Gregačević protiv Hrvatske

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET GREGAČEVIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 58331/09)

PRESUDA

STRASBOURG

10. srpnja 2012. godine 

Ova će presuda postati konačna pod okolnostima utvrđenim u članku 44., stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Gregačević protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u Vijeću u sastavu:

g. Anatoly Kovler, predsjednik,
gđa Nina Vajić,
g. Peer Lorenzen,
gđa Elisabeth Steiner,
g. Khanlar Hajiyev,
g. Linos-Alexandre Sicilianos, g. Erik Møse, suci,
i g. Søren Nielsen, tajnik Odjela,
nakon vijećanja zatvorenog za javnost 19. lipnja 2012. godine donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 58331/09) protiv Republike Hrvatske što ga je 23. listopada 2009. godine hrvatski državljanin g. Željko Gregačević ("podnositelj") podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija").

2. Podnositelja zahtjeva je zastupao g. P. Sabolić, odvjetnik iz Osijeka. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica gđa Š. Stažnik.

3. Dana 10. studenog 2010. godine Vlada je obaviještena o prigovorima koji se odnose na pravičnost kaznenog postupka protiv podnositelja i na to da nije imao odgovarajuće vrijeme za pripremu svoje obrane. Odlučeno je i istovremeno odlučiti o dopuštenosti i osnovanosti zahtjeva (članak 29., stavak 1.).

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

4. Podnositelj je rođen 1974. godine i živi u Čepinu.

5. Dana 29. kolovoza 2006. godine Općinsko državno odvjetništvo u Osijeku podnijelo je optužnicu protiv podnositelja radi počinjenja kaznenog djela prijevare i prijevare u gospodarskom poslovanju, tvrdeći da je podnositelj, kao direktor društava D.L.L. i M.C. prevario društva A. i R. koristeći nenaplative instrumente osiguranja u zamjenu za robu koju su njegova društva primala od A. i R. u razdoblju od 10. kolovoza 2005. do 13. prosinca 2005. godine i dana 24. travnja 2006. godine.

6. Dana 27. listopada 2006. godine raspravni sud je zatražio nalaz i mišljenje računovodstvenog vještaka D.D.-a.

7. Dana 7. studenog 2006. godine D.D. je dostavio svoj nalaz i mišljenje Općinskom sudu u Osijeku. Utvrdio je da je bankovni račun M.C.-a bio zamrznut u trenutku kad je sklapao pravne poslove s poduzećem A. Također je utvrdio da bankovni račun D.L.L.-a nije bio zamrznut u trenutku pravnog posla koji je sklopio s društvom A., nego da je njegov račun bio zamrznut u trenutku njegovog poslovanja s društvom R.

8. Na ročištu održanom 17. studenog 2006. godine D.D. je dao usmeni iskaz. Ostao je u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja. Stranke nisu imale prigovora na nalaz i mišljenje, a nisu ni D.D.-u postavile nikakva pitanja. Punomoćnik podnositelja je zatražio da državno odvjetništvo dostavi sve dokumente koje su oduzeli od podnositelja kako bi D.D. mogao izvršiti uvid u njih. Raspravni sud je zatražio daljnje dokumente od policije i dvije komercijalne banke.

9. Na ročištu održanom 12. prosinca 2006. godine D.D. je zatražio dodatni rok za uvid u dokumente koje su dostavile dvije banke.

10. Na ročištu održanom 16. siječnja 2007. godine podnositeljev odvjetnik ponovio je svoj zahtjev da se policiji naloži dostavu sve poslovne dokumentacije koju su oduzeli podnositelju u odnosu na društva D.L.L. i M.C. Raspravni sud je prihvatio taj zahtjev.

11. Dana 12. veljače 2007. godine D.D. je dostavio dodatni nalaz i mišljenje. Ponovio je svoje prethodne nalaze, te objasnio način i prirodu pravnog posla o kojemu je riječ.

12. Na ročištu održanom 9. ožujka 2007. godine D.D. je dao daljnji usmeni iskaz. Ni podnositeljev odvjetnik ni podnositelj nisu postavili nikakva pitanja D.D.-u i nisu imali nikakve primjedbe na njegovo izvješće.

13. Dana 28. lipnja 2007. godine podnositeljev odvjetnik je dostavio pisano očitovanje Općinskom sudu u Osijeku. Pri iznošenju obrane dao je primjedbe na nalaze i mišljenja koje je izradio D.D.. Njegovo očitovanje je proslijeđeno D.D.-u.

14. Dana 13. srpnja 2007. godine D.D. je dostavio pisano očitovanje u kojemu je izričito ponovio sve svoje prethodne nalaze i podcrtao određene rečenice iz svojih nalaza i mišljenja. Također se nije složio sa zaključcima koje je obrana izvela iz njegovih izvješća.

15. Na ročištu održanom 18. srpnja 2007. godine raspravni sudac je D.D.-ovo pisano očitovanje od 13. srpnja 2007. godine predočio strankama i glasno ga pročitao. Strankama su predočene i glasno pročitane u sudnici dvije velike omotnice koje su sadržavale dokumente koje je dostavila policija.

Podnositeljev odvjetnik je zatražio od raspravnog suda da zatraži obavijesti od srpskih vlasti o podnositeljevom pritvoru u toj zemlji ili da ispita svjedoke Mat. G.-a i Mar. G.-a, koji bi, kako je izjavio, mogli potvrditi da je podnositelj bio u pritvoru u Srbiji od siječnja do sredine veljače 2006. godine i da stoga nije mogao voditi poslovanje u relevantnom razdoblju. Također je naveo da bi ti svjedoci mogli potvrditi da je sva roba koju su podnositeljeva društva dobila od društava A. i R. bila ukradena dok je podnositelj bio odsutan. Podnositeljev odvjetnik se dalje očitovao na D.D.-ovo pisano očitovanje od 13. srpnja 2007. godine i zatražio da ga se ponovno pozove. U odnosu na dokumente koje je dostavila policija, zatražio je da se rasprava odgodi za osam do petnaest dana kako bi mogli pripremiti obranu i kako bi se dokumentacija mogla proslijediti D.D.-u. I konačno, zatražio je da se sasluša još jedan dodatni svjedok. Općinski sud u Osijeku odbio je sve zahtjeve obrane s osnove da su sve bitne činjenice dovoljno utvrđene.

16. Dana 20. srpnja 2007. godine Općinski sud u Osijeku proglasio je podnositelja krivim za tri kaznena djela prijevare u gospodarskom poslovanju i za jedno kazneno djelo prijevare. Sud je ujedno opozvao uvjetnu osudu koja je podnositelju bila izrečena u prethodnom kaznenom postupku te ga osudio na pet godina zatvora.

U svojoj presudi sud je zabilježio:

"Stranke nisu imale primjedbi na izvedene i pročitane dokaze, a niti daljnjih dokaznih prijedloga, a vjerodostojnost isprava nije dovedena u pitanje."

17. Dana 12. prosinca 2007. godine podnositelj je uložio žalbu protiv osuđujuće presude. Prigovorio je da obrana nije imala dovoljno vremena da ispita D.D.-ovo pisano očitovanje od 13. srpnja 2007. godine i da nisu imali priliku izvršiti uvid u dokumentaciju koju je dostavila policija. Nadalje je prigovorio da D.D. nije bio ponovno pozvan i da nisu bili saslušani ni svjedoci Mat.G. i Mar.G., iako raspravni sud nije dao nikakve razloge zašto nije saslušao te svjedoke. Također je prigovorio da mu je opozvana prethodna uvjetna osuda, iako nije imao priliku iznijeti tvrdnje u tom pogledu.

18. Dana 24. siječnja 2008. godine Županijski sud u Osijeku potvrdio je odluku kojom je podnositelj proglašen krivim, ali mu je smanjio kaznu na četiri godine zatvora. Utvrdio je da je Općinski sud u Osijeku podrobno analizirao izjave svjedoka i druge dokumente te dao dovoljno razloga za odluku kojom je podnositelj proglašen krivim. U odnosu na prigovor glede D.D.-a, presuda Županijskog suda u Osijeku glasi:

"U smislu čl. 331 st. 5. ZKP, za kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora do osam godina, gdje je vještak već ispitan i postupak se vodi pred istim predsjednikom vijeća, može se pročitati nalaz vještaka i bez suglasnosti stranaka. Nadalje treba istači, da je knjigovodstveni vještak već ranije tijekom postupka dao svoj nalaz i mišljenje 12. veljače 2007. g. koji je dostavljen strankama. Branitelj okrivljenika je dostavio 28. lipnja 2007.g., sudu podnesak u kojem se očituje na isti i predlaže da se vještak izjasni o određenim pitanjima koje je postavio. Potom se vještak očitovao na pitanja, odnosno podnesak branitelja od 28. lipnja 2007.g., (list 810 spisa). Dakle, vještak nije dostavio sudu novi nalaz i mišljenje. U svom nalazu nije ništa bitno izmijenio, već je samo odgovorio na primjedbe branitelja okrivljenika. ...”

Županijski sud je također utvrdio da je podnositeljeva prethodna uvjetna osuda pravilno i zakonito opozvana temeljem članka 69., stavka 1. Kaznenog zakona. Nije se očitovao na odbijanje Općinskog suda u Osijeku da sasluša svjedoke Mat.G. i Mar.G. te također nije dao nikakvu primjedbu na podnositeljev prigovor da nije imao priliku izvršiti uvid u dokumentaciju koju je dostavila policija.

19. Dana 27. listopada 2008. godine podnositelj je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude Županijskog suda, prigovorivši da obrana nije imala dovoljno vremena izvršiti uvid u D.D.-ovo pisano očitovanje, da nije imala prilike izvršiti uvid u dokumentaciju koju je dostavila policija, da nisu bili saslušani svjedoci koje je predložila obrana i da D.D. nije bio ponovno pozvan, za što raspravni sud nije dao dovoljne razloge. Na kraju je prigovorio da mu je opozvana prethodna uvjetna osuda, iako nije imao priliku iznijeti tvrdnje u tom pogledu.

20. Dana 30. listopada 2008. godine podnositelj je podnio ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske protiv presuda Općinskog suda u Osijeku i Županijskog suda u Osijeku, ponovivši tvrdnje koje je naveo pred Vrhovnim sudom.

21. Dana 22. prosinca 2008. godine Vrhovni sud je odbio podnositeljev zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude Županijskog suda s osnove da u postupku pred nižim sudovima nije došlo do povrede niti jednog prava obrane.

22. Dana 17. veljače 2009. godine podnositelj je podnio ustavnu tužbu Ustavom sudu protiv presude Vrhovnog suda kojom je odbijen njegov zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude Županijskog suda. Tvrdio je da Vrhovni sud nije ispitao sve njegove prigovore i da nije ispravio povredu prava obrane koja se bila dogodila tijekom postupka pred nižim sudovima.

23. Dana 12. ožujka 2009. godine Ustavni sud je odbio podnositeljevu ustavnu tužbu od 30. listopada 2008. godine protiv presuda Općinskog suda u Osijeku i Županijskog suda u Osijeku. Ustavni sud je utvrdio da je kazneni postupak protiv podnositelja bio pošten, da su presude nižih sudova bile dovoljno obrazložene i da nisu ukazivale ni na kakvu proizvoljnost. Glede odbijanja raspravnog suda da izvede daljnje dokaze koje je predložio podnositelj, Ustavni sud je primijetio da je odluka o tome koje će dokaze izvesti na raspravnom sudu, a da podnositelj nije prigovorio dokazima koji su bili pročitani tijekom rasprave.

24. Dana 26. svibnja 2009. godine Ustavni sud je utvrdio da je podnositeljeva ustavna tužba od 17. veljače 2009. godine protiv presude Vrhovnog suda od 27. listopada 2008. godine nedopuštena s osnove da to nije akt kojim se odlučivalo o podnositeljevim građanskim pravima ili obvezama ili nekoj optužbi za kazneno djelo.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

25. Mjerodavni dio članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 49/2002 od 3. svibnja 2002. godine) glasi kako slijedi:

Članak 62.

“1. Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu (u daljnjem tekstu: ustavno pravo) ...

2. Ako je zbog povrede ustavnih prava dopušten drugi pravni put, ustavna tužba može se podnijeti tek nakon što je taj pravni put iscrpljen.“

26. Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, br. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002, 143/2002, 63/2002, 62/2003 i 115/2006), propisuju:

Članak 425.

„(1) Okrivljenik koji je pravomoćno osuđen na kaznu zatvora ... može podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog povrede zakona u slučajevima predviđenim ovim Zakonom

(2) Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude podnosi se u roku od mjesec dana od dana kad je okrivljenik primio pravomoćnu presudu.“

Članak 426.

"O zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odlučuje Vrhovni sud Republike Hrvatske."

Članak 427.

"Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može se podnijeti [u slučaju]:

...

3. zbog povrede prava okrivljenika na obranu na glavnoj raspravi ili zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, ako je ta povreda mogla utjecati na presudu."

27. Mjerodavne odredbe Kaznenog zakona („Narodne novine“, br. 110/1997, 27/1998, 50/2000, 129/2000, 51/2001, 111/2003, 190/2003, 105/2004, 84/2005, 71/2006, 110/2007, 152/2008, 57/2011), propisuju:

Opoziv uvjetne osude Članak 69.

"(1) Sud će opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne ako osuđena osoba u vrijeme provjeravanja počini jedno ili više kaznenih djela za koja joj je izrečena kazna zatvora od dvije godine ili teža kazna."

Prijevara Članak 224.

"(1) Tko s ciljem da sebi ili drugome pribavi protupravnu imovinsku korist dovede nekoga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine nešto učini ili ne učini, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca.“

Prijevara u gospodarskom poslovanju Članak 293.

"(1) Odgovorna osoba u pravnoj osobi koja s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za tu ili drugu pravnu osobu uporabom nenaplativih instrumenata osiguranja plaćanja ili na drugi način lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica dovede nekoga u zabludu, ili ga održava u zabludi i time ga navede da ovaj na štetu svoje ili tuđe imovine što učini, ili ne učini, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ako je počinjenjem kaznenog djela iz stavka 1. ovoga članka pribavljena znatna imovinska korist ili je prouzročena znatna šteta, a počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja takve koristi ili prouzročenja takve štete, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina."

PRAVO

I. NAVODNE POVREDE ČLANKA 6. KONVENCIJE

28. Podnositelj prigovara da nije imao priliku izvršiti uvid u dodatnu dokumentaciju koju je dostavila policija ni u D.D.-ovo pisano očitovanje od 13. srpnja 2007. godine koje je pročitano na ročištu od 18. srpnja 2007. godine. Također prigovara da mu nije bilo dano dovoljno vremena za pripremu obrane u odnosu na D.D.-ovo pisano očitovanje od 13. srpnja 2007. godine. Podnositelj nadalje prigovara da je raspravni sud odbio ponovno pozvati D.D.-a i saslušati druga dva svjedoka koja je predložila obrana bez davanja obrazloženja. Konačno, prigovara da mu nije bila dana prilika dati primjedbe na opoziv prethodne uvjetne osude.

Podnositelj se pozvao na članak 6. Konvencije koji glasi kako slijedi:

“1. Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela. ...

...

3. Svatko optužen za kazneno djelo ima najmanje sljedeća prava:

...

(b) da ima odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu svoje obrane;

...

(d) da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe;

... ”

A. Dopuštenost

1. Navodna povreda članka 6. stavka 1. Konvencije glede opoziva podnositeljeve prethodno izrečene uvjetne osude

29. Podnositelj tvrdi da mu je opozvana uvjetna osuda koja mu je bila izrečena u prethodnom kaznenom postupku iako državno odvjetništvo to nije tražilo, što ga je lišilo prilike dati primjedbe i iznijeti tvrdnje o opozivu uvjetne osude.

30. Vlada tvrdi da je u podnositeljevom predmetu opoziv uvjetne osude bio obvezatan temeljem članka 69. stavka 1. Kaznenog zakona, bez obzira je li državno odvjetništvo postavilo bilo kakav zahtjev u tom smislu ili je li podnositelj dostavio bilo kakav prigovor u tom pogledu.

31. Sud bilježi da je prema domaćem pravu, i to članku 69. stavku 1. Kaznenog zakona, opoziv prethodno izrečene uvjetne osude bio obvezatna mjera primjenjiva u podnositeljevom predmetu. Štoviše, Sud bilježi da je zamjenik državnog odvjetnika u svojoj završnoj riječi izričito zatražio da sud osudi podnositelja prema zakonu i primijetio da bi samo zatvorska kazna bila odgovarajuća u podnositeljevom predmetu. Sud također bilježi da je obrana odgovorila na te tvrdnje ostajući kod svog stava o odgovarajućoj kazni za podnositelja. Isto tako treba primijetiti da su domaći sudovi dovoljno detaljno obrazložili kaznu izrečenu podnositelju i razloge za opoziv uvjetne osude.

32. Slijedi da je ovaj prigovor očigledno neosnovan i da ga treba odbiti temeljem članka 35. stavaka 3. (a) i 4. Konvencije.

2. Poštovanje pravila o šest mjeseci

(a) Tvrdnje stranaka

33. Vlada tvrdi da je zadnja odluka domaćih sudova u ovome predmetu bila odluka Ustavnog suda od 12. ožujka 2009. godine, kojom je Ustavni sud odbacio podnositeljevu ustavnu tužbu protiv presude Županijskog suda u Osijeku. Istaknula je da je ova odluka bila dostavljena podnositelju dana 26. ožujka 2009. godine, a da je ovaj zahtjev podnesen Sudu dana 23. listopada 2009. godine. Glede odluke Ustavnog suda od 26. svibnja 2009. godine kojom je utvrđeno da je podnositeljeva ustavna tužba protiv presude Vrhovnog suda nedopuštena, tvrdi da se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude županijskog suda ne može smatrati odlučnim u pogledu optužbi za kazneno djelo protiv podnositelja. Nije imao nikakve osnove za podnošenje ustavne tužbe protiv presude Vrhovnog suda, budući da je već bio podnio ustavnu tužbu protiv presude Županijskog suda u Osijeku.

34. Podnositelj tvrdi da je morao podnijeti ustavnu tužbu protiv presude Vrhovnog suda kako bi iscrpio domaća pravna sredstva. Istaknuo je da mu je odluka Ustavnog suda dostavljena dana 22. rujna 2009. godine te da je njegov zahtjev Sudu stoga podnesen u roku od šest mjeseci.

(b) Ocjena Suda

35. Sud primjećuje da su zahtjevi sadržani u članku 35. stavku 1. koji se tiču iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava i roka od šest mjeseci međusobno blisko povezani, jer ne samo što su kombinirani u istome članku, nego su isto tako izrečeni u jednoj rečenici čije gramatičko tumačenje podrazumijeva takav međusobni odnos (vidi odluku Komisije u predmetu Hatjianastasiou protiv Grčke, br. 12945/87, od 4. travnja 1990. i Berdzenishvili protiv Rusije (odl.), br. 31697/03, ECHR 2004-II (izvaci)).

36. Sud primjećuje kako je svrha pravila o šest mjeseci promicanje pravne sigurnosti i osiguranje da se s predmetima u kojima se otvaraju pitanja na temelju Konvencije postupa u razumnom roku. Nadalje, on treba štititi i vlasti i druge osobe od neizvjesnosti kroz dulje vremensko razdoblje. Konačno, on treba i osigurati mogućnosti utvrđivanja činjeničnog stanja u predmetu prije nego ta mogućnost nestane, čime bi pošteno preispitivanje pitanja o kojemu je riječ postalo nemoguće (vidi odluku Komisije u predmetu Kelly protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 10626/83 od 7. svibnja 1985., Odluke i izvješća (OI) 42, str. 205 i Baybora i drugi protiv Cipra (odl.), br. 77116/01, 22. listopada 2002.).

37. Sud u ovome predmetu bilježi da je Županijski sud u Osijeku potvrdio odluku kojom je podnositelj osuđen dana 24. siječnja 2008. godine. Podnositelj je podnio i zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude Županijskog suda Vrhovnom sudu i ustavnu tužbu. Podnositeljev zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude Županijskog suda odbijen je dana 22. prosinca 2008. godine. Tada je podnositelj podnio ustavnu tužbu protiv presude Vrhovnog suda dana 17. veljače 2009. godine za koju je Ustavni sud utvrdio da je nedopuštena dana 26. svibnja 2009. godine. Podnositelj je podnio i ustavnu tužbu protiv presude Županijskog suda u Osijeku za koju je Ustavni sud utvrdio da je nedopuštena dana 12. ožujka 2009. godine.

38. Zahtjev Sudu je podnesen dana 23. listopada 2009. godine, manje od šest mjeseci nakon odluke Ustavnog suda od 26. svibnja 2009. godine kojom je taj sud utvrdio da je podnositeljeva ustavna tužba protiv presude Vrhovnog suda nedopuštena, ali više od šest mjeseci nakon odluke Ustavnog suda od 12. ožujka 2009. godine kojom je njegova ustavna tužba protiv presude Županijskog suda u Osijeku odbijena. Slijedi da Sud može rješavati zahtjev samo ako se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude Županijskog suda i ustavna tužba protiv presude Vrhovnog suda kojom je odbijen podnositeljev zahtjev smatraju pravnim sredstvima u smislu članka 35. stavka 1. Konvencije, u kojem slučaju rok od šest mjeseci predviđen tim člankom treba računati od datuma donošenja odluke Ustavnog suda o ustavnoj tužbi protiv presude Vrhovnog suda.

39. Glede zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kako je on predviđen u hrvatskom pravnom sustavu, Sud je već presudio u drugim predmetima u odnosu na Hrvatsku, da je, kad se takav zahtjev podnese iz jedne od zakonskih osnova iz članka 427. Zakona o kaznenom postupku, postupak povodom zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odlučan za odluku o optužbi za kazneno djelo protiv podnositelja, te da stoga spada u domašaj članka 6., stavka 1. Konvencije (vidi Maresti protiv Hrvatske, br. 55759/07, stavak 28., 25. lipanj 2009. i Dolenec protiv Hrvatske, br. 25282/06, stavak 199., 26. studeni 2009.).

40. Podnositelj je u ovome predmetu takav zahtjev postavio zbog navodne povrede svog prava na obranu tijekom suđenja, a što je, temeljem članka 427. Zakona o kaznenom postupku, jedan od zakonom propisanih razloga za podnošenje takvog zahtjeva. Sud stoga smatra da je u ovome predmetu ovo pravno sredstvo dalo podnositelju priliku riješiti navodne povrede o kojima je riječ (vidi naprijed citirani predmet Dolenec, stavak 199.).

41. Glede podnositeljeve naknadne ustavne tužbe, Sud ponavlja svoje nalaze iz predmeta Dolenec, da na temelju članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, svatko tko smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda, može podnijeti ustavnu tužbu protiv tog akta, te da je polazeći od teksta članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu podnositelj imao razloga vjerovati da njegova ustavna tužba protiv odluke Vrhovnog suda kojom je odbijen njegov zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude Županijskog suda, predstavlja pravno sredstvo koje je bilo potrebno iscrpiti (vidi naprijed citirani predmet Dolenec, stavak 200.). Stoga Sud smatra da se činjenica da je podnositelj podnio ustavnu tužbu protiv presude Vrhovnog suda ne može ni na koji način tumačiti protiv njega, kao što ni činjenica da je prethodno podnio ustavnu tužbu protiv presude Županijskog suda u Osijeku ne može ni na koji način utjecati na njegovo pravo da podnese novu ustavnu tužbu protiv presude Vrhovnog suda i čeka odluku o svojoj ustavnoj tužbi prije nego što podnese zahtjev Sudu.

42. S obzirom na ovakvu pozadinu, Sud smatra da je podnositelj na pravilan način iskoristio dostupna domaća pravna sredstva i poštovao rok od šest mjeseci. Stoga Vladine prigovore u tom pogledu treba odbiti.

3. Zaključak

43. Sud primjećuje da ovaj dio zahtjeva nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. (a) Konvencije. Nadalje primjećuje i da on nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

44. Podnositelj tvrdi da mu nisu bili dani odgovarajuće vrijeme i mogućnosti za pripremu obrane u odnosu na dodatne dokumente koje je dostavila policija i u odnosu na D.D.-ovo pisano očitovanje od 13. srpnja 2007. godine, koje je bilo predočeno i njemu i njegovom odvjetniku na završnom ročištu održanom 18. srpnja 2007. godine. Iako je zatražio od raspravnog suda da odgodi ročište kako bi mogao proučiti ove dokumente i pripremiti odgovor na njih, taj mu je zahtjev bio odbijen.

45. Podnositelj nadalje prigovara da je odbijen njegov zahtjev da raspravni sud sasluša dva daljnja svjedoka, Mat.G.-a i Mar.G.-a, bez ikakvog opravdanja, iako je zahtjev bio osnovan, s obzirom da su ti svjedoci imali saznanja o razlozima zbog kojih podnositelj nije mogao doći u Hrvatsku, a i o krađi robe koju je dobio od društava A. i R. Njegov zahtjev da se ponovno pozove D.D. kako bi bio ispitan u odnosu na njegovo pisano očitovanje od 13. srpnja 2007. godine bio je također odbijen bez valjanog razloga.

46. Vlada tvrdi da je tijekom cijelog kaznenog postupka podnositelj bio u jednakom položaju kao i državno odvjetništvo: iznosio je dokaze, ispitivao svjedoke, uključujući i vještaka, te nikada nije uložio nikakav prigovor u odnosu na jednakost stranaka u postupku. Glede D.D.-ovog nalaza i mišljenja od 13. srpnja 2007. godine Vlada je istaknula da u njemu nije bilo nikakvih novih bitnih informacija i da je podnositelj tijekom postupka imao priliku dati primjedbe na D.D.-ov nalaz i mišljenje. Glede dodatnih dokumenata koje je dostavila policija, Vlada tvrdi da se Općinski sud u Osijeku nije pozvao na te dokumente u svojoj presudi. I konačno, Vlada je naglasila da je državno odvjetništvo također saznalo za pisano očitovanje vještaka i dokumente koje je dostavila policija na završnom ročištu te da je državno odvjetništvo stoga bilo u istom položaju kao i podnositelj, što isključuje mogućnost bilo kakve povrede načela kontradiktornosti postupka i jednakosti stranaka u postupku.

47. Glede podnositeljeve tvrdnje da mu nije bilo dano dovoljno vremena da pripremi svoju obranu, Vlada tvrdi da su na završnom ročištu raspravnom sudu dostavljeni dodatni dokazi, te da oni nisu imali odlučujući učinak na položaj obrane. Vlada je također istaknula da postupak nije bio složen i da je podnositelju bilo dano dovoljno vremena da izloži svoj predmet.

48. Vlada tvrdi da je Županijski sud u Osijeku dao odgovarajuće razloge za svoju odluku da ponovno ne pozove vještaka. Kad je ispitivao podnositeljevu žalbu, Županijski sud u Osijeku također je dao dovoljne razloge zašto bi iskazi svjedoka Mat.G.-a i Mar.G.-a bili nevažni.

2. Ocjena Suda

(a) Je li podnositelj imao odgovarajuće vrijeme i mogućnosti za pripremu svoje obrane u pogledu dokaza dostavljenih na završnom ročištu

(i) Opća načela

49. Sud ponavlja kako je ključno načelo za primjenu članka 6. poštenost. Pravo na pošteno suđenje ima tako važno mjesto u demokratskom društvu da ne može biti nikakvog opravdanja za restriktivno tumačenje jamstava iz članka 6. stavka 1. (vidi Moreira de Azevedo protiv Portugala, 23. listopada 1990., stavak 66., Serija A br. 189 i A.B. protiv Slovačke, br. 41784/98, stavak 54., 4. ožujka 2003.).

50. Pojam poštenog suđenja podrazumijeva, inter alia, pravo na kontradiktorni postupak, prema kojemu stranke moraju imati priliku ne samo obznaniti sve dokaze potrebne da bi uspjele sa svojim zahtjevima, nego i saznati za sve predložene dokaze ili dostavljena očitovanja, te staviti svoje primjedbe na njih, a sve to kako bi mogli utjecati na odluku suda (vidi Nideröst-Huber protiv Švicarske, 18. veljače 1997., stavak 24., Izvješća o presudama i odlukama 1997-I i Mantovanelli protiv Francuske, 18. ožujka 1997., stavak 33., Izvješća 1997-II). U tom pogledu, Sud primjećuje da je moguće da neka procesna situacija koja ne stavlja stranku u nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika ipak predstavlja povredu prava na kontradiktorni postupak, ako dotična stranka nije imala priliku saznati za sve predložene dokaze ili dostavljena očitavanja, i na njih dati primjedbe, radi utjecaja na odluku suda (vidi Krčmář i drugi protiv Republike Češke, br. 35376/97, stavci 38.-46., 3. ožujka 2000.).

51. Sud nadalje ponavlja da članak 6. stavak 3. (b) optuženiku jamči "odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu svoje obrane", pa stoga podrazumijeva da, sadržajno gledajući, aktivnosti obrane koje se poduzimaju u ime optuženika mogu obuhvaćati sve ono što je "potrebno" za pripremu glavne rasprave. Optuženiku se mora omogućiti da svoju obranu organizira na odgovarajući način i bez ikakvih ograničenja glede mogućnosti podnošenja svih bitnih argumenata obrane pred raspravni sud, te da na taj način utječe na ishod postupka (vidi Mayzit protiv Rusije, br. 63378/00, stavak 78., 20. siječnja 2005.; Connolly protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.), br. 27245/95, 26. lipnja 1996.; Can protiv Austrije, br. 9300/81, Izvješće Komisije od 12. srpnja 1984., Serija A br. 96, stavak 53. i Moiseyev protiv Rusije, br. 62936/00, stavak 220., 9. listopada 2008.). Kad ocjenjuje je li optuženik imao odgovarajuće vrijeme za pripremu svoje obrane, osobito treba voditi računa o naravi postupka, kao i o složenosti predmeta i fazi postupka (vidi X. protiv Belgije, br. 7628/76, odluka Komisije od 9. svibnja 1977. , Odluke i izvješća (OI) 9, str. 172 i Albert and Le Compte protiv Belgije, 10. veljače 1983., stavak 41., Serija A br. 58).

52. Budući da na zahtjeve članka 6. stavka 3. treba gledati kao na osobite vidove prava na pošteno suđenje zajamčenog člankom 6. stavkom 1., Sud će u ovome predmetu ispitati prigovore temeljem članka 6. stavka 1. i 3. (b) uzete zajedno (vidi, mutatis mutandis, Van Mechelen i drugi protiv Nizozemske, 23. travnja 1997., stavak 49., Izvješća 1997-III).

(ii) Primjena ovih načela na ovaj predmet

53. Sud kao prvo primjećuje da se u ovome predmetu radi o optužbama za kazneno djelo protiv podnositelja za navodna djela počinjena u vezi s pravnim poslovima u gospodarskom poslovanju između trgovačkih društava. Sud bilježi da je raspravni sud zatražio nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka, ispitao svjedoke i pribavio dokumentaciju od raznih komercijalnih banaka i drugih pravnih osoba. Sud smatra da predmet koji se može smatrati složenim (vidi Rösslhuber protiv Austrije, br. 32869/96, stavak 30., 28. studenog 2000.; Hoffen protiv Lithenšajna, br.5010/04, stavak49., 27. srpnja 2006. i Meidl protiv Austrije, br. 33951/05, stavak 56., 12. travnja 2011.) traži da domaći sudovi osobito imaju u vidu pravo obrane da ima saznanja o svim predloženim dokazima tijekom suđenja i da ima potrebno vrijeme i mogućnosti da djelotvorno iznese sve bitne tvrdnje obrane pred raspravni sud i tako utječe na ishod postupka.

54. Sud bilježi da se podnositeljevi prigovori tiču dva dokaza koji su predočeni obrani na završnom ročištu dana 18. srpnja 2007. godine: dvije omotnice u kojima su bili dokumenti koje je dostavila policija i D.D.-ovo pisano očitovanje od 13. srpnja 2007. godine.

55. Glede dvije velike omotnice koje je dostavila policija, Sud bilježi da je obrana na ročištima održanim 17. studenog 2006. godine i 16. siječnja 2007. godine zatražila da raspravni sud naloži policiji da dostavi sve dokumente koje su oduzeli podnositelju kako bi se ti dokumenti mogli proslijediti D.D.-u na uvid. Ti su zahtjevi odobreni i policiji je naloženo da dostavi dotične dokumente. Međutim, nalog raspravnog suda nije bio strogo poštovan, te je policija dvije omotnice koje su sadržavale dokumente dostavila izravno raspravnom sudu.

56. Sud bilježi da je obrana bila samo obaviještena o postojanju tih dokumenata i da su joj predočeni tek na završnom ročištu dana 18. srpnja 2007. godine, na kojem su ti dokumenti pročitani zajedno s drugim dokazima. Sud također bilježi da je podnositeljev odvjetnik izričito zatražio odgodu ročišta na kratki rok tako da može proučiti dokumente i pripremiti odgovor. Raspravni sud je međutim odbio taj zahtjev bez da je dao ikakav razlog za svoju odluku, samo primijetivši da su mjerodavne činjenice dovoljno utvrđene.

57. Imajući na umu radnje koje je poduzeo raspravni sud, i to činjenicu da je dva puta policiji naložio da dostavi dotične dokumente, Sud mora zaključiti da su informacije koje je imala policija bile bitne za predmet i da su mogle utjecati na ishod postupka. U odnosu na te informacije, raspravni sud je bio obvezan pobrinuti se da optuženik ima priliku organizirati svoju obranu na odgovarajući način i iznijeti sve svoje bitne tvrdnje bez ograničenja (vidi naprijed citirani predmet Moiseyev, stavak 220.). Međutim, Sud nije uvjeren da je čitanje dokumenata na završnom ročištu zajedno s drugim dokazima dovoljno da zadovolji ovaj zahtjev. U tom pogledu Sud podsjeća da je svrha Konvencije jamčiti ne teorijska ili iluzorna prava, već prava koja su praktična i djelotvorna; to osobito vrijedi za pravo na obranu s obzirom na istaknuto mjesto što ga u demokratskom društvu zauzima pravo na pošteno suđenje iz kojega se to pravo izvodi (vidi Artico protiv Italije, 13. svibnja 1980., stavak 33., Serija A br. 37).

58. Stoga Sud smatra da se ne može reći da su domaći sudovi poštovali zahtjeve članka 6. stavaka 1. i 3. (b) Konvencije time što su u složenom predmetu prijevare samo kratko obavijestili obranu o biti dokumenata koje je dostavila policija na završnom ročištu, kao ni time što nisu obrani dali vrijeme da izvrši uvid u dokumente i pripremi odgovor.

59. S obzirom na ove zaključke, Sud smatra da nema potrebe ispitivati podnositeljev prigovor koji se tiče D.D.-ovog pisanog očitovanja od 13. srpnja 2007. godine.

(b) Odbijanje raspravnog suda da sasluša svjedoke koje je tražila obrana

60. Sud ponavlja da su jamstva sadržana u članku 6. stavku 3., uključujući i ona navedena u podstavku (d), konstitutivni elementi, između ostaloga, pojma poštenog suđenja iz članka 6. stavka 1. (vidi Bönisch protiv Austrije, 6. svibanj 1985., stavak 29., Serija A br. 92). Glavni cilj tih jamstava je, kako je to naznačeno riječima "pod jednakim uvjetima", potpuna "jednakost stranaka u postupku" u nekoj stvari. Ta jamstva ostavljaju nadležnim nacionalnim vlastima odluku o važnosti predloženih dokaza sve dok je ta odluka spojiva s pojmom poštenog suđenja koji prevladava u cijelom članku 6. (vidi Engel i drugi protiv Nizozemske, 8. lipnja 1976., stavak 91., Serija A br. 22).

61. Zadatak Suda u tom pogledu je ispitati je li okrivljenik imao odgovarajuću i dovoljnu priliku pobijati optužbe protiv sebe i je li postupak, gledan u cjelini, zadovoljio zahtjeve članka 6. stavka 1. Konvencije (Pisano protiv Italije, br. 36732/97, stavak 21., 27. srpnja 2000.).

(i) Svjedoci Mat.G. i Mar.G.

62. Glede Mat.G.-a i Mar. G.-a, svjedoka koje je predložila obrana, a koje raspravni sud nije pozvao, Sud prvo primjećuje da je podnositelj iznio obranu da je bio u pritvoru u Srbiji i da stoga nije mogao doći u Hrvatsku i ispuniti svoje poslovne obveze, te da je u tom razdoblju roba koja je predmetom postupka bila ukradena iz skladišta njegovog trgovačkog društva. U vezi toga podnositelj je predložio da se o njegovom pritvoru pribave informacije od srpskih vlasti putem mehanizama međunarodne pravne pomoći, te da raspravni sud ispita Mat.G.-a i Mar.G.-a koji su navodno imali saznanja o tim stvarima.

63. S tim u svezi Sud ponavlja kako je dopuštenost dokaza pitanje koje prvenstveno treba biti uređeno nacionalnim pravom. Sud nema na temelju Konvencije zadatak presuditi o time jesu li izjave svjedoka pravilno uzete kao dokaz u postupku, nego utvrditi je li postupak u cjelini, uključujući i način na koji su izvođeni dokazi, bio pošten (vidi, između mnogo drugih izvora, Van Mechelen i drugi protiv Nizozemske, naprijed citirano, stavak 50.). Osobito, „opće je pravilo da je na nacionalnim sudovima da ocjene dokaze koji su im predočeni kao i bitnost dokaza koje okrivljenik nastoji iznijeti ... Članak 6. stavak 3. (d) njima ostavlja, i to opet kao opće pravilo, da ocjene je li odgovarajuće pozvati svjedoke” (vidi Vidal protiv Belgije, 22. travnja 1992., str. 32.-33., stavak 33., Serija A br. 235-B). Stoga nije dovoljno da okrivljenik prigovori da mu nije bilo dozvoljeno ispitati određene svjedoke. On uz to mora svoj zahtjev potkrijepiti objašnjenjem zašto je važno da se saslušaju dotični svjedoci, a njihovi iskazi moraju biti nužni za utvrđenje istine (vidi Perna protiv Italije [VV], br. 48898/99, stavak 29., ECHR 2003-V).

64. Sud primjećuje da je u ovome predmetu raspravni sud, u odnosu na optužbe podnositelja za prijevaru društava A. i R., zatražio nalaz i mišljenje vještaka i izveo druge dokaze na temelju kojih je zaključio da su bitne činjenice dovoljno utvrđene kad je odbio podnositeljev zahtjev za saslušanje svjedoka Mat.G.-a i Mar.G.-a. Sud nadalje primjećuje da je podnositelj zatražio od raspravnog suda da izvede te dokaze kako bi potvrdio da je navodno bio u pritvoru od siječnja do sredine veljače 2006. godine. Međutim, optužbe protiv podnositelja tiču se razdoblja od 10. kolovoza 2005. do 13. prosinca 2005. godine, te također 24. travnja 2006. godine, te s obzirom na to Sud može prihvatiti mišljenje nacionalnih sudova o dokaznoj vrijednosti tih svjedoka za utvrđivanje istine u ovome predmetu. Stoga podnositelj nije dokazao da bi iskazi svjedoka Mat.G.-a i Mar.G.-a imali bilo kakav odlučan utjecaj na ishod predmeta. Stoga se iz tog motrišta ne može smatrati da je postupak protiv podnositelja bio nepošten zbog načina na koji su dokazi bili izvedeni.

65. S obzirom na takvu pozadinu, gledajući postupak u cjelini, Sud smatra da odbijanje raspravnog suda da sasluša svjedoke Mat.G.-a i Mar.G.- a nije dovelo u pitanje podnositeljeva prava na obranu u mjeri nespojivoj sa zahtjevima poštenog suđenja.

66. Stoga Sud smatra da nije došlo do povrede članka 6. stavaka 1. i 3. (d) Konvencije u tom pogledu.

(ii) Vještak

67. Glede ponovnog pozivanja vještaka koje je tražila obrana, Sud prvo ponavlja da izraz "svjedok" temeljem članka 6. stavka 3. (d) Konvencije ima samostalno značenje, a to uključuje i svjedoka vještaka (vidi Doorson protiv Nizozemske, 26. ožujka 1996., stavci 81.-82., Izvješća 1996-II).

68. Sud u ovome predmetu primjećuje da je vještak dao usmeni iskaz pred raspravnim sudom na ročištima od 17. studenog 2006. godine i 9. ožujka 2007. godine. Sud također primjećuje da u obje prigode ni podnositelj ni njegov branitelj nisu vještaku postavili nikakva pitanja. Štoviše, nisu imali nikakvih primjedbi na njegov iskaz. Sud nadalje primjećuje da je Županijski sud u Osijeku, kao žalbeni sud, podrobno izložio zašto nije bilo potrebe ponovno pozvati vještaka (vidi stavak 18. ove presude i Polyakov protiv Rusije, br. 77018/01, stavak 35., 29. siječnja 2009.).

69. U ovom okolnostima Sud nalazi da nije bilo povrede članka 6. stavka 3. (d) Konvencije u pogledu odbijanja raspravnog suda da ponovno pozove vještaka kako bi uzeo njegov dodatni usmeni iskaz.

II. OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE

70. Podnositelj također prigovara temeljem članaka 13. i 17. Konvencije da nije imao djelotvorno pravno sredstvo u odnosu na svoje prigovore.

71. U svjetlu svih materijala koje posjeduje, te u mjeri u kojoj su stvari koje su predmet prigovora u njegovoj nadležnosti, Sud smatra da ovaj dio zahtjeva ne upućuje na postojanje bilo kakve povrede Konvencije. Slijedi da je ovaj prigovor nedopušten na temelju članka 35. stavka 3. kao očigledno neosnovan, i da ga treba odbiti na temelju članka 35. stavka 4. Konvencije.

III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

72. Članak 41. Konvencije propisuje:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."

73. Sud bilježi da podnositelj nije dostavio zahtjev za pravičnu naknadu ili troškove i izdatke u roku koji je odredio Sud. Stoga Sud smatra da nije pozvan dosuditi mu bilo koji iznos s tog osnova.

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

1. Utvrđuje da je prigovor koji se odnosi na nedostatak odgovarajućeg vremena i mogućnosti za pripremu podnositeljeve obrane u odnosu na dokaze dostavljene na završnom ročištu i odbijanje raspravnog suda da prihvati zahtjeve obrane da sasluša svjedoke Mat.G.-a i Mar.G.-a i da ponovno pozove vještaka dopušten, a ostatak zahtjeva nedopušten;

2. Presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavaka 1. i 3. (b) Konvencije na način da podnositelju nije bilo dano odgovarajuće vrijeme i mogućnosti za pripremu svoje obrane u vezi dokaza dostavljenih na završnom ročištu;

3. Presuđuje da nije došlo do povrede članka 6. stavaka 1. i 3. (d) Konvencije zbog toga što su domaći sudovi odbili saslušati svjedoke Mat.G.-a i Mar.G.-a;

4. Presuđuje da nije došlo do povrede članka 6. stavaka 1. i 3. (d) Konvencije zbog toga što su domaći sudovi odbili ponovno pozvati vještaka;

5. Odbija zahtjev podnositelja zahtjeva za pravičnom naknadom te troškovima i izdacima.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 10. srpnja 2012. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren Nielsen  tajnik 

Anatolij Kovler predsjednik

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

CASE OF GREGAČEVIĆ v. CROATIA

(Application no. 58331/09)

JUDGMENT

STRASBOURG 

10 July 2012

FINAL

10/10/2012

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Gregačević v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Anatoly Kovler, President,

Nina Vajić,

Peer Lorenzen,

Elisabeth Steiner,

Khanlar Hajiyev,

Linos-Alexandre Sicilianos,

Erik Møse, judges,

and Søren Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on19 June 2012,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 58331/09) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Željko Gregačević (“the applicant”), on 23 October 2009.

2. The applicant was represented by Mr P. Sabolić, a lawyer practising in Osijek. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. On 10 November 2010 the complaints concerning the fairness of the criminal proceedings against the applicant and that he did not have adequate time for the preparation of his defence were communicated to the Government. It was also decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time (Article 29 § 1).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

4. The applicant was born in 1974 and lives in Čepin.

5. On 29 August 2006 the Osijek Municipal State Attorney’s Office (Općinsko državno odvjetništvo u Osijeku) indicted the applicant in the Osijek Municipal Court (Općinski sud u Osijeku) on charges of fraud and business fraud, claiming that, acting as a director of companies D.L.L. and M.C., he had defrauded companies A. and R. by using fraudulent payment instruments in exchange for goods which his companies received from A. and R. in the period between 10 August 2005 and 13 December 2005 and on 24 April 2006.

6. On 27 October 2006 the trial court commissioned a report from an accounting expert, D.D.

7. On 7 November 2006 D.D. submitted his report to the Osijek Municipal Court. He found that M.C.’s bank account had been frozen at the time when it had engaged in business transactions with company A. He also found that D.L.L.’s bank account had not been frozen at the time of its business transactions with company A., but that its account had been frozen at the time of its business transactions with company R.

8. At a hearing held on 17 November 2006 D.D. gave oral evidence. He confirmed all his findings in the report. The parties made no objections to the report, nor did they put any questions to D.D. The applicant’s lawyer asked that the prosecution submit all documents they had seized from the applicant so that they could be examined by D.D. The trial court requested further documents from the police and two commercial banks.

9. At a hearing held on 12 December 2006 D.D. asked for an additional period to examine the documents submitted by the two banks.

10. At a hearing on 16 January 2007 the applicant’s lawyer reiterated his request that the police be ordered to submit all business documentation they had seized from the applicant concerning companies D.L.L. and M.C. The trial court accepted the request.

11. On 12 February 2007 D.D. submitted an additional report. He reiterated his previous findings and also explained the manner and nature of the business transactions in issue.

12. At a hearing held on 9 March 2007 D.D. gave further oral evidence. The applicant’s lawyer and the applicant put no questions to D.D. and made no objection to his report.

13. On 28 June 2007 the applicant’s lawyer submitted written observations before the Osijek Municipal Court. He commented on the reports drawn up by D.D. in setting out the defence’s arguments. His observations were forwarded to D.D.

14. On 13 July 2007 D.D. submitted written observations in which he expressly reiterated all his previous findings and highlighted certain sentences from his reports. He also disagreed with the conclusions drawn from his reports by the defence.

15. At a hearing held on 18 July 2007 the judge conducting the proceedings presented D.D.’s written observations of 13 July 2007 to the parties and read them out. Two large envelopes containing documents submitted by the police were also presented to the parties and read out in court.

The applicant’s lawyer asked the trial court to request information from the Serbian authorities about the applicant’s detention in that country or to examine witnesses Mat.G. and Mar.G., who he stated could confirm that the applicant had been in detention in Serbia between January and mid-February 2006 and that he had therefore been unable to conduct business affairs in the relevant period. He also suggested that these witnesses could confirm that all goods that the applicant’s companies had received from companies A. and R. had been stolen during the applicant’s absence. The applicant’s lawyer made further observations in respect of D.D.’s written observations of 13 July 2007 and asked that he be recalled. In respect of the documents provided by the police, he asked that the trial be adjourned for a period of eight to fifteen days so that they could prepare the defence and also in order that the documentation might be forwarded to D.D. Finally, he asked that another additional witness be heard. The Osijek Municipal Court dismissed all of the defence’s requests on the grounds that all the relevant facts had been sufficiently established.

16. On 20 July 2007 the Osijek Municipal Court found the applicant guilty on three counts of business fraud and one count of fraud. It also revoked the suspension of a sentence given to the applicant in previous criminal proceedings and sentenced him to five years’ imprisonment.

In its judgment the court noted:

“The parties had no objections in respect of the evidence taken and read out, nor did they make any further requests, and the authenticity of the documents [in the case file] has not been brought into doubt.”

17. On 12 December 2007 the applicant lodged an appeal against conviction. He complained that the defence had not had sufficient time to examine D.D.’s written observations of 13 July 2007 and that they had had no opportunity to examine the documentation provided by the police. He further complained that D.D. had not been recalled and that the witnesses Mat.G. and Mar.G. had also not been heard, although the trial court had not provided any reasons for not hearing these witnesses. He also complained that the suspension of his previous sentence had been revoked, although he had had no opportunity to present arguments in that respect.

18. On 24 January 2008 the Osijek County Court (Županijski sud u Osijeku) upheld the applicant’s conviction but decreased his sentence to four years’ imprisonment. It found that the Osijek Municipal Court had analysed witness statements and other documents in detail and had provided sufficient reasons for the applicant’s conviction. In respect of the complaint about D.D., the Osijek County Court’s judgment reads:

“Under Article 331 paragraph 5 of the C[ode] [of] C[riminal] P[rocedure], in respect of crimes punishable by [up to] eight years’ imprisonment, when an expert witness has already been heard before the president of a [trial] panel [and there has been no change in president], the expert’s report can be read out without the agreement of the parties. It is to be noted that the accounting expert submitted his report on 12 February 2007, which [report] was forwarded to the parties. On 28 June 2007 the defence lawyer submitted observations before the court asking that the expert respond to certain questions. The expert then responded to these questions. He therefore had not provided a new report. In his findings he had not amended anything relevant but had only responded to the defence lawyer’s observations. ...”

The County Court also found that the suspension of the applicant’s previous sentence had been correctly and lawfully revoked pursuant to Article 69 paragraph 1 of the Criminal Code. It made no observations in respect of the Osijek Municipal Court’s refusal to hear witnesses Mat.G. and Mar.G. and also made no comment on the applicant’s complaint that he had had no opportunity to examine the documentation submitted by the police.

19. On 27 October 2008 the applicant lodged a request for extraordinary review (zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude) of the County Court’s judgment with the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske), complaining that the defence had not had sufficient time to examine D.D.’s written observations and had had no opportunity to examine the documentation provided by the police, and that the witnesses proposed by the defence had not been heard or D.D. recalled without the trial court providing sufficient reasons. Finally, he complained that the suspension of his previous sentence had been revoked, although he had had no opportunity to present arguments in that respect.

20. On 30 October 2008 the applicant lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) against the judgments of the Osijek Municipal Court and the Osijek County Court, reiterating the arguments he had adduced before the Supreme Court.

21. On 22 December 2008 the Supreme Court dismissed the applicant’s request for extraordinary review of the County Court’s judgment on the grounds that there had been no violation of any defence rights in the proceedings before the lower courts.

22. On 17 February 2009 the applicant lodged a constitutional complaint before the Constitutional Court against the judgment of the Supreme Court by which his request for extraordinary review of the County Court’s judgment had been dismissed. He argued that the Supreme Court had failed to examine all his complaints and that it had failed to remedy the violation of defence rights that had occurred during the proceedings before the lower courts.

23. On 12 March 2009 the Constitutional Court dismissed the applicant’s constitutional complaint of 30 October 2008 against the judgments of the Osijek Municipal Court and the Osijek County Court. The Constitutional Court found that the criminal proceedings against the applicant had been fair and that the judgments of the lower courts had been sufficiently reasoned and did not disclose any arbitrariness. As to the trial court’s refusal to take the applicant’s further evidence, the Constitutional Court noted that it had been for the trial court to decide which evidence to take and that the applicant had not objected to the evidence that had been read out during the trial.

24. On 26 May 2009 the Constitutional Court declared the applicant’s constitutional complaint of 17 February 2009 against the judgment of the Supreme Court of 27 October 2008 inadmissible on the grounds that it had not been an act by which the applicant’s civil rights or obligations or any criminal charge against him had been determined.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

25. The relevant part of section 62 of the Constitutional Court Act (Official Gazette no. 49/2002, of 3 May 2002, Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske) reads as follows:

Section 62

“1. Anyone may lodge a constitutional complaint with the Constitutional Court if he or she deems that the individual act of a state body, a body of local and regional self-government, or a legal person with public authority, concerning his or her rights and obligations, or about a suspicion or an accusation of a criminal act, has violated his or her human rights or fundamental freedoms or his or her right to local and regional self-government guaranteed by the Constitution (hereinafter: a constitutional right) ...

2. If another legal remedy exists in respect of the violation of the constitutional right [complained of], a constitutional complaint may be lodged only after that remedy has been exhausted.”

26. The relevant provisions of the Code of Criminal Procedure in force at the time (Zakon o kaznenom postupku, Official Gazette nos. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002, 143/2002, 63/2002, 62/2003 and 115/2006) provided:

Article 425

“(1) A defendant who has been finally sentenced to a prison term ... may lodge a request for the extraordinary review of a final judgment on account of infringements of this Act.

(2) A request for the extraordinary review of a final judgment shall be lodged within a month after the final judgment has been served on the defendant.”

Article 426

“The Supreme Court shall decide requests for the extraordinary review of a final judgment.”

Article 427

“A request for the extraordinary review of a final judgment may be lodged [in respect of]:

...

3. an infringement of the rights of the defence at the trial or of the procedural rules at the appellate stage, if it may have influenced the judgment.”

27. The relevant provisions of the Criminal Code (Kazneni zakon, Official Gazette nos. 110/1997, 27/1998, 50/2000, 129/2000, 51/2001, 111/2003, 190/2003, 105/2004, 84/2005, 71/2006, 110/2007, 152/2008, 57/2011) provided:

Revocation of the Suspension of a Sentence

Article 69

“(1) The court shall revoke the suspension of a sentence and order the execution of the pronounced punishment if the convicted person, within the period of probation, commits one or more criminal offences for which the court has imposed imprisonment of two years or a more serious punishment.”

Fraud

Article 224

“(1) Whoever, with the aim of obtaining unlawful pecuniary gain for himself or a third party, by false representation or concealment of facts, deceives another or continues the deception of another, thereby inducing him to do or to omit to do something to the detriment of his property or the property of another, shall be fined or punished by imprisonment for three months.”

Business Fraud

Article 293

“(1) A person responsible [for the actions] of a legal person who, with the aim of obtaining unlawful pecuniary gain for himself or the legal person, by using fraudulent instruments in security for payment or by deceiving another or continuing the deception of another in any other way, thereby inducing him to do or to omit to do something to the detriment of his property or the property of another, shall be punished with imprisonment from six months to five years.

(2) If the perpetration of the offence referred to in paragraph 1 of this Article results in obtaining significant pecuniary gain or if it causes significant damage, and the perpetrator acted with intent to obtain such a pecuniary gain or to cause such damage, he shall be punished with imprisonment from one to eight years.”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATIONS OF ARTICLE 6 OF THE CONVENTION

28. The applicant complained that he had had no opportunity to examine the additional documentation submitted by the police and D.D.’s written observations of 13 July 2007 which had been read out at the hearing on 18 July 2007. He also complained that he had not been afforded sufficient time to prepare his defence in respect of D.D.’s written observations of 13 July 2007. The applicant further complained that the trial court had refused to recall D.D. and hear two other witnesses proposed by the defence without providing any explanation. Finally, he complained that he had not been afforded an opportunity to comment on the revocation of the suspension of his previous sentence.

The applicant relied on Article 6 of the Convention, which reads as follows:

“1. In the determination of his civil rights and obligations or of any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair and public hearing within a reasonable time by an independent and impartial tribunal established by law. ...

...

3. Everyone charged with a criminal offence has the following minimum rights:

...

(b) to have adequate time and facilities for the preparation of his defence;

...

(d) to examine or have examined witnesses against him and to obtain the attendance and examination of witnesses on his behalf under the same conditions as witnesses against him;

... ”

A. Admissibility

1. Alleged violation of Article 6 § 1 of the Convention as regards the revocation of the suspension of the applicant’s previous sentence

29. The applicant argued that the suspension of the sentence imposed on him in previous criminal proceedings had been revoked without the State Attorney having made a request in that respect, which had deprived him of the opportunity to comment on and present arguments about the revocation of the suspension of the sentence.

30. The Government submitted that in the applicant’s case the revocation of the suspension of the sentence had been mandatory under Article 69 paragraph 1 of the Criminal Code, irrespective of whether the State Attorney had made any request to that effect or whether the applicant had submitted any argument in that respect.

31. The Court notes that under domestic law, namely Article 69 paragraph 1 of the Criminal Code, the revocation of the suspension of a previous sentence was a mandatory measure applicable in the applicant’s case. Moreover, the Court notes that the Deputy State Attorney in his concluding remarks expressly asked the trial court to sentence the applicant according to law and noted that only a sentence of imprisonment would be appropriate in the applicant’s case. The Court also notes that the defence responded to these arguments by maintaining their position as to the appropriate sentence for the applicant. It is also to be noted that the domestic courts sufficiently elaborated the sentence imposed on the applicant and the reason for the revocation of the suspended sentence.

32. It follows that this complaint is manifestly ill-founded and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.

2. Compliance with the six-month time-limit

(a) The parties’ arguments

33. The Government argued that the final domestic decision in the present case had been the Constitutional Court’s decision of 12 March 2009, by which the Constitutional Court had dismissed the applicant’s constitutional complaint against the judgment of the Osijek County Court. They pointed out that this decision had been served on the applicant on 26 March 2009 and that the present application had been lodged with the Court on 23 October 2009. As regards the decision of the Constitutional Court of 26 May 2009 by which the applicant’s constitutional complaint against the judgment of the Supreme Court had been declared inadmissible, they argued that the request for extraordinary review of the County Court’s judgment could not have been considered decisive in respect of the criminal charges against the applicant. He had had no grounds on which to lodge a constitutional complaint against the judgment of the Supreme Court, as he had already lodged a constitutional complaint against the judgment of the Osijek County Court.

34. The applicant argued that he had had to lodge a constitutional complaint against the judgment of the Supreme Court in order to exhaust domestic remedies. He pointed out that the decision of the Constitutional Court had been served on him on 22 September 2009 and that his application with the Court had therefore been lodged within the six-month time-limit.

(b) The Court’s assessment

35. The Court reiterates that the requirements contained in Article 35 § 1 concerning the exhaustion of domestic remedies and the six-month period are closely interrelated, since not only are they combined in the same Article, but they are also expressed in a single sentence whose grammatical construction implies such correlation (see Hatjianastasiou v. Greece, no. 12945/87, Commission decision of 4 April 1990, and Berdzenishvili v. Russia (dec.), no. 31697/03, ECHR 2004‑II (extracts)).

36. The Court observes that the purpose of the six-month rule is to promote legal certainty and to ensure that cases raising issues under the Convention are dealt with within a reasonable time. Furthermore, it ought also to protect the authorities and other persons concerned from being under any uncertainty for a prolonged period of time. Finally, it should ensure the possibility of ascertaining the facts of the case before the chance to do so fades away, making a fair examination of the question at issue next to impossible (see Kelly v. the United Kingdom, no. 10626/83, Commission decision of 7 May 1985, Decisions and Reports (DR) 42, p. 205, and Baybora and Others v. Cyprus (dec.), no. 77116/01, 22 October 2002).

37. In the present case, the Court notes that the applicant’s conviction was upheld by the Osijek County Court on 24 January 2008. The applicant lodged both a request for extraordinary review of the County Court’s judgment with the Supreme Court and a constitutional complaint. The applicant’s request for extraordinary review of the County Court’s judgment was dismissed on 22 December 2008. The applicant then lodged a constitutional complaint against the Supreme Court’s judgment on 17 February 2009 but on 26 May 2009 the Constitutional Court declared it inadmissible. The applicant also lodged a constitutional complaint against the judgment of the Osijek County Court which the Constitutional Court declared inadmissible on 12 March 2009.

38. The application to the Court was introduced on 23 October 2009, less than six months from the date of the Constitutional Court’s decision of 26 May 2009 by which that court declared inadmissible the applicant’s constitutional complaint against the judgment of the Supreme Court, but more than six months after the date of the Constitutional Court’s decision of 12 March 2009 by which his constitutional complaint against the Osijek County Court’s judgment was dismissed. It follows that the Court may only deal with the application if the request for extraordinary review of the County Court’s judgment and the constitutional complaint against the judgment of the Supreme Court dismissing the applicant’s request are considered remedies within the meaning of Article 35 § 1 of the Convention, in which case the six-month period provided for in that Article should be calculated from the date of the decision of the Constitutional Court regarding the constitutional complaint against the judgment of the Supreme Court.

39. As to requests for extraordinary review of a final judgment as provided for in the Croatian legal system, the Court has already held in other cases in respect of Croatia that where such a request was made on one of the statutory grounds under Article 427 of the Code of Criminal Procedure, the proceedings following the request for extraordinary review of the final judgment were decisive for the determination of a criminal charge against the applicant and so fall within the scope of Article 6 § 1 of the Convention (see Maresti v. Croatia, no. 55759/07, § 28, 25 June 2009, and Dolenec v. Croatia, no. 25282/06, § 199, 26 November 2009).

40. The applicant in the present case lodged such a request on account of an alleged infringement of his defence rights at trial, which is, under Article 427 of the Code of Criminal Procedure, one of the statutory grounds for lodging such a request. The Court therefore considers that in the present case this remedy afforded the applicant an opportunity to address the alleged violation at issue (see Dolenec, cited above, § 199).

41. As to the applicant’s subsequent constitutional complaint, the Court reiterates its findings in the Dolenec case that under section 62 of the Constitutional Court Act, anyone who deems that a decision of a State body concerning his or her rights and obligations, or a suspicion or an accusation of a criminal act, has violated his or her human rights or fundamental freedoms may lodge a constitutional complaint against that decision and that, from the wording of section 62 of the Constitutional Court Act, the applicant had reason to believe that his constitutional complaint against the Supreme Court’s decision dismissing his request for extraordinary review of the County Court’s judgment was a remedy to be exhausted (see Dolenec, cited above, § 200). Therefore, the Court considers that the fact that the applicant lodged a constitutional complaint against the judgment of the Supreme Court cannot in any way be held against him, nor can the fact that he had previously lodged a constitutional complaint against the judgment of the Osijek County Court in any way impair his right to lodge a new constitutional complaint against the judgment of the Supreme Court and to wait for his constitutional complaint to be decided before bringing an application to the Court.

42. Against the above background, the Court finds that the applicant made proper use of available domestic remedies and complied with the six-month rule. The Government’s objections in that regard must therefore be rejected.

3. Conclusion

43. The Court notes that this part of the application is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

1. Merits

1. The parties’ arguments

44. The applicant submitted that he had not been afforded adequate time and facilities for the preparation of his defence in respect of the additional documents submitted by the police and in respect of D.D.’s written observations of 13 July 2007, which had both been presented to him and his lawyer at the final hearing held on 18 July 2007. Even though he had asked the trial court to adjourn the hearing so that he could study these documents and prepare his response to them, this request had been denied.

45. The applicant further complained that his request that the trial court call two further witnesses, Mat.G. and Mar.G., had been denied without any justification even though it had been well founded, given that he had explained that these witnesses had knowledge about the reasons for his inability to come to Croatia and about the theft of goods which he had received from companies A. and R. His request that D.D. be recalled in order to be examined in relation to his written observations of 13 July 2007 had also been denied without any good reason.

46. The Government argued that throughout the criminal proceedings the applicant had been in an equal position to the State Attorney: he had presented evidence, had examined witnesses, including the expert witness, and he had never made any objection in respect of the equality of arms. As to D.D.’s report of 13 July 2007, the Government pointed out that it had not contained any new relevant information and that the applicant had had an opportunity during the proceedings to comment on D.D.’s findings. As to the additional documents submitted by the police, the Government argued that the Osijek Municipal Court had not relied on those documents in its judgment. Finally, the Government stressed that the State Attorney had also become aware of the expert witness’s written observations and the documents submitted by the police at the final hearing and that the prosecutor had therefore been in the same position as the applicant, which excluded the possibility of any violation of the principle of adversarial proceedings and of the equality of arms.

47. As to the applicant’s argument that he had not been given sufficient time to prepare his defence, the Government maintained that the additional evidence had been submitted before the trial court at the final hearing and that it had had no decisive effect on the position of the defence. The Government also pointed out that the proceedings had not been complex and that the applicant had been afforded sufficient time to present his case.

48. The Government argued that the Osijek County Court had given adequate reasons for its decision not to recall the expert witness. When examining the applicant’s appeal, the Osijek County Court had also given sufficient reasons as to why any evidence by witnesses Mat.G. and Mar.G. would have been irrelevant.

2. The Court’s assessment

(a) Whether the applicant had adequate time and facilities to prepare his defence in respect of the evidence submitted at the final hearing

(i) General principles

49. The Court reiterates that the key principle governing the application of Article 6 is fairness. The right to a fair trial holds so prominent a place in a democratic society that there can be no justification for interpreting the guarantees of Article 6 § 1 of the Convention restrictively (see Moreira de Azevedo v. Portugal, 23 October 1990, § 66, Series A no. 189, and A.B. v. Slovakia, no. 41784/98, § 54, 4 March 2003).

50. The concept of a fair hearing implies, inter alia, the right to adversarial proceedings, according to which the parties must have the opportunity not only to make known any evidence needed for their claims to succeed, but also to have knowledge of, and comment on, all evidence adduced or observations filed, with a view to influencing the court’s decision (see Nideröst-Huber v. Switzerland, 18 February 1997, § 24, Reports of Judgments and Decisions 1997‑I, and Mantovanelli v. France, 18 March 1997, § 33, Reports 1997‑II). In this respect, the Court notes that it is possible that a procedural situation which does not place a party at any disadvantage vis-à-vis his or her opponent still represents a violation of the right to adversarial proceedings if the party concerned did not have an opportunity to have knowledge of, and comment on, all evidence adduced or observations filed, with a view to influencing the court’s decision (see Krčmář and Others v. the Czech Republic, no. 35376/97, §§ 38-46, 3 March 2000).

51. The Court further reiterates that Article 6 § 3 (b) guarantees the accused “adequate time and facilities for the preparation of his defence” and therefore implies that the substantive defence activity on his behalf may comprise everything which is “necessary” to prepare the main trial. The accused must have the opportunity to organise his defence in an appropriate way and without restriction as to the ability to put all relevant defence arguments before the trial court and thus to influence the outcome of the proceedings (see Mayzit v. Russia, no. 63378/00, § 78, 20 January 2005; Connolly v. the United Kingdom (dec.), no. 27245/95, 26 June 1996; Can v. Austria, no. 9300/81, Commission’s report of 12 July 1984, Series A no. 96, § 53; and Moiseyev v. Russia, no. 62936/00, § 220, 9 October 2008). When assessing whether the accused had adequate time for the preparation of his defence, particular regard has to be had to the nature of the proceedings, as well as the complexity of the case and stage of the proceedings (see X. v. Belgium, no. 7628/76, Commission decision of 9 May 1977, Decisions and Reports (DR) 9, p. 172, and Albert and Le Compte v. Belgium, 10 February 1983, § 41, Series A no. 58).

52. Since the requirements of Article 6 § 3 are to be seen as particular aspects of the right to a fair trial guaranteed by Article 6 § 1, the Court will in this case examine the complaints under Article 6 § 1 and 3 (b) taken together (see, mutatis mutandis, Van Mechelen and Others v. the Netherlands, 23 April 1997, § 49, Reports 1997‑III).

(ii) Application of these principles to the present case

53. The Court firstly observes that the present case concerned criminal charges against the applicant for alleged offences committed in connection with business transactions between companies. The Court notes that the trial court commissioned an accounting report, examined witnesses and obtained documentation from various commercial banks and other entities. The Court considers that the case that might be considered complex (see Rösslhuber v. Austria, no. 32869/96, § 30, 28 November 2000; Hoffen v. Liechtenstein, no. 5010/04, § 49, 27 July 2006; and Meidl v. Austria, no. 33951/05, § 56, 12 April 2011) required the domestic courts to have particular regard to the rights of the defence to have knowledge of all the evidence adduced during the trial and to have necessary time and facilities to effectively put all relevant defence arguments before the trial court and thus to influence the outcome of the proceedings.

54. The Court notes that the applicant’s complaints concern two items of evidence which were presented to the defence at the final hearing on 18 July 2007: two envelopes containing documents submitted by the police and D.D.’s written observations of 13 July 2007.

55. As to the two large envelopes submitted by the police, the Court notes that at hearings held on 17 November 2006 and 16 January 2007 the defence asked the trial court to order the police to submit all the documents they had seized from the applicant so that those documents could be forwarded to D.D. for examination. These requests were granted and the police were ordered to submit the documents concerned. However, the trial court’s order was not strictly complied with and the police submitted two envelopes containing documents directly to the trial court.

56. The Court notes that the defence was only informed of the presence of those documents and presented with them at the final hearing on 18 July 2007, at which those documents were read out to the defence together with other evidence. The Court also notes that the applicant’s lawyer expressly asked for an adjournment of the hearing for a short period of time so that he could study the documents and prepare a response. The trial court, however, dismissed this request without providing any reason for its decision, noting only that the relevant facts had been sufficiently established.

57. Having in mind the actions taken by the trial court, namely the fact that it had twice ordered the police to submit the documents in question, the Court has to conclude that the information held by the police was of relevance for the case and capable of influencing the outcome of the proceedings. In respect of such information, the trial court was obliged to secure the accused an opportunity to organise his defence in an appropriate way and to put all his relevant arguments to it without restriction (see, Moiseyev, cited above, § 220). However, the Court is not satisfied that the reading out of the documents at the final hearing together with other evidence was sufficient to satisfy this requirement. In this respect, the Court recalls that the Convention is intended to guarantee not rights that are theoretical or illusory but rights that are practical and effective; this is particularly so in respect of the rights of the defence in view of the prominent place held in a democratic society by the right to a fair trial, from which they derive (see Artico v. Italy, 13 May 1980, § 33, Series A no. 37).

58. Therefore, the Court considers that by informing the defence only briefly of the substance of the documents submitted by the police at the final hearing, in a complex fraud case, and by not allowing the defence the time to examine the documents and prepare a response, the domestic courts cannot be said to have complied with the requirements of Article 6 §§ 1 and 3(b) of the Convention.

59. In view of these conclusions, the Court considers that there is no need to examine the applicant’s complaint concerning D.D.’s written observations of 13 July 2007.

(b) Refusal of the trial court to hear witnesses requested by the defence

60. The Court reiterates that the guarantees contained in Article 6 § 3, including those enunciated in sub-paragraph (d), are constituent elements, amongst others, of the concept of a fair trial set forth in Article 6 § 1 (see Bönisch v. Austria, 6 May 1985, § 29, Series A no. 92). Its essential aim, as is indicated by the words “under the same conditions”, is full “equality of arms” in the matter. With this proviso, it leaves it to the competent national authorities to decide upon the relevance of proposed evidence insofar as is compatible with the concept of a fair trial which dominates the whole of Article 6 (see Engel and Others v. the Netherlands, 8 June 1976, § 91, Series A no. 22).

61. The Court’s task in this regard is to examine whether the accused had an adequate and sufficient opportunity to contest the accusations against him and whether the proceedings, considered as a whole, satisfied the requirements of Article 6 § 1 of the Convention (Pisano v. Italy, no. 36732/97, § 21, 27 July 2000).

(i) Witnesses Mat.G. and Mar.G.

62. As regards Mat.G. and Mar.G., the witnesses proposed by the defence that were not called by the trial court, the Court firstly notes that the applicant raised a defence that he had been detained in Serbia and had therefore not been able to come to Croatia to fulfil his business obligations, and that in that period the goods that were the subject of the proceedings had been stolen from his companies’ warehouse. In this respect, the applicant proposed that information on his detention be obtained from the Serbian authorities through international cooperation mechanisms and that Mat.G. and Mar.G., who allegedly had knowledge of these matters, be examined by the trial court.

63. In this respect the Court would reiterate that the admissibility of evidence is primarily a matter for regulation by national law. The Court’s task under the Convention is not to give a ruling as to whether statements of witnesses were properly admitted as evidence, but rather to ascertain whether the proceedings as a whole, including the way in which evidence was taken, were fair (see, among many other authorities, Van Mechelen and Others v. the Netherlands, cited above, § 50). In particular, “as a general rule, it is for the national courts to assess the evidence before them as well as the relevance of the evidence which defendants seek to adduce ... Article 6 § 3 (d) leaves it to them, again as a general rule, to assess whether it is appropriate to call witnesses” (see Vidal v. Belgium, 22 April 1992, pp. 32-33, § 33, Series A no. 235‑B). It is accordingly not sufficient for a defendant to complain that he has not been allowed to question certain witnesses; he must, in addition, support his request by explaining why it is important for the witnesses concerned to be heard and their evidence must be necessary for the establishment of the truth (see Perna v. Italy [GC], no. 48898/99, § 29, ECHR 2003-V).

64. The Court notes that in the present case the trial court, in respect of the charges of defrauding companies A. and R. held against the applicant, commissioned an expert accounting report and examined other evidence which led it to the conclusion that the relevant facts had been sufficiently established when dismissing the applicant’s request to hear witnesses Mat.G. and Mar.G. The Court further notes that the applicant asked the trial court to hear these witnesses to confirm his alleged detention in the period between January and mid-February 2006. However, charges against the applicant concerned the period between 10 August 2005 and 13 December 2005 and also 24 April 2006, in view of which the Court can accept the national court’s opinion as to the probative value of these witnesses for the establishment of the truth in this case. Therefore, the applicant did not substantiate that the evidence by Mat.G. and Mar.G. would have had any decisive impact on the outcome of the case. From that point of view it cannot, therefore, be considered that the proceedings against the applicant were unfair on account of the way the evidence was taken.

65. Against this background, and viewing the proceedings as a whole, the Court considers that the trial court’s refusal to hear witnesses Mat.G. and Mar.G. did not prejudice the applicant’s defence rights to a degree incompatible with the requirements of a fair trial.

66. Therefore, the Court considers that there has been no violation of Article 6 §§ 1 and 3 (d) of the Convention in this regard.

(ii) Expert witness

67. As regards the recall of the expert witness sought by the defence, the Court firstly reiterates that the term “witnesses” under Article 6 § 3(d) of the Convention has an autonomous meaning which also includes expert witnesses (see Doorson v. the Netherlands, 26 March 1996, §§ 81-82, Reports 1996-II).

68. In the present case, the Court notes that the expert witness had given oral evidence before the trial court at the hearings on 17 November 2006 and 9 March 2007. The Court also notes that on both occasions neither the applicant nor his defence lawyer put any questions to the expert witness. Moreover, they made no objection to his statements. The Court further notes that the Osijek County Court, as the appeal court, elaborated in detail why there was no need to recall the expert witness (see paragraph 18 above; and the Polyakov v. Russia, no. 77018/01, § 35, 29 January 2009).

69. In these circumstances the Court finds that there has been no violation of Article 6 § 3(d) of the Convention in respect of the trial court’s refusal to recall the expert witness in order for him to give additional oral evidence.

II. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

70. The applicant also complained under Articles 13 and 17 of the Convention that he had not had an effective domestic remedy to address his complaints.

71. In the light of all the material in its possession, and in so far as the matters complained of are within its competence, the Court considers that this part of the application does not disclose any appearance of a violation of the Convention. It follows that it is inadmissible under Article 35 § 3 as manifestly ill-founded and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

72. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

73. The Court notes that the applicant failed to submit a claim for just satisfaction or for costs and expenses within the time-limit set by the Court. Accordingly, the Court considers that there is no call to award him any sum on that account.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Declares the complaint concerning the lack of adequate time and facilities to prepare the applicant’s defence in respect of the evidence submitted at the final hearing and the refusal of the trial court to accede to the defence’s requests to hear witnesses Mat.G. and Mar.G. and to recall the expert witness admissible and the remainder of the application inadmissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 6 §§ 1 and 3(b) of the Convention in that the applicant was not given adequate time and facilities to prepare his defence in respect of the evidence submitted at the final hearing;

3. Holds that there has been no violation of Article 6 §§ 1 and 3(d) of the Convention in that the domestic courts refused to hear witnesses Mat.G. and Mar.G.;

4. Holds that there has been no violation of Article 6 §§ 1 and 3(d) of the Convention in that the domestic courts refused to recall the expert witness;

5. Dismisses the applicant’s claim for just satisfaction and costs and expenses.

Done in English, and notified in writing on 10 July 2012, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren NielsenAnatoly Kovler

RegistrarPresident