Gashi protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
32457/05
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
13.12.2007
Članovi
29
29-3
35
35-3
41
P1-1
P1-1-1
Kršenje
P1-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-3-a) Ratione temporis
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Oduzimanje imovine
(P1-1-1) Javni interes
(P1-1-1) Neometano uživanje imovine
(P1-1-1) Imovina
Tematske ključne reči
pravo na imovinu
stanarsko pravo
VS deskriptori
1.16 Član 1. protokola 1 - zaštita imovine
1.16.1 Imovina
1.16.2.1 Pravo na neometano uživanje imovine
1.16.2.2 Zabrana lišenja imovine
1.16.3 Javni interes
1.16.6 Pravni propisi (legalitet, određenost, predvidivost zakona)
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet je formiran na osnovu predstavke podnete od strane hrvatskog državljanina, rodjenog 1962. godine i živeo je u Puli. Podnosilac je bio zaposlen u fabrici stakla u Puli. Dana 20. jula 1988. godine, podnosilac i njegova porodica, dobili su od fabrike, stan na korišćenje. Dana 3. juna 1991. godine, donet je Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, tako što je nosiocima stanarskog prava priznao pravo na otkup stanova, pod povoljnim uslovima. Prema tom Zakonu, podnosilac, kao kupac i Opština Pula, kao prodavac, zaključili su kupoprodajni ugovor, a odlukom od 21. septembra 1998. godine, Općinski sud u Puli, izvršio je upis vlasništva podnositelja nad predmetnim stanom. Dana 29. marta 2000. godine, Državno pravobraniteljstvo Istarske županije, podnelo je tužbu protiv podnosioca i Općine Pula, tražeći da se utvrdi ništavost kupoprodajnog ugovora, s ozbirom na to da fabrika nije imala pravo da raspolaže navedenim stanom. Sud je usvojio tužbeni zahtev i oglasio ugovor ništavim, a tu odluku je potvrdio i Županijski sud u Puli. Nakon toga, podnosilc je izjavio Ustavnu žalbu, koju je Ustavni sud odbio dana 3. februara 2005. godine.

Evropski Sud za ljudska prava, uzimajući u obzir okolnosti predmetnog slučaja, kao i svu sudsku praksu, u obrazloženju presude navodi da nije uspostavljen pravičan odnos ravnoteže izmedju javnog interesa i podnosiočevih prava i utvrdjuje povredu Čl. 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

VIJEĆE EUROPE

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET GASHI PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 32457/05)

PRESUDA

STRASBOURG

13. prosinca 2007.

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Gashi protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

g. C.L. ROZAKIS, predsjednik,
g. L. LOUCAIDES,
gđa N. VAJIĆ,
g. A. KOVLER,
gđa E. STEINER
g. K. HAJIYEV,
g. D. SPIELMANN, suci,
i g. S. NIELSEN, tajnik Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 22. studenoga 2007., donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

 

POSTUPAK

1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 32457/05) protiv Republike Hrvatske što ga je 4. kolovoza 2005. hrvatski državljanin g. Shani Gashi ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija"). Međutim, podnositelj zahtjeva je tijekom postupka umro. Njegova supruga gđa Katica Gashi izrazila je želju nastaviti postupak po zahtjevu i u vlastito ime i u ime svoga maloljetnoga sina Edona Gashija.

2. Podnositelja zahtjeva zastupala je gđa E. Kapetanović, odvjetnica iz Zagreba. Hrvatsku Vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica gđa Š. Stažnik.

3. Dana 20. veljače 2007. Sud je odlučio Vladu obavijestiti o prigovoru glede podnositeljevog prava na mirno uživanje svoga vlasništva. Na temelju odredaba članka 29. stavka 3. Konvencije, Sud je odlučio istovremeno odlučiti o osnovanosti i dopuštenosti zahtjeva.

 

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

4. Podnositelj zahtjeva rođen je 1962. godine i živio je u Puli.

5. Podnositelj zahtjeva bio je zaposlenik tvornice stakla u Puli. Dana 20. srpnja 1988. tvornica je podnositelju zahtjeva i njegovoj obitelji na korištenje dala stan u Puli koji se sastoji od kuhinje, sobe i zajedničkoga sanitarnog čvora, a površina mu je 30.60 četvornih metara.

6. Dana 3. lipnja 1991. Sabor je donio Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koji je uređivao prodaju društvenih stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo tako što je nositeljima stanarskog prava na društvenim stanovima priznao pravo na otkup tih stanova od davatelja pod povoljnim uvjetima.

7. Prema tom Zakonu, podnositelj zahtjeva kao kupac i Općina Pula kao prodavatelj su 8. svibnja 1996. sklopili ugovor o kupoprodaji navedenoga stana. Jedan primjerak ugovora dostavljen je na odobrenje Državnome pravobraniteljstvu. Odobrenje je dano 28. svibnja 1996.

8. Odlukom od 21. rujna 1998. Općinski sud u Puli izvršio je upis podnositeljevog vlasništva nad stanom u zemljišne knjige. Jedan primjerak te odluke dostavljen je na pozornost Državnome pravobraniteljstvu Istarske županije u Puli.

9. Dana 29. ožujka 2000. Državno pravobraniteljstvo Istarske županije podnijelo je Općinskome sudu u Puli tužbu protiv podnositelja zahtjeva i Općine Pula kojom je tražilo utvrđenje ništavosti dotičnoga kupoprodajnog ugovora. Državno pravobraniteljstvo je tvrdilo da podnositelj zahtjeva nije mogao steći stanarsko pravo na stanu jer tvornica stakla u kojoj je radio nije imala pravo raspolagati navedenim stanom, već je to pravo imala samo Općina Pula. Općinski sud je prihvatio te argumente i svojom presudom od 22. veljače 2001. poništio je kupoprodajni ugovor. Tu je presudu 15. prosinca 2003. potvrdio Županijski sud u Puli. Mjerodavni dijelovi njegove presude glase kako slijedi:

Iz rješenja o davanju stana na korištenje od 20. srpnja 1988. godine proizlazi da je RO TLS „Boris Kidrič“ Pula dao prvotuženiku Gashi Shaniu na korištenje stan u Puli, Ul. M. Oreškovića br. 19, sastojećeg od sobe, kuhinje, zajedničkog WC-a, koji po svojoj veličini i opremljenosti spada u neuvjetan stan – nužni smještaj, kako je to izričito u rješenju navedeno.

U ovom se predmetu ne može utvrđivati da li je prvotuženiku predmetni stan doista dan kao nužni smještaj, već valja poći od pretpostavke da mu je dan kao nužni smještaj, što je prvotuženik znao, odnosno trebao znati, te već iz tog razloga na spornom stanu nije mogao steći stanarsko pravo jer prema odredbi članka 8. tada važećeg Zakona o stambenim odnosima („Narodne Novine“ br. 51/85, 42/86), stanarsko se pravo nije moglo steći na stanovima i prostorijama koje se koriste kao nužni smještaj, kako to pravilno navodi i sud prvog stupnja u pobijanoj presudi.

Kako je osnovni uvjet za prodaju stana po odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne Novine“ br. 43/92 – pročišćeni tekst, 69/92, 25/93, 2/94 i 44/94) da je kupac nositelj stanarskog prava na stanu koji je predmet prodaje, sud prvog stupnja ispravno zaključuje da je sporni ugovor o prodaji stana zaključen između prvotuženika i drugotuženika dana 8. svibnja 1996. godine ništav u smislu odredbe čl. 52. ZOO-a zbog nepostojanja osnove jer prvotuženik nije imao stanarsko pravo na tom stanu.

Ovaj sud prihvaća i daljnji zaključak suda prvog stupnja da prvotuženik nije stekao stanarsko pravo na spornom stanu i iz razloga što Tvornica stakla .... nije imala pravo raspolaganja predmetnim stanom na način da ga dade prvotuženiku na korištenje i da on pri tome stekne stanarsko pravo, niti je to učinila, jer kao što je već rečeno, dala ga je prvotuženiku na korištenje kao nužni smještaj.

Kako iz provedenih dokaza nije utvrđeno da bi prvotuženiku bio dodijeljen sporni stan na način da bi na njemu stekao stanarsko pravo, niti je utvrđeno da je taj stan bio uvršten u stambeni fond Tvornice stakla, niti da je Općina Pula odnosno Grad Pula pravnorelevantno priznala prvotuženiku stanarsko pravo na tom stanu ... proizlazi da je sporni ugovor ... doista ništav zbog nepostojanja osnove – odnosno iz razloga što prvotuženik nije imao stanarsko pravo na tom stanu...“

10. Podnositelj zahtjeva je potom podnio ustavnu tužbu u kojoj je ustvrdio da mu je povrijeđeno nekoliko ustavnih prava, uključujući i pravo vlasništva jer mu je presudama nižih sudova oduzeto vlasništvo na dotičnome stanu. Dana 3. veljače 2005. Ustavni sud je odbio ustavnu tužbu.

 

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

11. Mjerodavne odredbe Zakona o stambenim odnosima (Narodne novine, br. 51/1985, 42/1986, 22/1992 i 70/1993) glase kako slijedi:

Članak 8.

"Stanarsko pravo ne može se steći na:
1. Stanovima namijenjenim za privremeni smještaj i prostorijama koje se koriste kao nužni smještaj..."

 

12. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (Narodne novine, br. 27/1991 s daljnjim izmjenama i dopunama – "Zakon") propisuje uvjete za prodaju stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

Članak 1. Zakona je nositeljima stanarskog prava na društvenim stanovima priznao pravo na kupnju tih stanova pod povoljnim uvjetima, s time da je svaki nositelj stanarskog prava mogao kupiti samo jedan stan.

Članak 21. obvezivao je prodavatelja da ugovor o prodaji stana dostavi na mišljenje nadležnome državnom pravobraniteljstvu u roku od osam dana.

13. Mjerodavni dijelovi Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99), koji je tada bio na snazi, glasili su kako slijedi:

III. OSNOVA

Dopuštena osnova

Članak 51.

"(1) Svaka ugovorna obveza mora imati dopuštenu osnovu.

(2) Osnova je nedopuštena ako je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva.

..."

Ništavost ugovora zbog osnove

Članak 52.

"Ako osnova ne postoji ili je nedopuštena, ugovor je ništav."

Neograničeno isticanje ništavosti

Članak 110.

"Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se."

14. Mjerodavni dijelovi Zakona o državnom odvjetništvu (Narodne novine, br. 75/1995) glasili su kako slijedi:

Članak 24.

"...

... državno pravobraniteljstvo može ... tražiti poništenje sklopljenog ugovora ... ako je on protivan prisilnim propisima."

 

PRAVO
I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA BR. 1 UZ KONVENCIJU

15. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da mu je oduzeto vlasništvo protivno članku 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Članak 1. Protokola br. 1 glasi kako slijedi:

"Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

 

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

16. Vlada je osporila te tvrdnje.

A. Dopuštenost

1. Sukladnost ratione temporis

17. Vlada je zatražila od Suda da zahtjev proglasi nedopuštenim zbog toga što nije u skladu s odredbama Konvencije ratione temporis. S tim u vezi, Vlada je ustvrdila da se postupak pred domaćim sudovima ticao isključivo činjenica koje su se odnosile na razdoblje prije datuma stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu.

18. Podnositelj zahtjeva nije se složio s Vladinim prigovorom.

19. Sud primjećuje da je na dan 5. studenoga 1997., kad je Konvencija stupila na snagu u odnosu na tuženu državu, podnositelj zahtjeva bio vlasnik stana o kojemu je riječ. Njegovo je vlasništvo u konačnici prestalo na temelju presude Županijskoga suda u Zagrebu od 15. prosinca 2003. kojom je potvrđena presuda Općinskoga suda u Puli od 22. veljače 2001. kojom je pak utvrđena ništavost kupoprodajnog ugovora na temelju kojega je vlasništvo preneseno na podnositelja zahtjeva. Budući da je podnositeljevo pravo vlasništva poništeno na temelju sudskih odluka donesenih nakon 5. studenoga 1997., kada je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku, Sud smatra da je nadležan ispitati zahtjev ratione temporis. Stoga se Vladin prigovor glede nadležnosti Suda ratione temporis mora odbiti.

2. Primjenjivost članka 1. Protokola br. 1

20. Vlada je ustvrdila i da članak 1. Protokola br. 1 nije primjenjiv u ovome predmetu jer da podnositelj zahtjeva nije nikada imao stanarsko pravo na stan o kojemu je riječ. Činjenica da je podnositeljevo vlasništvo bilo upisano u zemljišne knjige nije bila relevantna budući da je takav upis imao samo deklaratorni učinak.

21. Podnositelj zahtjeva nije se složio s tim tvrdnjama.

22. Prema sudskoj praksi tijela Konvencije "vlasništvo" u smislu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju može biti bilo "postojeće vlasništvo" ili vrijedna imovina, uključujući i potraživanja, uz određene uvjete. Naprotiv, nada u priznanje nekog prijašnjeg imovinskog prava koje nije moglo biti predmet djelotvornog uživanja kroz dulje vremensko razdoblje ne smatra se "vlasništvom" (vidi Weidlich and Others v. Germany, br. 18890/91, 19048/91, 19049/91, 19342/92 i 19549/92, Odluka Komisije od 4. ožujka 1996., Decisions and Reports 85, str. 5, te sudska praksa spomenuta na str. 18 te odluke). Prema sudskoj praksi hrvatskih sudova, čini se da se podnositeljevo pravo vlasništva nad njegovim stanom ab initio smatralo ništavim, što je imalo za posljedicu to da se podnositelj nikada nije niti smatrao njegovim vlasnikom. Sud smatra da je podnositelj zahtjeva imao "vlasništvo" u smislu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, čak i ako je njegovo pravo bilo ništavo ab initio. Sud primjećuje da je u razdoblju od oko četiri godine on bio u posjedu toga stana i da se smatrao njegovim vlasnikom za sve pravne svrhe. Osim toga, bilo bi nerazumno prihvatiti da država može donijeti propis koji dopušta ab initio poništenje ugovora ili drugih vlasničkih prava i tako izbjeći odgovornost za miješanje u vlasnička prava prema Konvenciji (vidi Panikian v. Bulgaria, br. 29583/96, Odluka Komisije od 10. srpnja 1997.). Iz toga slijedi da se prigovor Vlade glede primjenjivosti članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju isto tako mora odbaciti.

3. Zaključak

23. Sud primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. Konvencije. Sud primjećuje da on nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost Tvrdnje stranaka

1. Vlada

24. Vlada je ustvrdila da nije došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja zahtjeva jer da podnositelj nije nikada bio vlasnik dotičnoga stana. Ako Sud i utvrdi da je došlo do miješanja, ono je bilo u skladu s uvjetima iz članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju budući da države uživaju široku slobodu procjene u tom pogledu. Utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora imalo je pravni temelj u domaćemu pravu. Pravo državnoga pravobraniteljstva da zatraži utvrđenje ništavosti bilo je nedvojbeno je jer je njegova uloga bila štititi interese države i osigurati poštivanje važećih zakona.

25. Glede razmjernosti primijenjene mjere, Vlada je ustvrdila da se u obzir trebaju uzeti sljedeći čimbenici. Stan o kojemu je riječ je podnositelju zahtjeva bio dodijeljen kao nužni smještaj i on nije mogao steći stanarsko pravo na njemu, pa ga nije mogao niti kupiti. Podnositelj zahtjeva je trebao znati da nema pravo kupiti taj stan. Očito je postojao javni interes za utvrđenje ništavosti takvoga ugovora.

2. Podnositelj zahtjeva

26. Podnositelj zahtjeva je ustvrdio da u odluci tvornice stakla kojom mu je dodijeljen stan nije spomenuto da je to nužni smještaj. Nadalje, on je plaćao najamninu za taj stan i imao je pravo koristiti ga u svojstvu stanara. Njegovo vlasništvo nad stanom stečeno je u dobroj vjeri, a poništeno je u suprotnosti s načelima utvrđenima u članku 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

Ocjena Suda

1. Je li došlo do miješanja?

27. Sud primjećuje da je 1996. podnositelj zahtjeva kupio dotični stan i time nedvojbeno postao njegovim vlasnikom, koja je činjenica zabilježena i u zemljišnim knjigama. Sud nadalje primjećuje da je podnositelj zahtjeva lišen vlasništva na temelju utvrđenja Općinskoga suda u Puli i Županijskoga suda u Puli sadržanih u njihovim presudama od 22. veljače 2001. odnosno 15. prosinca 2003. Na temelju tih presuda podnositeljevo pravo vlasništva nad dotičnim stanom je poništeno.

28. Sud stoga nalazi da je došlo do lišenja vlasništva u smislu druge rečenica članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Takvo lišenje vlasništva mora biti zakonito, u javnome interesu i mora se uspostaviti pravičan odnos ravnoteže između potreba općega interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu temeljnih prava pojedinca.

2. Je li miješanje bilo predviđeno zakonom

29. Pravo vlasništva podnositelja zahtjeva domaći su sudovi proglasili ništavim na temelju hrvatskog građanskog prava koje se odnosi na ugovore i zakona koji je uređivao poslove Državnoga pravobraniteljstva. Konstatirajući da je njegova ovlast ispitivanja poštivanja domaćega prava ograničena (vidi, između ostalih izvora prava, Allan Jacobsson v. Sweden (no. 1), presuda od 25. listopada 1989., Serija A br. 163, str. 17, § 57), Sud tako ustanovljuje da je utvrđenje ništavosti podnositeljevog prava vlasništva bilo u skladu s domaćim pravom.

3. Legitimni cilj i razmjernost

30. Sud ponavlja da, zbog neposrednih spoznaja o svome društvu i njegovim potrebama, domaće vlasti u načelu mogu bolje od međunarodnoga suca ocijeniti što je "u javnome interesu". Stoga se, u sustavu zaštite uspostavljenom na temelju Konvencije, domaćim vlastima prepušta da naprave početnu ocjenu glede postojanja nekog pitanja od javnoga interesa koje opravdava mjere lišenja vlasništva. Ovdje, kao i na drugim područjima obuhvaćenim jamstvima iz Konvencije, domaće vlasti, prema tome, uživaju određenu slobodu procjene (vidi, između mnogih izvora prava, Edwards v. Malta, br. 17647/04, § 64, 24. listopada 2006.).

31. Sud mora ispitati i je li prilikom miješanja u mirno uživanje vlasništva uspostavljen traženi pravičan odnos ravnoteže između potreba javnoga interesa i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca, odnosno je li podnositelju zahtjeva nametnut nerazmjeran i prekomjeran teret (vidi, između mnogih drugih izvora prava, Jahn and Others v. Germany [GC], br. 46720/99, 72203/01 i 72552/01, § 93, ECHR 2005-VI). Unatoč slobodi procjene koju država ima, Sud u izvršavanju svoje ovlasti preispitivanja ipak mora odrediti je li potrebna ravnoteža održana na način koji je u skladu s podnositeljevim pravom vlasništva (vidi Rosinski v Poland, br. 17373/02, § 78, 17. srpnja 2007.). Važnost postizanja te ravnoteže ogleda se u strukturi članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju u cjelini, a time i njegove druge rečenice, koju treba tumačiti u svjetlu općega načela proglašenog u prvoj rečenici. Osobito treba postojati razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja što ga se željelo ostvariti kroz bilo koju mjeru kojom se neka osoba lišava svoga vlasništva (vidi Pressos Compania Naviera S.A. and Others v. Belgium, presuda od 20. studenoga 1995., Serija A br. 332, str. 23, § 38, i The Former King of Greece and Others v. Greece, [GC], br. 25701/94, § 89). Tako će ravnoteža što ju treba održati između potreba općega interesa zajednice i zahtjeva temeljnih prava biti narušena ako je dotična osoba bila prisiljena nositi "nerazmjeran teret" (vidi, između mnogih drugih izvora prava, The Holy Monasteries v. Greece, presuda od 9. prosinca 1994., Serija A br. 301-A, str. 34-35, §§ 70-71).

32. Sud na početku primjećuje da su utvrđenja nacionalnih sudova koja su dovela do proglašenja ništavosti podnositeljevog prava vlasništva bila utemeljena na dvama glavnim razlozima. Prvo, dotični stan je bio samo nužni smještaj, a prema mjerodavnom zakonodavstvu podnositelj zahtjeva nije mogao steći stanarsko pravo na takvom smještaju. Drugo, tvornica stakla nije imala pravo raspolagati stanom i podnositelju zahtjeva dodijeliti stanarsko pravo, već je to pravo imala Općina Pula. U tom pogledu, Sud naglašava da njegova zadaća u ovome predmetu nije dovoditi u pitanje pravo države da donosi zakone s ciljem osiguranja vladavine prava kroz utvrđenje ništavosti manjkavih ugovora koji su u suprotnosti s prisilnim propisima, već da, u skladu sa svojim nadzornim ovlastima koje proizlaze iz Konvencije, ispita način na koji su ti zakoni primijenjeni u predmetu podnositelja zahtjeva i jesu li odluke što su ih donijela mjerodavna domaća tijela bile u skladu s načelima ugrađenim u članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

33. Sud podsjeća da se već bavio pitanjem utvrđenja ništavosti kupoprodajnih ugovora na temelju kojih su podnositelji zakona kupili stanove u kojima su živjeli (vidi Panikian v. Bulgaria, naprijed citirano; Pincová and Pinc v.theCzech Republic, br. 36548/97, ECHR 2002-VIII; Bečvář and Bečvářová v. the Czech Republic, br. 58358/00, 14. prosinca 2004.; Netolický and Netolická v. the Czech Republic (dec.), br. 55727/00, 25. svibnja 2004.; Mohylová v. the Czech Republic (dec.), br. 75115/01, 6. rujna 2005., te Velikovi and Others v. Bulgaria, br.43278/98, 45437/99, 48014/99, 48380/99, 51362/99, 53367/99, 60036/00, 73465/01 i 194/02, 15. ožujka 2007.). Međutim, u tim su predmetima, Sud i Komisija bili pozvani ocijeniti konkretne situacije, koje su se sve ticale propisa donesenih s ciljem ispravljanja nepravdi nanesenih prije više desetljeća i naslijeđenih iz komunističke vladavine u tim državama.

34. Sasvim suprotno od situacija u kojima su se stare nepravde trebale rješavati novodonesenim propisima, u ovome predmetu nije riječ o podnositelju zahtjeva koji je kupio nacionalizirani stan pod povoljnim uvjetima tijekom komunističke vladavine zahvaljujući svome povlaštenom položaju. Naprotiv, podnositelj zahtjeva u ovome predmetu bio je običan građanin koji nije uživao nikakve posebne povlastice, a kupio je stan koji se sastojao od kuhinje, sobe i zajedničkog sanitarnog čvora. Ta se kupnja temeljila na zakonima koji su se primjenjivali na sve nositelje stanarskog prava na društvenim stanovima i koji nipošto nisu bili rezervirani za neku povlaštenu kategoriju građana.

35. Imajući na umu te specifičnosti ovoga predmeta, Sud, u svojoj ocjeni jesu li hrvatske vlasti željele ostvariti legitimni cilj u javnome interesu i jesu li uspostavile pošteni odnos ravnoteže između općega interesa zajednice i podnositeljevog prava na mirno uživanje svoga vlasništva, daje odlučnu važnost sljedećim čimbenicima.

36. Kao prvo, dotični stan bio je ab initio društvena imovina. Dok je u naprijed navedenim predmetima koji su se odnosili na Bugarsku i Češku Republiku Sud, u svojoj ocjeni na temelju članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, trebao uzeti u obzir dva suprotstavljena privatna interesa, to jest interes prvotnih vlasnika čija je imovina bila nacionalizirana tijekom komunističke vladavine i interes novih vlasnika koji su kupili nacionalizirane stanove, u ovome predmetu takva osjetljiva ravnoteža nije dovedena u pitanje.

37. Stan o kojemu je riječ je podnositelju zahtjeva na korištenje dodijelila tvornica stakla u kojoj je radio, što je bila uobičajena praksa u bivšem jugoslavenskom socijalističkom režimu. Sud primjećuje da je taj stan prilično skroman jer se sastoji od samo jedne sobe, kuhinje i zajedničkoga sanitarnog čvora, a svrha mu je bila zadovoljiti osnovne stambene potrebe podnositelja zahtjeva i njegove obitelji, to jest njegove supruge i dvoje djece. Utvrđenje domaćih sudova da se stanarsko pravo nije moglo primijeniti na dotični stan budući da je to bio samo nužni smještaj potrebno je razmotriti u svjetlu činjenice da podnositeljeva obitelj u njemu živi od 1988. godine i da je time on postao njihovo uobičajeno boravište koje se po ničemu značajno ne razlikuje od bilo kojeg drugog manjeg stana. Stoga se ne može reći da je podnositelj zahtjeva iskoristio povlašteni položaj niti da je uopće uživao ikakav takav položaj u socijalističkom režimu ili da je na drugi način postupao nezakonito u cilju stjecanja određenih prava na dotičnome stanu.

38. Sud primjećuje da je kupoprodajni ugovor proglašen ništavim između ostalog i zbog toga što tvornica stakla koja je podnositelju zahtjeva dopustila koristiti stan nije imala pravo raspolagati stanom, već da je takvo pravo imala Općina Pula. U tom pogledu Sud, ne dovodeći u pitanje ta utvrđenja domaćih sudova, primjećuje da je podnositelju zahtjeva dotični stan prodala Općina Pula. Pod pretpostavkom da je Općina Pula zapravo bila ono mjerodavno tijelo koje je moglo raspolagati dotičnim stanom, Sud smatra da je prodajom dotičnoga stana podnositelju zahtjeva ona priznala podnositeljeva prava u odnosu na taj stan. Stoga se ne može prihvatiti tvrdnja da je podnositelj zahtjeva dobio određena prava glede stana od tvornice stakla umjesto od Općine Pula, čak i ako je prvotno pravo podnositelju dodijelila tvornica.

39. Sud posebno naglašava činjenicu da je kupoprodaja dotičnoga stana bila pod kontrolom Državnoga pravobraniteljstva, jer su se, prema članku 21. Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo, svi kupoprodajni ugovori za stanove na kojima je postojalo stanarsko pravo trebali dostaviti tome tijelu na prethodno odobrenje. U ovome predmetu nije sporno da je dotični kupoprodajni ugovor, sklopljen između Općine Pula kao prodavatelja i podnositelja zahtjeva kao kupca dostavljen na odobrenje Državnome pravobraniteljstvu Istarske županije (vidi stavak 7. ove presude). Dakle, mjerodavna su tijela imala priliku provjeriti dotični ugovor i spriječiti njegovo stupanje na snagu da su našle bilo kakve razloge koji bi opravdavali takvu mjeru. Međutim, 28. svibnja 1996. Državno pravobraniteljstvo Istarske županije dalo je svoju suglasnost ne stavivši nikakav prigovor.

40. Sud smatra da bi greške ili propusti državnih tijela trebale ići u korist pogođenih osoba, osobito ako se time ne dovodi u pitanje kakav drugi suprotstavljeni privatni interes. Drugim riječima, rizik svake greške što ju napravi državno tijelo trebala bi snositi država, a propusti se ne smiju ispravljati na štetu dotičnoga građanina (vidi, mutatis mutandis, Radchikov v. Russia, br. 65582/01, § 50, 24. svibnja 2007.) Štoviše, utvrđenje ništavosti podnositeljevog prava vlasništva u postupku što ga je pokrenulo Državno pravobraniteljstvo Istarske županije, nakon što je isto to tijelo dalo svoju suglasnost na kupoprodajni ugovor kojim je podnositelju zahtjeva priznato pravo vlasništva, protivi se načelu pravne sigurnosti. Čini se da način na koji je parnica okončana nije bio u skladu s obvezom države da podnositeljevu situaciju rješava na što je moguće dosljedniji način (vidi, mutatis mutandis, Beyeler v. Italy [GC], br. 33202/96, § 120, ECHR 2000-I).

41. I na kraju, Sud ponavlja da je presuđivao da osoba koja je lišena svoga vlasništva u načelu mora dobiti naknadu u "razumnoj vezi s njegovom vrijednošću", čak i ako "legitimni ciljevi 'javnoga interesa' možda nalažu nadoknadu vrijednosti manje od njegove pune tržišne vrijednosti". Iz toga slijedi da je naprijed spomenuta ravnoteža općenito postignuta kad je naknada isplaćena osobi čija je imovina oduzeta u razumnom odnosu s njenom "tržišnom" vrijednošću, utvrđenom u trenutku izvlaštenja (vidi Pincová and Pinc, naprijed citirano, § 53).

42. Kad je riječ o ovome predmetu, Sud zapaža da Vlada nije iznijela niti jednu tvrdnju glede moguće naknade za podnositelja zahtjeva. S tim u vezi, Sud također primjećuje da se ne mogu ignorirati ni određena socijalna pitanja jer se ovaj zahtjev, nakon podnositeljeve smrti, sada tiče ranjivih pojedinaca, to jest udovice i dvoje djece od kojih je jedno još uvijek maloljetno dijete u dobi od četrnaest godina.

43. Kad je riječ o pitanju jesu li domaći sudovi željeli ostvariti legitimni cilj, Sud primjećuje da tužena država nije iznijela nikakve tvrdnje s time u vezi. S obzirom na naprijed iznesena razmatranja Suda, Sudu je teško razabrati eventualni legitimni cilj što su ga domaća tijela željela ostvariti utvrđenjem ništavosti kupoprodajnoga ugovora o kojemu je riječ. U svakom slučaju, čak i ako se to pitanje stavi na stranu, Sud smatra da prilikom miješanja u vlasnička prava podnositelja u određenim okolnostima ovoga predmeta nije uspostavljen pravičan odnos ravnoteže između javnoga interesa i podnositeljevih prava zaštićenih člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

Stoga je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

 

II. OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE

44. Podnositelj zahtjeva prigovorio je i na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije glede poštenosti postupka, te na temelju članka 8. Konvencije tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na poštivanje njegovoga doma. Potom je prigovorio i na temelju članka 14. Konvencije tvrdeći da je bio žrtvom diskriminacije zbog svoga albanskog porijekla i lošeg materijalnog stanja.

45. U svjetlu svih materijala koji mu se nalaze u posjedu, te u mjeri u kojoj su pitanja koja su predmet prigovora u njegovoj nadležnosti, Sud smatra da taj dio zahtjeva ne upućuje na postojanje ikakve povrede bilo kojega od naprijed spomenutih članaka Konvencije. Iz toga slijedi da su ti prigovori nedopušteni prema članku 35. stavku 3. kao očigledno neosnovani i da se moraju odbiti na temelju članka 35. stavka 4. Konvencije.

 

III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

46. Članak 41. Konvencije propisuje:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."

47. Udovica i sin podnositelja zahtjeva potražuju 32.634,77 eura (EUR) na ime materijalne štete, te 35.000 EUR na ime nematerijalne štete. Potražuju i 12.653 hrvatskih kuna na ime troškova i izdataka.

48. Vlada je izrazila mišljenje da su zatraženi iznosi pretjerani i da nisu razmjerni navodnim povredama.

49. U okolnostima predmeta Sud smatra da pitanje primjene članka 41. nije spremno za odluku. Stoga je odluku o dotičnoj stvari potrebno odgoditi, s time da se posebno uzme u obzir mogućnost postizanja sporazuma između tužene države i podnositelja zahtjeva (pravilo 75., stavci 1. i 4. Poslovnika Suda).

 

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

1. presuđuje da udovica podnositelja zahtjeva (gđa Katica Gashi) i njen sin (g. Edon Gashi) imaju legitimaciju nastaviti ovaj postupak umjesto podnositelja zahtjeva;

2. proglašava prigovor koji se tiče podnositeljevog prava na mirno uživanje njegovoga vlasništva dopuštenim, a ostatak zahtjeva nedopuštenim;

3. presuđuje da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju;

4. presuđuje da pitanje primjene članka 41. Konvencije nije spremno za odluku; prema tome,

(a) odgađa navedeno pitanje u cijelosti;
(b) poziva Vladu i podnositelja zahtjeva da u predstojeća tri mjeseca, podnesu pisana očitovanja o toj stvari, a posebno da obavijeste Sud o svakom sporazumu što ga eventualno postignu;
(c) odgađa daljnji postupak i prenosi na Predsjednika Vijeća ovlast da ga odredi ako to bude potrebno.

 

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 13. prosinca 2007. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren NIELSEN  Tajnik 

Christos ROZAKISPredsjednik

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

 

FIRST SECTION

CASE OF GASHI v. CROATIA

(Application no. 32457/05)

JUDGMENT

STRASBOURG 

13 December 2007

FINAL

13/03/2008

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Gashi v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

MrC.L.Rozakis, President,
MrL.Loucaides,
MrsN.Vajić,
MrA.Kovler,
MrsE.Steiner,
MrK.Hajiyev,
MrD.Spielmann,judges,
and MrS.Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 22 November 2007,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 32457/05) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian citizen, Mr Shani Gashi (“the applicant”), on 4 August 2005. However, the applicant died during the proceedings. His spouse Mrs Katica Gashi expressed the wish to proceed with the application both on her own behalf and on behalf of her minor son, Edon Gashi.

2.  The applicant was represented by Mrs E. Kapetanović, a lawyer practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mrs Š. Stažnik.

3.  On 20 February 2007 the Court decided to communicate the complaint concerning the applicant's right to peaceful enjoyment of his possessions to the Government. Under the provisions of Article 29 § 3 of the Convention, it decided to examine the merits of the application at the same time as its admissibility.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

4.  The applicant was born in 1962 and lived in Pula.

5.  The applicant was an employee of a glass factory in Pula. On 20 July 1988 the factory granted the applicant and his family a flat for their use in Pula, consisting of a kitchen, one room and a communal toilet and measuring 30.60 square metres.

6.  On 3 June 1991 Parliament enacted the Protected Tenancies (Sale to Occupier) Act (Zakon o prodajistanovanakojimapostojistanarskopravo), which regulated the sale of publicly-owned flats previously let under protected tenancies, giving the right to holders of such tenancies of publicly-owned flats to purchase them from the provider of the flat under favourable conditions.

7.  Under that Act the applicant as the buyer and the PulaMunicipality as the seller concludeda contract for the sale of the said flat on 8 May 1996. A copy of the contract was submitted for approval by the State Attorney's Office. On 28 May 1996 approval was given.

8.  In a decision of 21 September 1998 the Pula Municipal Court (Općinskisud u Puli) recordedthe applicant's ownership of the flat in the court's land register. A copy of this decision was sent for information to the Istra County State Attorney's Office in Pula (DržavnopravobraniteljstvoIstarskežupanije u Puli).

9.  On 29 March 2000 the Istra County State Attorney's Office brought a civil action against the applicant and the PulaMunicipalityin the Pula Municipal Court, seeking annulment of the sale contract in question. They argued that the applicant could not have obtained a protected tenancy of the flat because the glass factory where he had worked had had no right to dispose of the said flat and that such a right had been vested in the PulaMunicipalityalone. The Municipal Court accepted these arguments and in its judgment of 22 February 2001 annulled the sale contract. The judgment was upheld by the Pula County Court (Županijskisud u Puli) on 15 December 2003. The relevant parts of its judgment read as follows:

The Boris Kidrič Glass Factory's decision of 20 July 1988, granting the first plaintiff ShaniGashi the right to use a flat in Pula at 19 M.Oreškovićeva Street, , consisting of one room, a kitchen and a communal toilet, clearly and expressly shows that the flat in question as regards its size and equipment is to be considered anunsuitable flat (neuvjetanstan) – provisional accommodation (nužnismještaj).

The question whether the first plaintiff actually acquired the flat in question as provisional accommodation cannot be assessed separately in the proceedings at issue; insteadwe have to accept the presumption that it was so, which the first plaintiff knew or should have known, owing to which he could not acquire a protected tenancy of the flat in question since undersection 8 of the Housing Act (Official Gazette nos. 51/1985 and 42/1986) in force at the time, a protected tenancy could not be acquired in respect of flats and premises used as provisional accommodation, as correctly established by the court of first instance in the impugned judgment.

Since the main condition for sale of a flat under the Protected Tenancy (Sale to Occupier) Act (Official Gazette nos. 43/1992, 69/1992, 25/1993, 2/1994 and 44/1994) is that the buyer is a holder of a protected tenancy of the flat which is the subject of the sale, the first-instance court correctly found that the contract in question concluded between the first and the second plaintiff on 8 May 1996 was null and void under section 52 of the Obligations Act because it had had no [legal]basisas the first plaintiff had not been a holder of a protected tenancy of the flat.

This court likewise accepts further findings of the first-instance court: that the first plaintiff had not acquired a protected tenancy of the flatin question, and the glass factory ...had had no right to dispose of the flat to give it to the first plaintiff for his use and so that he could acquire a protected tenancy, which he had therefore not done because, as said above, the glass factoryactually gave the flat to the first plaintiff merely as provisional accommodation.

...

The evidence submitted does not show that the first plaintiff acquired a protected tenancy of the flat in question or that the flat was part of the glass factory's housing assets, or that the Pula Municipality or the City of Pula recognised the first plaintiff's protected tenancy of the flat ... and therefore the sale contract in question... is in fact null and void because it has no [legal] basis – that is to say because the first plaintiff was not a holder of a protected tenancy of that flat...

10.  The applicant then lodged a constitutional complaint, arguing that a number of his constitutional rights,including his right to property, had been infringed because the lower courts' judgments had deprived him of his ownership of the flat in question.On 3 February 2005 the Constitutional Court dismissed the complaint.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW

11.  The relevant provisions of the Housing Act (Zakon o stambenimodnosima, Official Gazette nos. 51/1985, 42/1986, 22/1992 and 70/1993) read as follows:

Section 8

A protected tenancy cannot be acquired on:

1. Flats designated for temporary or provisional accommodation...

12.  The Protected Tenancies (Sale to Occupier) Act (Zakon o prodajistanovanakojimapostojistanarskopravo, Official Gazette no. 27/1991 with further amendments - “the Act”) regulates the conditions of sale of flats let under protected tenancies.

Section 1 of the Act gave the right to the holders of protected tenancies of publicly-owned flats to purchase such flats under favourable conditions, provided that each holder bought only one flat.

Section 21 obliged a seller to submit the sale contract for approval by the competent State Attorney's Office within eight days.

13.  The relevant part of the Obligations Act (Zakon o obveznimodnosima, Official Gazette, nos. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 and 112/99),as then in force, read:

III [LEGAL] BASIS

Permissible [legal] basis

Section 51

(1) Each contractual obligation shall have a permissible [legal] basis [causa].

(2)The basis is not permissible if it contravenes the Constitution, peremptory norms or morals.

...

Null and void contract on the ground of its [legal] basis

Section 52

Where there is no [legal] basis or where it is not permissible, the contract is null and void.

Unlimited right to pleadnullity

Section 110

The right to plead nullity shall be inextinguishable.

14.  The relevant parts of the State Attorney's Office Act (Zakon o državnomodvjetništvu, Official Gazette no. 75/1995) read:

Section 24

...

... the competent State Attorney's Office shall ... seek the annulment of a contract ... which contravenes peremptory norms.”

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1 TO THE CONVENTION

15.  The applicant complained that he had been deprived of his property in violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention. Article 1 of Protocol No. 1 reads as follows:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

16.  The Government contested these submissions.

A.  Admissibility

1.  Compatibility ratione temporis

17.  The Government requested the Court to declare the application inadmissible as being incompatible ratione temporis with the provisions of the Convention. They argued in this connection that the proceedings before the national courts had concerned exclusively the facts related to a period prior to the date on which the Convention had come into force in respect of the respondent State.

18.  The applicant disagreed with the Government's objection.

19.  The Court notes that on 5 November 1997 when the Convention entered into force in respect of the respondent State, the applicant was the owner of the flat in question. His ownership was finally terminated by virtue of the Zagreb County Court judgment of 15 December 2003, upholding the Pula Municipal Court's judgment of 22 February 2001 which had annulled the contract of sale transferring the ownership to the applicant. The applicant's title having been nullified by virtue of judicial decisions delivered after 5 November 1997, the date of the Convention's entry into force in respect of Croatia, the Court finds that it is competent ratione temporis to examine the application. Therefore, the Government's objection as to the Court's competence ratione temporis must be rejected.

2.  Applicability of Article 1 of Protocol No. 1

20.  The Government argued further that Article 1 of Protocol No. 1was not applicable in the present case because the applicant had never had a protected tenancy of the flat in question. The fact that the applicant's ownership had been recorded in the land register was of no relevance since such an entry had only a declaratory effect.

21.  The applicant disagreed with these arguments.

22.  According to the Convention organs' case-law,possessions within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1to the Convention may be either “existing possessions or valuable assets, including claims, under certain conditions. By contrast, the hope of recognition of a former property right which has not been susceptible of effective exercise for a long period of time is not to be considered a "possession" (see Weidlich and Others v. Germany, nos. 18890/91, 19048/91, 19049/91, 19342/92 and 19549/92, Commission decision of 4 March 1996, Decisions and Reports 85, p. 5, and the case-law referred to there on p. 18). According to the jurisprudence of the Croatian courts, it appears that the applicant's title to his flat was considered void ab initio which had the effect that he was considered never to have owned it. The Court considers that the applicant had a possession within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention even if his title was null and void ab initio. The Court notes that for about four years he possessed the flat in question and was considered its owner for all legal purposes. Moreover, it would be unreasonable to accept that a State may enact legislation which allows nullification ab initio of contracts or other titles to property and thus escape responsibility for an interference with property rights under the Convention (see Panikian v. Bulgaria, no. 29583/96, Commission decision of 10 July 1997). It follows that the Government's objection as to the applicability of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention must likewise be rejected.

3.  Conclusion

23.  The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B.  Merits

The parties' submissions

1.  The Government

24.  The Government contended that there had been no interference with the applicant's property rights because the applicant had never been the owner of the flat in question. Even if the Court found that there had been an interference, it had complied with the conditions of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention since the States enjoyed a wide margin of appreciation in this respect. The nullification of the contract of sale had had a basis in domestic law. The entitlement of the State Attorney's Office to seek such a nullification was clear since its role was to protect the State's interests and ensure that the laws in effect were complied with.

25.  As regards the proportionality of the measure applied, the Government contended that the following factors should have been taken into consideration. The flat in question had been given to the applicant asprovisional accommodation and the applicant could not have obtained a protected tenancy of it and consequently could not have purchased the flat. The applicant should have known that he was not entitled to purchase the flat. There had obviously existed a public interest that such a contract be nullified.

2.  The applicant

26.  The applicant argued that the decision of the glass factory which gave him the flat had not mentioned that it had been provisional accommodation. Furthermore, he had paid rent on the flat and had been entitled to use the flat as a tenant. His ownership of the flat had been acquired bona fide and annulled in contravention of the principles established under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

The Court's assessment

1.  Was therean interference?

27.  The Court notes that in 1996 the applicant bought the flat in question and thus clearly became its owner, which fact was also recorded in the land register. The Court notes further that the applicant was deprived of his property as a consequence of the findings of the Pula Municipal Court and the Pula County Court in their respective judgments of 22 February 2001 and 15 December 2003. By virtue of these judgments the applicant's property title to the flat in question was nullified.

28.  The Court finds, therefore, that there was a deprivation of property within the meaning of the second sentence of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention. Such deprivation of property must be lawful, in the public interest and must strike a fair balance between the demands of the general interest of the community and the requirements of the protection of the individual's fundamental rights.

2.  Whether the interference was provided for by law

29.  The applicant's property title was declared null and void by the national courts underCroatian civil law on contracts and the law regulating the functions of the State Attorney's Office. The Court, noting that its power to review compliance with domestic law is limited (see, among other authorities, Allan Jacobsson v. Sweden (no. 1), judgment of 25 October 1989, Series A no. 163, p. 17, § 57), is thus satisfied that the nullification of the applicant's property title was in accordance with domestic law.

3.  Legitimate Aim and Proportionality

30.  The Court reiterates that, because of their direct knowledge of their society and its needs, the national authorities are in principle better placed than the international judge to appreciate what is “in the public interest”. Under the system of protection established by the Convention, it is thus for the national authorities to make the initial assessment as to the existence ofa matter of public concern warranting measures of deprivation of property. Here, as in other fields to which the safeguards of the Convention extend, the national authorities accordingly enjoy a certain margin of appreciation (see, among many authorities, Edwards v. Malta, no. 17647/04, § 64, 24 October 2006).

31.  The Court must also examine whether an interference with the peaceful enjoyment of possessions strikes the requisite fair balance between the demands of the general interest of the public and the requirements of the protection of the individual's fundamental rights, or whether it imposes a disproportionate and excessive burden on the applicant (see, among many other authorities, Jahn and Others v. Germany [GC], nos. 46720/99, 72203/01 and 72552/01, § 93, ECHR 2005-VI). Despite the margin of appreciation given to the State the Court must nevertheless, in the exercise of its power of review, determine whether the requisite balance was maintained in a manner consonant with the applicant's right to property (see Rosinski v Poland, no. 17373/02, § 78, 17 July 2007). The concern to achieve this balance is reflected in the structure of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention as a whole, including therefore the second sentence, which is to be read in the light of the general principle enunciated in the first sentence. In particular, there must be a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be realised by any measure depriving a person of his possessions (see Pressos Compania Naviera S.A. and Others v. Belgium, judgment of 20 November 1995, Series A no. 332, p. 23, § 38, and The Former King of Greece and Others v. Greece,[GC], no. 25701/94, § 89). Thus the balance to be maintained between the demands of the general interest of the community and the requirements of fundamental rights is upset if the person concerned has had to bear a “disproportionate burden” (see, among many other authorities, The Holy Monasteries v. Greece, judgment of 9 December 1994, Series A no. 301-A, pp. 34-35, §§ 70-71).

32.  The Court notes at the outset that the national courts' findings which led to the applicant's property title being declared null and void were concentrated on two main grounds. First, the flat in question had been provisional accommodation only and under the relevant legislation the applicant could not have acquired a protected tenancy of such accommodation. Second, the glass factory had had no right to dispose of the flat to grant the applicant a specially protected tenancy, since that right had been vested in the PulaMunicipality. In this regard the Court emphasises that its task in the present case is not to call into question the right of a State to enact laws aimed atsecuring the rule of law by providing for nullification of defect contracts contravening peremptory norms, but, in accordance with its supervisory powers to review under the Convention the manner in which these laws were applied in the applicant's case and whether the decisions taken by the relevant domestic authorities complied with the principles enshrined in Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

33.  The Court recalls that it has already dealt with the question of annulment of contracts of sale under which applicants bought flats they occupied (see Panikian v. Bulgaria, cited above;Pincová and Pinc v. the Czech Republic, no. 36548/97, ECHR 2002-VIII;Bečvář and Bečvářová v. the Czech Republic, no. 58358/00, 14 December 2004;Netolický and Netolická v. the Czech Republic (dec.), no. 55727/00, 25 May 2004;Mohylová v. the Czech Republic (dec.), no. 75115/01, 6 September 2005, and Velikovi and Others v. Bulgaria, nos. 43278/98, 45437/99, 48014/99, 48380/99, 51362/99, 53367/99, 60036/00, 73465/01 and 194/02, 15 March 2007). In those cases, however, the Court and the Commission were called upon to assess particular situations, all of which concerned legislation adopted with the aim of making good injustices dating back decades and inherited from communist rule in the respective States.

34.  Quite differently from the situations where old injustices had to be addressed in newly adopted legislation, the present case does not concern an applicant who bought a nationalised flat under favourable conditions during the communist regime owing to his privileged position. On the contrary, the applicant in the present case was rather an ordinary citizen, enjoying no special privileges, who bought a flat consisting of a kitchen, one room and a communal toilet. The purchase was based on the laws applicable to all holders of protected tenancies of publicly-ownedflats, and not at all reserved for some sprivileged category of citizens.

35.  Bearing in mind these specific features of the present case, the Court, in making its assessment as to whether the Croatianauthorities pursued a legitimate aim in the public interest and whether they struck a fair balance between the general interest of the community and the applicant's right to the peaceful enjoyment of his possessions, gives decisive importance to the following factors.

36.  First and foremost, the flat in question was ab initiosocial property.While in the above-mentioned cases concerning Bulgaria and the Czech Republic two conflicting private interests, namely those of the initial owners whose property had been nationalised during the communist regimes and the new owners who bought the nationalised flats, had to be taken into consideration,in the Court's assessment under Article 1 of Protocol No.1 to the Convention, in the present case no such sensitive balance is at stake.

37.  The flat at issue was given to the applicant for his use by theglass factory where he had worked, which was a common practice in the former Yugoslav socialist regime. The Court notes that the flat is a rather modest one, comprising merely a single room, a kitchen and a communal toilet, and was intended to meet the essential housing needs of the applicant and his family, namely a wife and two children. The national courts' finding that a protected tenancy could not have applied to the flat in question since it was merely provisional accommodation has to be seen against the fact that the applicant's familyhas lived there since 1988 and that it has thus become their normal dwelling, not significantly differing from any other small flat.Therefore, it cannot be said that the applicant took advantage of a privileged position or that he even held any such position during the socialist regime, or that he otherwise acted unlawfully in order to acquire certain rights to the flat in question.

38.  The Court notes that the contract of sale was annulled, inter alia, on the ground that the glass factory which had allowed the applicant to use the flat had not been entitled to dispose of the flat, but that such a right had been vested in the PulaMunicipality.In this respect the Court, without questioning these findings of the national courts, notes that the PulaMunicipality sold the flat in question to the applicant. Assuming that the Pula Municipality had actually been the relevant authority to dispose of the flat in the first place, the Court considers that by selling the flatin question to the applicant, it recognised the applicant'srightsin respect of the flat. Therefore, the argument that the applicant obtained certain rights regarding the flat from the glass factory insteadof from the PulaMunicipalitycannot be accepted, even if an initial right was given to the applicant by the factory.

39.  The Court places special emphasis on the fact that the purchase of the flatin question was under the State Attorney Office's control,since pursuant tosection 21 of the Protected Tenancies (Sale to Occupier) Act all contracts ofsale in respect of flats previously let under protected tenancies had to be submitted to that authority for prior approval.It is undisputed in the present case that the contract ofsale in question,concluded between the PulaMunicipality as a seller and the applicant as a buyer, was submitted for approval to the IstraState Attorney's Office (see paragraph 7 above). Thus, the relevant authorities had an opportunity to verify the contract in question and to prevent its taking effect if they found any ground justifying such a measure. However, the Istra County State Attorney's Office gave its consent on 28 May 1996 without making any objections.

40.  The Court considers that the mistakes or errors of the State authorities should serve to the benefit of the persons affected, especially where no other conflicting private interest is at stake. In other words, the risk of any mistake made by the State authority must be borne by the State and the errors must not be remedied at the expense of the individual concerned (see, mutatis mutandis, Radchikov v. Russia, no. 65582/01, § 50, 24 May 2007).What is more, the nullification of the applicant's property title in the proceedings instigated by the Istra County State Attorney's Office, once that same office had consentedto the sale contract giving that title to the applicant, contravenes the principle of legal certainty. The manner in which the litigation ended does not appear to have been consistent with the State's obligation to deal with the applicant's situation in as coherent a manner as possible (see, mutatis mutandis, Beyeler v. Italy [GC], no. 33202/96, § 120, ECHR 2000-I).

41.  Lastly, the Court reiterates that it has held that a person deprived of his or her property must in principle obtain compensation “reasonably related to its value”, even though “legitimate objectives of 'public interest' may call for reimbursement of less than the full market value”. It follows that the balance mentioned above is generally achieved where the compensation paid to the person whose property has been taken is reasonably related to its “market” value, as determined at the time of the expropriation (see Pincová and Pinc cited above, § 53).

42.  As to the present case, the Court observes that the Government did not put forward any arguments concerning possible compensation for the applicant. In this connection, the Court notes also that certain social issues cannot be ignored, as the present application, since the applicant's death, now concerns vulnerable individuals, namely a widow with two children, one of whom is still a minor child of fourteen years.

43.  As to the question of whether the national courts pursued a legitimate aim, the Court notes that the respondent Government did not advance any arguments in this connection. In the view of the Court's considerationsabove, the Court findsit difficult to discern a possible legitimate aim on the part of the national authorities in annulling the sale contract at issue. In any event, and leaving that question aside, the Court considers that the interference with the applicant's property rightsin the particular circumstances of the present case failed to strike a fair balance between the public interest and the applicant's rights protected under Article 1 of Protocol No.1 to the Convention.

There has therefore been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

II.  OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

44.  The applicant also complained under Article 6 § 1 of the Convention about fairness of the proceedings and under Article 8 of the Convention claiming that his right to respect for his home had been violated. He further complained under Article 14 of the Convention claiming that he had been discriminated against because of his Albanian origin and poor economic situation.

45.  In the light of all the material in its possession, and in so far as the matters complained of were within its competence, the Court considers that this part of the applicationdoes not disclose any appearance of a violation of any of the above Articles of the Convention. It follows that these complaints are inadmissible under Article 35 § 3 as manifestly ill-founded and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.

III.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

46.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

47.  The applicant's widow and son claimed 32,634.77 euros (EUR) in respect of pecuniary damage and EUR 35,000 in respect of non-pecuniary damage. They further claimed 12,653 Croatian kunas in respect of costs and expenses.

48.  The Government deemed the sums requested excessive and unrelated to the violations claimed.

49.  In the circumstances of the case the Court considers that the question of the application of Article 41 is not ready for decision. It is therefore necessary to reserve the matter, due regard being had to the possibility of an agreement between the respondent State and the applicant (Rule 75 §§ 1 and 4 of the Rules of Court).

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1.  Holds that the applicant's widow (Mrs Katica Gashi) and his son (Mr Edon Gashi) have standing to continue the present proceedings in his stead;

2.  Declaresthe complaint concerning the applicant's right to peaceful enjoyment of his possessions admissible and the remainder of the application inadmissible;

3.  Holdsthat there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention;

4.  Holds that the question of the application of Article 41 of the Convention is not ready for decision;

accordingly,

(a) reserves the said question in whole;

(b) invites the Government and the applicant to submit, within the forthcoming three months, their written observations on the matter and, in particular, to notify the Court of any agreement that they may reach;

(c) reserves the further procedure and delegates to the President of the Chamber the power to fix the same if need be.

Done in English, and notified in writing on 13 December 2007, pursuant to Rule77§§2 and3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen                               Christos Rozakis
Registrar                                        President

 

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Član 35 | DIC
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova samo u onoj meri u kojoj je pokazano da su ti troškovi zaista i neophodno nastali i da su razumni u pogledu iznosa, jeste premisa na osnovu koje je Veliko veće ESLJP zauzelo stav u pogledu pravičnog zadovoljenja u presudi Iatridis protiv Grčke, broj 31107/96, tačka 54.

Ovaj stav je naveden u brojnim presudama koje su usledile kod kojih je Sud razmatrao pravično zadovoljnenje usled izgubljene dobiit.

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude