Oršuš i drugi protiv Hrvatske

VIJEĆE EUROPE

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET ORŠUŠ I DRUGI PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 15766/03)

PRESUDA

STRASBOURG

17. srpnja 2008. 

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Oršuš i drugi protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Christos Rozakis, predsjednik,
Nina Vajić,
Khanlar Hajiyev,
Dean Spielmann,
Sverre Erik Jebens,
Giorgio Malinverni,
George Nicolaou, suci,
i Søren Nielsen, tajnik Odjela,
nakon vijećanja zatvorenog za javnost 26. lipnja 2008., donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 15766/03) protiv Republike Hrvatske što ga je 8. svibnja 2003. četrnaest hrvatskih državljana romskoga podrijetla (vidi Prilog) podnijelo Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija"). Dopisom od 22. veljače 2007. prvi podnositelj zahtjeva obavijestio je Sud da želi povući svoj zahtjev.

2. Podnositelje zahtjeva zastupali su Europski centar za prava Roma (ECPR), međunarodna javnointeresna pravna organizacija sa sjedištem u Budimpešti, Hrvatski helsinški odbor (HHO), nevladina organizacija sa sjedištem u Zagrebu, te gđa Lovorka Kušan, odvjetnica iz Ivanić Grada. Hrvatsku Vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica, gđa Š. Stažnik.

3. Dana 2. listopada 2006. Sud je odlučio Vladu obavijestiti o prigovorima podnositelja zahtjeva glede navodnog ponižavajućeg postupanja, duljine postupka te njihovoga prava na obrazovanje i prava da ne budu diskriminirani, kao i o njihovom prigovoru u vezi s pomanjkanjem djelotvornog pravnog sredstva u odnosu na te prigovore. Sud je također odlučio istovremeno ispitati osnovanost i dopuštenost zahtjeva (članak 29. stavak 3.).

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

4. Podnositelji zahtjeva rođeni su između 1988. i 1994. i žive u Orehovici, Podturenu i Trnovcu. Njihova imena i podaci navedeni su u Prilogu.

5. Kao školska djeca podnositelji zahtjeva su u određenim razdobljima pohađali posebne razrede, u kojima su bili samo romski učenici, u osnovnim školama u selima Macinec, Podturen i Orehovica. Ukupan broj učenika u Osnovnoj školi Macinec 2001. godine bio je 445, a 194 njih bili su Romi. Postojalo je šest razreda u kojima su svi učenici bili Romi, s ukupno 142 učenika, dok je preostalo pedeset i dvoje romskih učenika pohađalo redovite (mješovite) razrede. Ukupan broj učenika u Osnovnoj školi Podturen 2001. godine bio je 463, a 47 njih bili su Romi. Postojao je samo jedan razred u kojem su svi učenici bili Romi, sa sedamnaest učenika, dok je preostalih tridesetero romskih učenika pohađalo redovite (mješovite) razrede. Ukupan broj učenika u Osnovnoj školi Orehovica 2001. godine bio je 340, a 90 njih bili su Romi. Postojala su dva razreda u kojima su svi učenici bili Romi, s četrdeset i jednim učenikom, dok je preostalih četrdeset i devet romskih učenika pohađalo redovite (mješovite) razrede. U Hrvatskoj su djeca obvezna pohađati školu dok ne navrše petnaest godina.

6. Vlada je dostavila sljedeće podatke u odnosu na pojedinačne podnositelje zahtjeva:

Druga podnositeljica zahtjeva, Mirjana Oršuš, upisana je u prvi razred osnovne škole u školskoj godini 1997./1998. Te i sljedeće godine pohađala je redoviti razred, ali u te dvije godine školovanja nije uspjela završiti prvi razred. U školskoj godini 1999./2000., 2000./2001., 2001./2002. i 2003./2004. pohađala je razred u kojem su bili samo učenici Romi. Završila je peti razred u školskoj godini 2004./2005. U školskoj godini 2004./2005. pohađala je redoviti (mješoviti) razred. Pohađala je dodatnu nastavu iz hrvatskoga jezika i sudjelovala u izvannastavnim aktivnostima koje je organizirala škola, u mješovitoj skupini. Nakon što je navršila petnaest godina života, u kolovozu 2006. napustila je školu. Iz njezinog matičnog lista vidljivo je da je imala 111 neopravdanih sati.

7. Treći podnositelj zahtjeva, Gordan Oršuš, upisan je u prvi razred osnovne škole u školskoj godini 1996./1997. i završio ga je. Te i sljedeće školske godine podnositelj zahtjeva pohađao je razred u kojem su svi učenici bili Romi. U školskoj godini 1998./1999. i 1999./2000. pohađao je redoviti (mješoviti) razred. Drugi razred završio je u školskoj godini 2000./2001. U toj i sljedećoj godini pohađao je razred u kojem su svi učenici bili Romi. U školskoj godini 2002./2003. bio je u redovitom (mješovitom) razrednom odjeljenju i završio je četvrti razred. Sudjelovao je u izvannastavnim aktivnostima koje je organizirala škola, u mješovitoj skupini. Nakon što je navršio petnaest godina života, u listopadu 2001. napustio je školu. Iz njegovog matičnog lista vidljivo je da je u četvrtom razredu imao puno izostanaka s nastave.

8. Četvrti podnositelj zahtjeva, Dejan Balog, upisan je u prvi razred osnovne škole u školskoj godini 1996./1997. U prvoj i drugoj godini pohađao je razred u kojem su svi učenici bili Romi, a sljedeće dvije godine redoviti (mješoviti) razred. U školskoj godini 2000./2001., 2001./2002. i 2002./2003. pohađao je razred u kojem su bili samo učenici Romi. Sljedeće godine pohađao je redoviti (mješoviti) razred. U školskoj godini 2003./2004. završio je četvrti razred. Sudjelovao je u izvannastavnim aktivnostima koje je organizirala škola, u mješovitoj skupini. Nakon što je navršio petnaest godina života, u kolovozu 2006. napustio je školu. Iz njegovog matičnog lista vidljivo je da je u četvrtom razredu kažnjen ukorom zbog izostanaka s nastave, jer je imao osamnaest neopravdanih sati.

9. Peti podnositelj zahtjeva, Siniša Balog, upisan je u prvi razred osnovne škole u školskoj godini 1999./2000. i završio ga je. Od školske godine 1999./2000. do školske godine 2002./2003. pohađao je razred u kojem su svi učenici bili Romi, nakon čega je pohađao redoviti (mješoviti) razred. U školskoj godini 2006./2007. treći je put pohađao peti razred. Sudjelovao je u izvannastavnim aktivnostima koje je organizirala škola, u mješovitoj skupini. Iz njegovog matičnog lista vidljivo je da je u trećem razredu kažnjen ukorom zbog izostanaka s nastave, jer je imao sedamdeset i devet neopravdanih sati.

10. Šesta podnositeljica zahtjeva, Manuela Kalanjoš, upisana je u prvi razred osnovne škole u školskoj godino 1996./1997, a pohađala je razred u kojem su svi učenici bili Romi. Sljedeće dvije godina polazila je redoviti (mješoviti) razred. Od školske godine 1999./2000. do školske godine 2002./2003. polazila je razred u kojem su svi učenici bili Romi, kad je završila četvrti razred. Nakon toga je polazila redoviti (mješoviti) razred. Pohađala je dodatnu nastavu iz hrvatskoga jezika i sudjelovala u izvannastavnim aktivnostima koje je organizirala škola, u mješovitoj skupini. Nakon što je navršila petnaest godina života, u kolovozu 2005. napustila je školu. Iz njezinog matičnog lista vidljivo je da je u trećem razredu kažnjena ukorom zbog izostanaka s nastave, jer je imala petnaest neopravdanih sati.

11. Sedmi podnositelj zahtjeva, Josip Kalanjoš, upisan je u prvi razred osnovne škole u školskoj godini 1999./2000. i zaključno sa školskom godinom 2002./2003. pohađao je razred u kojem su svi učenici bili Romi, nakon čega je bio u redovitom (mješovitom) razredu. Dana 22. svibnja 2002. Ured državne uprave u Međimurskoj županiji donio je rješenje na temelju kojega je upućen na nastavak školovanja po prilagođenom nastavnom planu i programu budući da je nadležno stručno povjerenstvo utvrdilo da kod njega postoje poteškoće u razvoju. U školskoj godini 2006./2007. pohađao je šesti razred. Pohađao je dodatnu nastavu iz hrvatskoga jezika, a sudjelovao je i u izvannastavnim aktivnostima koje je organizirala škola, u mješovitoj skupini. Iz njegovog matičnog lista vidljivo je da je u trećem razredu kažnjen ukorom zbog izostanaka s nastave, jer je imao dvadeset i devet neopravdanih sati. U petom je razredu ponovno kažnjen zbog izostanaka s nastave.

12. Osma podnositeljica zahtjeva, Biljana Oršuš, upisana je u prvi razred osnovne škole u školskoj godini 1996./1997., a u prve tri godine školovanja pohađala je razred u kojem su svi učenici bili Romi. Nakon toga je dvije školske godine pohađala redoviti (mješoviti) razred. Dana 28. prosinca 2000. Ured državne uprave u Međimurskoj županiji donio je rješenje na temelju kojega je upućena na nastavak školovanja po prilagođenom nastavnom planu i programu budući da je nadležno stručno povjerenstvo utvrdilo da kod nje postoje poteškoće u razvoju. U školskoj godini 2001./2002. i 2002./2003. pohađala je razred u kojem su svi učenici bili Romi, a u sljedećoj školskoj godini bila je u redovitom (mješovitom) razrednom odjeljenju i tad je završila četvrti razred. Pohađala je dodatnu nastavu iz hrvatskoga jezika i sudjelovala u izvannastavnim aktivnostima koje je organizirala škola, u mješovitoj skupini. Nakon što je navršila petnaest godina života, u kolovozu 2005. napustila je školu. Iz njezinoga matičnog lista vidljivo je da je u trećem razredu kažnjena ukorom zbog izostanaka s nastave.

13. Deveta podnositeljica zahtjeva, Smiljana Oršuš, upisana je u prvi razred osnovne škole u školskoj godini 1997./1998, a zaključno sa školskom godinom 2002./2003. pohađala je razred u kojem su svi učenici bili Romi, nakon čega je pohađala mješoviti razred. U školskoj godini 2006./2007. treći je put pohađala peti razred. I ona je sudjelovala u izvannastavnim aktivnostima koje je organizirala škola, u mješovitoj skupini.

14. Deseti podnositelj zahtjeva, Branko Oršuš, upisan je u prvi razred osnovne škole u školskoj godini 1997./1998. i prve dvije godine pohađao je mješoviti razred. Od školske godine 1999./2000. do 2002./2003. pohađao je razred u kojem su svi učenici bili Romi, nakon čega je pohađao mješoviti razred. U školskoj godini 2003./2004. završio je četvrti razred. Pohađao je dodatnu nastavu iz hrvatskoga jezika i sudjelovao u izvannastavnim aktivnostima koje je organizirala škola, u mješovitoj skupini. Nakon što je navršio petnaest godina života, u kolovozu 2006. napustio je školu. Iz njegovog matičnog lista vidljivo je da je u trećem razredu kažnjen ukorom zbog izostanaka s nastave jer je imao devetnaest neopravdanih sati. U četvrtom i petom razredu ponovno je bio kažnjen zbog izostanaka s nastave.

15. Jedanaesti podnositelj zahtjeva, Jasmin Bogdan, upisan je u prvi razred osnovne škole u školskoj godini 1997./1998. Preliminarna testiranja obavljena prije nego što je raspoređen u neki od razreda pokazala su da ne poznaje hrvatski jezik. Dobio je petnaest od mogućih devedeset i sedam bodova, ili 15,5 posto. Stoga je raspoređen u razred u kojemu su svi učenici bili Romi gdje je ostao do kolovoza 2005. kad je, navršivši petnaest godina života, napustio školu. U školskoj godini 2002./2003. završio je četvrti razred.

16. Dvanaesti podnositelj zahtjeva, Josip Bogdan, upisan je u prvi razred osnovne škole u školskoj godini 1999./2000. Preliminarna testiranja obavljena prije nego što je raspoređen u neki od razreda pokazala su da ne poznaje hrvatski jezik. Dobio je osam od mogućih devedeset i sedam bodova, ili 8,25 posto. Stoga je raspoređen u razred u kojemu su svi učenici bili Romi gdje je ostao do kolovoza 2006. kad je, navršivši petnaest godina života, napustio školu. U školskoj godini 2004./2005. završio je drugi razred. Pohađao je dodatnu nastavu iz hrvatskoga jezika.

17. Trinaesta podnositeljica zahtjeva, Dijana Oršuš, upisana je u prvi razred osnovne škole u školskoj godini 2000./2001. Preliminarna testiranja obavljena prije nego što je raspoređena u neki od razreda pokazala su da nedovoljno poznaje hrvatski jezik. Dobila je dvadeset i šest od mogućih devedeset i sedam bodova, ili 26,8 posto. Stoga je raspoređena u razred u kojemu su svi učenici bili Romi gdje je ostala do danas. U školskoj godini 2006./2007. polazila je četvrti razred. Pohađala je dodatnu nastavu iz hrvatskoga jezika. Iz njezinoga matičnog lista vidljivo je da je u trećem razredu kažnjena ukorom zbog izostanaka s nastave.

18. Četrnaesti podnositelj zahtjeva, Dejan Oršuš, upisan je u prvi razred osnovne škole u školskoj godini 1999./2000. Preliminarna testiranja obavljena prije nego što je raspoređen u neki od razreda pokazala su da ne poznaje hrvatski jezik. Dobio je petnaest od mogućih devedeset i sedam bodova, ili 15,5 posto. Stoga je raspoređen u razred u kojemu su svi učenici bili Romi gdje je ostao do kolovoza 2006. kad je, navršivši petnaest godina života, napustio školu. U školskoj godini 2005./2006. završio je treći razred. Pohađao je dodatnu nastavu iz hrvatskoga jezika. Iz njegovoga matičnog lista vidljivo je da je u trećem razredu kažnjen ukorom zbog izostanaka s nastave, jer je imao devedeset neopravdanih sati.

19. Petnaesta podnositeljica zahtjeva, Danijela Kalanjoš, upisana je u prvi razred osnovne škole u školskoj godini 2000./2001. Preliminarna testiranja obavljena nego što je raspoređena u neki od razreda pokazala su da je njeno znanje hrvatskoga jezika loše. Imala je trideset i sedam od mogućih devedeset i sedam bodova, ili 38,14 posto. Stoga je raspoređena u razred u kojemu su svi učenici bili Romi gdje je ostala do danas. U školskoj godini 2006./2007. polazila je četvrti razred. Pohađala je dodatnu nastavu iz hrvatskoga jezika.

20. Drugi do petnaesti podnositelj zahtjeva ustvrdili su da im je rečeno kako školu moraju napustiti kad navrše petnaest godina života. Nadalje, podnositelji zahtjeva ustvrdili su da statistički podaci pokazuju kako je u školskoj godini 2006./2007. šesnaest posto romske djece u dobi od petnaest godina imalo završeno osnovno obrazovanje, u usporedbi s devedeset i jedan posto u općoj populaciji polaznika osnovnih škola u zemlji. Stopa odustajanja od školovanja kod romskih učenika prije završetka osnovnog obrazovanja bila je osamdeset i četiri posto, što je bilo 9,3 puta više od stope u općoj populaciji. U školskoj godini 2005./2006., u prvi je razred bilo upisano sedamdeset i troje romske djece, a u osmi njih petoro.

21. Dana 19. travnja 2002. podnositelji zahtjeva podnijeli su pred Općinskim sudom u Čakovcu tužbu na temelju članka 67. Zakona o upravnim sporovima protiv naprijed spomenutih osnovnih škola i Osnovne škole Kuršanec, države i Međimurske županije ("tuženici"). Ustvrdili su da je nastava organizirana u razredima u kojima su svi učenici bili Romi, formiranima u tim četirima školama, bila značajno smanjenoga sadržaja i opsega u odnosu na službeno propisani nastavni plan i program. Podnositelji zahtjeva tvrdili su da su zbog opisane situacije bili žrtve rasne diskriminacije i da im je povrijeđeno pravo na obrazovanje, kao i pravo na zaštitu od nečovječnog i ponižavajućeg postupanja. Od suda su zatražili da tuženicima naloži da se u budućnosti suzdrže od takvoga ponašanja.

22. Podnositelji zahtjeva dostavili su i rezultate psihološke studije o romskoj djeci koja su polazila razrede u kojima su svi učenici bili Romi u Međimurju, provedene neposredno prije podnošenja njihove tužbe, a koji su pokazivali sljedeće:

- većina djece nikada nije imala ne-romsko dijete za prijatelja;
- 86,9% izrazilo je želju da ima ne-romsko dijete za prijatelja;
- 84,5% izrazilo je želju da pohađa mješoviti razred;
- 89% izjavilo je da se osjećaju neprihvaćenima u školskome okruženju;
- 92% izjavilo je da se romska i ne-romska djeca ne igraju zajedno.
Nadalje, u izvješću je utvrđeno da segregacija u obrazovanja emocionalno i psihički šteti romskoj djeci, u smislu nižeg samopouzdanja i samopoštovanja i problema u razvoju njihovoga identiteta. Odvojeni razredi doživljavali su se kao prepreka stvaranju socijalne mreže romske i ne-romske djece.

23. Tuženici su dostavili svatko svoj odgovor na tvrdnje što su ih iznijeli podnositelji zahtjeva, u kojima su tvrdili da nema diskriminacije romske djece i da se prema svim učenicima upisanima u školu postupa jednako. Ustvrdili su da se svi učenici upisuju u školu nakon što povjerenstvo (sastavljeno od liječnika, psihologa, pedagoga, socijalnog pedagoga i učitelja) dade mišljenje da su kandidati fizički i psihički spremni za pohađanje škole. Unutar škole razredi se formiraju ovisno o potrebama razreda, broju učenika, itd. Osobito je bilo važno da se razredi formiraju na način da se svim učenicima omogući učenje u poticajnom okruženju.

24. Nadalje, tuženici su ustvrdili da su učenici romskoga podrijetla zajedno raspoređeni ne na temelju svog etničkog podrijetla, već zbog toga što su nerijetko loše govorili hrvatski jezik, pa im je bilo potrebno više vježbanja i ponavljanja kako bi savladali nastavne predmete. I konačno, tvrdili su da je obrazovanje romskih učenika bilo iste kvalitete kao obrazovanje ostalih učenika, jer se njihov nastavni plan i program po opsegu nije razlikovao od nastavnog plana i programa propisanog zakonom.

25. Dana 26. rujna 2002. Općinski sud u Čakovcu odbio je tužbu podnositelja zahtjeva, prihvativši argument tuženika da je većina romskih učenika bila raspoređena u posebne razrede zbog toga što nisu tečno govorili hrvatski jezik. Stoga je sud presudio da to nije nezakonito i da podnositelji zahtjeva nisu uspjeli potkrijepiti svoje tvrdnje o rasnoj diskriminaciji. Na kraju, sud je zaključio da podnositelji zahtjeva nisu dokazali navodnu razliku u nastavnom planu i programu koji se provodio u razredima gdje su svi učenici bili Romi.

26. Dana 17. listopada 2007. podnositelji zahtjeva podnijeli su žalbu protiv prvostupanjske presude, tvrdeći da je proizvoljna i kontradiktorna.

27.Dana 14. studenoga 2002. Županijski sud u Čakovcu odbio je žalbu podnositelja zahtjeva i potvrdio obrazloženje iz prvostupanjske presude.

28. Poslije toga, dana 19. prosinca 2002. podnositelji zahtjeva podnijeli su tužbu Ustavnome sudu Republike Hrvatske na temelju članka 62. Zakona o Ustavnom sudu. U svojoj su ustavnoj tužbi podnositelji zahtjeva ponovili prijašnje tvrdnje, pozivajući se na mjerodavne odredbe Ustava i Konvencije.

29. Dana 3. studenoga 2003. odvjetnik podnositelja zahtjeva podnio je Ustavnome sudu požurnicu. Dana 7. veljače 2007. Ustavni sud je odlukom br. U-III-3138/2002 objavljenom u Narodnim novinama, br. 22 od 26. veljače 2007. odbio tužbu podnositelja zahtjeva. Mjerodavni dijelovi te odluke glase kako slijedi:

"Prvostupanjski sud utvrdio je u osporenoj presudi da je kriterij za formiranje razrednih odjela u tuženim osnovnim školama bilo poznavanje hrvatskog jezika, a ne etničko podrijetlo učenika, pri čemu sud smatra da tužitelji tijekom postupka nisu dokazali svoju tvrdnju da su u razredne odjele bili raspoređeni na temelju svog rasnog i etničkog porijekla. Sud ističe da tužitelji tu svoju tvrdnju temelje isključivo na Izvješću o radu pučkog pravobranitelja Republike Hrvatske za 2000. godinu. Međutim, saslušan kao svjedok, pučki pravobranitelj u svom iskazu navodi da je izvješće u dijelu koje se odnosi na obrazovanje Roma ishitreno, jer prije sastavljanja izvješća nisu bile utvrđene sve potrebne činjenice.

Prvostupanjski sud se pozvao na odredbu članka 27. stavka 1. Zakona o osnovnom školstvu ... prema kojoj se nastava u osnovnim školama provodi na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu, te je ocijenio da je nepoznavanje hrvatskog jezika objektivna poteškoća u svladavanju školskog gradiva, a što proizlazi i iz zaključka istraživanja koje je provedeno za potrebe Hrvatskog helsinškog odbora. Sud utvrđuje: 'Kako bi se ostvarila svrha osnovnog školovanja potrebno je da učenici koji se upisuju u prvi razred poznaju hrvatski jezik, kako bi mogli pratiti nastavu. Stoga je logično da je u razrednim odjeljenjima u koja su raspoređena djeca koja ne poznaju hrvatski jezik potreban pojačan rad i angažman učitelja, posebice kod učenja hrvatskog jezika.'

Prvostupanjski sud je ocijenio da tuženi ne čine nezakonitu radnju niti time što se jednom formirani razredni odjeli ne mijenjaju, jer samo u iznimnim situacijama dolazi do prebacivanja djece iz razreda u razred. Na taj se način u višim razredima, prema ocjeni suda, poštuje cjelovitost razreda i razredni kolektiv.

Sud smatra da razredni odjel treba formirati tako, da se stvore povoljni uvjeti za jedinstven rad sa svim učenicima prema propisanom nastavnom planu i programu, a to se može samo ako je razredni odjel stalna skupina učenika približno jednake dobi i predznanja.

Nadalje, prvostupanjski sud je ocijenio da tužitelji ničim nisu dokazali da je nastava u razrednim odjelima koje oni pohađaju organizirana po izvedbenom programu bitno manjeg opsega od propisanog nastavnog plana i programa za osnovnu školu kojeg je donijelo Ministarstvo prosvjete i športa Republike Hrvatske 16. lipnja 1999. godine. I tu svoju tvrdnju, prema ocjeni suda, tužitelji temelje na Izvješću pučkog pravobranitelja, a pučki pravobranitelj je u iskazu naveo da mu nije poznato na koji način je utvrđena činjenica da se u razredima koje pohađaju romska djeca nastava odvija prema tzv. specijalnom programu.

Prvostupanjski sud je na temelju dostavljenih nastavnih planova i programa za razredne odjele koje polaze tužitelji i paralelne razredne odjele utvrdio da se radi po istom planu i programu, pri čemu je u Osnovnoj školi Kuršanec (trećetuženik) došlo do određenih odstupanja u izvedbi nastavnog plana i programa, ali su ta odstupanja prema ocjeni suda dopuštena, budući da je do njih došlo ... početkom školske godine zbog velikog broja izostanaka učenika s nastave.

Utvrdivši dakle da tužitelji nisu raspoređeni u razredne odjele na temelju svog rasnog i etničkog porijekla, te da se nastava u svim paralelnim razrednim odjelima odvija po istom nastavnom planu i programu, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev podnositelja.

...

Iz obrazloženja prvostupanjske presude Općinskog suda u Čakovcu razvidno je da su tužene osnovne škole u svom odgovoru na tužbu podnositelja istaknule (i) sljedeće:

'u 1. razred upisale (su) školske obveznike za koje je povjerenstvo u sastavu liječnik, psiholog, pedagog, defektolog i učitelj utvrdilo da obzirom na psihofizičko stanje mogu pohađati osnovnu školu. Tvrde da u 1. razred osnovne škole nisu upisale niti upisivale hrvatsku djecu, romsku djecu, nego školske obveznike za koje je povjerenstvo utvrdilo da su psihofizički sposobni za upis u osnovnu školu. (...) Tužene osnovne škole navode da je prva prepreka s kojom se susreću djeca romskog porijekla u psihološkoj provjeri, njihovo nepoznavanje hrvatskog jezika i na razini razumijevanja i na govornoj razini. Prema emocionalnom aspektu zrelosti to su većinom djeca koja teško kanaliziraju emocije. S aspekta socijalne zrelosti, djeca romskog porijekla nemaju usvojene minimalne higijenske navike pranja, oblačenja, vezivanja, zakopčavanja, te je potrebno puno vremena da sve to svladaju i nauče. (...) Stoga je teško planirati razredne strukture koje će biti dovoljno poticajne za svu djecu, a osnovne škole imaju obvezu da tako formiraju razredne odjele da to bude poticajno za sve učenike. U razredna odjeljenja raspoređuju se učenici s kojima se plan i program može ostvarivati bez dodatnih odgojnih zadataka i razredna odjeljenja u kojima je rad i angažman učitelja pojačan jer je nužno postići propušteno socijalnom deprivacijom. ...'

U obrazloženju iste presude naveden je i iskaz M. P.-P., stručnog suradnika-psihologa u Osnovnoj školi "Macinec" od 12. prosinca 2001. ...:

'Prije upisa komisija (...) obavlja ispitivanje djece, kako bi se utvrdilo da li dijete ima potrebne sposobnosti da postane školski obveznik. Kod uobičajenih situacija razredi se formiraju temeljem Gaussove krivulje i na taj način veći dio razreda čine oni prosječno sposobni, a manji dio razreda oni manje odnosno više sposobni. .... Međutim, u situaciji kad 70% populacije ne zna govoriti hrvatski jezik, vrijedi drugačiji pristup formiranja razrednih odjeljenja i to na način da se razredna odjeljenja formiraju sa djecom koja ne znaju govoriti hrvatski jezik jer je u takvim razredima prvi zadatak učitelja da djecu nauči hrvatski jezik.'

Iz navedenog je razvidno da raspored učenika u razredne odjele ovisi o sposobnostima i potrebama svakog djeteta ponaosob. Budući da je pristup individualiziran, a provodi se prema pravilima struke i uz uvažavanje pedagoških standarda, Ustavni sud smatra pravilnim i pristup prema kojem jedino ovlašteni stručnjaci, osobito u području pedagogije, školske psihologije i defektologije, trebaju biti odgovorni za raspoređivanje pojedinog djeteta u odgovarajući razred.

Ustavni sud nema razloga sumnjati u nalaze i stručna mišljenja nadležnih povjerenstava, sastavljenih od ovlaštenih liječnika, psihologa, pedagoga, defektologa i učitelja, koja su u konkretnom slučaju ocijenila da je podnositelje potrebno rasporediti u posebne razredne odjele.

Pri tome, Ustavnom sudu nije predočena nijedna činjenica na temelju koje bi se moglo zaključiti da je raspored podnositelja u posebne razredne odjele motiviran ili poduzet zbog njihove rasne ili etničke pripadnosti.

Prema ocjeni Ustavnog suda, on je poduzet radi ostvarenja legitimnog cilja koji se sastoji u nužnom prilagođavanju osnovnoškolskog obrazovnog sustava sposobnostima i potrebama podnositelja, pri čemu je presudan čimbenik njihovo nepoznavanje ili slabo poznavanje hrvatskog jezika na kojem se odvija nastava.

Svrha utemeljenja posebnih odjela pri upisu u prvi razred osnovne škole stoga nije rasna segregacija, već mjera koja osigurava pojačan rad s djecom radi učenja hrvatskog jezika i otklanjanja posljedica prethodne socijalne deprivacije.

Osobito je važno napomenuti da statistički podaci o broju romske djece u posebnim razrednim odjelima u školskoj godini 2001./2002. ... sami po sebi nisu dostatni pokazatelj na temelju kojega bi se postupanje tuženika moglo smatrati diskriminatornim (tako i Europski sud za ljudska prava u presudama Hugh Jordan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 24746/94, § 154.; D.H. protiv Češke Republike, § 46.).

Štoviše, sami podnositelji u ustavnoj tužbi navode da je u školskoj godini 2001./2002. u osnovnim školama u Međimurskoj županiji odmah pri upisu u osnovnu školu 40,93% romske djece raspoređeno u redovite razredne odjele, što također ukazuje na osnovanost zaključka Ustavnog suda o nepostojanju razloga za sumnju u pravilnost rada tuženih osnovnih škola i spomenutih stručnih povjerenstava u tom pitanju.

...

Podnositelji u ustavnoj tužbi, međutim, ukazuju i na sljedeće: 'Čak i da je nepoznavanje hrvatskog jezika problem koji postoji pri upisu romskih učenika u prvi razred, očito je da taj problem više ne postoji kod upisa u kasnije razrede'. Stoga smatraju da su njihova prava povrijeđena stajalištem sudova da je opravdano i u višim razredima zadržati posebne razrede kako se ne bi mijenjala "stabilnost cjeline", jer stabilnost cjeline u razrednom odjelu, prema njihovom mišljenju, ne bi smjela biti veća vrijednost od njihovih ustavnih prava i multikulturalnosti, te jednakosti i nacionalne ravnopravnosti.

Ustavni sud u tom dijelu prihvaća navode podnositelja ustavne tužbe.

Naime, unatoč tome što smatra pravilnim i ustavnopravno prihvatljivim utvrđenja nadležnih sudova da je nepoznavanje hrvatskog jezika prilikom upisa djece u školu objektivna poteškoća, zbog čega i formiranje razrednih odjela s djecom koja prilikom upisa u osnovnu školu ne govore hrvatski jezik ili ga slabo govore ima objektivno i razumno opravdanje, Ustavni sud - sagledavajući okolnosti konkretnog slučaja - ne smatra prihvatljivim sljedeći zaključak suda prvog stupnja:

'Nadalje, u višim se razredima poštuje cjelovitost razreda i razredni kolektiv, pa do prebacivanja djece iz razreda u razred dolazi samo iznimno i u opravdanim slučajevima (...), jer je razred jedna homogena cjelina, te da bi prebacivanje djece iz razreda u razred kod njih izazvalo stres. (...) Stalnost skupine je uvjet da se formira razredni kolektiv ... '

Sukladno tome, Ustavni sud ne smatra prihvatljivim ni sljedeće stajalište drugostupanjskog suda:

'Razredni odjeli formiraju se kod upisa u prvi razred osnovne škole, a ne svake školske godine, te se ne mijenjaju (osim iznimno). Oni postaju jedna stabilna cjelina, koja omogućava kvalitetniji rad, pa je pedagoški opravdano ne mijenjati ih. Stoga ovaj sud, isto kao i prvostupanjski, zaključuje da zadržavanjem postojećih, već formiranih razrednih odjela nije počinjena nezakonita radnja.'

Navedena stajališta sudova bila bi prihvatljiva kad bi se odnosila na uobičajene situacije vezane uz raspoređivanje učenika u više razrede u onim osnovnim školama u kojima nema objektivne potrebe za poduzimanjem posebnih mjera, među koje pripada i mjera formiranja posebnih razrednih odjela za one učenike koji ne poznaju ili slabo poznaju hrvatski jezik.

Sagledavajući okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ocjenjuje da načelno postoji objektivno i razumno opravdanje zadržati u višim razredima osnovne škole posebne razredne odjele samo za one učenike koji nisu svladali hrvatski jezik u mjeri koja bi omogućavala nesmetano praćenje odgovarajućeg nastavnog plana i programa u redovitim razrednim odjelima. ...

Nema, međutim, objektivnog i razumnog opravdanja ne uključiti u redoviti razredni odjel onog učenika koji je u nižim razredima osnovne škole u cijelosti svladao hrvatski jezik i s uspjehom usvojio propisani nastavni plan i program.

...

Svako zadržavanje takvog učenika u posebnom razrednom odjelu protiv njegove volje ... iz razloga koji nisu vezani uz njegove potrebe i sposobnosti bilo bi ustavnopravno neprihvatljivo s aspekta njegovog prava na jednakost pred zakonom, zajamčenog člankom 14. stavkom 2. Ustava.

...

... ustavna tužba je posebno ustavno sredstvo zaštite koja se pruža pravnom subjektu kojemu je pojedinačnim aktom tijela državne ili javne vlasti, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama, povrijeđeno neko njegovo ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom.

U konkretnoj ustavnoj tužbi, međutim, nijedan podnositelj nije naveo da je u školskoj godini 2001./2002., na koju se odnose osporene presude sudova i ustavna tužba podnositelja, učenik nekog od posebnih razrednih odjela formiranih u višim razredima osnovne škole, pa da je njemu osobno takvim postupanjem tuženika, odnosno spornim dijelovima presuda, povrijeđeno ustavno pravo na jednakost pred zakonom,

Iako nije vezano uz konkretnu pravnu situaciju podnositelja ... u odnosu na načelne prigovore podnositelja o zadržavanju romske djece u posebnim razrednim odjelima i u višim razredima osnovne škole, Ustavni sud je razmotrio i sljedeće pitanje:

- je li zadržavanje romske djece u posebnim razrednim odjelima i u višim razredima osnovne škole, što smatraju osnovanim i nadležni sudovi u osporenim presudama, uzrokovano namjerom tuženika da učenike diskriminiraju po osnovi njihove rasne ili etničke pripadnosti?

... Ustavnom sudu u ovom ustavnosudskom postupku nije predočena nijedna činjenica ili okolnost koja bi ukazivala na to, da su tuženici postupali na takav način ... s ciljem diskriminiranja učenika romske pripadnosti po osnovi njihova rasnog ili etničkog podrijetla.

...

Podnositelji u ustavnoj tužbi ističu povredu ustavnog prava na školovanje, odnosno obrazovanje i zbog toga što se u posebnim razrednim odjelima nastava provodi - prema njihovim tvrdnjama - po smanjenom opsegu nastavnog programa "od propisanog Nastavnog plana i programa za osnovnu školu kojeg je donijelo Ministarstvo prosvjete i sporta RH 16.06.1999." Smatraju da "zbog raspoređivanja u posebne romske razrede s inferiornijim nastavnim programom podnositelji ustavne tužbe su stigmatizirani kao drugačiji, gluplji, intelektualno inferiorniji te kao djeca koju treba odvojiti od normalne djece kako ovu ne bi iskvarila. Zbog znatnije skraćenog i osiromašenog izvedbenog nastavnog programa po kojem se školuju, imaju snižene mogućnosti daljnjeg školovanja, upisa u srednju školu, a time i daljnjeg obrazovnog napredovanja i zapošljavanja (...).

Nakon razmatranja cjelokupnog spisa predmeta, Ustavni sud je navedene tvrdnje podnositelja ocijenio neosnovanim. Iz spisa predmeta, uključujući prvostupanjsku presudu ..., razvidno je da tvrdnje o provođenju smanjenog opsega nastavnog programa u razredima koje su pohađali podnositelji nisu točne. Ustavni sud nema razloga posumnjati u činjenice utvrđene u dokaznom postupku pred nadležnim sudom.

Eventualna razlika u provedbi izvedbenih planova i programa među paralelnim razrednim odjelima, nastala zbog objektivnih razloga (npr. zbog velikog broja izostanaka učenika s nastave, kao što se dogodilo u Osnovnoj školi "Kuršanec", gdje su u razrednim odjelima 1c, 1d, 2b i 2c u prvom polugodištu školske godine 2001./2002. učenici izostali s nastave ukupno 4.702 sata, od kojih 4.170 neopravdano), ne znači i nepoštivanje zahtjeva da se nastava provodi prema nastavnim planovima i programima koji su isti za sve paralelne razredne odjele.

Ustavni sud dužan je u tom smislu istaknuti da ni Ustav ni Konvencija ne sadrže nikakve posebne zahtjeve koji bi se odnosili na nastavne planove i programe i način na koji se organizira njihova provedba. Ustav i Konvencija u prvom redu jamče pravo na pristup obrazovnim institucijama u zemlji, ali i pravo da obrazovanje bude učinkovito, odnosno da svaka osoba ima jednaku pravnu mogućnost službenog priznavanja određenog stupnja obrazovanja koji je s uspjehom završila (slično stajalište izrazio je i Europski sud za ljudska prava u presudi "koja se odnosi na određene aspekte zakona o upotrebi jezika u obrazovanju u Belgiji" protiv Belgije, § B4.). ...

... Ustavni sud utvrđuje da mu u ovom ustavnosudskom postupku nisu predočeni dostatni dokazi iz kojih bi se izvan svake sumnje izveo zaključak da su u konkretnom slučaju podnositelji pohađali nastavu prema smanjenom opsegu nastavnog programa. ...

Sukladno navedenom, ocjenu podnositelja o tome, da su "stigmatizirani" Ustavni sud ocjenjuje vrijednosnom i subjektivnom, ne i razumno opravdanom. Ustavni sud ocjenjuje i da je tvrdnja podnositelja o tome, da uzrok "stigmatizacije" leži u navodno smanjenom opsegu nastavnog programa koji u školi svladavaju, a zbog kojega "imaju snižene mogućnosti daljnjeg školovanja", iznesena bez razboritog obrazloženja, pa je stoga proizvoljna. Svakoj osobi, naime, nadležna tijela Republike Hrvatske na jednak način i bez iznimke priznaju onaj stupanj obrazovanja koji je osoba završila, neovisno o njezinoj rasnoj ili etničkoj pripadnosti, pa su sve osobe u tom pitanju u jednakom pravnom položaju, s jednakim šansama za napredovanje u skladu sa svojim sposobnostima."

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

30. Mjerodavne odredbe Ustava glase kako slijedi:

Članak 14.

"Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

Svi su pred zakonom jednaki."

31. Mjerodavne odredbe članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 49/2002 od 3. svibnja 2002.; "Zakon o Ustavnom sudu") glase kako slijedi:

Članak 62.

"(1) Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu (u daljnjem tekstu: ustavno pravo).

(2) Ako je zbog povrede ustavnih prava dopušten drugi pravni put, ustavna tužba može se podnijeti tek nakon što je taj pravni put iscrpljen.

(3) U stvarima u kojima je dopušten upravni spor, odnosno revizija u parničnom ili izvanparničnom postupku, pravni put je iscrpljen nakon što je odlučeno i o tim pravnim sredstvima."

32. Članak 67. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, br. 53/1991, 9/92 i 77/92) predviđa posebni postupak za zaštitu Ustavom zajamčenog prava i slobode od nezakonitih radnji javnih službenika, te da se tužba može podnijeti ako su ispunjeni sljedeći uvjeti: (a) nezakonita radnja se već dogodila; (b) takva radnja je djelo državnog službenika/tijela/agencije ili drugog pravnog subjekta; (c) radnja je imala za posljedicu povredu jednog ili više tužiteljevih ustavnih prava; i (d) hrvatski pravni sustav ne predviđa neki drugi pravni put za dobivanje zadovoljštine.

PRAVO
I. PRVI PODNOSITELJ ZAHTJEVA

33. Sud konstatira da je dopisom od 22. veljače 2007. prvi podnositelj zahtjeva izrazio želju da povuče svoj zahtjev. Sud stoga smatra da se može smatrati da taj podnositelj zahtjeva više nema namjeru ostvarivati svoj zahtjev, u smislu članka 37. stavka 1. (a) Konvencije. Nadalje, u skladu s člankom 37. stavkom 1 in fine, Sud ne nalazi nikakve posebne okolnosti glede poštivanja ljudskih prava definiranih Konvencijom i protokolima uz Konvenciju koje bi zahtijevale daljnje ispitivanje predmeta. S obzirom na to, uputno je nastaviti ispitivanje zahtjeva samo u mjeri u kojoj su ga podnijeli ostali podnositelji zahtjeva.

II. NAVODNAPOVREDAČLANKA3.KONVENCIJE

34. Podnositelji zahtjeva prigovorili su da njihovo raspoređivanje u posebne razrede na temelju rase predstavlja nečovječno i ponižavajuće postupanje kojim se krši članak 3. Konvencije, koji glasi kako slijedi:

"Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni."

35. Vlada je ustvrdila da činjenica da su podnositelji zahtjeva u određenim razdobljima pohađali razrede u kojima su svi učenici bili Romi ne može sama po sebi predstavljati nečovječno i ponižavajuće postupanje, pa da stoga nije dosegnut potrebni stupanj težine zbog kojega bi postupanje o kojemu je riječ potpalo u domašaj članka 3. Konvencije.

36. Podnositelji zahtjeva ustvrdili su da su zbog raspoređivanja u razrede u kojima su svi učenici bili Romi pretrpjeli veliku štetu u obrazovnom, psihičkom i emocionalnom smislu, koja se očitovala u stvaranju dvaju odvojenih školskih sustava za različite rasne skupine, što je dovelo do njihove stigmatizacije, osjećaja otuđenosti i pomanjkanja samopouzdanja, te uskraćivanja koristi od multikulturalnog obrazovnog okruženja. Ta je situacija trajala dulje vrijeme jer su podnositelji zahtjeva bili odvojeni više godina u svome osnovnom obrazovanju. Nadalje, ustvrdili su da njihova rasna segregacija kao takva predstavlja ponižavajuće postupanje, osobito s obzirom na njihovu osjetljivu dob i ranjivost zbog pripadnosti manjinskoj skupini u osobito nepovoljnom položaju. Podnositelji zahtjeva su se potom pozvali na rezultate jedne psihološke studije provedene u Međimurskoj županiji koji su ukazivali na veoma negativne psihološke posljedice segregacije u obrazovanju romske djece (vidi stavak 22. ove presude). Na kraju su istaknuli da pojam nečovječnog i ponižavajućeg postupanja ne mora podrazumijevati namjeru.

37. Sud podsjeća da se članak 3. Konvencije mora smatrati jednom od najvažnijih temeljnih odredaba Konvencije u koju su ugrađene temeljne vrijednosti demokratskih društava koja su dio Vijeća Europe (vidi Soering v. the United Kingdom, presuda od 7. srpnja 1989., Serija A br. 161, str. 34, § 88). Za razliku od drugih odredaba Konvencije, on je formuliran u apsolutnom smislu, bez iznimaka ili uvjeta, odnosno bez mogućnosti izuzeća na temelju članka 15. Konvencije. Kad je riječ o vrstama "postupanja" koje potpada u domašaj članka 3. Konvencije, sudska praksa Suda spominje "zlostavljanje" koje je dosegnulo minimalni stupanj težine i koje podrazumijeva tjelesnu ozljedu ili intenzivno tjelesno ili duševno trpljenje (vidi Ireland v. the United Kingdom, naprijed citirano, str. 66, § 167, i V. v. the United Kingdom [GC], br. 24888/94, §71, ECHR 1999-IX). Ako se određenim postupanjem pojedinac ponižava ili omalovažava i ne iskazuje se poštovanja prema njegovom ljudskom dostojanstvu ili se to dostojanstvo umanjuje, odnosno ako ono pobuđuje osjećaje straha, tjeskobe ili inferiornosti koji bi mogli slomiti moralni ili tjelesni otpor pojedinca, takvo se postupanje može okarakterizirati kao ponižavajuće i također potpada pod zabranu iz članka 3. (vidi između novijih izvora prava, Price v. the United Kingdom, br. 33394/96, §§ 24-30, ECHR 2001-VII, i Valašinas v. Lithuania, br. 44558/98, § 117, ECHR 2001-VIII). Iako se javni karakter sankcije ili postupanja može smatrati relevantnim elementom, dovoljno je da žrtva bude ponižena u vlastitim očima (vidi Smith and Grady v. the United Kingdom, br. 33985/96 i 33986/96, § 120, ECHR 1999-VI ).

38. Sud u načelu ne isključuje mogućnost da postupanje utemeljeno na predrasudi prema etničkoj manjini potpadne u domašaj članka 3. Osjećaji inferiornosti ili poniženje potaknuto diskriminatornom segregacijom na temelju rase na području obrazovanja osobito bi mogli, u iznimnim okolnostima u kojima se nađe pojedini učenik, predstavljati postupanje protivno jamstvima iz članka 3. Konvencije.

39. Međutim, u ovome predmetu Sud nalazi da podnositelji zahtjeva nisu dostavili dovoljno dokaza o postojanju prevladavajuće predrasude prema njima zbog koje bi bio dosegnut stupanj trpljenja potreban da potpadne u domašaj članka 3. Konvencije. Njihove tvrdnje, u kojima su se pozivali na praksu u četirima školama i riziku da će biti stigmatizirani, ostale su općenitog karaktera i u domeni špekulacija. Raspoređivanje pojedinih podnositelja zahtjeva u razrede u kojima su svi učenici Romi tijekom određenog razdoblja u njihovome osnovnoškolskom obrazovanju ne ukazuje ni na kakve znakove namjere da ih se ponizi ili omalovaži niti na ikakvo pomanjkanje poštovanja prema njihovome ljudskom dostojanstvu. Sud također primjećuje da su drugi do deseti podnositelj zahtjeva pohađali i razrede u kojima su svi učenici Romi i mješovite razrede, dok u odnosu na preostalih pet podnositelja zahtjeva koji su čitavo vrijeme pohađali razrede u kojima su svi učenici bili Romi nisu dostavljeni dokazi koji bi potvrđivali da je to na njih imalo tako negativno djelovanje da predstavlja nečovječno ili ponižavajuće postupanje. Nadalje, Sud primjećuje da je većina podnositelja zahtjeva pohađala izvannastavne aktivnosti u organizaciji škole u mješovitim skupinama. Činjenica da su takve aktivnosti bile na raspolaganju svim učenicima pokazala je da su škole uložile napore kako bi romskoj i ne-romskoj djeci pružile mogućnost druženja izvan učionice. Stoga, nakon što je ispitao relevantne činjenice s kojima je upoznat, Sud smatra da nije utvrđeno da su podnositelji zahtjeva bili podvrgnuti zlostavljanju koje je dosegnulo stupanj težine potreban da bi moglo potpasti u domašaj članka 3. Konvencije.

Iz toga slijedi da je ovaj prigovor očigledno neosnovan i da se mora odbiti u skladu s člankom 35. stavcima 3. i 4. Konvencije.

III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE

40. Podnositelji zahtjeva uz to su prigovorili duljini postupka. Pozvali su se na članak 6. stavak 1. Konvencije čiji mjerodavni dio glasi kako slijedi:

"Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi....svatko ima pravo...da sud...u razumnom roku ispita njegov slučaj."

A. Dopuštenost

41. Sud primjećuje da prema načelima objavljenim u njegovoj sudskoj praksi (vidi, inter alia, Pudas v. Sweden, presuda od 27. listopada 1987., Serija A br. 125-A, str. 14, § 31), spor o nekom "pravu" za koje se može barem argumentirano tvrditi da je priznato prema domaćem pravu mora biti istinski i ozbiljan; on se može odnositi ne samo na stvarno postojanje prava, već i na njegov opseg i način njegovoga ostvarivanja; i na kraju, ishod postupka mora biti izravno presudan za pravo o kojemu je riječ. Nadalje, odluka o tome treba li se određeno pravo smatrati građanskim na način kako to određuje Konvencija mora se donijeti s obzirom na materijalni sadržaj i učinke tog prava prema domaćem pravu dotične države, a ne samo na njegovu zakonsku klasifikaciju (vidi König v. Germany, presuda od 28. lipnja 1978., Serija A br. 27, § 89). Dakle, prilikom utvrđivanja tiče li se ovaj predmet odlučivanja o građanskom pravu, relevantan je isključivo karakter prava o kojemu je riječ (vidi König v. Germany, naprijed citirano, § 90).

42. U ovome predmetu Sud primjećuje da se postupak pred domaćim sudovima odnosio na navode podnositelja zahtjeva o povredi njihovoga prava da ne budu diskriminirani na području obrazovanja, njihovoga prava na obrazovanje i njihovoga prava da ne budu podvrgnuti nečovječnom i ponižavajućem postupanju. Podnositelji zahtjeva su svoje prigovore iznijeli pred redovne građanske sudove i pred Ustavni sud i osnovanost njihovih prigovora je ispitana.

43. Sud podsjeća da je već utvrdio da je članak 6. primjenjiv u predmetima koji se tiču prava osobe da ne bude diskriminirana na temelju vjerskog uvjerenja ili političkog mišljenja (vidi Tinnelly & Sons Ltd and Others and McElduff and Others v. the United Kingdom, presuda od 10. srpnja 1998., Reports of Judgments and Decisions 1998-IV, str. 1656 i 1657, §§ 61 i 62, te Devlin v. the United Kingdom, br. 29545/95, § 23, 30. listopada 2001.). Sud ne vidi razloga za zauzimanje različitog pristupa prema predmetima koji se, inter alia, tiču navodne diskriminacije na temelju rase. Nadalje, pravo podnositelja zahtjeva da ne budu diskriminirani na temelju rase nedvojbeno je zajamčeno člankom 14. stavkom 1. Ustava te se kao takvo može ostvarivati pred redovnim građanskim sudovima u nacionalnom pravnom sustavu (vidi, mutatis mutandis, Tserkva Sela Sosulivka v. Ukraine, br. 37878/02, § 42, 28. veljače 2008., i Gülmez v. Turkey, br. 16330/02, § 29, 20. svibnja 2008.).

S obzirom na naprijed navedeno, Sud utvrđuje da je članak 6. primjenjiv u ovome predmetu.

44. Sud konstatira da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. Konvencije. Sud uz to konstatira da on nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

45. Podnositelji zahtjeva prigovorili su da je duljina postupka, osobito postupka pred Ustavnim sudom, prekoračila razumni rok.

46. Vlada je osporila tu tvrdnju, naglasivši posebnu ulogu Ustavnog suda i činjenicu da je on u predmetu podnositelja zahtjeva trebao rješavati složena ustavnopravna pitanja.

47. Sud ponavlja da se razumnost duljine tog postupka treba ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta uzimajući u obzir kriterije utvrđene sudskom praksom Suda, a to su posebno složenost predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva i mjerodavnih vlasti kao i važnost onoga što se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi Süßmann v. Germany, presuda od 16. rujna 1996., Reports of Judgments and Decisions 1996-IV, str. 1172-73, § 48, i Gast and Popp v. Germany, br. 29357/95, § 70, ECHR 2000). U vezi s time, Sud primjećuje da je postupak započeo 19. travnja 2002. i da je okončan odlukom Ustavnoga suda od 7. veljače 2007. Predmet je bio brzo riješen pred prvostupanjskim i žalbenim sudom, gdje je postupak trajao oko sedam mjeseci, što se, međutim, ne može reći i za duljinu postupka pred Ustavnim sudom, koji je trajao četiri godine, jedan mjesec i osamnaest dana.

48. Iako Sud prihvaća da je zbog uloge čuvara ustava koju Ustavni sud ima osobito nužno da Ustavni sud ne uzme u obzir samo kronološki red prema kojemu predmeti dolaze na popis, već i druga pitanja kao što su priroda predmeta i njegova važnost u političkom i socijalnom smislu, Sud utvrđuje da se razdoblje dulje od četiri godine u kojem se rješavao predmet podnositelja zahtjeva, osobito imajući na umu ono što je za podnositelje zahtjeva bilo dovedeno u pitanje, a to je njihovo pravo na obrazovanje, čini prekomjernim.

49. Prema tome, Sud smatra da je u ovome predmetu došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije zbog duljine postupka pred Ustavnim sudom.

IV. NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE

50. Podnositelji zahtjeva prigovorili su i da nisu imali djelotvorno pravno sredstvo u odnosu na svoje prigovore na temelju Konvencije. Pozvali su se na članak 13. Konvencije koji glasi kako slijedi:

"Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu."

51. Vlada je osporila tu tvrdnju.

52. Sud primjećuje da je podnositeljima zahtjeva bilo omogućeno podnijeti građansku tužbu protiv države pred redovnim sudovima koji su odlučili o osnovanosti predmeta. Potom su imali priliku pobijati prvostupanjsku presudu pred žalbenim sudom i Ustavnim sudom. Ustavni sud je rješavao sva pitanja koja se sada ispituju pred Sudom. Sud uz to ponavlja i da djelotvornost određenog pravnog sredstva ne ovisi o tome je li podnositelj zahtjeva imao uspjeha u dotičnom postupku. U takvim okolnostima Sud utvrđuje da ovaj prigovor ne ukazuje na postojanje ikakve povrede članka 13. Konvencije.

Iz toga slijedi da je ovaj prigovor očigledno neosnovan i da se mora odbiti u skladu s člankom 35. stavcima 3. i 4. Konvencije.

V. NAVODNA POVREDA ČLANKA 2. PROTOKOLA BR. 1 UZ KONVENCIJU, GLEDANOG ZASEBNO ILI U VEZI S ČLANKOM 14. KONVENCIJE

53. Podnositelji zahtjeva prigovorili su da um je uskraćeno pravo na obrazovanje i da su u tom pogledu bili žrtve diskriminacije. Pozvali su se na članak 2. Protokola br. 1 uz Konvenciju i na članak 14. Konvencije koji glase kako slijedi:

Članak 2. Protokola br. 1 (pravo na obrazovanje)

"Nikome neće biti uskraćeno pravo na obrazovanje. U obavljanju svojih funkcija povezanih s odgojem i poučavanjem država će poštovati pravo roditelja da osiguraju odgoj i poučavanje u skladu sa svojim vjerskim i filozofskim uvjerenjima."

Članak 14. – Zabrana diskriminacije

"Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost."

A. Dopuštenost

54. Sud konstatira da ovaj dio zahtjeva nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. Konvencije. Konstatira i da on nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

55. Podnositelji zahtjeva ustvrdili su da se, kad je riječ o obrazovanju, prema romskoj djeci postupalo drukčije nego prema djeci koja nisu bila romskoga podrijetla. Razlika u postupanju očitovala se u tome da su bili raspoređeni u posebne razrede isključivo na temelju svoga etničkog podrijetla. Tvrdili su da su imali slabije šanse glede višeg obrazovanja jer su se u osnovnoj školi obrazovali u skladu s nastavnim planom i programom koji je bio do trideset posto smanjen u odnosu na plan i program za redovite razrede. Budući da su više godina u svome početnom obrazovanju bili u razredima u kojima su svi učenici bili Romi, bilo im je nemoguće nadoknaditi ono što im je na samome početku manjkalo. Nadalje su ustvrdili da nisu bili podvrgnuti pojedinačnoj ocjeni znanja hrvatskoga jezika nakon upisa u osnovnu školu. Iako oni sami nisu tražili poseban oblik obrazovanja, nakon što su školske vlasti utvrdile da nedovoljno poznaju hrvatski jezik bile su dužne pobrinuti se da se te njihove potrebe na primjereni način riješe.

56. Vlada je ustvrdila da je jedini razlog zbog kojeg su podnositelji zahtjeva bili raspoređeni u razrede u kojima su svi učenici bili Romi njihovo nedovoljno poznavanje hrvatskoga jezika. U ovome predmetu odluka o raspoređivanju podnositelja zahtjeva u posebne razrede nije bila niti proizvoljna niti se temeljila na etničkome podrijetlu podnositelja zahtjeva, jer je poštivan odgovarajući postupak, a odluke su donesene na legitimnim zakonskim osnovama. Niti u jednoj od odluka nadležnih tijela nije se spominjalo romsko podrijetlo podnositelja zahtjeva niti su se, u vrijeme raspoređivanja podnositelja zahtjeva u razrede u kojima su svi učenici bili Romi, roditelji podnositelja zahtjeva usprotivili i jednoj takvoj odluci. U svim su slučajevima djeca na ovaj način bila raspoređena nakon psihološke ocjene od strane stručnoga tima provedene s ciljem da se utvrdi razina poznavanja hrvatskoga jezika kod svakoga djeteta i razina njihovoga osobnog razvoja. Nadalje, većina razreda u sve tri škole o kojima je riječ bila je mješovita. Nastavni plan i program za razrede u kojima su svi učenici bili Romi bio je identičan onome koji se provodio u redovitim razredima. Većina podnositelja zahtjeva je razrede u kojima su svi učenici bili Romi pohađala u ograničenom vremenskom razdoblju.

2. Ocjena Suda

Članak 2. Protokola br. 1 gledan zasebno

i. Opća načela

57. Sud ponavlja da, s obzirom na svoju strukturu, članak 2. Protokola br. 1 predstavlja cjelinu u kojoj dominira prva rečenica. Obvezujući se da neće uskratiti pravo na obrazovanje, države ugovornice jamče svakome tko se nalazi pod njihovom jurisdikcijom pravo na pristup obrazovnim ustanovama koje u tom trenutku postoje i mogućnost da, kroz službeno priznanje studija što ih je završio, ostvaruje dobit na temelju završenog obrazovanja. Utvrđivanje i planiranje nastavnoga plana i programa u načelu je u nadležnosti država ugovornica. To uglavnom podrazumijeva pitanja svrsishodnosti koja Sud nema zadaću rješavati i čije se rješavanje može, posve legitimno, razlikovati od zemlje do zemlje te od jednog do drugog vremenskog razdoblja (vidi Kjeldsen, Busk Madsen and Pedersen v. Denmark, presuda od 7. prosinca 1976., Serija A br. 23, str. 26, § 51). Odgoj djece je cjeloviti proces u kojemu u svakome društvu odrasli mladima nastoje prenijeti svoja uvjerenja, kulturu i druge vrijednosti, dok se podučavanje ili nastava posebno odnosi na prijenos znanja i na intelektualni razvoj (vidi Campbell and Cosans v. the United Kingdom, presuda od 25. veljače 1982., Serija A br. 48, str. 14 i 15, § 33).

58. Pravo na obrazovanje uglavnom se odnosi na osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje, a da bi to pravo bilo djelotvorno, obrazovanje koje se pruža mora biti dostatno i odgovarajuće. Sud je također presudio da se pojedinačni interesi ponekad moraju podrediti interesima skupine, ali da unatoč tome demokracija ne znači da stavovi većine moraju uvijek prevladati: mora se postići ravnoteža koja osigurava pravedno i pravilno postupanje prema manjinama i izbjegava bilo kakvu zlouporabu dominantnog položaja (vidi Young, James and Webster v. the United Kingdom, presuda od 13. kolovoza 1981., Serija A br. 44, str. 25, § 63, i Efstratiou v. Greece, presuda od 18. prosinca 1996., Reports 1996-VI, str. 2358 i 2359, § 28).

ii. Primjena naprijed spomenutih načela na ovaj predmet

59. U ovome predmetu Sud kao prvo primjećuje da podnositeljima zahtjeva nije uskraćeno pravo da pohađaju školu i obrazuju se. Nadalje, Sud primjećuje da je u postupcima vođenim pred domaćim sudovima utvrđeno da je nastavni plan i program koji se primjenjivao u posebnim razredima u kojima su svi učenici bili Romi u Osnovnoj školi Podturen i Osnovnoj školi Macinec – školama koje su podnositelji zahtjeva u ovome predmetu pohađali – jednak nastavnom planu i programu koji se provodio u paralelnim razredima u tim istim školama. Sud primjećuje da podnositelji zahtjeva u svojim podnescima Sudu nisu pružili dovoljno dokaza za svoju tvrdnju da je nastavni plan i program prema kojemu su pohađali nastavu bio do trideset posto manji od nastavnog plana i programa u redovitim razredima. Dakle, ne može se reći da je obrazovanje pruženo podnositeljima zahtjeva bilo niže kakvoće od obrazovanja pruženog ostalim učenicima u istoj školi.

60. Sud nadalje primjećuje da je premještaj iz razreda u kojemu su svi učenici Romi u mješoviti razred bila redovita praksa. Naime, drugi do deseti podnositelj zahtjeva pohađali su i razrede u kojima su svi učenici bili Romi i mješovite razrede, dok su jedanaesti do petnaesti podnositelj zahtjeva pohađali samo razrede u kojima su svi učenici bili Romi. Međutim, Sud primjećuje da nema naznake da su ti podnositelji zahtjeva ili njihovi roditelji ikada tražili premještaj bilo koga od njih u mješoviti razred, niti da su prigovorili zbog njihovog raspoređivanja u razrede u kojima su svi učenici bili Romi. Nadalje, jedanaesti do petnaesti podnositelj zahtjeva su u relevantno vrijeme još uvijek pohađali niže razrede osnovne škole, u kojima se pitanje premještaja u mješoviti razred čini preuranjenim s obzirom na razlog njihovog prvotnog raspoređivanja u razred u kojemu su svi učenici Romi, a to je njihovo nedovoljno poznavanje hrvatskoga jezika.

61. Kad je riječ o drugoj rečenici članka 2. Protokola br. 1, Sud primjećuje da se ona odnosi na pravo roditelja da "upućuju i savjetuju svoju djecu, da u odnosu na svoju djecu izvršavaju prirodne roditeljske zadaće odgojitelja, odnosno da usmjeravaju svoju djecu u skladu sa svojim vlastitim vjerskim ili filozofskim uvjerenjima" (vidi, mutatis mutandis, Valsamis v. Greece, presuda od 18. prosinca 1996., Reports 1996-VI, str. 2324 i 2325, § 31). Sud opaža da u ovome predmetu ništa ne ukazuje na to da je roditeljima podnositelja zahtjeva na bilo koji način uskraćeno bilo koje od tih prava niti da su u bilo kojoj fazi domaćeg postupka stavili prigovor u tom pogledu.

62. S obzirom na naprijed izneseno, Sud nalazi da su domaće vlasti podnositeljima zahtjeva pružili primjereno i dostatno obrazovanje. Stoga u ovome predmetu nije došlo do povrede članka 2. Protokola br. 1.

Članak 14. Konvencije u vezi s člankom 2. Protokola br. 1

i. Opća načela

63. Sud je u svojoj sudskoj praksi utvrdio da diskriminacija znači različito postupanje prema osobama u relevantno sličnim situacijama, bez objektivnog i razumnog opravdanja (vidi Willis v. the United Kingdom, br. 36042/97, § 48, ECHR 2002-IV, i Okpisz v. Germany, br. 59140/00, § 33, 25. listopada 2005.). Međutim, članak 14. ne zabranjuje državi članici da prema određenim skupinama postupa različito kako bi ispravila "činjenične nejednakosti" među njima; naime, u nekim okolnostima, ako se ne pokuša ispraviti nejednakost kroz različito postupanje to samo po sebi može predstavljati povredu spomenutog članka (vidi “Case relating to certain aspects of the laws on the use of languages in education in Belgium” v. Belgium (Merits), presuda od 23. srpnja 1968., Serija A br. 6, § 10; Thlimmenos v. Greece [GC], br. 34369/97, § 44, ECHR 2000-IV; i Stec and Others v. the United Kingdom [GC], br. 65731/01, § 51, ECHR 2006-...). Osim toga, Sud je prihvatio i da se politika ili mjera općenitog karaktera koja ima nerazmjerno štetno djelovanje na određenu skupinu može smatrati diskriminirajućom čak i ako nije posebno usmjerena prema toj skupini (vidi Hugh Jordan v. the United Kingdom, br. 24746/94, § 154, 4. svibnja 2001.; i Hoogendijk v. the Netherlands (dec.), br. 58461/00, 6. siječnja 2005.), te da diskriminacija potencijalno protivna Konvenciji može proizlaziti iz de facto situacije (vidi Zarb Adami v. Malta, br. 17209/02, § 76, ECHR 2006-...).

64. Kad je riječ o teretu dokazivanja na ovome području, Sud je utvrdio da nakon što podnositelj zahtjeva ukaže na razliku u postupanju, na državi je da dokaže da je ona bila opravdana (vidi, između ostalih izvora prava, Chassagnou and Others v. France [GC], br. 25088/94, 28331/95 i 28443/95, §§ 91-92, ECHR 1999-III, i Timishev, naprijed citirano, § 57).

ii. Primjena naprijed spomenutih načela na ovaj predmet

65. Iako na prvi pogled može izgledati da je ovaj predmet srodan predmetu D.H. and Others v. the Czech Republic, iscrpnija analiza pokazuje da to nije tako. Kao prvo, kad je riječ o naravi osporavane prakse, dok je Sud utvrdio da su u Češkoj Republici romska djeca raspoređena u škole za osobe s duševnim smetnjama, kao da su nižih intelektualnih sposobnosti, u Hrvatskoj su romska djeca za koju je utvrđeno da nedovoljno poznaju hrvatski jezik ili da nemaju ni osnovna znanja iz tog jezika po upisu u redovnu osnovnu školu raspoređena u posebne razrede. Očito je da se te dvije mjere značajno razlikuju po svojoj naravi i težini. Prema mišljenju Suda, raspoređivanje nerazmjernog postotka djece koja pripadaju određenoj etničkoj zajednici u škole za mentalno retardirane ne može se uspoređivati s raspoređivanjem romske djece u posebne razrede zbog toga što dovoljno ne poznaju hrvatski jezik. Hrvatske su vlasti romsku djecu zadržale u redovnim školama te su prijelaz iz odvojenog razreda u redoviti razred učinile fleksibilnijim, unatoč tome što se pri njemu nisu primjenjivali jasno utvrđeni postupci i standardi, već je on očigledno ovisio o pojedinačnoj ocjeni učitelja. Iako se u takvoj praksi nije mogao potpuno isključiti neki od oblika proizvoljnosti i bilo bi poželjno da su postojali jasno utvrđeni standardi i postupci koji bi se primjenjivali na premještaje djece iz razreda u kojima su svi učenici bili Romi u mješovite razrede, ta je praksa ipak omogućavala prijelaz iz posebnog razreda u redoviti razred bez formalnosti. Prema mišljenju Suda, to predstavlja određene pozitivne aspekte u vezi s pravima podnositelja zahtjeva na temelju članka 14. Konvencije u odnosu na praksu analiziranu u predmetu D.H. and Others, budući da je većina podnositelja zahtjeva u ovome predmetu pohađala i razrede u kojima su svi učenici bili Romi i mješovite razrede.

66. Nadalje, dok je u svojoj presudi u predmetu D.H. and Others Sud utvrdio da se razlika u postupanju temeljila na rasi, što je zahtijevalo najstrože ispitivanje, u ovome se predmetu razlika u postupanju temeljila na primjerenosti jezičnih vještina. To je, pak, razlog koji dopušta širu slobodu procjene. Za razliku od Češke Republike, gdje je utvrđeno da je raspoređivanje romske djece u škole za osobe s duševnim smetnjama praksa rasprostranjena diljem zemlje i gdje je oko sedamdeset posto romske djece pohađalo takve škole (vidi D.H. and Others, naprijed citirano, § 18), u Hrvatskoj je raspoređivanje romske djece u posebne razrede postupak koji se koristi u veoma malom broju osnovnih škola, to jest u četiri škole, u samo jednoj regiji, i to zbog visoke zastupljenosti romskih učenika u tim školama.

67. Dostavljeni podaci za 2001. godinu pokazuju da su u Osnovnoj školi Macinec četrdeset i tri posto učenika bili Romi i da je sedamdeset i tri posto njih pohađalo razrede u kojima su svi učenici bili Romi. U Osnovnoj školi Podturen deset posto učenika bili su Romi, a trideset i šest posto tih romskih učenika pohađalo je razrede u kojima su svi učenici bili Romi. U Osnovnoj školi Orehovica dvadeset i šest posto učenika bili su Romi, a četrdeset i šest posto njih pohađalo je razrede u kojima su svi učenici bili Romi. Ti statistički podaci pokazuju da je od tri osnovne škole o kojima je riječ, samo u Osnovnoj školi Macinec većina romskih učenika pohađala razrede u kojima su svi učenici bili Romi, dok je u drugim dvjema školama postotak bio ispod pedeset posto, što pokazuje da u tim školama nije postojala opća politika automatskog raspoređivanja romskih učenika u posebne razrede. Vlada je ustvrdila da su provedena testiranja pokazala da većina romske djece u tim zajednicama ne poznaje dovoljno hrvatski jezik. Sud prihvaća da je to problem koji su trebala rješavati mjerodavna državna tijela. U vezi s time, Sud također primjećuje da podnositelji zahtjeva nikada nisu osporili da u vrijeme upisa u osnovnu školu nisu poznavali hrvatski jezik u dovoljnoj mjeri da na njemu mogu pratiti nastavu.

68. Kad je riječ o slobodi procjene što ju država ima na području obrazovanja, Sud želi ponoviti da se državama ne može zabraniti da osnivaju posebne razrede ili razne vrste škola za djecu s poteškoćama ili da provode posebne obrazovne programe radi kako bi odgovorile na posebne potrebe. Sud nalazi da je zadovoljavajuće to što su se vlasti angažirale u rješavanju tog osjetljivog i važnog pitanja i da je raspoređivanje podnositelja zahtjeva u posebne razrede bila pozitivna mjera čija je svrha bila pomoći im u stjecanju znanja potrebnog za praćenje nastavnog plana i programa. Stoga Sud smatra da je prvotno raspoređivanje podnositelja zahtjeva u posebne razrede učinjeno zbog njihovog nepoznavanja hrvatskoga jezika, a ne zbog njihove rase ili etničkoga podrijetla, te da je bilo opravdano kako u smislu članka 14. Konvencije tako i u smislu članka 2. Protokola br. 1.

69. Iz toga slijedi da različita praksa koja se primjenjivala prema romskoj djeci zbog njihovog nedostatnog znanja hrvatskoga jezika ne predstavlja povredu članka 14. Konvencije u vezi s člankom 2. Protokola br. 1.

VI. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. KONVENCIJE ZBOG POŠTENOSTI POSTUPKA

70. I na kraju, podnositelji zahtjeva prigovorili su na temelju članka 6. Konvencije da je domaći postupak bio nepošten zbog toga što su sudovi pogrešno ocijenili pružene im dokaze i da njihove presude nisu bile obrazložene.

71. U svjetlu svih materijala koje ima u svom posjedu, te u mjeri u kojoj su pitanja koja su predmet prigovora u njegovoj nadležnosti, Sud smatra da ovaj dio zahtjeva ne upućuje na postojanje ikakve povrede članka 6. Konvencije. Iz toga slijedi da je taj prigovor nedopušten prema članku 35. stavku 3. kao očigledno neosnovan i da se mora odbiti na temelju članka 35. stavka 4. Konvencije.

VII. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

72. Članak 41. Konvencije propisuje:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."

A. Šteta

73. Svaki podnositelj zahtjeva potražuje 22.000 eura (EUR) na ime nematerijalne štete.

74. Vlada smatra da je zahtjev podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu nepotkrijepljen i neutemeljen.

75.Sud konstatira da je utvrdio da je duljina postupka pred Ustavnim sudom bila prekomjerna, protivno članku 6. stavku 1. Konvencije. U tim okolnostima Sud smatra da su podnositelji zahtjeva zacijelo pretrpjeli nematerijalnu štetu. Presuđujući na pravičnoj osnovi i uzimajući u obzir naknade dodijeljene u usporedivim predmetima, Sud svakom podnositelju zahtjeva dosuđuje 1.300 EUR s tog naslova, uvećanih za sve poreze koji bi se mogli zaračunati na taj iznos.

B. Troškovi i izdaci

76. Podnositelji zahtjeva potražuju i 20.316,50 EUR za troškove i izdatke nastale pred Sudom.

77. Vlada smatra da je potraživani iznos previsok.

78. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno i nužno nastali i da su s obzirom na visinu bili razumni. Sud ponavlja da se sudski troškovi mogu nadoknaditi samo u mjeri u kojoj se odnose na utvrđenu povredu (Beyeler v. Italy (pravedna naknada) [GC], br. 33202/96, § 27, 28. svibnja 2002.). U ovome predmetu, to znači povredu članka 6. stavka 1. Konvencije zbog duljine postupka pred Ustavnim sudom. U ovome predmetu, uzevši u obzir informacije koje ima i naprijed navedene kriterije, Sud smatra razumnim svim podnositeljima zahtjeva zajednički dosuditi iznos od 2.000 EUR za troškove i izdatke, uvećan za sve poreze koji bi se podnositeljima zahtjeva mogli zaračunati.

C. Zatezna kamata

79. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke, uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

1. odlučuje prekinuti ispitivanje zahtjeva u dijelu koji se odnosi na prvog podnositelja zahtjeva;

2. proglašava prigovore koji se tiču uvjeta prava podnositelja zahtjeva na obrazovanje i njihovoga prava da ne budu diskriminirani, kao i njihov prigovor o duljini postupka dopuštenima, a ostatak zahtjeva nedopuštenim;

3. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. Konvencije u vezi s prigovorom o duljini postupka pred Ustavnim sudom;

4. presuđuje da nije došlo do povrede članka 2. Protokola br. 1 uz Konvenciju gledanog zasebno ili u vezi s člankom 14. Konvencije;

5. presuđuje

(a) da tužena država podnositeljima zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti sljedeće iznose koje je potrebno pretvoriti u nacionalnu valutu tužene države prema tečaju važećem na dan namirenja:

(i) 1.300 EUR (tisuću i tristo eura) svakom podnositelju zahtjeva na ime nematerijalne štete, uvećanih za sve poreze koji bi se podnositeljima zahtjeva mogli zaračunati;
(ii) 2.000 EUR (dvije tisuće eura) podnositeljima zahtjeva zajedno na ime troškova i izdataka, uvećane za sve poreze koji bi se podnositeljima zahtjeva mogli zaračunati;

(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedene iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna boda;

6. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 17. srpnja 2008. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren NIELSEN tajnik

Christos ROZAKIS T Predsjednik

P R I L O G

POPIS PODNOSITELJA ZAHTJEVA 

IME DATUM ROĐENJA PREBIVALIŠTE
1. Stjepan Oršuš 22. prosinca 1991. Orehovica
2. Mirjana Oršuš 30. rujna 1990. Podturen
3. Gordan Oršuš 16. lipnja 1988. Podturen
4. Dejan Balog 10. studenoga 1990. Podturen
5. Siniša Balog 25. siječnja 1993. Podturen
6. Manuela Kalanjoš 12. veljače 1990. Podturen
7. Josip Oršuš 25. veljače 1993. Podturen
8. Biljana Oršuš 20. travnja 1990. Podturen
9. Smiljana Oršuš 6. travnja 1992. Podturen
10. Branko Oršuš 10. ožujka 1990. Podturen
11. Jasmina Bogdan 11. svibnja 1990. Trnovec
12. Josip Bogdan 13. rujna 1991. Trnovec
13. Dijana Oršuš 20. siječnja 1994. Trnovec
14. Dejan Oršuš 2. kolovoza 1991. Trnovec
15. Danijela Kalanjoš 7. listopada 1993. Trnovec

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

FIRST SECTION

CASE OF ORŠUŠ AND OTHERS v. CROATIA

(Application no. 15766/03)

JUDGMENT

STRASBOURG 

17 July 2008

Referral to the Grand Chamber

01/12/2008

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Oršuš and Others v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Christos Rozakis, President,

Nina Vajić,

Khanlar Hajiyev,

Dean Spielmann,

Sverre Erik Jebens,

Giorgio Malinverni,

George Nicolaou, judges,

and Søren Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 26 June 2008,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 15766/03) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by fifteen Croatian nationals of Roma origin (see Annex) on 8 May 2003. In a letter of 22 February 2007 the first applicant informed the Court of his wish to withdraw his application.

2.  The applicants were represented by the European Roma Rights Center (ERRC), an international public interest law organisation with its seat in Budapest, the Croatian Helsinki Committee (CHC), a non-governmental organisation with its seat in Zagreb, and Mrs Lovorka Kušan, a lawyer practising in Ivanić-Grad. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mrs Š. Stažnik.

3.  On 2 October 2006 the Court decided to communicate the applicants' complaints concerning alleged degrading treatment, the length of proceedings and their right to education and not to be discriminated against, as well as their complaint about the lack of an effective remedy in respect of these complaints, to the Government. It also decided to examine the merits of the application at the same time as its admissibility (Article 29 § 3).

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

4.  The applicants were born between 1988 and 1994 and live respectively in Orehovica, Podturen and Trnovec. Their names and details are set out in the Annex.

5.  As schoolchildren the applicants at times attended separate classes, with only Roma pupils, in primary schools in the villages of Macinec, Podturen and Orehovica. The total number of pupils in the Macinec Elementary School in 2001 was 445, 194 of whom were Roma. There were six Roma-only classes, with 142 pupils in all, while the remaining fifty-two Roma pupils attended regular (mixed) classes. The total number of pupils in the Podturen Elementary School in 2001 was 463, 47 of whom were Roma. There was one Roma-only class, with seventeen pupils, while the remaining thirty Roma pupils attended regular (mixed) classes. The total number of pupils in the Orehovica Elementary School in 2001 was 340 and 90 of them were Roma. There were two Roma-only classes, with forty-one pupils, while the remaining forty-nine Roma pupils attended regular (mixed) classes. In Croatia children are obliged to attend school until they reach the age of fifteen.

6.  The Government submitted the following information in respect of the individual applicants:

The second applicant, Mirjana Oršuš, was enrolled in the first grade of elementary school in the school year 1997/98. She attended a regular class that year and the following year but in those two years she failed to go up a grade. In school years 1999/2000, 2000/2001, 2001/2002 and 2003/2004 she attended a Roma-only class. In school year 2004/2005 she passed fifth grade. In school year 2004/2005 she attended a regular (mixed) class. She was provided with additional classes of Croatian and also participated in extra-curricular activities in a mixed group organised by the school. After reaching the age of fifteen, she left school in August 2006. Her school report shows that she missed 111 classes without justification.

7.  The third applicant, Gordan Oršuš, was enrolled in the first grade of elementary school in the school year 1996/1997 and passed first grade. That and the following year he attended a Roma-only class. In school year 1998/1999 and 1999/2000 he attended a regular (mixed) class. He passed second grade in school year 2000/2001. That year and the following year he attended a Roma-only class. In school year 2002/2003 he attended a regular (mixed) class and passed fourth grade. He participated in extra-curricular activities in a mixed group organised by the school. After reaching the age of fifteen he left school in October 2001. His school report showed poor attendance in fourth grade.

8.  The fourth applicant, Dejan Balog, was enrolled in the first grade of elementary school in the school year 1996/1997. The first and second year he attended a Roma-only class and the following two years a regular (mixed) class. In school years 2000/2001, 2001/2002 and 2002/2003 he attended a Roma-only class. The following year he attended a regular (mixed) class. In school year 2003/2004 he passed fourth grade. He participated in extra-curricular activities in a mixed group organised by the school. After reaching the age of fifteen, he left school in August 2006. His school report showed that he was reprimanded for poor attendance in fourth grade as he missed eighteen classes without justification.

9.  The fifth applicant, Siniša Balog, was enrolled in the first grade of elementary school in 1999/2000 and passed first grade. In the school years 1999/2000 to 2002/2003 he attended a Roma-only class, after which he attended a regular (mixed) class. In the school year 2006/2007 he stayed in fifth grade for the third time. He participated in extra-curricular activities in a mixed group organised by the school. His school report showed that he was reprimanded for poor attendance in third grade, having missed seventy-nine classes without justification.

10.  The sixth applicant, Manuela Kalanjoš, was enrolled in the first grade of elementary school in school year 1996/1997 and attended a Roma-only class. The following two years she attended a regular (mixed) class. In the school years 1999/2000 to 2002/2003 she attended a Roma-only class and passed fourth grade, after which she attended a regular (mixed) class. She was provided with additional classes of Croatian and also participated in extra-curricular activities in a mixed group organised by the school. After reaching the age of fifteen, she left school in August 2005. Her school report showed that she was reprimanded for poor attendance in third grade, where she missed fifteen classes without a good reason.

11.  The seventh applicant, Josip Kalanjoš, was enrolled in the first grade of elementary school in 1999/2000 and attended a Roma-only class up to and including the school year 2002/2003, after which he attended a regular (mixed) class. On 22 May 2002 the Međimurje County State Administration Office ordered that he follow an adapted curriculum in his further schooling on the ground that a competent expert committee had established that he suffered from developmental difficulties. In the school year 2006/2007 he attended sixth grade. He was provided with additional classes of Croatian and also participated in extra-curricular activities in a mixed group organised by the school. His school report showed that he was reprimanded for poor attendance in third grade since he missed twenty-nine classes without justification. He was again reprimanded for poor attendance in fifth grade.

12.  The eighth applicant, Biljana Oršuš, was enrolled in the first grade of elementary school in the school year 1996/1997 and in her first three school years attended a Roma-only class, after which she attended a regular (mixed) class for two years. On 28 December 2000 the Međimurje County State Administration Office ordered that she follow an adapted curriculum in her further schooling on the ground that a competent expert committee had established that she suffered from developmental difficulties. In school years 2001/2002 and 2002/2003 she attended a Roma-only class and in the following school year a regular (mixed) class and passed fourth grade. She was provided with additional classes of Croatian and also participated in extra-curricular activities in a mixed group organised by the school. After reaching the age of fifteen, she left school in August 2005. Her school report showed that she was reprimanded for poor attendance in third grade.

13.  The ninth applicant, Smiljana Oršuš, was enrolled in the first grade of elementary school in school year 1997/1998 and attended a Roma-only class up to and including school year 2002/2003, after which she attended a mixed class. In 2006/2007 she took fifth grade for the third time. She too participated in extra-curricular activities in a mixed group organised by the school.

14.  The tenth applicant, Branko Oršuš, was enrolled in the first grade of elementary school in the school year 1997/1998 and attended a mixed class for the first two years. From 1999/2000 to 2003/2004 he attended a Roma-only class, after which he attended a mixed class. In school year 2003/2004 he passed fourth grade. He was provided with additional classes of Croatian and also participated in the extra-curricular activities in a mixed group organised by the school. After reaching the age of fifteen, he left school in August 2006. His school report showed that he was reprimanded for poor attendance in third grade as he missed nineteen classes without a good reason. He was again reprimanded for poor attendance in fourth and fifth grades.

15.  The eleventh applicant, Jasmin Bogdan, was enrolled in the first grade of elementary school in the school year 1997/1998. The preliminary tests carried out before his assignment to a particular class showed that he had no knowledge of the Croatian language. He scored fifteen out of ninety-seven points, or 15.5 percent. He was therefore assigned to a Roma-only class, where he stayed until August 2005 when, after reaching the age of fifteen, he left school. In the school year 2002/2003 he passed fourth grade.

16.  The twelfth applicant, Josip Bogdan, was enrolled in the first grade of elementary school in 1999/2000. The preliminary tests carried out before his assignment to a particular class showed that he had no knowledge of the Croatian language. He scored eight out of ninety-seven points, or 8.25 percent. He was therefore assigned to a Roma-only class, where he stayed until August 2006 when, after reaching the age of fifteen, he left school. In school year 2004/2005 he passed second grade. He was provided with additional classes of Croatian.

17.  The thirteenth applicant, Dijana Oršuš, was enrolled in the first grade of elementary school in the school year 2000/2001. The preliminary tests carried out before her assignment to a particular class showed that she had inadequate knowledge of the Croatian language. She scored twenty-six out of ninety-seven points, or 26.8 percent. She was therefore assigned to a Roma-only class, where she has stayed ever since. In the school year 2006/2007 she attended fourth grade. She was provided with additional classes of Croatian. Her school report showed that she was reprimanded for poor attendance in third grade.

18.  The fourteenth applicant, Dejan Oršuš, was enrolled in the first grade of elementary school in school year 1999/2000. The preliminary tests carried out before his assignment to a particular class showed that he had no knowledge of the Croatian language. He scored fifteen out of ninety-seven points, or 15.5 percent. He was therefore assigned to a Roma-only class, where he stayed until 2006 when, after reaching the age of fifteen, he left school. In 2005/2006 he passed third grade. He was provided with additional classes of Croatian. His school report showed that he was reprimanded for poor attendance in third grade since he missed ninety classes without justification.

19.  The fifteenth applicant, Danijela Kalanjoš, was enrolled in the first grade of elementary school in the school year 2000/2001. The preliminary tests carried out before her assignment to a particular class showed that her knowledge of the Croatian language was poor. She scored thirty-seven out of ninety-seven points, or 38.14 percent. She was therefore assigned to a Roma-only class, where she has stayed ever since. In the school year 2006/2007 she attended fourth grade. She was provided with additional classes of Croatian.

20.  The second to fifteenth applicants submitted that they had been told that they had to leave school at the age of fifteen. Furthermore, the applicants submitted statistics showing that in the school year 2006/2007 sixteen percent of Roma children aged fifteen completed their elementary education, compared with ninety-one percent for the general elementary school population in the county. The drop-out rate of Roma pupils before completing elementary school was eighty-four percent, which was 9.3 times higher than for the general population. In school year 2005/2006 seventy-three Roma children were enrolled in first grade and five in eighth.

21.  On 19 April 2002 the applicants brought an action under section 67 of the Administrative Disputes Act in the Čakovec Municipal Court (Općinski sud u Čakovcu) against the above-mentioned primary schools and the Kuršanec Primary School, the State and Međimurje County (“the defendants”). They submitted that the teaching organised in the Roma-only classes formed in those four schools was significantly reduced in volume and in scope compared to the officially prescribed curriculum. The applicants claimed that the described situation was racially discriminating and violated their right to education as well as their right to freedom from inhuman and degrading treatment. They requested the court to order the defendants to refrain from such conduct in the future.

22.  The applicants also produced the results of a psychological study of Roma children attending Roma-only classes in Međimurje, carried out immediately before their action was lodged, showing the following:

- most children had never had a non-Roma child as a friend;

- 86.9% expressed a wish to have a non-Roma child for a friend;

- 84.5% expressed a wish to attend a mixed class;

- 89% said they felt unaccepted in the school environment;

- 92% stated that Roma and non-Roma children did not play together.

Furthermore, the report asserted that segregated education produced emotional and psychological harm in Roma children, in terms of lower self-esteem and self-respect and problems in the development of their identity. Separate classes were seen as an obstacle to creating a social network of Roma and non-Roma children.

23.  The defendants each submitted replies to the arguments put forward by the applicants, claiming that there was no discrimination of Roma children and that pupils enrolled in school were all treated equally. They submitted that all pupils were enrolled in school after a committee (composed of a doctor, a psychologist, a pedagogue, a social pedagogue and a teacher) had given an opinion that the candidates were physically and mentally ready to attend school. The classes within a school were formed depending on the needs of the class, the number of pupils etc. In particular, it was important that classes were formed in such a way that they enabled all pupils to study in a stimulating environment.

24.  Furthermore, the defendants submitted that pupils of Roma origin were grouped together not because of their ethnic origin, but rather because they often did not speak Croatian well and it took more exercises and repetitions for them to master the subjects taught. Finally, they claimed that Roma pupils received the same quality of education as other students as the scope of their curriculum did not differ from that prescribed by law.

25.  On 26 September 2002 the Čakovec Municipal Court dismissed the applicants' action, accepting the defendants' argument that the reason why most Roma pupils were placed in separate classes was that they were not fluent in Croatian. Consequently, the court held that this was not unlawful and that the applicants had failed to substantiate their allegations concerning racial discrimination. Lastly, the court concluded that the applicants had failed to prove the alleged difference in the curriculum of the Roma-only classes.

26.  On 17 October 2002 the applicants appealed against the first-instance judgment, claiming that it was arbitrary and contradictory.

27.  On 14 November 2002 the Čakovec County Court (Županijski sud u Čakovcu) dismissed the applicants' appeal, upholding the reasoning of the first-instance judgment.

28.  Subsequently, on 19 December 2002, the applicants lodged a complaint with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) under section 62 of the Constitutional Court Act. In their constitutional complaint the applicants reiterated their earlier arguments, relying on the relevant provisions of the Constitution and of the Convention.

29.  On 3 November 2003 the applicants' lawyer lodged an application with the Constitutional Court to expedite the proceedings. On 7 February 2007 the Constitutional Court dismissed the applicants' complaint in its decision no. U-III- 3138/2002, published in the Official Gazette no. 22 of 26 February 2007). The relevant parts of the decision read as follows:

“The first-instance court established in the impugned judgment that the criteria for formation of classes in the defendant elementary schools had been knowledge of the Croatian language and not the pupils' ethnic origin. The [first-instance] court considered that the complainants had failed to prove their assertion that they had been placed in their classes on the basis of their racial and ethnic origin. The [first-instance] court stressed that the complainants relied exclusively on the Report on the activities of the Ombudsman in the year 2000. However, the Ombudsman said in his evidence that the part of the Report referring to the education of Roma had been injudicious because all the relevant facts had not been established.

The first-instance court relied on section 27 paragraph 1 of the Elementary Education Act ... which provides that teaching in elementary schools is in the Croatian language and Latin script, and considered lack of knowledge of the Croatian language as an objective impediment in complying with the requirements of the school curriculum, which also transpires from the conclusion of a study carried out for the needs of the Croatian Helsinki Committee. The [first-instance] court found: 'pupils enrolling in the first year of elementary schools have to know the Croatian language so that they are able to follow the teaching, if the purpose of elementary education is to be fulfilled. It is therefore logical that classes with children who do not know the Croatian language require additional efforts and commitment of teachers, in particular to teach them the Croatian language.'

The first-instance court found that the defendants had not acted against the law in that they had not changed the composition of classes once established, as only in exceptional situations was the transfer of pupils from one class to another allowed. The [first-instance] court considered that this practice respected the completeness of a class and its unity in the upper grades.

The [first-instance] court considered that classes should be formed so as to create favourable conditions for an equal approach to all pupils according to the prescribed curriculum and programme, which could be achieved only where a class consisted of a permanent group of pupils of approximately the same age and knowledge.

Furthermore, the [first-instance] court found that the complainants had failed to prove their assertion that ... they had a curriculum of significantly smaller volume than the one prescribed for the elementary schools by the Ministry of Education and Sport on 16 June 1999. The [first-instance] court found that the above assertion of the complainants relied on the Ombudsman's report. However, the Ombudsman said in his testimony that he did not know how the fact that in Roma-only classes the teaching followed a so-called special programme had been established.

The [first-instance] court established that teaching in the complainants' respective classes and the parallel ones followed the same curriculum, according to the submitted school curriculum. Only in the Krušanec Elementary School were there some deviations from the school curriculum, but the [first-instance] court found those deviations permissible since they had occurred ... at the beginning of the school year owing to low attendance.

After having established that the complainants had not been placed in their classes according to their racial and ethnic origin and that the curriculum had been the same in all parallel classes, the first-instance court dismissed the complainants' action.

...

The reasoning of the first-instance judgment ... shows that the defendant elementary schools replied to the complainants' allegations as follows:

'The [defendant schools] enrolled in the first year those children found psycho-physically fit to attend elementary school by a committee composed of a physician, a psychologist, a school counsellor (pedagog), a defectologist and a teacher. They did not enrol Croatian children or Roma children as such, but children found by the said committee to be psychologically and physically fit to be enrolled in elementary school. (...) The defendant elementary schools maintain that the first obstacle for Roma children in psychological tests is their lack of knowledge of the Croatian language in terms of both expression and comprehension. As to the emotional aspect of maturity, these children mostly have difficulty channelling their emotions. In terms of social maturity, children of Roma origin do not have the basic hygienic skills of washing, dressing, tying or buttoning, and a lot of time is needed before they achieve these skills. (...) It is therefore difficult to plan class structures with sufficient motivation for all children, which is one of the obligations of elementary schools. There are classes composed of pupils not requiring additional schooling to follow the teaching programme and classes composed of pupils who require supplementary work and assistance from teachers in order to acquire the necessary [skills] they lack owing to social deprivation. ...'

The reasoning of the same judgment cites the testimony of M.P.-P., a school counsellor and psychologist in the Mačinec Elementary School, given on 12 December 2001 ...:

'Before enrolment the committee questions the children in order to establish whether they possess the skills necessary for attending school. Classes are usually formed according to the Gauss curve, so that the majority in a given class are average pupils and a minority below or above average. ... However, in a situation where 70% of the population does not speak Croatian, a different approach is adopted so as to form classes with only pupils who do not speak Croatian, because in those classes a teacher's first task is to teach the children the language.'

The above shows that the allocation of pupils to classes is based on the skills and needs of each individual child. The approach is individualised and carried out in keeping with professional and pedagogical standards. Thus, the Constitutional Court finds the applied approach correct since only qualified experts, in particular in the fields of pedagogy, school psychology and defectology, are responsible for assigning individual children to the appropriate classes.

The Constitutional Court has no reason to question the findings and expert opinions of the competent committees, composed of physicians, psychologists, school counsellors (pedagog), defectologists and teachers, which in the instant case found that the complainants should be placed in separate classes.

None of the facts submitted to the Constitutional Court leads to the conclusion that the placement of the complainants in separate classes was motivated by or based on their racial or ethnic origin.

The Constitutional Court finds that their placement pursued the legitimate aim of necessary adjustment of the elementary educational system to the skills and needs of the complainants, where the decisive factor was their lack of knowledge or inadequate knowledge of Croatian, the language used to teach in schools.

The separate classes were not established for the purpose of racial segregation in enrolment in the first year of elementary school but as a means of providing children with supplementary tuition in the Croatian language and eliminating the consequences of prior social deprivation.

It is of particular importance to stress that the statistical data on the number of Roma children in separate classes in the school-year 2001-2002 ... are not in themselves sufficient to indicate that the defendants' practice was discriminatory (see also the European Court of Human Rights judgments Hugh Jordan v. the United Kingdom, no. 24746/94, § 154, and D.H. and Others v. the Czech Republic, § 46).

Moreover, the complainants themselves maintain in their constitutional complaint that in the school-year 2001-2002 40.93% of Roma children in Međimurje County were placed in regular classes, which tends to support the Constitutional Court's conclusion that there is no reason to challenge the correct practice of the defendant elementary schools and expert committees.

...

In their constitutional complaint the complainants further point out that: 'Even if lack of knowledge of the Croatian language on enrolment in the first year was a problem, the same could not be said of the complainants' enrolment in upper grades.' They therefore consider that their rights were violated by the courts' findings that it had been justified to maintain separate [Roma-only] classes in the upper grades in order to preserve the stability of the wholeness of a given class. The complainants submit that the stability of a class should not have been placed above their constitutional rights, multiculturalism and national equality.

In that regard the Constitutional Court accepts the complainants' arguments.

While the Constitutional Court considers correct and acceptable the courts' findings that lack of knowledge of the Croatian language represents an objective obstacle justifying the formation of separate classes for children who do not speak Croatian at all or speak it badly when they start school, ... bearing in mind the particular circumstance of the present case, it cannot accept the following conclusion of the first-instance court:

'Furthermore, the wholeness and unity of a class is respected in the upper grades. Therefore, transfer of children from one class to another occurs only exceptionally and in justified cases (...) because a class is a homogeneous whole and transferring children from one class to another would produce stress. (...) The continuity of a group is a precondition for the development of a class collective ...'

Accordingly, the Constitutional Court cannot accept the following view of the appellate court:

'The classes are formed when the children enter the first year of their schooling, not every year, and their composition changes only exceptionally. They become a settled whole which makes for work of a higher quality and it is not pedagogically justified to change them. Therefore this court, like the first-instance court, concludes that maintaining established classes did not amount to an unlawful act.'

The above views of the courts would have been acceptable had they referred to the usual situations concerning the assignment of pupils to upper grade classes in elementary schools where no objective need for special measures exists, such as forming separate classes for children with inadequate command of Croatian.

Considering the circumstances of the present case, the Constitutional Court finds that it is in principle objectively and reasonably justified to maintain separate classes in the upper grades of elementary school only for pupils who have not attained the level of Croatian necessary for them to follow the school curriculum of regular classes properly. ...

However, there is no objective or reasonable justification for not transferring to a regular class a pupil who has attained proficiency in Croatian in the lower grades of elementary school and successfully mastered the prescribed school curriculum.

...

Keeping such a pupil in a separate class against his or her will ... for reasons unrelated to his or her needs and skills would be unacceptable from the constitutional point of view with regard to the right of equality before the law, guaranteed under Section 14 paragraph 2 of the Constitution.

...

... a constitutional complaint is a particular constitutional instrument for the protection of a legal subject whose human right or fundamental freedom guaranteed under the Constitution has been infringed in an individual act of a State or public body which determined his or her rights and obligations.

The present constitutional complaint concerns impugned judgments referring to the school year 2001/2002. However, not a single complainant alleges that in that school year he or she was a pupil in a separate [Roma-only] upper-grade class or was personally affected or concerned by the contested practice ...

Although it does not concern the individual legal position of any of the complainants ..., in respect of the complainants' general complaint about the maintaining of Roma-only classes in the upper grades of elementary school the Constitutional Court has addressed the following question:

- was the continued existence of Roma-only classes in the upper grades of elementary school ... caused by the defendants' intent to discriminate those pupils on the basis of their racial or ethnic origin?

... none of the facts submitted to the Constitutional Court leads to the conclusion that the defendants' ... practice was aimed at discrimination of the Roma pupils on the basis of their racial or ethnic origin.

...

The complainants further complain of a violation of their right to education on the ground that the teaching organised in those classes was more reduced in volume and in scope than the Curriculum for Elementary Schools adopted by the Ministry of Education and Sport on 16 June 1999. They consider that 'their placement in Roma-only classes with an inferior curriculum stigmatises them as being different, stupid, intellectually inferior and children who need to be separated from normal children in order not to be a bad influence on them. Owing to their significantly reduced and simplified school curriculum their prospects of higher education or enrolment in high schools as well as their employment options or chances of advancement are slimmer (...)'

After considering the entire case-file, the Constitutional Court has found that the above allegations are unfounded. The case-file, including the first-instance judgment ..., shows that the allegations of an inferior curriculum in Roma-only classes are not accurate. The Constitutional Court has no reason to question the facts as established by the competent court.

The possible difference in curricula between parallel classes for objective reasons (for example the low attendance at the Krušanec Elementary School where in the first term of school year 2001/2002 the pupils in classes 1c,, 1d, 2b and 2c missed 4,702 lessons in total, 4,170 of which were missed for no justified reason) does not contravene the requirement that the curriculum be the same in all parallel classes.

The Constitutional Court is obliged to point out that neither the Constitution nor the Convention guarantees any specific requirements concerning school curricula or their implementation. First and foremost the Constitution and the Convention guarantee a right of access to educational institutions existing in a given State, as well as an effective right to education, in other words that every person has an equal right to obtain official recognition of the studies which he or she has completed (a similar view was expressed by the European Court of Human Rights in a case relating to certain aspects of the laws on the use of languages in education in Belgium v. Belgium, § B4). ...

... the Constitutional Court finds the evidence submitted in the present proceedings insufficient to show beyond doubt that the complainants had to follow a school curriculum of lesser scope. ...

Thus, the Constitutional Court considers the complainants' assertion about being stigmatised as a subjective value judgment, without reasonable justification. The Constitutional Court finds no factual support for the complainants' assertion that the source of their stigmatisation was an allegedly reduced curriculum owing to which their prospects for further education were lower, and dismisses that assertion as arbitrary. The competent bodies of the Republic of Croatia recognise a completed degree of education to everyone, irrespective of his or her racial or ethnic origin. In that respect everyone is equal before the law, with equal chances of advancement according to their abilities.”

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW

30.  The relevant provisions of the Constitution read as follows:

Article 14

“Everyone in the Republic of Croatia shall enjoy rights and freedoms, regardless of race, colour, gender, language, religion, political or other belief, national or social origin, property, birth, education, social status or other characteristics.

All shall be equal before the law.”

31.  The relevant part of section 62 of the Constitutional Act on the Constitutional Court (Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Official Gazette no. 49/2002, of 3 May 2002; “the Constitutional Court Act”) reads as follows:

Section 62

“1. Everyone may lodge a constitutional complaint with the Constitutional Court if he or she deems that the individual act of a state body, a body of local and regional self-government, or a legal person with public authority, which decided about his or her rights and obligations, or about suspicion or accusation for a criminal act, has violated his or her human rights or fundamental freedoms, or his or her right to local and regional self-government guaranteed by the Constitution (hereinafter: constitutional right)...

2. If another legal remedy exists against the violation of the constitutional right [complained of], the constitutional complaint may be lodged only after that remedy has been exhausted.

3. In matters in which an administrative action or, in civil and non-contentious proceedings, an appeal on points of law are allowed, remedies are exhausted only after the decision on these legal remedies has been given.”

32.  Section 67 of the Administrative Disputes Act (Zakon o upravnim sporovima, Official Gazette nos. 53/1991, 9/92 and 77/92) provides for special proceedings for the protection of constitutional rights and freedoms from unlawful acts of public officials, specifically that an action can be brought if the following conditions are met: (a) an unlawful action has already taken place, (b) such action is the work of a government official/body/agency or another legal entity, (c) the action resulted in a violation of one or more of the plaintiff's constitutional rights, and (d) the Croatian legal system does not provide for any other avenue of redress.

THE LAW

I.  THE FIRST APPLICANT

33.  The Court notes that by a letter of 22 February 2007 the first applicant expressed the wish to withdraw his application. Thus the Court considers that the applicant may be regarded as no longer intending to pursue his application, within the meaning of Article 37 § 1 (a) of the Convention. Furthermore, in accordance with Article 37 § 1 in fine, the Court finds no special circumstances regarding respect for human rights as defined in the Convention and its Protocols which require the continued examination of his case. In view of the above, it is appropriate to continue the examination of the application only in so far as submitted by the remaining applicants.

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 3 OF THE CONVENTION

34.  The applicants complained that their placement in separate classes based on race represented inhuman and degrading treatment in violation of Article 3 of the Convention, which reads as follows:

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

35.  The Government argued that the fact that the applicants had at times attended Roma-only class could not in itself represent inhuman or degrading treatment and that therefore, the necessary level of severity for the treatment in question to fall under the scope of Article 3 of the Convention had not been attained.

36.  The applicants maintained that as a result of their placement in Roma-only classes they had to endure severe educational, psychological and emotional harm materialised in the creation of two separate school systems for different racial groups which resulted in their stigmatisation, feelings of alienation and lack of self-esteem as well as in denial of the benefits of a multi-cultural educational environment. This situation lasted for a prolonged period of time since the applicants had been segregated for a number of years of their elementary schooling. Furthermore, they maintained that their racial segregation as such had amounted to degrading treatment, in particular in view of their tender age and vulnerable position as members of a particularly disadvantaged minority group. The applicants further relied on the results of a psychological study conducted in the Međimurje County which showed the gravely negative psychological effect of segregated education of Roma children (see paragraph 22 above). Lastly, they pointed out that the notion of inhuman and degrading treatment did not require intent.

37.  The Court recalls that Article 3 of the Convention must be regarded as one of the most fundamental provisions of the Convention and as enshrining core values of the democratic societies making up the Council of Europe (see Soering v. the United Kingdom, judgment of 7 July 1989, Series A no. 161, p. 34, § 88). In contrast to the other provisions in the Convention, it is cast in absolute terms, without exception or proviso, or the possibility of derogation under Article 15 of the Convention. As regards the types of “treatment” which fall within the scope of Article 3 of the Convention, the Court's case-law refers to “ill-treatment” that attains a minimum level of severity and involves actual bodily injury or intense physical or mental suffering (see Ireland v. the United Kingdom, cited above, p. 66, § 167, and V. v. the United Kingdom [GC], no. 24888/94, § 71, ECHR 1999-IX). Where treatment humiliates or debases an individual, showing a lack of respect for, or diminishing, his or her human dignity, or arouses feelings of fear, anguish or inferiority capable of breaking an individual's moral and physical resistance, it may be characterised as degrading and also fall within the prohibition of Article 3 (see amongst recent authorities, Price v. the United Kingdom, no. 33394/96, §§ 24-30, ECHR 2001-VII, and Valašinas v. Lithuania, no. 44558/98, § 117, ECHR 2001-VIII). Although the public character of a sanction or treatment may be regarded as a relevant element, it is sufficient if the victim is humiliated in his or her own eyes (see Smith and Grady v. the United Kingdom, nos. 33985/96 and 33986/96, § 120, ECHR 1999-VI ).

38.  The Court does not in principle exclude that treatment based on prejudice against an ethnic minority may fall within the ambit of Article 3. In particular, the feelings of inferiority or humiliation triggered by discriminatory segregation based on race in the field of education could, in the exceptional circumstances of an individual pupil, amount to treatment contrary to the guarantees of Article 3 of the Convention.

39.  In the present case the Court finds, however, that the applicants have not presented sufficient evidence that there existed a prevalent prejudice against them to attain the level of suffering necessary to fall within the ambit of Article 3 of the Convention. Their arguments, relying on a practice in four schools and the risk that they would be stigmatised, remained of a general nature and in the realm of speculation. The placement of the individual applicants in Roma-only classes for a certain period during their education in elementary schools does not reveal any sign of an intent to humiliate or debase them or any lack of respect for their human dignity. The Court notes also that the second to tenth applicants attended both Roma-only and mixed classes, while in respect of the remaining five applicants, who attended Roma-only classes all the time, no evidence was presented showing that it had such an adverse effect on them as to constitute inhuman or degrading treatment. Furthermore, the Court notes that most of the applicants attended extra-curricular activities in a mixed group organised by the schools. The fact that such activities were available to all pupils showed that the schools made an effort to provide an opportunity for Roma and non-Roma pupils to socialise outside the classroom. Therefore, having examined the relevant facts presented before it, the Court considers that it has not been established that the applicants were submitted to ill-treatment attaining the necessary level of severity to fall within the scope of Article 3 of the Convention.

It follows that this complaint is manifestly ill-founded and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 3 and 4 of the Convention.

III.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

40.  The applicants further complained about the length of the proceedings. They relied on Article 6 § 1 of the Convention which, insofar as relevant reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ..., everyone is entitled to a ... hearing within a reasonable time by [a] ... tribunal...”

A.  Admissibility

Applicability of Article 6 to the present case

41.  The Court notes that according to the principles enunciated in its case-law (see, inter alia, Pudas v. Sweden, judgment of 27 October 1987, Series A no. 125-A, p. 14, § 31), a dispute over a “right” which can be said at least on arguable grounds to be recognised under domestic law must be genuine and serious; it may relate not only to the actual existence of the right but also to its scope and the manner of its exercise; and, finally, the result of the proceedings must be directly decisive for the right in question. Furthermore, whether or not a right is to be regarded as civil within the meaning of this expression in the Convention must be determined by reference to the substantive content and effects of the right – and not only its legal classification – under the domestic law of the State concerned (see König v. Germany, judgment of 28 June 1978, Series A no. 27, § 89). Accordingly, in ascertaining whether the present case concerns the determination of a civil right, only the character of the right at issue is of relevance (see König v. Germany, cited above, § 90).

42.  In the present case, the Court notes that the proceedings before the domestic courts concerned the applicants' allegations of infringement of their right not to be discriminated against in the sphere of education, their right to education and their right not to be subjected to inhuman and degrading treatment. The applicants raised their complaints before the regular civil courts and in the constitutional court and their complaints were examined on the merits.

43.  The Court recalls that it has already found Article 6 applicable in cases concerning a person's right not to be discriminated on grounds of religious belief or political opinion (see Tinnelly & Sons Ltd and Others and McElduff and Others v. the United Kingdom, judgment of 10 July 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998‑IV, pp. 1656 and 1657, §§ 61 and 62, and Devlin v. the United Kingdom, no. 29545/95, § 23, 30 October 2001). The Court sees no reason to take a different approach to cases concerning, inter alia, alleged discrimination on grounds of race. Furthermore, the applicants' right not to be discriminated against on the basis of race was clearly guaranteed under Article 14 § 1 of the Constitution and, as such, enforceable before regular civil courts in the national legal system (see, mutatis mutandis, Tserkva Sela Sosulivka v. Ukraine, no. 37878/02, § 42, 28 February 2008, and Gülmez v. Turkey, no. 16330/02, § 29, 20 May 2008).

In view of the above, the Court finds that Article 6 is applicable in the instant case.

44.  The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B.  Merits

45.  The applicants complained that the length of proceedings, and in particular those before the Constitutional Court, had exceeded the reasonable time requirement.

46.  The Government contested that argument, stressing the special role of the Constitutional Court and the fact that it had to address complex constitutional issues in the applicants' case.

47.  The Court reiterates that the reasonableness of the length of these proceedings is to be assessed in the light of the particular circumstances of the case, regard being had to the criteria laid down in the Court's case-law, in particular the complexity of the case, the applicants' conduct and that of the competent authorities, and the importance of what was at stake for the applicant in the litigation (see Süßmann v. Germany, judgment of 16 September 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996‑IV, pp. 1172-73, § 48, and Gast and Popp v. Germany, no 29357/95, § 70, ECHR 2000). In this connection the Court notes that the proceedings commenced on 19 April 2002 and ended with the Constitutional Court's decision of 7 February 2007. While the case was speedily decided by the trial and appellate court, where the proceedings lasted for some seven months, the same cannot be said of the length of proceedings before the Constitutional Court, which lasted for four years, one month and eighteen days.

48.  Although the Court accepts that its role of guardian of the Constitution makes it particularly necessary for a Constitutional Court sometimes to take into account considerations other than the mere chronological order in which cases are entered on the list, such as the nature of a case and its importance in political and social terms, the Court finds that a period exceeding four years to decide on the applicants' case and in particular in view of what was at stake for the applicants, namely their right to education, appears excessive.

49.  Accordingly, the Court considers that in the present case there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention on account of the length of proceedings before the Constitutional Court.

IV.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

50.  The applicants further complained that they had no effective remedy in respect of their Convention complaints. They relied on Article 13 of the Convention which reads as follows:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”...

51.  The Government contested that argument.

52.  The Court notes that the applicants were able to bring a civil action against the State before the regular courts which decided the case on the merits. They were further able to challenge the first-instance judgment before an appellate court and the Constitutional Court. The latter addressed all issues that are now being examined before the Court. The Court further reiterates that the effectiveness of a given remedy does not depend on an applicant's success in the proceedings at issue. In these circumstances the Court finds that the present complaint does not disclose any appearance of a violation of Article 13 of the Convention.

It follows that this complaint is manifestly ill-founded and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 3 and 4 of the Convention.

V.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 2 OF PROTOCOL No. 1 TO THE CONVENTION, TAKEN ALONE OR IN CONJUNCTION WITH ARTICLE 14 OF THE CONVENTION

53.  The applicants complained that they had been denied their right to education and discriminated against in this respect. They relied on Article 2 of Protocol No. 1 and Article 14 of the Convention, which read as follows:

Article 2 of Protocol No. 1 (right to education)

“No person shall be denied the right to education. In the exercise of any functions which it assumes in relation to education and to teaching, the State shall respect the right of parents to ensure such education and teaching in conformity with their own religious and philosophical convictions.”

Article 14 – Prohibition of discrimination

“The enjoyment of the rights and freedoms set forth in [the] Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”

A.  Admissibility

54.  The Court notes that this part of the application is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B.  Merits

1.  The parties' submissions

55.  The applicants maintained that Roma children were treated differently in the educational sphere to children who were not of Roma origin. The difference in treatment consisted in their being placed in separate classes solely owing to their ethnic origin. They argued that they had stood lower chances of higher education since the education they had received in elementary school was based on a curriculum up to thirty percent smaller than that provided in regular classes. Since they had stayed in Roma-only classes for many years of their initial education, it had been impossible for them to compensate for what they had initially missed. They further contended that they had not been provided with individualised assessment of their knowledge of the Croatian language upon their initial enrolment in an elementary school. Although they had not sought a particular form of education, once the school authorities had decided that they lacked adequate knowledge of the Croatian language, they had an obligation to ensure that these needs had been properly addressed.

56.  The Government argued that the only reason why the applicants had been placed in Roma-only classes had been their inadequate knowledge of the Croatian language. In the instant case the decisions to place the applicants in separate classes were neither arbitrary nor based on the applicants' ethnic origin, as the proper procedure had been followed and the decisions were based on legitimate statutory grounds. None of the authorities' decisions mentioned the applicants' Roma origin or had, at the time of the applicants' placement in Roma-only classes, been opposed by the applicants' parents. Placements of that type were in all cases preceded by a psychological examination by an expert team aimed at establishing the level of each child's command of the Croatian language and level of personal development. Furthermore, most classes in all three schools in question had been mixed. The curriculum for the Roma-only classes had been identical to the one in regular classes. Most of the applicants had attended a Roma-only class for a limited period of time.

2.  The Court's assessment

Article 2 of Protocol No. 1 taken alone

i. General principles

57.  The Court reiterates that the very structure of Article 2 of Protocol No. 1 constitutes a whole that is dominated by its first sentence. By binding themselves not to deny the right to education the Contracting States guarantee to anyone within their jurisdiction a right of access to educational institutions existing at a given time and the possibility of drawing, by official recognition of the studies which he or she has completed, profit from the education received. The setting and planning of the curriculum fall in principle within the competence of the Contracting States. This mainly involves questions of expediency on which it is not for the Court to rule and whose solution may legitimately vary according to the country and the era (see Kjeldsen, Busk Madsen and Pedersen v. Denmark, judgment of 7 December 1976, Series A no. 23, p. 26, § 51). The education of children is the whole process whereby, in any society, adults endeavour to transmit their beliefs, culture and other values to the young, whereas teaching or instruction refers in particular to the transmission of knowledge and to intellectual development (see Campbell and Cosans v. the United Kingdom, judgment of 25 February 1982, Series A no. 48, pp. 14 and 15, § 33).

58.  The right to education is principally concerned with primary and secondary schooling and for this right to be effective the education provided must be adequate and appropriate. The Court has also held that although individual interests must on occasion be subordinated to those of a group, democracy does not simply mean that the views of a majority must always prevail: a balance must be achieved which ensures the fair and proper treatment of minorities and avoids any abuse of a dominant position (see Young, James and Webster v. the United Kingdom, judgment of 13 August 1981, Series A no. 44, p. 25, § 63, and Efstratiou v. Greece, judgment of 18 December 1996, Reports 1996‑VI, pp. 2358 and 2359, § 28).

ii. Application of the aforementioned principles to the instant case

59.  In the case at issue the Court notes firstly that the applicants were not deprived of the right to attend school and receive an education. Furthermore, the Court notes that in the proceedings before the domestic courts it was established that the curriculum followed in separate Roma-only classes in the Podturen Elementary School and the Macinec Elementary School, the schools the applicants in the present case attended, was equal to the curriculum followed in parallel classes in the same schools. The Court notes that the applicants in their submissions to the Court have failed to show sufficient evidence supporting their assertion that the curriculum they followed was up to thirty per cent smaller than that provided in regular classes. Therefore, it cannot be said that the applicants received an education of lower quality than the other pupils in the same school.

60.  The Court notes further that transfer from a Roma-only to a mixed class was a regular practice. Thus, the second to tenth applicants attended both Roma-only and mixed classes, while the eleventh to fifteenth applicants attended Roma-only classes. However, the Court notes that there is no indication that these applicants or their parents ever asked for the transfer of any of them to a mixed class, or objected to their placement in a Roma-only class. Furthermore, at the material time the eleventh to fifteenth applicants were still attending lower grades of elementary school, where the question of transfer to a mixed class appears premature in view of the ground for their initial placement in a Roma-only class, namely their insufficient command of the Croatian language.

61.  As to the second sentence of Article 2 of Protocol No. 1, the Court notes that it concerns the right of the parents "to enlighten and advise their children, to exercise with regard to their children natural parental functions as educators, or to guide their children on a path in line with the parents' own religious or philosophical convictions” (see, mutatis mutandis, Valsamis v. Greece, judgment of 18 December 1996, Reports 1996‑VI, pp. 2324 and 2325, § 31). The Court observes that in the present case there is nothing to indicate that the applicants' parents were in any manner deprived of any such right or that they at any stage in the domestic proceedings complained in that respect.

62.  In view of the above considerations, the Court finds that the domestic authorities have provided the applicants with an adequate and sufficient education. There has accordingly been no violation of Article 2 of Protocol No. 1 in the present case.

Article 14 of the Convention in conjunction with Article 2 of Protocol No. 1

i. General principles

63.  The Court has established in its case-law that discrimination means treating differently, without an objective and reasonable justification, persons in relevantly similar situations (see Willis v. the United Kingdom, no. 36042/97, § 48, ECHR 2002-IV, and Okpisz v. Germany, no. 59140/00, § 33, 25 October 2005). However, Article 14 does not prohibit a member State from treating groups differently in order to correct “factual inequalities” between them; indeed in certain circumstances a failure to attempt to correct inequality through different treatment may in itself give rise to a breach of the Article (see “Case relating to certain aspects of the laws on the use of languages in education in Belgium” v. Belgium (Merits), judgment of 23 July 1968, Series A no. 6, § 10; Thlimmenos v. Greece [GC], no. 34369/97, § 44, ECHR 2000-IV; and Stec and Others v. the United Kingdom [GC], no. 65731/01, § 51, ECHR 2006-...). The Court has also accepted that a general policy or measure that has disproportionately prejudicial effects on a particular group may be considered discriminatory notwithstanding that it is not specifically aimed at that group (see Hugh Jordan v. the United Kingdom, no. 24746/94, § 154, 4 May 2001; and Hoogendijk v. the Netherlands (dec.), no. 58461/00, 6 January 2005), and that discrimination potentially contrary to the Convention may result from a de facto situation (see Zarb Adami v. Malta, no. 17209/02, § 76, ECHR 2006-...).

64.  As to the burden of proof in this sphere, the Court has established that once the applicant has shown a difference in treatment, it is for the Government to show that it was justified (see, among other authorities, Chassagnou and Others v. France [GC], nos. 25088/94, 28331/95 and 28443/95, §§ 91-92, ECHR 1999-III, and Timishev, cited above, § 57).

ii. Application of the aforementioned principles to the instant case

65.  Although prima facie it might appear that the present case is akin to the case of D.H. and Others v. the Czech Republic, a more detailed analysis shows that it is not so. First and foremost, as to the nature of the impugned practice, while the Court found that in the Czech Republic Roma children were placed in schools for the mentally challenged, as being of lower intellectual capacity, in Croatia Roma children found to lack sufficient or even basic knowledge of the Croatian language are placed in separate classes upon their enrolment in regular elementary school. It is obvious that these two measures differ significantly in their nature and severity. In the Court's view placing a disproportionate percentage of children belonging to a specific ethnic minority in schools for the mentally retarded bears no comparison with placing Roma children in separate classes on the ground that they lack adequate knowledge of the Croatian language. The Croatian authorities, by keeping Roma children in ordinary schools, made the change from a separate class to a regular class more flexible, despite it not being a matter of clearly set procedures and standards but obviously subject to individual assessment by a class teacher. While such a practice could not totally exclude any form of arbitrariness, and it would be preferable to have clearly set standards and procedures to operate the transfers from a Roma-only to a mixed class, it nevertheless allowed for a change from a separate class to a regular class without formalities. In the Court's view it presents some positive aspects in relation to the applicants' rights under Article 14 of the Convention when compared to the practice analysed in the case of D.H. and Others, since the majority of the applicants in the present case attended both Roma-only and mixed classes.

66.  Furthermore, while in its D.H. and Others judgment the Court found that the difference in treatment was based on race, which required the strictest scrutiny, in the present case the difference in treatment was based on adequacy of language skills. This ground, however, allows for a wider margin of appreciation. Unlike in the Czech Republic, where the placing of Roma children in schools for the mentally challenged was found to be a nationwide practice and where about seventy percent of Roma children attended such schools (see D.H. and Others, cited above, § 18.), in Croatia the placing of Roma children in separate classes is a method utilised in a very small number of elementary schools, namely, four, in a single region, owing to the high representation of Roma pupils in those schools.

67.  The data submitted for the year 2001 show that in the Macinec Elementary School forty-three percent of pupils were Roma and seventy-three percent of those attended a Roma-only class. In the Podturen Elementary School ten percent of pupils were Roma and thirty-six percent of those Roma pupils attended a Roma-only class. In the Orehovica Elementary School twenty-six percent of pupils were Roma and forty-six percent of them attended a Roma-Only class. These statistics show that out of three of the elementary schools in question, only in the Macinec Elementary School did a majority of Roma pupils attend a Roma-only class, while in the two remaining schools the percentage was below fifty percent, which shows that it was not a general policy in these schools to automatically place Roma pupils in separate classes. The Government submitted that the tests taken had shown that a majority of Roma children in these communities lacked adequate knowledge of the Croatian language. The Court accepts that this problem had to be addressed by the relevant State authorities. In this connection the Court also notes that the applicants have never contested that at the time of their enrolment in the elementary school they did not have a sufficient command of the Croatian language in order to follow the lessons in that language.

68.  The Court wishes to reiterate with regard to the States' margin of appreciation in the sphere of education that the States cannot be prohibited from setting up separate classes or different types of school for children with difficulties, or implementing special educational programmes to respond to special needs. The Court finds it satisfying that the authorities invested themselves in addressing that sensitive and important issue, and that the placement of the applicants in separate classes was a positive measure designed to assist them in acquiring knowledge necessary for them to follow the school curriculum. Thus the Court considers that the initial placement of the applicants in separate classes was based on their lack of knowledge of the Croatian language and not their race or ethnic origin, and was justified for the purposes of both Article 14 of the Convention and Article 2 of Protocol No. 1.

69.  It follows that the different practice applied to Roma children on the ground of their insufficient knowledge of the Croatian language did not amount to a violation of Article 14 of the Convention in conjunction with Article 2 of Protocol No. 1.

VI.  THE ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 OF THE CONVENTION ON ACCOUNT OF THE FAIRNESS OF THE PROCEEDINGS

70.  Lastly, the applicants complained under Article 6 of the Convention that the domestic proceedings had been unfair in that the courts had wrongfully assessed the evidence presented to them and that their judgments had not been reasoned.

71.  In the light of all the material in its possession, and in so far as the matters complained of are within its competence, the Court considers that this part of the application does not disclose any appearance of a violation of Article 6 of the Convention. It follows that this complaint is inadmissible under Article 35 § 3 as manifestly ill-founded and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.

VII.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

72.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Damage

73.  Each applicant claimed 22,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.

74.  The Government deemed the applicants' claim for just satisfaction unsubstantiated and unfounded.

75.  The Court notes that it has found that the length of proceedings before the Constitutional Court was excessive, contrary to Article 6 § 1 of the Convention. In these circumstances the Court considers that the applicants must have sustained non-pecuniary damage. Ruling on an equitable basis and having regard to the awards made in comparable cases, it awards each applicant EUR 1,300 under that head plus any tax that may be chargeable on that amount.

B.  Costs and expenses

76.  The applicants also claimed EUR 20,316.50 for the costs and expenses incurred before the Court.

77.  The Government deemed the amount claimed excessive.

78.  According to the Court's case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and were reasonable as to quantum. The Court reiterates that legal costs are only recoverable to the extent that they relate to the violation that has been found (Beyeler v. Italy (just satisfaction) [GC], no. 33202/96, § 27, 28 May 2002). In the present case, that means the violation of Article 6 § 1 of the Convention on account of the length of proceedings before the Constitutional Court. In the present case, regard being had to the information in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to make a joint award to all the applicants of EUR 2,000 for costs and expenses plus any tax that may be chargeable to the applicants.

C.  Default interest

79.  The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1.  Decides to discontinue the examination of the application in so far as it concerns the first applicant;

2.  Declares the complaints concerning the applicants' right to education and their right not to be discriminated against as well as their complaint about the length of proceedings admissible and the remainder of the application inadmissible;

3.  Holds that there has been a violation of Article 6 of the Convention as regards the complaint about the length of proceedings before the Constitutional Court;

4.  Holds that there has been no violation of Article 2 of Protocol No. 1 to the Convention taken alone or in conjunction with Article 14 of the Convention;

5.  Holds

(a)  that the respondent State is to pay the applicants, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts which are to be converted into the national currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement:

(i)   EUR 1,300 (thousand three hundred euros) to each applicant in respect of non-pecuniary damage plus any tax that may be chargeable to the applicants;

(ii)  EUR 2,000 (two thousand euros) to the applicants jointly in respect of costs and expenses plus any tax that may be chargeable to the applicants;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

6.  Dismisses the remainder of the applicants' claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 17 July 2008, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen                             Christos Rozakis

Registrar                                       President

A N N E X

LIST OF THE APPLICANTS