Cvijetić protiv Hrvatske

 EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET CVIJETIĆ PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 71549/01 )

PRESUDA STRASBOURG

26. veljače 2004. 

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Cvijetić protiv Hrvatske Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

g. C. L. ROZAKIS, predsjednik,
g. P. LORENZEN,
g. G. BONELLO,
gđa F. TULKENS
gđa N. VAJIĆ,
g. E. LEVITS
gđa S. BOTOUCHAROVA, suci,
i g. S. NIELSEN, tajnik Odjela
nakon vijećanja zatvorenog za javnost 5. veljače 2004. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 71549/01) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatska državljanka gđa. Nevenka Cvijetić ("podnositeljica zahtjeva") podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija") dana 3. travnja 2001. godine.

2. Podnositeljicu zahtjeva zastupao je g. Toni Vukičević, odvjetnik iz Splita. Hrvatsku je Vladu ("Vlada") zastupala njena zastupnica, gđa Lidija Lukina-Karajković.

3. Podnositeljica zahtjeva je navela kako je produljena nemogućnost ponovnog stupanja u posjed njenog stana u Splitu predstavljala povredu njenih prava iz članka 6. stavka 1. i članka 8. Konvencije te članka 1. Protokola br. 1.

4. Zahtjev je dodijeljen u rad Prvom odjelu Suda (pravilo 52. stavak 1. Poslovnika Suda). U okviru tog Odjela, vijeće koje je trebalo razmotriti predmet (članak 27. stavak 1. Konvencije) bilo je sastavljeno u skladu s pravilom 26. stavkom 1.

5. Odlukom od 3. travnja 2003. godine Sud je zahtjev proglasio djelomično dopuštenim.

6. I podnositeljica zahtjeva i Vlada podnijeli su svaki svoje očitovanje o osnovanosti zahtjeva (pravilo 59. stavak 1.). Nakon konzultacija sa strankama, Vijeće je odlučilo da nije potrebna rasprava o osnovanosti zahtjeva (pravilo 59. stavak 3. in fine).

ČINJENICE

7. Podnositeljica zahtjeva rođena je 1950. godine i živi u Splitu, Hrvatska.

8. Podnositeljica zahtjeva i njezin muž bili su nositelji stanarskog prava na stanu u Splitu gdje su živjeli. Dana 23. prosinca 1993. godine razveli su se i suprug je otišao.

9. Dana 5. veljače 1994. godine I.Š. je izbacio podnositeljicu zahtjeva iz stana i uselio u njega.

10. Dana 9. veljače 1994. godine podnositeljica zahtjeva podnijela je Općinskom sudu u Splitu tužbu zbog smetanja posjeda protiv I.Š.

11. U odvojenom je postupku pred istim sudom 7. ožujka 1994. godine podnositeljica ishodila presudu kojom je utvrđena isključivom nositeljicom stanarskog prava na tom stanu.

12. U postupku protiv I.Š. dana 11. studenog 1994. godine prihvaćen je tužbeni zahtjev podnositeljice zahtjeva i sud je naložio I.Š. da isprazni stan u roku od osam dana od dana pravomoćnosti odluke. Utvrđeno je da je I.Š. nasilno provalio u stan podnositeljice zahtjeva i da je tamo živio bez ikakve pravne osnove. Odluka je postala pravomoćnom 27. veljače 1995. godine.

13. S obzirom da I.Š. nije postupio po nalogu suda da isprazni stan, podnositeljica zahtjeva je 1. ožujka 1995. godine Općinskom sudu u Splitu podnijela prijedlog za izvršenje odluke. Rješenje o izvršenju doneseno je 8. ožujka 1995. godine.

14. Dana 10. kolovoza 1995. godine Općinski je sud u Splitu pozvao podnositeljicu zahtjeva na uplatu predujma za troškove iseljenja. Dana 31. kolovoza 1995. godine podnositeljica zahtjeva obavijestila je sud da je platila troškove.

15. Sud je naložio iseljenje za 26. studenog 1996. godine. No, toga je dana službena osoba suda utvrdila da je u posjedu stana obitelj B.B.

16. Dana 29. studenog 1996. godine podnositeljica zahtjeva ponovno je zatražila od suda da izvrši nalog za iseljenje. Sud je zakazao iseljenje za 15. listopada 1997. godine. Međutim, iseljenje je bilo odgođeno jer podnositeljica zahtjeva nije pristupila.

17. Dana 30. studenog 1998. godine podnositeljica zahtjeva ponovno je zatražila od suda da izvrši nalog za iseljenje.

18. Dana 5. veljače 1999. godine sud je pozvao podnositeljicu zahtjeva da uplati predujam za troškove iseljenja.

19. Dana 1. veljače 2000. godine podnositeljica zahtjeva kupila je stan i postala njegovom vlasnicom.

20. Dana 2. ožujka 2000. godine podnositeljica zahtjeva obavijestila je sud da je uplatila troškove.

21. Dana 16. svibnja 2000. godine podnositeljica zahtjeva zatražila je od suda da ubrza postupak.

22. Sud je zakazao iseljenje za 23. listopada 2000. godine. 

23. Međutim, 21. rujna i 8. listopada 2000. godine Hrvatska udruga vojnih invalida domovinskog rata i Ministarstvo hrvatskih branitelja Domovinskog rata zatražili su od suda da odgodi iseljenje.

24. Kad je 23. listopada službena osoba Općinskog suda u Splitu pokušala provesti nalog za iseljenje zatekla je jedan broj branitelja koji su ometali taj pokušaj. Usprkos nazočnosti policije, nalog za iseljenje nije bio proveden.

25. Dana 8. svibnja 2001. godine sud je pozvao podnositeljicu zahtjeva da još jednom uplati predujam za trošak iseljenja.

26. Dana 18. svibnja 2001. godine podnositeljica zahtjeva obavijestila je sud da je uplatila troškove.

27. Slijedeći pokušaj da se provede nalog za iseljenje bio je zakazan za 8. lipnja 2001. godine, no propao je jer nije pristupio liječnik koji je bio pozvan kao pomoć.

28. Dana 26. listopada 2001. godine sud je zakazao iseljenje za dan 20. studeni 2001. godine. Međutim, stranke su se sporazumjele da će obitelj B.B. isprazniti prostorije do 20. ožujka 2002. godine.

29. Dana 21. ožujka 2002. godine obitelj B.B. je otišla iz stana a podnositeljica zahtjeva je uselila.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE

30. Podnositeljica zahtjeva prigovorila je da je postupak za iseljenje I.Š. iz njenog stana koji je pokrenula 9. veljače 1994. godine pred Općinskim sudom u Splitu, a koji je okončan 21. ožujka 2002. godine kad je ponovno stekla posjed stana trajao nerazumno dugo, protivno članku 6. stavku 1. Konvencije čiji mjerodavni dijelovi glase kako slijedi:

“Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi....svatko ima pravo...da sud...u razumnom roku ispita njegov slučaj“

31. Vlada je ustvrdila kako, za razliku od situacije u predmetu Immobiliare Saffi (vidi predmet Immobiliare Saffi v. Italy, [GC], br. 22774/93, stavak 59., ECHR 1999-V) u ovom predmetu nikad nije bilo nikakve zakonodavne intervencije koja bi spriječila podnositeljicu zahtjeva da ponovno stupi u posjed svog stana. Upravo suprotno, domaće su vlasti pokazale dužnu revnost kako bi pomogle podnositeljici zahtjeva da provede nalog za iseljenje protiv osoba koje su bile u posjedu njenog stana.

32. Sud se slaže s Vladom da se ovaj predmet razlikuje od predmeta Immobiliare Saffi u kojem je Sud, iako su se podnositelji zahtjeva žalili na duljinu postupka, utvrdio općenitiju povredu prava podnositelja zahtjeva na pristup sudu. U tom je pogledu bilo utvrđeno da je, zbog različitih zakonodavnih mjera, odgoda dana do kada je trebalo isprazniti prostorije obesnažila odluku suca iz Livorna da se prostorije isprazne. Štoviše, prekid postupka po nalogu za izvršenje de facto je produljio ugovor o najmu koji nije bio predmetom nikakvog djelotvornog preispitivanja od strane sudova te je sustav za preraspoređivanje pružanja pomoći policije bio produljivan po šest mjeseci gotovo devet godina.

33. U ovom predmetu, međutim, država nije poduzela nikakve zakonodavne mjere da odgodi ili spriječi izvršenje naloga za iseljenje. Stoga Sud smatra da ovaj predmet, za razliku od predmeta Immobiliare Saffi, predstavlja situaciju kada Sud treba preispitati jesu li domaće vlasti pokazale dužnu revnost u svojoj dužnosti da izvrše nalog za iseljenje, budući je trebalo oko osam godina dok podnositeljica zahtjeva nije ponovno stekla posjed dotičnog stana.

34. U tom pogledu Sud ponavlja da se izvršenje pravomoćnih odluka bilo kojeg suda mora smatrati sastavnim dijelom „suđenja“ u smislu članka 6. (vidi presudu u predmetu Hornsby v. Greece, od 19. ožujka 1997. godine, Reporsts of Judgments and Decisions 1997- II, str. 511, stavak 40.).

A. Razdoblje koje treba uzeti u obzir

35. Sud primjećuje da je postupak započeo 9. veljače 1994. godine kad je podnositeljica zahtjeva podnijela tužbu Općinskom sudu u Splitu tražeći iseljenje I.Š. iz svog stana. Međutim, razdoblje koje spada u nadležnost Suda nije započelo tog datuma, već 6. studenog 1997. godine, nakon što je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku (vidi predmet Horvat v. Croatia, br. 51585/99, stavak 50., ECHR – 2001-VIII). Postupak je okončan 21. ožujka 2002. godine kad je podnositeljica zahtjeva ponovno stupila u posjed stana. Postupak je stoga trajao osam godina, jedan mjesec i jedanaest dana, od čega razdoblje od četiri godine, četiri mjeseca i petnaest dana spada u razdoblje koje Sud treba ispitati.

36. Sud ponavlja da je, u svrhu određivanja razumnosti duljine vremenskog razdoblja o kojem se radi, u obzir potrebno uzeti stanje predmeta na dan 5. studenoga 1997. godine (vidi, među drugim pravnim izvorima, predmet Styranowski v. Poland, br. 28616/95, stavak 46., ECHR 1998-VIII). S tim u vezi Sud primjećuje da je u trenutku stupanja Konvencije na snagu u odnosu na Hrvatsku postupak bio trajao četiri godine, pet mjeseci i pet dana.

B. Primjenjivi kriteriji

37. Sud ponavlja da se razumnost duljine postupak mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i pozivom na kriterije utvrđene njegovom sudskom praksom, i to osobito složenost predmeta, ponašanje podnositeljice zahtjeva i mjerodavnih vlasti kao i važnost onoga što se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi, između mnogo drugih pravnih izvora, predmet Frydlender v. France [GC] , br. 30979/96, stavak 43., ECHR 2000- VII).

C. Tvrdnje stranaka

38. Vlada je ustvrdila da su domaće vlasti pokazale dužnu revnost kako bi pomogle podnositeljici zahtjeva u provođenju naloga za iseljenje protiv osoba koje su bile u posjedu njenog stana. Prvo je Općinski sud u Splitu usvojio zahtjev podnositeljice zahtjeva za iseljenjem I.Š. iz stana. Glede ovršnog postupaka, Vlada je ustvrdila da je taj isti sud mnogo puta pokušao provesti nalog za iseljenje. No, bio je spriječen to brzo učiniti zbog izvjesnog broja okolnosti, kao što je nazočnost branitelja, zbog toga što liječnik nije pristupio kako bi pomogao pri iseljenju obitelji BB. te i zbog toga što podnositeljica zahtjeva u dva navrata nije na vrijeme platila predujam za troškove iseljenja.

39. Podnositeljica zahtjeva je ustrajala u tvrdnji da je postupak trajao nerazumno dugo i da razlozi koje je navela Vlada ne mogu opravdati takvu duljinu postupka.

D. Ocjena suda

40. Glede složenosti predmeta, Sud prvo primjećuje da se cijelo razdoblje koje spada u nadležnost Suda ratione temporis ticalo ovrhe pravomoćne presude suda kojom je naloženo iseljenje I.Š. iz stana podnositeljice zahtjeva. Sud smatra da tijekom ovršnog postupka nije bilo nikakvih posebnih pitanja koje bi trebalo utvrditi tijekom ovršnog postupka i da postupak ni u kom pogledu nije bio složen.

41. Glede ponašanja domaćih vlasti Sud ne može prihvatiti da bi okolnost na koju se poziva Vlada, kao što je nazočnost branitelja i to što liječnik nije pristupio kako bi pomogao pri iseljenju obitelji B.B., bila takve naravi da bi opravdala odgode u izvršenju naloga za iseljenje. U tom pogledu Sud ponavlja kako članak 6. stavak 1. državama ugovornicama nameće dužnosti organizirati svoje sudske sustave na takav način da njihovi sudovi mogu ispuniti svaki od njegovih zahtjeva, uključujući obvezu postupiti u predmetima u razumnom roku (vidi, između mnogih drugih izvora, predmet Kyrtatos v. Greece, ECHR- 2003..., 22. svibanj 2003., stavak 42.).

42. Glede ponašanja podnositeljice zahtjeva, Sud primjećuje da je, u razdoblju koje on treba ispitati, podnositeljica zahtjeva jednom uplatila predujam za troškove iseljenja s određenim zakašnjenjem, te da se isto tako nije pojavila na iseljenju zakazanom za 15. listopada 1997. godine. No, te okolnosti, koje je uzrokovala podnositeljica zahtjeva, nisu ni na koji način mogle opravdati trajanje postupaka u cjelini.

43. S obzirom na činjenicu da nalog za iseljenje nije bio izvršen kroz razdoblje od više od četiri godine i da odgovornost za tako dugo trajanje ovršnog postupka snose domaće vlasti, Sud nalazi da je došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE

44. Podnositeljica zahtjeva ustvrdila je da je to što nije mogla živjeti u svom stanu više od osam godina povrijedilo njeno pravo na poštivanje njenog doma. Pozvala se na članak 8. Konvencije koji glasi kako slijedi:

"1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih."

45. Vlada je ustvrdila da nije bilo nikakvog proizvoljnog miješanja u pravo podnositeljice zahtjeva na poštivanje njenog doma od strane domaćih vlasti. Štoviše, one su ispunile svoje pozitivne obveze da osiguraju podnositeljici pravo o kojem se radi budući da su joj omogućile ponovno stupiti u posjed stana.

46. Podnositeljica zahtjeva je ustvrdila da državne vlasti nisu ispunile svoju pozitivnu obvezu da ponovno stupanje u posjeda stana osiguraju u propisanom roku.

47. Sud prihvaća tvrdnju Vlade kako okolnosti ovog predmeta ne otkrivanju nikakvo aktivno nastojanje domaćih vlasti koje bi se moglo smatrati miješanjem u pravo podnositeljice zahtjeva na poštivanje njenog doma. Istina je da su domaće vlasti priznale pravo podnositeljice zahtjeva na posjed stana o kojem se radi i posljedično naložile iseljenje I.Š. No, sud ponavlja da iako je bitna svrha članka 8. zaštititi pojedince od proizvoljnog miješanja javnih vlasti, to ne znači tek puku obvezu države da se suzdrži od takvog miješanja: uz ovu negativnu obvezu, mogu postojati i pozitivne obveze svojstvene djelotvornom poštivanju prava podnositelja zahtjeva zaštićenih člankom 8. Konvencije (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu Botta v. Italy, od 24. veljače 1998. godine, Reports 1998-I, str. 422., stavak 33.).

48. Međutim, granice između pozitivnih i negativnih obveza države prema članku 8. nije lako precizno definirati. No, primjenjiva su načela ipak slična. Pri utvrđivanju postoji li ili ne postoji takva obveza, potrebno je uzeti u obzir pravičnu ravnotežu koju treba uspostaviti između općih interesa i interesa pojedinca, a u oba konteksta država uživa određenu slobodu procjene (vidi, na primjer, presudu u predmetu Nuutinen v. Finland, od 27. lipnja 2000, Reports 2000-VIII, str. 83., stavak 127.).

49. Sud ponavlja da njegova zadaća nije zamijeniti nadležne hrvatske vlasti u određivanju najprimjerenijih načina za ovrhu pravomoćnih domaćih presuda, već mu je zadaća preispitati, na temelju Konvencije, odluke koje su te vlasti donijele u vršenju svoje ovlasti procjene. Sud će stoga ispitati je li Hrvatska, postupajući u predmetu podnositeljice zahtjeva, prekršila svoju pozitivnu obvezu iz članka 8. Konvencije (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu Handyside v. United Kingdom od 7. prosinca 1976. godine, Serija A, br. 24, str. 23., stavak 49. i presudu u predmetu Hokkanen v. Finland, od 23. rujna 1994. godine, Serija A, br. 299-A, str. 20., stavak 55.).

50. Glede činjenica ovog predmeta, Sud prvo primjećuje da je dotični stan bio dom podnositeljice zahtjeva u kojem je ona živjela prije nego je I.Š. uselio i tako spriječio podnositeljicu zahtjeva da tamo živi. Sud primjećuje nadalje da je I.Š. nasilno provalio u stan podnositeljice zahtjeva i da je tamo živio bez ikakvog pravnog osnova, kako su to utvrdili domaći sudovi (vidi stavak 12. u prednjem tekstu). U ovom je predmetu jedini put kojim je podnositeljica zahtjeva mogla ponovno stupiti u posjed svog stana bio sudski postupak pred građanskim sudom, jer su posjednici odbili postupiti po presudi suda kojom je naloženo njihovo iseljenje.

51. Iako je Općinski sud u Splitu priznao pravo podnositeljice zahtjeva da živi u svom domu te naložio iseljenje I.Š., presuda tog suda nije bila izvršena kroz jako dugo vremensko razdoblje, kako je to utvrđeno u okviru ocjene Suda glede povrede članka 6. stavak 1. Konvencije. Sud je utvrdio da su kašnjenja u izvršenju naloga za izvršenje bila u cijelosti pripisiva domaćim vlastima (vidi stavke 32.-45. u prednjem tekstu).

52. Sud primjećuje da je zbog činjenice da presuda Općinskog suda u Splitu kojom je naložene iseljenje I.Š. nije bila izvršena kroz produljeno vremensko razdoblje, podnositeljica zahtjeva bila spriječena živjeti u svom domu kroz razdoblje od više od četiri godine nakon što je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku.

53. Kako je već utvrđeno u okviru ocjene prema članku 6. stavku 1. Konvencije, Sud ne nalazi da su postojale bilo kakve posebne okolnosti koje bi opravdale neizvršenje presude Općinskog suda u Splitu tako dugo vremena. Upravo suprotno, očigledno je da država ugovornica nije pokazala da je organizirala svoj pravni sustav na način koji bi spriječio ometanje izvršenja pravomoćnih presuda njenih sudova. Takav propust države ugovornice u ovom je predmetu stvorio ili barem omogućio situaciju u kojoj je podnositeljica zahtjeva bila spriječena uživati svoj dom kroz vrlo dugo vremensko razdoblje. Tako se ne može reći da je država ugovornica ispunila svoju pozitivnu obvezu prema članku 8. Konvencije da podnositeljici zahtjeva osigura poštivanje njenog doma.

Stoga je došlo do povrede članka 8. Konvencije.

III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PORTOKOLA BR. 1. KONVENCIJE

54. Podnositeljica zahtjeva je nadalje prigovorila da je to što duže od osam godina nije mogla stanovati u stanu koji je kupila u veljači 2000. godine povrijedilo njeno pravo na mirno uživanje svog vlasništva. Pozvala se na članak 1. Protokola br. 1. koji glasi kako slijedi:

„Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.“

55. Čak i pretpostavljajući da je članak 1. Protokola br. 1. primjenjiv na razdoblje prije veljače 2000. godine, Sud primjećuje da je prigovor podnositeljice zahtjeva prema toj odredbi u biti isti kao i prigovor prema članku 8. Konvencije. Stoga, uzimajući u obzir zaključke navedene u gornjem stavku 53. Sud ne smatra potrebnim ispitati prigovor prema članku 1. Protokola br. 1. odvojeno budući da su u ovom slučaju zahtjevi iz tog članka obuhvaćeni zahtjevima iz članka 8. Konvencije.

IV. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

56. Članak 41. Konvencije predviđa:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“

A. Šteta

57. Podnositeljica zahtjeva je tražila 10.000 EUR na ime materijalne štete kao naknadu za troškove koje je imala za alternativni smještaj. Podnositeljica zahtjeva je tražila i 15.000 EUR na ime nematerijalne štete koju je pretrpjela zbog dugog trajanja ovršnog postupka.

58. Vlada je prigovorila traženom iznosu i pozvala Sud da dosudi naknadu štete prema svojoj sudskoj praksi.

59. Sud primjećuje da zahtjev podnositeljice zahtjeva za naknadu materijalne štete nije pobliže određen na način da bi naznačio mjesečni iznos najamnine koji je podnositeljica zahtjeva plaćala za alternativni smještaj i za koje točno razdoblje. Stoga sud nije u položaju utvrditi iznos stvarne štete koju je podnositeljica zahtjeva pretrpjela zbog nemogućnosti da živi u stanu koji je bio njen dom. No, u svjetlu trajanja ovršnog postupka tijekom razdoblja koje sud treba ispitati, Sud odlučuje podnositeljici zahtjeva dosuditi, na pravičnoj osnovi, iznos od 5.000 EUR.

60. Glede zahtjeva podnositeljice zahtjeva za naknadu nematerijalne štete, razumno je pretpostaviti da je u ovom predmetu podnositeljica zahtjeva trpjela tjeskobu i frustraciju kao rezultat kašnjenja u provođenju naloga za iseljenje za koje je sud utvrdio da ih se može pripisati državi kao i njezine nemogućnosti da uživa poštivanje svog doma. Sud na to ime dosuđuje na pravičnoj osnovi iznos do 5.000 EUR.

B. Troškovi i izdaci

61. Podnositeljica zahtjeva zatražila je iznos od 500 EUR za troškove nastale pred Sudom, i to za pravno zastupanje i troškove poštarine.

62. Vlada prigovara zatraženom iznosu.

63. Prema sudskoj praksi Suda, naknada troškova i izdataka može se dosuditi samo ukoliko ih je podnositelj zahtjeva stvarno i neophodno pretrpio, te ukoliko je njihova visina bila razumna (vidi između ostalih izvora prava predmet Arvelakis v. Greece, br. 41354/98, § 34, 12. travnja 2001.). U ovome predmetu, na temelju informacija koje posjeduje i naprijed navedenih kriterija, Sud dosuđuje podnositeljici zahtjeva 500 EUR za troškove i izdatke nastale pred njim.

C. Zatezna kamata

64. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke kojoj treba dodati tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

1. Presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije. 2

. Presuđuje da je došlo do povrede članka 8. Konvencije.

3. Presuđuje da nije potrebo donijeti odluku o prigovorima uloženim na temelju članka 1. Protokola br. 1. Konvencije.

4. Presuđuje

(a) da je tužena država podnositeljici zahtjeva dužna isplatiti u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konačna u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije slijedeće iznose koje treba preračunati u nacionalnu valutu tužene države prema tečaju važećem na dan namirenja:

(i)  5.000 EUR (pet tisuća eura) na ime materijalne štete;

(ii)  5.000 EUR (pet tisuća eura) na ime nematerijalne štete;

(iii)  500 EUR (pet stotina eura) na ime troškova i izdataka;

(iv)  sve poreze koji bi mogli biti razrezani na prednje iznose;

(b) da se od isteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedene iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda.

5. Odbacuje ostatak zahtjeva podnositeljice zahtjeva za pravednu naknadu.

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 26. veljače 2004. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren NIELSEN Tajnik 

Christos ROZAKIS Predsjednik

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

FIRST SECTION

CASE OF CVIJETIĆ v. CROATIA

(Application no. 71549/01)

JUDGMENT

STRASBOURG

26 February 2004

FINAL

26/05/2004

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Cvijetić v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

MrC.L. Rozakis, President,

MrP. Lorenzen,

MrG. Bonello,

MrsF. Tulkens,

MrsN. Vajić,

MrE. Levits,

MrsS. Botoucharova, judges,

and Mr S. Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 5 February 2004,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 71549/01) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian citizen, Ms Nevenka Cvijetić (“the applicant”), on 3 April 2001.

2. The applicant was represented by Mr Toni Vukičević, a lawyer practising in Split. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Lidija Lukina-Karajković.

3. The applicant alleged that the prolonged inability to re-possess her flat in Split violated her rights under Article 6 § 1 and Article 8 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1.

4. The application was allocated to the First Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). Within that Section, the Chamber that would consider the case (Article 27 § 1 of the Convention) was constituted as provided in Rule 26 § 1.

5. By a decision of 3 April 2003, the Court declared the application partly admissible.

6. The applicant and the Government each filed observations on the merits (Rule 59 § 1). The Chamber decided, after consulting the parties, that no hearing on the merits was required (Rule 59 § 3 in fine).

THE FACTS

7. The applicant was born in 1950 and lives in Split, Croatia.

8. The applicant and her husband were holders of a specially protected tenancy on a flat in Split where they lived. On 23 December 1993 they divorced and the husband left.

9. On 5 February 1994 I.Š. threw the applicant out of the flat and moved in.

10. On 9 February 1994 the applicant filed an action against I.Š. for disturbance of her possessions with the Split Municipal Court (Općinski sud u Splitu).

11. In separate proceedings before the same court, on 7 March 1994, the applicant obtained a judgment declaring her the sole holder of the specially protected tenancy on the flat.

12. In the proceedings against I.Š. on 11 November 1994 the applicant's claim was granted and the court ordered I.Š. to vacate the flat within eight days from the date when the decision became final. It was established that I.Š. had forcefully broken into the applicant's flat and had been living there without any legal ground. The decision became final on 27 February 1995.

13. Given that I.Š. did not comply with the court's order to vacate the flat, on 1 March 1995 the applicant applied for the execution of the decision to the Split Municipal Court. The execution order was issued on 8 March 1995.

14. On 10 August 1995 the Split Municipal Court invited the applicant to pay an advance for the costs of eviction. On 31 August 1995 the applicant informed the court that she had paid the costs.

15. The court ordered the eviction for 26 November 1996. However, on that date the execution officer of the court established that the family B.B. occupied the flat.

16. On 29 November 1996 the applicant again asked the court to enforce the eviction order. The court scheduled eviction for 15 October 1997. However, the eviction was adjourned because the applicant did not appear.

17. On 30 November 1998 the applicant again asked the court to enforce the eviction order.

18. On 5 February 1999 the court invited the applicant to pay an advance for the costs of eviction.

19. On 1 February 2000 the applicant bought the flat and became its owner.

20. On 2 March 2000 the applicant informed the court that she had paid the costs.

21. On 16 May 2000 the applicant asked the court to speed up the proceedings.

22. The court scheduled eviction for 23 October 2000.

23. However, on 21 September and 8 October 2000, respectively the Association of the Homeland War Invalids (Hrvatska udruga vojnih invalida domovinskog rata) and the Ministry of the Homeland War Veterans (Ministarstvo hrvatskih branitelja Domovinskog rata) asked the court to adjourn the eviction.

24. When on 23 October 2000 an eviction officer of the Split Municipal Court attempted to carry out the eviction order he found a number of war veterans obstructing his attempt. Despite the presence of the police the eviction order was not carried out.

25. On 8 May 2001 the court invited the applicant to once more pay an advance for the costs for eviction.

26. On 18 May 2001 the applicant informed the court that she had paid the costs.

27. The next attempt to carry out the eviction order was scheduled for 8 June 2001, but it failed because a physician invited to assist did not appear.

28. On 26 October 2001 the court scheduled the date for eviction for 20 November 2001. However, the parties agreed that the family B.B. vacate the premises before 20 March 2002.

29. On 21 March 2002 the family B.B. left the flat and the applicant moved in.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

30. The applicant complained that the proceedings instituted by her on 9 February 1994 before the Split Municipal Court for eviction of I.Š. from her flat and terminated on 21 March 2002 when she re-gained the possession of the flat lasted unreasonably long contrary to Article 6 § 1 of the Convention, the relevant parts of which read as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ..., everyone is entitled to a ... hearing within a reasonable time by [a] ... tribunal...”

31. The Government submitted that, unlike the situation in the case of Immobiliare Saffi (see Immobiliare Saffi v. Italy, [GC], no. 22774/93, § 59, ECHR 1999-V), in the present case there had never been any legislative intervention to the effect that it would have prevented the applicant from re-possessing her flat. To the contrary, the domestic authorities had showed due diligence to assist the applicant in carrying out the eviction order against the persons who occupied her flat.

32. The Court agrees with the Government that the present case differs from the Immobiliare Saffi case where, although the applicants complained about the length of proceedings, the Court found a more general violation of the applicants' right to a court. In this respect it was found that, due to various legislative measures, the postponement of the date by which the premises had to be vacated rendered nugatory the Livorno magistrate's decision to vacate the premises. Furthermore, the stay of the enforcement order de facto extended the lease which was not subject to any effective review by the courts and the system for staggering the provision of police assistance was extended on a six-monthly basis for almost nine years.

33. In the present case, however, no legislative measures were taken by the State to postpone or prevent the enforcement of the eviction order. Therefore, the Court considers that the present case, contrary to the case of Immobiliare Saffi, represents a situation where the Court has to examine whether the domestic authorities showed due diligence in their duty to execute the eviction order since it took about eight years before the applicant regained possession of the flat in question.

34. In this respect the Court reiterates that execution of final decisions given by any court must be regarded as an integral part of the “trial” for the purposes of Article 6 (see Hornsby v. Greece, judgment of 19 March 1997, Reports of Judgments and Decisions 1997-II, p. 511, § 40).

A. Period to be taken into consideration

35. The Court notes that the proceedings started on 9 February 1994 when the applicant filed an action with the Split Municipal Court seeking eviction of I.Š. from her flat. However, the period which falls within the Court's jurisdiction did not begin on that date, but on 6 November 1997, after the Convention entered into force in respect of Croatia (see Horvat v. Croatia, no. 51585/99, § 50, ECHR - 2001-VIII). The proceedings were concluded on 21 March 2002 when the applicant regained possession of the flat. They therefore lasted eight years, one month and eleven days of which a period of four years, four months and fifteen days falls to be examined by the Court.

36. The Court reiterates that in order to determine the reasonableness of the length of time in question, regard must be had to the state of the case on 5 November 1997 (see, among other authorities, Styranowski v. Poland, no. 28616/95, § 46, ECHR 1998-VIII). In this connection the Court notes that at the time of the entry into force of the Convention in respect of Croatia the proceedings had lasted four years, five months and five days.

B. Applicable criteria

37. The Court reiterates that the reasonableness of the length of proceedings must be assessed in the light of the circumstances of the case and with reference to the criteria established by its case-law, particularly the complexity of the case, the conduct of the applicant and of the relevant authorities and what was at stake for the applicant in the dispute (see, among many other authorities, Frydlender v. France [GC], no. 30979/96, § 43, ECHR 2000-VII).

C. The parties' submissions

38. The Government submitted that the domestic authorities had showed due diligence to assist the applicant in carrying out the eviction order against the persons who occupied her flat. Firstly, the Split Municipal Court had granted the applicant's claim to have I.Š. evicted from the flat. As to the enforcement proceedings, the Government maintained that the same court had many times attempted to carry out the eviction order. It had been, however, prevented from doing so promptly due to a number of circumstances, such as the presence of the war veterans, the failure of a physician to assist the eviction of the family B.B. and also due to the applicant's failure to pay an advance for the costs of the eviction in due time on two occasions.

39. The applicant insisted that the proceedings had lasted unreasonably long and that the reasons set forth by the Government could not justify such a length of proceedings.

D. The Court's assessment

40. As to the complexity of the case the Court firstly notes that the whole period which falls within the Court's competence ratione temporis concerned the execution of the court's final judgment ordering the eviction of I.Š. from the applicant's flat. The Court considers that there were no special issues to be determined during the enforcement proceedings and that the proceedings were not complex in any respect.

41. As to the behaviour of domestic authorities the Court cannot accept that the circumstance invoked by the Government, such as the presence of the war veterans and the failure of a physician to assist the eviction of the family B.B., were of such a nature as to justify the delays in carrying out the eviction order. In this respect the Court reiterates that Article 6 § 1 imposes on the Contracting States the duty to organise their judicial systems in such a way that their courts can meet each of its requirements, including the obligation to hear cases within a reasonable time (see, among many other authorities, Kyrtatos v. Greece, ECHR-2003..., 22 May 2003, § 42).

42. As to the applicant's behaviour, the Court notes that, within the period which is to be examined by it, the applicant once paid the advance for the costs of eviction with a certain delay and also did not appear for the eviction scheduled for 15 October 1997. However, these circumstances, caused by the applicant, could not in any respect justify the duration of the proceedings as a whole.

43. Having regard to the fact that the eviction order was not enforced for a period of more than four years and that the responsibility for such a long duration of the enforcement proceedings falls on the domestic authorities, the Court finds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

44. The applicant contented that her inability to live in her flat for more than eight years violated her right to respect for her home. She relied on Article 8 of the Convention which reads as follows:

“1. Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

45. The Government submitted that there was no arbitrary interference with the applicant's right to respect for her home on the part of the domestic authorities. Furthermore, they complied with their positive obligations to ensure the applicant the right in question since they enabled her to re-possess the flat.

46. The applicant argued that the state authorities failed in their positive obligation to ensure the re-possession of her flat in due time.

47. The Court accepts the Government's contention that the circumstances of the present case do not reveal any active endeavour on behalf of the domestic authorities that might be considered as an interference with the applicant's right to respect for her home. It is true that the domestic authorities recognised the applicant's right to occupy the flat in question and consequently ordered the eviction of I.Š. However, the Court reiterates that while the essential object of Article 8 is to protect the individuals against arbitrary interference by the public authorities, it does not merely compel the State to abstain from such interference: in addition to this negative undertaking, there may be positive obligations inherent in an effective respect for the applicant's rights protected under Article 8 of the Convention (see, mutatis mutandis, Botta v. Italy, judgment of 24 February 1998, Reports 1998-I, p. 422, § 33).

48. However, the boundaries between the State's positive and negative obligations under Article 8 do not lend themselves to precise definition. The applicable principles are nonetheless similar. In determining whether or not such an obligation exists, regard must be had to the fair balance which has to be struck between the general interest and the interests of the individual; and in both contexts the State enjoys a certain margin of appreciation (see, for instance, Nuutinen v. Finland, judgment of 27 June 2000, Reports 2000-VIII, p. 83, § 127).

49. The Court reiterates that its task is not to substitute itself for the competent Croatian authorities in determining the most appropriate methods for execution of final domestic judgments, but rather to review under the Convention the decisions that those authorities have taken in the exercise of their power of appreciation. The Court will therefore examine whether Croatia, in handling the applicant's case, has been in breach of its positive obligation under Article 8 of the Convention (see, mutatits mutandis, Handyside v. the United Kingdom, judgment of 7 December 1976, Series A no. 24, p. 23, § 49 and Hokkanen v. Finland, judgment of 23 September 1994, Series A no. 299-A, p. 20, § 55).

50. As to the facts of the present case, the Court firstly notes that the flat in question was the applicant's home where she had lived before I.Š. moved in and thus prevented the applicant from living there. The Court notes further that I.Š. forcefully broke into the applicant's flat and was living there without any legal ground, as it was established by the domestic courts (see § 12 above). In the present case the only avenue by which the applicant could have repossessed her flat was through judicial proceedings before a civil court, since the occupiers refused to comply with the court's judgment ordering their eviction.

51. Although the Split Municipal Court recognised the applicant's right to live in her home and ordered eviction of I.Š., the judgment of that court was not enforced for a very long period of time as it has been established under the Court's assessments concerning violation of Article 6 § 1 of the Convention. The Court has found that the delays in carrying out the execution order were entirely attributable to the domestic authorities (see §§ 32-45 above).

52. The Court notes that due to the fact that the Split Municipal Court's judgment ordering the eviction of I.Š. was not executed for a prolonged period of time, the applicant was prevented from living in her home for a period of more than four years after the Convention entered into force in respect of Croatia.

53. As it has already been established under the assessment under Article 6 § 1 of the Convention, the Court does not find that there existed any special circumstances which would have justified non-execution of the Split Municipal Court's judgment for such a long period of time. To the contrary, it is evident that the Contracting State did not show that it organised its legal system in such a way that it would prevent obstruction of the execution of the final judgments of its courts. Such a failure on the part of the Contracting State in the present case created or at least enabled a situation where the applicant was prevented from enjoying her home for a very long period of time. Thus, it cannot be said that the Contracting State complied with its positive obligations under Article 8 of the Convention to secure to the applicant respect for her home.

Accordingly there has been a violation of Article 8 of the Convention.

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL NO. 1 TO THE CONVENTION

54. The applicant complained further that her inability to live in the flat, which she bought in February 2000, for more than eight years violated her right to peaceful enjoyment of her possessions. She relied on Article 1 of Protocol No. 1 which reads as follows:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

55. Even assuming that Article 1 of Protocol No. 1 is applicable to the period before February 2000, the Court notes that the applicant's complaint under that provision is essentially the same as that under Article 8 of the Convention. Thus, having regard to the conclusions set out in § 53 above, the Court does not consider it necessary to examine the complaint under Article 1 of Protocol No. 1 separately as in this instance the requirements of that Article are subsumed under those of Article 8 of the Convention.

IV. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

56. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

57. The applicant sought EUR 10,000 for pecuniary damage to compensate her for the costs she had had for the alternative accommodation. The applicant also sought EUR 15,000 for non-pecuniary damage that she had suffered as a result of the protracted length of the enforcement proceedings.

58. The Government objected to the amount sought and invited the Court to award the damages according to its case-law.

59. The Court notes that the applicant's request for pecuniary damage is not specified so as to indicate the monthly amount of the rent that the applicant paid for the alternative accommodation and for which exact period. Therefore the Court is not in a position to establish the amount of real damage that the applicant suffered due to her inability to live in the flat that was her home. However, in the light of the duration of the enforcement proceedings for the period that falls to be examined by it, the Court decides to award the applicant, on an equitable basis, the sum of EUR 5,000.

60. Regarding the applicant's request for non-pecuniary damage, it is reasonable to assume that in the present case, the applicant suffered anxiety and frustration as a result of the delays in carrying out the eviction order found by the Court to have been attributable to the State and also in her inability to enjoy respect for her home. On an equitable basis, the Court awards EUR 5,000 under this head.

B. Costs and expenses

61. The applicant sought a sum of EUR 500 for the costs incurred before the Court, namely her legal representation and the mailing costs.

62. The Government objects to the amount sought.

63. According to the Court's case-law, an award can be made in respect of costs and expenses only in so far as they have been actually and necessarily incurred by the applicant and are reasonable as to quantum (see, among other authorities, Arvelakis v. Greece, no. 41354/98, § 34, 12 April 2001). In the present case, on the basis of the information in its possession and the above-mentioned criteria, the Court awards the applicant EUR 500 for the costs and expenses incurred before it.

C. Default interest

64. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;

2. Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention;

3. Holds that it is not necessary to rule on the complaints made under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention;

4. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final according to Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts which are to be converted into the national currency of the respondent State at a rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 5,000 (five thousand euros) in respect of pecuniary damage;

(ii) EUR 5,000 (five thousand euros) in respect of non-pecuniary damage;

(iii) EUR 500 (five hundred euros) in respect of costs and expenses;

(iv) any tax that may be chargeable on the above amounts;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

5. Dismisses the remainder of the applicant's claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 26 February 2004, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen Registrar

Christos Rozakis President