Analiza slučaja pred Evropskim sudom za ljudska prava
Evropska Konvencija o ljudskim pravima
Praktični vodič za primenu Evropske konvencije o ljudskim pravima
Priručnici i vodiči kroz praksu Evropskog suda za ljudska prava
Evropski sud za ljudska prava u 50 pitanja
Glosar Evropske Konvencije o ljudskim pravima
Nacionalna mreža sudija i tužilaca za primenu standarda Evropskog suda za ljudska prava
Preuzmite presudu u pdf formatu
EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA
PRVI ODJEL
PREDMET BJEDOV protiv HRVATSKE
(Zahtjev br. 42150/09)
PRESUDA
STRASBOURG
29. svibnja 2012.
Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.
U predmetu Bjedov protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:
g. Anatoly Kovler, predsjednik,
gđa Nina Vajić,
g. Peer Lorenzen,
gđa Elisabeth Steiner,
g. Khanlar Hajiyev,
g. Linos-Alexandre Sicilianos,
g. Erik Møse, suci,
i g. André Wampach, zamjenik tajnika odjela,
nakon vijećanja zatvorenog za javnost dana 10. svibnja 2012. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:
POSTUPAK
1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 42150/09) protiv Republike Hrvatske što ga je 25. srpnja 2009. godine hrvatska državljanka gđa Stana Bjedov ("podnositeljica") podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija").
2. Podnositeljicu je zastupala gđa. J. Biloš, odvjetnica iz Osijeka. Hrvatsku je vladu ("Vlada") zastupala njena zastupnica gđa Š. Stažnik.
3. Podnositeljica posebice navodi da bi, s obzirom na njenu dob i loše zdravlje, njeno iseljenje iz stana u kojemu živi posljednjih trideset šest godina dovelo do brzog narušavanja njenog zdravlja i konačno do njene smrti.
4. Dana 19. listopada 2009. godine predsjednik Prvog odjela odlučio je Vladu obavijestiti o zahtjevu. Također je odlučeno da će se istovremeno odlučiti o dopuštenosti i osnovanosti prigovora (članak 29. stavak 1.).
ČINJENICE
I. OKOLNOSTI PREDMETA
5. Podnositeljica je rođena 1933. godine i živi u Zadru. Njen se prihod sastoji od mirovine u iznosu od 1.787,10 HRK mjesečno i od socijalne pomoći u iznosu od 350 HRK mjesečno.
6. Dana 14. siječnja 1975. godine suprugu podnositeljice dodijeljeno je stanarsko pravo na stanu u Zadru. Podnositeljica je kao njegova supruga na temelju mjerodavnog zakonodavstva automatski postala sunositeljica stanarskog prava na tom stanu. Nakon smrti supruga 1994. godine postala je jedina nositeljica stanarskog prava.
7. Dana 14. kolovoza 1991. godine podnositeljica i njen suprug otišli su u selo Mokro Polje, između Obrovca i Knina. U rujnu 1991. godine suprug podnositeljice se razbolio. Također su otkrili da su treće osobe provalile u njihov stan u Zadru i uselile u njega. Ona je u takvim okolnostima odlučila ostati sa svojim suprugom u Mokrom Polju.
8. Nakon smrti supruga 6. rujna 1994. godine podnositeljica je otišla živjeti kod svoje kćeri u Švicarsku. Vratila se u Zadar u listopadu 1998. godine. Živjela je u stanu prijateljice do 15. srpnja 2001. godine, kad su se treće osobe iselile iz njenoga stana, te se ona ponovno uselila.
9. Podnositeljica je u međuvremenu, dana 29. prosinca 1995. godine, podnijela zahtjev za kupnju stana o kojemu je riječ Gradu Zadru, davatelju stana na korištenje. Pozvala se na članak 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo prema kojemu su nositelji stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu imali pravo na kupnju svojih stanova od davatelja stana na korištenje pod povoljnim uvjetima (vidi stavak 39. ove presude).
A. Građanski postupak
10. Budući da nije primila nikakav odgovor na svoj zahtjev za kupnju stana, podnositeljica je dana 5. travnja 2000. godine, pozivajući se na članak 9. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, podnijela građansku tužbu Općinskom sudu u Zadru protiv Grada Zadra, tražeći donošenje presude koja bi zamijenila kupoprodajni ugovor.
11. Tuženik je podnio protutužbu tražeći iseljenje podnositeljice.
12. Dana 11. siječnja 2001. godine Općinski sud je prihvatio tužbeni zahtjev podnositeljice. Postupajući po žalbi podnositeljice zahtjeva Županijski sud u Splitu je dana 11. srpnja 2001. godine ukinuo prvostupanjsku presudu i vratio predmet na ponovljeni postupak.
13. U ponovljenom je postupku Općinski sud u Zadru dana 20. svibnja 2002. godine ponovno prihvatio tužbeni zahtjev podnositeljice. Dana 24. lipnja 2005.g. Županijski sud u Zadru je ponovno ukinuo prvostupanjsku presudu i vratio predmet na ponovljeni postupak.
14. U ponovljenom postupku, Općinski sud u Zadru je dana 28. travnja 2006. godine donio presudu kojom je odbio tužbu podnositeljice. Istovremeno je prihvatio protutužbu tuženika i naložio podnositeljici da isprazni stan. Naložio joj je i da tuženiku naknadi 4.800 hrvatskih kuna (HRK) na ime troškova postupka. Sud je utvrdio da podnositeljica nije bila u stanu od 14. kolovoza 1991. do 15. srpnja 2001. godine, dakle tijekom razdoblja od više od šest mjeseci, i da njeno odsustvo nije bilo opravdano. Sud se pri donošenju takve odluke rukovodio sudskom praksom Vrhovnog suda (vidi stavke 34. - 37. ove presude), prema kojoj bi u predmetima u kojima se treća osoba useli u stan, stanar pokretanjem postupka za iseljenje pokazao namjeru da živi u stanu te bi time spriječio da se njegovo odsustvo smatra neopravdanim i dovede do otkaza stanarskog prava. Međutim, podnositeljica nije nikada pokrenula nikakav postupak za povrat posjeda svog stana. Stoga je uvjet za otkaz njenog stanarskog prava propisan člankom 99. stavkom 1. Zakona o stambenim odnosima bio ispunjen već 13. veljače 1992. godine. S obzirom na takvu situaciju, sud je presudio, izričito se pozivajući na odluke Vrhovnog suda br. Rev-777/1995-2 od 21. prosinca 1999. i Rev- 391/02-2 od 18. veljače 2003. (vidi stavke 31.-33. ove presude), da ona nije imala pravo kupiti stan na temelju Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, ni steći položaj zaštićenog najmoprimca na temelju Zakona o najmu stanova. Stoga je sud zaključio da ona nije imala pravo na stan, te je naložio njeno iseljenje.
15. Dana 17. studenog 2008. godine Županijski sud u Zadru odbio je žalbu podnositeljice i potvrdio prvostupanjsku presudu, koja je time postala pravomoćna i ovršna.
16. Podnositeljica je tada uložila reviziju Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Pozivajući se na članak 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (vidi stavak 52. ove presude) tvrdila je da njen predmet otvara pravna pitanja važna za osiguranje jednoobrazne primjene prava i jednakosti građana. Posebice je tvrdila, inter alia, da su presude nižih sudova u njenom predmetu bile suprotne sudskoj praksi Vrhovnog suda, prema kojoj se stanarsko pravo može otkazati samo odlukom suda (vidi stavke 34. - 39. ove presude).
17. Dana 25. veljače 2010. godine Županijski sud u Zadru utvrdio je da je revizija dopuštena zbog toga što se ticala pitanja bitnih za jednoobrazno tumačenje nekih odredbi materijalnih zakona.
18. Dana 6. listopada 2010. godine Vrhovni sud je odbacio reviziju podnositeljice kao nedopuštenu jer je utvrdio da vrijednost predmeta spora nije dosegla zakonski prag, te da niti pitanja koja se u njoj postavljaju nisu važna za osiguranje jednoobrazne primjene prava i za jednakost građana, u smislu članka 382. stavka 2. Zakona o parničnom postupku. Vrhovni sud je posebice presudio da utvrđenja nižih sudova u predmetu podnositeljice nisu nespojiva s njegovim mišljenjem iskazanim u presudi br. Rev-391/02-2 od 18. veljače 2003. godine. Prema tom mišljenju čak i kad nema presude kojom je otkazano stanarsko pravo, sudovi imaju pravo ispitati kao prethodno pitanje, jesu li postojali uvjeti za otkaz tog stanarskog prava, u predmetima u kojima se za stjecanje prava na kupnju stana na temelju Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ili za stjecanje položaja zaštićenog najmoprimca temeljem Zakona o najmu stanova traži prethodno postojanje takvog stanarskog prava (vidi stavak 38. ove presude).
19. Dana 17. lipnja 2011.godine, podnositeljica je podnijela ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske protiv odluke Vrhovnog suda, navodeći da je došlo do povreda njenih ustavnih prava na jednakost pred zakonom i pošteni postupak, kao i njenih konvencijskih prava na pošteno suđenje, poštovanje njenog doma i mirno uživanje njenog vlasništva. Istovremeno je zatražila izdavanje privremene mjere temeljem članka 67. stavka 2. Zakona o Ustavnom sudu kojom bi bila odgođena ovrha presude Općinskog suda u Zadru od 28. travnja 2006. godine dok Ustavni sud ne odluči o njenoj ustavnoj tužbi.
20. Dana 20. svibnja 2011. godine podnositeljica je podnijela zahtjev za ponavljanje postupka pred Općinskim sudom u Zadru. Zatražila je i da joj se dostavi odluka Vrhovnog suda od 6. listopada 2010. godine. Taj je zahtjev povukla dana 30. kolovoza 2011. godine.
21. Dana 11. siječnja 2012. godine Ustavni sud je odbio ustavnu tužbu podnositeljice kao nedopuštenu s osnova da nje iznijela nikakve tvrdnje bitne za zaštitu njenih ustavnih prava.
B. Ovršni postupak
22. U međuvremenu je dana 4. kolovoza 2009. godine Grad Zadar pokrenuo ovršni postupak pred Općinskim sudom u Zadru radi ovrhe navedene presude od 28. travnja 2006. godine.
23. Dana 24. kolovoza 2009. godine sud je izdao rješenje o ovrsi naloživši iseljenje podnositeljice iz stana te pljenidbu i prodaju njene pokretne imovine u svrhu namirenja ovrhovoditeljevog potraživanja za isplatu troškova navedenog parničnog postupka.
24. Dana 4. rujna 2009. godine podnositeljica se protiv rješenja o ovrsi žalila Županijskom sudu u Zadru i istovremeno je od Općinskog suda u Zadru tražila odgodu ovrhe. Tvrdila je da je njen prihod (mirovina) nedovoljan za pokrivanje troškova drugog smještaja, da ima sedamdeset pet godina, da je slabog zdravlja i da hoda uz pomoć štaka. Tvrdila je da bi u tim okolnostima njeno iseljenje predstavljalo nečovječno i ponižavajuće postupanje i prouzročilo joj nepopravljivu štetu, jer bi izvjesno dovelo do brzog pogoršanja njenog zdravlja i konačno do njene smrti. Podnositeljica je u potporu svojih tvrdnji uz svoju žalbu priložila medicinsko uvjerenje od 19. lipnja 2009. godine koje je potpisao dr. I.M. iz Zadra, navodeći da je podnositeljica u postoperativnom statusu nakon operacije kuka, da boluje do visokog tlaka, rosacee (kožna bolest) i psihoneuroze (psihičke napetosti). Dr. I.M. je također izjavio da podnositeljica hoda uz pomoć štaka i izrazio svoje mišljenje da ju je zbog slabog zdravlja potrebno poštedjeti bilo kakvog premještanja.
25. Dana 28. listopada 2010. godine Općinski sud u Zadru donio je odluku kojom je odgodio ovrhu dok Županijski sud u Zadru ne odluči o žalbi podnositeljice od 4. rujna 2009. godine i dok Vrhovni sud ne odluči o njenoj reviziji u navedenom građanskom postupku. Mjerodavni dio te odluke glasi kako slijedi:
“... sud je stava da je ovršenica učinila vjerojatnim da bi provedbom ovrhe pretrpjela nenadoknadivu štetu koja se ogleda u činjenici da se radi o osobi starije životne dobi i narušenog zdravlja, koja bi iseljenjem ostala bez doma i koja nije u mogućnosti sebi osigurati privremeni smještaj dok s druge strane, ovrhovoditelj odgodom ovrhe ne trpi nikakvu štetu budući ovršenica uredno plaća najam za predmetni stan“.
26. Dana 5. studenog 2010. godine Županijski sud u Zadru odbio je žalbu podnositeljice i potvrdio rješenje o ovrsi od 24. kolovoza 2009. godine.
27. Dana 11. svibnja 2011. godine Općinski sud u Zadru donio je odluku da se ovršni postupak nastavlja. Međutim, dana 30. kolovoza 2011. godine ovršni je postupak odgođen dok Općinski sud u Zadru ne donese odluku o zahtjevu podnositeljice za ponavljanje građanskog postupka.
28. Nakon što je povukla svoj zahtjev za ponavljanje građanskog postupka, podnositeljica je dana 28. rujna 2011. godine ponovno zatražila odgodu ovršnog postupka dok Ustavni sud ne donese svoju odluku. Dana 20. veljače 2012. godine Općinski sud u Zadru odbio je zahtjev podnositeljice i nastavio ovršni postupak koji je još uvijek u tijeku.
II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA
A. Mjerodavno pravo
29. Članak 34. Ustava Republike Hrvatske (Narodni novine br. 41. i 55.) glasi kako slijedi:
„Dom je nepovrediv.
Samo sud može obrazloženim pisanim nalogom utemeljenim na zakonu odrediti da se dom ili drugi prostor pretraži.
Pravo je stanara da on ili njegov zastupnik i obvezatno dva svjedoka budu nazočni pri pretrazi doma ili drugoga prostora.
U skladu s uvjetima što ih predviđa zakon, redarstvene vlasti mogu i bez sudskog naloga ili privole držatelja stana ući u dom ili prostorije te izvršiti pretragu bez nazočnosti svjedoka, ako je to neophodno radi izvršenja naloga o uhićenju ili radi hvatanja počinitelja kaznenog djela odnosno otklanjanja ozbiljne opasnosti po život i zdravlje ljudi ili imovinu većeg opsega.
Pretraga radi pronalaženja ili osiguranja dokaza za koje postoji osnovana vjerojatnost da se nalaze u domu počinitelja kaznenog djela, može se poduzeti samo u nazočnosti svjedoka.“
30. Mjerodavni dio Zakona o stambenim odnosima (Narodne novine br. 51/1985, 42/1986, 22/1992 i 70/1993) glasi :
Članak 59.
"Stanarsko pravo stječe se danom useljenja u stan na osnovi pravomoćne odluke o davanju stana na korištenje ili koje druge valjane pravne osnove, ako ovim zakonom nije drukčije određeno."
Članak 99.
“1. Stanaru se može dati otkaz stanarskog prava kad on [...] prestane koristiti stan neprekidno duže od šest mjeseci.
2. Otkaz stanarskog prava prema odredbama stava 1. ovoga člana ne može se dati osobi koja stan ne koristi zbog toga što se nalazi na liječenju, izvršavanju vojne obaveze ili iz drugih opravdanih razloga.“
Članak 105.
“1. Davalac stana otkazuje stanarsko pravo tužbom koju podnosi nadležnom sudu.
2. ...
3. Presuda kojom se nalaže iseljenje iz stana ne može se izvršiti ako osobi koja se mora iseliti nije osiguran drugi stan ili nužni smještaj, kada je to propisano ovim zakonom.
4. Drugi stan dužan je osigurati davalac stana najkasnije do zaključenja glavne rasprave za otkaz stanarskog prava ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
5. Nužni smještaj osigurava se u izvršnom postupku."
Članak 108.
"Obveza da se stanar iseli iz stana odnosi se i na ostale korisnike tog stana, ako ovim zakonom nije drugačije određeno."
31. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (Narodne novine br. 27/1991, 33/1992, 43/1992, 69/1992, 25/1993, 26/1993, 48/1993, 2/1994, 44/1994, 47/1994, 58/1995, 11/1996, 11/1997 i 68/1998) propisuje uvjete za prodaju stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Općenito, ovim se zakonom daje pravo nositelju stanarskog prava na stanu u društvenom vlasništvu da ga kupi pod povoljnim uvjetima.
Mjerodavnom odredbom Zakona propisano je kako slijedi:
Članak 4.
"Svaki nositelj stanarskog prava (u daljem tekstu: stanar) može istaći zahtjev za kupnju stana u pisanom obliku.....vlasniku.... (u daljem tekstu: prodavatelj)... a prodavatelj ga je dužan prodati.
...”
32. Članak 161. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, (Narodne novine br. 91/1996) glasi kako slijedi:
"Vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari."
33. Mjerodavni dio Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977 (corrigendum), 36/1980, 69/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990 i 35/1991 i Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 58/1993, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008 i 123/2008), propisuje kako slijedi
Članak 382.
“...
Stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnoparvnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:
...”
Ponavljanje postupka u povodu konačne presude Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu o povredi temeljnog ljudskog prava ili slobode
Članak 428.a
"(1) Kad Europski sud za ljudska prava utvrdi povredu kojeg ljudskog prava ili temeljne slobode zajamčene Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i dodatnih Protokola uz tu Konvenciju koje je Republika Hrvatska ratificirala, stranka može, u roku od trideset dana od konačnosti presude Europskog suda za ljudska prava, podnijeti zahtjev sudu u Republici Hrvatskoj koji je sudio u prvom stupnju u postupku u kojemu je donesena odluka kojom je povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda, za izmjenu odluke kojom je to pravo ili temeljna sloboda povrijeđeno.
(2) Postupak iz stavka 1. ovoga članka provodi se uz odgovarajuću primjenu odredaba o ponavljanju postupka.
(3) U ponovljenom postupku sudovi su dužni poštivati pravna stajališta izražena u konačnoj presudi Europskog suda za ljudska prava kojom je utvrđena povreda temeljnog ljudskog prava ili slobode.“
2. Sudska praksa Vrhovnog suda
34. U svojoj je odluci br. Rev-616/1988 od 11. listopada 1988. godine Vrhovni sud dao tumačenje članka 99. Zakona o stambenih odnosima na slijedeći način:
“Stanarsko pravo nije izgubljeno ex lege samom činjenicu nekorištenja stana kroz razdoblje dulje od šest mjeseci. To je naime, osnova za otkaz stanarskog prava koje može otkazati samo davatelj stana na korištenje.”
35. Stanarsko pravo prestaje čim presuda suda kojom se usvaja tužbeni zahtjev nositelja stanarskog prava postane pravomoćna (res iudicata) (vidi, inter alia, odluku Vrhovnog suda br. Rev-1009/1993-2 od 15. lipnja 1994.).
36. U svojim je odlukama br. Rev-777/1995-2 od 21. prosinca 1999. godine i br. Rev- 391/02-2 od 18. veljače 2003. godine Vrhovni sud zauzeo stajalište da čak i ako nema presude kojom se otkazuje stanarsko pravo, sudovi imaju pravo ispitati jesu li postojale osnove za njegov otkaz u predmetima u kojima je postojanje takvog stanarskog prava bilo preduvjet za stjecanje i ostvarivanje prava stanara na kupnju stana temeljem Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.
37. Mjerodavni dio odluke br. Rev-777/1995-2 od 21. prosinca 1999. godine glasi kako slijedi:
“po nalaženju ovog revizijskog suda ništav je u smislu čl. 52. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91 i 3/94) ugovor o prodaji stana sklopljen s osobom kojoj otkazom nakon sklapanja ugovora prestane stanarsko pravo ili ako se utvrdi da je postojao otkazni razlog u vrijeme sklapanja ugovora o prodaji stana. ...
Trebalo je zbog toga određeno ispitati da li je u vrijeme sklapanja prijepornog ugovora postojao bilo koji od navedenih razloga za otkaz stanarskog prava, kako to osnovano ističu revidenti. ...”
38. Mjerodavni dio odluke br. Rev-391/02-2 od 18. veljače 2003. godine glasi kako slijedi:
“Pogrešan je pravni pristup prvostupanjskog suda, što prihvaća i drugostupanjski sud da je za pitanje prestanka stanarskog prava tužitelja na predmetnom stanu odlučno isključivo postojanje sudske odluke o otkazu stanarskog prava, odnosno da li mu je stanarsko pravo otkazano prije useljenja trećetužene u stan. Prema stajalištu ovog revizijskog suda, ako su u vrijeme sklapanja ugovora o prodaji stana trećetuženoj, odnosno u vrijeme eventualnog zahtjeva tužitelja za otkup stana, postojali otkazni razlozi u odnosu na tužitelja, o čemu je sud u ovom slučaju trebao odlučiti povodom protutužbenog zahtjeva prvotužene i protutužiteljice Republike Hrvatske (a inače bi mogao o tome odlučivati i kao o prethodnom pitanju) ne bi postojali razlozi za utvrđenje ništavosti ugovora o prodaji sklopljenog između drugotužene i trećetužiteljice a niti bi tužitelj mogao s osnovom zahtijevati sklapanje ugovora o prodaji istog stana s trećetuženom."
39. U nizu odluka (na primjer u predmetima br. Rev-152/1994-2 od 23. veljače 1994., Rev-1780/1996-2 od 10. ožujka 1999., Rev-1606/00-2 od 1. listopada 2003., Rev-998/03-2 od 4. prosinca 2003. i Rev-590/03-2 od 17. prosinca 2003.) počevši s odlukom Rev-155/1994-2 od 16. veljače 1994., Vrhovni je sud dao tumačenje članka 99. stavka 1. Zakona o stambenim odnosima kako slijedi:
“Okolnost da se u stan koji stanar ne koristi protupravno uselila treća osoba ne čini još sama za sebe nekorištenje stana opravdanim. Ako, naime, stanar unutar roka iz članka 99. stavak 1. Zakona o stambenim odnosima ne poduzme odgovarajuće korake da bi vratio posjed stana, ako se dakle razlog nekorištenja stana ne nalazi u okolnosti da se u njega protupravno uselila treća osoba, tada navedena okolnost nije zapreka udovoljenju zahtjeva za otkaz stanarskog prava."
PRAVO
I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE
40. Podnositeljica prigovara da su time što su joj naložili da isprazni stan o kojemu je riječ domaći sudovi povrijedili njeno pravo na poštivanje njenog doma. Poziva se na članak 8. Konvencije koji glasi kako slijedi:
“1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.
2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. "
A. Dopuštenost
1. Tvrdnje stranaka
(a) Vlada
41. Vlada u svom očitovanju od 25. veljače 2010. godine tvrdi da podnositeljica nije podnijela ustavnu tužbu protiv presude Županijskog suda u Zadru od 17. studenog 2008. godine ni protiv odluke Vrhovnog suda od 6. listopada 2010. godine.
42. Vlada također tvrdi da je podnositeljica uložila reviziju, pravno sredstvo koje joj u okolnostima njenog predmeta nije nudilo nikakve izglede za uspjeh, koje je Vrhovni sud na kraju odbacio kao nedopušteno.
43. Vlada je u svjetlu naprijed navedenog pozvala Sud da utvrdi da je zahtjev nedopušten zbog neiscrpljenja domaćih pravnih sredstava.
44. Nakon što je podnositeljica podnijela ustavnu tužbu dana 17. lipnja 2011. godine protiv odluke Vrhovnog suda od 6. listopada 2010. godine, Vlada u svom pismu od 30. lipnja 2011. godine tvrdi da je ona time implicitno potvrdila njihovu tvrdnju da je ustavna tužba djelotvorno pravno sredstvo koje treba iscrpiti u svrhu članka 35. stavak 1. Konvencije. Budući je podnositeljica podnijela svoju ustavnu tužbu nakon što je bila podnijela zahtjev Sudu, Vlada je ponovila da je njen zahtjev nedopušten zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava.
(b) Podnositeljica zahtjeva
45. Podnositeljica u svom zahtjevu od 11. svibnja 2010. godine tvrdi da ustavna tužba u njenom predmetu nije bila djelotvorno pravno sredstvo. Ostala je kod te tvrdnje čak i nakon što je dana 17. lipnja 2011. godine podnijela ustavnu tužbu protiv odluke Vrhovnog suda od 6. listopada 2010. godine.
2. Ocjena Suda
46. Sud ponavlja kako pravilo o iscrpljivanju domaćih pravnih sredstava u pravilu traži da se prigovori koje se namjerava nakon toga postaviti na međunarodnoj razini prvo rasprave pred domaćim sudovima, barem u biti i u skladu s formalnim zahtjevima i rokovima propisanim domaćim pravom. Svrha pravila o iscrpljivanju domaćih pravnih sredstava je omogućiti nacionalnim vlastima (prvenstveno sudskim vlastima) odlučiti o navodu da je došlo do povrede prava iz Konvencije i, kad je to odgovarajuće, pružiti zadovoljštinu prije nego što se ta tvrdnja podnese Sudu. Ako na nacionalnoj razini postoji pravno sredstvo koje nacionalnim sudovima omogućuje odlučiti, barem u biti, o tvrdnji da je došlo do povrede prava iz Konvencije, tada treba iscrpiti to pravno sredstvo (vidi predmet Azinas protiv Cipra [VV], br. 56679/00, stavak 38., ECHR 2004 III).
47. Okrećući se okolnostima ovoga predmeta Sud primjećuje da je podnositeljica uložila reviziju protiv presude Županijskog suda u Zadru od 17. studenog 2008. godine. Dana 25. veljače 2010. godine Županijski sud u Zadru proglasio je tu reviziju dopuštenom jer je postojao spor između drugostupanjskih građanskih sudova vezano uz primjenu zakona o pitanjima koja su relevantna za ocjenu predmeta podnositeljice. Vrhovni sud je odbacio reviziju kao nedopuštenu. Međutim, nije ju odbacio kao nedopuštenu iz formalnih razloga, nego je također preispitao pitanje jesu li utvrđenja nižih sudova u predmetu podnositeljice bila spojiva s prethodnom praksom Vrhovnog suda.
48. Podnositeljica je tada podnijela ustavnu tužbu u kojoj je tvrdila, inter alia, da je došlo do povrede njenog prava na poštivanje doma. Ustavni sud ponovno nije odbacio ustavnu tužbu podnositeljice kao nedopuštenu iz formalnih razloga, na primjer zato što ona nije udovoljila postupovnim pravilima domaćeg prava, nego je presudio da je njena ustavna tužba neosnovana s osnova što podnositeljica nije iznijela niti jednu tvrdnju bitnu za zaštitu njenih ustavnih prava. Time je Ustavni sud implicitno prihvatio da tužba podnositeljice zadovoljava formalne kriterije. Sud ne vidi nikakav razlog da presudi drugačije. Isto tako primjećuje da se podnositeljica u svojoj ustavnoj tužbi pozvala na svoje pravo na poštivanje doma. Tako je Ustavnom sudu pružila odgovarajuću priliku da ispravi situaciju kojoj sada prigovara pred Sudom.
49. Sud primjećuje da ovaj zahtjev nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. (a) Konvencije. Nadalje primjećuje i da on nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.
B. Osnovanost
1. Tvrdnje stranaka
(a) Vlada
50. Vlada tvrdi da stan o kojemu je riječ nije bio dom podnositeljice od kada ga je napustila u kolovozu 1991. godine, a vratila se tek u srpnju 2001. godine. Odluka kojom je naloženo iseljenje podnositeljice osnivala se na zakonu i nacionalni su sudovi utvrdili da ona u stanu nije živjela dulje od šest mjeseci bez valjanog razloga.
51. Vlada također primjećuje da je Sud u predmetu Marzari (vidi Marzari protiv Italije (odluka) br. 36448/97, 4. svibnja 1999.) presudio da bi, iako članak 8. ne jamči pravo da vlasti rješavaju nečiji stambeni problem, kada vlasti odbiju osigurati pomoć u odnosu na pojedinca koji boluje od teške bolesti, to moglo u određenim okolnostima otvoriti pitanje iz članka 8. Konvencije, zbog utjecaja takvog odbijanja na privatni život pojedinca. S tim su u vezi, prvo naglasili da se podnositeljica, kao siromašna osoba suočena s iseljenjem, nikada nije obratila Centru za socijalnu skrb u Zadru, niti zatražila da joj se osigura smještaj čak iako je u postupku pred Sudom tvrdila da nema niti jednog člana obitelji koji bi ju mogao uzdržavati i osigurati joj mjesto gdje bi živjela. Vlada naglašava da su socijalne službe bez obzira na to bile upoznate sa situacijom podnositeljice, te su joj bile spremne, u slučaju njenog iseljenja, ponuditi socijalnu pomoć na način da je smjeste u dom za starije i nemoćne osobe ili u udomiteljsku obitelj. Upravni postupak u kojemu bi bila odobrena takva pomoć pokrenuo bi Centar za socijalnu skrb u Zadru proprio motu, te bi odabrao način smještaja i odredio kako bi se podmirivati troškovi takvog smještaja. Taj bi postupak mogao biti pokrenut i na zahtjev podnositeljice. Prema Zakonu o socijalnoj skrbi troškovi takvog smještaja podmirivali bi se iz prihoda podnositeljice. Ako njen prihod ne bi bio dovoljan za podmirenje ukupnog troška, razliku bi podmirili oni koji su je obvezni uzdržavati, a ako to ne bi učinili, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi. Vlada je u potporu svojih navoda dostavila dva izvješća, od 21. kolovoza 2009. i 17. svibnja 2011. godine, koja je Centar za socijalnu skrb Zadar pripremio o situaciji podnositeljice za Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi.
52. Vlada je nastavno na ove tvrdnje dostavila podatke prema kojima troškovi smještaja u Domu za starije i nemoćne osobe u Zadru iznose od 2.550 do 2.700 hrvatskih kuna (HRK) za osobe smanjene pokretljivosti te između 1.900 i 2.400 HRK mjesečno za potpuno pokretne osobe. Nadalje tvrde da se njen prihod sastoji od njene mirovine u iznosu od 1.787,10 HRK mjesečno i od socijalne pomoći u iznosu od 350 HRK mjesečno. Vlada tvrdi da je podnositeljica mogla, osim socijalnog davanja i socijalne pomoći u obliku smještaja u domu za stare i nemoćne osobe ili u udomiteljskoj obitelji, dobiti i druge oblike socijalne pomoći dostupne na temelju Zakona o socijalnoj skrbi, kao što je davanje u paušalnom iznosu, koje se moglo odobriti nekoliko puta, ili plaćanje troškova smještaja.
(b) Podnositeljica
53. Podnositeljica tvrdi da joj je povrijeđeno njeno pravo na dom time što joj je bilo naloženo da ode iz njega. Tvrdi da je mnogo godina prije 1991. godine zakonito stanovala u stanu, te da je ponovno nastavila živjeti u stanu od srpnja 2001. godine. U slučaju iseljenja postala bi beskućnik, te se zbog njene starije dobi i lošeg zdravlja njeno iseljenje ne bi moglo smatrati razmjernim.
54. Ona također nema neko drugo mjesto na kojem bi mogla živjeti, a njena mirovina nije dovoljna za pokrivanje troškova drugog smještaja. Nadalje tvrdi da vlasti nemaju obvezu osigurati joj bilo kakav smještaj, već da to ovisi o njihovoj dobroj volji. Kad je to tako, i s obzirom da je tijela socijalne skrbi nisu kontaktirala niti poduzela nikakve mjere za njen smještaj, podnositeljica nije bila sigurna bi li joj ta tijela vlasti osigurala smještaj i tko bi ga, ako netko bi, platio. Posebice naglašava da domovi primaju starije osobe samo ako njihov prihod može pokriti troškove smještaja ili ako dostave pisane izjave svoje djece koja jamče da će snositi te troškove.
55. Nadalje, iako je istina da djeca imaju obvezu uzdržavati svoje roditelje (čak i bez obzira na njihov prihod), ako djeca odbiju izvršiti tu obvezu, to pravo treba ostvarivati sudskim putem. Posebice, ne postoji mehanizam kojim bi se osiguralo izvršenje te obveze u slučajevima kad djeca nemaju dovoljno sredstava da bi uzdržavala svoje roditelje. S tim u vezi podnositeljica tvrdi da su njen sin i njegova žena, koji s njom žive, oboje nezaposleni. Njeno drugo dvoje djece (sin i kćer) živi u Švicarskoj i moraju uzdržavati svoje obitelji. Posebice, njena kćer treba uzdržavati svog nezaposlenog supruga i sina, koji još uvijek ide u školu, a njen sin, koji je razveden, mora uzdržavati troje maloljetne djece koja žive sa svojom majkom. Stoga njena djeca nisu u položaju da ju dobrovoljno uzdržavaju.
2. Ocjena Suda
(a) Radi li se o pravu koje štiti članak 8.
56. Prvo pitanje koje Sud treba rješavati jest može li podnositeljica argumentirano tvrditi da je imala pravo zaštićeno člankom 8., i, još konkretnije u ovom predmetu, može li se stan o kojemu je riječ smatrati domom podnositeljice.
57. Sudska praksa organa Konvencije je jasna o tome da pojam "dom" u smislu članka 8. nije ograničen na prostorije koje su zakonito nastanjene odnosno zaposjedanje kojih je utemeljeno na zakonu. "Dom" je samostalan pojam koji ne ovisi o klasifikaciji u domaćem pravu. Predstavljaju li neke prostorije "dom" koji privlači zaštitu članka 8. stavak 1. ovisit će o činjeničnim okolnostima, i to o postojanju dovoljnih i trajnih veza s konkretnim mjestom (vidi Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 25. rujna 1996., Izvješća 1996-IV, stavci 52.- 54. i izvješće Komisije od 11. siječnja 1995., stavak 63.; Gillow protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 24. studenog 1986., stavak 46., Serija A br. 109; Wiggins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 7456/76, odluka Komisije od 8. veljače 1978., DR 13, str. 40 i Prokopovich protiv Rusije, br. 58255/00, stavak 36., ECHR 2004-XI (izvaci)). Stoga je pitanje treba li neke prostorije razvrstati kao "dom" činjenično pitanje i ne ovisi o zakonitosti posjeda prema domaćem pravu (vidi McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 19009/04, stavak 46., 13. svibnja 2008.).
58. Glede ovoga predmeta, nesporno je da je podnositeljica živjela u stanu o kojemu je riječ od 1975. do kolovoza 1991. godine i onda ponovno od 2001. godine. Iz činjenica ovoga predmeta vidljivo je da ona nema nikakav drugi dom. Vlada ne osporava da je stan o kojemu je riječ mjesto stvarnog prebivališta podnositeljice. S obzirom na naprijed navedene činjenične okolnosti Sud nalazi da podnositeljica ima dovoljne i trajne veze sa stanom o kojemu je riječ da bi ga se smatralo njenim "domom" u svrhu članka 8. Konvencije.
(b) Je li došlo do miješanja u pravo podnositeljice na poštivanje njenoga doma
59. Sud je do sada donio nekoliko presuda u kojima je ocjenjivao pitanje miješanja u pravo podnositelja na poštivanje njegovog ili njenog doma u okolnostima kad je bilo doneseno rješenje o iseljenju. U predmetu Stanková protiv Slovačke (br. 7205/02, 9. listopada 2007.) Sud je presudio kako slijedi:
“57. Sud bilježi, a to nije sporno među strankama, da je obveza podnositeljice da napusti stan predstavljala miješanje u njeno pravo na poštivanje njenoga doma koja se temeljila na bitnim odredbama Građanskog zakona i naloga o izvršenju iz 1995..."
60. Nakon toga Sud je u predmetu McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 19009/04, 13. svibnja 2008.) presudio:
“47. Nadalje je usuglašeno da je učinak otkaza koji su lokalne vlasti dostavile podnositeljevoj supruzi, zajedno s postupkom zbog smetanja posjeda koje su pokrenule lokalne vlasti, bilo miješanje u pravo podnositelja zahtjeva na poštivanje njegovoga doma."
61. Nadalje Sud je u predmetu Ćosić protiv Hrvatske (br. 28261/06, 15. siječnja 2009.) presudio:
“18. Sud smatra da obveza podnositeljice da isprazni stan predstavlja miješanje u njeno pravo na poštivanje njenog doma, bez obzira na činjenicu da presuda kojom je naloženo iseljenje podnositeljice još nije izvršena."
62. Sud ne vidi nikakav razlog da u ovome predmetu odstupi od ovoga pristupa. Sud smatra da obveza podnositeljice da napusti stan predstavlja miješanje u njeno pravo na poštivanje njenog doma, bez obzira na činjenicu da presuda kojom je naloženo iseljenje podnositeljice još nije izvršena.
(c) Je li miješanje bilo propisano zakonom i je li se njime nastojalo ostvariti zakoniti cilj
63. Podnositeljici su nacionalni sudovi naložili da isprazni stan o kojemu je riječ temeljem hrvatskih zakona koji uređuju stanarsko pravo, posebice temeljem članka 99. stavak 1. Zakona o stambenim odnosima. Cilj je te odredbe bio otkazati stanarska prava pojedincima koji više ne žive u stanovima u društvenom vlasništvu koji su im bili dani na korištenje, kako bi se nakon toga te stanove moglo prerasporediti potrebitim osobama. Svrha mu je dakle bila zadovoljiti stambene potrebe građana i na taj način ostvariti legitimne ciljeve promicanja dobrobiti zemlje i zaštite prava drugih.
(d) Je li miješanje bilo "nužno u demokratskom društvu"
64. Stoga je središnje pitanje u ovome predmetu je li miješanje bilo razmjerno cilju koji se nastoji ostvariti i stoga "nužno u demokratskom društvu". Treba se prisjetiti da ovaj uvjet iz stavka 2. članka 8. otvara i postupovno i materijalno pitanje. Sud je postavio mjerodavna načela za procjenu nužnosti miješanja u pravo na "dom" u predmetu Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva, (br. 66746/01, stavci 81.–84., 27. svibnja 2004.) koja se odnose na skraćeni postupak zbog smetanja posjeda. Mjerodavni odlomak glasi kako slijedi:
“81. Miješanje će se smatrati 'nužnim u demokratskom društvu' za postizanje legitimnog cilja ako zadovoljava 'neodgodivu društvenu potrebu' i, posebice, ako je razmjerno s legitimnim ciljem koji želi postići. Dok je na nacionalnim tijelima da inicijalno ocijene nužnost, konačna procjena toga jesu li razlozi navedeni za miješanje relevantni i dostatni je na Sudu, koji će ocijeniti je li miješanje sukladno zahtjevima Konvencije.
82. U tom pogledu, sloboda procjene nužno mora biti prepuštena nacionalnim tijelima, koja su zbog svog direktnog i neprekidnog kontakta s ključnim čimbenicima u svojim zemljama u načelu u boljem položaju od međunarodnog suda da procjeni lokalne potrebe i uvjete. Ova će se sloboda procjene razlikovati u skladu s prirodom predmetnog prava, njegove važnosti za pojedinca te prirodu aktivnosti koja se ograničava, kao i prirodu cilja koji se želi postići tim ograničenjem. Sloboda procjene bit će manja kada je predmetno pravo presudno za to da pojedinac učinkovito uživa osobna ili ključna prava.... . S druge strane, u područjima koja se tiču primjene društvene ili gospodarske politike, postoje ovlasti za široku slobodu procjene, kao što je urbanistički kontekst za koji je Sud utvrdio da 'ukoliko je primjena slobodne procjene koja uključuje mnoštvo lokalnih faktora inherentna izboru i provedbi urbanističkih politika, nacionalna tijela u načelu uživaju široku slobodu procjene'.... . Sud je također naveo da će u područjima poput stanovanja, koja igraju ključnu ulogu u socijalnoj sigurnosti i gospodarskoj politici suvremenih društava, poštovati prosudbu nacionalnog zakonodavstva o tome što je u općem interesu osim ako je takva prosudba očevidno bez razumnog temelja.... . Valja napomenuti, međutim, da je ovo bilo u kontekstu članka 1. Protokola br. 1, a ne članka 8. koji se odnosi na prava od ključne važnosti za identitet pojedinca, njegovo samoodređenje, fizički i moralni integritet, održavanje odnosa s ostalima te sređen i siguran položaj u zajednici.... . U slučajevima u kojima su se opći društveni i gospodarski politički čimbenici pojavili u kontekstu samog članka 8., opseg slobode procjene ovisi o kontekstu predmeta, s posebnim naglaskom na stupnju miješanja u osobnu sferu podnositelja zahtjeva... .
83. Postupovne zaštite dostupne pojedincu posebno su bitne pri utvrđivanju toga je li tužena država, kada je određivala regulatorni okvir, ostala unutar svoje slobode procjene. Sud posebice mora razmotriti je li postupak donošenja odluka koji je doveo do mjera miješanja bio pošten i omogućuje li dužno poštovanje interesa koji su pojedincu zajamčeni člankom 8...”
65. Sud napominje da su, što se tiče odluka domaćih vlasti u ovom predmetu, njihova utvrđenja bila ograničena na zaključak da podnositeljica nije temeljem primjenjivih nacionalnih zakona imala pravo nastaviti stanovati u predmetnom stanu zbog toga što od kolovoza 1991. do srpnja 2001. godine nije bila u stanu bez valjanog razloga. Nacionalni sudovi nisu dalje ispitivali razmjernost mjere koju bi trebalo primijeniti protiv podnositeljice, a to je njeno prisilno iseljenje iz stana u državnom vlasništvu. Međutim, jamstva Konvencije zahtijevaju da miješanje u pravo podnositeljice na poštivanje njenog doma ne bude samo utemeljeno na zakonu nego i razmjerno s legitimnim ciljem iz stavka 2. članka 8. koji se mjerom želi ostvariti, vodeći računa o osobitim okolnostima predmeta. Nadalje, nijednu pravnu odredbu domaćeg prava ne bi trebalo tumačiti i primjenjivati na način nespojiv s obvezama Hrvatske iz Konvencije (vidi Stanková protiv Slovačke, naprijed citirano, stavak 24., 9. listopada 2007.).
66. U vezi s tim, Sud ponavlja da bi svakoj osobi kojoj prijeti rizik od miješanja u njezino pravo na dom, načelno trebalo biti omogućeno da nezavisni sud ocijeni razmjernost i razumnost mjere s obzirom na mjerodavna načela sadržana u članku 8. Konvencije, neovisno o tome što ta osoba nema, temeljem domaćeg prava, pravo stanovati u stanu (vidi McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 19009/04, stavak 50., 13. svibnja 2008.).
67. Sud, međutim, naglašava da se takvo pitanje ne nameće automatski u svakom sporu vezanom uz prisilno iseljenje. Ako se podnositelj zahtjeva brani pozivajući se na članak 8. kako bi spriječio prisilno iseljenje, to je njegovo pravo, a na sudu je da takav prigovor usvoji ili odbije Kako je već istaknuto, Sud ne prihvaća da bi priznavanje prava posjednika da postavi pitanje na temelju članka 8. imalo ozbiljne posljedice za funkcioniranje nacionalnog sustava ili nacionalnog prava koje uređuje odnose stanodavaca i stanoprimaca (vidi, McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva, naprijed citirano, stavci 28. i 54.).
68. U ovome je predmetu podnositeljica postavila pitanje njenog prava na poštovanje njenog doma, čime se nacionalni sudovi nisu bavili. Naložili su iseljenje podnositeljice iz njezinoga doma bez utvrđivanja razmjernosti te mjere. S tim u vezi Sud primjećuje da je dr. I.M. u svom mišljenju od 19. lipnja 2009. godine izjavio da je podnositeljicu, s obzirom na njeno loše zdravlje, potrebno poštedjeti bilo kakvog premještanja. Štoviše, Općinski sud u Zadru je u svojoj odluci od 28. listopada 2010. godine odgodio ovrhu, vodeći računa o dobi podnositeljice i zdravstvenom stanju te utvrdio da bi joj iseljenje vjerojatno nanijelo nenadoknadivu štetu. S tim u vezi Sud ima na umu poodmaklu dob podnositeljice (ona sada ima sedamdeset osam godina) i njeno loše zdravlje, kao i činjenicu da je u stanu o kojemu je riječ živjela mnogo godina. Istovremeno je Općinski sud u Zadru presudio da odgoda ovrhe ne bi nanijela nikakvu štetu lokalnim vlastima jer podnositeljica redovito plaća najamninu za stan.
69. Sud također prima na znanje tvrdnju podnositeljice da su socijalne službe izrazile svoju spremnost smjestiti podnositeljicu u udomiteljsku obitelj ili u dom za starije i nemoćne osobe u Zadru, ako bi bila iseljena, te snositi razliku između troškova takvog smještaja i prihoda podnositeljice, kao i sua sponte pokrenuti odgovarajući postupak. Međutim, Sud također bilježi da te vlasti nisu do danas pokrenule odgovarajući upravni postupak za odobravanje podnositeljici obećanog smještaja, iako im je prije dugo vremena skrenuta pozornost na predmet podnositeljice, a iseljenje podnositeljice je postalo pitanje trenutka nakon što je Općinski sud u Zadru dana 11. svibnja 2011. godine odlučio nastaviti s ovrhom.
70. Postoji još jedan važan element. U okolnostima u kojima nacionalne vlasti, u svojim odlukama kojima nalažu i potvrđuju iseljenje podnositeljice, nisu dale nikakvo objašnjenje niti iznijele nikakve tvrdnje kojima bi dokazale da je iseljenje podnositeljice potrebno, legitimni interes države da može kontrolirati svoje vlasništvo dolazi na drugo mjesto u odnosu na pravo podnositeljice na poštivanje njenog doma. Štoviše, kad država ne dokaže nužnost iseljenja podnositeljice radi zaštite svojih vlasničkih prava, Sud stavlja snažan naglasak na činjenicu da ne postoje niti nikakvi drugi interesi privatnih stranaka.
71. Podnositeljica je postavila pitanje svog prava na dom, koje su nacionalni sudovi rješavali u građanskom postupku. Iako je istina da je iseljenje podnositeljice bilo privremeno odgođeno iz zdravstvenih razloga tijekom ovršnog postupka, to samo po sebi ne ispunjava uvjet da razumnost i razmjernost naloga za iseljenje kao takvog treba ocijeniti nezavisni sud. Ovršni postupak (koji je po svojoj prirodi izvanparnični i čija je osnovna namjena osigurati učinkovito izvršenje presude) nije za razliku od redovnog građanskog postupka ni osmišljen niti primjereno opremljen postupovnim sredstvima i mjerama zaštite za temeljito i suprotstavljeno ispitivanje ovako složenih pravnih pitanja. Stoga ovlast za provedbu testa razmjernosti ima sud koji vodi redovni građanski postupak u kojemu je odlučeno o građanskom zahtjevu koji je država podnijela tražeći podnositeljevo prisilno iseljenje (vidi Paulić protiv Hrvatske, br. 3572/06, , stavak 44., 22. listopada 2009.)
72. Stoga je, u ovome predmetu došlo do povrede članka 8. Konvencije.
II. OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE
73. I kao posljednje, podnositeljica prigovara temeljem članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju da su domaći sudovi, odbivši njenu tužbu u navedenom građanskom postupku, povrijedili njena vlasnička prava jer su je spriječili da postane vlasnica svog stana. Prigovorila je i temeljem članka 6. stavka 1. Konvencije ishodu tog postupka i ocjeni dokaza od strane domaćih sudova.
74. U svjetlu svih materijala koje posjeduje, te u mjeri u kojoj su stvari koje su predmet prigovora u njegovoj nadležnosti, Sud smatra da ovaj dio zahtjeva ne upućuje na postojanje bilo kakve povrede Konvencije. Slijedi da je nedopušten na temelju članka 35. stavka 3. (a) kao očigledno neosnovan, i da ga treba odbaciti na temelju članka 35. stavka 4. Konvencije.
III PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE
75. Članak 41. Konvencije propisuje:
"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."
A. Šteta
76. Podnositeljica potražuje 10.000 eura (EUR) na ime nematerijalne štete.
77. Vlada osporava taj zahtjev.
78. Sud ponavlja da presuda u kojoj je utvrdio povredu nameće tuženoj državi pravnu obvezu okončati povredu i ispraviti njene posljedice. Ako nacionalno pravo ne dozvoljava (ili dozvoljava samo djelomično) ispravljanje, članak 41. daje ovlast Sudu oštećenoj strani dosuditi pravičnu naknadu koja mu se čini odgovarajućom (vidi predmet Iatridis protiv Grčke (pravična naknada) [VV], br. 31107/96, stavci 32.-33., ECHR 2000-XI). S tim u vezi Sud bilježi da podnositeljica može temeljem članka 428.(a) Zakona o parničnom postupku podnijeti zahtjev za ponavljanje građanskog postupka u odnosu na koji je Sud utvrdio povredu Konvencije.
79. S druge strane, sud nalazi da je podnositeljica sigurno pretrpjela nematerijalnu štetu. Stoga podnositeljici dosuđuje s toga naslova 2.000 EUR, uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.
B. Troškovi i izdaci
80. Podnositeljica potražuje i 17.087,40 HRK na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima i 50.737,50 HRK na ime troškova i izdataka nastalih pred Sudom.
81. Vlada osporava te zahtjeve
82. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj se dokaže da ih je stvarno i neophodno pretrpio i da je njihova visina bila razumna. U ovome predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje ima u posjedu i naprijed navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 6.150 EUR na ime troškova po svim osnovama.
C. Zatezna kamata
83. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.
Iz tih razloga Sud jednoglasno
1. Utvrđuje da je prigovor koji se odnosi na pravo na poštivanje doma dopušten a ostatak zahtjeva nedopušten;
2. Presuđuje da je došlo do povrede članka 8. Konvencije;
3. Presuđuje
(a) da tužena država treba isplatiti podnositeljici, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, slijedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan namirenja;
(i) 2.000 EUR (dvije tisuće eura), na ime nematerijalne štete, uvećanih za sve poreze koji bi se podnositeljici zahtjeva mogli zaračunati;
(ii) 6.150 EUR (šest tisuća sto i pedeset eura) na ime troškova i izdataka, uvećanih za sve poreze koje bi se podnositeljici zahtjeva mogli zaračunati;
(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;
4. Odbija preostali dio zahtjeva podnositeljice za pravičnom naknadom.
Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 29. svibnja 2012. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.
André Wampach zamjenik tajnika
Anatoly Kovler predsjednik
_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/
FIRST SECTION
CASE OF BJEDOV v. CROATIA
(Application no. 42150/09)
JUDGMENT
STRASBOURG
29 May 2012
FINAL
29/08/2012
This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.
In the case of Bjedov v. Croatia,
The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:
Anatoly Kovler, President,
Nina Vajić,
Peer Lorenzen,
Elisabeth Steiner,
Khanlar Hajiyev,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse, judges,
and André Wampach, Deputy Section Registrar,
Having deliberated in private on 10 May 2012,
Delivers the following judgment, which was adopted on that date:
PROCEDURE
1. The case originated in an application (no. 42150/09) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mrs Stana Bjedov (“the applicant”), on 25 July 2009.
2. The applicant was represented by Mrs J. Biloš, an advocate practising in Osijek. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mrs Š. Stažnik.
3. The applicant alleged, in particular, that, having regard to her age and bad health, her eviction from the flat in which she had been living for the past thirty-six years would lead to a rapid deterioration of her health and ultimately to her death.
4. On 19 October 2009 the President of the First Section decided to give notice of the application to the Government. It was also decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time (Article 29 § 1).
THE FACTS
I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE
5. The applicant was born in 1933 and lives in Zadar. Her income consists of her pension, amounting to HRK 1,787.10 per month, and a social benefit amounting to HRK 350 per month.
6. On 14 January 1975 the applicant’s husband was awarded a specially protected tenancy (stanarsko pravo) of a flat in Zadar. Pursuant to the relevant legislation, the applicant as his wife automatically became a co-holder of the specially protected tenancy of the flat. After the death of her husband in 1994 she became the sole holder of the tenancy.
7. On 14 August 1991 the applicant and her husband went to the village of Mokro Polje, between Obrovac and Knin. In September 1991 the applicant’s husband fell ill. They also found out that third persons had broken into and occupied their flat in Zadar. In these circumstances she decided to stay with her husband in Mokro Polje.
8. After the death of her husband on 6 September 1994, the applicant went to live with her daughter in Switzerland. The applicant returned to Zadar in October 1998 and lived in a friend’s flat until 15 July 2001, when the third persons moved out of her flat and she moved back in.
9. Meanwhile, on 29 December 1995 the applicant made a request to purchase the flat at issue to the Town of Zadar as the provider of the flat. She relied on section 4 of the Specially Protected Tenancies (Sale to Occupier) Act, which entitled holders of specially protected tenancies of flats in social ownership to purchase their flats from the provider of the flat under favourable conditions (see paragraph 39 below).
A. Civil proceedings
10. As she received no reply to her request to purchase of the flat, on 5 April 2000 the applicant, relying on section 9 of the Specially Protected Tenancies (Sale to Occupier) Act, brought a civil action in the Zadar Municipal Court (Općinski sud u Zadru) against the Town of Zadar seeking judgment in lieu of a contract of sale.
11. The defendant submitted a counterclaim seeking the applicant’s eviction.
12. On 11 January 2001 the Municipal Court ruled for the applicant. Following an appeal by the defendant, on 11 July 2001 the Zadar County Court (Županijski sud u Zadru) quashed the first-instance judgment and remitted the case.
13. In the resumed proceedings, on 20 May 2002 the Zadar Municipal Court again ruled for the applicant. On 24 June 2005 the Zadar County Court again quashed the first-instance judgment and remitted the case.
14. In the resumed proceedings, on 28 April 2006 the Zadar Municipal Court delivered a judgment whereby it dismissed the applicant’s action. At the same time it accepted the defendant’s counterclaim and ordered the applicant to vacate the flat. It also ordered her to reimburse the defendant 4,800 Croatian kunas (HRK) for the costs of the proceedings. The court found that the applicant had been absent from the flat between 14 August 1991 and 15 July 2001, that is, for a period exceeding six months, and that her absence had not been justified. In so deciding the court followed the case-law of the Supreme Court (see paragraphs 34-37 below), according to which, in cases where a third person moves into the flat, the bringing of legal proceedings in order to evict the occupant would demonstrate an intention to live in the flat and prevent the tenant’s absence from being considered unjustified and resulting in a termination of the tenancy. However, the applicant had never instituted any proceedings to regain possession of her flat. Therefore, the condition for termination of her specially protected tenancy stipulated in section 99(1) of the Housing Act had already been met on 13 February 1992. That being so, the court held, while expressly relying on decisions of the Supreme Court nos. Rev-777/1995-2 of 21 December 1999 and Rev-391/02-2 of 18 February 2003 (see paragraphs 31-33 below), that she had not been entitled to purchase the flat under the Specially Protected Tenancies (Sale to Occupier) Act or to acquire the status of a protected lessee under the Lease of Flats Act. Accordingly, the court concluded that she had no title to the flat and ordered her eviction.
15. On 17 November 2008 the Zadar County Court dismissed the applicant’s appeal and upheld the first-instance judgment, which thereby became final and enforceable.
16. The applicant then lodged an appeal on points of law (revizija) with the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske). Relying on section 382(2) of the Civil Procedure Act (see paragraph 52 below) she argued that her case raised legal issues important for ensuring the uniform application of the law and equality of citizens. In particular, she argued, inter alia, that the judgments of the lower courts in her case were contrary to the case-law of the Supreme Court, according to which a specially protected tenancy could only be terminated by a court judgment (see paragraphs 34-39 below).
17. On 25 February 2010 the Zadar County Court declared the appeal on points of law admissible on the ground that it concerned issues relevant for the unification of interpretation of some provisions of substantive laws.
18. On 6 October 2010 the Supreme Court declared the applicant’s appeal on points of law inadmissible as it found that neither the value of the subject matter of the dispute reached the statutory threshold nor were the legal issues raised therein important for ensuring the uniform application of the law and equality of citizens within the meaning of section 382(2) of the Civil Procedure Act. In particular, the Supreme Court held that the findings of the lower courts in the applicant’s case were not incompatible with its own opinion expressed in judgment no. Rev-391/02-2 of 18 February 2003 according to which, even in the absence of a judgment terminating a specially protected tenancy, the courts were entitled to examine, as a preliminary issue, whether the grounds for its termination had been present in cases where the prior existence of such a tenancy was a requirement for acquiring the right to purchase a flat under the Specially Protected Tenancies (Sale to Occupier) Act or the status of a protected lessee under the Lease of Flats Act (see paragraph 38 below).
19. On 17 June 2011 the applicant lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) against the Supreme Court’s decision, alleging violations of her constitutional rights to equality before the law and fair proceedings as well as her Convention rights to a fair hearing, respect for her home and peaceful enjoyment of her possessions. At the same time she asked for an interim measure under section 67(2) of the Constitutional Court Act that would postpone the enforcement of the Zadar Municipal Court’s judgment of 28 April 2006 until the Constitutional Court had decided on her constitutional complaint.
20. On 20 May 2011 the applicant lodged a request for reinstatement of the proceedings in the Zadar Municipal Court. She also asked that the decision by the Supreme Court of 6 October 2010 be served on her. She withdrew that request on 30 August 2011.
21. On 11 January 2012 the Constitutional Court declared the applicant’s constitutional complained inadmissible as ill-founded on the ground that that she had not put forward any arguments relevant for the protection of her constitutional rights.
B. Enforcement proceedings
22. Meanwhile, on 4 August 2009 the Town of Zadar instituted enforcement proceedings before the Zadar Municipal Court with a view to enforcing the above-mentioned judgment of 28 April 2006.
23. On 24 August 2009 the court issued a writ of execution (rješenje o ovrsi) ordering the applicant’s eviction from the flat and the seizure and sale of her movable property to satisfy the enforcement creditor’s claim for costs of the above-mentioned civil proceedings.
24. On 4 September 2009 the applicant appealed against the writ to the Zadar County Court and at the same time asked the Zadar Municipal Court to postpone the enforcement. She submitted that her income (pension) was insufficient to cover the costs of other accommodation, that she was seventy-five years of age, in poor health and walked with the help of crutches. She argued that in those circumstances her eviction would amount to inhuman and degrading treatment causing irreparable harm, as it would certainly lead to a rapid deterioration of her health and eventually to her death. In support of her arguments the applicant enclosed with her appeal a medical certificate of 19 June 2009 signed by Dr I.M. from Zadar stating that the applicant was in postoperative status after the hip surgery, suffered from hypertension, rosacea (a skin condition) and a psychoneurosis (psychic tension). Dr I.M. also stated that the applicant walked with the help of crutches and expressed his view that, due to her poor health, it was necessary to spare her from any relocation.
25. On 28 October 2010 the Zadar Municipal Court issued a decision postponing the enforcement until the Zadar County Court had decided the applicant’s appeal of 4 September 2009 and until the Supreme Court had decided on her appeal on points of law in the above-mentioned civil proceedings. The relevant part of that decision read as follows:
“... in the court’s view the enforcement debtor demonstrated that, if the enforcement were to be carried out, she would probably suffer irreparable harm manifested in the fact that she is an elderly person in poor health who would be rendered homeless and who, at the moment, cannot secure temporary accommodation for herself, whereas, on the other hand, the enforcement creditor would not suffer any loss on account of the postponement because the enforcement debtor regularly pays the rent for the flat at issue.”
26. On 5 November 2010 the Zadar County Court dismissed the applicant’s appeal and upheld the writ of execution of 24 August 2009.
27. On 11 May 2011 the Zadar Municipal Court issued a decision to continue the enforcement proceedings. However, on 30 August 2011 the enforcement proceedings were postponed until the Zadar Municipal Court decided on the applicant’s request for reinstatement of the civil proceedings.
28. After she had withdrawn her request for the reinstatement of the civil proceedings, the applicant on 28 September 2011 again asked that the enforcement proceedings be postponed until the Constitutional Court delivered its decision. On 20 February 2012 the Zadar Municipal Court dismissed the applicant’s request and resumed the enforcement proceedings which are still pending.
II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE
A. Relevant law
29. Article 34 of the Constitution (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 41 and 55) reads as follows:
“The home is inviolable.
A search of a person’s home or other premises shall be ordered by a court in the form of a reasoned written warrant based on law.
The occupier, or his or her representative, shall be entitled to be present during a search of a home or other premises. The presence of two witnesses shall be obligatory.
Under the conditions prescribed by law and where it is necessary to execute an arrest warrant or to apprehend a person who has committed a criminal offence or in order to remove serious danger to the life or health of people, or to property of a high value, the police may enter a person’s home or other premises and carry out a search without a court warrant or the occupier’s consent and without any witnesses being present.
Where there is a probability that evidence may be found in the home of a person who has committed a criminal offence, a search shall be carried out only in presence of witnesses.”
30. The relevant part of the Housing Act (Official Gazette nos. 51/1985, 42/1986, 22/1992 and 70/1993) reads:
Section 59
“A specially protected tenancy is acquired on the date of moving into the flat on the basis of a final decision allocating the flat or on another valid legal basis, unless otherwise provided by this Act.”
Section 99
“1. A specially protected tenancy may be terminated if the tenant [...] ceases to occupy the flat for an uninterrupted period exceeding six months.
2. A specially protected tenancy shall not be terminated under the provisions of paragraph 1 of this section in respect of a person who does not use the flat on account of undergoing medical treatment, performance of military service or other justified reasons.”
Section 105
“1. The provider of the flat shall terminate a specially protected tenancy by bringing an action in the competent court.
2. ...
3. The judgment ordering eviction shall not be enforced if the person to be evicted is not provided with another flat or basic accommodation [nužni smještaj], when that is required by this Act.
4. Another flat shall be made available by the provider of the flat at the latest by the end of the main hearing in the proceedings for the termination of the specially protected tenancy, unless otherwise provided for by this Act.”
5. Basic accommodation shall be secured in enforcement proceedings.”
Section 108
“The duty of the tenant to vacate the flat extends to other users of that flat, unless otherwise provided for by this Act.”
31. The Specially Protected Tenancies (Sale to Occupier) Act (Official Gazette nos. 27/1991, 33/1992, 43/1992, 69/1992, 25/1993, 26/1993, 48/1993, 2/1994, 44/1994, 47/1994, 58/1995, 11/1996, 11/1997 and 68/1998, Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo) regulates the conditions for the sale of flats let under specially protected tenancies. In general, the Act entitles the holder of a specially protected tenancy of a publicly owned flat to purchase it under favourable conditions of sale.
The relevant provision of the Act provides as follows:
Section 4
“Every holder of a specially protected tenancy (hereinafter ‘the tenant’) may submit a written application to purchase a flat to the ... owner (‘the seller’) ... and the seller shall be obliged to sell the flat.
...”
32. Section 161 paragraph 1 of the Property Act (Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Official Gazette no 91/1996) reads as follows:
“An owner has the right to seek repossession of his or her property from a person in whose possession it is.”
33. The relevant part of the Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku, Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia nos. 4/1977, 36/1977 (corrigendum), 36/1980, 69/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990 and 35/1991, and the Official Gazette of the Republic of Croatia nos. 53/1991, 91/1992, 58/1993, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008 and 123/2008) provides as follows:
Section 382
“...
The parties to the proceedings may lodge an appeal on points of law against a second instance judgment where the outcome of dispute depends on the assessment of some substantive or procedural issue of importance for ensuring the unified application of the laws and the equality of citizens ...
...”
Reopening of proceedings following a final judgment of the European Court of Human Rights in Strasbourg finding a violation of a fundamental human right or freedom
Section 428a
“(1) When the European Court of Human Rights has found a violation of a human right or fundamental freedom guaranteed by the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms or additional protocols thereto ratified by the Republic of Croatia, a party may, within thirty days of the judgment of the European Court of Human Rights becoming final, file a petition with the court in the Republic of Croatia which adjudicated in the first instance in the proceedings in which the decision violating the human right or fundamental freedom was rendered, to set aside the decision by which the human right or fundamental freedom was violated.
(2) The proceedings referred to in paragraph 1 of this section shall be conducted by applying, mutatis mutandis, the provisions on the reopening of proceedings.
(3) In the reopened proceedings the courts are required to respect the legal opinions expressed in the final judgment of the European Court of Human Rights finding a violation of a fundamental human right or freedom.”
B. The Supreme Court’s practice
34. In decision no. Rev-616/1988 of 11 October 1988 the Supreme Court interpreted section 99 of the Housing Act in the following way:
“The specially protected tenancy is not lost ex lege by the mere fact of non-use of the flat for a period exceeding six months. Rather, that is a ground for termination of a specially protected tenancy that can be terminated only by the provider of the flat.”
35. The specially protected tenancy was terminated as soon as the court’s judgment upholding the claim of the provider of the flat to that end has become res judicata (see, inter alia, the Supreme Court’s decision no. Rev-1009/1993-2 of 15 June 1994).
36. In its decisions no. Rev-777/1995-2 of 21 December 1999 and no. Rev-391/02-2 of 18 February 2003 the Supreme Court took the view that, even in the absence of a judgment terminating the specially protected tenancy, the courts were entitled to examine whether the grounds for its termination had been present in cases where the existence of such a tenancy was a precondition for acquiring and exercising the right of a tenant to purchase the flat under the Specially Protected Tenancies (Sale to Occupier) Act.
37. The relevant part of the decision no. Rev-777/1995-2 of 21 December 1999 reads as follows:
“In [the Supreme Court’s] view a contract of sale of a flat concluded with a person whose specially protected tenancy ended by termination after the conclusion of [that] contract, or in respect of whom it was established that a ground for termination [of the specially protected tenancy] had existed at time of the conclusion of [such a contract], is null and void. ...
It was therefore necessary to examine whether at the time of the conclusion of the impugned contract any grounds for termination of the specially protected tenancy existed ...”
38. The relevant part of the decision no. Rev-391/02-2 of 18 February 2003 reads as follows:
“The [view] of the first-instance court, which was also accepted by the second-instance court, that the existence of a judicial decision on termination of the specially protected tenancy is decisive for [resolving] the question whether the plaintiff’s specially protected tenancy of the flat at issue has ended, is incorrect. In [the Supreme Court’s] view, if grounds for termination of the specially protected tenancy existed on the side of the plaintiff at the time of the conclusion of the contract of sale of the flat ... or at the time [he] made a request for purchase of the flat – on which issue the court should have in the instant case decided upon the defendant’s counterclaim (otherwise it could have decided it as a preliminary issue) – ... the plaintiff [would have no right] to demand that a contract of sale of the flat be concluded.”
39. In a series of decisions (for example, in cases nos. Rev-152/1994-2 of 23 February 1994, Rev-1780/1996-2 of 10 March 1999, Rev-1606/00-2 of 1 October 2003, Rev-998/03-2 of 4 December 2003 and Rev-590/03-2 of 17 December 2003), starting with decision no. Rev-155/1994-2 of 16 February 1994, the Supreme Court interpreted section 99(1) of the Housing Act as follows:
“The fact that a flat that is not being used by its tenant is illegally occupied by a third person does not, per se, make the non-use [of the flat by the tenant] justified. In other words, if the tenant fails to take the appropriate steps to regain possession of the flat within the statutory time-limits set forth in section 99(1) of the Housing Act ..., then the [illegal occupation of the flat by a third person] is not an obstacle to the termination of the specially protected tenancy.”
THE LAW
I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION
40. The applicant complained that by ordering her to vacate the flat in question the domestic courts had violated her right to respect for her home. She relied on Article 8 of the Convention, which reads as follows:
“1. Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.
2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”
A. Admissibility
1. The submissions of the parties
(a) The Government
41. In their observations of 25 February 2010 the Government submitted that the applicant had not lodged a constitutional complaint against the Zadar County Court’s judgment of 17 November 2008 or the Supreme Court’s decision of 6 October 2010.
42. The Government also argued that the applicant lodged an appeal on points of law, a remedy which in the circumstances of her case had not offered her any prospects of success, and which the Supreme Court had eventually declared inadmissible.
43. In the light of the foregoing, the Government invited the Court to declare the application inadmissible for non-exhaustion of domestic remedies.
44. After the applicant on 17 June 2011 lodged a constitutional complaint against the Supreme Court’s decision of 6 October 2010, the Government, in their letter of 30 June 2011, argued that by doing so she had implicitly confirmed their argument that a constitutional complaint was an effective remedy which had to be exhausted for the purposes of Article 35 § 1 of the Convention. Since the applicant had lodged her constitutional complaint after lodging the application with the Court, the Government reiterated that her application was inadmissible for non-exhaustion of domestic remedies.
(b) The applicant
45. In her observations of 11 May 2010 the applicant argued that a constitutional complaint was not an effective remedy in her case. She maintained that argument even after she had on 17 June 2011 lodged such a complaint against the Supreme Court’s decision of 6 October 2010.
2. The Court’s assessment
46. The Court reiterates that the rule of exhaustion of domestic remedies normally requires that the complaints intended to be made subsequently at the international level should have been raised before the domestic courts, at least in substance and in compliance with the formal requirements and time-limits laid down in domestic law. The object of the rule on exhaustion of domestic remedies is to allow the national authorities (primarily the judicial authorities) to address an allegation that a Convention right has been violated and, where appropriate, to afford redress before that allegation is submitted to the Court. In so far as there exists at national level a remedy enabling the national courts to address, at least in substance, any argument as to an alleged violation of a Convention right, it is that remedy which should be used (see Azinas v. Cyprus [GC], no. 56679/00, § 38, ECHR 2004‑III).
47. Turning to the circumstances of the present case the Court notes that the applicant lodged an appeal on points of law against the Zadar County Court’s judgment of 17 November 2008. On 25 February 2010 the Zadar County Court declared that appeal admissible on the ground that the application of laws by the second instance civil courts as regards the issues relevant for the assessment of the applicant’s case was in dispute among those courts. The Supreme Court declared the appeal on points of law inadmissible. However, it did not declare it inadmissible on formal grounds but also examined the issue whether the findings of the lower courts in the applicant’s case were compatible with the prior practice of the Supreme Court.
48. The applicant then lodged a constitutional complaint whereby she argued, inter alia, that her right to respect for her home had been violated. Again, the Constitutional Court did not declare the applicant’s complaint inadmissible on formal grounds – such as that she had not complied with the procedural rules under domestic law, but held that her complaint was ill-founded on the ground that that the applicant had not put forward any arguments relevant for the protection of her constitutional rights. By doing so the Constitutional Court implicitly accepted that the applicant’s constitutional complaint satisfied formal criteria. The Court sees no reason to hold otherwise. It also notes that the applicant in her constitutional complaint relied on her right to respect for her home. She thus gave adequate opportunity to the Constitutional Court to remedy the situation she is now complaining of before the Court.
49. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.
B. Merits
1. The submissions of the parties
(a) The Government
50. The Government argued that the flat in question had not been the applicant’s home since she had left it in August 1991 and returned only in July 2001. The decision ordering the applicant’s eviction had been based in law and the national courts had established that she had not lived in the flat for over six months with no good reason.
51. The Government also noted that in the Marzari case (see Marzari v. Italy (dec.) no. 36448/97, 4 May 1999) the Court held that, although Article 8 did not guarantee the right to have one’s housing problem solved by the authorities, a refusal of the authorities to provide assistance in this respect to an individual suffering from a severe illness could in certain circumstances raise an issue under Article 8 of the Convention because of the impact of such a refusal on the private life of the individual. In that connection they first emphasized that the applicant, as an indigent person who faced eviction, had never contacted the Zadar Welfare Centre or requested to be provided with accommodation even though in the proceedings before the Court she claimed that she had no family members who could support her and provide her with a place to live. Nevertheless, the Government stressed, the competent social services were familiar with the applicant’s situation, and were prepared, in the event of her eviction, to offer her social assistance by accommodating her in a nursing home for the elderly and the infirm or in a foster family. The administrative proceedings in which such assistance would be granted would be instituted by the Zadar Welfare Centre of its own motion, which would choose the accommodation facility and determine how the costs of such accommodation would be met. Those proceedings could also be instituted upon the applicant’s request. Pursuant to the Social Welfare Act the costs of such accommodation were to be covered from the applicant’s income. If her income was insufficient to cover the full cost, the difference had to be covered by those who were obliged to support her or, if they failed to do so, by the Ministry of Health and Social Welfare. In support of their allegations the Government submitted two reports of 21 August 2009 and 17 May 2011 prepared by the Zadar Social Welfare Centre for the Ministry of Health and Social Welfare concerning the applicant’s situation.
52. Further to these arguments the Government submitted that the cost of accommodation in the Home for the Elderly and Infirm in Zadar ranged between 2,550 and 2,700 Croatian kunas (HRK) for persons with reduced mobility, and between HRK 1,900 and 2,400 per month for the fully mobile. They further submitted that the applicant’s income consisted of her pension, amounting to HRK 1,787.10 per month, and a social benefit amounting to HRK 350 per month. Apart from the social benefit and social assistance in the form of accommodation in a nursing home for the elderly or a foster family, the Government claimed that that the applicant could obtain other forms of social assistance available under the Social Welfare Act, such as a lump sum benefit, which could be granted several times, or payment of the costs of accommodation.
(b) The applicant
53. The applicant argued that her right to respect for her home had been violated in that she had been ordered to leave it. She maintained that she had lawfully occupied the flat for a number of years prior to 1991 and that she had again been living in the flat since July 2001. In the case of her eviction she would have been rendered homeless and owing to her advanced age and poor health her eviction could not be seen as proportionate.
54. She had no other place to live and her pension was not sufficient to cover the costs of other accommodation. She further argued that there was no obligation on the part of the authorities to provide her with any accommodation. Rather, that depended on their benevolence. That being so, and given that the social authorities had not contacted her or undertaken any measures to accommodate her, the applicant was uncertain as to whether those authorities would provide her with accommodation and who, if anyone, would pay for it. In particular, she emphasized that nursing homes accepted elderly people only if their income could cover the costs of accommodation or if they submitted written statements by their children guaranteeing that they would cover those costs.
55. Furthermore, while it was true that children had an obligation to support their parents (even regardless of their income), that obligation had to be enforced through the courts if the children refused to do so. In particular, there was no mechanism to secure enforcement of that obligation in cases where children did not have sufficient means to provide for their parents. In this connection, the applicant submitted that her son and his wife, who lived with her, were both unemployed. Her other two children (a son and a daughter) lived in Switzerland and had to provide for their own families. In particular, her daughter had to support her unemployed husband and a son who still went to school, whereas her son, who was divorced, had to support three underage children who lived with their mother. Thus, her children were not in a position to voluntarily support her.
2. The Court’s assessment
(a) Whether a right protected by Article 8 is in issue
56. The first question the Court has to address is whether the applicant may arguably claim that she had a right protected by Article 8 and – more specifically in the present case – whether the flat in question may be considered as the applicant’s home.
57. The Convention organs’ case-law is clear on the point that the concept of “home” within the meaning of Article 8 is not limited to those premises which are lawfully occupied or which have been lawfully established. “Home” is an autonomous concept which does not depend on classification under domestic law. Whether or not a particular premises constitutes a “home” which attracts the protection of Article 8 § 1 will depend on the factual circumstances, namely, the existence of sufficient and continuous links with a specific place (see Buckley v. the United Kingdom, 25 September 1996, Reports 1996-IV, §§ 52-54, and Commission’s report of 11 January 1995, § 63; Gillow v. the United Kingdom, 24 November 1986, § 46, Series A no. 109; Wiggins v. the United Kingdom, no. 7456/76, Commission decision of 8 February 1978, DR 13, p. 40; and Prokopovich v. Russia, no. 58255/00, § 36, ECHR 2004‑XI (extracts)). Thus, whether certain premises are to be classified as a “home” is a question of fact and does not depend on the lawfulness of the occupation under domestic law (see McCann v. the United Kingdom, no. 19009/04, § 46, 13 May 2008).
58. As to the present case, it is undisputed that the applicant had lived in the flat in question between 1975 and August 1991 and then again since July 2001. The facts of the case show that she has no other home. The Government have not disputed that the flat in question was the applicant’s actual place of residence. Having regard to the factual circumstances outlined above, the Court finds that the applicant had sufficient and continuing links with the flat at issue for it to be considered her “home” for the purposes of Article 8 of the Convention.
(b) Whether there has been an interference with the applicant’s right to respect for her home
59. The Court has so far adopted several judgments where it assessed the issue of an interference with an applicant’s right to respect for his or her home in the circumstances where an eviction order had been issued. In the case of Stanková v. Slovakia (no. 7205/02, 9 October 2007) the Court held as follows:
“57. The Court notes, and it has not been disputed between the parties, that the obligation on the applicant to leave the flat amounted to an interference with her right to respect for her home which was based on the relevant provisions of the Civil Code and the Executions Order 1995 ...”
60. Subsequently the Court held in the McCann v. the United Kingdom (no. 19009/04, 13 May 2008):
“47. It was further agreed that the effect of the notice to quit which was served by the applicant’s wife on the local authority, together with the possession proceedings which the local authority brought, was to interfere with the applicant’s right to respect for his home.”
61. Further, the Court has held in Ćosić v. Croatia (no. 28261/06, 15 January 2009):
“18. The Court considers that the obligation on the applicant to vacate the flat amounted to an interference with her right to respect for her home, notwithstanding the fact that the judgment ordering the applicant’s eviction has not yet been executed.”
62. The Court sees no reason to depart from this approach in the present case. It considers that the obligation for the applicant to leave the flat amounted to an interference with her right to respect for her home, notwithstanding the fact that the judgment ordering the applicant’s eviction has not yet been executed.
(c) Whether the interference was prescribed by law and pursued a legitimate aim
63. The applicant was ordered to vacate the flat in question by the national courts under Croatian laws regulating specially protected tenancy, in particular section 99(1) of the Housing Act. The aim of that provision was to terminate specially protected tenancies held by individuals who no longer lived in the socially owned flats allocated to them, with a view to subsequently redistributing such flats to others in need. It was therefore intended to satisfy the housing needs of citizens and thus pursued the legitimate aims of promoting the economic well-being of the country and protecting the rights of others.
(d) Whether the interference was ‘”necessary in a democratic society”
64. The central question in this case is, therefore, whether the interference was proportionate to the aim pursued and thus “necessary in a democratic society”. It must be recalled that this requirement under paragraph 2 of Article 8 raises a question of procedure as well as one of substance. The Court set out the relevant principles in assessing the necessity of an interference with the right to “home” in the case of Connors v. the United Kingdom, (no. 66746/01, §§ 81–84, 27 May 2004) which concerned summary possession proceedings. The relevant passage reads as follows:
“81. An interference will be considered ‘necessary in a democratic society’ for a legitimate aim if it answers a ‘pressing social need’ and, in particular, if it is proportionate to the legitimate aim pursued. While it is for the national authorities to make the initial assessment of necessity, the final evaluation as to whether the reasons cited for the interference are relevant and sufficient remains subject to review by the Court for conformity with the requirements of the Convention ...
82. In this regard, a margin of appreciation must, inevitably, be left to the national authorities, who by reason of their direct and continuous contact with the vital forces of their countries are in principle better placed than an international court to evaluate local needs and conditions. This margin will vary according to the nature of the Convention right in issue, its importance for the individual and the nature of the activities restricted, as well as the nature of the aim pursued by the restrictions. The margin will tend to be narrower where the right at stake is crucial to the individual’s effective enjoyment of intimate or key rights ... . On the other hand, in spheres involving the application of social or economic policies, there is authority that the margin of appreciation is wide, as in the planning context where the Court has found that ‘[i]n so far as the exercise of discretion involving a multitude of local factors is inherent in the choice and implementation of planning policies, the national authorities in principle enjoy a wide margin of appreciation’ ... . The Court has also stated that in spheres such as housing, which play a central role in the welfare and economic policies of modern societies, it will respect the legislature’s judgment as to what is in the general interest unless that judgment is manifestly without reasonable foundation ... . It may be noted however that this was in the context of Article 1 of Protocol No. 1, not Article 8 which concerns rights of central importance to the individual’s identity, self-determination, physical and moral integrity, maintenance of relationships with others and a settled and secure place in the community ... . Where general social and economic policy considerations have arisen in the context of Article 8 itself, the scope of the margin of appreciation depends on the context of the case, with particular significance attaching to the extent of the intrusion into the personal sphere of the applicant ... .
83. The procedural safeguards available to the individual will be especially material in determining whether the respondent State has, when fixing the regulatory framework, remained within its margin of appreciation. In particular, the Court must examine whether the decision-making process leading to measures of interference was fair and such as to afford due respect to the interests safeguarded to the individual by Article 8 ...”
65. The Court notes that when it comes to the decisions of the domestic authorities in the present case, their findings were restricted to the conclusion that under applicable national laws the applicant had no right to continue to occupy the flat at issue on the ground that between August 1991 and July 2001 she had been absent from the flat without a good reason. The national courts made no further analysis as to the proportionality of the measure to be applied against the applicant, namely her eviction from a State-owned flat. However, the guarantees of the Convention require that the interference with an applicant’s right to respect for her home be not only based on the law but also be proportionate under paragraph 2 of Article 8 to the legitimate aim pursued, regard being had to the particular circumstances of the case. Furthermore, no legal provision of domestic law should be interpreted and applied in a manner incompatible with Croatia’s obligations under the Convention (see Stanková v. Slovakia, cited above, § 24, 9 October 2007).
66. In this connection the Court reiterates that any person at risk of an interference with her right to home should in principle be able to have the proportionality and reasonableness of the measure determined by an independent tribunal in the light of the relevant principles under Article 8 of the Convention, notwithstanding that, under domestic law, he or she has no right to occupy a flat (see, mutatis mutandis, McCann v. the United Kingdom, no. 19009/04, § 50, 13 May 2008).
67. The Court, however, emphasises that such an issue does not arise automatically in each case concerning an eviction dispute. If an applicant wishes to raise an Article 8 defence to prevent eviction, it is for him or her to do so and for a court to uphold or dismiss the claim. As previously held, the Court does not accept that the grant of the right to an occupier to raise an issue under Article 8 would have serious consequences for the functioning of the domestic systems or for the domestic law of landlord and tenant (see, McCann v. the United Kingdom, cited above, §§ 28 and 54).
68. In the present case the applicant raised the issue of her right to respect for her home, which was not taken up by the national courts. They ordered the eviction of the applicant from her home without having determined the proportionality of the measure. In this connection the Court notes that in his opinion of 19 June 2009, Dr I.M. stated that, in view of the applicant’s poor health, it was necessary to spare her from any relocation. Moreover, in its decision of 28 October 2010 postponing enforcement, the Zadar Municipal Court, taking into account the applicant’s age and her state of health, found that her eviction would probably cause her irreparable harm. In this connection, the Court is mindful of the applicant’s advanced age - she is now seventy-eight years old - and of her poor health, as well as the fact that she has been living in the flat in question for many years. At the same time, the Zadar Municipal Court held that the postponement of enforcement would not cause any damage to the local authorities because the applicant regularly paid the rent for the flat.
69. The Court also takes note of the Government’s argument that the social services expressed their readiness to accommodate the applicant in a foster family or in the Home for the Elderly and Infirm in Zadar, if she were to be evicted, and to cover the difference between the cost of such accommodation and the applicant’s income, as well as to institute relevant proceedings in that respect of their own motion. However, the Court also notes that, even though the applicant’s case was brought to their attention a long time ago, and the applicant’s eviction became imminent after the Zadar Municipal Court decided on 11 May 2011 to continue with enforcement, those authorities have not to date instituted the relevant administrative proceedings with a view to granting her the promised accommodation.
70. Another element of importance is the following. In circumstances where the national authorities, in their decisions ordering and upholding the applicant’s eviction, have not given any explanation or put forward any arguments demonstrating that the applicant’s eviction was necessary, the State’s legitimate interest in being able to control its property comes second to the applicant’s right to respect for her home. Moreover, where the State has not shown the necessity of the applicant’s eviction in order to protect its own property rights, the Court places a strong emphasis on the fact that no interests of other private parties are likewise at stake.
71. The applicant raised the issue of her right to home which was not taken up by the national courts in the civil proceedings. While it is true that the applicant’s eviction had been temporarily adjourned on health grounds in the course of the enforcement proceedings, this in itself does not satisfy the requirement that the reasonableness and the proportionality of the eviction order as such has to be assessed by an independent tribunal. The enforcement proceedings – which are by their nature non-contentious and whose primary purpose is to secure the effective execution of the judgment debt – are, unlike regular civil proceedings, neither designated nor properly equipped with procedural tools and safeguards for the thorough and adversarial examination of such complex legal issues. Therefore, competence for carrying out the test of proportionality lies with a court conducting regular civil proceedings in which the civil claim lodged by the State and seeking the applicant’s eviction was determined (see Paulić v. Croatia, no. 3572/06, § 44, 22 October 2009).
72. There has, therefore, been a violation of Article 8 of the Convention in the instant case.
II. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION
73. Lastly, the applicant complained under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention that by dismissing her action in the above-mentioned civil proceedings the domestic courts had violated her property rights as they had prevented her from becoming the owner of her flat. She also complained under Article 6 § 1 of the Convention about the outcome of those proceedings and the assessment of the evidence by the domestic courts.
74. In the light of all the material in its possession, and in so far as the matters complained of are within its competence, the Court considers that this part of the application does not disclose any appearance of a violation of the Convention. It follows that it is inadmissible under Article 35 § 3 (a) as manifestly ill-founded and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.
III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION
75. Article 41 of the Convention provides:
“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”
A. Damage
76. The applicant claimed 10,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.
77. The Government contested that claim.
78. The Court reiterates that a judgment in which it finds a breach imposes on the respondent State a legal obligation to put an end to the breach and to make reparation for its consequences. If the national law does not allow – or allows only partial – reparation to be made, Article 41 empowers the Court to afford the injured party such satisfaction as appears to it to be appropriate (see Iatridis v. Greece (just satisfaction) [GC], no. 31107/96, §§ 32-33, ECHR 2000-XI). In this connection, the Court notes that under section 428(a) of the Civil Procedure Act an applicant may file a petition for reopening of the civil proceedings in respect of which the Court has found a violation of the Convention.
79. On the other hand, the Court finds that the applicant must have sustained non-pecuniary damage. It therefore awards the applicant under that head EUR 2,000, plus any tax that may be chargeable on that amount.
B. Costs and expenses
80. The applicant also claimed HRK 17,087.40 for the costs and expenses incurred before the domestic courts and HRK 50,737.50 for those incurred before the Court.
81. The Government contested these claims.
82. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 6,150 covering costs under all heads.
C. Default interest
83. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.
FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY
1. Declares the complaint concerning the right to respect for home admissible and the remainder of the application inadmissible;
2. Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention;
3. Holds
(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final according to Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into Croatian kuna at the rate applicable at the date of settlement:
(i) EUR 2,000 (two thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;
(ii) EUR 6,150 (six thousand one hundred and fifty euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;
(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;
4. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.
Done in English, and notified in writing on 29 May 2012, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.
André Wampach Deputy Registrar
Anatoly Kovler President
baza unakrsnih veza