 or 3 of the Convention, but he or she is then allowed to escape punishment for various reasons. Thus, in cases where the execution of the perpetrators’ prison sentences was suspended (see Okkalı v. Turkey, no. 52067/99, § 39, ECHR 2006‑XII (extracts); Fadime and Turan Karabulut v. Turkey, no. 23872/04, § 30, 27 May 2010; Nikolova and Velichkova, cited above, § 24, and Külah and Koyuncu v. Turkey, no. 24827/05, § 18, 23 April 2013); where the criminal trial became time-barred on account of the expiry of the statute of limitations after it had been established that the defendants had carried out the acts (Uğur v. Turkey, no. 37308/05, § 70, 13 January 2015); or where pronouncement of the judgment was suspended (Eski v. Turkey, no. 8354/04, § 18, 5 June 2012 and Kasap and Others v. Turkey, no. 8656/10, § 37, 14 January 2014), the Court has found substantive violations of Articles 2 and 3 of the Convention on account of the impunity granted to those perpetrators.

The underlying rationale behind this approach is that, although there is no absolute obligation for all prosecutions to result in conviction or in a particular sentence, the national courts should not under any circumstances be prepared to allow ill-treatment or life-endangering offences by State agents to go unpunished (emphasis added) by using their powers of discretion to lessen the consequences of serious criminal acts rather than to show that such acts can in no way be tolerated. This is essential for maintaining public confidence, ensuring adherence to the rule of law and for preventing any appearance of tolerance or of collusion in unlawful acts (see, inter aliaOkkalı, cited above, § 65, andTürkmen v. Turkey, no. 43124/98, § 51, 19 December 2006). Although the Court should largely defer to the national courts’ choice of appropriate sanctions for ill-treatment and homicide by State agents, it must exercise a certain power of review and intervene in cases of manifest disproportion between the gravity of the act and the punishment imposed (see Nikolova and Velichkova, cited above, § 62).

In line with the foregoing principles, in a number of cases in which applicants were awarded substantial sums of compensation by the national authorities but in which the perpetrators of the violations were not punished, the Court has held that the applicants could still claim to be victims within the meaning of Article 34 of the Convention and gone on to find substantive breaches of Articles 2 and 3 of the Convention (see Saçılık and Others, cited above, § 69 and 112, where one of the applicants had been awarded EUR 140,000 for the injury sustained during a security operation in a prison; Leonidis v. Greece, no. 43326/05, §§ 41 and 46-48, 8 January 2009, where the applicant had been awarded EUR 80,000 for the killing of his son by a police officer).

We do not exclude the possibility that situations might exist where a punishment of a criminal nature is not absolutely necessary and the respondent State’s obligations may be satisfactorily fulfilled by identifying and acknowledging the negligent act or the omission which breaches an individual’s rights under Article 2 or 3, and then by adequately compensating for it. Such situations arise, for example, in the area of positive obligations under Articles 2 and 3 of the Convention. It is indeed for that reason that the Court expressly specifies in such cases that “if the infringement of the right to life or to personal integrity is not caused intentionally, the positive obligation imposed by Article 2 to set up an effective judicial system does not necessarily require the provision of a criminal-law remedy in every case” (see Calvelli and Ciglio v. Italy [GC], no. 32967/96, § 51, ECHR 2002‑I).

The line of case-law which has its roots in the Caraher decision currently consists of only a handful of cases. Unfortunately, the present judgment gives undue prominence to one aspect of the Caraher logic, which might well have been applicable in that particular case at that stage of development of the Court’s case-law, but which is not universally applicable.

In our opinion, the time has come for the Grand Chamber of the Court to settle this issue and to reinforce the case-law against unintended erosions. In the light of what we set out above, it is apparent that the established case-law does not allow the dilution of State liability under the pretext of available civil remedies. This risk cannot be mitigated by the addition of sentences such as “even assuming that a compensation claim in civil proceedings may be regarded as an effective domestic remedy for complaints under the substantive aspect of Article 3 of the Convention” (see § 74 of the present judgment). One wonders, for example, what the Court would have decided in this case had each of the applicants been awarded, not EUR 1,500, but EUR 20,000? Would it then have held that that sum was sufficient to amount to adequate redress? In any event, as it is, the present judgment seems to create a third line of case-law, by relying on the insufficiency of the sum awarded in civil proceedings. That clearly conflicts with what was stated in the Caraherdecision, namely that “[T]he Court is not persuaded that an applicant can still claim to be a victim on the basis that the amount of compensation is inadequate”. We are convinced that these applicants can still claim to be victims of a substantive violation of Article 2, not because of the adequacy or inadequacy of the compensation, but in view of the fact that without consistent State responsibility for providing an adequate mechanism for criminal liability there can be no proper protection of the values enshrined in Article 2 or 3 of the Convention.

[1]  “As regards a civil action to obtain redress for damage sustained as a result of the alleged illegal acts or unlawful conduct of State agents, the Court has already found in a number of similar cases that this procedure alone cannot be regarded as an effective remedy in the context of claims brought under Article 2 of the Convention (see Khashiyev and Akayeva v. Russia, nos. 57942/00 and 57945/00, §§ 119-21, 24February 2005, and Estamirov and Others, cited above, § 77). Accordingly, the Court confirms that the applicants were not obliged to pursue civil remedies.” 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 3 | DIC | Habimi i drugi protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž br. 4027/17 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 17805/11 od 05.04.2017. godine u stavu prvom izreke, u delu stava drugog izreke kojim je odbijen tužbeni zahtev u delu u kome je traženo da se obaveže tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete isplati za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode još iznos od 400.000,00 dinara, za pretrplјeni strah usled torture još iznos od 150.000,00 dinara i za pretrplјene fizičke bolove usled torture još iznos od 150.000,00 dinara, u stavu trećem izreke i u stavu četvrtom izreke i žalbe tužioca AA i Republike Srbije u ovom delu odbijaju, kao neosnovane, dok se presuda preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode isplati još iznos od 350.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 05.04.2017. godine pa do isplate, i preinačava rešenje o troškovima sadržano u stavovima petom i šestom izreke presude tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 301.350,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom.

U vreme lišenja slobode tužilac je bio policijski pripravnik već šest meseci i raspoređen na rad u Policijskoj stanici Palilula. Odmah po lišenju slobode odveden je u Policijsku stanicu u Ulici 29. novembra gde je bio "obrađivan" tri dana i iznudili priznanje dela primenom sile i fizičkim maltretiranjem. Prva tri dana koja je proveo u policijskoj stanici kod tužioca su dovele do snažne psihotraume i fizičke traume usled čega je razvijen strah najjačeg intenziteta u trajanju od tri dana sa kliničkom slikom akutne reakcije na stres. Tokom boravka u pritvoru narednih 6 meseci doživlјava strah srednjeg do jakog intenziteta usled socijalne izolacije, patnje, duševnog bola zbog sumnje da je počinio navedeno krivično delo, nemogućnosti komunikacije sa bliskim osobama, strah od neizvesnosti sudskog postupka u vidu posttraumatskog stresnog sindroma. U periodu izlaska iz pritvora tužilac doživlјava strah srednjeg intenziteta, a potom slabog intenziteta uz duševnu patnju zbog povrede ugleda i časti doživlјaj stida i osramoćenosti u jakom stečenu u trajanju od dve godine.

Pravilno je prvostepeni sud utvrdio i da je nad tužiocem vršena tortura jer je podvrgnut fizičkom mučenju, ponižavajućem postupanju i kažnjavanju od strane policije, ali i prilikom boravka u pritvoru čime su povređena njegova prava zaštićena članom 3 Evropske konvencije o lјudskim pravima i osnovnim slobodama.

Neosnovani su žalbeni navodi tužioca da je visina dosuđene naknade za pretrplјeni strah i bol zbog torture prenisko određena sa pozivanjem na visinu štete dosuđene pred Evropskim sudom za lјudska prava obzirom da je iznos naknade štete za pretrplјeni strah i bol zbog torture prema tužiocu u zbiru približno iste visine kao onaj koji je dosuđen svakom od oštećenih, kao podnosilaca predstavke u odluci Evropskog suda za lјudska prava Habimi protiv Srbije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 3 | DIC | Đorđević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1268/2019 od 11.12.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih AA i BB, podnet protiv pravnosnažnih rešenja Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine i Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine, u odnosu na povredu krivičnog zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku u vezi člana 61. Krivičnog zakonika, dok se u ostalom delu zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih odbacuje kao nedozvolјen.

Rešenjem Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine, između ostalih, maloletnima AA i BB su zbog izvršenja produženog krivičnog dela silovanje iz člana 178. stav 3. u vezi stava 2. i 1. u vezi člana 61. KZ izrečene vaspitne mere pojačan nadzor od strane roditelјa koje mogu trajati najmanje 6 (šest) meseci, a najviše 2 (dve) godine, a u koje mere se maloletnima uračunava vreme provedeno u pritvoru od 10.12.2018.godine do 18.12.2018.godine, s tim što će sud naknadno odlučiti o njihovom prestanku.

Rešenjem Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine odbijena je kao neosnovana žalba zajedničkog branioca maloletnih AA i BB i potvrđeno je rešenje Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude