Runić i drugi protiv Bosne i Hercegovine

Država na koju se presuda odnosi
Bosna i Hercegovina
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
28735/06, 44534/06, 48133/06, 1474/07, 48205/07, 48206/07, 48211/07, 48234/07, 48251/07, 55672/07, 4244/08, 4581/08, 9954/08, 14270/08, 14283/08, 17165/08, 17727/08, 20841/08, 30890/08, 34354/08, 34361/08, 37854/08, 39190/08, 39197/08, 39207/08, 47248/10, 47314/10
Stepen važnosti
3
Jezik
Bosanski
Datum
15.11.2011
Članovi
6
P1-1
Kršenje
6
P1-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(P1-1) Zaštita imovine
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet je formiran na osnovu 27 predstavki protiv Bosne i Hercegovine koje je sudu podnelo 56 državljana BiH. Podnosioci predstavki žive u BiH. Razmi prvostepeni sudovi doneli su 28 presuda u periodu imeđu juna 1999. i aprila 2005. godine, kojima je Rapublici Srpskoj naloženo da isplati određene novčane iznose na ime ratne štete, sa zateznom kamatom. Podnosioci predstavki su se žalili Domu za ljudska prava zbog neizvršenja presuda. Utvrđena je povreda u člana 6. Konvencije i člana 1. Protokola br. 1, u određenom broju predmeta, a Ustavni sud je utvrdio istu povredu kod preostalih podnosilaca predstavki. U periodu između 7. aprila 2008. godine i 1. marta 2010. godine podnosioci su obaveštavali releventne organe da su saglasni da im se troškovi postupka isplate u gotovini, a glavni dug i zatezne kamate putem obveznica. Najmanje 20 podnosilaca predstavki prodalo je sve svoje deonice, ili deo na berzi. Evropski sud za ljudska prava odlučio je jednoglasno da združi predstavke, i proglasi ih dopustivim. Utvrđeno je da je došlo do kršenja člana 6. Konvencije i člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

  ČETVRTI ODJEL

 RUNIĆ I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE

  (Aplikacije br. 28735/06, 44534/06, 48133/06, 1474/07, 48205/07, 48206/07,
48211/07, 48234/07, 48251/07, 55672/07, 4244/08, 4581/08, 9954/08, 14270/08,
14283/08, 17165/08, 17727/08, 20841/08, 30890/08, 34354/08, 34361/08, 37854/08,
39190/08, 39197/08, 39207/08, 47248/10 i 47314/10) 
 

PRESUDA

STRASBOURG

15. novembra 2011. 

Ova presuda postat će konačna pod uslovima propisanim u članu 44. stav 2. Konvencije. Presuda može biti predmet redakcijskih izmjena.

U predmetu Runić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Nicolas Bratza, predsjednik,
Lech Garlicki,
Ljiljana Mijović,
Päivi Hirvelä,
George Nicolaou,
Ledi Bianku,
Zdravka Kalaydijeva, sudije,
i Lawrence Early, registrar Odjela,

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost, održanog 18. oktobra 2011, donosi sljedeću presudu koja je usvojena istog dana:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je podnošenjem 27 aplikacija (28735/06, 44534/06, 48133/06, 1474/07, 48205/07, 48206/07, 48211/07, 48234/07, 48251/07, 55672/07, 4244/08, 4581/08, 9954/08, 14270/08, 14283/08, 17165/08, 17727/08, 20841/08, 30890/08, 34354/08, 34361/08, 37854/08, 39190/08, 39197/08, 39207/08, 47248/10 i 47314/10) protiv Bosne i Hercegovine, koje je, u skladu s članom 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (dalje u tekstu: Konvencija), Sudu podnijelo 56 državljana Bosne i Hercegovine: gđa Dušanka Runić, g. Miloš Runić, gđa Radmila Bjeljac, g. Vahid Gačić, g. Dušan Višekruna, g. Pajo Manojlović, gđa Dušanka Manojlović, g. Zoran Vučanović, g.Nikola Šavija, gđa Dragica Pilipović, g. Duško Pilipović, gđa Dobrila Pilipović, g. Stojić Grujić, gđa Milica Grujić, gđa Jasminka Grujić, gđa Miladina Grujić, g. Stanislav Brkić, gđa Rosanda Brkić, g. Saša Brkić, g. Lazo Babić, gđa Milica Pantić, gđa Slađana Pantić, gđa Rada Slijepčević, g. Cvijetin Slijepčević, g. Savo Slijepčević, gđa Branka Slijepčević, gđa Jovanka Savić, g. Milenko Savić, gđa Mira Savić, g. Milivoje Savić, gđa Božica Alempić, gđa Milijana Jurošević, g. Milutin Jović, gđa Marija Jović, g. Petar Jović, gđa Doka Ristanović, g. Momo Ristanović, gđa Milica Ristanović, gđa Milica Ristanović, gđa Milanka Simić, gđa Milojka Simić, gđa Jelena Simić, g. Ilija Avramović, gđa Gordana Šalipurević, g. Milorad Šalipurević, g. Miloš Šalipurević, gđa Zorica Mišić, g. Jadranko Zlovolić, g. Dušan Ćelić, g. Milovan Borojević, g. Mladen Bera, g. Marko Stanković, gđa Danica Simendić, gđa Dragana Simendić, g. Rade Simendić i gđa Ilinka Simendić (aplikanti) između 12. jula 2006. i 13. februara 2009. godine
  2. Aplikante: Zorana Vučanovića, g. Nikolu Šavija, gđu Dragicu Pilipović, g. Duška Pilipovića, gđu Dobrilu Pilipović, g. Stojića Grujića, gđu Milicu Grujić, gđu Jasminku Grujić, gđu Miladinu Grujić, g. Stanislava Brkića, gđu Rosandu Brkić i g. Sašu Brkića su zastupali gđa Radmila Plavšić i g. Ranko Vulić, advokati iz Banja Luke. Gospodina Iliju Avramovića zastupala je gđs Dušanka Macura-Avramović, advokat iz Srbije. Gospodina Jadranka Zlovovića zastupao je g. Predrag Radulović, advokat iz Banja Luke. Gospodina Dušana Ćelića, g. Milovana Borojevića, g.Mladena Beru, g. Marka Stankovića, gđu Danicu Simendić, gđu Draganu Simendić, g.Radu Simendića i gđu Ilinku Simendić zastupao je g. Đorđe Marić, advokat iz banja Luke. Vladu Bosne i Hercegovine (dalje u tekstu: Vlada) zastupala je gđa M. Mijić, zastupnica Vijeća ministara BiH pred Sudom u Strazburu.
  3. Ovaj predmet se, kao i predmet Čolić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, br. 1218/07 i dr. od 10. novembra 2009. godine, odnosi na neizvršenje pravomoćnih i izvršnih presuda domaćih sudova kojima je aplikantima dosuđena ratna šteta.
  4. Dana 30. avgusta 2010, predsjednik Četvrtog odjela odlučio je da Vladu obavijesti o ovim aplikacijama. Također je odlučeno da se meritum i dopuštenost aplikacija razmatraju istovremeno (član 29. stav )

 

ČINJENICE

I OKOLNOSTI SLUČAJA 

  1. Aplikanti žive u Bosni i Hercegovini
  2. Razni prvostepeni sudovi donijeli su 28 presuda (aplikacija br. 47314/10 se odnosi na neizvršenje dvije presude) dana 18. aprila 2000, 14. decembra 1999, 1. marta 2000, juna 1999, 8. septembra 2000, 21. decembra 1999, 10. maja 1999, 26.septembra 2000, 29. septembra 2000, 29. maja 2003, 19. juna 2001, 1. decembra 2000, 1. februara 2001, 29. novembra 2000, 12. juna 2001, 5. decembra 2000, 5. aprila 2001, 7. novembra 2000, 12. juna 2001, 29. novembra 2000, 30. novembra 2000, 13. jula 2000, 1. marta 2000, 9. decembra 1999, 25. aprila 2001, 19. juna 2003, 27.septembra i 16. oktobra 2002, koje su postale pravomoćne dana 3. oktobra 2000,     decembra   2001,   1.   decembra   2000,   1.   juna   2000,   7.  oktobra  2002,   14.   decembra   2000,   21.   februara   2001,   7.   maja   2002,   2. oktobra 2002, 1. avgusta 2003, 3. avgusta 2001, 16. juna 2001, 22. marta 2001, 17. februara    2001,    11.    jula     2001,     16.     juna     2001,     9.     maja     2001,     5. januara 2001, 4. jula 2001, 7. marta 2001, 22. maja 2001, 1. novembra 2002, 13. oktobra 2000, 12. oktobra 2000, 15. jula 2004, 13. juna 2005, 11. januara 2001. i 28. aprila 2003, kojima je naloženo Republici Srpskoj (entitet u Bosni i Hercegovini) da u roku od 15 dana isplati na ime ratne štete dolje navedene iznose u konvertibilnim markama (BAM) zajedno sa zateznom kamatom obračunatoj po zakonskoj stopi:

(i) 20 000 KM na ime nematerijalne štete i 2.000 KM na ime materijalne štete porodici Runić i gđi Bjeljac;
(ii) 7 746 KM na ime materijalne štete i 1.876 KM na ime troškova postupka g. Gačiću;
(iii) 49 000 KM na ime nematerijalne štete i 1.106 KM na ime troškova postupka gospodinu Višekruni;
(iv) 16 000 KM na ime nematerijalne štete i 2.460 KM na ime materijalne štete porodici Manojlović.
(v) 13 000 KM na ime nematerijalne i 1.196 KM na ime troškova postupka g. Vučanović
(vi) 7 200 KM na ime nematerijalne štete g. Šaviji;
(vii) 21 000 KM na ime nematerijalne štete, 2.856 KM na ime materijalne štete I 1.366 KM na ime troškova postupka porodici Pilipović;
(viii) 26 000 KM na ime nematerijalne štete, 2.000 KM na ime materijalne štete i 1.514 KM na ime troškova postupka porodici Grujić;
(ix) 22 000 KM na ime nematerijalne štete, 2.600 KM na ime materijalne štete and 1.300 KM na ime troškova postupka porodici Brkić;
(x) 16 490 KM na ime nematerijalne štete g. Babiću;
(xi) 10 000 KM na ime nematerijalne štete and 1.500 KM na ime materijalne štete porodici Pantić;
(xii) 20.000 KM na ime nematerijalne štete i 1.500 KM na ime materijalne štete porodici Slijepčević;
(xiii) 20. 000 KM na ime nematerijalne štete i 1.500 KM na ime materijalne štete porodici Savić;
(xiv) 5. 000 KM na ime nematerijalne štete i 1.500 KM na ime materijalne štete gđi Alempić;
(xv) 5. 000 KM na ime nematerijalne štete i 1.500 KM na ime materijalne štete gđi Jurošević;
(xvi) 15. 000 KM na ime nematerijalne štete i 1.500 KM na ime materijalne štete porodici Jović;
(xvii) 20. 000 KM na ime nematerijalne štete i 1.500 KM na ime materijalne štete porodici Ristanović;
(xviii) 15. 000 KM na ime nematerijalne štete i 1.500 KM na ime materijalne porodici Simić;
(xix) 22. 000 KM na ime nematerijalne štete g. Avramoviću;
(xx) 15. 000 KM na ime nematerijalne štete i 1.500 KM na ime materijalne štete porodici Šalipurević;
(xxi) 5. 000 KM na ime nematerijalne štete i 750 KM na ime materijalne štete gđi Mišić;
(xxii) 26. 000 KM na ime nematerijalne štete i 1.050 KM na ime troškova postupka g. Zlovoliću;
(xxiii) 25. 500 KM na ime nematerijalne štete i 2.024 KM na ime troškova postupka g. Ćeliću;
(xxiv) 21. 100 KM na ime nematerijalne štete i 3.150 KM na ime troškova postupka g. Borojeviću;
(xxv) 28. 000 KM na ime nematerijalne štete i 1.165 KM na ime troškova postupka g. Beri;
(xxvi) 18. 000 KM na ime nematerijalne štete, 4.100 KM na ime materijalne štete i 1.039 KM na ime troškova postupka g. Stankoviću; i
(xxvii) 20. 000 KM na ime nematerijalne štete, 1.500 KM na ime materijalne štete i 400 KM na ime troškova postupka porodici Simendić (ovo je ukupan iznos dosuđen po presudama domaćih sudova od 27. septembra 2000. i 16. oktobra 2002.).

  1. Prvostepeni sud u Banja Luci donio je rješenja o izvršenju dana 5. decembra 2000, 28. maja 2002, 1. februara 2002, 18. oktobra 2000, 17. februara 2003, marta 2001, 17. avgusta 2001, 6. februara 2003, 7. februara 2003, 2. maja 2004, 24. oktobra 2001, 29. avgusta 2001, 12. novembra 2001, 16. avgusta 2001, 27. avgusta 2001, 28. avgusta 2001, 6. novembra 2001, 29. avgusta 2001, 14. decembra 2001, 12.februara 2001, 1. aprila 2002, 9. maja 2003, 9. aprila 2001, 26. februara 2001, 5.oktobra 2004, 24. oktobra 2005, 22. jula 2002. i 16. juna 2004.
  2. Aplikanti su se žalili zbog neizvršenja Domu za ljudska prava ili Ustavnom sudu. Dana 9. novembra 2005. i 8. marta 2006. Komisija za ljudska prava (pravni sljednik Doma za ljudska prava) utvrdila je povredu člana 6. Konvencije i člana 1. Protokola br. 1 u predmetima: g. Vučanović, g. Šavija, porodica Pilipović, porodica Grujić, porodica Brkić i g. Avramović. Dana 20. decembra 2005, 12. aprila 2006, 9. maja 2006, 26. juna 2007. i 13. decembra 2007, Ustavni sud je donio ovakvu odluku u predmetima preostalih aplikanata. Aplikanti nisu tražili naknadu, ali i da su tražili, njihovi zahtjevi bi najvjerovatnije bili odbijeni (vidi primjer, odluke Ustavnog suda AP 774/04 od 20. decembra 2005, tačka 438; AP 557/05 od 12. aprila 2006, tačka 195; AP 1211/06 od 13. decembra 2007, tačka 79; i AP 244/08 od 8. decembra 2010, tačka 37).
  3. Nakon intenzivne razmjene informacija u kojima su objašnjene mogućnosti za izmirenje javnog duga Republike Srpske (uključujući i dug po domaćim presudama), u periodu između 7. aprila 2008. i 1. marta 2010. aplikanti su obavještavali relevantne organe da su saglasni da im se samo troškovi postupka isplate u gotovini, a glavni dug i zatezne kamate putem obveznica. Vladine obveznice su izdavane po sljedećim datumima:
    • dana 15. decembra 2008. porodici Runić i gđi Bjeljac;
    • dana 30. oktobra 2009. g. Gačiću;
    • dana 30. oktobra 2009. g. Višekruni;
    • dana 30. oktobra 2009. porodici Manojlović;
    • dana 30. oktobra 2009. g. Vučanoviću;
    • dana 15. juna 2010.g. Šaviji;
    • dana 15. decembra 2008. porodici Pilipović;
    • dana 30. oktobra 2009. porodici Grujić;
    • dana 15. juna 2010. porodici Brkić;
    • dana 30. oktobra 2009. g. Babiću;
    • dana 15. decembra 2008. porodici Pantić;
    • dana 15. decembra 2008. porodici Slijepčević;
    • dana 30. juna 2008. porodici Savić;
    • dana 30. oktobra 2009. gđi Alempić;
    • dana 15. decembra 2008. gđi Jurošević;
    • dana 15. juna 2010. porodici Jović;
    • dana 15. decembra 2008. porodici Ristanović;
    • dana 30. juna 2008. porodici Simić;
    • dana 30. juna 2008. g. Avramoviću;
    • dana 30.oktobra 2009. porodici Šalipurević;
    • dana 15. decembra 2008. gđi Mišić;
    • dana 30. oktobra 2009. g. Zlovoliću;
    • dana 30. oktobra 2009. g. Ćeliću;
    • dana 15. decembra 2008. g. Borojeviću;
    • dana 15. juna 2010. g. Beri;
    • dana 30. juna 2008. g. Stankoviću; 
    • dana 15. decembra 2008. porodici Simendić.
  1. Najmanje 20 aplikanata je već na berzi dionica prodalo dio ili sve svoje dionice (g. Dušan Višekruna, g. Zoran Vučanović, g. Nikola Šavija, gđa Dobrila Pilipović, gđa Milica Pantić, gđa Slađana Pantić, gđa Jovanka Savić, g. Milenko Savić, gđa Mira Savić, g. Milivoje Savić, gđa Božica Alempić, gđa Milijana Jurošević, g. Milutin Jović, gđa Marija Jović, gđa Gordana Šalipurević, Milorad Šalipurević, gđa Zorica Mišić, g. Jadranko Zlovolić, g. Dušan Ćelić i gđa Ilinka Simendić).

 

II RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA 

  1. Oko 9.000 presuda domaćih sudova kojima se Republici Srpskoj nalaže da isplati ratne štete (uključujući i one koje se razmatraju u predmetnom slučaju) postalo je pravomoćno do 29. novembra 2005. godine. Nakon obustave takvih parničnih postupaka u trajanju od nekoliko godina po Zakonu o ratnoj šteti iz 2005. godine2, jedan broj novih presuda je donesen u periodu od 2010. godine. Kako su u skladu sa članom 376. stav 1. Zakona o obligacijama iz 1978.3 godine i ustaljenoj domaćoj sudskoj praksi, takva potraživanja na dan 19. juna 1999. zastarjela (tj. tri godine od prestanka ratnog stanja), ukupan broj novih presuda, prema informacijama koje je dostavila Vlada vezano za vodeći slučaj po ovom pitanju (Čolić i drugi, gore citiran), ne bi trebao prelaziti 2.800. Hiljade slučajeva koji su bili pokrenuti nakon tog datuma i obustavljeni u periodu između 2005. i 2010. godine, bili bi na kraju odbijeni zbog nastupanja zastare.

Prema domaćem Zakonu o unutrašnjem dugu samo isplata troškova postupka dosuđenih po predmetnim presudama domaćih sudova se može vršiti u gotovini, dok se glavni dug i zatezne kamate na taj dug isplaćuju u vladinim obveznicama na koje se obračunava godišnja kamata od 1.5%. Do sada je izvršeno pet emisija obveznica: dana 30. juna 2008. (otplata u deset godišnjih rata od 2014. do 2023.), dana 15. decembra 2008. (otplata u deset godišnjih rata u periodu od 2014. do 2023.), dana 30. oktobra 2009. (otplata u deset godišnjih rata od 2014. do 2023.), dana 15. juna 2010. (otplata u deset godišnjih rata od 2015. do 2024.), i dana 9. juna 2011. (otplata u deset godišnjih rata od 2016. do 2025.). Ukoliko neko ne može ili ne želi da čeka do dospijeća tih obveznica, može ih prodati na berzi vrijednosnih papira (trenutna cijena iznosi 40% od njihove nominalne vrijednosti). Kako bi takve obveznice postale atraktivnije, Republika Srpska je donijela odluku da se takve obveznice mogu koristiti za plaćanje neposrednog poreza akumuliranog do 31. decembra 2007. godine.

 

PRAVO 

  1. Aplikanti su se žalili zbog neizvršenja presuda navedenih u tački 6. gore u tekstu. Sud je razmatrao slučaj u skladu sa članom 6. Konvencije i članom 1. Protokola br.

Član 6. u svom relevantnom dijelu glasi:

„Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza …, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i  nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom“

Član 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju glasi:

„Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima  predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni”

 

I SPAJANJE APLIKACIJA 

  1. Zbog istog činjeničnog i pravnog osnova, Sud je odlučio da ovih 27 aplikacija treba spojiti u skladu sa pravilom 42. stav 1. Poslovnika Suda.

 

II NAVODNA POVREDA ČLANA 6. KONVENCIJE I ČLANA 1. PROTOKOLA br.1 UZ KONVENCIJU

 A. Dopustivost 

  1. Vlada je ukazala da aplikanti ne mogu više tvrditi da su žrtve u smislu člana 34. Konvencije, nakon što su predmetne presude domaćih sudova bile djelimično izvršene u gotovini (troškovi postupka), a djelimično u obveznicama vlade (glavni dug i pripadajuće zatezne kamate). Aplikanti se nisu složili sa takvom tvrdnjom.
  2. Sud podsjeća da je u svojoj vodećoj presudi po ovom pitanju (Čolić i drugi, gore citirano) utvrdio povredu člana 6. i člana 1. Protokola br. 1, bez obzira na činjenicu da je i tim aplikantima umjesto gotovine ponuđena isplata putem vladinih obveznica kao način izvršenja Tužena država je izvršila presude koje su u tom predmetu razmatrane i obavezala se da na isti način izvrši i jedan broj sličnih presuda (vidi Momić i drugi protiv Bosne i Hercegovine (dec.), br. 28730/06 od 17. maja 2011). Međutim, treba naglasiti da niko od tih aplikanata, za razliku od aplikanata u ovom predmetu, nije prihvatio vladine obveznice. Zato se mora  napraviti razlika između predmetnog slučaja i prakse u slučaju Čolić i drugi. Nadalje, imajući u vidu činjenicu da su mnogi od predmetnih aplikanata već prodali svoje obveznice na berzi (vidi tačku 10. gore u tekstu) i da su dosuđeni troškovi postupka već isplaćeni u gotovini, Sud smatra da su predmetne presude izvršene.
  3. Kad govorimo o tome, Sud je uvijek smatrao da neka odluka ili mjera donesena u korist nekog aplikanta u principu nije dovoljna da takvom aplikantu oduzme status žrtve, osim u slučajevima kada domaće vlasti priznaju navodnu povredu i dosude adekvatnu i dovoljnu naknadu (vidi Scordino protiv Italije (br.1) [GC], br. 36813/97, tačke 180. i 193, ECHR 2006-V). Jedan od elemenata takve naknade je iznos koji su domaći organi dosudili (vidi Kudić protiv Bosne i Hercegovine, br. 28971/05, tačka 17. od 9. decembra 2008). Iako je tačno da su domaći organi odmah priznali povredu navedenu u predmetnom slučaju, aplikanti nisu mogli dobiti nikakvu naknadu na ime kašnjenja u izvršenju presuda (vidi tačku 8. gore u tekstu). Prema tome, oni i dalje mogu tvrditi da su žrtve u smislu člana 34. Konvencije u odnosu na period u kojem su presude ostale neizvršene (vidi Dubenko protiv Ukrajine, br. 74221/01, tačka 36. od 11. januara 2005). Sud, stoga, odbacuje prigovor Vlade.
  4. Sud dalje napominje da aplikacije nisu očigledno neosnovane u smislu člana 35 stav 3(a) Konvencije, niti su po bilo kojem osnovu nedopustive. Stoga ih proglašava dopustivim. 

B.  Meritum

  1. Aplikanti u osnovi tvrde da princip vladavine prava, za koji je Bosna i Hercegovina preuzela obavezu da će ga poštovati kada je ratifikovala Konvenciju, zahtijeva da se svaka presuda izvrši bez odlaganja.
  2. Vlada je ukazivala da su neka kašnjenja u izvršavanju domaćih presuda bila neophodna kada se ima u vidu broj sličnih presuda domaćih sudova i obim javnog duga Republike Srpske.
  3. Opšti principi koji se odnose na neizvršenje domaćih presuda izneseni su u slučaju Jeličić protiv Bosne i Hercegovine, 41183/02, tačke 38-39, ECHR 2006-XII. Sud naročito ističe da se ne dozvoljava organima vlasti da nedostatak finansijskih sredstava koriste kao izgovor za neisplaćivanje duga po presudi (vidi takođe R. Kačapor i drugi protiv Srbije, br. 2269/06 i dr, tačka 114, 15. januara 2008).
  4. Sud napominje da presude domaćih sudova koje su razmatrane u predmetnom slučaju nisu izvršavane u periodu od tri do osam godina (period, prije nego što je tužena država ratifikovala Konvenciju 12. jula 2002, koji bio je izvan nadležnosti Suda ratione temporis, nije uzet u obzir). Takva kašnjenja u izvršavanju u prošlosti su se smatrala pretjerano dugim (Jeličić, gore citiran, tačka 40; Kudić, gore citiran, tačka 20; Pralica protiv Bosne i Hercegovine, br. 38945/05, od 27. januara 2009, tačka 16; i Čolić i drugi, gore citirano, tačka 15).
  5. Prema tome, došlo je do povrede člana 6. Konvencije i člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

 

III. PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE 

  1. Član 41. Konvencije predviđa: 

„Kada Sud utvrdi kršenje Konvencije ili Protokola uz nju, a unutrašnje pravo visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.” 

  1. Sud generalno smatra da propust države da u cjelosti izvrši pravomoćnu presudu domaćeg suda uzrokuje patnju za koju aplikant mora biti obeštećen (vidi Čolić i drugi, gore citirano, tačka 21). Međutim, kako predmetni aplikanti nisu podnijeli zahtjev za pravičnu naknadu zbog kašnjenju u izvršenju predmetnih presuda, nije potrebno aplikantima dosuđivati bilo kakav iznos po tom osnovu.

 

IZ GORE NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO 

  1. Odlučuje da spoji aplikacije; 
  1. Proglašava aplikacije dopustivim; 
  1. Presuđuje da je došlo do kršenja člana 6. Konvencije; 
  1. Presuđuje da je došlo do kršenja člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju

Sastavljeno na engleskom jeziku i objavljeno u pismenoj formi dana 15. novembra 2011. godine, u skladu sa pravilom 77. stav 2. i 3. Poslovnika Suda.

 Lawrence Early                                                               Nicolas Bratza

Registrar                                                                          Predsjednik

 


___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

 

 

FOURTH SECTION

CASE OF RUNIĆ AND OTHERS v. BOSNIA AND HERZEGOVINA

(Applications nos. 28735/0644534/0648133/061474/0748205/0748206/0748211/0748234/0748251/0755672/074244/084581/089954/0814270/0814283/08,17165/0817727/0820841/0830890/0834354/0834361/0837854/0839190/0839197/0839207/0847248/10 and 47314/10)

JUDGMENT 

STRASBOURG

15 November 2011

FINAL

04/06/2012

This judgment has become final under Article 44 § 2 (c) of the Convention. It may be subject to editorial revision.             

In the case of Runić and Others v. Bosnia and HerzegovinaThe European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:

Nicolas Bratza, President,
Lech Garlicki,
Ljiljana Mijović,
Päivi Hirvelä,
George Nicolaou,
Ledi Bianku,
Zdravka Kalaydjieva, judges,
and Lawrence Early, Section Registrar,

Having deliberated in private on 18 October 2011,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in 27 applications (nos. 28735/0644534/0648133/061474/0748205/0748206/0748211/0748234/0748251/0755672/074244/084581/08,9954/0814270/0814283/0817165/0817727/0820841/0830890/0834354/0834361/0837854/0839190/0839197/0839207/0847248/10 and 47314/10) against Bosnia and Herzegovina lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by 56 citizens of Bosnia and Herzegovina, Ms Dušanka Runić, Mr Miloš Runić, Ms Radmila Bjeljac, Mr Vahid Gačić, Mr Dušan Višekruna, Mr Pajo Manojlović, Ms Dušanka Manojlović, Mr Zoran Vučanović, Mr Nikola Šavija, Ms Dragica Pilipović, Mr Duško Pilipović, Ms Dobrila Pilipović, Mr Stojić Grujić, Ms Milica Grujić, Ms Jasminka Grujić, Ms Miladina Grujić, Mr Stanislav Brkić, Ms Rosanda Brkić, Mr Saša Brkić, Mr Lazo Babić, Ms Milica Pantić, Ms Slađana Pantić, Ms Rada Slijepčević, Mr Cvijetin Slijepčević, Mr Savo Slijepčević, Ms Branka Slijepčević, Ms Jovanka Savić, Mr Milenko Savić, Ms Mira Savić, Mr Milivoje Savić, Ms Božica Alempić, Ms Milijana Jurošević, Mr Milutin Jović, Ms Marija Jović, Mr Petar Jović, Ms Doka Ristanović, Mr Momo Ristanović, Ms Milica Ristanović, Ms Milica Ristanović, Ms Milanka Simić, Ms Milojka Simić, Ms Jelena Simić, Mr Ilija Avramović, Ms Gordana Šalipurević, Mr Milorad Šalipurević, Mr Miloš Šalipurević, Ms Zorica Mišić, Mr Jadranko Zlovolić, Mr Dušan Ćelić, Mr Milovan Borojević, Mr Mladen Bera, Mr Marko Stanković, Ms Danica Simendić, Ms Dragana Simendić, Mr Rade Simendić and Ms Ilinka Simendić (“the applicants”), between 12 July 2006 and 13 February 2009.

2. Mr Zoran Vučanović, Mr Nikola Šavija, Ms Dragica Pilipović, Mr Duško Pilipović, Ms Dobrila Pilipović, Mr Stojić Grujić, Ms Milica Grujić, Ms Jasminka Grujić, Ms Miladina Grujić, Mr Stanislav Brkić, Ms Rosanda Brkić and Mr Saša Brkić were represented by Ms Radmila Plavšić and Mr Ranko Vulić, lawyers practising in Banja Luka. Mr Ilija Avramović was represented by Ms Dušanka Macura-Avramović, a lawyer practising in Serbia. Mr Jadranko Zlovolić was represented by Mr Predrag Radulović, a lawyer practising in Banja Luka. Mr Dušan Ćelić, Mr Milovan Borojević, Mr Mladen Bera, Mr Marko Stanković, Ms Danica Simendić, Ms Dragana Simendić, Mr Rade Simendić and Ms Ilinka Simendić were represented by Mr Đorđe Marić, a lawyer practising in Banja Luka. The Government of Bosnia and Herzegovina (“the Government”) were represented by their Agent, Ms M. Mijić.

3. This case is, like Čolić and Others v. Bosnia and Herzegovina, nos. 1218/07 et al., 10 November 2009, about the non-enforcement of final and enforceable domestic judgments awarding war damages to the applicants.

4. On 30 August 2010 the President of the Fourth Section decided to give notice of the applications to the Government. It was also decided to rule on the admissibility and merits of the applications at the same time (Article 29 § 1).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicants live in Bosnia and Herzegovina.

6. By 28 judgments of different courts of first instance (the application no. 47314/10 concerns the non-enforcement of two judgments) of 18 April 2000, 14 December 1999, 1 March 2000, 15 June 1999, 8 September 2000, 21 December 1999, 10 May 1999, 26 September 2000, 29 September 2000, 29 May 2003, 19 June 2001, 1 December 2000, 1 February 2001, 
29 November 2000, 12 June 2001, 5 December 2000, 5 April 2001, 
7 November 2000, 12 June 2001, 29 November 2000, 30 November 2000, 13 July 2000, 1 March 2000, 9 December 1999, 25 April 2001, 19 June 2003, 27 September 2000 and 16 October 2002, which became final on 
3 October 2000, 24 December 2001, 1 December 2000, 1 June 2000, 
7 October 2002, 14 December 2000, 21 February 2001, 7 May 2002, 
2 October 2002, 1 August 2003, 3 August 2001, 16 June 2001, 22 March 2001, 17 February 2001, 11 July 2001, 16 June 2001, 9 May 2001, 
5 January 2001, 4 July 2001, 7 March 2001, 22 May 2001, 1 November 2002, 13 October 2000, 12 October 2000, 15 July 2004, 13 June 2005, 11 January 2001 and 28 April 2003, respectively, the Republika Srpska (an Entity of Bosnia and Herzegovina) was ordered to pay, within 15 days, the following amounts in convertible marks (BAM)[1] in respect of war damage together with default interest at the statutory rate:

(i) BAM 20,000 in respect of non-pecuniary damage and BAM 2,000 in respect of pecuniary damage to the Runićs and Ms Bjeljac;

(ii) BAM 7,746 in respect of pecuniary damage and BAM 1,876 in respect of legal costs to Mr Gačić;

(iii) BAM 49,000 in respect of non-pecuniary damage and BAM 1,106 in respect of legal costs to Mr Višekruna;

(iv) BAM 16,000 in respect of non-pecuniary damage and BAM 2,460 in respect of pecuniary damage to the Manojlovićs;

(v) BAM 13,000 in respect of non-pecuniary damage and BAM 1,196 in respect of legal costs to Mr Vučanović;

(vi) BAM 7,200 in respect of non-pecuniary damage to Mr Šavija;

(vii) BAM 21,000 in respect of non-pecuniary damage, BAM 2,856 in respect of pecuniary damage and BAM 1,366 in respect of legal costs to the Pilipovićs;

(viii) BAM 26,000 in respect of non-pecuniary damage, BAM 2,000 in respect of pecuniary damage and BAM 1,514 in respect of legal costs to the Grujićs;

(ix) BAM 22,000 in respect of non-pecuniary damage, BAM 2,600 in respect of pecuniary damage and BAM 1,300 in respect of legal costs to the Brkićs;

(x) BAM 16,490 in respect of non-pecuniary damage to Mr Babić;

(xi) BAM 10,000 in respect of non-pecuniary damage and BAM 1,500 in respect of pecuniary damage to the Pantićs;

(xi) BAM 20,000 in respect of non-pecuniary damage and BAM 1,500 in respect of pecuniary damage to the Slijepčevićs;

(xiii) BAM 20,000 in respect of non-pecuniary damage and BAM 1,500 in respect of pecuniary damage to the Savićs;

(xiv) BAM 5,000 in respect of non-pecuniary damage and BAM 1,500 in respect of pecuniary damage to Ms Alempić;

(xv) BAM 5,000 in respect of non-pecuniary damage and BAM 1,500 in respect of pecuniary damage to Ms Jurošević;

(xvi) BAM 15,000 in respect of non-pecuniary damage and BAM 1,500 in respect of pecuniary damage to the Jovićs;

(xvii) BAM 20,000 in respect of non-pecuniary damage and BAM 1,500 in respect of pecuniary damage to the Ristanovićs;

(xviii) BAM 15,000 in respect of non-pecuniary damage and BAM 1,500 in respect of pecuniary damage to the Simićs;

(xix) BAM 22,000 in respect of non-pecuniary damage to Mr Avramović;

(xx) BAM 15,000 in respect of non-pecuniary damage and BAM 1,500 in respect of pecuniary damage to the Šalipurevićs;

(xxi) BAM 5,000 in respect of non-pecuniary damage and BAM 750 in respect of pecuniary damage to Ms Mišić;

(xxii) BAM 26,000 in respect of non-pecuniary damage and BAM 1,050 in respect of legal costs to Mr Zlovolić;

(xxiii) BAM 25,500 in respect of non-pecuniary damage and BAM 2,024 in respect of legal costs to Mr Ćelić;

(xxiv) BAM 21,100 in respect of non-pecuniary damage and BAM 3,150 in respect of legal costs to Mr Borojević;

(xxv) BAM 28,000 in respect of non-pecuniary damage and BAM 1,165 in respect of legal costs to Mr Bera;

(xxvi) BAM 18,000 in respect of non-pecuniary damage, BAM 4,100 in respect of pecuniary damage and BAM 1,039 in respect of legal costs to Mr Stanković; and

(xxvii) BAM 20,000 in respect of non-pecuniary damage, BAM 1,500 in respect of pecuniary damage and BAM 400 in respect of legal costs to the Simendićs (this is the total amount awarded by the domestic judgments of 27 September 2000 and 16 October 2002).

7. The Banja Luka Court of First Instance issued writs of execution (rješenje o izvršenju) on 5 December 2000, 28 May 2002, 1 February 2002, 18 October 2000, 17 February 2003, 15 March 2001, 17 August 2001, 
6 February 2003, 7 February 2003, 2 May 2004, 24 October 2001, 
29 August 2001, 12 November 2001, 16 August 2001, 27 August 2001, 
28 August 2001, 6 November 2001, 29 August 2001, 14 December 2001, 
12 February 2001, 1 April 2002, 9 May 2003, 9 April 2001, 26 February 2001, 5 October 2004, 24 October 2005, 22 July 2002 and 16 June 2004, respectively.

8. The applicants complained of non-enforcement to the Human Rights Chamber or to the Constitutional Court. On 9 November 2005 and 8 March 2006 the Human Rights Commission (the legal successor of the Human Rights Chamber) found a breach of Article 6 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1 in the cases of Mr Vučanović, Mr Šavija, the Pilipovićs, the Grujićs, the Brkićs and Mr Avramović. On 20 December 2005, 12 April 2006, 9 May 2006, 26 June 2007 and 13 December 2007 the Constitutional Court ruled likewise in the cases of the remaining applicants. The applicants did not claim compensation, but even if they had done so, their claim would have most likely been refused (see, for example, the Constitutional Court’s decisions AP 774/04 of 20 December 2005, § 438; AP 557/05 of 12 April 2006, § 195; AP 1211/06 of 13 December 2007, § 79; and AP244/08 of 8 December 2010, § 37).

9. After the extensive information campaign explaining the available options for the settlement of the Republika Srpska’s public debt (including its debt arising from domestic judgments), between 7 April 2008 and 1 March 2010 the applicants informed the authorities that they agreed to be paid only the legal costs in cash and the principal debt and default interest in bonds. Government bonds were then issued on the following dates:

(i) on 15 December 2008 to the Runićs and Ms Bjeljac;

(ii) on 30 October 2009 to Mr Gačić;

(iii) 30 October 2009 to Mr Višekruna;

(iv) 30 October 2009 to the Manojlovićs;

(v) 30 October 2009 to Mr Vučanović;

(vi) 15 June 2010 to Mr Šavija;

(vii) 15 December 2008 to the Pilipovićs;

(viii) 30 October 2009 to the Grujićs;

(ix) 15 June 2010 to the Brkićs;

(x) 30 October 2009 to Mr Babić;

(xi) 15 December 2008 to the Pantićs;

(xi) 15 December 2008 to the Slijepčevićs;

(xiii) 30 June 2008 to the Savićs;

(xiv) 30 October 2009 to Ms Alempić;

(xv) 15 December 2008 to Ms Jurošević;

(xvi) 15 June 2010 to the Jovićs;

(xvii) 15 December 2008 to the Ristanovićs;

(xviii) 30 June 2008 to the Simićs;

(xix) 30 June 2008 to Mr Avramović;

(xx) 30 October 2009 to the Šalipurevićs;

(xxi) 15 December 2008 to Ms Mišić;

(xxii) 30 October 2009 to Mr Zlovolić;

(xxiii) 30 October 2009 to Mr Ćelić;

(xxiv) 15 December 2008 to Mr Borojević;

(xxv) 15 June 2010 to Mr Bera;

(xxvi) 30 June 2008 to Mr Stanković; and

(xxvii) 15 December 2008 to the Simendićs.

10. At least 20 applicants have already sold some or all of their bonds on the Stock Exchange (namely, Mr Dušan Višekruna, Mr Zoran Vučanović, Mr Nikola Šavija, Ms Dobrila Pilipović, Ms Milica Pantić, Ms Slađana Pantić, Ms Jovanka Savić, Mr Milenko Savić, Ms Mira Savić, Mr Milivoje Savić, Ms Božica Alempić, Ms Milijana Jurošević, Mr Milutin Jović, Ms Marija Jović, Ms Gordana Šalipurević, Mr Milorad Šalipurević, Ms Zorica Mišić, Mr Jadranko Zlovolić, Mr Dušan Ćelić and Ms Ilinka Simendić).

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

11. Around 9,000 domestic judgments ordering the Republika Srpska to pay war damages (including those under consideration in the present case) became final by 29 November 2005. After a stay of several years on such civil actions under the War Damage Act 2005[2], a number of new judgments have been rendered since 2010. As pursuant to section 376 § 1 of the Civil Obligations Act 1978[3] and settled domestic case-law, such claims became statute-barred on 19 June 1999 (that is, three years from the cessation of the state of war), the total number of new judgments should not exceed 2,800 according to information provided by the Government in the context of the leading case concerning this matter (Čolić and Others, cited above). The thousands of cases, which were lodged after that date and were stayed between 2005 and 2010, would eventually be rejected as statute-barred.

Pursuant to the Domestic Debt Act 2004[4], only legal costs awarded by the domestic judgments in question are to be paid in cash, whereas principal debt and associated default interest are to be paid in government bonds which earn interest at an annual rate of 1.5%. There have thus far been five issues of bonds: on 30 June 2008 (to be amortised in ten annual instalments between 2014 and 2023)[5], on 15 December 2008 (to be amortised in ten annual instalments between 2014 and 2023)[6], on 30 October 2009 (to be amortised in ten annual instalments between 2014 and 2023)[7], on 15 June 2010 (to be amortised in ten annual instalments between 2015 and 2024)[8] and on 9 June 2011 (to be amortised in ten annual instalments between 2016 and 2025)[9]. If one is unable or unwilling to wait until the maturity of bonds, he or she may sell them on the Stock Exchange (their current price is around 40% of their nominal value). With the aim of making such bonds attractive, the Republika Srpska has accepted that they may be used to pay direct taxes accrued by 31 December 2007[10].

THE LAW

12. The applicants complained of the non-enforcement of the judgments indicated in paragraph 6 above. The case was examined by the Court under Article 6 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1.

Article 6, in so far as relevant, provides:

“In the determination of his civil rights and obligations ..., everyone is entitled to a fair and public hearing within a reasonable time by an independent and impartial tribunal established by law.”

Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention reads as follows:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

I. JOINDER OF THE APPLICATIONS

13. Given their common factual and legal background, the Court decides that these 27 applications should be joined pursuant to Rule 42 § 1 of the Rules of Court.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 OF THE CONVENTION AND ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1 TO THE CONVENTION

A. Admissibility

14. The Government submitted that the applicants could no longer claim to be victims within the meaning of Article 34 of the Convention after the domestic judgments in question had been enforced partly in cash (the legal costs) and partly in government bonds (the principal debt and the associated default interest). The applicants disagreed.

15. The Court recalls that in its leading judgment concerning this issue (Čolić and Others, cited above) it found a breach of Article 6 and of Article 1 of Protocol No. 1 regardless of the fact that those applicants had also been offered government bonds in lieu of cash as a means of enforcement. The respondent State enforced the judgments under consideration in that case in cash and undertook to so enforce a number of other similar judgments (see Momić and Others v. Bosnia and Herzegovina (dec.), no. 28730/06, 17 May 2011). However, it should be emphasised that none of the applicants in those cases, unlike the present applicants, had accepted government bonds. The present case must therefore be distinguished from the Čolić and Others jurisprudence. Given further the fact that many of the present applicants have already sold their bonds on the Stock Exchange (see paragraph 10 above) and that the legal costs awarded to them have already been paid in cash, the Court considers the impugned domestic judgments to have been enforced.

16. That being said, the Court has always held that a decision or measure favourable to an applicant is not in principle sufficient to deprive him of his victim status unless the national authorities have acknowledged the alleged breach and afforded appropriate and sufficient redress (see Scordino v. Italy (no. 1) [GC], no. 36813/97, §§ 180 and 193, ECHR 2006‑V). One of the features of such redress is the amount awarded by the national authorities (see Kudić v. Bosnia and Herzegovina, no. 28971/05, § 17, 9 December 2008). While it is true that the national authorities expressly acknowledged the breach alleged in the present case, the applicants were not able to obtain any compensation in respect of the delayed enforcement of the judgments (see paragraph 8 above). Therefore, they may still claim to be victims within the meaning of Article 34 of the Convention in relation to the period during which the judgments remained unenforced (see Dubenko v. Ukraine, no. 74221/01, § 36, 11 January 2005). The Court thus rejects the Government’s objection.

17. The Court further notes that the applications are neither manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention nor inadmissible on any other grounds. It accordingly declares them admissible.

B. Merits

18. The applicants essentially maintained that the principle of the rule of law, which Bosnia and Herzegovina undertook to respect when it ratified the Convention, required that every judgment be enforced without delay.

19. The Government argued that some delays in the enforcement of the domestic judgments in question were necessary given the number of similar domestic judgments and the size of the Republika Srpska’s public debt.

20. The general principles relating to the non-enforcement of domestic judgments were set out in Jeličić v. Bosnia and Herzegovina, no. 41183/02, §§ 38-39, ECHR 2006‑XII. Notably, the Court has held that it is not open to authorities to cite lack of funds as an excuse for not honouring a judgment debt (see also R. Kačapor and Others v. Serbia, nos.2269/06 et al., § 114, 15 January 2008).

21. The Court notes that the domestic judgments under consideration in the present case remained unenforced between three and almost eight years (the period before the ratification of the Convention by the respondent State on 12 July 2002, being outside the Court’s jurisdiction ratione temporis, has not been taken into account). Such delays were in the past considered to be excessive (Jeličić, cited above, § 40; Kudić, cited above, § 20; Pralica v. Bosnia and Herzegovina, no. 38945/05, 27 January 2009, § 16; and Čolić and Others, cited above, § 15). The Court does not see any reason to depart from that jurisprudence.

22. Accordingly, there has been a breach of Article 6 of the Convention and of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

23. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

24. The Court generally considers that a State’s failure to fully enforce a final domestic judgment causes distress for which the applicants concerned must be compensated (seeČolić and Others, cited above, § 21). However, since the present applicants did not submit a claim for just satisfaction in respect of the delayed enforcement of the impugned judgments, there is no call to award them any sum on that account.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Decides to join the applications;

2. Declares the applications admissible;

3. Holds that there has been a violation of Article 6 of the Convention;

4. Holds that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

Done in English, and notified in writing on 15 November 2011, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Lawrence Early               Nicolas Bratza
Registrar                         President


[1]1. The convertible mark uses the same fixed exchange rate to the euro that the German mark has: EUR 1 = BAM 1.95583.

[2]2. Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine, Official Gazette of the Republika Srpska nos. 103/051/09,49/09 and 118/09.

[3]3. Zakon o obligacionim odnosima, Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia nos. 29/7839/8545/89 and 57/89, Official Gazette of the Republika Srpska nos. 17/933/9639/03 and 74/04.

[4]4. Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske (Prečišćeni tekst), Official Gazette of the Republika Srpska no. 7/10.

[5]5. Odluka o emisiji obveznica, Official Gazette of the Republika Srpska no. 62/08.

[6]6. Odluka o emisiji obveznica, Official Gazette of the Republika Srpska no. 113/08.

[7]7. Odluka o emisiji obveznica, Official Gazette of the Republika Srpska no. 94/09.

[8]8. Odluka o emisiji obveznica, Official Gazette of the Republika Srpska no. 50/10.

[9]9. Odluka o emisiji obveznica, Official Gazette of the Republika Srpska no. 56/11.

[10]10. Uredba o izmirenju poreznih obaveza putem obveznica Republike Srpske, Official Gazette of the Republika Srpska nos. 58/09 and 38/10.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde