Debelić protiv Hrvatske

VIJEĆE EUROPE

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET DEBELIĆ PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 2448/03)

PRESUDA

STRASBOURG

26. svibnja 2005. 

U predmetu Debelić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

g. C.L. ROZAKIS, predsjednik,
g. L. LOUCAIDES,
g. P. LORENZEN,
gđa. N. VAJIĆ,
g. A. KOVLER,
gđa. E. STEINER,
g. K. HAJIYEV, suci,
i g. S. NIELSEN, zamjenik tajnika Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 3. ožujka 2005., donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 2448/03) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin g. Ivan Debelić ("podnositelj zahtjeva"), podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija") dana 2. siječnja 2003. godine.

2. Hrvatsku Vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica, gđa L. Lukina-Karajković.

3. Dana 11. prosinca 2003. godine Sud je proglasio zahtjev djelomično nedopuštenim i odlučio proslijediti Vladi prigovore koji se odnose na duljinu postupka i nedostatak djelotvornog pravnog sredstva. Prema odredbama članka 29. stavka 3. Konvencije, odlučio je ispitati osnovanost zahtjeva istovremeno sa njegovom dopuštenosti.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

4. Podnositelj zahtjeva rođen je 1939. i živi na Rabu.

5. Dana 10. lipnja 1996. poduzeće J. ("poduzeće") je pokrenulo parnični postupak protiv podnositelja zahtjeva pred Trgovačkim sudom u Rijeci tražeći povrat poslovnih prostorija u posjedu podnositelja zahtjeva i isplatu zakupnine.

6. Dana 7. kolovoza 1996. podnositelj zahtjeva je podnio protutužbu protiv poduzeća tražeći isplatu određenog iznosa na temelju svojih ulaganja u poslovne prostorije.

7. Dva predmeta su spojena.

8. Dana 2. listopada 1996. Trgovački sud u Rijeci presudio je u korist poduzeća. U isto vrijeme odbacio je tužbeni zahtjev podnositelja zahtjeva kao nedopušten jer je nad poduzećem u međuvremenu otvoren stečaj, a podnositelj zahtjeva nije prijavio svoje potraživanje u stečaj.

9. Podnositelj zahtjeva žalio se protiv tog rješenja. Dana 11. veljače 1997. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je potvrdio prvostupanjsku presudu.

10. Dana 27. ožujka 1997. podnositelj zahtjeva je podnio zahtjev za reviziju Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

11. Dana 11. prosinca 2001. Vrhovni sud je odbio reviziju kao neosnovanu. Ta odluka nije dostavljena podnositelju zahtjeva sve do 6. svibnja 2002.

12. U međuvremenu, dana 22. ožujka 2002. novi članak Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, članak 59a., koji je potom postao članak 63. je stupio na snagu, uvodeći novo pravno sredstvo za duljinu postupka u obliku ustavne tužbe.

13. U skladu sa novim zakonodavstvom, dana 11. travnja 2002. podnositelj zahtjeva je podnio ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske prigovarajući na duljinu postupka.

14. Dana 2. listopada 2002. Ustavni sud odbacio je ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva jer je Vrhovni sud u međuvremenu odlučio o njegovom predmetu.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

15. Članak 29. Ustava jamči, između ostalog, pravo da sud odluči o pravima i obavezama pojedinca u razumnom roku.

16. Mjerodavni dio članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 49/02 od 3. svibnja 2002., dalje: Ustavni zakon) glasi kako slijedi:

Članak 62.
"(1) Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu (u daljnjem tekstu: ustavno pravo)...

(2) Ako je zbog povrede ustavnih prava dopušten drugi pravni put, ustavna tužba može se podnijeti tek nakon što je taj pravni put iscrpljen.

(3) U stvarima u kojima je dopušten upravni spor, odnosno revizija u parničnom ili izvanparničnom postupku, pravni put je iscrpljen nakon što je odlučeno i o tim pravnim sredstvima."

17. Mjerodavni dio članka 63. Ustavnog suda glasi kako slijedi:

Članak 63.
"(1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju kad o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela nije u razumnom roku odlučio sud...

(2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu iz stavka 1. ovoga članka, Ustavni sud će nadležnom sudu odrediti rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti

(3) U odluci iz stavka 2. ovoga članka Ustavni sud će odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava...Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu."

Mjerodavni dio Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01) glasi kako slijedi:

Članak 382. propisuje da zahtjev za reviziju može biti podnesen protiv drugostupanjske odluke u roku od 30 dana od njenog primitka. Također, navodi slučajeve u kojima je takav zahtjev dopušten.

Članci 395. i 396. propisuju da Vrhovni sud, u slučaju da utvrdi da je zahtjev za reviziju osnovan, može ukinuti drugostupanjsku presudu i vratiti predmet ili, u određenim slučajevima, preinačiti drugostupanjsku presudu.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE

 18. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da dužina postupka nije bila sukladna zahtjevu "razumnog roka" zajamčenog člankom 6. stavkom 1. Konvencije, koji glasi kako slijedi:

"Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi....svatko ima pravo...da sud...u razumnom roku ispita njegov slučaj."

A. Dopuštenost

1. Sukladnost zahtjeva ratione materiae

19. Vlada je tvrdila da postupak podnositelja zahtjeva koji se odnosi na reviziju ne potpada pod okvir članka 6. stavka 1. Konvencije, budući da se u domaćem pravu takav zahtjev smatra izvanrednim pravnim sredstvom.

20. Sud kao prvo napominje da samo ime koje je dano postupku u domaćem pravnom sustavu ili činjenica da ga domaće pravosuđe smatra izvanrednim pravnim sredstvom ne može biti odlučujuće: odlučna je priroda i doseg postupka u pitanju (vidi San Leonard Band Club v. Malta, no. 77562/01, stavak 41., ECHR 2004-...). Nadalje, ustaljena je praksa Suda da postupci slijedom zahtjeva za reviziju ili za ukidanje presude spadaju u domet članka 6. stavka 1. Konvencije (vidi, na primjer, H.E. v. Austria, br. 335005/96, stavci 14. i 18., od 11. srpnja 2002.; i Cobianchi v. Italy (br. 1), br. 43434/98, stavci 8. i 11., od 9. studenog 2000.).

21. Glede prirode postupka po zahtjevu za revizijom u građanskim stvarima u Hrvatskoj, Sud opaža da Vrhovni sud može, ako utvrdi da je takav zahtjev osnovan, ukinuti presudu nižeg stupnja i vratiti predmet na ponovno suđenje, ili čak u određenim slučajevima sam odlučiti o predmetu. Razlozi za reviziju su izričito navedeni u Zakonu o parničnom postupku i nisu podložni diskrecijskoj ocjeni suda. Štoviše, radi iscrpljivanja pravnih sredstava, članak 62. Ustavnog zakona zahtijeva da žalitelj prethodno podnese zahtjev za reviziju kad god je to dopušteno. Ustavna tužba je, s druge strane, prethodni uvjet za podnošenje tužbe Sudu.

22. U tim okolnostima, Sud zaključuje da je postupak koji slijedi nakon zahtjeva za reviziju odlučan za građanska prava i obaveze podnositelja zahtjeva i da spada u domet članka 6. stavka 1. Konvencije. Ujedno, treba napomenuti da je u brojnim predmetima protiv Hrvatske Sud ranije uzimao u obzir duljinu postupka pred Vrhovnim sudom pri ocjeni cjelokupne duljine postupka.

23. Sukladno tome, Vladin prigovor treba odbiti.

2. Iscrpljivanje domaćih pravnih sredstava

24. Vlada je iznijela da je podnositelj zahtjeva propustio iscrpiti domaća pravna sredstva jer nije podnio tužbu Ustavnom sudu zbog duljine postupka, temeljem članka 62. Ustavnog zakona. Vlada tvrdi da je takva ustavna tužba djelotvorno pravno sredstvo u postupcima koji su već dovršeni.

25. Podnositelj zahtjeva je osporio učinkovitost tog pravnog sredstva tvrdeći da takvu tužbu nije mogao podnijeti prije odluke Vrhovnog suda o reviziji.

26. Sud podsjeća, da je utvrdio kako članak 62. Ustavnog zakona ne predstavlja učinkovito pravno sredstvo u pogledu duljine postupka (vidi Camasso v. Croatia, br. 15733/02, stavak 25., od 13. siječnja 2005.). Sud ne vidi razloga za promjenu mišljenja izraženog u gornjoj presudi.

27. Slijedi da Vladin prigovor u ovom pogledu treba odbiti.

3. Zaključak

28. Sud bilježi da ovaj prigovor nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. Konvencije. Nadalje, bilježi da nije nedopušten ni po drugim osnovama. Stoga mora biti proglašen dopuštenim.

B. Osnovanost zahtjeva

29. Podnositelj zahtjeva je tvrdio da je postupak prekoračio razuman rok, naročito u dijelu pred Vrhovnim sudom.

30. Vlada je osporila to mišljenje.

1. Razdoblje koje treba uzeti u obzir

31. Sud bilježi da je postupak započeo 10. lipnja 1996., kad je podnesena tužba protiv podnositelja zahtjeva, i završio 6. svibnja 2002., na dan dostave presude Vrhovnog suda. Dakle, trajao je gotovo šest godina.

32. Razdoblje koje treba uzeti u razmatranje započelo je 6. studenog 1997., nakon što je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku. Slijedi da razdoblje od četiri godine i šest mjeseci spada u nadležnost Suda ratione temporis.

33. Međutim, da bi se utvrdila razumnost vremenskog razdoblja koje je u pitanju, treba uzeti u obzir stanje predmeta na dan 5. studenog 1997. (vidi, između ostalog, Styranowski v. Poland, presuda od 30. listopada 1998., Reports on Judgements and Decisions 1998-VIII, str. 3376, stavak 46.).

2. Razumnost duljine postupka

34. Sud ponavlja da se razumnost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i pozivom na kriterije utvrđene njegovom sudskom praksom, posebice: složenost predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva i mjerodavnih vlasti, kao i važnost onoga što se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi, između mnogo drugih pravnih izvora, predmet Frydlender v. France [GC] , br. 30979/96, stavak 43., ECHR 2000-VII).

35. Glede složenosti predmeta i ponašanja podnositelja zahtjeva, Vlada je priznala da predmet nije bio složen, te da podnositelj zahtjeva nije pridonio duljini postupka. Sud nema razloga smatrati drugačije.

36. Glede ponašanja domaćih vlasti, Sud primjećuje da je kroz cijelo razdoblje koje treba uzeti u razmatranje predmet podnositelja zahtjeva bio pred Vrhovnim sudom, to jest četiri godine i šest mjeseci. Za to vrijeme, Vrhovni sud je samo odlučio o reviziji, te nije izveo nijedan dokaz niti poduzeo bilo kakve druge procesne radnje.

37. Sud je učestalo nalazio povrede članka 6. stavka 1. Konvencije u predmetima koji postavljaju slična pitanja kao ovaj predmet (vidi Frydlender, citiran gore).

38. Ispitavši sve dokaze koji su mu podneseni, Sud smatra da Vlada nije iznijela činjenicu ili argument koji bi ga mogli uvjeriti u donošenje drugačijeg zaključka u ovom predmetu. Imajući u vidu svoju praksu u ovakvim slučajevima, Sud smatra da ovaj predmet u pogledu duljine razdoblja neaktivnosti pred Vrhovnim sudom, ne udovoljava uvjetu "razumnog roka".

39. Stoga je došlo do povrede članka 6. stavka 1.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE

40. Podnositelj zahtjeva se dalje žali na činjenicu da ustavna tužba temeljem članka 63. Ustavnog zakona nije bila djelotvorno pravno sredstvo u njegovom predmetu, jer Ustavni sud nije odlučio o meritumu. Pozvao se na članak 13. Konvencije.

41. Vlada je osporila tu tvrdnju. Vlada drži da je ustavna tužba temeljem članka 62. djelotvorno pravno sredstvo za duljinu postupka koji je već dovršen.

42. Sud podsjeća da je već utvrdio (vidi stavak 26.) da tužba temeljem članka 62. Ustavnog zakona ne predstavlja djelotvorno pravno sredstvo u pogledu duljine postupka koji je već dovršen. Treba utvrditi je li tužba temeljem članka 63. Ustavnog zakona bila djelotvorno pravno sredstvo u podnositeljevom predmetu.

43. Sud nadalje podsjeća da je ustavna tužba temeljem članka 63. Ustavnog zakona priznata kao djelotvorno pravno sredstvo u predmetima koji još traju u Hrvatskoj (vidi Slaviček v. Croatia (dec.), br. 20862/02, ECHR 2002-VII). Takva ustavna tužba nije utvrđena kao djelotvorno pravno sredstvo za duljinu postupka koji je već dovršen (vidi Šoć v. Croatia, br. 47863/99, stavak 94., od 9. svibnja 2003.).

44. Sud ponavlja da se učinak članka 13. ogleda u zahtjevu za postojanjem domaćeg pravnog sredstva koje će omogućiti nadležnim domaćim vlastima bavljenje suštinom konvencijskog prigovora, te pružanjem odgovarajuće zadovoljštine, iako države ugovornice imaju određenu diskreciju glede načina na koji će udovoljiti svojim obavezama temeljem ove odredbe (vidi Chahal v. United Kingdom, presuda od 15. studenog 1996, Reports 1996-V, pp 1869-70, stavak 145.). Pravno sredstvo koje zahtjeva članak 13. mora biti "djelotvorno", i praktično i zakonsko. Međutim, takvo pravno sredstvo se zahtjeva samo za prigovore koji se smatraju "spornima" po Konvenciji (vidi Metroplitan Church of Bessarabia and Others v. Moldova, br. 45701/99 stavak 137., ECHR 2001-XII).

45. U ovom predmetu, u svjetlu zaključka glede članka 6. stavak 1. (vidi stavak 38. gore), Sud smatra da je tužba podnositelja zahtjeva postavila pitanje nerazumne duljine postupka prema toj odredbi. Podnositelj zahtjeva je stoga mogao očekivati da Ustavni sud sadržajno riješi njegovu ustavnu tužbu, što nije učinio. Iako je podnositelj zahtjeva podnio svoju tužbu dok je postupak još trajao, nakon njegovog završetka Ustavni sud je odbacio tužbu kao nedopuštenu, bez ispitivanja njegove duljine do tog časa.

46. Iako je istina da činjenica što pravno sredstvo nije dovelo do povoljnog ishoda za podnositelja zahtjeva, ne čini pravno sredstvo nedjelotvornim (vidi Kudla v. Poland [GC], br. 30210/96, stavak 157., ECHR 2000-XI), Sud zaključuje da praksa Ustavnog suda u okolnostima ovog predmeta čini inače djelotvorno pravno sredstvo, nedjelotvornim. Ovaj zaključak međutim, ne dovodi u pitanje djelotvornost pravnog sredstva kao takvog ili obavezu podnošenja ustavne tužbe temeljem članka 63. Ustavnog zakona radi iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava, koja se odnose na prigovore glede duljine postupka koji još traju.

47. Stoga je došlo do povrede članka 13. Konvencije u ovom predmetu.

III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

48. Članak 41. Konvencije propisuje:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."

A. Šteta

49. Podnositelj zahtjeva je zatražio 25,000 eura na ime materijalne i nematerijalne štete.

50. Vlada je osporila taj zahtjev.

51. Sud ne nalazi nikakvu uzročnu vezu između utvrđene povrede i navodne materijalne štete; stoga odbija ovaj dio zahtjeva. S druge strane, dosuđuje podnositelju zahtjeva 2,000 EUR na ime nematerijalne štete, uvećanih za sve poreze koje bude potrebno zaračunati.

B. Troškovi i izdaci

52. Podnositelj zahtjeva nije postavio zahtjev u ovom pogledu. Stoga nikakva naknada nije dosuđena s ovog naslova.

C. Zatezna kamata

53. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

1. proglašava zahtjev dopuštenim;

2. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;

3. presuđuje da je došlo do povrede članka 13. Konvencije;

4. presuđuje

(a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba isplatiti 2,000 EUR (dvije tisuće eura) na ime nematerijalne štete, koji iznos treba preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan namirenja, uvećan za sve poreze koje će biti potrebno zaračunati, i to u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije;

(b) da se nakon proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja, na naprijed navedeni iznos plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna boda;

5. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 26. svibnja 2005. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren NIELSEN Zamjenik tajnika

Christos ROZAKIS  predsjednik

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

FIRST SECTION

CASE OF DEBELIĆ v. CROATIA

(Application no. 2448/03)

JUDGMENT

STRASBOURG 

26 May 2005

FINAL

26/08/2005 

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Debelić v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

MrC.L. Rozakis, President,

MrL. Loucaides,

MrP. Lorenzen,

MrsN. Vajić,

MrA. Kovler,

MrsE. Steiner,

MrK. Hajiyev, judges,

and Mr S. Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 3 May 2005,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 2448/03) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Ivan Debelić (“the applicant”), on 2 January 2003.

2. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms L. Lukina-Karajković.

3. On 11 December 2003 the Court declared the application partly inadmissible and decided to communicate the complaints concerning the length of the proceedings and the lack of remedies in that respect to the Government. Applying Article 29 § 3 of the Convention, it decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

4. The applicant was born in 1939 and lives in Rab.

5. On 10 June 1996 a company J. (“the company”) instituted civil proceedings against the applicant in the Rijeka Commercial Court (Trgovački sud u Rijeci) seeking restitution of business premises in the applicant's possession and payment of rent.

6. On 7 August 1996 the applicant filed a counterclaim against the company seeking payment of a certain amount of money on the basis of his investments in the business premises.

7. The two cases were joined.

8. On 2 October 1996 the Rijeka Commercial Court decided in the company's favour. At the same time it dismissed the applicant's claim as inadmissible because the company had meanwhile gone bankrupt and the applicant failed to report his claim in bankruptcy.

9. The applicant appealed against that decision. On 11 February 1997 the High Commercial Court (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske) upheld the first instance judgment.

10. On 27 March 1997 the applicant filed a request for revision on points of law (revizija) with the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske).

11. On 11 December 2001 the Supreme Court dismissed the applicant's request on its merits. That decision was not served on the applicant until 6 May 2002.

12. Meanwhile, on 22 March 2002 a new section 59 (a), which subsequently became section 63 of the Constitutional Court Act entered into force, introducing a domestic remedy for length of proceedings in form of a constitutional complaint.

13. In line with the new legislation, on 11 April 2002 the applicant filed a constitutional complaint with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) complaining about the length of the proceedings.

14. On 2 October 2002 the Constitutional Court dismissed the applicant's complaint because the Supreme Court had meanwhile decided his case.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

15. Article 29 of the Constitution guarantees, inter alia, the right to a court which shall decide on an individual's rights and obligations within a reasonable time.

16. The relevant part of section 62 of the Constitutional Act on the Constitutional Court (Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Official Gazette no. 49/2002, of 3 May 2002; “the Constitutional Court Act”) reads as follows:

Section 62

“1. Everyone may lodge a constitutional complaint with the Constitutional Court if he or she deems that the individual act of a state body, a body of local and regional self-government, or a legal person with public authority, which decided about his or her rights and obligations, or about suspicion or accusation for a criminal act, has violated his or her human rights or fundamental freedoms guaranteed by the Constitution, or his or her right to local and regional self-government guaranteed by the Constitution (hereinafter: constitutional right)...

2. If another legal remedy is allowed against the violation of the constitutional rights [complained of], the constitutional complaint may be lodged only after this remedy has been exhausted.

3. In matters in which an administrative action or, in civil and non-contentious proceedings, a revision on points of law are allowed, remedies are exhausted only after the decision on these legal remedies has been given.”

17. The relevant part of section 63 of the Constitutional Court Act reads as follows:

Section 63

“1. The Constitutional Court shall examine a constitutional complaint whether or not all legal remedies have been exhausted if the court with jurisdiction fails to decide a claim concerning the applicant's rights and obligations or a criminal charge against him or her within a reasonable time ...

2. If a constitutional complaint ... under paragraph 1 of this section is upheld, the Constitutional Court shall set a time-limit within which the court with jurisdiction must decide the case on the merits...

3. In a decision issued under paragraph 2 of this section, the Constitutional Court shall assess appropriate compensation for the applicant for the violation of his or her constitutional rights ... The compensation shall be paid out of the State budget within three months from the date a request for payment is lodged.”

The relevant part of the Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku, Official Gazette nos. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01) in the relevant part reads as follows:

Section 382 provides that a request for revision on points of law may be filed against the second instance judgment within 30 days following its service on the party. It also enumerates cases in which such a request is allowed.

Sections 395 and 396 provide that the Supreme Court, in case it finds a request for revision on points of law well-founded, may quash the second instance judgment and remit the case or, in certain cases, it may also reverse the second instance judgment.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

18. The applicant complained that the length of the proceedings had been incompatible with the “reasonable time” requirement, provided in Article 6 § 1 of the Convention, which reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ..., everyone is entitled to a ... hearing within a reasonable time by [a] ... tribunal...”

A. Admissibility

1. Compatibility ratione materiae

19. The Government maintained that the applicant's proceedings concerning his request for revision on points of law did not fall within the scope of Article 6 § 1 of the Convention, because under the domestic law such request is considered an extraordinary legal remedy.

20. The Court firstly observes that the actual name given to the proceedings in the domestic legal system or the fact that the national jurisdictions have considered them as an extraordinary remedy cannot be considered determinant: what is decisive is the nature and the scope of the proceedings at issue (see San Leonard Band Club v. Malta, no. 77562/01, § 41, ECHR 2004‑...). Furthermore, it is the Court's well-established practice that the proceedings following an appeal on points of law or an appeal for cassation fall within the scope of Article 6 § 1 of the Convention (see, for example, H.E. v. Austria, no. 33505/96, §§ 14 and 18, 11 July 2002; and Cobianchi v. Italy (no. 1), no. 43434/98, §§ 8 and 11, 9 November 2000).

21. As to the nature of proceedings following a request for revision on points of law in civil matters in Croatia, the Court observes that the Supreme Court may, if it finds such a request well-founded, quash the lower instances' judgments and remit the case, or in certain cases even decide the case itself. Reasons for revision on points of law are expressly enumerated in the Civil Procedure Act and are not subject to any discretionary decision of the court. Moreover, so as to exhaust remedies, section 62 of the Constitutional Court Act requires a complainant to have previously filed a request for revision on points of law whenever such motion is allowed. A constitutional complaint is, on the other hand, a preliminary condition for lodging an application with the Court.

22. In these circumstances, the Court concludes that the proceedings following a request for revision on points of law are decisive for the applicant's civil rights and obligations and that they fall within the scope of Article 6 § 1. It has also to be noted that, in a number of cases against Croatia, the Court had previously taken into consideration the length of proceedings before the Supreme Court when assessing the overall length of the proceedings (see, for example, Jelavić-Mitrović v. Croatia, no. 9591/02, § 28, 13 January 2005).

23. Accordingly, the Government's objection must be dismissed.

2. Exhaustion of domestic remedies

24. The Government submitted that the applicant failed to exhaust domestic remedies because he did not complain to the Constitutional Court about the length of the proceedings pursuant to Article 62 of the Constitutional Court Act. They claimed that such a constitutional complaint was an effective remedy for proceedings which have already come to an end.

25. The applicant contested the effectiveness of that remedy claiming that such a complaint could not have been lodged prior to the Supreme Court's decision on his request for revision on points of law.

26. The Court recalls that it found that section 62 of the Constitutional Court Act did not represent an effective domestic remedy in respect of the length of proceedings (see Camasso v. Croatia, no. 15733/02, § 25, 13 January 2005). The Court sees no reason to depart from its view expressed in the above judgment.

27. It follows that the Government's objection in this respect must be rejected.

3. Conclusion

28. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

29. The applicant maintained that the proceedings exceeded a reasonable time, in particular in their part before the Supreme Court.

30. The Government contested that view.

1. Period to be taken into consideration

31. The Court notes that the proceedings started on 10 June 1996, when the civil action was filed against the applicant, and ended on 6 May 2002, the date of the service of the Supreme Court's judgment. They thus lasted almost six years.

32. The period to be taken into consideration began on 6 November 1997, after the Convention had entered into force in respect of Croatia. It follows that a period of four years and six months falls within the Court's competence ratione temporis.

33. However, in order to determine the reasonableness of the length of time in question, regard must be had to the state of the case on 5 November 1997 (see, among other authorities, Styranowski v. Poland, judgment of 30 October 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998‑VIII, p. 3376, § 46).

2. Reasonableness of the length of the proceedings

34. The Court reiterates that the reasonableness of the length of proceedings must be assessed in the light of the circumstances of the case and with reference to the following criteria: the complexity of the case, the conduct of the applicant and the relevant authorities and what was at stake for the applicant in the dispute (see, among many other authorities, Frydlender v. France [GC], no. 30979/96, § 43, ECHR 2000-VII).

35. As to the complexity of the case and the conduct of the applicant, the Government admitted that the case was not complex and that the applicant did not contribute to the length of the proceedings. The Court sees no reason to hold otherwise.

36. As regards the conduct of the domestic authorities, the Court notes that, within the entire period to be taken into consideration, the applicant's case was pending before the Supreme Court, i.e. for four years and six months. During this time, the Supreme Court only reviewed the case on points of law and did not take any evidence or perform any other procedural activity.

37. The Court has frequently found violations of Article 6 § 1 of the Convention in cases raising issues similar to the one in the present case (see Frydlender, cited above).

38. Having examined all the material submitted to it, the Court considers that the Government have not put forward any fact or argument capable of persuading it to reach a different conclusion in the present case. Having regard to its case-law on the subject, the Court considers that in the instant case in view of the long period of inactivity before the Supreme Court, the proceedings failed to meet the “reasonable time” requirement.

39. There has accordingly been a breach of Article 6 § 1.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

40. The applicant further complained of the fact that the constitutional complaint under section 63 of the Constitutional Court Act was not an effective remedy in his case, because the Constitutional Court had failed to decide on its merits. He relied on Article 13 of the Convention.

41. The Government contested that argument. They maintained that a constitutional complaint under section 62 of the Constitutional Court Act was an effective remedy for the length of the proceedings which had already ended.

42. The Court recalls that it has already established (see § 26) that a complaint under section 62 of the Constitutional Court Act does not represent an effective remedy in respect of the length of civil proceedings that had already come to an end. It must be established whether a complaint under section 63 of the Act was an effective remedy in the applicant's case.

43. The Court further recalls that a constitutional complaint under section 63 of the Constitutional Court Act was recognised to be an effective remedy for the length of proceedings still pending in Croatia (see Slaviček v. Croatia (dec.), no. 20862/02, ECHR 2002‑VII). Such constitutional complaint was found not to be an effective remedy for the length of proceedings that had already ended (see Šoć v. Croatia, no. 47863/99, § 94, 9 May 2003).

44. The Court reiterates that the effect of Article 13 is to require the provision of a domestic remedy allowing the competent national authority both to deal with the substance of the relevant Convention complaint and to grant appropriate relief, although Contracting States are afforded some discretion as to the manner in which they comply with their obligations under this provision (see Chahal v. the United Kingdom, judgment of 15 November 1996, Reports 1996-V, pp. 1869-70, § 145). The remedy required by Article 13 must be “effective”, both in practice and in law. However, such a remedy is required only for complaints that can be regarded as “arguable” under the Convention (see Metropolitan Church of Bessarabia and Others v. Moldova, no. 45701/99, § 137, ECHR 2001‑XII).

45. In the instant case, in view of the conclusion under Article 6 § 1 (see § 38), the Court considers that the applicant's complaint did raise an issue of unreasonable length under that provision. The applicant could therefore have expected the Constitutional Court to deal with the substance of his constitutional complaint, which it did not. Even though the applicant lodged his complaint while his proceedings had still been pending, after they had ended, the Constitutional Court dismissed his complaint as inadmissible, without examining their length until that time.

46. Whilst it is true that the fact that a remedy does not lead to an outcome favourable to the applicant does not render a remedy ineffective (see Kudła v. Poland [GC], no. 30210/96, § 157, ECHR 2000‑XI), the Court concludes that the practice of the Constitutional Court in the circumstances of the present case rendered an otherwise effective remedy ineffective. This conclusion does not, however, call into question the effectiveness of the remedy as such or the obligation to lodge a constitutional complaint under section 63 of the Constitutional Court Act in order to exhaust domestic remedies concerning complains about the length of proceedings still pending.

47. Accordingly, there has been a violation of Article 13 of the Convention in the present case.

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

48. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

49. The applicant claimed 25,000 euros (EUR) in respect of pecuniary and non-pecuniary damage.

50. The Government contested that claim.

51. The Court does not discern any causal link between the violation found and the pecuniary damage alleged; it therefore rejects this limb of the claim. On the other hand, it awards the applicant EUR 2,000 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable on that amount.

B. Costs and expenses

52. The applicant did not make any claim in this respect. Accordingly, no award is made under this head.

C. Default interest

53. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Declares the application admissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;

3. Holds that there has been a violation of Article 13 of the Convention;

4. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final according to Article 44 § 2 of the Convention, EUR 2,000 (two thousand euros) in respect of non-pecuniary damage, to be converted into the national currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement, plus any tax that may be chargeable;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

5. Dismisses the remainder of the applicant's claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 26 May 2005, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen                            Christos Rozakis

Registrar                                   President