Alković protiv Crne Gore

Država na koju se presuda odnosi
Crna Gora
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
66895/10
Stepen važnosti
3
Jezik
Srpski
Datum
05.12.2017
Članovi
8
8-1
14
14+8
41
Kršenje
8-1
14+8
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8) Pozitivne obaveze
(Čl. 14) Zabrana diskriminacije
(Čl. 14 / CEDAW-2) Diskriminacija
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
Tematske ključne reči
delotvorna istraga
prava manjina
sprovođenje istrage
video nadzor i nadzor elektronske komunikacije
zločin iz mržnje
VS deskriptori
1.8 Član 8. - pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
1.8.1 Pozitivne obaveze
1.8.12 Prava manjina
1.14 Član 14. - zabrana diskriminacije
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet je pokrenut predstavkom protiv Crne Gore koju je Sudu podneo crnogorski državljanin g.Rizo Alković (podnosilac predstavke) dana 9.novembra 2010.godine.
Podnosilac predstavke je naveo da vlasti nisu sprovele efikasnu istragu serije etnički i/ili religijski motivisanih napada na njega koje su počinili pojedinci između 26.maja i 22.septembra 2009.godine. Krajem marta 2016.godine, predsednik Odeljenja je omogućio Evropskom centru za zaštitu prava Roma da se umešaju kao treća strana u postupku.

Podnosilac predstavke je Rom i musliman. Neodređenog datuma 2006.godine on i njegova porodica su se preselili u stan u zgradi izgrađenoj za socijalno ugrožene porodice. Zbog konstantnih napada u kojima su oštećeni njegov automobile i stan, čiji počinioci nisu nikad nađeni, instalirao je kamere ispred stana. U kritičnom period doživeo je pretnje i uvrede od svojih komšija na nacionalnoj osnovi. Krajem oktobra 2009.godine spisi predmeta su dostavljeni Osnovnom državnom tužilaštvu kako bi se izvršila procena da li je bilo elemenata krivičnog dela ugrožavanja sigurnosti. U novembru 2009.godine podnosilac predstavke je podneo krivičnu prijavu Višem državnom tužilaštvu u Podgorici, ali je prijava odbačena na osnovu toga što nije bilo elemenata zloćina iz mržnje. Obavešten je da može da preuzme gonjenje kao “supsidijarni tužilac”, a spisi predmeta prosleđeni su Osnovnom državnom tužilaštvu. Podnosilac predstavke nije uspeo u postupku nip red jednom instancom krivičnog suda, navodno zbog nedostatka dokaza, a video snimak koji je priložio nije prihvaćen iz razloga što je pribavljen bez sudske naredbe
U julu 2010.godine podnosilac predstavke je podneo ustavnu žalbu. Naveo je i da je njegova porodica morala da se odseli zbog stalnog uznemiravanja. Pozvao se na pravo na privatni život, pravo na delotvoran pravni lek i na zabranu diskriminacije. Ustavni sud je odbio njegovu žalbu.

Sud smatra da je način na koji su sprovedeni mehanizmi krivičnog prava u konkretnom predmetu od strane pravosudnih organa bio manjkav do mere koja predstavja povredu obaveza tužene države na osnovu člana 8 Konvencije u vezi sa članom 14 Konvencije.

Sud je naložio tuženoj državi da podnosiocu predstavke isplati određeni iznos na ime nematerijalne štete i na ime troškova i izdataka, a odbacio ostatak zahteva podnosioca predstavke za pravičnim zadovoljenjem.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

  EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

DRUGO ODJELJENJE 

PREDMET ALKOVIĆ PROTIV CRNE GORE

(Predstavka br. 66895/10)

 Presuda

STRAZBUR

5. decembar 2017. godine 

Ova presuda će postati konačna pod okolnostima predviđenim članom 44 stav 2 Konvencije. Može biti predmet redakcijske izmjene.

U predmetu Alković protiv Crne Gore, Evropski sud za ljudska prava (Drugo odjeljenje), na zasijedanju Vijeća u sastavu:

Robert Spano, Predsjednik,
Julia Laffranque,
Işil Karakaş,
Nebojša Vučinić,
Paul Lemmens,
Valeriu Griţco,
Stéphanie Mourou-Vikström, sudije,
Stanley Naismith, registrar Odjeljenja

Nakon vijećanja na sjednici zatvorenoj za javnost, dana 14. novembra 2017. godine, donosi sledeću presudu koja je usvojena tog dana:

POSTUPAK

  1. Predmet je pokrenut predstavkom (br. 66895/10) protiv Crne Gore koju je Sudu, u skladu sa članom 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih  sloboda   (u   daljem   tekstu:    “Konvencija”),  podnio  crnogorski državljanin, g-din Rizo Alković (u daljem tekstu: “podnosilac predstavke”), 9. novembra 2010. godine.
  2. Podnosioca predstavke je zastupala g-đa S. Lompar, advokat iz Podgorice. Vladu Crne Gore (u daljem tekstu: “Vlada”) je zastupala njihova zastupnica, g-đa V. Pavličić.
  3. Podnosilac predstavke je naveo, konkretno, da vlasti nijesu sprovele efikasnu istragu serije etnički i/ili religijski motivisanih napada na njega koje su počinili pojedinci između 26. maja i 22. septembra 2009. godine.
  4. Dana 14. decembra 2015. godine, predstavka je komunicirana Vladi.
  5. Dana 23. marta 2016. godine, na osnovu člana 36 stav 2 Konvencije i Pravila 44 stav 3 Pravilnika Suda, predsjednik Odjeljenja je omogućio Evropskom centru za zaštitu prava Roma da se umiješaju kao treća strana u postupku.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA 

  1. Podnosilac predstavke je rođen 1960. godine. Trenutno živi u Belgiji, ali je u vrijeme dešavanja spornih događaja živio u Podgorici, Crna Gora
  2. Podnosilac predstavke je  Rom  i  musliman. Neodređenog  datuma 2006. godine podnosilac predstavke i njegova porodica su se preselili u stan u zgradi sagrađenoj za socijalno ugrožene porodice. Po navodima podnosioca predstavke, zbog konstantnih napada u kojima su oštećeni njegov automobil i stan, čiji počinioci nijesu nikada nađeni, instalirao je kamere ispred stana.

A. Događaji između 26. maja i 22. septembra 2009. godine i postupci koji su uslijedili 

  1. Dana 26. maja 2009. godine, komšija podnosioca predstavke, Y, je na televiziji gledao kik-boks meč crnogorskog i bosanskog takmičara. Podnosilac predstavke je čuo razgovor u susjednom stanu jer su balkonska vrata njegovog i stana lica Y (susjednog) bila otvorena. Kada se kikbokser iz Bosne pojavio sa svojim trenerima, svi su bili muslimani, lice Y je navodno reklo da bi zaklao jednog od njih, a lice X, drugi susjed, je omalovažavao kikboksera iz Bosne zbog turskog porijekla. Prema navodima podnosioca predstavke, lice X je napustilo stan lica Y u određenom trenutku i otišao do auta iz kojeg je uzeo pušku. Lice Y je rekao “okreni je u lijevo” što je u pravcu terase podnosioca predstavke. Nakon toga je uslijedilo devet do deset hitaca i lice Y je uputilo riječi omalovažavanja prema “Turskoj majci” podnosioca predstavke. Lica X i Y i porodica lica Y su nakon toga pokupili čaure sa tla.
  2. Dana 9. septembra 2009. godine, tri komšinice V (supruga lica Y), S i B su razgovarale na susjednoj terasi. Kako je bio na svojoj terasi, podnosilac predstavke je čuo čitav razgovor. Lice V je rekla da se bori sa “bubašvabama, žabama, gnjidama i vaškama i svim sličnim vrstama”od ovija gabeljčina”. V je nastavila govoreći da B. i S. “treba da uzmu čekić i kosijer i da bi ona upotrijebila sjekiru”. S je odgovorila da “njeni [ljudi] nose mačeve”. V je rekla da i sjekira može poslužiti. S je odgovorila “ne, ne, on je musliman, ja imam mač”. B je odgovorila “valja što god prije stigne. V je glasno rekla “sjekira, sjekira, kosijer, kao oni što se koriste za svinje”.
  3. Dana 15. septembra 2009. godine Y se svađao sa M, drugim komšijom, kada se X pridružio i rekao, između ostalog, da “ako se razbijesnim” “ubit ću ka psa i tebe i brata ođe”, očigledno pokazujući na stan podnosioca predstavke, dodajući “cigane glibavi” i “ovo smeće”. Ovo je posvjedočio i brat lica M, lice D. Nejasno je iz spisa predmeta da li je podnosilac predstavke bio prisutan tokom svađe ili je čuo o tome na drugi način.
  4. Dana 22. septembra 2009. godine, na dan Ramazan Bajram, vjerski praznik koji su slavili podnosilac predstavke i njegova porodica, nacrtan je veliki krst na vrata stana podnosioca predstavke, i na zidu pored je bila ispisana velika poruka “seli se, usko će ti bit”. Podnosilac predstavke je pozvao policiju koja je došla i fotografisala krst i poruku. Istog dana, podnosilac predstavke je podnio krivičnu prijavu policiji protiv porodica lica X., Y., S. i B., i još jedne porodice koja je živjela u zgradi.
  5. Između 19. i 22. oktobra 2009. godine, policija je saslušala lica X, Y, V, B, M, D i troje drugih komšija.
  6. Lica X, Y, V, i B su poricali navode podnosioca predstavke. Lica X i Y su takođe poricali da su gledali meč zajedno, a lice Y je naveo da se sve što je rekao odnosilo na kik-boksera iz Bosne. Oba lica, X i Y su potvrdili da su čuli pucanj ali su rekli da ne znaju ko je pucao. Y i njegova djeca su zaista pokupili prazne čaure sa zemlje, ne da bi bilo što sakrili, već zbog toga što je djeci bilo interesantno da se igraju sa čaurama. Ni X ni Y nijesu znali ko je odgovoran za incident od 22. septembra 2009. godine, ali su sumnjali na samog podnosioca predstavke.
  7. Lice V je navelo da se rasprava od 9. septembra 2009. godine odnosila na drugu osobu koju je policija tražila u tom periodu zbog različitih napada, i da su oni diskutovali o tome kako bi se branili u slučaju napada. Lice B je poricalo da je bilo u stanu lica V tom prilikom.
  8. Lice M je potvrdilo da je tokom rasprave sa licem Y, X došao i rekao da ako se razbijesni, “napraviću dženaze i vama a i ovom ciganinu”, pokazujući u pravcu stana podnosioca predstavke. M je pretpostavio da je mislio na podnosioca predstavke. Lice D je potvrdilo izjavu lica M.
  9. Drugo dvoje komšija nijesu znali za bilo kakve konflikte između komšija, ili da se bilo ko loše ophodio prema podnosiocu predstavke ili ga vrijeđao na nacionalnoj osnovi. Nijesu znali ko bi mogao biti odgovoran za incident od 22. septembra godine. Treći komšija, N. L. je potvrdio navode podnosioca predstavke u vezi sa drugim incidentom (vidjeti donji stav 30(b)).
  10. Dana   oktobra  2009.  godine  spisi  predmeta  su  dostavljeni Osnovnom državnom tužilaštvu kako bi se izvršila procjena da li je bilo elemenata krivičnog djela ugrožavanja sigurnosti.
  11. Dana 18. novembra 2009. godine podnosilac predstavke je podnio krivičnu prijavu Višem državnom tužilaštvu u Podgorici u vezi sa gore navedenim događajima. Podnio je prijavu protiv lica X, Y, V, S i B zbog izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti (u daljem tekstu: “zločin iz mržnje”) u vezi sa diskriminacijom, rasnom i drugom (vidjeti donje stavove 38-39). Takođe je priložio relevantni video materijal.
  12. Dana 24. novembraa 2009. godine Više državno tužilaštvo je odbacilo prijavu na osnovu toga što nije bilo elemenata zločina iz mržnje ili bilo kojeg drugog krivičnog djela u njihovoj nadležnosti. Podnosilac predstavke je obaviješten da može da preuzme gonjenje kao “subsidijarni tužilac” i da su spisi predmeta već proslijeđeni Osnovnom državnom tužilaštvu 26. oktobra 2009. godine (vidjeti gornji stav 17).
  13. Dana 25. novembra 2009. godine Osnovno državno tužilaštvo sačinilo je službenu zabilješku utvrđujući da se sporni izrazi od 26. maja, kao i od 9. septembra 2009. godine, koji se odnose na upotrebu mačeva i sjekira, nijesu odnosili na podnosioca predstavke ni na bilo koga njemu bliskog, i da se incident od 15. septembra 2009. godine ne može smatrati prijetnjom. Zaključeno je da ni jedan od ova tri događaja nije uključivao elemente ugrožavanja bezbjednosti, niti bilo kog drugog krivičnog djela koje može biti predmet gonjenja po službenoj dužnosti. Ipak, incident od 22 septembra 2009. godine, može se smatrati kao ugrožavanje Dana 27. novembra 2009. godine Osnovno državno tužilaštvo je zatražilo od policije da preduzme mjere kako bi pronašli počinioca. Istovremeno, policija je obaviještena da će se krivična prijava podnosioca predstavke po ovom osnovu čuvati dok se ne nađe počinilac, odnosno do 22 septembra 2012. godine kada gonjenje za to krivično djelo postaje zastarj Dana 31. decembra 2009. godine Osnovni državni tužilac je obavijestio podnosioca predstavke o ovome, kao i o činjenici da može podnijeti krivičnu prijavu protiv konkretnih lica uz valjane dokaze. 
  14. Dana 14. decembra 2009. godine podnosilac predstavke je podnio zahtjev za sprovođenje istrage Višem sudu u Podgorici. Priložio je relevantni video materijal i predložio da sud sasluša određeni broj komšija, uključujući osumnjičene.
  15. Dana 17. marta 2010. godine Viši sud je odbio zahtjev zbog nedostatka dokaza. Konkretno, utvrđeno je da je priloženi video materijal neprihvatljiv jer je pribavljen bez prethodne sudske naredbe, i sud je primijetio da su osumnjičeni susjedi poricali da se ono što su rekli odnosilo na podnosioca predstavke. Dalje je utvrđeno da podnosilac predstavke nije podnio bilo kakve dokaze vezano za incident od 22. septembra 2009. godine, niti je tada pozvao policiju da dođe na lice mjesta i “sakupi neophodan materijal za dalju analizu” kako bi potvrdio njegove sumnje.
  16. Dana 26. marta 2010. godine podnosilac predstavke je uložio žalbu protiv ove odluke. On je naveo, konkretno, da je 22. septembra 2009. godine pozvao policiju, koja je samo fotografisala lice mjesta. Činjenica da oni zapravo i nijesu uradili što je trebalo ni u kom slučaju nije bila njegova greška, jer nije bilo na njemu da govori policiji što da radi, već samo da podnese krivičnu prijavu, što je i uradio. 
  17. Dana 31. maja 2010. godine Apelacioni sud je odbio njegovu žalbu zbog nedostatka dokaza, u suštini potvrđujući obrazloženje Višeg suda. Time, sud je utvrdio da prigovori podnosioca predstavke na sakupljanje dokaza od strane policije “ne mogu biti predmet procjene tog suda”. 
  18. Dana 19. jula 2010. godine podnosilac predstavke je podnio ustavnu žalbu. Tvrdio je, inter alia, da zbog toga što domaći organi nijesu zaštitili njega i njegovu porodicu, oni moraju da se isele iz stana (vidjeti donji stav 35). Pozvao se na pravo na privatni život, pravo na djelotvoran pravni lijek i na zabranu diskriminacije.
  19. Dana 25. marta 2014. godine Ustavni sud je odbio ustavnu žalbu podnosioca predstavke. Smatrao je da treba da bude ispitana na osnovu člana 6 i člana 14 Konvencije i odgovarajućih članova Ustava Crne Gore, i utvrdio da nije bilo povrede bilo kojeg od njih.
  20. Dana 7. aprila 2016. godine, kada je u pitanju incident od 22. septembra 2009. godine, policija je obavijestila Osnovno državno tužilaštvo da “su postupili po krivičnoj prijavi [podnosioca predstavke] i preduzeli mjere u skladu sa njihovim ovlašćenjima, posvećujući značajno vrijeme [prijavi]. Tokom sprovođenja ovih radnji, [oni] nijesu pronašli materijalne dokaze koji bi nesumnjivo ukazali na počinioca ovog krivičnog djela”.

B. Ostale relevantne činjenice 

  1. Vlada je dostavila informaciju iz krivične evidencije podnosioca predstavke iz koje se vidi da je bio osuđivan za manja krivična djela 1981., 1990. i 2002. godine. Za svako od ovih djela je bio uslovno osuđen.
  2. Dana 20. decembra 2007. godine podnosilac predstavke je slavio Bajram. Lica X i Y su tvrdili pred domaćim sudovima da je podnosilac predstavke slavio na neprikladan način puštajući glasnu muziku od ranih jutarnjih časova, pucanjem u vazduh i pozivajući Turke i Vehabije na džihad. Takođe je navodno pokušao da udari X kopljem od zastave. Podnosilac predstavke je tvrdio da su lica X i W (suprug nećake lica X) vrijeđali njega i njegovu porodicu, dok ga je lice X pljunulo, uzvikujući pogrdne izraze i gađajući ga kamenjem, što je prouzrokovalo manje fizičke povrede. Dana 30. septembra 2008. godine podnosilac predstavke je proglašen krivim zbog narušavanja javnog reda i mira na način što je ispalio nekoliko metaka u vazduh iz startnog pištolja 20. decembra 2007. godine. Osuđen je na 10 dana zatvora i pištolj mu je oduzet. Odluku je potvrdio drugostepeni organ 23. decembra 2008. godine. U odnosu na isti incident, 29. jula 2008. godine X i W su optuženi za nasilničko ponašanje prema podnosiocu predstavke. Tokom postupka, vještak medicinske struke je izjavio da je podnosilac predstavke imao nagnječenje lijevog dijela potiljka, što se može okvalifikovati kao laka tjelesna povreda u vrijeme kada je Vještak medicinske struke je izjavio da je povreda izazvana tupim predmetom, moguće “većim kamenom”, i da nije mogla biti izazvana pijeskom ili “kamenjem veličine graška”. Dana 24. maja 2011. godine, nakon što je predmet vraćen na ponovno postupanje, prvostepeni sud je oslobodio lica X i W, smatrajući da nije dokazano da su oni počinili krivično djelo.
  3. Podnosilac predstavke je prijavio sledeće događaje policiji, ali bez uspjeha: (a) dana 6. oktobra 2008. godine nepoznata osoba je bacila ciglu i slomila jedan od prozora na njegovom stanu; (b) dana 11. septembra 2009. godine S i njen muž Z pokušali su da udare parkirani automobil podnosioca predstavke njihovim kolima; ovo je potvrdio drugi komšija, N.L. koji je bio svjedok ovom događaju i kojeg je policija ispitivala u oktobru 2009. godine (vidjeti gornji stav 16); (c) dana 16. oktobra 2009. godine S je glasno pitao Y da li će da “zakolje” nekog, a on je odgovorio da hoće, pri čemu su obojica gledali u podnosioca predstavke; S je rekao da bi “uprljao [njegov] auto tim čovjekom”; (d) dana 19. decembra 2009. godine nepoznata osoba je ispalila par hitaca ispred stana podnosioca predstavke, ispod dječje spavaće sobe; podnosilac predstavke je dostavio policiji osam čaura koje je našao na podu; (e) dana 1. januara 2010. godine, kratko nakon ponoći, X je bacao petarde na auto podnosioca predstavke i polomio šoferšajbnu; takođe je bacio staklenu bocu na podnosioca predstavke i metalnu šipku na njegovog sina uz puno psovki sa prijetnjama da će ih sve poklati; nakon čega su uslijedili pucnji.
  4. Dana 21. oktobra, 23. oktobra i 30. oktobra 2009. godine, X, V i Ć. podnijeli su krivične prijave protiv podnosioca predstavke zbog uvreda i provokacija koje im je uputio, i zbog puštanja glasne muzike i pozivanja Turaka i Vehabija na džihad. Dana 25. decembra 2009. godine. Osnovni državni tužilac je odbacio ove prijave.
  5. Dana 24. aprila 2010. godine Osnovni sud u Podgorici je proglasio podnosioca predstavke krivim zbog snimanja lica Y bez ovlaštenja i zbog prisluškivanja i osudio ga na 40 dana zatvora, odnosno uslovnu kaznu od godinu dana. Ovu presudu je potvrdio Viši sud 15. oktobra 2010. g Dana 26. decembra 2012. godine Ustavni sud je odbio ustavnu žalbu podnosioca predstavke po ovom pitanju.
  6. Dana 7. maja 2010. godine podnosilac predstavke je kažnjen sa 800 eura u prekršajnom postupku za izazivanje osjećaja ugroženosti lica V., koja odluka je potvrđena 7. jula 2010. godine.
  7. Dana 26. maja 2010. godine podnosilac predstavke je podnio krivičnu prijavu protiv lica X Osnovnom državnom tužilaštvu, navodeći da mu je u avgustu i septembru 2009. godine prijetio da će “otkinuti cigansku glavu [podnosioca predstavke] i nabiti je na kolac”. Dana 27. jula 2010. godine zamjenik Osnovnog državnog tužioca je odbacio krivičnu prijavu. Dana 12. avgusta 2010. godine podnosilac predstavke je podnio optužni predlog protiv lica X, kojeg je Osnovni sud oslobodio 7. juna 2011. godine. Sud je utvrdio da je X zaista izgovorio sporne riječi pred svjedokom, i da su riječi mogle dovesti do toga da se podnosilac predstavke osjeća uplašeno i nesigurno, ali sud nije mogao prihvatiti “da je [podnosilac predstavke] uzeo ove riječi za ozbiljno, pogotovo s obzirom da ni svjedok, koji je bio jedini koji je čuo riječi, nije uzeo ove riječi za ozbiljno, zbog čega je o tome obavijestio podnosioca predstavke tek dva mjeseca kasnije”. Ovu odluku je potvrdio Viši sud 7. marta 2012. godine.
  8. Dana 6. jula 2010. godine lice X je prijetilo ćerki podnosioca predstavke da će je ubiti i sve ih je psovao, sa rukama ispruženim prema njenom vratu. Djevojka se očigledno onesvijestila i u nesvjesnom stanju je primljena u bolnicu. Istog dana podnosilac predstavke i njegova porodica su se iselili iz stana. Navodno su štrajkovali glađu naredna dvadeset četiri dana tražeći pomoć od različitih državnih institucija.

II RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA 

A. Krivični zakonik Crne Gore (objavljen u listu RCG, br. 70/03, 13/04, 47/06, i Sl. listu CG, br. 40/08, 25/10, 73/10, 32/11, 64/11, 40/13, 56/13, 14/15, 42/15, 058/15 i 044/17) 

  1. Članovima 168, 370 i 443 ovog Zakonika su predviđena krivična djela ugrožavanje bezbjednosti drugih lica, podsticanja na etničku, rasnu i vjersku mržnju i diskriminaciju, rasnu ili bilo koju drugu.
  2. Članom 168 je predviđeno, inter alia, da ko ugrozi sigurnost nekog lica prijetnjom da će napasti život ili tijelo tog lica ili njemu bliskog lica, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine. Ko djelo iz stava 1 ovog člana učini prema više lica ili ako je djelo izazvalo uznemirenost građana ili druge teške posledice, kazniće se zatvorom od tri mjeseca do tri godine.
  3. Članom 370 je predviđeno, inter alia, da ko javno podstiče na nasilje ili mržnju prema grupi ili članu grupe koja je odredjena na osnovu rase, boje kože, religije, porijekla, državne ili nacionalne pripadnosti kazniće se zatvorom od šest mjesci do pet godina Ako je djelo učinjeno ugrožavanjem sigurnosti učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina.
  4. Članom 443 je predviđeno, inter alia, da svako ko na osnovu razlike u rasi, boji kože, nacionalnosti, etničkom porijeklu ili nekom drugom ličnom svojstvu krši osnovna ljudska prava i slobode, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina. 

B. Zakonik o krivičnom postupku iz 2003. godine (objavljen u listu RCG, br. 71/03, 07/04, 47/06, i 57/09) 

  1. Članovima 19, 20, 44, 45, 59 i 243, uzevši skupa, je predviđeno, inter alia, da se formalni krivični postupak može pokrenuti na zahtjev ovlašćenog tužioca. Kada su u pitanju djela za koja je predviđeno gonjenje po službenoj dužnosti, ovlašćeni tužilac će biti Državni tužilac. Ipak, njegovo ovlašćenje da odlučuje da li da podigne optužnicu je ograničeno principom zakonitosti, kojim se zahtijeva da mora da postupa kada god postoji osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo za koje se gonjenje preuzima po službenoj dužnosti. Za krivična djela za koja se goni po privatnoj tužbi, ovlašćeni tužilac je privatni tužilac. 
  2. Članom 59 je predviđeno da, kada Državni tužilac odluči da nema osnova za podizanje optužnice, on mora obavijestiti oštećenog o toj odluci, kao i o tome da on ima pravo da preuzme gonjenje kao “oštećeni kao tužilac”, u roku od osam dana od dana prijema obavještenja o toj odluci.

C. Zakonik o krivičnom postupku iz 2009. godine (objavljen u listu CG br. 57/09, 049/10, 047/14, 002/15, 035/15 i 058/15)

  1. Ovaj Zakonik je stupio na snagu 1. septembra 2011. godine i time stavio van snage prethodni Zakonik (osim poglavlja XXIX, koje nije relevantno za konkretni predmet).
  2. Članovima 437 i 438 predviđena je mogućnost da Vrhovni državni tužilac podnese zahtjev za zaštitu zakonitosti, ili po službenoj dužnosti ili na predlog u tom smislu koji podnese optuženi osuđen na bezuslovnu kaznu zatvora u trajanju od godinu dana ili duže.

D. Zakon o obligacionim odnosima iz 2009. godine (objavljen u listu CG, br. 47/08 i 04/11)

  1. Članovima 148 i 149 su predviđeni različiti osnovi za traženje nadoknade za materijalnu i nematerijalnu štetu uključujući povredu prava ličnosti. Konkretno, članom 148 (1) je predviđeno da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je da je naknadi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. 
  2. Članovima 206-207 je predviđeno da svako ko pretrpi fizičke ili duševne bolove kao posljedicu povrede prava ličnosti ima pravo da traži novčanu naknadu pred građanskim sudom i dodatno, da zahtijeva druge oblike naknade “koja može biti odgovarajuća” za dodjelu adekvatne nematerijalne naknade. Ovaj Zakon je stupio na snagu 15. avgusta 2008. godine.

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANOVA 8 i 14 KONVENCIJE 

  1. Podnosilac predstavke se žalio na osnovu članova 8 i 14 Konvencije u vezi propusta državnih organa da efikasno sprovedu istragu serije etnički i/ili vjerski motivisanih napada protiv njega koje su počinili pojedinci između 26. maja i 22. septembra 2009. godine. Sud smatra odgovarajućim da ispita žalbe podnosioca predstavke na osnovu člana 8 u vezi sa članom 14 (vidjeti, mutatis mutandis, Škorjanec protiv Hrvatske, br. 25536/14, stav 38, ECHR 2017 (izvodi)).
  2. Relevantni članovi glase kako slijedi:

Član 8

“1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i  prepiske.

2. Javne vlasti se neće miješati u vršenje ovog prava sem ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprječavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.”

Član 14

“Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom Konvencijom obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.”

  1. Vlada je osporila navode podnosioca predstavke.

A.Prihvatljivost

  1. Vlada je tvrdila da podnosilac predstavke nije podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovnom državnom tužiocu u skladu sa članovima 437 i 438 Zakonika o krivičnom postupku iz 2009. godine i/ili zahtjev za naknadu štete na osnovu članova 148-149 i 206-207 Zakona o obligacionim odnosima (vidjeti gornje stavove 43-45).
  2. Podnosilac predstavke je tvrdio da je iscrpio sve djelotvorne domaće pravne ljekove. Konkretno, zahtjev za zaštitu zakonitosti nije bio djelotvoran pravni lijek, s obzirom da ga je mogao podnijeti samo nadležni državni tužilac a ne sami podnosilac predstavke ili njegov zastupnik. U svakom slučaju, podnosilac predstavke je podnio predstavku prije nego što je stupio na snagu Zakonik o krivičnom postupku iz 2009. godine i relevantni članovi na koje se Vlada poziva.
  3. Relevantni opšti principi koji se tiču iscrpljivanja pravnih ljekova su iznijeti u presudi Vučković i drugi protiv Srbije (preliminarne primjedbe) [VV], br. 17153/11 i 29 drugih, stavovi 69-77, 25. mart 2014. godine. Konkretno, Sud mora ispitati da li je, u svim okolnostima konkretnog predmeta, podnosilac predstavke uradio sve što se razumno moglo od njega očekivati da iscrpi domaće pravne ljekove (vidjeti İlhan protiv Turske [VV], 22277/93, stav 59, ECHR 2000-VII). Od podnosioca predstavke koji je iscrpio sve pravne ljekove koji su očigledno djelotvorni i dovoljni, ne može se tražiti da takođe pokuša da iskoristi druge ljekove koji su takođe bili dostupni ali vjerovatno nijesu imali veće izglede da budu uspješni (vidjeti Aquilina protiv Malte [VV], br. 25642/94, stav 39, ECHR 1999-III).
  4. Vraćajući se na predmetni slučaj, Sud je već utvrdio da zahtjev za zaštitu zakonitosti nije djelotvoran pravni lijek, s obzirom da ga može podnijeti jedino državni tužilac (vidjeti Lepojić protiv Srbije, br. 13909/05, stav 54, 6. novembar 2007. godine). Sud je utvrdio da nema razloga da odstupi od tog zaključka u konkretnom predmetu.
  5. Sud je takođe uzeo u obzir navode koje je podnosilac predstavke iznio pred policijom i smatra da nema razloga da ispituje djelotvornost krivične prijave kao pravnog lijeka. Takođe ponavlja da se od podnsioca predstavke koji je iscrpio pravni lijek koji je očigledno djelotvoran i dovoljan ne može tražiti da pokuša da iskoristi i druge koji su bili dostupni ali vjerovatno nijesu imali veće izglede da budu uspješni (vidjeti gornji stav 51 in fine ). U ovim okolnostima, a ostavljajući po strani pitanje da li su građanski pravni ljekovi u suštini odgovarajući za žalbu podnosioca predstavke, Sud smatra da je podnošenjem krivične prijave podnosilac predstavke iscrpio djelotvorne domaće pravne ljekove i time bio oslobođen podnošenja dodatnog zahtjeva za naknadu. Stoga prigovori Vlade moraju biti odbijeni. 
  6. Sud primjećuje da žalba nije očigledno neosnovana u smislu člana 35 stav 3 (a) Konvencije. Dalje primjećuje da nije neosnovana po bilo kom drugom osnovu. Na osnovu toga mora biti proglašena prihvatljivom.

B. Osnovanost

1.Podnesci stranaka

(a) Podnosilac predstavke 

  1. Podnosilac predstavke nije podnosio dodatne komentare uz prvobitnu žalbu i podneske.

(b) Vlada

  1. Vlada je osporavala žalbu podnosioca predstavke i iznijela da nije bilo povrede bilo kog člana sa tim u vezi. Konkretno, podnosilac predstavke je osoba koja je bila sklona konfliktima i nasilnom ponašanju i kršenju zakona, što je dokazano njegovim ranijim osudama (vidjeti gornji stav 28) i lošim odnosima sa komšijama. Isti ti susjedi su imali dobre odnose sa ljudima drugih nacionalnosti i vjeroispovijesti koji su živjeli u istoj zgradi, uključujući muslimane, što dokazuje da nije bilo rasne ili vjerske netolerancije u konkretnom predmetu. 
  2. Što se tiče događaja između 26. maja i 22. septembra 2009. godine, nadležni organi tužilaštva su postupili u skladu sa zakonom i donijeli potpuno obrazloženu odluku na osnovu sakupljenih podataka i, inter alia, disfunkcionalnih odnosa podnosioca predstavke sa njegovim komšijama. DVD koji je dostavio podnosilac predstavke se ne može koristiti kao validan dokaz, s obzirom da nije pribavljen u skladu sa zakonom i u svakom slučaju proizveden je 2003. godine i montiran mnogo kasnije.
  3. Domaći organi su takođe postupili na odgovarajući način nakon incidenta od 20. decembra 2007. godine, što je za rezultat imalo podizanje optužnice protiv lica X i W (vidjeti gornji stav 29) i nakon krivične prijave podnosioca predstavke od 26. maja 2010. godine, koja je morala da bude odbačena zbog nedostatka elemenata krivičnog djela za koje se gonjenje preuzima po službenoj dužnosti (vidjeti gornji stav 34). Izjave podnosioca predstavke da su državni organi različito tretirali njegovu krivičnu prijavu nijesu bile tačne, jer je nekoliko krivičnih prijava protiv njega odbačeno u istom periodu (vidjeti gornji stav 31). 
  4. Kada je u pitanju žalba na osnovu člana 14, podnosilac predstavke nije dostavio dokaze da je bilo situacije slične njegovoj gdje se prema strankama drugačije postupalo. 
  5. Vlada je takođe tvrdila da su podnesci treće strane bili uopšteni i nejasni (vidjeti donje stavove 61-62). Vlada je izjavila da su Romi u Crnoj Gori zaštićeni Ustavom , koji uključuje sve međunarodne pravne standarde kao i brojnim zakonima uključujući Zakon o zabrani diskriminacije i Zakon o zaštiti prava manjina. Crna Gora je takođe usvojila “Strategiju za poboljšanje situacije Roma i Egipćana 2012-2016” kojom je definisan čitav niz pravnih, političkih, ekonomskih, društvenih i drugih mjera i aktivnosti, i čiju implementaciju je nadgledala komisija sačinjena takođe od predstavnika Roma, Egipćana i NVO-a za te grupe. Vlada je dalje tvrdila da je Crna Gora radila na poboljšanju životnog standarda Roma, naročito njihovih uslova za život, izgradnjom brojnih stambenih jedinica u nekoliko gradova.

 (c) Treća strana

  1. Evropski centar za prava Roma (ERRC) se pozvao na različite međunarodne izvještaje i ankete u vezi odnosa između Roma i policije i povećanja nasilja prema Romima. Dodatno, anketa koju je sprovela crnogorska NVO je pokazala da između 21% i 43,5% ispitanika ne bi željeli da imaju Rome za susjede, kolege ili šefove, kao i da nema Roma u državi uopšte. Crnogorsko krivično zakonodavstvo je izmijenjeno 2013. godine kako bi se diskriminacija uvela kao otežavajuća okolnost, ali nema pokazatelja da je ovo u praksi donijelo bilo kakve izmjene. Nije bilo dostupnih podataka o zločinima iz mržnje za period 2009 - 2014, jedini dostupni podatak je da u 2014. godini nije bilo kazni. ERRC je naveo da je Odbor Ujedinjenih Nacija za eliminaciju rasne diskriminacije primijetio da se u Crnog Gori ozbiljni slučajevi rasne mržnje veoma često tretiraju kao prekršaj, a rijetko rezultiraju optužnicom, i da je ova činjenica naišla na kritike Evropske Komisije protiv rasizma i netolerancije još 2008. godine. ERRC je tvrdio da je ovo dovelo do institucionalnog rasizma.
  2. Dalje su naveli da ranjive žrtve, kao što su Romi, navodeći rasno motivisano nasilje, nijesu bili u mogućnosti da dokažu osnovanu sumnju da su bili žrtve diskriminacije, naročito kada su uz to bili žrtve neefikasne istrage koju su sprovodili domaći organi. Tvrdili su da propusti državnih organa da primijene odgovarajuće pravne i političke mjere otkrivaju institucionalni rasizam.

2. Procjena Suda

  1. Relevantni principi kada je u pitanju član 8 su iznijeti u Aksu protiv  Turske [VV], br. 4149/04 i 41029/04, stavovi 58-59, ECHR 2012; Sandra Janković protiv Hrvatske, br. 38478/05, stavovi 44-46, 5. mart 2009. godine; i R.B. protiv Mađarske, br. 64602/12, stavovi 78 i 81-84, 12. april 2016. godine; i, kada je u pitanju član 14, u Nachova i drugi protiv Bugarske [VV], br. 43577/98 i 43579/98, stav 145, ECHR 2005-VII; Aksu, gore citiran, stavovi 43-44, i, mutatis mutandis, Šečić protiv Hrvatske, br. 40116/02, stavovi 66-67, 31. maj 2007. godine. 
  2. Konkretno, Sud je prethodno utvrdio, u različitim kontekstima, da koncept privatnog života u smislu člana 8 Konvencije uključuje fizički i psihološki integritet (vidjeti, na primjer, Von Hannover protiv Njemačke, br. 59320/00, stav 50, ECHR 2004-VI) i takođe pokriva etnički identitet pojedinca (vidjeti i Marper protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 30562/04 i 30566/04, stav 66, ECHR 2008, i Ciubotaru protiv Moldavije, 27138/04, stav 49, 27. april 2010. godine).
  3. Iako je suštinski cilj člana 8 da zaštiti pojedince od arbitrarnog miješanja javnih vlasti, mogu postojati i pozitivne obaveze inherentne efikasnom poštovanju privatnog života, koje mogu uključivati usvajanje mjera u sferi odnosa između pojedinaca (vidjeti Tavlı protiv Turske, br. 11449/02, stav 28, 9. novembar 2006. godine). U tom cilju, države moraju da održavaju i primjenjuju u praksi adekvatan pravni okvir koji pruža zaštitu od nasilnih postupaka privatnih lica (vidjeti Isaković Vidović protiv Srbije, br. 41694/07, stav 59, 1. jul 2014. godine). Štaviše, pozitivne obaveze države na osnovu člana 8 da osiguraju zaštitu fizičkog integriteta pojedinca, takođe se mogu proširiti na pitanje koje se odnosi na efikasnost krivične istrage (vidjeti M.C. protiv Bugarske, br. 39272/98, stav 152, ECHR 2003-XII). Sud ponavlja da, “kako bi se istraga smatrala ‘efikasnom’, treba u suštini da omogući da se dođe do utvrđivanja činjenica predmeta i do identifikovanja i kažnjavanja odgovornih. Ovo nije obaveza rezultata već sredstava” (vidjeti Király i Dömötör protiv Mađarske, br. 10851/13, stav 79, 17 januar 2017. godine).
  4. Sud takođe ponavlja da je dio odgovornosti vlasti na osnovu člana 14, skupa sa članovima 2, 3 ili 8, da istraži postojanje moguće veze između rasističkih stavova i nasilnih postupaka (vidjeti, u odnosu na član 14 u vezi sa članom 2, Nachova i drugi, gore citirana, stav 161; u odnosu na član 14 u vezi sa članom 3, Šečić, gore citirana, stav 66, i Abdu protiv Bugarske, br. 26827/08, stav 44, 11. mart 2014. godine; i u odnosu na član 14 u vezi sa članom 8, B., gore citirana, stav 84). Prema tome, gdje se pojavi bilo kakav dokaz o verbalnom zlostavljanju na rasnoj osnovi, mora biti provjeren i, ukoliko se potvrdi, treba se sprovesti detaljna istraga svih činjenica kako bi se otkrili svi mogući rasistički motivi za nasilje (vidjeti Balázs protiv Mađarske, br. 15529/12, stav 61, 20. oktobar 2015. godine). Kao što je dobro poznato, u praksi je često jako teško dokazati rasističke motive. Obaveza tužene države da istraži moguće rasističke elemente u nasilnim postupcima jeste, ipak, obaveza koja se tiče upotrijebljenih sredstava više nego konkretnih postignutih rezultata. Organi vlasti moraju da urade ono što je razumno u tim okolnostima da sakupe i obezbijede dokaze, da iskoriste sva praktična sredstva za otkrivanje istine, i da donesu potpuno obrazloženu, nepristrasnu i objektivnu odluku, bez izostavljanja sumnjivih činjenica koje mogu ukazivati na zlostavljanje na rasnoj osnovi (vidjeti, mutatis mutandis, Škorjanec, gore citirana, stav 57, i Abdu, gore citirana, stavovi 43-45, sa daljim uputstvima). 
  5. Sud na kraju ponavlja da njegov zadatak nije da mijenja nadležne domaće organe prilikom odlučivanja o najprikladnijoj metodi zaštite pojedinaca od napada na njihov lični integritet, već da razmotri, na osnovu Konvencije, odluke koje su ti organi donijeli prilikom izvršavanja svog ovlašćenja slobodne procjene (vidjeti Sandra Janković, gore citirana, stav 46).
  6. Vraćajući se na predmetni slučaj, Sud prvo primjećuje da crnogorski zakonodavni okvir predviđa krivična djela ugrožavanje nečije sigurnosti, podstrekavanja na etničku, rasnu ili vjersku netrpeljivost ili diskriminaciju rasnu ili drugu. Sud dalje primjećuje da crnogorsko krivično pravo pravi razliku između krivičnih djela za koje gonjenje preduzima državni tužilac i krivičnih djela za koje se gonjenje preduzima od strane subsidijarnog tužioca. Takođe je predviđeno da oštećena strana djeluje kao subsidijarni tužilac. Kada su u pitanju krivična djela za koja krivično gonjenje preduzima državni tužilac, a kada on odbije da preduzme krivično gonjenje, po bilo kom osnovu, oštećena strana može preduzeti gonjenje kao subsidijarni tužilac. U tim okolnostima, Sud je zadovoljan da, u konkretnom predmetu, domaći zakonodavni okvir, kao takav, predviđa dovoljnu zaštitu (vidjeti Isaković Vidović, gore citirana, stav 62). 
  7. Sud primjećuje da većina spornih primjedbi ili djela nijesu učinjeni u prisustvu podnosioca predstavke niti su usmjereni direktno na njega (vidjeti, in contrario , R.B., gore citirana, stav 80). Takođe je jasno da podnosilac predstavke i njegova porodica nijesu fizički povrijeđeni bilo kojim nasilnim činom. Ipak, podnosilac predstavke je naveo da je bilo ponavljanih izraza sa nasilnom namjerom i prijetećeg ponašanja , kao i indirektnih nasilnih radnji, koje bi mogle prouzrokovati utemeljeni strah da se nasilje može zaista upotrijebiti (vidjeti, mutatis mutandis, Hajduová protiv Slovačke, br. 2660/03, stav 49, 30. novembar 2010. godine). Konkretno, podnosilac predstavke se žalio takođe na pucanje od strane lica X u noći 26. maja 2009. godine i incident od 22. septembra 2009. godine. Sud će fokusirati ispitivanje na ova dva incidenta.
  8. Sud primjećuje u ovom smislu da je tužilac potpuno izostavio pucnjavu od 26. maja 2009. godine iz svog zaključka. Jasno je da se pucnjava dogodila, što su potvrdila lica X i Y, i predmetne čaure su još uvijek bile dostupne, jer su ih sakupili Y i njegova djeca. Ipak, ništa u spisima predmeta ne ukazuje da je bilo što urađeno da se otkrije da li je zaista pucalo lice X, na primjer, uzimajući čaure od lica Y na analizu, provjeravanjem da li je lice X zaista imao oružje i, ukoliko jeste, da li su sakupljeni meci ispaljeni iz tog oružja, i provjerom koji su bili motivi za pucanje.
  9. Što se tiče incidenta od 22. septembra 2009. godine, smatralo se da uključuje elemente krivičnog djela ugrožavanja bezbjednosti, a tužilac je zatražio od policije da preduzme neophodne mjere kako bi se našao počinilac. Jasno je ukazano da bi krivično gonjenje u ovom smislu postalo zastarjelo   22.   septembra    2012.   godine.   Prilikom    odbijanja    zahtjeva podnosioca predstavke za istragu incidenta, domaći sudovi su utvrdili da dokaze treba da dostavi podnosilac ili policija, koju, navodno, podnosilac predstavke nikada nije pozvao. Kada je podnosilac predstavke uložio prigovor na to obrazloženje tvrdeći da je podnio zvaničnu prijavu i prijavio sporni incident policiji, koja jedva da je snimila nekoliko fotografija sa lica mjesta bez uzimanja bilo kakvih daljih dokaza, sudovi su odbili taj argument jednostavno navodeći da nije na njima da procjenjuju rad policije. Policija je navela tek 2016. godine, što je četiri godine nakon što je krivično djelo postalo zastarjelo, da su “preduzeli mjere posvećujući značajno vrijeme [prijavi]”, ali bez rezultata (vidjeti gornji stav 27). Osim njihovog izlaska na lice mjesta 22. septembra 2009. godine i fotografisanja, u spisima predmeta ne postoji ništa što bi tačno ukazivalo koje su druge mjere preduzete u tom smislu i kada.
  10. U ovim konkretnim okolnostima, Sud je utvrdio da gore navedeni tok događaja sam po sebi nije mogao da dovede do utvrđivanja činjenica predmeta, i nije predstavljao dovoljan odgovor na situaciju na koju je uložena prijava. Ukupan rezultat ovih nedostataka u istrazi je bio da su pucnjava i prijetnja od 22. septembra 2009. godine ostali praktično, bez pravnih posljedica, i da podnosiocu predstavke nije pružena potrebna zaštita njegovih prava na psihološki integritet (vidjeti, mutatis mutandis, Király i Dömötör, gore citirana, stav 80). On nije mogao imati koristi od implementacije pravnog okvira kojim se pruža efikasna zaštita. Ovo, tim prije, iz razloga što je podnosilac predstavke Rom i musliman, i da nije bio jedan, izolovani incident protiv njega, već više njih, i u smislu prirode ovih drugih incidenata (vidjeti gornje stavove 29-30 i 34-35). Sud je svjestan stalnih konfliktnih odnosa između podnosioca predstavke i njegovih komšija, kao i njegovog doprinosa tim konfliktima (vidjeti gornje stavove 28-35). Ipak, Sud ne smatra da ovi faktori opravdavaju nedovoljan odgovor u odnosu na prijave podnosioca predstavke u vezi sa pucnjavom i prijetnjama.
  11. U smislu gore navedenog, Sud smatra da je način na koji su sprovedeni mehanizmi krivičnog prava u konkretnom predmetu od strane pravosudnih organa bio manjkav do mjere koja predstavlja povredu obaveza tužene države na osnovu člana 8 Konvencije (vidjeti, mutatis mutandis, Sandra Janković, stavovi 52-58, i Isaković Vidović¸ stavovi 61-64, obije gore citirane) u vezi sa članom 14 Konvencije (vidjeti, mutatis mutandis, Škorjanec, gore citirana, stavovi 71-72).

II NAVODNE POVREDE ČLANA 9 I ČLANA 13 KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke se žalio na osnovu članova 9 i 13 Konvencije koji glase kako slijedi: 

Član  9

“1. Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti; ovo pravo uključuje slobodu promjene vjere ili uvjerenja i slobodu čovjeka da, bilo sam ili zajedno sa drugima, javno ili privatno, ispoljava vjeru ili uvjerenje molitvom, propovijedi, običajima i obredom.

2. Sloboda ispovijedanja vjere ili ubjeđenja može biti podvrgnuta samo onim ograničenjima koja su propisana zakonom i neophodna u demokratskom društvu u interesu javne bezbjednosti, radi zaštite javnog reda, zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.”

Član 13

“Svako kome su povrijeđena prava i slobode predviđene ovom Konvencijom ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima, bez obzira jesu li povredu izvršila lica koja su posupala u službenom svojstvu.”

  1. Vlada je osporila navode podnosioca predstavke.
  2. Sud primjećuje da su ove žalbe povezane sa gore ispitivanim, pa stoga isto tako moraju biti proglašene prihvatljivim.
  3. Uzimajući u obzir obrazloženje na osnovu člana 8 u vezi sa članom 14. Sud smatra da nije neophodno da ispituje da li je, u ovom predmetu, bilo povrede člana 9 (vidjeti, mutatis mutandis, Hoffmann protiv Austrije, 23. jun 1993. godine, stav 38, Serija A br. 255-C) i člana 13 (vidjeti, mutatis mutandis, Zorica Jovanović protiv Srbije, br. 21794/08, stav 80, ECHR 2013).

III PRIMJENA ČLANA 41 KONVENCIJE

  1. Član 41 Konvencije predviđa:

“Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili Protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj strani.”

A. Šteta

  1. Podnosilac predstavke je tražio 100.001,00 eura na ime nematerijalne štete.
  2. Vlada je osporila zahtjev podnosioca predstavke kao proizvoljan, neprimjereno visok i neopravdan, i u suprotnosti sa praksom Suda.
  3. Sud prihvata da je podnosilac predstavke pretrpio nematerijalnu štetu koja se ne može dovoljno nadoknaditi samim utvrđivanjem povrede. Praveći procjenu na pravednoj osnovi, Sud dodjeljuje podnosiocu predstavke 6.000,00 eura po tom osnovu.

 B. Troškovi i izdaci

  1. Podnosilac predstavke je takođe tražio 6.630,25 eura za troškove postupka pred domaćim sudovima i 1.200,00 eura za troškove nastale tokom postupka pred Sudom. 
  2. Vlada je osporila zahtjev podnosioca predstavke u vezi troškova nastalih pred domaćim sudovima, i ostavila Sudu da procijeni zahtjev u vezi troškova nastalih pred tim Sudom. 
  3. U skladu sa praksom Suda, podnosilac predstavke ima pravo na nadoknadu troškova i izdataka samo u onoj mjeri u kojoj je dokazano da su oni nužno i stvarno nastali, te da su s obzirom na visinu razumni (vidite Iatridis protiv Grčke (pravično zadovoljenje) [VV], br. 31107/96, stav 54 ECHR 2000-XI). U konkretnom predmetu, na osnovu dostavljene  dokumentacije i gore navedenih kriterijuma, Sud smatra razumnim da mu dosudi iznos od 5.000,00 eura kao nadoknadu za sve troškove.

C. Kamata 

  1. Sud smatra da je primjereno da kamatna stopa bude zasnovana na najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke uz dodatak od tri procenta poena.

 

SA OVIH RAZLOGA, SUD, JEDNOGLASNO

  1. Proglašava predstavku prihvatljivom;
  2. Utvrđuje da je bilo povrede člana 8 u vezi sa članom 14 Konvencije; 
  3. Utvrđuje da nema potrebe da ispituje žalbu na osnovu člana 9 i člana 13 Konvencije;
  4. Utvrđuje 

(a) da tužena država treba da plati podnosiocu predstavke, u roku od tri mjeseca od dana kada ova presuda postane pravosnažna u skladu sa članom 44 stav 2 Konvencije sledeće iznose:

(i) 6.000,00 eura (šest hiljada eura), plus bilo koji porezi koji se mogu naplatiti, na ime nematerijalne štete;

(ii) 5.000,00 eura (pet hiljada eura), plus bilo koji porezi koji se mogu naplatiti podnosiocu predstavke, na ime troškova i izdataka;

(b) da će se od dana isteka gore pomenuta tri mjeseca do dana isplate obračunavati kamata koja je jednaka najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke uz dodatak od tri procenta poena;

  1. Odbacuje ostatak zahtjeva podnosioca predstavke za pravičnim

 

Sačinjeno na engleskom jeziku, u pismenoj formi, dana 5. decembra 2017. godine, na osnovu Pravila 77 stav 2 i 3 Pravilnika Suda.

Stanley Naismith                                       Robert Spano

Registrar                                                  Predsjednik

 

______________________

 

Prevod presude preuzet sa https://sudovi.me/vrhs/sadrzaj/NQN9

 

 

 

 

 

 

SECOND SECTION

CASE OF ALKOVIĆ v. MONTENEGRO

(Application no. 66895/10)

JUDGMENT

STRASBOURG

5 December 2017

FINAL

05/03/2018

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Alković v. Montenegro,

The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

Robert Spano, President,
Julia Laffranque,
Işıl Karakaş,
Nebojša Vučinić,
Paul Lemmens,
Valeriu Griţco,
Stéphanie Mourou-Vikström, judges,
and Stanley Naismith, Section Registrar,

Having deliberated in private on 14 November 2017,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 66895/10) against Montenegro lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Montenegrin national, Mr Rizo Alković (“the applicant”), on 9 November 2010.

2. The applicant was represented by Ms S. Lompar, a lawyer practising in Podgorica. The Montenegrin Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mrs V. Pavličić.

3. The applicant alleged, in particular, that the authorities had failed to effectively investigate a series of ethnically and/or religiously motivated attacks against him perpetrated by individuals between 26 May and 22 September 2009.

4. On 14 December 2015 the application was communicated to the Government.

5. On 23 March 2016, under Article 36 § 2 of the Convention and Rule 44 § 3 of the Rules of Court, the President of the Section granted the European Roma Rights Centre leave to intervene as a third party in the proceedings.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

6. The applicant was born in 1960. He currently lives in Belgium, but at the material time lived in Podgorica, Montenegro.

7. The applicant is a Roma and a Muslim. On an unspecified date in 2006 the applicant and his family moved into an apartment in a building constructed for socially disadvantaged families. According to the applicant, because of constant attacks in which his car and the apartment were damaged, the perpetrators of which were never found, he installed a camera outside his apartment.

A. Events between 26 May and 22 September 2009 and the ensuing proceedings

8. On 26 May 2009 the applicant’s next-door neighbour, Y, was watching a kickboxing match between a Montenegrin and a Bosnian contestant on television. The applicant overheard the next-door conversation as the doors of both his and Y’s (adjacent) terraces were open. When the Bosnian kickboxer appeared with his coaches, all of whom were Muslim, Y allegedly said that he would slaughter one of them, and X, another neighbour, made a disparaging reference to the Bosnian kickboxer’s Turkish descent. According to the applicant, X left Y’s apartment at a certain point and went to his car, from which he took a gun. Y said “turn it to the left”, which was the direction of the applicant’s terrace. This was followed by nine to ten gunshots, and Y’s calling out insulting references to the applicant’s “Turkish mother”. X, Y and Y’s family picked up the spent cartridges from the ground afterwards.

9. On 9 September 2009 three neighbours, V (Y’s wife), S and B, were talking on the next-door terrace. As he was on his terrace, the applicant overheard the conversation. V said that she was fighting “cockroaches, frogs, nits and lice, and all sorts of other things”, which had been brought by “those dirty gipsies” (“od ovija gabeljčina”). V continued by saying that B and S “[could] use a hammer and a pruning knife (kosijer), and [she] would use an axe”. S replied that “her [people] carried swords”. V said that the axe could serve just as well. S answered “no, no, he is a Muslim, I have a sword”. B said “all is fine, whatever is more readily available” (“valja što god prije stigne”). V said loudly “An axe, an axe, a sledgehammer, like the one used on pigs”.

10. On 15 September 2009 Y was having an argument with M, another neighbour, when X joined and said, among other things, that if he “saw red”, he would “kill both you and your brother here like a dog” (“e ću te ubit ka psa i tebe i brata ođe”), apparently pointing at the applicant’s apartment, adding “dirty gypsy” (“cigane glibavi”) and “trash” (“ovo smeće”). This was witnessed by M’s brother, D. It is unclear from the case‑file if the applicant was present during the argument or if he learned about it in some other manner.

11. On 22 September 2009, the day of Ramadan Bayram, a religious holiday celebrated by the applicant and his family, a large cross was drawn on the applicant’s apartment door, and a large message was written on the wall next to it saying “move out or you’ll bitterly regret it” (“seli se, usko će ti bit”). The applicant called the police, who came and took photographs of the cross and the message. The same day the applicant lodged a criminal complaint with the police against the families of X, Y, S and B, and one more family living in the building.

12. Between 19 and 22 October 2009 the police interviewed X, Y, V, B, M, D, and three other neighbours.

13. X, Y, V, and B denied the applicant’s allegations. X and Y also denied that they had watched the match together, and Y submitted that everything he had said had been addressed to the Bosnian kickboxer. Both X and Y confirmed that they had heard the shots but said they did not know who had fired them. Y and his children had indeed picked up the spent cartridges from the ground, not in order to hide anything, but because the children found the spent cartridges interesting to play with. Neither X nor Y knew who was responsible for the incident of 22 September 2009, but they suspected the applicant himself.

14. V submitted that the discussion of 9 September 2009 had referred to another person sought by the police at the time in relation to various attacks, and they had been discussing how they would defend themselves in the event of an attack. B denied that she had been in V’s apartment on that occasion.

15. M confirmed that during the argument with Y, X had come and said that if he “saw red” he would “kill them, as well as this gypsy” (“napraviću dženaze i vama, a i ovom ciganinu”), pointing in the direction of the applicant’s flat. M had assumed that he had meant the applicant. D confirmed M’s statement.

16. The other two neighbours were not aware of any conflicts amongst the neighbours, or that anybody ill-treated or insulted the applicant on the basis of his national origin. They had no idea who could be responsible for the incident of 22 September 2009. The third neighbour, N.L., confirmed the applicant’s submissions in relation to another incident (see paragraph 30 (b) below).

17. On 26 October 2009 the case file was transmitted to the State prosecutor’s office (Osnovno državno tužilaštvo) in order to assess whether there were any elements of the criminal offence of jeopardising someone’s security (ugrožavanje sigurnosti).

18. On 18 November 2009 the applicant lodged a criminal complaint with the higher State prosecutor’s office (Više državno tužilaštvo) in Podgorica in relation to the above events. He filed the complaint against X, Y, V, S and B for incitement to ethnic, racial and religious hatred, discontent and intolerance (izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti, hereinafter “hate crime”) in connection with discrimination, racial and otherwise (see paragraphs 38-39 below). He also enclosed relevant video material.

19. On 24 November 2009 the higher State prosecutor’s office rejected the complaint on the grounds that there were no elements of any hate crime or other criminal offence within its competence. The applicant was notified that he could take over the prosecution as a subsidiary prosecutor and that the case file had already been forwarded to the State prosecution service on 26 October 2009 (see paragraph 17 above).

20. On 25 November 2009 the State prosecution service issued an official report (službena zabilješka) finding that the impugned words of 26 May, as well as those of 9 September 2009, which referred to the use of swords and axes, had not been addressed to either the applicant or anybody close to him, and that the incident of 15 September 2009 could not be considered a threat. It was concluded that none of those three events had involved an element of jeopardising someone’s security, or any other criminal offence subject to public prosecution. The incident of 22 September 2009, however, could be considered as jeopardising security. On 27 November 2009 the State prosecution service asked the police to undertake measures in order to find the perpetrator. At the same time the police were informed that the applicant’s criminal complaint in this regard would be kept until the perpetrator was found, or until 22 September 2012, when the prosecution of that criminal offence would become time-barred. On 31 December 2009 the State prosecutor informed the applicant of this, as well as of the fact that he could file a criminal complaint against a specific person with appropriate evidence (uz valjane dokaze).

21. On 14 December 2009 the applicant filed an application for an investigation (zahtjev za sprovođenje istrage) with the High Court (Viši sud) in Podgorica. He enclosed the relevant videos, and proposed that the court hear a number of neighbours, including those he suspected.

22. On 17 March 2010 the High Court dismissed that application for lack of evidence. In particular, the submitted video material was considered to be inadmissible, having been obtained without a prior court order, and the court observed that the suspected neighbours had denied that what they had said related to the applicant. It was further held that the applicant had not submitted any evidence in relation to the incident of 22 September 2009, nor had he called the police at the time to come to the scene and “collect the necessary material for further analysis” in order to verify his suspicions.

23. On 26 March 2010 the applicant appealed against that decision. He submitted, in particular, that on 22 September 2009 he had actually called the police, who had only taken photographs of the scene. The fact that they had failed to do what they should have done was in no way his fault, as it was not up to him to tell the police what to do, but only to lodge a criminal complaint, which he had done.

24. On 31 May 2010 the Court of Appeal dismissed his appeal for lack of evidence, in substance endorsing the reasoning of the High Court. In doing so, the court held that the applicant’s objections as to the gathering of evidence by the police “could not be the subject of [that] court’s assessment”.

25. On 19 July 2010 the applicant lodged a constitutional appeal. He maintained, inter alia, that because of the failure of the domestic authorities to protect him and his family, they had had to move out of the apartment (see paragraph 35 below). He relied on the right to private life, the right to an effective domestic remedy, and the prohibition of discrimination.

26. On 25 March 2014 the Constitutional Court dismissed the applicant’s constitutional appeal. It considered that it should be examined under Articles 6 and 14 of the Convention and corresponding Articles of the Montenegrin Constitution, and found there had been no violation of any of them.

27. On 7 April 2016, as regards the incident of 22 September 2009, the police informed the State prosecutor’s office that “[they] had acted on [the applicant’s] criminal complaint and undertaken measures in accordance with their authority, having dedicated a significant amount of time [to the complaint]. While carrying out those official actions [they] had not found material evidence which would undoubtedly indicate the perpetrator of this criminal offence”.

B. Other relevant facts

28. The Government submitted information from the applicant’s criminal record reflecting convictions for minor offences in 1981, 1990 and 2002. For each of these offences he had received a suspended sentence.

29. On 20 December 2007 the applicant was celebrating Bayram. X and Y claimed before the domestic bodies that the applicant had celebrated inappropriately by playing loud music from very early in the morning, shooting in the air and calling Turks and Wahhabi (vehabije) to jihad. He had apparently also tried to hit X with a flagpole (koplje od zastave). The applicant submitted that X and W (the husband of X’s niece) had been insulting him and his family, while X had also spat on him, shouted obscenities and thrown stones at him, causing him minor physical injuries. On 30 September 2008 the applicant was found guilty in misdemeanour proceedings of disturbing public order and peace (narušavanje javnog reda i mira) by shooting several shots in the air from his starting pistol on 20 December 2007. He was sentenced to a ten-day period of imprisonment and the pistol was confiscated. The decision was upheld by a second‑instance body on 23 December 2008. In relation to the same incident, on 29 July 2008 X and W were charged with violent behaviour against the applicant. In the course of the proceedings, a medical expert witness submitted that the applicant had a contusion (nagnječenje) on the left part of the back of his head, which would have been classified as a minor physical injury at the time it had been inflicted. The medical expert submitted that the injury had been caused by a blunt object, possibly a “larger stone”, and that it could not have been caused by sand or “stones the size of beans”. On 24 May 2011, after the case had been remitted, the Court of First Instance acquitted X and W, considering that it had not been proved that they had committed the offence.

30. The applicant reported the following events to the police, but to no avail: (a) on 6 October 2008 an unknown person had thrown a brick and broken one of the windows of his apartment; (b) on 11 September 2009 S and her husband, Z, had tried to hit the applicant’s parked car with their own car; this was confirmed by another neighbour, N.L., who witnessed this event and was interviewed by the police in October 2009 (see paragraph 16 above); (c) on 16 October 2009 S had asked Y aloud if he was going to “slaughter” somebody, and he had answered that he was, both of them looking at the applicant; S had said that he would “make [his] car dirty with that man”; (d) on 19 December 2009 an unknown person had fired several shots in front of the applicant’s apartment, below the children’s bedroom; the applicant gave the police eight bullet shells that he had found on the ground; (e) on 1 January 2010, shortly after midnight, X had thrown firecrackers at the applicant’s car and broken its windscreen; he had also thrown a glass bottle at the applicant and a metal bar at his son, swearing profusely and threatening to slaughter them all; this had been followed by gunshots.

31. On 21 October, 23 October and 30 October 2009 X, V and M.Ć. respectively lodged criminal complaints against the applicant for insulting and provoking them, and for playing loud music and calling Turks and Wahhabi to jihad. On 25 December 2009 those complaints were rejected by the State prosecutor.

32. On 24 April 2010 the Court of First Instance (Osnovni sud) in Podgorica found the applicant guilty of recording Y without authorisation and eavesdropping (prisluškivanje) on him, and sentenced him to 40 days’ imprisonment, suspended for a period of one year. That judgment was upheld by the High Court on 15 October 2010. On 26 December 2012 the Constitutional Court dismissed a constitutional appeal by the applicant in this regard.

33. On 7 May 2010 the applicant was fined 800 euros (EUR) in minor offence proceedings (prekršajni postupak) for threatening (izazivanje osjećaja ugroženosti) V, a decision which was upheld on 7 July 2010.

34. On 26 May 2010 the applicant lodged a criminal complaint against X with the State prosecution service, alleging that in August and September 2009 he had threatened to “cut [the applicant’s] gypsy head off and impale it on a pike” (nabiti na kolac). On 27 July 2010 the deputy State prosecutor rejected the criminal complaint. On 12 August 2010 the applicant filed a private criminal action (optužni predlog) against X, who was acquitted by the Court of First Instance on 7 June 2011. The court found that X had indeed said the impugned words in front of a witness, and that the words could have made the applicant feel frightened and insecure, but the court could not accept “that [the applicant] had taken those words seriously, especially since the witness, who was the only one who had heard the words, had not taken them seriously, which was why he had informed the applicant about them only two months later”. That decision was upheld by the High Court on 7 March 2012.

35. On 6 July 2010 X threatened the applicant’s daughter by saying that he would kill and slaughter them all, with his hands stretched towards her neck. The girl apparently fainted and was admitted to hospital unconscious. The same day the applicant and his family moved out of their apartment. They were allegedly on a hunger strike for the next twenty-four days, seeking help from various State institutions.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. The Criminal Code of Montenegro (Krivični zakonik Crne Gore, published in the Official Gazette of the Republic of Montenegro - OG RM - nos. 70/0313/0447/06, and the Official Gazette of Montenegro - OGM - nos. 40/0825/1073/1032/1164/1140/1356/1314/1542/15058/15 and 044/17)

36. Respectively, Articles 168, 370 and 443 of this Code provide for the criminal offences of jeopardising another person’s security, incitement to ethnic, racial and religious hatred, and discrimination, racial or otherwise.

37. Article 168 provides, inter alia, that whoever jeopardises another person’s security by threatening an attack on their life or on the life of someone close to them shall be fined or sentenced to a year in prison. Whoever commits this offence in respect of several persons or commits the offence out of hatred shall be sentenced to between three months and three years in prison.

38. Article 370 provides, inter alia, that whoever publicly encourages violence or hatred towards a group or a group member on the basis of their race, skin colour, religion, origin, or nationality shall be sentenced to between six months and five years in prison. If this offence is committed by jeopardising someone’s security, the perpetrator shall be sentenced to between one and eight years in prison.

39. Article 443 provides, inter alia, that whoever violates someone’s fundamental human rights and freedoms on the basis of their race, skin colour, nationality, ethnic origin or other personal characteristic, shall be sentenced to between six months and five years in prison.

B. The Criminal Procedure Code 2003 (Zakonik o krivičnom postupku, published in the OG RM nos. 71/0307/0447/06, and 57/09).

40. Articles 19, 20, 44, 45, 59 and 243, read in conjunction, provided, inter alia, that formal criminal proceedings (krivični postupak) could be instituted at the request of an authorised prosecutor. In respect of crimes subject to public prosecution, the authorised prosecutor would be the State prosecutor. However, his authority to decide whether to press charges was bound by the principle of legality, which required that he had to act whenever there was a reasonable suspicion that a crime subject to public prosecution had been committed. For crimes subject to private prosecution (za koja se goni po privatnoj tužbi), the authorised prosecutor would be a victim (privatni tužilac).

41. Article 59 provided that, should the State prosecutor decide that there was no basis on which to press charges, he had to inform the victim of that decision, and the latter would then have the right to take over the prosecution of the case on his own behalf, as a “subsidiary prosecutor” (oštećeni kao tužilac), within eight days of being notified of that decision.

C. The Criminal Procedure Code 2009 (Zakonik o krivičnom postupku, published in the OGM nos. 57/09049/10047/14002/15035/15 and 058/15).

42. This Code entered into force on 1 September 2011 and thereby repealed the previous Code (except for Chapter XXIX, which is not relevant to the present case).

43. Articles 437 and 438 provide for a possibility for the Supreme State Prosecutor to lodge a request for the protection of legality (zahtjev za zaštitu zakonitosti), either of his own motion or upon a proposal to that effect submitted by a defendant sentenced to unconditional imprisonment of one year or more.

D. The Obligations Act (Zakon o obligacionim odnosima; published in the OGM nos. 47/08 and 04/11)

44. Sections 148 and 149 set out the different grounds for claiming compensation for both pecuniary and non-pecuniary damage, including for a violation of personal rights (povreda prava ličnosti). In particular, section 148(1) provides that whoever causes somebody else damage is liable to pay compensation, unless he or she can prove that the damage was not his or her fault.

45. Sections 206-207 provide that anyone who has suffered fear, physical pain or mental anguish as a consequence of a breach of personal rights (prava ličnosti) is entitled to sue for financial compensation in the civil courts and, in addition, to request other forms of redress “which might be capable” of affording adequate non-pecuniary relief. This Act entered into force on 15 August 2008.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLES 8 AND 14 OF THE CONVENTION

46. The applicant complains under Articles 8 and 14 of the Convention regarding the failure of the authorities to effectively investigate a series of ethnically and/or religiously motivated attacks against him perpetrated by individuals between 26 May and 22 September 2009. The Court considers that it is appropriate to examine the applicant’s complaints under Article 8 taken in conjunction with Article 14 (see, mutatis mutandisŠkorjanec v. Croatia, no. 25536/14, § 38, ECHR 2017 (extracts)).

47. The relevant Articles read as follows:

Article 8

“1. Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

Article 14

“The enjoyment of the rights and freedoms set forth in [the] Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”

48. The Government contested the applicant’s allegations.

A. Admissibility

49. The Government submitted that the applicant had failed to lodge a request for the protection of legality with the Supreme State Prosecutor under Articles 437 and 438 of the Criminal Procedure Code 2009, and/or a compensation claim under sections 148-149 and 206-207 of the Obligations Act (see paragraphs 43-45 above).

50. The applicant maintained that he had exhausted all effective domestic remedies. In particular, a request for the protection of legality was not an effective domestic remedy, given that it could only be submitted by a State prosecutor with competence, and not by an applicant himself or his representative. In any event, he had lodged his application before the Criminal Procedure Code 2009 and the relevant Articles to which the Government had referred had entered into force.

51. The relevant general principles concerning exhaustion of domestic remedies are set out in Vučković and Others v. Serbia (preliminary objection) [GC], nos. 17153/11 and 29 others, §§ 69-77, 25 March 2014. In particular, the Court must examine whether, in all the circumstances of the case, the applicant did everything that could reasonably be expected of him or her to exhaust domestic remedies (see İlhan v. Turkey [GC], no. 22277/93, § 59, ECHR 2000‑VII). An applicant who has exhausted a remedy that is apparently effective and sufficient cannot be required also to have tried others that were available but probably no more likely to be successful (see Aquilina v. Malta [GC], no. 25642/94, § 39, ECHR 1999‑III).

52. Turning to the present case, the Court has already found that a request for the protection of legality is not an effective domestic remedy, given that it can only be filed by a public prosecutor (see Lepojić v. Serbia, no. 13909/05, § 54, 6 November 2007). The Court finds no reason to depart from that conclusion in the present case.

53. The Court also takes note of the allegations brought by the applicant before the police and observes that there is no reason to question the effectiveness of a criminal complaint as a remedy. It also reiterates that an applicant who has exhausted a remedy that is apparently effective and sufficient cannot be required also to have tried others that were available but probably no more likely to be successful (see paragraph 51 in fine above). In these circumstances, and leaving aside the question of whether a civil remedy is in fact appropriate to the applicant’s complaint, the Court considers that by filing a criminal complaint the applicant exhausted effective domestic remedies and was thus dispensed from filing a compensation claim in addition. The Government’s objection must therefore be dismissed.

54. The Court notes that the complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ submissions

(a) The applicant

55. The applicant made no further comments in addition to his initial complaints and submissions.

(b) The Government

56. The Government contested the applicant’s complaint and submitted that there had been no violation of any of the Articles referred to. In particular, the applicant was a person who was inclined to conflict and who was prone to violent behaviour and breaking the law, as proved by his previous convictions (see paragraph 28 above) and his dysfunctional relations with his neighbours. The same neighbours had good relations with people of other nationalities and religions living in the same building, including Muslims, which proved there had been no racial or religious intolerance in the present case.

57. As regards the events between 26 May and 22 September 2009, the prosecuting authorities with competence had acted lawfully and had given duly explained decisions on the basis of the data collected and, inter alia, the applicant’s dysfunctional relations with his neighbours. The DVD submitted by the applicant could not be used as valid evidence, since it had not been obtained in accordance with the law and in any event had been produced in 2003 and edited much later.

58. The domestic authorities had also acted promptly after the incident of 20 December 2007, which had resulted in an indictment against X and W (see paragraph 29 above), and following the applicant’s criminal complaint of 26 May 2010, which had had to be rejected in the absence of any elements of a criminal offence subject to public prosecution (see paragraph 34 above). The applicant’s claims that the State authorities had treated his criminal complaints differently were not true, as several criminal complaints against him had also been rejected in the same period (see paragraph 31 above).

59. As regards the complaint under Article 14, the applicant had offered no evidence that there had been a situation similar to his where parties had been treated differently.

60. The Government also argued that the third party’s submissions were general and vague (see paragraphs 61-62 below). They submitted that Roma in Montenegro were protected by the Constitution, which incorporated all international legal standards, and a number of statutes, including the Discrimination Prohibition Act, and the Minority Rights and Freedoms Act. Montenegro had also adopted a “Strategy for improving the situation of Roma and Egyptians 2012-2016”, which defined a whole set of legal, political, economic, social, health and other measures and activities, and whose implementation was monitored by a commission composed also of representatives of Roma, Egyptians and non-governmental organisations (NGOs) for such groups. The Government further maintained that Montenegro had worked on improving the living standards of Roma, particularly their living conditions, by building a number of residential units in several towns.

(c) The third party

61. The European Roma Rights Centre (ERRC) referred to various international reports and surveys concerning the relations between Roma and the police, and an increase in violence against Roma. In addition, a survey conducted by a Montenegrin NGO had indicated that between 21% and 43.5% of respondents would prefer not to have a Roma neighbour, colleague or boss, and for there to be no Roma in the country at all. Montenegrin criminal legislation had been amended in 2013 so as to introduce bias as an aggravating circumstance, but there was no indication that this had made any difference in practice. There were no available records on hate crimes for the period 2009-2014, the only available data being that there had been no sentences in 2014. The ERRC submitted that the United Nations Committee on the Elimination of Racial Discrimination had observed that serious cases of incitement to racial hatred in Montenegro very often were treated as misdemeanours, and seldom resulted in convictions, and that this had been criticised by the European Commission against Racism and Intolerance as early as 2008. The ERRC maintained that this amounted to institutional racism.

62. They further submitted that vulnerable victims, such as Roma, alleging racially motivated violence were unlikely to be able to prove beyond reasonable doubt that they had been subjected to discrimination, especially when they were also victims of a failure on the part of the domestic authorities to carry out an effective investigation. They asserted that the authorities’ failure to implement appropriate legal and policy measures disclosed institutional racism.

2. The Court’s assessment

63. The relevant principles as regards Article 8 are set out in Aksu v. Turkey [GC], nos. 4149/04 and 41029/04, § 58-59, ECHR 2012; Sandra Janković v. Croatia, no. 38478/05, §§ 44-46, 5 March 2009; and R.B. v. Hungary, no. 64602/12, § 78 and §§ 81-84, 12 April 2016; and, as regards Article 14, in Nachova and Others v. Bulgaria [GC], nos. 43577/98and 43579/98, § 145, ECHR 2005‑VII; Aksu, cited above, §§ 43-44, and, mutatis mutandisŠečić v. Croatia, no. 40116/02, §§ 66-67, 31 May 2007.

64. In particular, the Court has previously held, in various contexts, that the concept of private life within the meaning of Article 8 of the Convention includes a person’s physical and psychological integrity (see, for example, Von Hannover v. Germany, no. 59320/00, § 50, ECHR 2004‑VI) and also covers an individual’s ethnic identity (see S. and Marper v. the United Kingdom [GC], nos. 30562/04 and 30566/04, § 66, ECHR 2008, and Ciubotaru v. Moldova, no. 27138/04, § 49, 27 April 2010).

65. While the essential object of Article 8 is to protect the individual against arbitrary interference by the public authorities, there may in addition be positive obligations inherent in effective respect for private life, which may involve the adoption of measures in the sphere of relations between individuals (see Tavlı v. Turkey, no. 11449/02, § 28, 9 November 2006). To that end, States are to maintain and apply in practice an adequate legal framework affording protection against acts of violence by private individuals (see Isaković Vidović v. Serbia, no. 41694/07, § 59, 1 July 2014, and the authorities cited therein). Moreover, the State’s positive obligation under Article 8 to safeguard the individual’s physical integrity may also extend to questions relating to the effectiveness of a criminal investigation (see M.C. v. Bulgaria, no. 39272/98, § 152, ECHR 2003‑XII). The Court reiterates that, for an “investigation to be regarded as ‘effective’, it should in principle be capable of leading to the establishment of the facts of the case and to the identification and punishment of those responsible. This is not an obligation of result, but one of means” (see Király and Dömötör v. Hungary, no. 10851/13, § 79, 17 January 2017).

66. The Court also reiterates that it is part of the authorities’ responsibilities under Article 14, taken in conjunction with Articles 2, 3 or 8, to investigate the existence of a possible link between racist attitudes and acts of violence (see, with respect to Article 14 in conjunction with Article 2, Nachova and Others, cited above, § 161; with respect to Article 14 in conjunction with Article 3, Šečić, cited above, § 66, and Abdu v. Bulgaria, no. 26827/08, § 44, 11 March 2014; and with respect to Article 14 in conjunction with Article 8, R.B., cited above, § 84). Accordingly, where any evidence of racist verbal abuse comes to light in an investigation of violent acts, it must be checked and, if confirmed, a thorough examination of all the facts should be undertaken in order to uncover any possible racist motives for the violence (see Balázs v. Hungary, no. 15529/12, § 61, 20 October 2015). Admittedly, in practice it is often extremely difficult to prove a racist motive. The obligation on the respondent State to investigate possible racist overtones to an act of violence is, however, an obligation which concerns the means employed rather than the specific result achieved. The authorities must do what is reasonable in the circumstances to collect and secure the evidence, explore all practical means of discovering the truth, and deliver fully reasoned, impartial and objective decisions, without omitting suspicious facts that may be indicative of racially induced violence (see, mutatis mutandisŠkorjanec, cited above, § 57, and Abdu, cited above, §§ 43-45, with further references).

67. The Court lastly reiterates that its task is not to substitute itself for the competent domestic authorities in determining the most appropriate methods of protecting individuals from attacks on their personal integrity, but rather to review under the Convention the decisions that those authorities have taken in the exercise of their power of appreciation (seeSandra Janković, cited above, § 46).

68. Turning to the present case, the Court firstly notes that the Montenegrin legal framework provided for the criminal offences of jeopardising someone’s security, incitement to ethnic, racial and religious hatred, and discrimination, racial or otherwise. The Court further observes that Montenegrin criminal law distinguished between criminal offences to be prosecuted by the State prosecutor and criminal offences to be prosecuted by means of a private prosecution. It also provided for the injured party to act as a subsidiary prosecutor. In respect of criminal offences for which the prosecution was to be undertaken by the State prosecutor, where that official declined to prosecute, on whatever grounds, the injured party could take over the prosecution as a subsidiary prosecutor. In these circumstances, the Court is satisfied that, in the present case, the domestic legal framework as such provided sufficient protection (see Isaković Vidović, cited above, § 62).

69. The Court notes that most of the impugned remarks or actions were not made in the applicant’s presence nor aimed at him directly (see, by contrast, R.B., cited above, § 80). It is also clear that the applicant and his family were not physically harmed by any violent acts. Nevertheless, the applicant alleged that there were repeated expressions of violent intent and threatening behaviour, as well as indirect acts of violence, which could arouse a well-founded fear that violence might actually be used (see, mutatis mutandis,Hajduová v. Slovakia, no. 2660/03, § 49, 30 November 2010). In particular, the applicant complained also regarding the shooting by X on the night of 26 May 2009 and the incident on 22 September 2009. The Court will focus its examination on these two incidents.

70. The Court notes in this regard that the prosecutor completely omitted the shooting of 26 May 2009 from his conclusion. The shooting clearly took place, having been confirmed by both X and Y, and the relevant bullet shells were still available, having been collected by Y and his children. However, nothing in the case file indicates that anything was done to find out whether it was indeed X who had been shooting, for example taking the collected bullet shells from Y for analysis, checking if X did indeed have a gun and, if so, whether the collected bullets had been fired from that gun, and checking what the motive for the shooting was.

71. As regards the incident of 22 September 2009 it was considered to involve the elements of the crime of jeopardising security, and the prosecutor asked the police to undertake the necessary measures in order to find the perpetrator. It was clearly indicated that a criminal prosecution in this regard would become time-barred on 22 September 2012. When dismissing the applicant’s request for an investigation into that incident, the domestic courts held that evidence should have been provided by either the applicant or the police, whom allegedly the applicant had never called. When the applicant objected to that finding by submitting that he had both submitted an official complaint and reported the impugned incident to the police, who had merely taken photos of the scene without taking any further evidence, the courts dismissed his argument by simply stating that it was not up to them to assess the work of the police. The police submitted only in 2016, that is four years after criminal prosecution of the criminal offence had become time-barred, that they “had implemented measures, having dedicated a significant amount of time [to the complaint]”, but to no avail (see paragraph 27 above). Apart from their coming to the scene on 22 September 2009 and taking photographs, there is nothing in the case file that would indicate exactly what other measures were taken in this regard and when.

72. In these particular circumstances, the Court finds that the above‑mentioned course of action in itself was not capable of leading to the establishment of the facts of the case, and did not constitute a sufficient response to the situation complained of. The cumulative effect of those shortcomings in the investigations was that the shooting, and the threat of 22 September 2009 remained virtually without legal consequences, and the applicant was not provided with the required protection of his right to psychological integrity (see,mutatis mutandisKirály and Dömötör, cited above, § 80). He could not have the benefit of the implementation of a legal framework affording effective protection. This applies all the more, given the fact that the applicant is Roma as well as Muslim, and that there was not one, isolated incident directed against him, but many, and in view of the nature of these other incidents (see paragraphs 29-30 and 34-35 above). The Court is mindful of the ongoing conflictual relationship between the applicant and his neighbours, as well as his own contribution to that conflict (see paragraphs 28-35 above). However, it does not consider that these factors justify the authorities’ lack of sufficient response in respect of the applicant’s complaints regarding the shooting and the threat.

73. In view of the above, the Court considers that the manner in which the criminal-law mechanisms were implemented in the present case by the judicial authorities was defective to the point of constituting a violation of the respondent State’s obligations under Article 8 of the Convention (see, mutatis mutandisSandra Janković, §§ 52-58, andIsaković Vidović¸ §§ 61‑64, both cited above) in conjunction with Article 14 of the Convention (see, mutatis mutandisŠkorjanec, cited above, §§ 71-72).

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLES 9 AND 13 OF THE CONVENTION

74. The applicant made the same complaint under Articles 9 and 13 of the Convention, which read as follows:

Article 9

“1. Everyone has the right to freedom of thought, conscience and religion; this right includes freedom to change his religion or belief and freedom, either alone or in community with others and in public or private, to manifest his religion or belief, in worship, teaching, practice and observance.

2. Freedom to manifest one’s religion or beliefs shall be subject only to such limitations as are prescribed by law and are necessary in a democratic society in the interests of public safety, for the protection of public order, health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

Article 13

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

75. The Government contested the applicant’s allegations.

76. The Court notes that this complaint is linked to the one examined above, and must therefore likewise be declared admissible.

77. Having regard to its finding under Article 8 in conjunction with Article 14, the Court considers that it is not necessary to examine whether, in this case, there has been a violation of Article 9 (see, mutatis mutandisHoffmann v. Austria, 23 June 1993, § 38, Series A no. 255‑C) and Article 13 (see, mutatis mutandisZorica Jovanović v. Serbia, no.21794/08, § 80, ECHR 2013).

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

78. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

79. The applicant claimed 100,001 euros (EUR) in respect of non‑pecuniary damage.

80. The Government contested the applicant’s claim as arbitrary, inappropriately high and unjustified, and contrary to the relevant case-law of the Court.

81. The Court accepts that the applicant has suffered non-pecuniary damage which cannot be sufficiently compensated by the finding of a violation alone. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicant EUR 6,000 under this head.

B. Costs and expenses

82. The applicant also claimed EUR 6,630.25 for costs and expenses incurred before the domestic courts, and EUR 1,200 for those incurred before the Court.

83. The Government contested the applicant’s claim in respect of costs and expenses incurred before the domestic courts, and left it to the Court to assess the claim in respect of costs and expenses incurred before it.

84. In accordance with the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum (see Iatridis v. Greece (just satisfaction) [GC], no. 31107/96, § 54, ECHR 2000‑XI). In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 5,000 to cover costs under all heads.

C. Default interest

85. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Declares the application admissible;

 

2. Holds that there has been a violation of Article 8 in conjunction with Article 14 of the Convention;

 

3. Holds that there is no need to examine the complaint under Articles 9 and 13 of the Convention;

 

4. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts:

(i) EUR 6,000 (six thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 5,000 (five thousand euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

 

5. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 5 December 2017, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Stanley Naismith                      Robert Spano
Registrar                                     President

 

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde


Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije