Rodić i drugi protiv Bosne i Hercegovine

Država na koju se presuda odnosi
Bosna i Hercegovina
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
22893/05
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
27.05.2008
Članovi
3
13
13+3
35
35-1
41
Kršenje
3
13
13+3
Nekršenje
3
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 3) Zabrana torture
(Čl. 3 / CAT-16) Ponižavajuće postupanje
(Čl. 3 / CAT-16) Nečovečno postupanje
(Čl. 13) Pravo na delotvorni pravni lek
(Čl. 13 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-2f) Delotvorni pravni lek
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-4) Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Tematske ključne reči
uslovi u pritvoru
zabrana mučenja, ponižavajućeg i nečovečnog postupanja
VS deskriptori
1.3 Član 3. - zabrana mučenja, nečovečnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
1.3.1 Pozitivne obaveze
1.3.3 Mučenje
1.3.4 Nečovečno postupanje
1.3.7 Uslovi pritvora
1.13 Član 13. - pravo na delotvoran pravni lek
1.13.1 Delotvoran pravni lek
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet je formiran na osnovu predstavke protiv Bosne i Hercegovine koju su podnela tri državljanina BiH i jedan državljanin BiH i Hrvatske. Podnosioci se nalaze u zatvoru u Mostaru.

Oslanjajući se na članove 2. I 3. Konvencije, navode da su ih ostali zatvorenici zlostavljali od dana dolaska u zatvor u Zenici, dok nisu dobili poseban smeštaj, kao i da nije bilo „efektivnog pravnog leka pred domaćim organijma“ u vezi sa njihovim žalbama. Podnosioci predstavke su u različitom vremenskom periodu bili osuđeni za ratne zločine protiv bošnjačkih civila tokom rata u BiH 1992-95. godine. Nakon niza incidenata u zatvoru, gde su podnosioci bili napadnuti od strane drugih zatvorenika, tražili su premeštaj u druge zatvore, ali to je bilo odbijeno. Počeli su štrajk glađu kako bi privukli pažnju javnosti na svoju situaciju. Ministarstvo pravde BiH 15. juna 2005. godine naložilo je da se podnosioci prebace u zatvor u Istočnom Sarajevu, Republika Srpska iz sigurnosnih razloga. Nakon izveštaja ad hoc komisije, Federalno ministarstvo naredilo je da podnosioci ostanu u bolničkom delu zatvora u Zenici, a njihovo stanje pratio je tim od četiri člana, uključujući tri lekara. Štrajk glađu prekinuli su 1. jula 2005. godine u skladu sa privremenim merama Suda. Podnosioci su se žalili Ustavnom sudu BiH zbog nesprovođenja odluke kojom je nalagano premeštanje u drugi zatvor i zbog zatvorskih uslova zatvora u Zenici. Kasnije su, u periodu od 24. novembra 2005. godine do 19. oktobra 2006. godine podnosioci premešteni u zatvor u Mostaru.

Evropski sud za ljudska prava proglasio je žalbe po članu 3. dopuštenim, a ostatak predstavke nedopuštenim. Utvrđeno je da je došlo do povrede člana 3. Konvenccije u periodu od dolaska podnosilaca u zatvor u Zenici do momenta smeštanja u zatvorsku bolničku jedinicu u Zenici. Utvrđeno je da nijje došlo do povrede člana 3. Konvencije u odnosu na uslove u bolničkoj jedinici zatvora. Utvrđeno je da je došlo do povrede člana 13 Konvencije u vezi sa članom 3. Sud je utvrdio da tužena država treba da isplati na ime nematerijalne štete novčane iznose za svakog podnosioca posebno, u roku od tri meseca, uključujući bilo koji porez koji može biti zaračunat na te iznose. Tužena država, prema odluci Suda, treba da plati podnosiocima i određen novčani iznos na ime troškova i izdataka, a po isteku navedena tri meseca do izmirenja i običnu kamatu. Preostali deo zahteva za pravično zadovoljenje je odbijen.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

ČETVRTI ODJEL

 PREDMET RODIĆ I TRI OSTALA protiv BOSNE I HERCEGOVINE

 (Aplikacija br. 22893/05)

 PRESUDA

STRASBOURG

27. maja 2008. godine 

Ova presuda postat će konačna u uslovima izloženim u članu 44. stav 2. Konvencije. Presuda može biti predmet redakcijskih izmjena.

U predmetu Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući u Vijeću u sastavu:

Nicolas Bratza, predsjednik
Lech Garlicki,
Ljiljana Mijović,
David Thór Björgvinsson,
Ján Šikuta,
Päivi Hirvelä,
Mihai Poalelungi, sudije,
i Fatoş Araci, zamjenik registrara Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost, održanog 6. maja 2008., donosi sljedeću presudu koja je usvojena istog dana:

PROCEDURA

  1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je aplikacijom protiv Bosne i Hercegovine (br. 22893/05), koju su Sudu podnijela tri državljanina Bosne i Hercegovine: gosp. Milorad Rodić, gosp. Vlastimir Pušara, gosp. Zoran Knežević i jedan državljanin Bosne i Hercegovine i Hrvatske gosp. Ivan Baković (aplikanti) u skladu s članom 34. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (Konvencija), dana 22. juna 2005.
  2. Aplikante, kojima je dodijeljena pravna pomoć, zastupao je gosp. Z. Malešević, s advokatskom kancelarijom u Banjoj Luci. Zamjenik agenta gđa Zikreta Ibrahimović zastupala je Vladu Bosne i Hercegovine (Vlada).
  3. Aplikanti navode, oslanjajući se u tom smislu na čl. 2. i 3. Konvencije, da su ih ostali zatvorenici zlostavljali od dana dolaska u zatvor u Zenici sve dok nisu dobili poseban smještaj u bolničkoj jedinici zatvora Zenica. Oni dalje navode da uslovi njihovog zatvaranja u bolničkoj jedinici predstavljaju kršenje člana 3. Konvencije. I na kraju, oni navode da nije bilo „efektivnog pravnog lijeka pred domaćim organima“ u vezi s njihovim žalbama po čl. 2. i 3. kako to nalaže član 13. Konvencije.
  4. Dana 24. juna 2005. (gosp. Rodić) i dana 29. juna 2005. (tri ostala aplikanta), predsjednik Četvrtog odjela Suda donio je odluku u skladu s pravilom 39. Pravila Suda da pozove aplikante da okončaju štrajk glađu. Dana 1. jula 2005. aplikanti su postupili u skladu s privremenim mjerama u skladu s pravilom 39. Dana 13. septembra predsjednik je odlučio da aplikaciji da prioritet u skladu s pravilom 41. Pravila Suda.
  5. Dana 17. januara 2006. Sud je donio odluku da o aplikaciji obavijesti Vladu. Dana 6. oktobra 2007., u skladu s odredbama člana 29. stav 3. Konvencije, Sud je odlučio da meritum i dopustivost aplikacije ispita istovremeno.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI SLUČAJA 

  1. Aplikanti su rođeni 1946., 1953., 1966. i 1972. godine. Trenutno se nalaze u zatvoru u Mostaru, Bosna i Hercegovina.
  2. Aplikanti su u različitim vremenskim periodima bili osuđeni za ratne zločine protiv bošnjačkih civila (u to vrijeme bosanski Muslimani) tokom rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine. Predati su zatvorskim organima u Zenici 16. augusta 2004. (gosp. Rodić), 4. februara 2005. (gosp. Pušara), 10. maja 2005. (gosp. Knežević) i 12. oktobra 2004. (gosp. Baković). Zatvor u Zenici jedini je zatvor u Federaciji Bosne i Hercegovine (konstitutivni entitet u BiH) koji ima maksimalno osiguranje. Većinu populacije u ovom zatvoru čine Bošnjaci (otprilike 90 posto).
  3. Dana 7. marta 2005. gosp. Pušara tražio je da bude premješten u zatvor u Foči, u Republici Srpskoj (drugi entitet u Bosni i Hercegovini), kako bi bio bliže svojoj porodici. Dana 28. marta 2005. Ministarstvo pravde Federacije BiH (Federalno ministarstvo) informiralo je aplikanta da nije dozvoljeno međuentitetsko premještanje zatvorenika.
  4. Dana 2. maja 2005. u 18 sati u zatvorskoj kantini uočeni su uvredljivi grafiti koji su se odnosili na gosp. Rodića i gosp. Bakovića. Odgovorni za pisanje ovih grafita nisu nikada otkriveni.
  5. Dana 19. maja 2005. Federalno ministarstvo informiralo je i gosp. Kneževića da nije dozvoljen međuentitetski zatvorski premještaj.
  6. Dana 4. juna 2005. u 21 sat, nakon videoprojekcije filma u kojem je prikazano ubijanje Bošnjaka iz Srebrenice, koje se desilo 1995. godine, jedan zatvorenik, N.F., namamio je gosp. Pušaru u svoju ćeliju i pesnicom ga udario u oko. Dana 7. juna 2005. gosp. Pušara liječen je u gradskoj bolnici u Zenici. Prema službenom izvještaju, napad je bio etnički motiviran, napadač je imao komad stakla u ruci i posljedice su mogle biti daleko teže da nije bilo intervencije drugog zatvorenika.
  7. Dana 5. juna 2005., u 16 sati, jedan drugi zatvorenik, J.H., napao je gosp. Bakovića u zatvorskoj kantini. Zatvorski čuvari intervenirali su nakon što je gosp. Baković primio nekoliko udaraca u glavu. Istog dana pružena mu je pomoć u gradskoj bolnici u Zenici.
  8. Dana 8. juna 2005. aplikanti su stupili u štrajk glađu kako bi privukli pažnju javnosti na svoju situaciju. Odmah su smješteni u bolničko odjeljenje zatvora u Zenici.
  9. Istog dana, Disciplinski odbor zatvora u Zenici osudio je N.F. i J.H. na zatvorsku samicu u trajanju od 20 dana zbog incidenata koji su se desili 4. i 5. juna 2005.
  10. Dana 10. juna 2005. Federalno ministarstvo osnovalo je ad hoc komisiju nezavisnih stručnjaka (ad hoc komisija) koja je trebalo da ispita događaje od 4. i 5. juna 2005.
  11. Dana 15. juna 2005. Ministarstvo pravde BiH (Državno ministarstvo) naložilo je da se aplikanti prebace u zatvor u Istočnom Sarajevu, Republika Srpska, iz sigurnosnih razloga.
  12. Dana 19. juna 2005. ad hoc komisija objavila je svoj konačni izvještaj. Ona je navela da se iz zatvorske arhive vidi da je rukovodstvo zatvora bilo svjesno da postoji potreba da se aplikanti zaštite od njihovog dolaska u zatvor Zenica. Rukovodstvo zatvora potvrdilo je ad hoc komisiji da su zaista razmatrane specijalne mjere, ali da ih nisu mogli uvesti zbog nedostatka zatvorskog osoblja, nedostatka prostora (80 zatvorenika više od zvaničnog zatvorskog kapaciteta), nepostojanja još jednog takvog zatvora s maksimalnim osiguranjem na teritoriji Federacije BiH, kao i da nisu bili predviđeni međuentitetski premještaji zatvorenika. Sedam zatvorenika u zatvoru Zenica (šest Bošnjaka i jedan Srbin), koji su, također, bili osuđeni za ratne zločine, svjedočili su pred ad hoc komisijom, navodeći da su aplikanti imali ozbiljne razloge da strahuju za svoje živote. Svjedok, Srbin, D.S, tvrdio je da su i njega zlostavljali i još uvijek ga zlostavljaju ostali zatvorenici zbog prirode krivičnog djela koje je počinio. U Izvještaju su kritizirane zatvorske vlasti zbog toga što nisu aplikantima pružili potrebnu zaštitu.
  13. Dana 21. juna 2005. Federalno ministarstvo naredilo je da aplikanti do daljnjeg ostaju u u bolničkom odjelu zatvora u Zenici.
  14. Dana 23. juna 2005. zatvor u Zenici povjerio je jednom timu od četiri člana (koji je uključivao tri ljekara) da nadgleda zdravstveno stanje aplikanata (zbog njihovog štrajka glađu).
  15. Dana 1. jula 2005. aplikanti su prekinuli štrajk glađu u skladu s privremenim mjerama koje je donio Sud (vidjeti tačku 4. gore).
  16. Dana 18. jula 2005. delegacija Parlamentarne skupštine BiH posjetila je zatvor u Zenici i razgovarala s upravom zatvora i aplikantima. Zatvorska uprava tvrdila je da razdvajanje zatvorenika prema prirodi počinjenih krivičnih djela nije izvodljivo. Aplikanti su, sa svoje strane, optuživali zatvorsko osoblje kao nezainteresirano. Na osnovu pomenutih razgovora, dva izvještaja dostavljena su Parlamentarnoj skupštini BiH - 27. jula 2005. i 16. septembra 2005. U prvom izvještaju se, bez navođenja detalja, traži zaštita ljudskih prava aplikanata. U drugom izvještaju se, između ostalog, traži da se osiguraju isti uslovi za aplikante kao i za druge zatvorenike, ili, ako to nije moguće, da se aplikanti premjeste u drugi zatvor.
  17. Dana jula 2005. Disciplinska komisija zatvora Zenica utvrdila je da je M.H. kriv zbog povrede zatvorske discipline (podsticanje napada na aplikante 4. i 5. juna 2005.) i kaznila ga na 15 dana zatvora u samici. Dalje, rukovodstvo zatvora podnijelo je krivičnu prijavu protiv M.H.
  18. Dana 12. augusta 2005. aplikanti su se žalili Ustavnom sudu BiH (Ustavni sud) zbog neprovođenja odluke od 15. juna 2005. kojom je nalagano premještanje aplikanata u drugi zatvor (prema članu 6. Konvencije) i zbog zatvorskih uslova u Zenici (prema članu 3. Konvencije). Također su zatražili donošenje privremenih mjera (u skladu s pravilom 77. Pravila Ustavnog suda).
  19. Dana 24. novembra 2005. gosp. Baković premješten je u drugi zatvor u Federaciji BiH, u zatvor u Mostaru.
  20. Dana 28. novembra 2005. tri aplikanta koja su ostala u zeničkom zatvoru najavili su novi štrajk glađu protestujući na taj način zbog uslova u bolničkoj jedinici zatvora. Dana 30. novembra 2005. grupa imenovana od rukovodstva zatvora sastala se s njima. Izgledalo je da su aplikanti saglasni da su neki od glavnih problema u međuvremeni riješeni. Međutim, oni nisu prekinuli štrajk sve do 9. decembra
  21. Dana 14. decembra 2005. gosp. Rodić premješten je u zatvor u Mostaru.
  22. Dana 20. decembra 2005. Ustavni sud donio je odluku kojom odbija zahtjev za donošenje privremenih mjera u predmetnom slučaju.
  23. Dana 20. septembra 2006. Ustavni sud odlučio je da nema stvarnu nadležnost da ispituje žalbu zbog neizvršenja odluke Državnog ministarstva od 15. juna 2005. pošto se sporna odluka ne odnosi na „civilna prava“ ili „krivičnu odgovornost“ aplikanata. Što se tiče žalbe koja se odnosi na uslove aplikanata u zatvoru, Ustavni sud smatrao je da su aplikanti trebali da se žale zatvorskim inspektorima prije obraćanja Ustavnom sudu i odbacio je prijavu zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.
  24. Dana 19. oktobra 2006. preostala dva aplikanta su, također, premještena u zatvor u Mostaru.

II RELEVANTNO PRAVO I PRAKSA

A.     Evropska konvencija za sprečavanje mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja

  1. Evropska konvencija za sprečavanje mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja je vansudski mehanizam za zaštitu lica lišenih slobode. Zasniva se na sistemu posjeta od strane Evropskog komiteta za sprečavanje mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (CPT).
  2. Tokom svoje dugogodišnje aktivnosti na terenu, CPT je razvio standarde u pogledu postupanja s licima koja su lišena slobode. Dalje se navode ti standardi koji se odnose na nasilje među zatvorenicima (vidi CPT standarde, dokument br. CPT/inf/E (2002) 1 – Rev. 2006, strana 23):

 „Briga koju je osoblje dužno da pruža zatvorenicima za koje je odgovorno uključuje i dužnost da ih zaštite od drugih zatvorenika koji žele da im naude. Ustvari, nasilni incidenti između zatvorenika su uobičajena pojava u svim zatvorskim sistemima; oni obuhvataju raznovrsne pojave, od suptilnih oblika maltretiranja do otvorenih prijetnji i ozbiljnih fizičkih napada.

Rješavanje problema nasilja između zatvorenika zahtijeva da zatvorsko osoblje bude u poziciji, uključujući i njihovu dovoljnu zastupljenost, da na odgovarajući način izvršava svoja ovlaštenja i vrši nadzor. Osoblje mora reagirati na naznake problema i biti odlučno i dobro obučeno da intervenira kada je neophodno. Postojanje pozitivnih odnosa između osoblja i zatvorenika, koje se zasniva na idejama sigurnog zatvora i čuvanja, predstavlja presudan faktor u ovom kontekstu. Ovo u velikoj mjeri zavisi od toga da li osoblje ima odgovarajuće komunikativne sposobnosti. Osim toga, rukovodstvo mora biti potpuno spremno podržati osoblje u izvršavanju svojih ovlaštenja. Mogu biti neophodne i posebne mjere sigurnosti prilagođene specifičnostima nastale situacije (uključujući efikasne oblike pretresa); takve mjere, međutim, uvijek su samo dodatak navedenim osnovnim zahtjevima. Osim toga, zatvorski sistem mora riješiti pitanje odgovarajuće kategorizacije i razvrstavanja zatvorenika.

Zatvorenici koji su osumnjičeni ili osuđeni za seksualna krivična djela izloženi su naročito velikom riziku da ih napadnu drugi zatvorenici. Sprečavanje takvih pojava uvijek je težak zadatak. Rješenje koje se često primjenjuje jeste da se takvi zatvorenici odvoje od ostalih. Ovi zatvorenici, međutim, mogu plaćati visoku cijenu za svoju relativnu sigurnost, u smislu mnogo ograničenijih aktivnosti nego što je to slučaj sa zatvorenicima za koje važi uobičajeni zatvorski režim. Drugi pristup bio bi da se zatvorenici, osumnjičeni ili osuđeni za seksualna krivična djela, razmjeste po cijelom zatvoru. Da bi ovakvo rješenje zaista bilo uspješno, mora se osigurati neophodno okruženje za odgovarajuće uključivanje takvih zatvorenika u odjeljenja s običnim ćelijama. Konkretno, osoblje mora odlučno reagirati na bilo kakve znakove neprijateljstva ili proganjanja. Treći pristup podrazumijevao bi premještanje ovakvih zatvorenika u drugu ustanovu, pri čemu ne bi bila otkrivana priroda počinjenih krivičnih djela. Svaki od ovih pristupa ima svoje prednosti i nedostatke, a CPT ne pokušava dati prednost nekom od njih. Izbor pristupa, ustvari, uglavnom zavisi od okolnosti konkretnog slučaja.“ 

  1. Pored generalnih godišnjih izvještaja koji su dostupni javnosti, CPT periodično pravi izvještaje o stanju u pojedinim državama, koji su potpuno povjerljive prirode. Međutim, u slučaju da neka država ne sarađuje ili odbija da poboljša situaciju u skladu s preporukama CPT-a, CPT može odlučiti da dâ javnu izjavu. Država, svakako, može u svako doba može tražiti objavljivanje izvještaja CPT-a, zajedno s Komentarima.
  2. Dana 21. decembra 2004. objavljen je Izvještaj o posjeti CPT-a Bosni i Hercegovini u periodu od 27. aprila do 9. maja 2003., na zahtjev Bosne i Hercegovine. Navodimo njegove relevantne dijelove:

 „ ....

57. Neodgovarajući broj osoblja predstavlja glavni problem u cijelom zatvorskom sistemu BiH... Nedostaci su, također, uočeni i u zatvoru u Zenici, gdje su samo 24 zatvorska službenika prisutna od 15 sati do 7 sati na zatvorsku populaciju od 613 zatvorenika. Zato jedan broj zatvorskih službenika u različitim ustanovama ukazuje na to da često osjećaju da im je ugrožena sigurnost.

58.CPT preporučuje da relevantni organi pregledaju, bez odgađanja, sadašnja kadrovska rješenja u svim zatvorskim ustanovama u cijeloj BiH. Cilj je da se osigura da broj zaposlenih zatvorskih službenika bude dovoljan da garantira i sigurnost osoblja i fizički i mentalni integritet

....

63. Materijalni uslovi različiti su u različitim djelovima zatvora u Zenici. 

Novopristigli muški punoljetni zatvorenici provode početni period (od četiri dana do mjesec dana) u zasebnom prijemnom odjeljenju, sa spavaonicama opremljenim samo uskim krevetima što im daje prilično surov izgled. Iako je broj zatvorenika bio prihvatljiv u vrijeme posjete, spavaonice bi bile prepune da su svi kreveti u njima bili zauzeti.

Nakon perioda prijema, zatvorenici se premještaju u paviljon I ili III.

64. Paviljon I bio je najveći u cijelom zatvorskom kompleksu (zvanično kapacitet: 320; 312 zatvorenika u vrijeme posjete). Bio je podijeljen u sedam velikih višekrevetnih jedinica (kolektiva), a svaka od njih sa tri do pet spavaonica, u koje bi se moglo smjestiti od tri do 20 zatvorenika; za razliku od njih, spavaonice u renoviranoj jedinici (I-7) bile su opremljene za dva do četiri zatvorenika, što je mnogo bolje rješenje. Osim spavaonica, jedinice imaju dnevni boravak i sanitarne prostorije. Namještaj je u potpunosti bio prihvatljiv i uključivao je ormare, uske krevete, stolove i stolice. Ipak, nerenovirani dijelovi prilično su zaprljani, a šteta od nereda od februara 2003.godine bila je vidljiva na krovovima i razbijenim prozorskim oknima. Dalje, jedinica I-1, u koju se smještaju stariji zatvorenici (preko 45 godina starosti), bila je pretrpana, a 58 zatvorenika (njima su dodijeljene tri spavaonice) smješteno je u prostorije kapaciteta za 46 zatvorenika. Dnevna soba/TV soba, opremljena samo s nekoliko redova izlizanih klupa, izgleda dotrajalo.

65. Paviljon III (zvanično kapaciteta: 63 zatvorenika; 42 zatvorenika u vrijeme posjete) imao je 13 spavaonica. Njegovo ponovno opremanje upravo je bilo počelo, a materijalni uslovi bili su slični onima u nerenoviranim dijelovima paviljona I.

66. Nedavno renovirani paviljon V (zanično kapaciteta: 118; 94 zatvorenika u vrijeme posjete) bio je odvojen od ostalih dijelova zatvora kapijom; sastojao se od tri jedinice i održavan je u dobrom stanju. U paviljon se smještaju zatvorenici koji su pokazali dobro ponašanje, a jedna od njegovih jedinica (kapacitet: 35) korištena je za smještaj maloljetnika i mlađih punoljetnika, kao i starijih zatvorenika. Iako su spavali u zasebnim spavaonicama, ove kategorije zatvorenika uglavnom se međusobno druže (vidjeti tačke 53, 55 i 105).

67. Dvospratni paviljon II imao je ćelije sa zajedničkim sanitarnim čvorom; zvanično kapaciteta za 88 zatvorenika, a u vrijeme posjete tamo je bilo smješteno 72. Prizemlje je korišteno za smještaj pritvorenika u istražnom postupku i administrativnih pritvorenika; prvi sprat korišten je za zatvorenike na usamljenju ili na pojačanom tretmanu ili samici kao disciplinskoj kazni. Većina ćelija na svakom spratu veličine je 10m² i korištene su za smještaj jednog ili dva zatvorenika (čak i ako su zatvorenici formalno pod režimom samice). Izuzetak je višekrevetna ćelija locirana na prvom spratu, korištena za pojačan tretman. Veličina ove ćelije je 21m² i u nju su smještana do četiri zatvorenika u vrijeme posjete, što je prihvatljiv broj. Ipak, ćelija je bila opremljena sa osam kreveta; to je nedovoljno velika ćelija za toliki broj

Delegacija je primijetila dva ozbiljna nedostatka u ćelijama za usamljenje i disciplinski tretman: neke od njih imale su po jedan krevet za dva zatvorenika, a toaleti nisu bili odvojeni (za razliku od ćelija u prizemlju). Ovo je praktično značilo da zatvorenici spavaju na madracima na podu i da su bili prinuđeni da vrše fiziološke potrebe pred ostalim zatvorenicima. Takva situacija potpuno je neprihvatljiva.

68. Paviljon II se, također, sastojao od pet ćelija (tri u prizemlju i dvije na prvom spratu), koje se koriste za smještaj zatvorenika u stanju uznemirenosti; jedna od njih je tapacirana ćelija (br. 10 na prvom spratu). Natpisi na listu papira „ćelija pod videonadzorom“ trakama su prikačeni na vrata tri ćelije (br. 10 u prizemlju, br. 31 i 32 na prvom spratu); ipak, s obzirom na to da nema monitora, nema funkcionalnog sistema za videonadzor. Osim što toaleti nisu odijeljeni, u ćelijama nije bilo namještaja ili postavljenih predmeta; osoblje je naglasilo da su osigurani madraci ukoliko se smještaju zatvorenici. Kako je već rečeno, metalne ploče na prozorima u četiri ćelije navodno su uklonjene nekoliko dana prije posjete, a jedna od ćelija (br.29) još uvijek je imala takvu ploču, koja je blokirala prodor prirodnog svjetla. S obzirom na ostale podatke prikupljene tokom posjete u vezi s ovim ćelijama (vidjeti tačku 46), CPT preporučuje da se preduzmu hitni koraci da se osigura da zatvorenici nikada ne budu smješteni u tamnim ćelijama bez obzira na vremenski rok (vidjeti Pravilo 37 Evropskih zatvorskih pravila); dalje, metalna ploča s prozora ćelije br. 29 treba odmah da bude uklonjena.

69. U toku kratkog obilaska poluotvorenih odjeljenja (paviljoni VI i VII) delegacija je primijetila da materijalni uslovi u kojima žive zatvorenici zadovoljavaju standarde.

70. U rezimeu, značajni nedostaci, u smislu materijalnih uslova u zatvoru, zbog neadekvatne infrastrukture ili dotrajalosti prostorija (često zbog prenatrpanosti), uočeni su u različitoj mjeri u posjećenim objektima.

Kao prioritet, CPT preporučuje da se preduzmu ozbiljni napori da se smanji broj zatvorenika u zatvorima; cilj je da se osigura minimalno 4m² prostora po jednom licu. Dalje, sve ćelije manje od 6m² treba da budu izuzete od smještanja zatvorenika. Gdje je potrebno, preporučuje se pregrađivanje toaleta u višekrevetnim ćelijama.

....

73. U vrijeme posjete, oko 60% osuđenika (370 od 586) u zatvoru u Zenici radilo je u industriji (različite vrste metalne stolarije koja zapošljava do 200 zatvorenika) ili poljoprivredi ili u općoj upravi (kuhinja, pekara, čistionica, kantina, radio/videoemitiranje u okviru zatvora, održavanje vrta, popravka kola). Industrijske radionice u ustanovama su prašnjavi ostaci prošlog doba, opremljene raspadnutom, zastarjelom mehanizacijom, što predstavlja rizično radno okruženje. Za razliku od toga, radni uslovi u drugim objektima bili su zadovoljavajući.

Velika površina sa čvrstom podlogom namijenjena je za sport, kao što su fudbal ili košarka; međutim, barem u vrijeme posjete, nikakve sportske aktivnosti nisu bile organizirane. Umjesto toga, zatvorenici su stajali ili šetali oko prostora za sport u velikim grupama. Uprava zatvora navela je da su druge sportske i rekreativne aktivnosti ponuđene osuđenicima (uključujući kuglanje, boks, stoni tenis, karate,  šah, slikanje, drvorezbarenje i ostali zanati), a da se povremeno organiziraju filmske projekcije i muzičke/varijete predstave (koje izvode zatvorenici) u pozorištu lociranom u paviljonu I.

Ograničen broj zatvorenika učestvuje u obrazovnim aktivnostima.

74. Činjenica da je zatvor u Zenici jedini zatvoreni zatvor u Federaciji BiH nedvosmisleno stvara prepreke za različite režime i programe za pojedinačni tretman zatvorenika koji bi odgovarali različitostima po kategorijama, kao što su tipovi lošeg ponašanja, dužina kazne itd. U tom kontekstu, delegacija je ustanovila da nisu izdiferencirani režimi/programi za tretman različitih kategorija osuđenika u ustanovama, a pogotovo odgovarajući sistemi klasifikacije/raspoređivanja. Koliko se delegacija mogla uvjeriti, nedostaje koherentna politika izvršenja kazni - uključujući politiku ranijeg otpuštanja i osiguravanja socijalne pomoći zatvorenicima. Dalje, obrazovno osoblje nema aktivnu

CPT poziva sve relevantne organe da razviju programe osmišljene za profile različitih tipova zatvorenika, u svjetlu iznesenih primjedbi.

75. U zaključku, iako su osuđenici u zatvoru u Zenici provodili dovoljno vremena izvan svojih ćelija, postoji nesklad između onoga što zagovaraju uprava i osoblje i programa aktivnosti koji je stvarno provođen za mnoge zatvorenike; približno jedna trećina njih nije imala koristi od pozitivnog režima koji ih je mogao ohrabriti da rade na svom lošem ponašanju. CPT preporučuje da nadležne vlasti preduzmu neophodne korake da osiguraju da svi zatvorenici u zatvoru u Zenici imaju pristup odgovarajućem obimu radnih, obrazovnih, sportskih i rekreativnih aktivnosti.

 ...

78. Standard zdravstvenih odjeljenja široko varira; uslovi su bili odlični u zatvoru u Mostaru i generalno vrlo dobri u zatvoru u Banjoj Luci, dok su bili loši u zatvorima u Zenici i Istočnom Sarajevu.

CPT preporučuje da se odjeljenja za zdravstvenu zaštitu u zatvorima u Zenici i Istočnom Sarajevu poboljšaju.

.......“

  1. Dana 16. jula 2007. CPT je, na zahtjev Bosne i Hercegovine, objavio Preliminarna zapažanja koja je sačinila delegacija CPT-a koja je posjetila Bosnu i Hercegovinu u vremenu od 19. do 30. marta 2007. Relevantni dijelovi glase:

„... Dozvolite mi da naglasim da saradnja također znači i udružene napore da se postupa u skladu s preporukama CPT-a koje su date nakon njihovih prethodnih posjeta. U tom smislu, delegacija je sa zabrinutošću ustanovila da nisu preduzete nikakve bitnije mjere da se poboljša situacija u posjećenim zatvorima ili u oblasti forenzičke psihijatrijske njege. Ovaj očigledan nedostatak saradnje znači da, ako izostane brza reakcija vlasti, Komisija neće imati drugog izbora nego da razmotri započinjanje procedure za javno objavljivanje prema članu 10. stav 2. Evropske konvencije o sprečavanju mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja...

Delegacija je, također, ozbiljno zabrinuta zbog nasilja među zatvorenicima koje je najviše izraženo u posjećenim zatvorima. Delegacija je saznala za značajan broj incidenata ovakvog nasilja među zatvorenicima u zatvoru Zenica, među kojima najmanje jedan slučaj uključuje i to da je jednom zatvoreniku naređeno da ubije drugog zatvorenika. Zato ne iznenađuje da izvjestan broj zatvorenika strahuje za vlastitu sigurnost....

U svim zatvorima koje je delegacija posjetila zapažen je nedostatak odgovarajućeg smještaja za kategoriju osjetljivih zatvorenika kao i onih koji zahtijevaju pojačan nivo sigurnosti. U zatvoru Zenica gradi se jedinica za poseban smještaj zatvorenika visokog rizika, a planovi da se aneks za forenzičku psihijatriju pretvori u jedinicu visoke sigurnosti trenutno su sporni. U zatvoru Foča već su u toku radovi na izgradnji jedinice visoke sigurnosti. Takve jedinice su neophodne; trenutno ne postoje na državnom kao ni na entitetskom nivou jedinice za smještaj opasnih zatvorenika, kako je jasno utvrđeno nalazima ove posjete...

Ostala pitanja kao što su aktivnosti zatvorenika, zdravstvene usluge, osoblje, pritužbe i inspekcije bit će obrađene u izvještaju o posjeti. “

B.  Ustav BiH 

  1. Ustav BiH stupio je na snagu 14. decembra 1995. kao dio Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. On omogućava direktnu primjenu Evropske konvencije o ljudskim pravima u Bosni i Hercegovini, te daje prioritet Konvenciji nad svim ostalim zakonima (član II.2 Ustava). Nadalje, cjelokupan državni aparat („Bosna i Hercegovina, i svi sudovi, ustanove, organi vlasti te organi kojima posredno rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta“) obavezan je da „primjenjuje i postupa u skladu s“ tom konvencijom (član II.6 Ustava).
  2. Ustavni sud uspostavljen je u skladu sa Ustavom BiH. On ima nadležnost da postupa praktično po svakoj optužbi za kršenje Evropske konvencije o ljudskim pravima. Ustavni sud može dosuditi naknadu za nematerijalnu štetu i donijeti svaku privremenu mjeru koju smatra neophodnom (član 76. stav 2. i 77. Pravila Ustavnog suda BiH; objavljenih u ’’Službenom glasniku’’ BiH (SGBiH), br. 60/05, od 30. augusta 2005.; izmjene objavljene u SGBiH, br. 76/05, od 31. oktobra ).

 C.  Relevantno domaće pravo i praksa

1. Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine iz 1998. godine (objavljen u Službenim novinama  Federacije  Bosne i Hercegovine (SNFBiH) br. 44/98, od 23. novembra 1998.; izmjene objavljene u SNFBiH br. 42/99, od 19. oktobra 1999.) 

  1. Ovaj zakon je na snazi od 1. decembra 1998. godine. Relevantni dijelovi glase:

Član 92.

„Svako osuđeno lice ima pravo pritužbi Federalnom ministarstvu, odnosno odgovarajućem organu uprave kantona, na rad službenih lica ustanove zbog povrede njegovih prava“.

Član 152.

„S ciljem osiguranja jedinstvenog sistema izvršenja kazne zatvora ... Federalno ministarstvo obavlja nadzor nad radom ustanova.

Nadzor nad izvršenjem kazne zatvora obuhvata naročito: zakonito i pravilno postupanje sa osuđenim licima, nadzor nad organiziranjem i radom ustanova, način odgoja osuđenih lica, stanje sigurnosti i samozaštite, funkcioniranje službe osiguranja, privredno poslovanje, način provođenja zdravstveno-higijenskih mjera, ishranu i odijevanje osuđenih lica, kao i uslove iz čl. 38. do 41. ovog zakona.

Nadzor iz stava 2. ovog člana vrši Federalno ministarstvo preko ovlaštenih službenika (inspektora).

U vršenju inspekcijskog nadzora, inspektori iz stava 3. ovog člana imaju prava, dužnosti i odgovornosti koje po zakonu imaju inspektori federalnih organa uprave, ako ovim zakonom nije drugačije određeno“.

Član 153.

„O izvršenom inspekcijskom pregledu sastavlja se pismeni izvještaj. U izvještaju  se navode rokovi određeni za otklanjanje utvrđenih nepravilnosti kao i mjere za unapređenje rada ustanove.

Izvještaj se dostavlja rukovodiocu ustanove.

Ustanova je dužna postupiti po naloženim mjerama.

Na naložene mjere ustanova ima pravo prigovora Federalnom ministarstvu u roku od osam dana od dana prijema izvještaja.“

  1. Izgleda da postoje dva mjesta za zatvorskog inspektora u Federaciji BiH i četiri u Republici Srpskoj (vidi: Funkcionalna revizija pravosudnog sektora u Bosni i Hercegovini provedena pod pokroviteljstvom i učešćem Evropske komisije u martu 2005., strana 122.-23.).

 2. Zakon o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine iz 2005. (objavljen u SNFBiH br. 35/05, od 20.6. 2005.) 

  1. Ovaj zakon je na snazi od 28. juna 2005. On detaljnije utvrđuje odredbe u pogledu prava, dužnosti i odgovornosti inspektora. U skladu s članom 121. ovog zakona, svako lice (fizičko ili pravno) ima pravo da se žali inspektoru, koji mora postupiti po žalbi u roku od 15 dana. Organi vlasti (uključujući i policiju), kao i svaka ustanova u kojoj se vrši inspekcija, moraju u potpunosti sarađivati sa inspektorima (član 122. ovog zakona). Kada se ustanovi nepravilnost, inspektori će naložiti da se ona otkloni i postaviti rok za otklanjanje; oni mogu, također, izreći novčanu kaznu i/ili pokrenuti upravni ili krivični postupak gdje bude potrebno (član 125. Zakona). Mogu, također, odrediti i privremene mjere (član 130. Zakona).

 3. Zakon o obligacionim odnosima iz 1978. godine (objavljen u Službenom listu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SL SFRJ), br. 29/78; izmjene objavljene u SL SFRJ, br: 39/85, 45/89, i 57/89, Službenom listu Republike Bosne i Hercegovine, br: 2/92, od 11. aprila 1992., 13/93 od 7. juna 1993. i 13/94, od 9. juna 1994., i SN FBiH, br. 29/03, od 30. juna 2003.). 

  1. Ovim zakonom propisuju se odredbe o naknadi štete. Osnovni pravni lijek za naknadu štete je tužba za naknadu štete, ali u nekim slučajevima može se postići trajna zabrana kako bi se spriječilo ponavljanje povrede. Dalje u tekstu su navedene relevantne odredbe ovog zakona:

 Član 157.

 „1. Svako ima pravo da zahtijeva od suda ili drugog nadležnog organa da naredi prestanak radnje kojom se povređuje pravo njegove ličnosti, privatni i porodični život ili ostala lična prava.“

 2. U slučaju kršenja naredbe za prestanak radnje, sud ili drugi nadležni organ može narediti plaćanje izvjesnog novčanog iznosa (bilo paušalnog iznosa ili iznosa po jedinici vremena) u korist povrijeđenog.“

 Član 172. stav 1.

 „Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ uzrokuje trećem licu u obavljanju ili u vezi s obavljanjem svojih funkcija.“

 Član 199.

 „U slučaju povrede prava ličnosti sud može narediti .... ili nešto drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže naknadom“

 Član 200. stav 1.

 „Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljenu duševnu bol zbog smanjene životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica te za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu za nematerijalnu štetu, nezavisno od naknade za materijalnu štetu.“

4. Zakon o parničnom postupku iz 2003. godine (objavljen u SN FBiH br. 53/03, od 28. oktobra 2003.,; izmjene objavljene u SN FBiH br. 73/05, od 28. decembra 2005., i 19/06, od 19. aprila 2006.) 

  1. Ovaj zakon je na snazi od 5. novembra 2003. On predviđa mogućnosti za traženje privremene mjere dok traje postupak pred sudom, ili čak bez obzira na postojanje sudskog postupka, pod određenim okolnostima (čl. 268-90. ovog zakona). Član 273. stav 1. u relevantnom dijelu glasi:

 „Radi osiguranja drugih prava ili održavanja postojećeg stanja, mogu se izreći sljedeće mjere osiguranja:

1)  zabrana protivniku osiguranja da preduzima određene aktivnosti ili nalog da preduzme određene aktivnosti s ciljem održavanja postojećeg stanja ili sprečavanja nastanka štete suprotnoj strani;

...5) druge mjere koje sud odredi kao neophodne.“

D.    Relevantni izvještaji nevladinih organizacija

 1. Helsinški komitet za ljudska prava u Bosni i Hercegovini 

  1. Helsinški komitet za ljudska prava u Bosni i Hercegovini je član Međunarodne helsinške federacije (međunarodna nevladina organizacija koja ima status učesnice u Vijeću Evrope).
  2. Dalje u tekstu je naveden relevantni dio izvještaja Helsinškog komiteta o stanju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini u 2002. godini:

„Nakon monitoringa Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH o stanju u bh. zatvorima, porastao je interes medija i javnih institucija za ovu tematiku. Nakon kontradiktornih informaciju u štampi, Vijeće ministara BiH zaključilo je na osnovu nalaza radne grupe da zatvorenici Bošnjaci svakodnevno psihički i fizički maltretiraju zatvorenike hrvatske i srpske nacionalnosti u Kazneno-popravnom zavodu u Zenici. Radna grupa je, uz ostalo, ustanovila da je Darko Radinović nakon sistematskog maltretiranja pokušao samoubistvo i na kraju psihički obolio. Misija UN-a tako je potvrdila da je zatvorenik Milomir Tepeš na spavanju pretučen lancima i katancem. Povodom torture u zeničkom zatvoru Vijeće ministara BiH iniciralo je sporazum između entiteta o mogućem premještaju zatvorenika u drugu kaznenopopravnu ustanovu. Tako smo na putu da imamo i etnički čiste zatvore.

Komisija Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH zatražila je od Federalnog ministarstva da utvrdi okolnosti pod kojima su zatvorenici Hrvati katolici prešli na islam u KPZ-u Zenica nakon tvrdnji da se to radi pod prisilom. Međutim, u Upravi zatvora tvrde da se radi samo o jednom dobrovoljnom prelasku na islam.“ 

  1. Relevantni dijelovi izvještaja Komiteta iz 2005. godine o stanju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini glase kako slijedi:

„Međuetnički odnosi i dalje su opterećeni nastojanjima vladajućih nacionalističkih stranaka, prije svega SDA, HDZ-a i SDS-a, da održe etničku homogenost. Pothranjivanjem straha od drugih, insistirajući na tezi da druge dvije etničke grupe ugrožavaju njihovu vlastitu naciju, ove strane uspijevaju se održati na vlasti.

Iako je Ustavni sud donio odluku o ravnopravnosti Srba, Hrvata i Bošnjaka kao konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini, još uvijek postoji jako izražena želja za uspostavljanjem dominacije jedne etničke grupe nad drugima u dijelovima gdje takva etnička grupa ima demografsku i političku nadmoćnost. Očuvanje agresivnog nacionalizma potpomognuta je činjenicom da krivični zakoni ne predviđaju nikakve sankcije za takva djela. Tužioci ne reagiraju na ovakve pojave, kao ni na pojave antisemitizma, rasizma i ksenofobije, što ohrabruje ekstremni nacionalizam.

Krhke međuetničke odnose dodatno opterećuju pojave etnički motiviranog nasilja, pa čak i terorizma.

...

Ovi kao i drugi slični događaji doprinose održavanju međunacionalnih tenzija i straha i sprečavaju normalizaciju situacije u zemlji. Zabrinjavajuće je da policija vrlo rijetko otkriva počinioce ovih krivičnih djela. Čak i kada se počinioci otkriju, sudovi ih ili oslobađaju ili kazne simbolično, što ohrabruje počinioce.“

2. Amnesty International 

  1. Amnesty international je međunarodna nevladina organizacija koja ima status učesnice u Vijeću Evrope. Dana 6. februara 2008. ova nevladina organizacija objavila je izvještaj o Bosni i Hercegovini („Bolje šutjeti: zlostavljanje od policije i u zatvorima“ – dokument br. EUR/63/001/2008). Relevantni dio glasi (strana ):  

„Pored nezavisne institucije za ljudska prava, funkcionalan sistem zatvorskih inspekcija može osigurati još jedan nivo odgovornosti za zatvorsko osoblje i način na koji će ovlašteni organi nadzirati situaciju u zatvorima. Zato je veoma zabrinjavajuće da takav sistem ne funkcionira u Federaciji BiH. Zatvorsko rukovodstvo u svim ustanovama u Federaciji BiH koje je posjetio Amnesty International obavijestilo je ovu organizaciju da u njihove zatvore godinama nije dolazila inspekcija zato što su dva mjesta za zatvorske inspektore pri Federalnom ministarstvu upražnjena. Državno ministarstvo u ovim zatvorima vrši inspekcije samo u vezi s malim brojem zatvorenika koje je osudio državni sud i koji služe zatvorsku kaznu u zatvorima smještenim na području Federacije BiH. Federalno ministarstvo potvrdilo je da od sredine 2004. godine nije zaposlen nijedan zatvorski inspektor u tom ministarstvu. Amnesty International je, također, obaviješten da je u Federalnom ministarstvu trenutno zaposleno jedno lice na poziciji pomoćnika ministra, u odjelu za izvršenje krivičnih sankcija, koje je odgovorno za nadgledanje osam zatvora. Nasuprot tome, izgleda da sistem zatvorskih inspekcija u Republici Srpskoj postoji i funkcionira“.

 

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANA 2. KONVENCIJE

  1. Aplikanti su se žalili da ih vlasti nisu zaštitile od zlostavljanja drugih zatvorenika (uključujući napade od 4. i 5. juna 2005.). Oni se pozivaju na član 2., čiji prvi paragraf glasi:

„Pravo na život svakog lica zaštićeno je zakonom. Niko ne može biti namjerno lišen života, osim prilikom izvršenja presude suda kojom je osuđen za zločin za koji je  ova kazna predviđena zakonom“.

  1. Vlada je predložila Sudu da odbije ovu žalbu kao očigledno neostnovanu.
  2. Sud je već u ranijim slučajevima naglasio da su lica u zatvoru u ranjivoj poziciji i da je dužnost vlasti da ih zaštiti (vidjeti Keenan v. Velike Britanije, br. 27229/95, § 91, ECHR 2001-III). Međutim, samo u izuzetnim situacijama fizički napadi od strane državnih službenika ili trećih lica koji nisu završili smrću mogu dovesti do povrede člana 2. (vidjeti mutatis mutandis, Makaratzis v. Grčka, br. 50385/99, § 51, ECGR 2004-XI).
  3. Čak i pod pretpostavkom da se član 2. može primijeniti u predmetnom slučaju zbog prirode i stepena sile koja je korištena protiv aplikanata, činjenično stanje ne ukazuje na propust vlasti da zaštiti pravo aplikanata na život. Zato je žalba očigledno neosnovana u smislu člana stav 3. Konvencije i mora se odbiti u skladu s članom 35. stav 4.

 

II NAVODNA POVREDA ČLANA 3. KONVENCIJE 

  1. Aplikanti su istakli dvije žalbe po članu 3. U prvoj se žale da ih vlasti nisu zaštitile od zlostavljanja drugih zatvorenika od njihovog dolaska u zatvor u Zenici sve dok nisu smješteni odvojeno u bolničkom odjelu zatvora Zenica. Druga žalba odnosi se na uslove pritvora u bolničkoj jedinici. Član 3. glasi:

 „Niko ne smije biti podvrgnut mučenju, ili neljudskom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju“.

 A.    Dopustivost 

  1. Vlada u svojim pismenim izjašnjenima od 31. marta 2006. tvrdi da Sud ne treba ispitivati meritum žalbi aplikanata po članu 3., zato što aplikanti nisu iscrpili sve raspoložive domaće pravne lijekove kako to predviđa član 35. stav 1. Konvencije. Vlada je navela da je postupak pred Ustavnim sudom (koji je u to vrijeme još uvijek bio u toku) bio dovoljan da pruži pravnu zaštitu za navodna kršenja. Pored toga, aplikanti su mogli ishodovati mjeru zabrane (privremenu ili trajnu) i odštetu na građanskim U vezi s tim, Vlada je ukazala na jedan broj slučajeva gdje su nadležni organi bili odgovorni prema Zakonu o obligacionim odnosima iz 1978. godine za štetu koju su njeni organi nanijeli trećim stranama. Oni su uključili i pravosnažnu presudu Apelacionog suda Distrikta Brčko BiH, od 17. februara 2004. (predmet br. GŽ. 43/04), koji je našao da je Federacija BiH imala građansku odgovornost za smrt koju je uzrokovao pripadnik njenih oružanih snaga obavljajući svoju dužnost. U drugom pravosnažno okončanom predmetu, državna bolnica imala je građansku odgovornost za nemar zbog kojeg je došlo do smrti pacijenta koji je pao s kreveta (presuda br. Gž. 213/03 koju je donio Kantonalni sud u Bihaću 4. maja 2005.). U svojim dodatnim podnescima, Vlada je priložila kopiju odluke Ustavnog suda, od 20. septembra 2006., koji je odbio slučaj aplikanata zbog proceduralnih razloga (vidjeti tačku 28. gore).
  2. Aplikanti su izrazili sumnju u pogledu efikasnosti domaćeg pravnog sistema u vezi s njihovim žalbama. Posebno su tvrdili da parnični postupak ne pruža opravdane izglede za uspjeh zbog domaće sudske prakse u ovoj oblasti koja je tek u začetku.
  3. Sud naglašava da pravilo iscrpljivanja domaćih pravnih lijekova o kojem je riječ u članu 35. stav 1. Konvencije traži od aplikanata da prvo iskoriste pravne lijekove koje im pruža domaći pravni sistem i tako oslobode državu od pojavljivanja pred Evropskim sudom prije nego što joj je data mogućnost da pravilno tretira ta pitanja u okviru vlastitog pravnog sistema. Ovo pravilo zasniva se na pretpostavci da domaći sistem ima efektivan pravni lijek za navedeno kršenje. Teret dokazivanja je na vladi koja tvrdi da svi pravni lijekovi nisu iscpljeni, da ubijedi Sud da je efikasno pravno sredstvo u relevantno vrijeme bilo na raspolaganju u teoriji i u praksi; tj. da je pravni lijek bio dostupan, da je mogao pružiti pravnu zaštitu u vezi sa žalbama aplikanata i pružiti opravdane izglede za uspjeh. Kada je ovaj teret dokazivanja zadovoljen, na aplikantu je da dokaže da je pravni lijek koji je predložila vlada, ustvari, već iscrpljen, ili, iz nekog razloga, nije adekvatan ili efikasan u određenim okolnostima slučaja ili da su postojale specijalne okolnosti koje aplikanta oslobađaju od takvog zahtjeva (vidjeti Mirazović v. Bosna i Hercegovina (odluka), br. 13628/03, 6. maja ).
  4. Sud uvijek naglašava da sama sumnja u pogledu izgleda za uspjeh nije dovoljna da oslobodi aplikanta od dostavljanja žalbe ovlaštenom organu (vidjeti Elsanova v. Rusija (odl.), br. 57952/00 od 15. novembra 2005). Nadalje, efektivnost pravnog lijeka ne zavisi od izvjesnosti povoljnog ishoda za aplikanta. Iako organ pred kojim se traži pravni lijek ne mora obavezno biti i sudski organ; i ako nije, njegova ovlaštenja i garancije koje pruža, dovoljni su da se odredi da li je pravni lijek efektivan (vidjeti Ramirez Sanchez Francuska, br. 59450/00, § 159, ECHR 2006-...).
  5. U predmetnom slučaju, Sud mora da utvrdi da li se pritužba zatvorskim inspektorima, zahtjev za naknadu štete ili mjera koja se određuje u parničnom postupku i apelacija Ustavnom sudu, posmatrano odvojeno ili zajedno, mogu smatrati efektivnim pravnim lijekom u smislu značenja člana 35. stav 1.

 1. Pritužba zatvorskim inspektorima 

  1. Zatvorski inspektori pri Federalnom ministarstvu imaju mandat da nadgledaju postupanje sa zatvorenicima i materijalne uslove u zatvoru Zenica. Kada prime pritužbu, inspektori su obavezni da izvrše inspekciju, da preduzmu odgovarajuće korake i obavijeste podnosioca pritužbe o preduzetim radnjama u roku od 15 dana od dana prijema pritužbe. Zatvorskim inspektorima je garantiran pristup zatvorskim prostorijama i cjelokupnoj dokumentaciji, zatvorskom osoblju i zatvorenicima. Oni mogu preduzeti svaku radnju kako bi otklonili nepravilnost. Njihove naredbe, uključujući i naredbe za donošenje privremenih mjera, moraju se provesti u okviru postavljenog roka. Dalje, zatvorski inspektori mogu izreći novčanu kaznu i/ili pokrenuti upravni ili krivični postupak ako je to potrebno. Prilikom obavljanja svojih dužnosti, zatvorski inspektori moraju poštivati Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, čak i ako domaće zakonodavstvo nije u potpunosti usklađeno s tom konvencijom (vidjeti tačku 35. gore).
  2. Istina je da zatvorski inspektor nije sudski organ, ali to samo po sebi ne kvalificira pritužbu takvom inspektoru kao neefektivnu (vidjeti Boyle i Rice v. Velika Britanija, presuda od 27. aprila 1988, serija A br. 131, § 65, i Cenbauer v. Hrvatska (odluka), br. 73786/01 od 5. februara 2004.). Sud smatra da je od krucijalne važnosti da inspektori postupe po svakoj pritužbi i da su njihove naredbe pravno obavezujuće. Pored toga, postupci zatvorskih inspektora podliježu preispitivanju od Ustavnog suda, koji pravi vlastitu procjenu situacije na koju je pritužba izjavljena, na osnovu ukupnog materijala koji posjeduje (pravilo 15. Pravila Ustavnog suda). Ustavni sud također može zatražiti i mišljenje eksperta (ibid).
  3. Iako pritužba zatvorskim inspektorima, u kombinaciji s apelacijom Ustavnom sudu, može pružiti pravno zadovoljenje za navodne povrede prava, Vlada nije uspjela pokazati da ovaj pravni lijek nudi izglede za uspjeh: Vlada nije uspjela priložiti nijedan izvještaj koji je napravio zatvorski inspektor pri Federalnom ministarstvu nakon primljene pritužbe. Zaista, izgleda da sistem zatvorskih inspekcija ne funkcionira u Federaciji BiH od 2004. godine (vidjeti tačku 45. gore u tekstu).

Sud, stoga, zaključuje da, kako stvari stoje, pritužba upućena zatvorskom inspektoru pri Federalnom ministarstvu ne predstavlja efektivan pravni lijek za navodne povrede.

2. Tužba za naknadu štete i određivanje mjera osiguranja u parničnom postupku

  1. Prema domaćem pravu, lice koje tvrdi da su državni organi ili fizička lica povrijedila njegov lični integritet, privatnost ili druga lična prava, može tražiti odštetu i/ili mjeru (privremene i trajne) u parničnom postupku u skladu s općim propisima o naknadi štete (vidjeti tačku 40-41 gore).
  2. U pogledu efektivnosti tog pravnog lijeka u slučaju zatvorenika, Vlada nije uspjela pribaviti nijedan primjer slučaja u kojem je zahtjev za donošenje mjere (privremene ili trajne) odobren. Čak i uz pretpostavku da je zahtjev za naknadu štete imao realne izglede za uspjeh u ovom kontekstu (iako se domaće presude na koje se vlada poziva ne odnose direktno na zatvorenike), Sud smatra da se samo dosuđivanje odštete, u odsustvu drugih mjera, ne može smatrati odgovarajućim i dovoljnim pravnim zadovoljenjem za navodna kršenja (vidjeti odluku o dopustivosti u slučaju Cenbauer, citiranoj gore).

Prema tome, aplikanti nisu bili dužni iskoristiti taj pravni lijek.

 3. Apelacija Ustavnom sudu 

  1. Sud je, kako je navedeno, utvrdio da pritužba zatvorskim inspektorima pri Federalnom ministarstvu ne predstavlja efektivan pravni lijek (vidjeti tačke 56-58 gore). Kako je neosporno da Ustavni sud postupa po žalbama koje se odnose na zatvorske uslove samo u slučajevima kada su žalbe izjavljene prvo zatvorskim inspektorima (Ustavni sud je zaista koristio isti kriterij u predmetnom slučaju), Sud smatra da se apelacija Ustavnom sudu ne može smatrati efektivnim pravnim lijekom u svrhu člana 35. stav 1. Konvencije u vezi s navodnim kršenjima.

Prema tome, Sud neće odbaciti predmetnu aplikaciju zbog propusta aplikanata da se obrate Ustavnom sudu na odgovarajući način.

4. Zaključak 

  1. Iz navedenih razloga, prigovor Vlade se odbacuje.
  2. Sud napominje da žalbe aplikanata po članu 3. nisu očito neosnovane u smislu člana 35. stav 3. Konvencije. Sud dalje napominje da one nisu nedopustive po bilo kojem drugom osnovu. Zato se moraju proglasiti dopustivim. U skladu s odlukom da primijeni član 29. stav 3. Konvencije (vidjeti tačku 5. gore), Sud će odmah razmatrati i meritum žalbi.

B.  Meritum

1. Period od dolaska aplikanata u zatvor Zenica dok nisu dobili odvojen smještaj u bolničkoj jedinici zatvora u Zenici 

  1. Aplikanti navode da su ih ostali zatvorenici zlostavljali tokom cijelog perioda o kojem je ovdje riječ, zbog toga što su Srbi ili Hrvati i zbog prirode krivičnog djela koje su počinili (ratni zločin protiv Bošnjaka). Stvarni incidenti kretali su se od pljuvanja u njihovu hranu i prosipanja vode po njihovim krevetima do prijetnji smrću i premlaćivanja. Vlasti nisu, navodno, učinile ništa da im olakšaju takvu situaciju. Prema mišljenju aplikanata, njihov boravak u zatvoru u takvim uslovima doveo je do neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja u smislu značenja člana 3.
  2. Vlada je iznosila tvrdnje u korist službene politike da se osuđeni za ratne zločine integriraju u centralni zatvorski sistem. Vlada je dostavila novinske članke u kojima se citiraju političari i stručnjaci čije su rasprave bile potpuno usmjerene protiv etnički čistih zatvora. Iako je saglasna da su se incidenti, kao oni od 4. i 5. juna 2005., možda povremeno dešavali zbog postratnog konteksta, ona je poricala postojanje određenog obrasca po kojem su aplikanti ili bilo koji drugi zatvorenici srpskog ili hrvatskog porijekla zlostavljani u zatvoru u Zenici ili bilo kojem drugom zatvoru. Što se tiče posebno napada 4. i 5. juna 2005., Vlada je tvrdila da se napadi nisu mogli predvidjeti, a pogotovo spriječiti.
  3. Kao što je Sud ponovio mnogo puta, članom 3. utjelovljuje se jedna od temeljnih vrijednosti demokratskog društva. Njime se apsolutno zabranjuje mučenje ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, nezavisno od okolnosti i ponašanja žrtve (vidjeti Labita v. Italija, br. 26772/95, § 119, ECHR 2000-IV i Pantea v. Rumunija, br. 33343/96, § 189, ECHR 2003-VI).
  4. Zlostavljanje mora dostići minimalno stepen surovosti da bi se svrstalo pod član 3. Procjena ovog minimuma je relativna: ona zavisi od svih okolnosti slučaja, kao što je priroda i logička povezanost postupanja, trajanje, fizički i mentalni efekti takvog postupanja i, u nekim slučajevima, spol, starost i zdravstveno stanje žrtve (vidjeti v. Ujedinjeno Kraljevstvo, presuda od 23. septembra 1998, Izvještaji 1998- VI, str. 2699, § 20). U slučaju zatvorenika, Sud uporno naglašava da države potpisnice moraju osigurati da lice zatvorsku kaznu služi u uslovima koji su primjereni poštovanju ljudskog digniteta, da način i metod izvršenja mjere ne podvrgava takvo lice patnji ili teškim uslovima bilo kojeg intenziteta koji prelazi neizbježan nivo patnje prisutan u zatvorima i da su, s obzirom na praktične zahtjeve kazne zatvora, zdravlje i dobrobit takvog lica adekvatno osigurani (vidjeti Kudla v. Poljska, br. 30210/96, §§ 93-94, ECHR 2000-XI, i Cenbauer v. Hrvatska, br. 73786/01, §§ 43-44, ECHR 2006-...).
  5. Vraćajući se na predmetni slučaj, Sud ne može smatrati da je politika integriranja osuđenih za ratne zločine u centralni zatvorski sistem sama po sebi nehumana ili ponižavajuća (vidjeti mutatis mutandis, McQuiston i drugi v. Ujedinjeno Kraljevstvo, br. 11208/84, odluka Komisije od 4. maja 1986, Odluke i Izvještaji 46, str. 182). Međutim, ne može se isključiti mogućnost da provođenje takve politike može povući pitanja koja su obuhvaćena članom 3.  
  6. Dobro je poznato da su tri glavne etničke zajednice u Bosni i Hercegovini (Bošnjaci, Hrvati i Srbi) ratovale jedna protiv druge od 1992. do 1995. godine. Zbog svih strahota koje su počinjene tokom ovog rata, međuetnički odnosi su još uvijek zategnuti i etnički motivirano nasilje bilo je još relativno često tokom ispitivanog perioda (vidjeti tačku 44. gore).
  7. Relevantno je za predmetni slučaj da međuetnički odnosi u zatvoru Zenica nisu mogli ostati van tog uticaja. Zaista, tamo su zabilježeni ozbiljni incidenti etnički motiviranog nasilja protiv zatvorenika Srba i Hrvata (vidi tačku 43. gore). Uzimajući, također, u obzir etnički sastav populacije u zatvoru Zenica (približno 90 posto zatvorenika su Bošnjaci) i prirode krivičnih djela koja su aplikanti počinili (ratni zločini protiv Bošnjaka), jasno je da boravak aplikanata u zatvoru Zenica povlači za sobom ozbiljan rizik za njihov fizički integritet.
  8. I pored toga, aplikanti su bili smješteni u blokove s običnim ćelijama u paviljonu I (nakon kratkog početnog perioda provedenog u prijemnom odjelu), u kojima je nekada bilo i do 20 drugih zatvorenika a u zajedničkim prostorijama čak i veći broj (vidjeti tačku 33. gore). Uz to, rad zatvora u Zenici dodatno je bio otežan zbog ozbiljnog nedostatka osoblja tokom ispitivanog perioda (vidjeti tačku 33. i 34. gore). Sud je primio na znanje tvrdnju Vlade da relevantni organi nisu imali drugi izbor nego da smjeste aplikante u obične ćelijske blokove zatvora u Zenici, imajući u vidu da je to jedini zatvor visoke sigurnosti u tom dijelu države i da nema prostorije za poseban smještaj osjetljivih zatvorenika. Međutim, ti strukturalni nedostaci nemaju uticaja na obavezu tužene države da adekvatno osigura dobrobit zatvorenika.
  9. Sud daje poseban značaj činjenici da, i pored postojanja ozbiljnog rizika za fizički integritet aplikanata, u zatvoru Zenica nisu nekoliko mjeseci uvedene posebne sigurnosne mjere. Aplikanti su dobili odvojen smještaj tek nakon napada 4. i. 5. juna 2005., njihove objave štrajka glađu i medijske pažnje koja je uslijedila, što se desilo gotovo 10 mjeseci nakon što je prvi aplikant stigao u zatvor u Zenici. Sud je uvjeren da je rukovodstvo zatvora tokom cijelog tog perioda bilo svjesno ozbiljnosti situacije, kao što se pokazalo tokom istraživanja domaćih organa (vidjeti tačku 17. gore). Suprotne tvrdnje Vlade ovim se odbacuju.
  10. Sud zaključuje da fizički integritet aplikanata nije bio adekvatno zaštićen od dana kada su stigli u zatvor Zenica do njihovog zasebnog smještaja u bolničku jedinicu zatvora (period koji je trajao od mjesec dana do 10 mjeseci u zavisnosti od aplikanta). Nadalje, Sud smatra da su nevolje koje su aplikanti trpjeli, posebno stalnu psihičku anksioznost zbog prijetnje i iščekivanja fizičkog nasilja (vidjeti mutatis mutandis, Tyrer v. Velika Britanija, presuda od 25. aprila 1978, serija A br. 26, str. 16-17, § 33), morale preći neizbježan nivo koji postoji u zatvorima i nalazi da nastala patnja prelazi prag surovosti po članu 3. Konvencije. 

Prema tome, postoji kršenje člana 3. Konvencije u tom smislu.

2. Uslovi boravka aplikanata u zatvorskoj bolničkoj jedinici u Zenici 

  1. Aplikanti su se dalje generalno žalili na uslove u zatvorskoj bolničkoj jedinici.
  2. Vlada je dostavila detaljna izjašnjenja u vezi s ovim: bolnička jedinica podijeljena je u šest prostorija od kojih svaka može primiti do tri lica; svaki aplikant imao je približno 5.7 m2 prostora za sebe; sobe su imale prozore od približno 3.4 m2, koji se mogu otvarati radi zračenja; postoji rasvjeta i grijanje; aplikanti su imali neograničen pristup sanitarnim prostorijama (tuševi i toaleti) i vodi za piće; mogli su gledati televiziju u svojim sobama i dobivali su štampu; sobe su redovno čišćene; hrana se služi u bolničkoj kantini tri puta na dan i uvijek je svježe pripremljena; aplikanti su mogli izlaziti vani u šetnju svaki dan između 8 i 10 sati ujutro i između 14 i 16 sati poslije podne; mogli su da se bave i radnim aktivnostima. Vlada je tražila od Suda da napravi razliku između zatvorske bolničke jedinice i aneksa forenzičke psihijatrije u zatvoru Zenica, koji je imao u predmetu Hadžić v. Bosnia and Herzegovina (odluka), br. 11123/04, 11. oktobra 2005.
  3. Opći principi u vezi sa zatvorskim uslovima opisani su u tački 67. u tekstu.
  4. Sud zapaža da su aplikanti imali više od 4m2 ličnog prostora (što predstavlja minimum po zatvoreniku po standardima CPT-a za višekrevetne ćelije). Iako njihove sobe nisu imale ni toalet ni tekuću vodu, Vlada je tvrdila da su aplikanti imali neograničen pristup zajedničkim sanitarnim prostorijama (i u toku noći). Aplikanti nisu ovo Aplikanti nisu, također, poricali odgovarajući pristup prirodnom svjetlu, ventilaciji, grijanju i vještačkoj rasvjeti. Istina je da je CPT dao preporuke da se bolnička jedinica zeničkog zatvora „unaprijedi“ (vidjeti tačku 33. gore), ali nema nikakve naznake da su dotične prostorije u takvom stanju da bi se mogle smatrati nehumanim ili ponižavajućim u smislu člana 3. Konvencije.
  5. Sud, dalje, zapaža da aplikanti nisu mogli upražnjavati neke radne aktivnosti, edukacijske i rekreativne, pošto su bili pod specijalnom zaštitom. Mora se, ipak, napomenuti da su bili u mogućnosti gledati televiziju i imati na raspolaganju štampu bez ograničenja. Sud, također, smatra da su odgovarajući dio vremena mogli provoditi izvan bolničke jedinice. Sagledavši sve navedeno, Sud nije ustanovio da su zatvorski uslovi aplikanata u bolničkoj jedinici zeničkog zatvora dostigli dovoljnu granicu surovosti da bi bili obuhvaćeni članom 3. Konvencije.

 Prema tome, nije postojala povreda ovog člana u tom smislu.

 

III.     NAVODNA POVREDA ČLANA 13. KONVENCIJE 

  1. I na kraju, aplikanti su se žalili po članu 13. Konvencije da nisu imali „efektivan pravni lijek pred domaćim organima“ za svoje žalbe po Konvenciji.

Članom 13. predviđa se:

„Svako kome su povrijeđena prava i slobode predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima, bez obzira jesu li povredu izvršila lica koja su postupala u službenom svojstvu.“ 

A. Dopustivost 

  1. Vlada je predložila Sudu da žalbu proglasi nedopustivom kao očigledno neosnovanu.
  2. Sud uvijek tumači član 13. tako da zahtijeva domaći pravni lijek u vezi s pritužbama koje se mogu smatrati „spornim“ u okviru Konvencije (vidjeti, naprimjer, Powell i Rayner v. Velika Britanija, presuda od 21. februara 1990, serija A br. 172, str. 14, § 31). Kriterij po kojem se neka pritužba smatra „spornom“ ne može se tumačiti drugačije nego kao kriterij koji se primjenjuje kod proglašavanja pritužbe „očigledno neosnovanom“ (vidjeti Powell i Rayner, gore citirano, § 33, i Kienast v. Austrija, br. 23379/94, § 54, od 23. januara 2003.). Istovremeno, bez obzira na doslovno tumačenje člana 13., postojanje stvarnog kršenja druge odredbe Konvencije (materijalne odredbe) ne predstavlja preduslov za primjenu člana 13. (vidjeti Klass i drugi v. Njemačka, presuda od 6. septembra 1978, serija A, br. 28, str. 29, § 64, i Boyle i Rice, gore citirano, str. 23, § 52).
  3. U predmetnom slučaju Sud smatra da, pošto je žalba aplikanata po članu 2. Konvencije proglašena „očigledno neosnovanom“ (vidi tačku 49. gore), ona se ne može smatrati „spornom“ u svrhu člana 13. Žalba aplikanata po članu 13. u vezi sa članom 2. je na isti način očigledno neosnovana u smislu člana 35. stav 3. Konvencije i mora se odbaciti u skladu s članom 35. stav 4.
  4. S druge strane, Sud smatra da se žalbe aplikanata po članu 3. Konvencije mogu smatrati „spornim“ u svrhu člana , bez obzira na činjenicu da Sud nije našao da je utvrđeno da postoji kršenje člana 3. u pogledu jedne od ovih žalbi (one koja se odnosi na zatvorske uslove aplikanata u bolnici zatvora Zenica). Značajno je da dotična žalba nije proglašena očigledno neosnovanom i da je, stoga, potrebno ispitivanje merituma (vidjeti Çelik i Imret v. Turska, br. 44093/98, § 57, od 26. oktobra 2004.). Žalba aplikanata po članu 13. u vezi s članom 3. mora se, prema tome, proglasiti dopustivom. U skladu sa svojom odlukom da primijeni član 29. stav 3. Konvencije (vidjeti tačku 5. gore), Sud će odmah razmatrati meritum žalbe.

B. Meritum 

  1. Strane se ne slažu u pogledu efikasnosti domaćeg pravnog sistema u vezi sa žalbama aplikanata po članu 3. Konvencije (vidjeti tačke 51-52. gore).
  2. Na osnovu dokaza predočenih u predmetnom slučaju, Sud je ustanovio da aplikanti nisu imali efektivan pravni lijek na raspolaganju za njihove žalbe po članu 3. (vidjeti tačke 56-61. gore). Sud zaključuje, iz istog razloga, da je došlo do kršenja člana 13. Konvencije.

 

IV.    PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE 

  1. Članom 41. Konvencije predviđa se: 

„Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo  Visoke strane ugovomice u pitanju omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj strani.“ 

A. Odšteta 

  1. Aplikanti su tražili iznos od po 5.000 eura na ime materijalne štete (navodni troškovi članova porodice koji su dolazili aplikantima u posjetu u zatvoru Zenica) i iznos od po 20.000 eura na ime nematerijalne štete. Vlada je smatrala da su traženi iznosi previsoki.
  2. Sud ne vidi nikakvu uzročnu vezu između utvrđenih povreda i navodne materijalne štete; stoga, Sud odbija ovaj zahtjev. S druge strane, Sud prihvata da su aplikanti pretrpili znatnu patnju u vezi s utvrđenim povredama. Imajući u vidu iznose koji su dosuđeni u sličnim slučajevima (vidjeti Mayzit v. Rusija, br. 63378/00, §§ 42 i 88, od 20. januara 2005.; Labzov v. Rusija, br. 62208/00, § 59, od 16. juna 2005.; presuda u slučaju Cenbauer, citirano gore, §§ 52 i 57; i Benediktov v. Rusija, br. 106/02, § 50, od 10. marta 2007.) i vremenski period između dolaska u zatvor Zenica svakog od aplikanata i njihovog smještanja u bolničku jedinicu, Sud dosuđuje gosp. Rodiću 4.000 eura, gosp. Pušari 2.000 eura, gosp. Kneževiću 2.000 eura i gosp. Bakoviću 4.000 eura na ime nematerijalne štete, plus svi porezi koji se mogu platiti na ovaj iznos. 

B.    Troškovi i izdaci 

  1. Aplikanti su, također, tražili 17.170 eura na ime troškova i izdataka u postupku pred Sudom. Dostavili su relativno detaljan spisak troškova. Vlada je smatrala da je traženi iznos pretjerano visok.
  2. U skladu s praksom Suda, aplikant ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo ukoliko je dokazano da su stvarno nastali, bili neophodni i opravdane su visine (vidjeti, naprimjer, Iatridis v. Grčka (pravična naknada) [Veliko vijeće], br. 31107/96, § 54, ECHR 2000-XI).
  3. Bez obzira na broj aplikanata i kompleksnost pitanja koje je trebalo ispitati (Sud je, između ostalog, morao da ispita efikasnost domaćeg pravnog sistema u vezi s pritužbama na zatvorske uslove, što je rezultiralo ponavljanjem izjašnjenja), Sud se slaže s Vladom da je iznos koji su aplikanti tražili pretjerano visok. Imajući u vidu tarife domaće advokatske komore, koje Sud smatra prihvatljivim u okolnostima ovog slučaja, pravni zastupnik aplikanata ima pravo na ukupan iznos od približno 8.000 eura, imajući u vidu da je prvu aplikaciju dostavio na jednom od službenih jezika Bosne i Hercegovine, i pet pismenih izjašnjenja na engleskom jeziku, na zahtjev Suda (vidjeti, mutatis mutandis, Šobota-Gajić Bosna i Hercegovina, br. 27966/06,  §70, od 6. novembra 2007.). Pored toga, Sud dosuđuje iznos od 200 eura na ime sekretarskih i ostalih troškova. Iznos koji je dodijeljen prema pravilima o pravnoj pomoći Vijeća Evrope (1.700 eura) treba odbiti od ukupnog iznosa.
  4. Prema tome, po ovoj tački, aplikanti će primiti iznos od 6.500 eura, plus svi porezi koji se mogu platiti na ovaj iznos. 

C.    Zatezne kamate 

  1. Sud smatra da je primjereno da zatezna kamata bude zasnovana na najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke uz dodatak od tri procentna boda.

 

IZ NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO: 

  1. Proglašava žalbe po članu 3. i članu 13. u vezi s članom 3. dopustivim, a preostali dio aplikacije nedopustivim, 
  1. Utvrđuje da je došlo do povrede člana 3. Konvencije u periodu od dolaska aplikanata u zatvor Zenica do momenta kada su smješteni u odvojenu zatvorsku bolničku jedinicu u Zenici, 
  1. Utvrđuje da nije došlo do povrede člana 3. Konvencije u odnosu na uslove u bolničkoj jedinici zatvora Zenica, 
  1. Utvrđuje da je došlo do povrede člana 13. Konvencije u vezi s članom 3. , 
  1. Utvrđuje da:

(a) tužena država treba da isplati, u roku od tri mjeseca od datuma kada ova presuda postane konačna u skladu s članom 44. stav 2. Konvencije, 4 000 eura (četiri hiljade eura) gosp. Rodiću, 2.000 eura (dvije hiljade eura) gosp. Pušari, 2.000 eura (dvije hiljade eura) gosp. Kneževiću i 4.000 eura (četiri hiljade eura) gosp. Bakoviću na ime nematerijalne štete, koji treba pretvoriti u konvertibilne marke po važećem kursu na dan isplate, plus svaki porez koji se može platiti na ove iznose.

(b) tužena država treba da isplati aplikantima, u roku od tri mjeseca od datuma kada ova presuda postane konačna u skladu s članom 44. stav 2. Konvencije, 6.500 eura (šesthiljadapetstotina eura), na ime troškova i izdataka, plus svaki porez koji se može platiti na ovaj iznos, koji treba pretvoriti u konvertibilne marke po važećem kursu na dan isplate,

(c) po isteku navedena tri mjeseca do isplate treba platiti običnu kamatu na navedene iznose po stopi koja je jednaka najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke tokom perioda neplaćanja, uz dodatak od tri postotna boda, 

  1. Odbija preostali dio zahtjeva aplikanata za pravičnu nadoknadu.

 

Sastavljeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanoj formi dana 27. maja 2008. godine u skladu s pravilom 77. st. 2. i 3. Poslovnika Suda.

Fatoş Araci                                                     Nicolas Bratza

Zamjenik registrara                                        Predsjednik

 


___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

FOURTH SECTION

CASE OF RODIĆ AND 3 OTHERS v. BOSNIA AND HERZEGOVINA

(Application no. 22893/05)

JUDGMENT

STRASBOURG 

 27  May 2008

FINAL

01/12/2008 

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision

In the case of Rodić and 3 Others v. Bosnia and Herzegovina,

The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:

Nicolas Bratza, President,
Lech Garlicki,
Ljiljana Mijović,
David Thór Björgvinsson,
Ján Šikuta,
Päivi Hirvelä,
Mihai Poalelungi, judges,
and Fatoş Aracı, Deputy Registrar,

Having deliberated in private on 6 May 2008,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 22893/05) against Bosnia and Herzegovina lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by three citizens of Bosnia and Herzegovina, Mr Milorad Rodić, Mr Vlastimir Pušara and Mr Zoran Knežević, and a citizen of Bosnia and Herzegovina and Croatia, Mr Ivan Baković (“the applicants”), on 22 June 2005.

2. The applicants, who had been granted legal aid, were represented by Mr Z. Malešević, a lawyer practising in Banja Luka. The Government of Bosnia and Herzegovina (“the Government”) were represented by their Deputy Agent, Ms Z. Ibrahimović.

3. The applicants alleged, relying in this connection on Articles 2 and 3 of the Convention, that they had been persecuted by their fellow prisoners from the time of their arrival in Zenica Prison until they were provided with separate accommodation in the Zenica Prison hospital unit. They further alleged that the conditions of their detention in the hospital unit had violated Article 3 of the Convention. Lastly, they alleged that there had been no “effective remedy before a national authority” for their complaints under Articles 2 and 3 as required by Article 13 of the Convention.

4. On 24 June 2005 (in respect of Mr Rodić) and on 29 June 2005 (in respect of the three other applicants), the President of the Fourth Section of the Court decided, under Rule 39 of the Rules of Court, to invite the applicants to discontinue their hunger strike. On 1 July 2005 the applicants complied with the interim measures under Rule 39. On 13 September 2005 the President further decided to give priority to the application in accordance with Rule 41 of the Rules of Court.

5. On 17 January 2006 the Court decided to give notice of the application to the Government. On 6 October 2007, under the provisions of Article 29 § 3 of the Convention, it decided to examine the merits of the application at the same time as its admissibility.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

6. The applicants were born in 1946, 1953, 1966 and 1972 respectively. They are currently detained in Mostar Prison in Bosnia and Herzegovina.

7. On different dates the applicants were convicted of war crimes perpetrated against Bosniac (at the time, Bosnian Muslim) civilians during the 1992-95 war in Bosnia and Herzegovina. They were committed to Zenica Prison on 16 August 2004 (Mr Rodić), on 4 February 2005 (Mr Pušara), on 10 May 2005 (Mr Knežević) and on 12 October 2004 (Mr Baković). Zenica Prison is the only maximum-security prison in the Federation of Bosnia and Herzegovina (a constituent Entity of Bosnia and Herzegovina). Its population is mostly made up of Bosniacs (approximately 90 per cent).

8. On 7 March 2005 Mr Pušara asked to be transferred to Foča Prison, in the Republika Srpska (the other constituent Entity of Bosnia and Herzegovina), in order to be closer to his family. On 28 March 2005 the Ministry of Justice of the Federation of Bosnia and Herzegovina (“the Federation Ministry”) informed him that a prison transfer between the two Entities was not allowed.

9. On 2 May 2005 at 6 p.m. offensive graffiti referring to Mr Rodić and Mr Baković were discovered in the prison canteen. Those responsible for the graffiti were never identified.

10. On 19 May 2005 the Federation Ministry informed Mr Knežević also that a prison transfer between the two Entities was not allowed.

11. On 4 June 2005 at 9 p.m., following the screening of a video which showed a 1995 killing of Bosniacs from Srebrenica, another prisoner, N.F., lured Mr Pušara into his cell and punched him in the eye with a clenched fist. On 7 June 2005 Mr Pušara was treated in a civil hospital in Zenica. According to an official report, the attack was ethnically motivated, the attacker had a piece of glass in his hand and the consequences could have been more serious had it not been for the intervention of another prisoner.

12. On 5 June 2005 at 4 p.m. another prisoner, J.H., attacked Mr Baković in the prison canteen. The prison guards intervened after Mr Baković had received several blows to the head. He was treated in a civil hospital in Zenica on the same day.

13. On 8 June 2005 the applicants declared a hunger strike in order to attract public attention to their situation. They were immediately placed in the Zenica Prison hospital unit.

14. On the same day, the Disciplinary Board of Zenica Prison sentenced N.F. and J.H. to twenty days’ solitary confinement in connection with the incidents of 4 and 5 June 2005.

15. On 10 June 2005 the Federation Ministry set up an ad hoc commission of independent experts (“the ad hoc commission”) with a view to investigating the incidents of 4 and 5 June 2005.

16. On 15 June 2005 the Ministry of Justice of Bosnia and Herzegovina (“the State Ministry”) ordered the applicants’ transfer to Istočno Sarajevo Prison, in the Republika Srpska, for security reasons.

17. On 19 June 2005 the ad hoc commission issued its final report. It referred to prison records showing that the prison management had been aware of the need to protect the applicants from the time of their arrival in Zenica Prison. The prison management confirmed to the ad hoc commission that special measures had indeed been considered, but that it had been unable to introduce any such measures because of the lack of prison staff, the lack of space (80 prisoners more than the prison’s official capacity), the lack of another maximum-security prison in the Federation of Bosnia and Herzegovina and the fact that prison transfers between the Entities were not envisaged. Seven other prisoners detained in Zenica Prison (six Bosniacs and one Serb), who had also been convicted of war crimes, testified before the ad hoc commission, claiming that the applicants had good reasons to fear for their lives. The witness of Serb origin, D.S., maintained that he had also been and still was subjected to persecution by his fellow prisoners because of the nature of his offence. The report criticised the prison authorities for their failure to duly protect the applicants.

18. On 21 June 2005 the Federation Ministry ordered that the applicants remain in Zenica Prison, in its hospital unit, until further notice.

19. On 23 June 2005 Zenica Prison entrusted a four-member team (which included three medical doctors) with the monitoring of the applicants’ state of health (because of their hunger strike).

20. On 1 July 2005 the applicants discontinued their hunger strike in compliance with the interim measures indicated by the Court (see paragraph 4 above).

21. On 18 July 2005 a delegation of the Parliamentary Assembly of Bosnia and Herzegovina visited Zenica Prison and interviewed the prison management and the applicants. The prison management maintained that the separation of prisoners according to the nature of their offences was not feasible. The applicants, for their part, accused the prison staff of being uncaring. Two reports based on the above interviews were submitted to the Parliamentary Assembly of Bosnia and Herzegovina: on 27 July 2005 and on 16 September 2005. The first report required, without going into any details, that the applicants’ human rights be secured. The second report required, among other thingsthat equality of conditions between the applicants and other prisoners be secured or, if this was impossible, that the applicants be transferred to another prison.

22. On 18 July 2005 the Disciplinary Board of Zenica Prison found M.H. guilty of an offence against prison discipline (incitement to the attacks on the applicants of 4 and 5 June 2005) and sentenced him to fifteen days’ solitary confinement. Furthermore, the prison management filed criminal charges against M.H.

23. On 12 August 2005 the applicants complained to the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina (“the Constitutional Court”) about the failure to enforce the decision of15 June 2005 ordering their transfer to another prison (under Article 6 of the Convention) and about the conditions of their detention in Zenica Prison (under Article 3 of the Convention). They also applied for interim measures (pursuant to Rule 77 of the Constitutional Court’s Rules).

24. On 24 November 2005 Mr Baković was transferred to another prison in the Federation of Bosnia and Herzegovina, namely Mostar Prison.

25. On 28 November 2005 the three applicants who had remained in Zenica Prison declared a new hunger strike protesting against the conditions of their detention in the hospital unit. On 30 November 2005 a team appointed by the prison management met with them. It would appear that the applicants acknowledged that some outstanding problems had meanwhile been resolved. However, they did not discontinue their hunger strike until 9 December 2005.

26. On 14 December 2005 Mr Rodić was transferred to Mostar Prison.

27. On 20 December 2005 the Constitutional Court decided not to apply interim measures in the present case.

28. On 20 September 2006 the Constitutional Court decided that it lacked subject-matter jurisdiction to examine the complaint about non‑enforcement of the decision of the State Ministry of 15 June 2005, as the impugned decision concerned neither the applicants’ “civil rights” nor a “criminal charge” against them. As to the complaint about the conditions of the applicants’ detention, the Constitutional Court deemed that the applicants should have petitioned prison inspectors before addressing the Constitutional Court, and dismissed the complaint on non‑exhaustion grounds.

29. On 19 October 2006 the remaining two applicants were also transferred to Mostar Prison.

II. RELEVANT LAW AND PRACTICE

A. European Convention for the Prevention of Torture and Inhuman or Degrading Treatment or Punishment

30. The European Convention for the Prevention of Torture and Inhuman or Degrading Treatment or Punishment provides non-judicial preventive machinery to protect persons deprived of their liberty. It is based on a system of visits by the European Committee for the Prevention of Torture and Inhuman or Degrading Treatment or Punishment (“the CPT”).

31. During its years of activity in the field, the CPT has developed standards relating to the treatment of persons deprived of their liberty. The following are its standards concerning inter-prisoner violence (see the CPT standards, document no. CPT/Inf/E (2002) 1 - Rev. 2006, p. 23):

“The duty of care which is owed by custodial staff to those in their charge includes the responsibility to protect them from other inmates who wish to cause them harm. In fact, violent incidents among prisoners are a regular occurrence in all prison systems; they involve a wide range of phenomena, from subtle forms of harassment to unconcealed intimidation and serious physical attacks.

Tackling the phenomenon of inter-prisoner violence requires that prison staff be placed in a position, including in terms of staffing levels, to exercise their authority and their supervisory tasks in an appropriate manner. Prison staff must be alert to signs of trouble and be both resolved and properly trained to intervene when necessary. The existence of positive relations between staff and prisoners, based on the notions of secure custody and care, is a decisive factor in this context; this will depend in large measure on staff possessing appropriate interpersonal communication skills. Further, management must be prepared fully to support staff in the exercise of their authority. Specific security measures adapted to the particular characteristics of the situation encountered (including effective search procedures) may well be required; however, such measures can never be more than an adjunct to the above-mentioned basic imperatives. In addition, the prison system needs to address the issue of the appropriate classification and distribution of prisoners.

Prisoners suspected or convicted of sexual offences are at a particularly high risk of being assaulted by other prisoners. Preventing such acts will always pose a difficult challenge. The solution that is often adopted is to separate such prisoners from the rest of the prison population. However, the prisoners concerned may pay a heavy price for their – relative – security, in terms of much more limited activities programmes than those available under the normal prison regime. Another approach is to disperse prisoners suspected or convicted of sexual offences throughout the prison concerned. If such an approach is to succeed, the necessary environment for the proper integration of such prisoners into ordinary cell blocks must be guaranteed; in particular, the prison staff must be sincerely committed to dealing firmly with any signs of hostility or persecution. A third approach can consist of transferring prisoners to another establishment, accompanied by measures aimed at concealing the nature of their offence. Each of these policies has its advantages and disadvantages, and the CPT does not seek to promote a given approach as opposed to another. Indeed, the decision on which policy to apply will mainly depend on the particular circumstances of each case.”

32. Besides its yearly general reports which are always public, the CPT periodically draws up reports on individual States, which are strictly confidential. Nevertheless, if a country fails to cooperate or refuses to improve the situation in the light of the CPT’s recommendations, the CPT may decide to make a public statement. Of course, the State itself may at any time request publication of the CPT’s report, together with its comments.

33. On 21 December 2004 the Report on the visit to Bosnia and Herzegovina carried out by the CPT from 27 April to 9 May 2003 was published, further to the request of Bosnia and Herzegovina. The following are its relevant parts:

“...

57. Inadequate staffing levels constitute a major problem throughout the prison system of Bosnia and Herzegovina... Deficiencies were also observed at Zenica Prison, where only 24 prison officers were present from 3 p.m. to 7 a.m. for a population of 613 prisoners. Consequently, a number of prison officers in different establishments indicated that they frequently felt that their own security was compromised.

58. The CPT recommends that the relevant authorities conduct a review, without delay, of current staffing arrangements in all prison establishments throughout Bosnia and Herzegovina. The objective should be to ensure that the number of prison officers employed is sufficient to guarantee both staff safety and the physical and mental integrity of inmates.

...

63. Material conditions varied in different parts of Zenica Prison...

Newly-arrived sentenced male prisoners spent the initial period (anywhere from four days to a month) in a distinct reception section containing three dormitories, which were furnished only with bunk beds and imparted a rather austere appearance. Though their occupancy levels were acceptable at the time of the visit, the dormitories would be overcrowded if all of the bunk beds were full.

After the reception period, prisoners were allocated to Pavilions I or III.

64. Pavilion I was the largest within the prison complex (official capacity: 320; 312 occupants at the time of the visit). It was divided into seven large multi-occupancy units (“kolektive”), each containing from three to fifteen dormitories, which could accommodate anywhere from two to twenty persons; in contrast, the dormitories in a renovated unit (I-7) were designed for two to four occupants, a far preferable configuration. In addition to dormitories, the units comprised living areas and sanitary facilities. Furnishings were on the whole suitable and included lockers, as well as bunk beds, tables and chairs. However, the unrenovated areas were quite dilapidated, and the damage from the February 2003 riot was evident on the roofs and in the broken windowpanes. Further, Unit I-1, which was used to accommodate older prisoners (over the age of 45), was overcrowded, there being 58 occupants (allocated between three dormitories) for an official capacity of 46. Its living area/television room, equipped solely with a few rows of benches, imparted a rough, worn impression.

65. Pavilion III (official capacity: 63; 42 occupants at the time of the visit) comprised thirteen dormitories. Its refurbishment had just commenced and the material conditions were similar to those observed in the unrenovated parts of Pavilion I.

66. The recently-renovated Pavilion V (official capacity: 118; 94 occupants at the time of the visit) was separated from the other parts of the prison by a gate; it comprised three units and was in a good state of maintenance and repair. The Pavilion accommodated prisoners who had demonstrated good behaviour, and one of its units (capacity: 35) was used for placement of minors and young adults as well as older inmates; though they slept in separate dormitories, those categories of prisoners were invariably associating with each other (cf. in this regard paragraphs 53, 55, and 105).

67. The two-storey Pavilion II offered cell-type accommodation with integral sanitation; with an official capacity of 88, it had 72 occupants at the time of the visit. The ground floor was used to accommodate remand prisoners and administrative detainees; the first floor held the prisoners undergoing segregation (“usamljenje”) or increased supervision (“pojačan tretman”), or solitary confinement (“samica”) as a disciplinary sanction. Most of the cells on each floor measured 10 m² and were used for single or double occupancy (even if its occupants were formally undergoing “solitary” confinement). The exception was a multi-occupancy cell located on the first floor, used for “increased supervision” placements. It measured 21 m² and was accommodating up to 4 prisoners at the time of the visit, which is an acceptable occupancy level. However, the cell was equipped with 8 beds; it is not sufficiently large for such a number of prisoners.

The delegation observed two serious shortcomings in the segregation and disciplinary cells: certain of them had only one bed for two occupants and the toilets were not partitioned (in contrast with the cells on the ground floor). This meant in practice that inmates were sleeping on mattresses placed on the floor, and were obliged to comply with the needs of nature in full view of their cellmates. Such a situation is totally unacceptable.

68. Pavilion II also contained five cells (three on the ground floor and two on the first floor) used for placement of inmates in a state of agitation; one of them was a padded cell (No 10, on the ground floor). Sheets of paper bearing the inscription “Cell under video surveillance” were attached with tape to the doors of three of the cells (No 10, on the ground floor, and Nos. 31 and 32, on the first floor); however, given that no monitors had been supplied, there was no operational video surveillance system. Except for an unpartitioned lavatory, the cells were devoid of furnishings or fixtures; staff indicated that mattresses were provided if persons were placed in the cells. As already indicated, metal panels covering the windows in four of the cells had apparently been removed a few days prior to the visit; however, one of the cells (No29) still had such a panel, blocking access to natural light. Having regard to the other information gathered during the visit concerning these cells (cf. paragraph 46), the CPT recommends that immediate steps be taken to ensure that prisoners are never placed in a dark cell for any length of time whatsoever (cf. in this regard Rule 37 of the European Prison Rules); further, the metal panel covering the window in cell No29 should be removed forthwith.

69. In the course of a brief visit to the semi-open sections (Pavilions VI and VII), the delegation observed that the material conditions offered to inmates were of a good standard.

70. To sum up, serious shortcomings in terms of material conditions of detention – due to an inadequate infrastructure or to a deterioration of the premises (often exacerbated by overcrowding) – were present in varying degrees in the establishments visited.

As a priority, the CPT recommends that serious efforts be made to reduce occupancy levels in prisons; the aim should be to provide a minimum of 4 m² of space per person. Further, any cells measuring less then 6 m² should be taken out of service as prisoner accommodation. Where necessary, the partitioning of toilet facilities in multi-occupancy cells should also be improved...

...

73. At the time of the visit, some 60 % of the sentenced prisoners (370 out of 586) at Zenica Prison worked in industrial (different types of metalwork, employing up to 200 inmates) or agricultural settings and in general services (kitchen, bakery, laundry, canteen, audio/video broadcasting within the prison, maintenance and gardening, car repairs). The establishment’s industrial workshops were dusty relics of another era, equipped with crumbling, outdated machinery, and providing a hazardous work environment. In contrast, working conditions in the other facilities were satisfactory.

A large area with a hard surface was available for sports such as football and basketball; however, at least at the time of the visit, no such games were organised. Instead, inmates were found to be standing or wandering around the sports area in large groups. Prison management indicated that other sports and recreational activities were also offered to sentenced inmates (including bowling, boxing, table tennis, karate, chess, painting, woodcarving, and other crafts), and that occasional film projections and live musical/variety performances (staged by prisoners) were organised in a theatre located in Pavilion I.

A limited number of inmates took part in educational activities...

74. The fact that Zenica Prison is the only closed prison in the Federation undoubtedly creates obstacles to the delivery of differentiated regimes and treatment programmes tailored to individual inmates and corresponding to variables such as the type of offending behaviour, length of sentence, etc. In this context, the delegation found that there was a lack of differentiation of regimes/treatment programmes for different categories of sentenced prisoners at the establishment or, indeed, a proper system for classification/allocation. As far as the delegation was able to ascertain, a coherent policy for the execution of sentences – including a policy for early release and the provision of social support to prisoners – was absent. Further, the role envisaged for the educators was less than proactive.

The CPT invites the relevant authorities to develop programmes tailored to the profile of different types of prisoners, in light of the foregoing remarks.

75. To sum up, although sentenced prisoners at Zenica Prison did have an appropriate amount of daily time outside their units, there remained a gap between the aspirations professed by management and staff and the programmes of activities which were actually being delivered to many of them; about a third did not benefit from a positive regime which might encourage them to address their offending behaviour. The CPT recommends that the relevant authorities take the necessary steps to ensure that all prisoners at Zenica Prison have access to an appropriate range of work, educational, sports and recreational activities.

...

78. The standard of health care facilities varied widely; they were excellent in Mostar and generally very good in Banja Luka, but were poor in Zenica and [Istočno] Sarajevo Prisons...

The CPT recommends that the health care facilities at Zenica and [Istočno] Sarajevo Prisons be upgraded.

...”

34. On 16 July 2007 the CPT published its Preliminary observations made by the delegation of the CPT which visited Bosnia and Herzegovina from 19 to 30 March 2007, further to the request of Bosnia and Herzegovina. Its relevant part reads as follows:

“... [L]et me stress that co-operation also entails making concerted efforts to comply with the recommendations made by the CPT following its previous visits. In this respect, the delegation was concerned to find that no fundamental measures had been taken to improve the situation in the prisons visited or as regards forensic psychiatric patients. This clear lack of co-operation means that, if there is no prompt reaction by the authorities, the Committee may have no other choice than to consider initiating the procedure for making a public statement under Article 10, paragraph 2, of the European Convention for the Prevention of Torture and Inhuman or Degrading Treatment or Punishment...

The delegation is also seriously concerned about the inter-prisoner violence that appears to be prevalent in the prisons visited. In Zenica Prison, it heard about a number of incidents of inter-prisoner violence, which in at least one instance included one inmate being ordered to kill another prisoner. Not surprisingly, certain prisoners appeared to be fearful for their safety...

In all prisons visited, there was a lack of appropriate accommodation both for vulnerable prisoners and for those requiring increased levels of security. In Zenica Prison, a unit was under construction for the separate accommodation of vulnerable prisoners and plans to transform the forensic psychiatric annexe into a high security unit were being mooted. In Foča Prison, work was already underway to create a high security unit. Such units are sorely needed; there are currently no safe and secure facilities in which to hold dangerous prisoners at either State or Entity level, as the findings from this visit illustrate all too clearly...

Other issues such as activities for prisoners, health care services, staffing, complaints and inspections will be elaborated upon in the visit report...”

B. Constitution of Bosnia and Herzegovina

35. The Constitution entered into force on 14 December 1995, as part of the General Framework Agreement for Peace in Bosnia and Herzegovina. It provides for the direct application of the European Convention on Human Rights in Bosnia and Herzegovina and for the Convention to take precedence over all other law (Article II § 2 of the Constitution). Furthermore, the entire State apparatus (“Bosnia and Herzegovina, and all courts, agencies, governmental organs, and instrumentalities operated by or within the Entities”) is under a duty to “apply and conform to” that Convention (Article II § 6 of the Constitution).

36. The Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina was set up pursuant to the Constitution. It has jurisdiction to deal with practically any allegation of a breach of the European Convention on Human Rights. It may award compensation for non-pecuniary damage and adopt any interim measure it deems necessary (Rules 76 § 2 and 77 of the Constitutional Court’s Rules – Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine; published in the Official Gazette of Bosnia and Herzegovina (“OG BH”) no. 60/05 of 30 August 2005; amendments published in OG BH 76/05 of 31 October 2005).

C. Relevant domestic law and practice

1. Execution of Criminal Sanctions Act 1998 (Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Herzegovine; published in the Official Gazette of the Federation of Bosnia and Herzegovina (“OG FBH”) no. 44/98 of 23 November 1998; amendments published in OG FBH no. 42/99 of 19 October 1999)

37. This Act has been in force since 1 December 1998. The relevant parts read as follows:

Section 92

“Every inmate is entitled to lodge a complaint with the Ministry [of Justice of the Federation of Bosnia and Herzegovina] ... against members of prison staff alleging a violation of his or her rights.”

Section 152

“In order to ensure a uniform system of execution of prison sentences ... the Ministry [of Justice of the Federation of Bosnia and Herzegovina] shall supervise prisons.

Supervision of the execution of prison sentences shall include the following in particular: the lawful and proper treatment of inmates, supervision of the work and structure of prisons, the manner of corrective training of inmates, conditions regarding security and self-protection, the work of the security unit, business operations, the manner of implementation of health protection and hygiene measures, inmates’ food and clothing and requirements concerning [material conditions].

The supervision referred to in paragraph 2 above shall be performed by [inspectors].

While conducting inspections, the inspectors referred to in paragraph 3 above shall be accorded the same rights, duties and responsibilities as those accorded to the inspectors of the administrative bodies of the Federation of Bosnia and Herzegovina, unless otherwise determined in this Act.”

Section 153

“A written report shall be made every time an inspection is carried out. It shall set specific time-limits for rectification of any irregularities and for general improvements if necessary.

The report shall be delivered to the prison governor.

The prison shall comply with any measures ordered.

The prison shall be entitled to lodge objections against any measures ordered, within eight days of receipt of the report.”

38. It would appear that there are two prison inspector posts in the Federation of Bosnia and Herzegovina and four in the Republika Srpska (see the Functional Review of theBosnia and Herzegovina Justice Sector carried out under the auspices of the European Commission in March 2005, pp. 122-23).

2. Administrative Bodies in the Federation of Bosnia and Herzegovina Act 2005 (Zakon o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine; published in OG FBH no. 35/05 of 20 June 2005)

39. This Act has been in force since 28 June 2005. It sets out further provisions concerning the rights, duties and responsibilities of inspectors. In accordance with section 121 of this Act, every person (natural or legal) is entitled to petition an inspector, who must act upon the petition within fifteen days. The authorities (including the police) and every inspected establishment are obliged to fully cooperate with inspectors (section 122 of the Act). When an irregularity has been found, inspectors will order that it be rectified and set a deadline; they may also impose a fine and/or initiate administrative or criminal proceedings where appropriate (section 125 of the Act). Interim measures may also be ordered(section 130 of the Act).

3. Civil Obligations Act 1978 (Zakon o obligacionim odnosima; published in the Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia (“OG SFRY”) no. 29/78; amendments published in OG SFRY nos. 39/8545/89 and 57/89, the Official Gazette of the Republic of Bosnia and Herzegovina nos. 2/92 of 11 April 1992, 13/93 of 7 June 1993 and 13/94 of 9 June 1994, and OG FBH no. 29/03 of 30 June 2003)

40. This Act regulates, inter alia, the law of tort. The main remedy for a tort is an action for damages, but in some cases a permanent injunction can be obtained to prevent repetition of the injury. The following are the relevant provisions of this Act:

Section 157

“1. All persons shall be entitled to request the court or other competent body to order the cessation of an action which violates their personal integrity, private and family life or other personal rights.

2. In the event of a breach of the order for cessation, the court or other competent body may order that a sum of money (either a lump sum or a sum varying according to the duration of the breach) be paid to the injured person.”

Section 172(1)

“A legal person shall be liable for the torts committed vis-à-vis a third party by its organs in the course of, or in connection with, the exercise of their functions.”

Section 199

“In the event of a violation of personal rights the court may order ... any form of redress which may be capable of achieving the aim of non-pecuniary damages.”

Section 200(1)

“The court shall award non-pecuniary damages for physical pain, mental anguish caused by reduced vital activities, disfigurement, loss of reputation, violations of freedom or personal rights or the death of a close person and/or for fear, if such award is justified under the circumstances of the case (given, in particular, the intensity and duration of the pain, anguish or fear) and irrespective of any award of pecuniary damages.”

4. Civil Proceedings Act 2003 (Zakon o parničnom postupku; published in OG FBH no. 53/03 of 28 October 2003; amendments published in OG FBH no. 73/05 of 28 December 2005 and 19/06 of 19 April 2006)

41. This Act has been in force since 5 November 2003. It provides for the possibility of seeking a temporary injunction pending court proceedings, or even regardless of the existence of court proceedings, under certain conditions (sections 268-90 of the Act). Section 273(1), in its relevant part, reads as follows:

“For the protection of rights or the status quo, the following measures may be ordered:

1. an order addressed to the other party that either prohibits that party from performing a certain action or orders it to carry out a certain action in order to protect the status quo or to prevent any damage;

...5. any other necessary measures.”

D. Relevant reports of non-governmental organisations

1. Helsinki Committee for Human Rights in Bosnia and Herzegovina

42. The Helsinki Committee for Human Rights in Bosnia and Herzegovina is a member of the International Helsinki Federation (an international non-governmental organisation which has participatory status with the Council of Europe).

43. The following is the relevant part of its 2002 report on the state of human rights in Bosnia and Herzegovina:

“Following a monitoring of the Helsinki Committee for Human Rights in Bosnia and Herzegovina on the situation in [prisons], the interest of media and public institutions in this issue has been increased. After contradictory information in the press, the Council of Ministers of Bosnia and Herzegovina, on the basis of the findings of a working group, concluded that convicts [of Bosniac origin] maltreat psychically and physically convicts [of Croat and Serb origin] in Zenica [Prison]. The working group established, inter alia, that Darko Radinović, after being systematically maltreated, attempted suicide and finally got mentally ill. The UN Mission confirmed that a convict Milomir Tepeš, when asleep, was beaten up with chains and lock. On the occasion of torture in Zenica [Prison], the Council of Ministers initiated an agreement between the Entities on eventual transfer of convicts to other [prisons]. Thus we are on the way of having ethnically cleansed prisons as well.

A [parliamentary] commission of the House of Representatives of the Parliament of Bosnia and Herzegovina asked from the Ministry of Justice of the Federation of Bosnia and Herzegovina to establish the circumstances under which convicts of [Croat origin], Catholics, converted to Islam in Zenica [Prison], following an allegation that they did it under duress. However, the prison management claims that there was only one voluntary conversion to Islam.”

44. The relevant parts of the Committee’s 2005 report on the state of human rights in Bosnia and Herzegovina read as follows:

“Inter-ethnic relations remain encumbered by attempts of ruling nationalistic parties, primarily the SDA, HDZ and SDS, to maintain ethnic homogeneity. By nourishing fears from the others, insisting on the thesis that other two ethnic groups endanger status of their own nation, these parties manage to keep themselves in power.

Even though the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina passed the decision on the equality of the Serbs, Croats and Bosniacs as constituent peoples across Bosnia and Herzegovina, there is still a strongly expressed wish to establish domination of one ethnic group over the others in areas where it has demographic and political supremacy. Conservation of aggressive nationalism is helped by the fact that criminal laws do not foresee any sanctions against these deeds. Prosecutor’s offices do not react on these occurrences or on those of anti-Semitism, racism and xenophobia, which encourage extreme nationalism.

Fragile inter-ethnic relations are additionally encumbered by the occurrences of ethnically motivated violence and even terrorism.

...

The said as well as many other similar events help to sustain inter-national tensions and fear and prevent the normalisation of the situation in the country. It is concerning that the police very rarely reveal perpetrators of these crimes. Even if the perpetrators become known courts either set them free or punish symbolically which encourages perpetrators.”

2. Amnesty International

45. Amnesty International is an international non-governmental organisation which has participatory status with the Council of Europe. On 6 February 2008 it published a report on Bosnia and Herzegovina (“Better keep quiet: ill-treatment by the police and in prisons” – document no. EUR/63/001/2008). The relevant part reads as follows (p. 43):

“In addition to an independent human rights institution, a functioning system of prison inspections can provide another level of accountability for prison staff and a way for the competent authorities to monitor the situation in prisons. It is a matter of serious concern, therefore, that in the Federation of Bosnia and Herzegovina no such system is functioning. The prison management of all establishments in the Federation of Bosnia and Herzegovina visited by Amnesty International informed the organization that no inspection of their prisons had been carried out for a number of years, because the two posts of prison inspectors at the Ministry of Justice of the Federation of Bosnia and Herzegovina have been vacant. In these prisons, inspections by the [State] Ministry of Justice take place only with regard to the situation of a small number of prisoners sentenced by the [State] Court and serving their sentence in prisons [situated in the Federation of Bosnia and Herzegovina]. The Ministry of Justice of the Federation of Bosnia and Herzegovina confirmed that, since mid-2004, no prison inspectors have been employed at [that] Ministry. Moreover, Amnesty International was informed that [that] Ministry currently employs only one person, at the Assistant Minister level, in its Office for the Execution of Criminal Sanctions, responsible for supervising eight prisons. In contrast, a system of prison inspections appeared to be in place and functioning in the Republika Srpska.”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 2 OF THE CONVENTION

46. The applicants complained that the authorities had failed to protect them from persecution by their fellow prisoners (including the attacks of 4 and 5 June 2005). They relied on Article 2, the first paragraph of which provides:

“Everyone’s right to life shall be protected by law. No one shall be deprived of his life intentionally save in the execution of a sentence of a court following his conviction of a crime for which this penalty is provided by law.”

47. The Government invited the Court to reject this complaint as manifestly ill-founded.

48. The Court has already emphasised in previous cases that persons in custody are in a vulnerable position and that the authorities are under a duty to protect them (seeKeenan v. the United Kingdom, no. 27229/95, § 91, ECHR 2001‑III). However, it is only in exceptional circumstances that a physical attack by agents of the State or by third parties which does not result in death may disclose a breach of Article 2 (see, mutatis mutandisMakaratzis v. Greece [GC], no. 50385/99, § 51, ECHR 2004‑XI).

49. Even assuming that Article 2 could be applicable in the present case in view of the nature and degree of the force used against the applicants, the facts of the case do not disclose any failure by the authorities to protect the applicants’ right to life. This complaint is therefore manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention and must be rejected under Article 35 § 4.

II. ALLEGED VIOLATIONS OF ARTICLE 3 OF THE CONVENTION

50. The applicants raised two distinct complaints under Article 3. First, they complained that the authorities had failed to protect them from persecution by their fellow prisoners in the period from their arrival in Zenica Prison until they were provided with separate accommodation in the Zenica Prison hospital unit. Secondly, they complained about the conditions of their detention in the hospital unit. Article 3 reads as follows:

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

A. Admissibility

51. The Government maintained, in their written observations of 31 March 2006, that the merits of the applicants’ complaints under Article 3 should not be examined by the Court because of the applicants’ failure to exhaust all effective domestic remedies as required by Article 35 § 1 of the Convention. The Government submitted that the proceedings before the Constitutional Court (which were still pending at the time) were sufficient to afford redress for the alleged breaches. In addition, the applicants could have obtained an injunction (temporary or permanent) and damages in the civil courts. In that connection, the Government indicated a number of cases in which public authorities had been held liable under the Civil Obligations Act 1978 for torts committed by their organs against third parties. They included a final judgment of the Court of Appeal of the Brčko District of Bosnia and Herzegovina of 17 February 2004 (case no. Gž. 43/04) holding the Federation of Bosnia and Herzegovina civilly liable for a death caused by a member of its armed forces in the course of the exercise of his duties. In another concluded case, a public hospital had been held civilly liable for negligence on account of the death of a patient who fell from his bed (judgment no. Gž. 213/03 of the Bihać Cantonal Court of 4 May 2005). In their subsequent submissions, the Government enclosed a copy of the Constitutional Court’s decision of 20 September 2006 dismissing the applicants’ case on procedural grounds (see paragraph 28 above).

52. The applicants raised doubts as to the effectiveness of the domestic legal system with regard to their complaints. In particular, they argued that a civil lawsuit did not offer reasonable prospects of success given the embryonic nature of the domestic case-law in this area.

53. The Court reiterates that the rule of exhaustion of domestic remedies referred to in Article 35 § 1 of the Convention requires applicants first to use the remedies provided by the national legal system, thus dispensing States from answering before the European Court for their acts before they have had an opportunity to put matters right through their own legal system. The rule is based on the assumption that the domestic system provides an effective remedy in respect of the alleged breach. The burden of proof is on the Government claiming non-exhaustion to satisfy the Court that an effective remedy was available in theory and in practice at the relevant time; that is to say, that the remedy was accessible, capable of providing redress in respect of the applicant’s complaints and offered reasonable prospects of success. However, once this burden of proof has been satisfied it falls to the applicant to establish that the remedy advanced by the Government was in fact exhausted or was for some reason inadequate and ineffective in the particular circumstances of the case or that there existed special circumstances absolving him or her from the requirement (see Mirazović v. Bosnia and Herzegovina (dec.), no. 13628/03, 6 May 2006).

54. The Court has long stated that a mere doubt as to the prospects of success is not sufficient to exempt an applicant from submitting a complaint to the competent authority (see Elsanova v. Russia (dec.), no. 57952/00, 15 November 2005). Furthermore, the effectiveness of a remedy does not depend on the certainty of a favourable outcome for the applicant. Nor does the authority before which the remedy is pursued necessarily have to be a judicial authority; but if it is not, its powers and the guarantees which it affords are relevant in determining whether the remedy before it is effective (see Ramirez Sanchez v. France [GC], no. 59450/00, § 159, ECHR 2006‑...).

55. In the case at hand, the Court has to determine whether or not a petition to prison inspectors, an application for damages or an injunction in the civil courts and a constitutional appeal, taken separately or together, can be considered effective legal remedies within the meaning of Article 35 § 1 of the Convention.

1. Petition to prison inspectors

56. Prison inspectors attached to the Ministry of Justice of the Federation of Bosnia and Herzegovina have the mandate to supervise the treatment of prisoners and material conditions in Zenica Prison. Once petitioned, inspectors are obliged to carry out an inspection, to take any appropriate action and to inform the petitioner about the action taken within fifteen days of the date of petition. Prison inspectors are guaranteed full access to the prison premises and to all documents, prison staff and prisoners. They may take any necessary steps to rectify an irregularity. Their orders, including any orders for interim measures, have to be implemented within a set time-limit. Furthermore, prison inspectors may impose a fine and/or initiate administrative or criminal proceedings where appropriate. While performing their duties, prison inspectors must comply with the European Convention on Human Rights, even if the domestic legislation is not fully in line with that Convention (see paragraph 35 above).

57. It is true that a prison inspector is not a judicial authority, but this does not, of itself, render a petition to such an inspector ineffective (see Boyle and Rice v. the United Kingdom, judgment of 27 April 1988, Series A no. 131, § 65, and Cenbauer v. Croatia (dec.), no. 73786/01, 5 February 2004). The Court considers it crucial that prison inspectors must act upon any petition and that their orders are legally binding. Furthermore, the conduct of prison inspectors is subject to review by the Constitutional Court, which makes its own assessment of the situation complained of in the light of all the material in its possession (Rule 15 of the Constitutional Court’s Rules). The Constitutional Court may also request an expert opinion (ibid).

58. While a petition to prison inspectors, in combination with a constitutional appeal, is capable of providing redress for the alleged breaches, the Government failed to demonstrate that it offered reasonable prospects of success: they were unable to produce a single report prepared by prison inspectors attached to the Ministry of Justice of the Federation of Bosnia and Herzegovina following a prisoner’s petition. Indeed, it would appear that the system of prison inspections has not been functioning in the Federation of Bosnia and Herzegovina since 2004 (see paragraph 45 above).

The Court therefore concludes that, as matters stand, a petition to a prison inspector attached to the Ministry of Justice of the Federation of Bosnia and Herzegovina does not constitute an effective remedy for the alleged breaches.

2. Application for damages and an injunction in the civil courts

59. As a matter of domestic law, a person who claims that public authorities or private individuals have violated his or her personal integrity, privacy or other personal rights may seek damages and/or an injunction (both temporary and permanent) in the civil courts in accordance with the general law of tort (see paragraphs 40-41 above).

60. As to the effectiveness of that remedy in the case of prisoners, the Government failed to provide any examples of cases in which an application for an injunction (either temporary or permanent) had been granted. Even assuming that an application for damages offered reasonable prospects of success in this context (although the domestic judgments to which the Government referred do not directly concern prisoners), the Court observes that an award of damages alone, in the absence of other measures, cannot constitute appropriate and sufficient redress for the alleged breaches (see the admissibility decision in Cenbauer, cited above).

Accordingly, the applicants were not required to make use of that remedy.

3. Constitutional appeal

61. The Court has established above that a petition to prison inspectors attached to the Ministry of Justice of the Federation of Bosnia and Herzegovina is not an effective remedy (see paragraphs 56-58 above). As it is undisputed that the Constitutional Court deals with complaints about conditions of detention only if prison inspectors have been petitioned beforehand (indeed, the Constitutional Court applied the same criterion in the present case), the Court considers that a constitutional appeal cannot be regarded as an effective remedy for the purposes of Article 35 § 1 of the Convention in respect of the alleged breaches.

Therefore, the Court will not dismiss the present application on account of the applicants’ failure to apply to the Constitutional Court in the proper manner.

4. Conclusion

62. For the reasons outlined above, the Government’s objection is dismissed.

63. The Court notes that the applicants’ complaints under Article 3 are not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It further notes that they are not inadmissible on any other grounds. They must therefore be declared admissible. In accordance with its decision to apply Article 29 § 3 of the Convention (see paragraph 5 above), the Court will immediately consider the merits of the complaints.

B. Merits

1. The period from the applicants’ arrival in Zenica Prison until they were provided with separate accommodation in the Zenica Prison hospital unit

64. The applicants alleged that they had been persecuted by their fellow prisoners throughout the period in issue because of their Serb and Croat origin and the nature of their offences (war crimes against Bosniacs). The actual incidents varied from spitting in their food and spilling water on their beds to death threats and beatings. The authorities had allegedly done nothing to ease their situation. In the applicants’ opinion, their detention in such conditions amounted to inhuman or degrading treatment or punishment within the meaning of Article 3.

65. The Government argued in favour of the official policy of integration of those convicted of war crimes into the mainstream prison system. They submitted newspaper articles citing politicians and experts arguing strongly against mono-ethnic prisons. While accepting that incidents such as those of 4 and 5 June 2005 might occur from time to time owing to the post-war context, they denied the existence of a pattern of harassment against the applicants or any other prisoners of Serb or Croat origin in Zenica Prison or elsewhere. As to the attacks of 4 and 5 June 2005 specifically, the Government maintained that they could not have been foreseen, let alone prevented.

66. As the Court has held on many occasions, Article 3 enshrines one of the most fundamental values of democratic society. It prohibits in absolute terms torture or inhuman or degrading treatment or punishment, irrespective of the circumstances and the victim’s behaviour (see Labita v. Italy [GC], no. 26772/95, § 119, ECHR 2000‑IV and Pantea v. Romania, no. 33343/96, § 189, ECHR 2003‑VI).

67. Ill-treatment must attain a minimum level of severity if it is to fall within the scope of Article 3. The assessment of this minimum is relative: it depends on all the circumstances of the case, such as the nature and context of the treatment, its duration, its physical and mental effects and, in some instances, the sex, age and state of health of the victim (seeA. v. the United Kingdom, judgment of 23 September 1998, Reports 1998‑VI, p. 2699, § 20). In the case of prisoners, the Court has consistently stressed that the Contracting States must ensure that a person is detained in conditions which are compatible with respect for his human dignity, that the manner and method of the execution of the measure do not subject him to distress or hardship of an intensity exceeding the unavoidable level of suffering inherent in detention and that, given the practical demands of imprisonment, his health and well-being are adequately secured (see Kudła v. Poland [GC], no. 30210/96, §§ 93-94, ECHR 2000-XI, and Cenbauer v. Croatia, no. 73786/01, §§ 43-44, ECHR 2006‑...).

68. Turning to the present case, the Court cannot consider that the policy of integration of those convicted of war crimes into the mainstream prison system is inherently inhuman or degrading (see, mutatis mutandisMcQuiston and Others v. the United Kingdom, no. 11208/84, Commission decision of 4 March 1986, Decisions and Reports 46, p. 182). However, it cannot be ruled out that the implementation of that policy may raise issues under Article 3.

69. It is well known that the three main ethnic communities in Bosnia and Herzegovina (Bosniacs, Croats and Serbs) were at war against each other from 1992 until 1995. Because of all the atrocities committed during the war, inter-ethnic relations were still strained and occurrences of ethnically motivated violence were still relatively frequent during the period under examination (see paragraph 44 above).

70. It is relevant to the present case that inter-ethnic relations in Zenica Prison did not remain unaffected. Indeed, serious incidents of ethnically motivated violence directed against prisoners of Serb and Croat origin were reported there (see paragraph 43 above). Taking into consideration also the ethnic composition of the population of Zenica Prison (approximately 90 per cent of prisoners are Bosniacs) and the nature of the applicants’ offences (war crimes against Bosniacs), it is clear that the applicants’ detention in Zenica Prison entailed a serious risk to their physical well-being.

71. Despite this, the applicants were placed in ordinary cell blocks in Pavilion I (after an initial period of short duration in a reception unit), where they had to share a cell with up to twenty other prisoners and share communal facilities with an even larger number of prisoners (see paragraph 33 above). Furthermore, Zenica Prison was experiencing a serious shortage of staff during the period under examination (see paragraphs 33 and 34 above). The Court has taken note of the Government’s claim that the relevant authorities had no real choice but to place the applicants in ordinary cell blocks in Zenica Prison, given that Zenica Prison was the only maximum-security prison in that part of the country and lacked facilities for separate accommodation of vulnerable prisoners. However, such structural shortcomings are of no relevance to the obligation of the respondent State to adequately secure the well-being of prisoners.

72. The Court lends particular weight to the fact that, notwithstanding the existence of a serious risk to the applicants’ physical well-being, no specific security measures were introduced in Zenica Prison for several months. The applicants were provided with separate accommodation in the Zenica Prison hospital unit only after the attacks of 4 and 5 June 2005, their declaration of a hunger strike and the consequent media attention, which occurred almost ten months after the first of the applicants had arrived in Zenica Prison. The Court is satisfied that the prison management was aware of the seriousness of the applicants’ situation throughout that period, as shown during the domestic investigations (see paragraph 17 above). The Government’s claim to the contrary is thus rejected.

73. The Court concludes that the applicants’ physical well-being was not adequately secured in the period from their arrival in Zenica Prison until they were provided with separate accommodation in the Zenica Prison hospital unit (a period which lasted between one and ten months depending on the applicant). Furthermore, the Court considers that the hardship the applicants endured, in particular the constant mental anxiety caused by the threat of physical violence and the anticipation of such (see, mutatis mutandisTyrer v. the United Kingdom, judgment of 25 April 1978, Series A no. 26, pp. 16-17, § 33), must have exceeded the unavoidable level inherent in detention and finds that the resulting suffering went beyond the threshold of severity under Article 3 of the Convention.

There has accordingly been a violation of Article 3 of the Convention in this respect.

2. The conditions of the applicants’ detention in the Zenica Prison hospital unit

74. The applicants further complained, in general terms, about the conditions of their detention in the Zenica Prison hospital unit.

75. The Government submitted detailed observations in this connection: the hospital unit was divided into six rooms, each accommodating up to three persons; each applicant was allocated approximately 5.7 m² of personal space; the rooms had windows, measuring approximately 3.4 m², which could be opened to allow fresh air to circulate; artificial lighting and heating were also provided; the applicants had unlimited access to the sanitation facilities (shower and toilets) and drinking water; they were able to watch television in their rooms and to obtain newspapers; the rooms were regularly cleaned; food was served in the hospital canteen three times a day, always freshly prepared; the applicants were allowed to walk outside in the fresh air every day between 8 a.m. and 10 a.m. and between 2 p.m. and 4 p.m.; and work activities were offered to the applicants. The Government also asked the Court not to confuse the Zenica Prison hospital unit with Zenica Prison Forensic Psychiatric Annex, with which it had dealt in Hadžić v. Bosnia and Herzegovina((dec.), no. 11123/04, 11 October 2005).

76. The general principles concerning the conditions of detention are outlined in paragraph 67 above.

77. The Court notes that the applicants were allocated more than 4 m² of personal space (which is the minimum requirement for a single inmate in multi-occupancy cells under the CPT standards). While their rooms were equipped with neither a toilet nor running water, the Government claimed that the applicants had unlimited access to the communal sanitation facilities (including at night). The applicants did not deny that claim. The applicants did not deny either the adequacy of their access to natural light, ventilation, heating and artificial lighting. It is true that the CPT recommended that the Zenica Prison hospital unit be “upgraded” (see paragraph 33 above), but there is no indication that the facilities in issue were such as to render their use inhuman or degrading within the meaning of Article 3 of the Convention.

78. The Court further observes that, having been under special protection, the applicants could not benefit from the entire range of available work, educational and recreational activities. It must be noted, however, that they were able to watch television and obtain reading materials without restrictions. In addition, the Court considers that they had an appropriate amount of daily time outside the hospital unit. Overall, the Court does not find it established that the conditions of the applicants’ detention in the Zenica Prison hospital unit attained a sufficient level of severity to come within the scope of Article 3 of the Convention.

There has accordingly been no violation of that Article in this respect.

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

79. Lastly, the applicants complained under Article 13 of the Convention that they had not had an “effective remedy before a national authority” for their Convention complaints. Article 13 provides:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

A. Admissibility

80. The Government invited the Court to declare this complaint inadmissible as manifestly ill-founded.

81. Article 13 has been consistently interpreted by the Court as requiring a remedy in domestic law only in respect of grievances which can be regarded as “arguable” in terms of the Convention (see, for example, Powell and Rayner v. the United Kingdom, judgment of 21 February 1990, Series A no. 172, p. 14, § 31). The criteria for considering a claim as “arguable” cannot be construed differently from the criteria applied when declaring claims “manifestly ill-founded” (see Powell and Rayner, cited above, § 33, and Kienast v. Austria,no. 23379/94, § 54, 23 January 2003). At the same time, notwithstanding the terms of Article 13 read literally, the existence of an actual breach of another provision of the Convention (a “substantive” provision) is not a prerequisite for the application of Article 13 (see Klass and Others v. Germany, judgment of 6 September 1978, Series A no. 28, p. 29, § 64, and Boyle and Rice, cited above, p. 23, § 52).

82. Turning to the instant case, the Court considers that since the applicants’ complaint under Article 2 of the Convention has been declared “manifestly ill-founded” (see paragraph 49 above), it cannot be regarded as “arguable” for the purposes of Article 13. The applicants’ complaint under Article 13 taken in conjunction with Article 2 is thus likewise manifestly ill‑founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention and must be rejected under Article 35 § 4.

83. On the other hand, the Court considers that the applicants’ complaints under Article 3 of the Convention can be regarded as “arguable” for the purposes of Article 13, notwithstanding the fact that it has not found it established that there has been a violation of Article 3 in respect of one of those complaints (the one concerning the conditions of the applicants’ detention in the Zenica Prison hospital unit). It is crucial that the complaint in issue was not declared manifestly ill‑founded and that it accordingly necessitated an examination on the merits (see Çelik and İmret v. Turkey, no. 44093/98, § 57, 26 October 2004). The applicants’ complaint under Article 13 taken in conjunction with Article 3 must therefore be declared admissible. In accordance with its decision to apply Article 29 § 3 of the Convention (see paragraph 5 above), the Court will immediately consider the merits of the complaint.

B. Merits

84. The parties disagreed as to the effectiveness of the domestic legal system with regard to the applicants’ complaints under Article 3 of the Convention (see paragraphs 51-52 above).

85. On the basis of the evidence adduced in the present case, the Court has found that the applicants had no effective domestic remedy at their disposal for their Article 3 complaints (see paragraphs 56-61 above). The Court concludes, for the same reasons, that there has been a violation of Article 13 of the Convention.

IV. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

86. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

87. The applicants claimed 5,000 euros (EUR) each in respect of pecuniary damage (travel expenses allegedly incurred by their family members in order to visit the applicants in Zenica Prison) and EUR 20,000 each in respect of non-pecuniary damage. The Government considered the amounts claimed to be excessive.

88. The Court does not discern any causal link between the violations found and the pecuniary damage alleged; it therefore rejects this claim. On the other hand, the Court accepts that the applicants suffered considerable distress in connection with the violations found. Having regard to the amounts awarded in comparable cases (see Mayzit v. Russia, no. 63378/00, §§ 42 and 88, 20 January 2005; Labzov v. Russia, no. 62208/00, § 59, 16 June 2005; the judgment in Cenbauer, cited above, §§ 52 and 57; and Benediktov v. Russia, no. 106/02, § 50, 10 May 2007) and to the length of time between each applicant’s arrival in Zenica Prison and their being provided with separate accommodation in the hospital unit, the Court awards Mr Rodić EUR 4,000, Mr Pušara EUR 2,000, Mr Knežević EUR 2,000 and Mr Baković EUR 4,000 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable.

B. Costs and expenses

89. The applicants also claimed EUR 17,170 for the costs and expenses incurred in the proceedings before the Court. They submitted a relatively detailed bill of costs. The Government considered the amount claimed to be excessive.

90. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are also reasonable as to quantum (see, for example, Iatridis v. Greece (just satisfaction) [GC], no. 31107/96, § 54, ECHR 2000-XI).

91. Notwithstanding the number of applicants and the complexity of the issues examined (the Court had to examine, among other things, the effectiveness of the domestic legal system with regard to complaints about prison conditions, which entailed repeated observations), the Court agrees with the Government that the amount claimed by the applicants is excessive. Having regard to the tariff fixed by the local bar associations, which the Court considers reasonable in the circumstances of this case, the applicants’ representative is entitled to approximately EUR 8,000 in total, given that he submitted an initial application in one of the official languages of Bosnia and Herzegovina and, at the request of the Court, five written pleadings in English (see, mutatis mutandisŠobota‑Gajić v. Bosnia and Herzegovina, no. 27966/06, § 70, 6 November 2007). In addition, the Court awards the sum of EUR 200 for secretarial and other expenses. The amount granted under the Council of Europe’s legal aid scheme (EUR 1,700) is to be deducted from the total amount.

92. The applicants should therefore receive, under this head, EUR 6,500, plus any tax that may be chargeable to the applicants.

C. Default interest

93. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Declares the complaints under Article 3 and Article 13 taken in conjunction with Article 3 admissible and the remainder of the application inadmissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 3 of the Convention in respect of the period from the applicants’ arrival in Zenica Prison until they were provided with separate accommodation in the Zenica Prison hospital unit;

3. Holds that there has been no violation of Article 3 of the Convention in respect of the conditions of the applicants’ detention in the Zenica Prison hospital unit;

4. Holds that there has been a violation of Article 13 of the Convention taken in conjunction with Article 3;

5. Holds

(a) that the respondent State is to pay, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 4,000 (four thousand euros) to Mr Rodić, EUR 2,000 (two thousand euros) to Mr Pušara, EUR 2,000 (two thousand euros) to Mr Knežević and EUR 4,000 (four thousand euros) to Mr Baković, plus any tax that may be chargeable, in respect of non‑pecuniary damage, to be converted into convertible marks at the rate applicable at the date of settlement;

(b) that the respondent State is to pay the applicants, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 6,500 (six thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable to the applicants, in respect of costs and expenses, to be converted into convertible marks at the rate applicable at the date of settlement;

(c) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

6. Dismisses the remainder of the applicants’ claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 27 May 2008, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Fatoş Aracı                                  Nicolas Bratza
Deputy Registrar                         President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 3 | DIC | Habimi i drugi protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž br. 4027/17 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 17805/11 od 05.04.2017. godine u stavu prvom izreke, u delu stava drugog izreke kojim je odbijen tužbeni zahtev u delu u kome je traženo da se obaveže tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete isplati za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode još iznos od 400.000,00 dinara, za pretrplјeni strah usled torture još iznos od 150.000,00 dinara i za pretrplјene fizičke bolove usled torture još iznos od 150.000,00 dinara, u stavu trećem izreke i u stavu četvrtom izreke i žalbe tužioca AA i Republike Srbije u ovom delu odbijaju, kao neosnovane, dok se presuda preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode isplati još iznos od 350.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 05.04.2017. godine pa do isplate, i preinačava rešenje o troškovima sadržano u stavovima petom i šestom izreke presude tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 301.350,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom.

U vreme lišenja slobode tužilac je bio policijski pripravnik već šest meseci i raspoređen na rad u Policijskoj stanici Palilula. Odmah po lišenju slobode odveden je u Policijsku stanicu u Ulici 29. novembra gde je bio "obrađivan" tri dana i iznudili priznanje dela primenom sile i fizičkim maltretiranjem. Prva tri dana koja je proveo u policijskoj stanici kod tužioca su dovele do snažne psihotraume i fizičke traume usled čega je razvijen strah najjačeg intenziteta u trajanju od tri dana sa kliničkom slikom akutne reakcije na stres. Tokom boravka u pritvoru narednih 6 meseci doživlјava strah srednjeg do jakog intenziteta usled socijalne izolacije, patnje, duševnog bola zbog sumnje da je počinio navedeno krivično delo, nemogućnosti komunikacije sa bliskim osobama, strah od neizvesnosti sudskog postupka u vidu posttraumatskog stresnog sindroma. U periodu izlaska iz pritvora tužilac doživlјava strah srednjeg intenziteta, a potom slabog intenziteta uz duševnu patnju zbog povrede ugleda i časti doživlјaj stida i osramoćenosti u jakom stečenu u trajanju od dve godine.

Pravilno je prvostepeni sud utvrdio i da je nad tužiocem vršena tortura jer je podvrgnut fizičkom mučenju, ponižavajućem postupanju i kažnjavanju od strane policije, ali i prilikom boravka u pritvoru čime su povređena njegova prava zaštićena članom 3 Evropske konvencije o lјudskim pravima i osnovnim slobodama.

Neosnovani su žalbeni navodi tužioca da je visina dosuđene naknade za pretrplјeni strah i bol zbog torture prenisko određena sa pozivanjem na visinu štete dosuđene pred Evropskim sudom za lјudska prava obzirom da je iznos naknade štete za pretrplјeni strah i bol zbog torture prema tužiocu u zbiru približno iste visine kao onaj koji je dosuđen svakom od oštećenih, kao podnosilaca predstavke u odluci Evropskog suda za lјudska prava Habimi protiv Srbije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 3 | DIC | Đorđević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1268/2019 od 11.12.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih AA i BB, podnet protiv pravnosnažnih rešenja Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine i Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine, u odnosu na povredu krivičnog zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku u vezi člana 61. Krivičnog zakonika, dok se u ostalom delu zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih odbacuje kao nedozvolјen.

Rešenjem Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine, između ostalih, maloletnima AA i BB su zbog izvršenja produženog krivičnog dela silovanje iz člana 178. stav 3. u vezi stava 2. i 1. u vezi člana 61. KZ izrečene vaspitne mere pojačan nadzor od strane roditelјa koje mogu trajati najmanje 6 (šest) meseci, a najviše 2 (dve) godine, a u koje mere se maloletnima uračunava vreme provedeno u pritvoru od 10.12.2018.godine do 18.12.2018.godine, s tim što će sud naknadno odlučiti o njihovom prestanku.

Rešenjem Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine odbijena je kao neosnovana žalba zajedničkog branioca maloletnih AA i BB i potvrđeno je rešenje Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde


Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude