Brezovec protiv Hrvatske

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET BREZOVEC protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 13488/07)

PRESUDA

STRASBOURG
29. ožujka 2011. godine

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Brezovec protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel) zasjedajući u vijeću u sastavu:

g. Anatoly Kovler, predsjednik,
gđa Nina Vajić,
g. Peer Lorenzen,
g. Khanlar Hajiyev,
g. George Nicolaou,
gđa Mirjana Lazarova Trajkovska,
gđa Julia Laffranque, suci,
i g. Søren Nielsen, tajnik Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost dana 8. ožujka 2011. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 13488/07) protiv Republike Hrvatske što ga je 10. siječnja 2007. godine hrvatski državljanin g. Ivan Brezovec ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija").

2. Podnositelja zahtjeva zastupaju g. S. Rožman, gđa M. Oredić, g. D. Bartolac i g. H. Rožman, odvjetnici iz Karlovca, svi iz odvjetničkog društva Rožman & Oredić. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupa njena zastupnica gđa Š. Stažnik.

3. Podnositelj zahtjeva osobito navodi da su domaće vlasti, time što su odbile njegov zahtjev za kupnju stana o kojemu je riječ, povrijedile njegovo pravo na mirno uživanje svog vlasništva.

4. Dana 25. studenog 2008. godine predsjednik Prvog odjela odlučio je o prigovoru koji se tiče prava na mirno uživanje vlasništva obavijestiti Vladu.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

5. Podnositelj zahtjeva rođen je 1941. godine i živi u Vojniću.

6. Godine 1980. podnositelj zahtjeva stekao je stanarsko pravo na stanu u Vojniću. U tom je stanu živio sa svojom obitelji do 1. listopada 1991. godine kad je Vojnić okupiran. Tada je pobjegao pred okupatorskim snagama i otišao živjeti u Karlovac.

7. Podnositelj zahtjeva je pronašao posao u Karlovcu te mu je kao prognaniku, dana 30. siječnja 1992. godine tamo dodijeljen stan na privremenoj osnovi. U srpnju 1996. godine nadležne su mu vlasti ukinule položaj prognanika. Nakon građanske tužbe g. T.M.-a, podnositelj zahtjeva bio je primoran napustiti stan u Karlovcu dana 21. siječnja 1999. godine.

8. Podnositelj zahtjeva tvrdi da je nakon vojne akcije "Oluja" kojom je Hrvatska vratila kontrolu nad gotovo cijelim svojim državnim područjem u kolovozu 1995. godine on 8. listopada 1995. godine posjetio Vojnić gdje je stan na kojemu je imao stanarsko pravo zatekao neuseljiv i u vrlo lošem stanju. To je potvrđeno dana 4. ožujka 1996. godine nalazima Komisije za procjenu ratne štete. Nadalje tvrdi da je odmah započeo s radovima obnove stana kako bi se u njega uselio.

9. Međutim, dana 23. kolovoza 1996. godine, dok je podnositelj zahtjeva radio u Karlovcu, lokalne su vlasti u pratnji policije ušle u stan, sastavile popis osobnih stvari, promijenile brave i dale ključeve stana određenom Z.H.-u, lokalnom policijskom službeniku. Pet dana kasnije Komisija za privremeno preuzimanje i korištenje određene imovine Općine Vojnić („Komisija za sekvestraciju“) donijela je oduku kojom je taj stan dala u najam Z.H.-u i njegovoj obitelji na privremenoj osnovi.

10. Dana 20. prosinca 1996. godine podnositelj zahtjeva i njegova supruga podnijeli su Općini Vojnić zahtjev za kupnju stana. Pri tome su se pozvali na Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo koji je nositeljima stanarskog prava na stanovima u društvenom ili državnom vlasništvu dao pravo na kupnju njihovih stanova pod povoljnim uvjetima (vidi stavak 29. ove presude). Nisu dobili nikakav odgovor.

11. Dana 7. kolovoza 1998. godine Ministarstvo razvitka i obnove donijelo je odluku kojom je stan dalo u najam na korištenje Z.H-u i njegovoj obitelji.

12. Dana 16. listopada 2000. godine Općina Vojnić je donijela odluku kojom je dozvolila podnositelju zahtjeva da živi u stanu. Podnositelj zahtjeva od tada živi u tom stanu.

13. U međuvremenu su dana 12. svibnja 2000. godine podnositelj zahtjeva i njegova supruga podnijeli građansku tužbu protiv države Općinskom sudu u Vojniću tražeći donošenje presude kojom bi im bilo dozvoljeno kupiti stan u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Dana 9. siječnja 2001. godine sud je odbio njihovu tužbu. Utvrdio je da je stan podnositelja zahtjeva u vlasništvu države, a ne Općine Vojnić, te da su stoga tužitelji trebali svoj zahtjev za kupnju stana uputiti državi, a ne općini. Postupajući po žalbi podnositelja zahtjeva i njegove supruge Županijski je sud u Karlovcu dana 26. rujna 2001. godine ukinuo prvostupanjsku presudu i vratio predmet na ponovni postupak. Utvrdio je, inter alia, da se činjenica što su tužitelji svoj zahtjev za kupnju stana uputili općini, a ne državi, ne smije uzeti protiv njih.

14. U ponovljenom je postupku Općinski sud u Vojniću dana 11. rujna 2003. godine ponovno odbio tužbu tužitelja. Sud je prvo utvrđivao, kao prethodno pitanje, jesu li tužitelji zadržali svoje stanarsko pravo na stanu u Vojniću, jer je postojanje tog stanarskog prava bio zakonski preduvjet za kupnju stana na temelju Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. U tom je pogledu sud utvrdio da: (a) su tužitelji napustili stan u listopadu 1991. godine i (b) da su u razdoblju od 5. kolovoza 1995. godine kad je Vojnić oslobođen, do 23. kolovoza 1996. godine kad je stan dan na korištenje Z.H.-u, oni živjeli u Karlovcu i samo povremeno posjećivali i koristili stan u Vojniću. Kad je to tako, sud je zaključio da je stanarsko pravo tužitelja prestalo, budući da nisu trajno koristili svoj stan na način da bi u njemu bili živjeli. Stoga nemaju pravo kupiti stan o kojemu je riječ.

15. Dana 18. veljače 2004. godine Županijski sud u Karlovcu odbio je žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsku presudu, koja je time postala pravomoćna (res iudicata). Pozivajući se na nalaze prvostupanjskog suda da su tužitelji napustili stan 1991. godine i da ga nisu koristili u razdoblju od 5. kolovoza 1995. godine do 23. kolovoza 1996. godine drugostupanjski se sud izričito pozvao na članak 2. Zakona o davanju u najam stanova na oslobođenom teritoriju (vidi stavak 19. ove presude) kad je presudio da je stanarsko pravo tužitelja prestalo po sili zakona (ex lege) jer nakon stupanja na snagu toga Zakona nisu koristili svoj stan kroz razdoblje duže od devedeset dana. Stoga ga nemaju pravo kupiti.

16. Podnositelj zahtjeva je podnio ustavnu tužbu navodeći, inter alia, povrede svog ustavnog prava na jednakost pred zakonom, na vlasništvo i na pošteno suđenje.

17. Dana 29. lipnja 2006. godine Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu i dostavio svoju odluku podnositelju zahtjeva 20. srpnja 2006. godine. Mjerodavni dio odluke Ustavnog suda glasi kako slijedi:

“Sudovi su utvrdili da je predmetni stan u Vojniću, dana 28. kolovoza 1996. godine dodijeljen Zdravku Hunjetu na privremeno korištenje te prema tomu da su tužitelji u razdoblju od kolovoza 1995. do 28. kolovoza 1996. godine u stan dolazili povremeno, što se ne može smatrati korištenjem stana. Prvostupanjski sud je stoga odbio tužbeni zahtjev u skladu sa člankom 2. Zakona o davanju u najam stana na oslobođenom teritoriju prema kojem se stanarsko pravo na stanovima koji se nalaze na ranije okupiranom, sada oslobođenom teritoriju Republike Hrvatske, prestaje po sili zakona ako je nositelj stanarskog prava isti napustio i ne koristi ga duže od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona. Sud je utvrdio da podnositelj nije koristio stan od kolovoza 1995. do 28. kolovoza 1996. godine te da mu po sili zakona prestaje stanarsko pravo. S obzirom da mu je stanarsko pravo prestalo po sili zakona nakon 5. siječnja 1996. godine, podnositelj se ne može više smatrati nositeljem stanarskog prava pa nije niti ovlašten podnijeti zahtjev za otkup stana.

Presudu prvostupanjskog suda Županijski sud je ocijenio pravilnom, donesenom na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnom primjenom materijalnog prava.

Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavka 2. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da osporenim presudama podnositelju u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ustavno pravo jednakosti pred zakonom.

Pravna stajališta navedena u osporenim presudama zasnivaju se na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava.

Ustavni sud utvrđuje da su sudovi, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom postupku, obrazložili svoja stajališta iznesena u osporenim odlukama, za koja je nedvojbeno da nisu posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava.

...

Sadržaj ustavnog prava na pravično suđenje, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava, ograničen je na postupovna jamstva pravičnog suđenja pa Ustavni sud ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta tog ustavnog prava, kao i drugih ustavnih prava, zajamčenih člankom 29. Ustava, ispituje eventualno postojanje postupovnih povreda u postupcima pred sudovima te na temelju toga, sagledavajući postupak kao jedinstvenu cjelinu, ocjenjuje je li postupak bio vođen na način koji podnositelju osigurava pravično suđenje.

Nakon analize osporenih odluka te prvostupanjskog spisa, ocjena je Ustavnog suda da podnositelju nije povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.

Glede tvrdnje podnositelja o povredi ustavnog prava vlasništva zajamčenog odredbom članka 48. stavka 1. Ustava, treba istaknuti da Ustavni sud, na temelju članka 48. Ustava, štiti pravo vlasništva na ustavnopravnoj razini na način da priječi tijelima državne vlasti ograničavanje ili oduzimanje tog prava, osim ako je ograničavanje ili oduzimanje zasnovano na zakonu.

Ustavni sud ocjenjuje da su osporene presude utemeljene na mjerodavnim propisima i valjano obrazložene, te da podnositelju nije povrijeđeno pravo vlasništva zajamčeno člankom 48. Ustava.“

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Ustav

18. Mjerodavni dio Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 56/1990, 135/1997, 8/1998 (pročišćeni tekst), 113/2000, 124/2000 (pročišćeni tekst), 28/2001, 41/2001 (pročišćeni tekst), 55/2001 (corrigendum) i 76/2010) glasi kako slijedi:

Članak 14. stavak 2.

"Svi su pred zakonom jednaki.“

Članak 29. stavak 1.

"Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.“

Članak 48. stavak 1.

„Jamči se pravo vlasništva.“

B. Zakon o davanju u najam stanova na oslobođenom teritoriju

1. Mjerodavne odredbe

19. Zakon o davanju u najam stanova na oslobođenom teritoriju („Narodne novine“, br. 73/95) koji je bio na snazi od 27. rujna 1995. godine do 5. kolovoza 1998. godine propisivao je, u svom mjerodavnom dijelu, kako slijedi:

Članak 1. stavak 1.

„Ovim Zakonom ureduje se davanje u najam stanova na kojima sukladno odredbama ovoga Zakona prestaje stanarsko pravo u društvenom vlasništvu, državnom vlasništvu, odnosno vlasništvu pravnih osoba koje su to vlasništvo stekle na temelju posebnih propisa, a nalaze se na ranije okupiranom, sada oslobođenom teritoriju Republike Hrvatske.“

Članak 2. stavak 1.

„Stanarsko pravo na stanovima iz članka 1. ovoga Zakona prestaje po sili zakona ako je nositelj stanarskog prava isti napustio i ne koristi ga dulje od 90 dana od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.“

Članak 3. stavak 1. i 2.

„(1) Stanove iz članka 1. ovoga Zakona u državnom vlasništvu daje u najam Ministarstvo razvitka i obnove.
(2) Ostale stanove [tj. one u društvenom vlasništvu] daje u najam Komisija osnovana na temelju Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom.“

Članak 4. stavak 2. i 3.

„(2) O davanju u najam stanova osobama iz prethodnog stavka ovoga članka Ministarstvo razvitka i obnove, odnosno Komisija donosi rješenje.

(3) Protiv rješenja Komisije iz prethodnog stavka ovoga članka može se izjaviti žalba Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja u roku od 8 dana.

(4) Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.“

2. Sudska praksa Ustavnog suda

20. Ustavni je sud dana 3. lipnja 2003. godine donio odluku u predmetu br. U-III-1701/2000 (objavljena u „Narodnim novinama“, br. 122/2003 od 30. srpnja 2003. godine) u kojem je podnositelj ustavne tužbe, nositelj stanarskog prava na stanu u Benkovcu, podnio tužbu protiv lokalnih vlasti kako bi mu bilo dozvoljeno kupiti stan o kojemu je riječ. Drugostupanjski je sud presudio protiv njega, našavši da je njegovo stanarsko pravo prestalo ex lege jer je napustio stan 1991. godine kad je grad došao pod kontrolu okupatorskih snaga, te se vratio u njega tek nakon proteka roka iz članka 2. stavka 1. Zakona o davanju u najam stanova na oslobođenom teritoriju. Utvrdio je da stoga nije imao pravo kupiti stan o kojemu je riječ. Ustavni je sud presudio na korist podnositelja ustavne tužbe i ukinuo pobijanu presudu. Pri tome je presudio kako slijedi:

“ ... Zakon o davanju u najam stanova na oslobođenom teritoriju odnosi se na osobe koje su nakon oslobođenja 1995. godine napustile dotada okupirani teritorij Republike Hrvatske.

Podnositelj ustavne tužbe nije napustio Benkovac nakon njegova oslobođenja 1995. godine, nego je protjeran iz Benkovca 1991. godine. Stoga podnositelj, prema ocjeni Ustavnog suda, ne pripada kategoriji osoba na koju se odnosi Zakon o davanju u najam stanova na oslobođenom teritoriju.

Drugostupanjski sud pogrešno je na konkretnu pravnu situaciju podnositelja primijenio kao mjerodavan Zakon o davanju u najam stanova na oslobođenom teritoriju. Slijedom toga, taj sud je u osporenoj presudi pogrešno utvrdio i da je po sili članka 2. stavka 1. Zakona o davanju u najam stanova na oslobođenom teritoriju – nakon isteka roka od 90 dana od dana njegova stupanja na snagu (to jest, 5. siječnja 1996. godine) – podnositelju prestalo stanarsko pravo na stanu u Benkovcu.

Zbog navedenih razloga, osporenom presudom drugostupanjskog suda podnositelju je povrijeđeno ustavno pravo jednakosti pred zakonom, zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava, ali i ustavno pravo na pravično suđenje propisano člankom 29. stavkom 1. Ustava."

21. Ustavni je sud dana 9. prosinca 2004. godine donio odluku u predmetu br. U-III-1451/2004 (objavljena u „Narodnim novinama“, br. 187/2004 od 29. prosinca 2004. godine) u kojem je podnositeljica ustavne tužbe, nositeljica stanarskog prava na stanu u Petrinji, podnijela tužbu protiv lokalnih vlasti, kako bi joj bilo dozvoljeno kupiti stan o kojemu je riječ. Redovni su sudovi presudili protiv nje, našavši da je njeno stanarsko pravo prestalo ex lege jer je napustila stan i otišla živjeti u inozemstvo u kolovozu 1995. godine, kad su hrvatske vlasti ponovo zadobile kontrolu nad Petrinjom nakon vojne operacije "Oluja" te se vratila u Hrvatsku tek 2001. godine, dakle nakon proteka roka iz članka 2. stavka 1. Zakona o davanju u najam stanova na oslobođenom teritoriju. Utvrdio je da stoga nije imala pravo kupiti stan o kojemu je riječ. Ustavni je sud prvo uputio na svoje tumačenje Zakona o davanju u najam stanova na oslobođenom teritoriju dano u odluci br. U-III- 1701/2000 od 3. lipnja 2003. godine (vidi prethodni stavak) prema kojemu se taj Zakon primjenjuje:

"...na osobe koje su napustile prethodno okupirano državno područje Republike Hrvatske nakon oslobađanja 1995. godine".

Nakon što je utvrdio da je podnositeljica zahtjeva uistinu napustila svoj stan u Petrinji u kolovozu 1995. godine i vratila se u Hrvatsku tek 2001. godine Ustavni sud je odbio njenu ustavnu tužbu.

22. Ustavni je sud dana 6. svibnja 2005. godine donio odluku u predmetu br. U-III-2174/2002 (objavljena u „Narodnim novinama“, br. 65/2005 od 25. svibnja 2005. godine) u kojem je podnositeljica ustavne tužbe, nositeljica stanarskog prava na stanu u Pakracu, podnijela tužbu protiv lokalnih vlasti kako bi joj bilo dozvoljeno kupiti stan o kojemu je riječ. Redovni su sudovi presudili protiv nje, našavši da je njeno stanarsko pravo prestalo ex lege jer je napustila stan 1991. godine kad je Pakrac došao pod kontrolu okupatorskih snaga, te se vratila u njega tek u proljeće 1996. godine, dakle nakon proteka roka iz članka 2. stavka 1. Zakona o davanju u najam stanova na oslobođenom teritoriju. Utvrdili su da stoga nije imala pravo kupiti stan o kojemu je riječ. Ustavni je sud presudio na korist podnositeljice ustavne tužbe i ukinuo pobijanu presudu redovnih sudova. Pri tome je presudio kako slijedi:

“ ... Zakon o davanju u najam stanova na oslobođenom teritoriju odnosi se na osobe koje su nakon oslobođenja 1995. godine napustile dotada okupirani teritorij Republike Hrvatske.

Podnositeljica ustavne tužbe napustila je stan u Pakracu u mjesecu kolovozu 1991. godine. Stoga podnositeljica, prema ocjeni Ustavnog suda, ne pripada kategoriji osoba na koju se odnosi Zakon o davanju u najam stanova na oslobođenom teritoriju.

[Redovni] sudovi su pogrešno na konkretnu pravnu situaciju podnositeljice... primijenili kao mjerodavan Zakon o davanju u najam stanova na oslobođenom teritoriju. Slijedom toga, sudovi su u osporenim presudama pogrešno utvrdili i da je po sili članka 2. stavka 1. Zakona o davanju u najam stanova na oslobođenom teritoriju – nakon isteka roka od 90 dana od dana njegova stupanja na snagu (to jest, 5. siječnja 1996. godine) – podnositeljici prestalo stanarsko pravo na stanu u Pakracu.

Zbog navedenih razloga, osporenim presudama podnositeljici je povrijeđeno ustavno pravo jednakosti pred zakonom, zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava, ali i ustavno pravo na pravično suđenje propisano člankom 29. stavkom 1. Ustava, prema kojem svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično odluči o njegovim pravima i obvezama.“

C. Zakon o stambenim odnosima

1. Mjerodavne odredbe

23. Zakon o stambenim odnosima, („Narodne novine“, br. 51/1985, 42/1986, 22/1992 i 70/1993), koji je bio na snazi od 25. prosinca 1985. godine do 5. studenog 1996. godine, propisivao je, u svom mjerodavnom dijelu, kako slijedi:

Članak 97.

“1. Davalac stana može otkazati stanarsko pravo.... [inter alia] ako stanar ne plati stanarinu ili ne naknadi troškove vezane uz korištenje stana tri mjeseca uzastopno ili tri mjeseca u zadnjih dvanaest mjeseci.

2. Otkaz stanarskog prava iz razloga navedenih u stavu 1. ovoga članka može se dati ako stanar ne plati dospjelu stanarinu ili režije ... u razumnom roku nakon što bude opomenut preporučenim pismom.“

Članak 99.

"1. Stanaru se može dati otkaz stanarskog prava kad on [...] prestane koristiti stan neprekidno duže od šest mjeseci.

2. Otkaz stanarskog prava prema odredbama stavka 1. ovoga članka ne može se dati osobi koja stan ne koristi zbog toga šte se nalazi na liječenju, izvršavanju vojne obaveze ili iz drugih opravdanih razloga.

3. Smatrat će se da stan nije korišten neprekidno i kada stanar samo povremeno navraća u stan..."

24. Na temelju članka 105. stavka 1., da bi otkazao stanarsko pravo davatelj stana na korištenje morao je podnijeti građansku tužbu.

2. Sudska praksa Vrhovnog suda

25. U svojoj je odluci br. Rev-616/1988 od 11. listopada 1988. godine Vrhovni sud tumačio članak 99. Zakona o stambenih odnosima na slijedeći način:

“Stanarsko pravo nije izgubljeno ex lege samom činjenicom nekorištenja stana kroz razdoblje dulje od šest mjeseci. To je naime, osnova za otkaz stanarskog prava koje može otkazati samo davatelj stana na korištenje.”

26. Stanarsko pravo prestaje čim presuda suda kojom se usvaja tužbeni zahtjev nositelja stanarskog prava postane pravomoćna (vidi, inter alia, odluku Vrhovnog suda br. Rev-1009/1993-2 od 15. lipnja 1994.).

27. U nizu odluka (na primjer u predmetima br. Rev-152/1994-2 od 23. veljače 1994., Rev-1780/1996-2 od 10. ožujka 1999., Rev-1606/00-2 od 1. listopada 2003., Rev-998/03-2 od 4. prosinca 2003. i Rev-590/03-2 od 17. prosinca 2003.) počevši s odlukom Rev-155/1994-2 od 16. veljače 1994. godine, Vrhovni je sud tumačio jedan drugi vid članka 99. stavka 1. Zakona o stambenim odnosima kako slijedi:

„Okolnost da se u stan koji stanar ne koristi protupravno uselila treća osoba ne čini još sama za sebe nekorištenje stana opravdanim. Ako, naime, stanar unutar roka iz članka 99. stavak 1. Zakona o stambenim odnosima ne poduzme odgovarajuće korake da bi vratio posjed stana, ako se dakle razlog nekorištenja stana ne nalazi u okolnosti da se u njega protupravno uselila treća osoba, tada navedena okolnost nije zapreka udovoljenju zahtjeva za otkaz stanarskog prava.“

D. Zakon o najmu stanova

28. Zakon o najmu stanova („Narodne novine“, br. 91/1996 od 28. listopada 1996. godine) koji je stupio na snagu 5. studenog 1996. godine ukinuo je stanarsko pravo kao takvo (članak 30. stavak 1. ), ali je propisao da će se postupci pokrenuti prema odredbama Zakona o stambenim odnosima dovršiti prema odredbama tog Zakona (članak 52. stavak 1.).

E. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo

29. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“, br. 27/91, s kasnijim izmjenama i dopunama "Zakon o prodaji stanova") koji je stupio na snagu dana 19. lipnja 1991. godine dao je pravo nositelju stanarskog prava na stanu u društvenom ili državnom vlasništvu kupiti taj stan od davatelja stana na korištenje pod povoljnim uvjetima.

30. Članak 4. stavak 2. propisivao je da se pisani zahtjev za kupnju stana podnosi u roku jedne godine od dana stupanja na snagu toga Zakona (ovaj je rok kasnijim izmjenama i dopunama Zakona produljen do 31. prosinca 1996. godine, za stanove na oslobođenom teritoriju).

F. Zakon o parničnom postupku

31. Mjerodavni dio Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ, br. 4/1977, 36/1977 (corrigendum), 36/1980, 69/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990 i 35/1991, i „Narodne novine“ Republike Hrvatske br. 53/1991, 91/1992, 58/1993, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008 i 123/2008), propisivao je kako slijedi:

Ponavljanje postupka u povodu konačne presude Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu o povredi temeljnog ljudskog prava ili slobode

Članak 428.a

„(1) Kad Europski sud za ljudska prava utvrdi povredu kojeg ljudskog prava ili temeljne slobode zajamčene Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i dodatnih Protokola uz tu Konvenciju koje je Republika Hrvatska ratificirala, stranka može, u roku od trideset dana od konačnosti presude Europskog suda za ljudska prava, podnijeti zahtjev sudu u Republici Hrvatskoj koji je sudio u prvom stupnju u postupku u kojemu je donesena odluka kojom je povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda, za izmjenu odluke kojom je to pravo ili temeljna sloboda povrijeđeno.

(2) Postupak iz stavka 1. ovoga članka provodi se uz odgovarajuću primjenu odredaba o ponavljanju postupka.

(3) U ponovljenom postupku sudovi su dužni poštivati pravna stajališta izražena u konačnoj presudi Europskog suda za ljudska prava kojom je utvrđena povreda temeljnog ljudskog prava ili slobode.“

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 1., PROTOKOLA BR. 1. UZ KONVENCIJU

32. Podnositelj zahtjeva prigovara da su domaće vlasti, time što su odbile njegov zahtjev za kupnju stana o kojemu je riječ povrijedile njegovo pravo na mirno uživanje njegovog vlasništva. Pozvao se na članak 1. Konvencije koji glasi kako slijedi:

„Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.“

33. Vlada osporava tu tvrdnju.

A. Dopuštenost

34. Vlada osporava dopuštenost zahtjeva s tri osnove. Tvrde da je nespojiv ratione temporis i ratione materiae s odredbama Konvencije te da podnositelj zahtjeva nije iscrpio domaća pravna sredstva.

1. Spojivost ratione temporis i ratione materiae

(a) Tvrdnje stranaka

(i) Vlada

35. Vlada kao prvo tvrdi da je prigovor podnositelja zahtjeva na temelju članka 1. Protokola br. 1. nespojiv ratione temporis jer je izgubio svoje stanarsko pravo prije stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku.

36. Vlada je objasnila da su, za razliku od predmeta Blečić i Mrkić (vidi predmet Blečić protiv Hrvatske [GC], br. 59532/00, ECHR 2006III, i Mrkić protiv Hrvatske (dec.), br. 7118/03, 8. lipnja 2006.) u kojima su presude na temelju kojih je prestalo stanarsko pravo donesene na temelju članka 99. Zakona o stambenim odnosima imale konstitutivni učinak, presude suda u ovome predmetu bile deklaratorne naravi jer su se temeljile na Zakonu o najmu stanova na oslobođenom području, koji je propisao da stanarsko pravo prestaje ex lege u slučaju da nositelj toga prava nije koristio stan kroz razdoblje dulje od devedeset dana nakon stupanja toga zakona na snagu. Stoga je podnositelj zahtjeva u ovome predmetu izgubio svoje stanarsko pravo po sili zakona dana 5. siječnja 1996. godine tj. prije stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku dana 5. studenog 1997. godine. Drugim riječima, stanarsko pravo podnositelja zahtjeva nije prestalo na temelju naknadnih presuda sudova kojima je primijenjen Zakon o najmu stanova na oslobođenom teritoriju, nego ipso iure kad je istekao rok od devedeset dana nakon stupanja tog zakona na snagu.

37. Vlada nadalje tvrdi da je prigovor nespojiv ratione materiae s odredbama Konvencije. Pozivajući se na predmet Gaćeša (vidi predmet Gaćeša protiv Croatia (dec.), br. 43389/02, 1. travnja 2008.) tvrde da je pravo podnositelja zahtjeva na kupnju stana bio "zahtjev", a ne " postojeće vlasništvo" u smislu članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju i sudske prakse Suda. Međutim, po njihovom mišljenju podnositelj zahtjeva nije mogao imati legitimno očekivanje da će mu taj zahtjev biti odobren, tj. da će postati vlasnik stana, budući da je svoje stanarsko pravo izgubio ex lege prije podnošenja zahtjeva za kupnju stana.

(ii) Podnositelj zahtjeva

38. Podnositelj zahtjeva tvrdi da se prema sudskoj praksi Ustavnog suda Zakon o najmu stanova na oslobođenom teritoriju primjenjivao samo na one osobe koje su bile napustile prethodno okupirani teritorij Hrvatske nakon oslobođenja 1995. godine (vidi stavke 20.-22. ove presude). Budući da je on napustio Vojnić 1991. godine, kako bi pobjegao pred okupatorskim snagama i vratio se u listopadu 1995. godine na njega nije mogao biti primijenjen zakon o kojemu se radi i njegovo stanarsko pravo nije moglo prestati ex lege. Kad je tome tako, i s obzirom na činjenicu da je zahtjev za kupnju stana podnio u roku propisanom u članku 4. stavku 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (vidi stavke 10. i 30. ove presude), imao je legitimno očekivanje da će njegov zahtjev za kupnju stana biti odobren.

(b) Ocjena Suda

39. Sud ponavlja da podnositelj zahtjeva može tvrditi da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1. samo ukoliko se pobijane odluke odnose na njegovo „vlasništvo“ u smislu te odredbe. "Vlasništvo" može biti "postojeće vlasništvo" ili potraživanja koji su dovoljno utemeljena da ih se može smatrati "imovinom". Kada je, kao u ovome predmetu, vlasnički interes po svojoj naravi potraživanje, on se može smatrati „imovinom“ samo ako postoji dovoljna osnova za taj interes u nacionalnom pravu (na primjer, kad postoji utvrđena sudska praksa domaćih sudova koja to potvrđuje), to jest, kad je dovoljno utvrđeno da je potraživanje ovršivo (vidi predmete Kopecký protiv Slovačke [GC], br. 44912/98, stavci 48.-49. i 52., ECHR 2004-IX, i Stran Greek Refineries i Stratis Andreadis protiv Grčke, 9. prosinca 1994., stavak 59., Series A br. 301-B).

40. Sud primjećuje da su osobe koje su željele kupiti stan na temelju Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo morale ispuniti dva uvjeta: (a) morale su podnijeti svoj zahtjev za kupnju stana u roku propisanom u članku 4. stavku 2. toga zakona i (b) morale su biti nositelji stanarskog prava na tom stanu ako su ga željele kupiti, tj. njihovo stanarsko pravo nije smjelo prestati prije isteka toga roka (vidi stavke 29.-30. ove presude).

41. Vraćajući se ovome predmetu, Sud prvo primjećuje da su domaći sudovi odbili zahtjev podnositelja zahtjeva za kupnju stana jer su utvrdili da je njegovo stanarsko pravo - čije je postojanje bio zakonski uvjet za kupnju stana na temelju Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo - prestalo. Konkretno, drugostupanjski se sud u svojoj presudi od 18. veljače 2004. godine izričito pozvao na članak 2. Zakona o najmu stanova na oslobođenom teritoriju i presudio da je stanarsko pravo podnositelja zahtjeva prestalo ex lege jer nakon stupanja na snagu tog zakona nije koristio taj stan kroz razdoblje dulje od devedeset dana (vidi stavak 15. ove presude).

42. Međutim, Sud nadalje primjećuje da je u svojim odlukama br. U-III- 1701/2000 od 3. lipnja 2003., U-III-1451/2004 od 9. prosinca 2004. i U-III- 2174/2002 od 6. svibnja 2005. Ustavni sud presudio da se Zakon o najmu stanova na oslobođenom teritoriju primjenjivao samo na one osobe koje su bile napustile prethodno okupirani teritorij Hrvatske nakon oslobođenja 1995. godine (vidi stavke 20.-22. ove presude). Utvrdivši u dva ta predmeta (br. U- III-1701/2000 od 3. lipnja 2003. i br. U-III-2174/2002 od 6. svibnja 2005.) da su podnositelji ustavne tužbe, koji su bili nositelji stanarskog prava, bili napustili to državno područje 1991. godine, Ustavni je sud presudio da se na njih ne može primijeniti taj Zakon (vidi stavke 20. i 22. ove presude).

43. S obzirom na činjenicu da su domaći sudovi utvrdili da je podnositelj zahtjeva napustio Vojnić dana 1. listopada 1991. godine (vidi stavke 14.-15. ove presude) Sud je mišljenja da ima pravo smatrati, u svjetlu sudske prakse Ustavnog suda (vidi stavke 20.-22. ove presude) da je on zadržao svoje stanarsko pravo jer se na njega, prema tumačenju koje je dao taj sud, nije primjenjivao Zakon o najmu stanova na oslobođenom teritoriju.

44. Nadalje, s obzirom da je podnositelj zahtjeva podnio zahtjev za kupnju stana dana 20. prosinca 1996. godine (vidi stavak 10. ove presude), tj. u zakonskom roku navedenom u članku 4. stavku 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (vidi stavak 30. ove presude), slijedi da su u predmetu podnositelja zahtjeva ispunjeni svi uvjeti za stjecanje prava na kupnju stana.

45. Sud stoga smatra da je, za razliku od predmeta Gaćeša na koji se poziva Vlada (vidi naprijed citirani predmet Gaćeša), na dan stupanja Konvencije na snagu u odnosu na Hrvatsku, 5. studenog 1997. godine zahtjev podnositelja zahtjeva za kupnju stana u ovome predmetu bio dovoljno utemeljen u nacionalnom pravu da ima svojstvo "imovine" i stoga i "vlasništva" zaštićenog člankom 1. Protokola br. 1.

46. Slijedi da vladine prigovore glede spojivosti ratione temporis i ratione materiae treba odbiti.

2. Neiscrpljenje domaćih pravnih sredstava

(a) Tvrdnje stranaka

47. Vlada primjećuje kako podnositelj zahtjeva tvrdi da nije mogao koristiti stan o kojemu je riječ inter alia zbog toga što je Z.H. provalio u njega. Međutim, ističu da podnositelj zahtjeva nije iskoristio niti jedno pravno sredstvo kako bi pobijao pravo Z.H.-a da koristi stan o kojemu je riječ i/ili traži njegovo iseljenje.

48. Podnositelj zahtjeva odgovara da nije bio stranka u upravnom postupku koji je doveo do odluke od 28. kolovoza 1996. godine (vidi stavak 9. ove presude) kojom je Komisija za sekvestraciju dala stan u najam Z.H.-u i njegovoj obitelji na privremenoj osnovi. Ta mu odluka nikada nije dostavljena i on stoga nije mogao protiv nje iskoristiti nikakav pravni lijek.

(b) Ocjena Suda

49. Sud ponavlja da su domaći sudovi utvrdili da je stanarsko pravo podnositelja zahtjeva prestalo ex lege primjenom članka 2. stavka 1. Zakona o najmu stanova na oslobođenom teritoriju jer nije koristio stan o kojemu je riječ u razdoblju od 5. kolovoza 1995. do 23. kolovoza 1996. godine (vidi stavak 15. ove presude), tj. u razdoblju prije nego što su lokalne vlasti ušle u taj stan na ovaj zadnji datum i dodijelile ga Z.H.-u dana 28. kolovoza 1996. godine (vidi stavak 9. ove presude). Sud stoga ne vidi kako bi pribjegavanje domaćim pravnim lijekovima radi pobijanja prava Z.H.-a da koristi stan i/ili traži njegovo iseljenje moglo spriječiti ili ispraviti prestanak stanarskog prava podnositelja zahtjeva.

50. Slijedi da prigovor Vlade koji se tiče neiscrpljenja domaćih pravnih sredstava također treba odbiti.

51. Sud nadalje primjećuje da ovaj zahtjev nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. Konvencije. Uz to primjećuje i da on nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.

B. Osnovanost

1. Je li došlo do miješanja u mirno uživanje vlasništva?

52. Pozivajući se na naprijed navedenu tvrdnju da je stanarsko pravo podnositelja zahtjeva prestalo ex lege prije stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku (vidi stavak 36.), Vlada tvrdi da presude domaćih sudova donesene nakon toga, kojima je njegov zahtjev za kupnju stana odbijen, nisu mogle predstavljati miješanje u njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva jer u trenutku kad su bile donesene on nije imao dovoljan imovinski interes koji bi predstavljao "vlasništvo" u smislu članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

53. Podnositelj zahtjeva nije o tom pitanju dao nikakve konkretne primjedbe. Međutim, iz njegovih tvrdnji slijedi kako on smatra da je došlo do miješanja u njegovo pravo na mirno uživanje njegovoga vlasništva.

54. U svijetlu gore navedenog nalaza da je zahtjev podnositelja zahtjeva za kupnju stana bio dovoljno utvrđen da bi postao "imovina" koja privlači zaštitu članka 1. Protokola br. 1. (vidi stavke 39. do 46. ove presude) Sud smatra da odbijanje domaćih sudova da prihvate njegov zahtjev nedvojbeno predstavlja miješanje u njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva. Miješanje se dogodilo dana 18. veljače 2004. godine kad je Županijski sud u Karlovcu potvrdio prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Vojniću od 11. rujna 2003. godine koja je time postala pravomoćna (res judicata).

55. Sud mora nadalje ispitati je li to miješanje bilo opravdano, tj. je li bilo predviđeno zakonom, je li bilo u javnom ili općem interesu i je li bilo razmjerno.

2. Je li to miješanje bilo "predviđeno zakonom“

(a) Tvrdnje stranaka

(i) Vlada

56. Vlada tvrdi da je nesporno da su odluke domaćih sudova utemeljene na zakonu, i to na Zakonu o davanju u najam stanova na oslobođenom teritoriju.

57. Oni nadalje tvrde da Ustavni sud u svojoj odluci od 29. lipnja 2006. godine donesenoj povodom ustavne tužbe podnositelja zahtjeva nije odstupio do svoje prethodne sudske prakse utvrđene njegovom odlukom br. U-III- 1701/2000 od 3. lipnja 2003. (vidi stavak 20. ove presude). U ovoj je posljednjoj presudi Ustavni sud također presudio da se Zakon o davanju u najam stanova na oslobođenom teritoriju, uključujući članak 2. toga Zakona, koji je propisao ex lege prestanak stanarskog prava, primjenjuje na sve osobe koje su napustile prethodno okupirano državno područje Hrvatske nakon njegovog oslobađanja 1995. godine, tj. na one nositelje stanarskog prava koji nisu koristili svoje stanove kroz razdoblje dulje od devedeset dana nakon stupanja na snagu toga Zakona. U ovome je predmetu Ustavni sud utvrdio da podnositelj zahtjeva nije koristio stan u Vojniću u razdoblju između kolovoza 1995. i kolovoza 1996. godine, tj. nakon oslobađanja prethodno okupiranog državnog područja. Stoga je na njega bio primjenjiv Zakon o davanju u najam stanova na oslobođenom području. Ustavni je sud zauzeo isto stajalište u svojoj odluci br. U-III-1451/2004 kojom je odbio ustavnu tužbu u slučaju koji je činjenično i pravno jednak predmetu podnositelja zahtjeva (vidi stavak 21. ove presude).

(ii) Podnositelj zahtjeva

58. Podnositelj zahtjeva ponavlja svoje tvrdnje (vidi stavak 38. ove presude) da se na njega nije mogao primijeniti Zakon o davanju u najam stanova na oslobođenom teritoriju.

(b) Ocjena Suda

59. Sud ponavlja da je prvi i najvažniji zahtjev članka 1. Protokola br. 1. da svako miješanje javne vlasti u mirno uživanje vlasništva bude zakonito (vidi predmet Iatridis protiv Grčke [GC], br. 31107/96, stavak 58., ECHR 1999-II). S tim se u vezi Sud slaže s Vladom da su odluke domaćih sudova u ovome predmetu imale zakonitu osnovu u domaćem pravu, budući da se njihovo odbijanje zahtjeva podnositelja zahtjeva za kupnju stana temeljilo na članku 2. Zakona o davanju u najam stanova na oslobođenom teritoriju.

60. Međutim, Sud nadalje ponavlja da postojanje pravne osnove nije samo po sebi dovoljno da zadovolji načelo zakonitosti. Kad govori o "zakonu", članak 1. Protokola br. 1. aludira na pojam koji obuhvaća i zakone i sudsku prasku te podrazumijeva kvalitativne preduvjete, i to poglavito pristupačnost i predvidljivost (vidi, na primjer, predmete Mullai and Others protiv Albanije, br. 9074/07, stavak 113, 23. ožujka 2010.; Špaček, s.r.o. protiv Češke Republike, br. 26449/95, stavak 54., 9. studeni 1999. i Carbonara and Ventura protiv Italije, br. 24638/94, stavak 64., ECHR 2000- VI).

61. S tim u vezi Sud prvo primjećuje da primjena od strane redovnih sudova Zakona o davanju u najam stanova na oslobođenim područjima na predmet podnositelja zahtjeva nije bila u skladu s tumačenjem i praksom Ustavnog suda, prema kojoj se taj Zakon nije mogao primijeniti na situacije slične situaciji podnositelja zahtjeva (vidi stavke 20. i 22. ove presude).

62. Sud nadalje primjećuje da je nakon ustavne tužbe podnositelja zahtjeva Ustavni sud imao priliku ukinuti presude redovnih sudova koje su bile protivne njegovim prijašnjim odlukama. Međutim, on to nije učinio. On je umjesto toga odbio ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva.

63. Stoga su u predmetu podnositelja zahtjeva ne samo presude redovnih sudova nego i odluka Ustavnog suda bile same po sebi protivne prethodnoj sudskoj praksi toga suda.

64. U ovome trenutku Sud nalazi primjerenim osvrnuti se na tvrdnju Vlade da Ustavni sud nije odstupio od svoje prethodne sudske prakse utvrđene u odlukama br. U-III-1701/2000 od 3. lipnja 2003., U-III-1451/2004 od 9. prosinca 2004. i U-III-2174/2002 od 6. svibnja 2005. godine kad je odbio ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva. Sud bilježi da je Ustavni sud u tim odlukama jasno izjavio da se Zakon o davanju u najam stanova na oslobođenom teritoriju primjenjuje samo na one nositelje stanarskog prava koji su napustili prethodno okupirano državno područje Hrvatske nakon kolovoza 1995. godine. Dakle, Ustavni je sud u ta dva predmeta presudio da se zakon o kojemu je riječ ne može primijeniti na podnositelje ustavnih tužbi budući da su svoje stanove napustili prije 1995. godine. Stoga je prihvatio ustavne tužbe (vidi stavke 20. i 22. ove presude). U posljednjem je predmetu odbio ustavnu tužbu jer je utvrdio da je podnositelj ustavne tužbe u tom predmetu, za razliku od ovoga predmeta, napustio stan u kolovozu 1995. godine (vidi stavak 21. ove presude). S obzirom na činjenicu da su u predmetu podnositelja zahtjeva redovni sudovi utvrdili da je podnositelj zahtjeva napustio Vojnić 1. listopada 1991. godine (vidi stavke 14. i 15. ove presude), koji nalaz nije osporio Ustavni sud, Sud ne nalazi da je ovaj predmet različit od naprijed navedenog predmeta. Prema tome, Sud ne može prihvatiti tvrdnju Vlade da je odluka Ustavnog suda u predmetu podnositelja zahtjeva bila spojiva s prethodnom sudskom praksom toga suda.

65. Sud nadalje bilježi da u svojoj odluci kojom je odbio ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva Ustavni sud nije pokušao razlikovati predmet podnositelja zahtjeva od svojih prethodnih odluka, niti naznačiti svoju namjeru da odstupi od svog tumačenja Zakona o davanju u najam stanova na oslobođenom teritoriju. Štoviše, Vlada nije dostavila nikakve mjerodavne odluke koje bi naznačile neku promjenu prakse Ustavnog suda ili na dugi način omogućila Sudu da utvrdi je zašto je u predmetu podnositelja zahtjeva odlučeno drugačije. Stoga se ne može razabrati je li u predmetu podnositelja zahtjeva Ustavni sud jednostavno zanemario svoju prethodnu sudsku praksu ili je svjesno od nje odstupio, i ako jest, zašto.

66. Sud je već presudio da u kontekstu članka 6. stavka 1. Konvencije države ugovornice imaju obvezu organizirati svoje pravne sustave na način da se izbjegne donošenje proturječnih presuda (vidi predmet Vrioni and Others protiv Albanije, br. 2141/03, stavak 58, 24. ožujka 2009. i naprijed citirani predmet Mullai and Others, stavak 86.) i da proturječne odluke u sličnim predmetima koje je donio isti sud, koji uz to predstavlja zadnju instancu u dotičnoj pravnoj stvari, mogu, u odsutnosti mehanizma koji osigurava dosljednost, dovesti do povrede načela pravne sigurnosti svojstvenog tom članku (vidi, na primjer, predmete Beian protiv Rumunjske (br. 1), br. 30658/05, stavci 36.-39., ECHR 2007-XIII; Tudor Tudor protiv Rumunjske, br. 21911/03, stavak 29., 24. ožujka 2009., te Iordan Iordanov and Others protiv Bugarske, br. 23530/02, stavci 47.-53., 2. srpnja 2009.).

67. Sud je također presudio da kad se tako očigledno proturječne odluke miješaju u pravo na mirno uživanje vlasništva, a za čiju proturječnost nije dano nikakvo razumno objašnjenje, takva miješanja ne mogu smatrati zakonitim u svrhu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju jer vode do nedosljedne sudske prakse kojoj nedostaje tražena preciznost kako bi se pojedincima omogućilo da predvide posljedice svojih radnji (vidi naprijed citirani predmete Carbonara and Ventura, stavak 65., Mullai and Others, stavke 115. do 117. i Saghinadze and Others protiv Gruzije, br. 18768/05, stavke 116.-118., 27. svibanj 2010.).

68. S obzirom na ova razmatranja, slijedi da pobijano miješanje u obliku presude Općinskog suda u Vojniću od 11. rujna 2003. godine nije bilo predvidivo za podnositelja zahtjeva koji je, oslanjajući se na postojeću sudsku praksu Ustavnog suda, mogao razumno očekivati da će njegovom zahtjevu za kupnju stana biti udovoljeno. Stoga je ovo miješanje bilo nespojivo s načelom zakonitosti te je bilo protivno članku 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju. S obzirom na ovakav nalaz, nije potrebno ispitati je li postignuta poštena ravnoteža između zahtjeva općega interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava podnositelja zahtjeva.

Stoga je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE

69. Podnositelj zahtjeva nadalje prigovara na temelju članka 8. Konvencije da su time što su provalile u njegov stan i dale ga u najam Z.H.-u domaće vlasti povrijedile njegovo pravo na poštovanje njegovoga doma. Članak 8. Konvencije glasi kako slijedi:

"1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. "

70. U mjeri u kojoj se može shvatiti da podnositelj zahtjeva prigovara stvarnom ulasku u njegov stan dana 23. kolovoza 1996. godine i odluci Komisije za sekvestraciju od 28. kolovoza 1996. godine (vidi stavak 9. ove presude) kojom je stan dan u najam Z.H.-u Sud primjećuje da su se ti događaji zbili prije nego što je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku dana 5. studenog 1997. godine.

71. U mjeri u kojoj podnositelj zahtjeva prigovara odluci Ministarstva obnove i razvitka od 7. kolovoza 1998. godine (vidi stavak 11. ove presude), Sud primjećuje da ju je podnositelj zahtjeva mogao pobijati pred Upravnim sudom, ali to nije učinio.

72. Slijedi da je ovaj prigovor, u svojim odnosnim vidovima, nedopušten kao nespojiv ratione temporis s odredbama Konvencije u smislu članka 35., stavka 3. Konvencije i zbog neiscrpljenja domaćih pravnih sredstava na temelju članka 35. stavka 1. Konvencije i stoga treba biti odbijen na temelju članka 35. stavka 4.

III. NAVODNE POVREDE ČLANKA 6. STAVKA 1. I ČLANKA 13. KONVENCIJE

73. I na kraju, podnositelj zahtjeva prigovara na temelju članka 6. stavka 1. i 13. Konvencije da nije imao pristup sudu niti djelotvorno pravno sredstvo za pobijanje nasilnog ulaska u njegov stan i za odluke domaćih vlasti od 28. kolovoza 1996. i 7. kolovoza 1998. godine da njegov stan daju u najam Z.H.- u. Članci 6. i 13. glase kako slijedi:

Članak 6. stavak 1.

"Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi...svatko ima pravo da sud pravično... ispita njegov slučaj...."

Članak 13.

„Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.“

74. Sud upućuje na svoje gornje nalaze (vidi stavke 70.-72.) prema kojima je prigovor podnositelja zahtjeva na temelju članka 8. Konvencije nedopušten kao nespojiv ratione temporis i zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava. Slijedi da su u mjeri u kojoj se prigovori podnositelja zahtjeva na temelju članka 6. stavka 1. i članka 13. odnose na navodni nedostatak pristupa sudu i djelotvorno pravno sredstvo u odnosu na provalu u njegov stan od 23. kolovoza 1996. godine i odluku Komisije za sekvestraciju od 28. kolovoza 1996. godine, također nedopušteni kao nespojivi ratione temporis s odredbama Konvencije. U mjeri u kojoj se ti prigovori tiču odluke Ministarstva obnove i razvitka od 7. kolovoza 1998. godine oni su nedopušteni kao očigledno neosnovani u smislu članka 35. stavka 3. Konvencije. Stoga moraju biti odbijeni na temelju članka 35. stavka 4. Konvencije.

IV. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

75. Članak 41. Konvencije propisuje:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."

76. U svom obrascu za zahtjev podnositelj zahtjeva potražuje 50.000 eura (EUR) na ime nematerijalne štete i 1.200 eura (EUR) na ime troškova i izdataka. Međutim, nije podnio zahtjev za pravičnu naknadu i nije ponovno podnio (čak niti na način da bi se na njih pozvao) zahtjeve koje je postavio u obrascu za podnošenje zahtjeva u roku koji mu je određen za podnošenje zahtjeva na temelju članka 41., tj. u roku za podnošenje svojeg očitovanja (Pravilo 60. stavak 3. Poslovnika Suda). Podnositelj zahtjeva nije (ponovno) podnio svoje zahtjeve za pravičnu naknadu u roku koji mu je dan, iako ga se podsjetilo da to mora učiniti čak i ako je naznačio svoje želje koje se tiču pravične naknade u ranijoj fazi postupka.

77. Vlada primjećuje da podnositelj zahtjeva nije podnio zahtjev za pravičnu naknadu u svojem očitovanju, ali ipak pobija zahtjeve postavljene u obrascu za podnošenje zahtjeva.

78. Sud ponavlja da presuda u kojoj je utvrdio povredu nameće tuženoj državi pravnu obvezu okončati povredu i ispraviti njene posljedice. Ako nacionalno pravo dozvoljava ispravljanje povrede, ili ga dozvoljava samo djelomično, tada članak 41. daje ovlast Sudu da oštećenoj strani dosudi pravičnu naknadu koja mu se čini odgovarajućom (vidi predmet Iatridis protiv Grčke (pravična naknada) [GC], br. 31107/96, stavci 32.-33., ECHR 2000-XI). S tim u vezi Sud primjećuje da podnositelj zahtjeva sada može podnijeti zahtjev na temelju članka 428a Zakona o parničnom postupku (vidi stavak 31. ove presude) Općinskom sudu u Vojniću za ponavljanje građanskog postupka u odnosu na koji je Sud utvrdio postojanje povrede članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

79. S obzirom na prirodu prigovora podnositelja zahtjeva i razloge iz kojih je utvrđena povreda članka 1. protokola br. 1 uz Konvenciju, Sud smatra da bi u ovome predmetu najprikladniji oblik zadovoljštine bilo ponavljanje postupka kojemu se prigovara u primjerenom roku (vidi, mutatis mutandis, predmete Trgo protiv Hrvatske, br. 35298/04, stavak 75., 11. lipnja 2009. i Vrbica protiv Hrvatske, br. 32540/05, stavci 83.-85., 1. travnja 2010.).

80. S obzirom na naprijed navedeno, i s obzirom na činjenicu da podnositelj zahtjeva nije podnio zahtjev za pravičnu naknadu u propisanom roku, Sud smatra da nije pozvan dosuditi mu neki iznos s te osnove.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

1. Utvrđuje da je prigovor koji se odnosi na mirno uživanje vlasništva dopušten, a ostatak zahtjeva nedopušten;

2. Presuđuje da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 29. ožujka 2011. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren Nielsen  tajnik 

Anatolij Kovler predsjednik

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

FIRST SECTION 

CASE OF BREZOVEC v. CROATIA

(Application no. 13488/07)

JUDGMENT

STRASBOURG 

29 March 2011 

FINAL

29/06/2011

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Brezovec v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Anatoly Kovler, President,

Nina Vajić,

Peer Lorenzen,

Khanlar Hajiyev,

George Nicolaou,

Mirjana Lazarova Trajkovska,

Julia Laffranque, judges,

and Søren Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 8 March 2011,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 13488/07) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Ivan Brezovec (“the applicant”), on 10 January 2007.

2. The applicant was represented by Mr S. Rožman, Mrs M. Oredić, Mr D. Bartolac and Mr H. Rožman, all from the Law Firm Rožman & Oredić, advocates practising in Karlovac. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. The applicant alleged, in particular, that by refusing his claim for the purchase of the flat at issue the domestic authorities had violated his right to the peaceful enjoyment of his possessions.

4. On 25 November 2008 the President of the First Section decided to communicate the complaint concerning the right to peaceful enjoyment of possessions to the Government.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born in 1941 and lives in Vojnić.

6. In 1980 the applicant became the holder of a specially protected tenancy (stanarsko pravo) of a flat in Vojnić. He lived in the flat with his family until 1 October 1991 when Vojnić was occupied. He then fled the occupying forces and went to live in Karlovac.

7. The applicant found a job in Karlovac and, as an internally displaced person, on 30 January 1992 he was awarded a flat there on a temporary basis. In July 1996 the competent authorities terminated his status as an internally displaced person. Following a civil action by Mr T.M., the applicant was forced to leave the flat in Karlovac on 21 January 1999.

8. The applicant claimed that – following the military operation “Storm” by which Croatia regained control of almost its entire territory in August 1995 – on 8 October 1995 he had visited Vojnić, where he had found the flat in respect of which he had the specially protected tenancy uninhabitable and in a very bad state of repair. This had been confirmed on 4 March 1996 by the findings of the Commission for the Assessment of War Damage. He further submitted that he had immediately commenced rebuilding work on the flat with a view to moving into it.

9. However, on 23 August 1996, while the applicant was working in Karlovac, the local authorities, accompanied by the police, entered into the flat, made a list of personal belongings, changed the locks and gave the keys of the flat to a certain Z.H., a local policeman. Five days later the Commission for Temporary Takeover and Use of Certain Property of the Municipality of Vojnić (Komisija za privremeno preuzimanje i korištenje određene imovine Općine Vojnić – “the Sequestration Commission”) issued a decision letting the flat to Z.H. and his family on a temporary basis.

10. On 20 December 1996 the applicant and his wife made a request for the purchase of the flat to the Municipality of Vojnić. In doing so they relied on the Specially Protected Tenancies (Sale to Occupier) Act, which entitled holders of specially protected tenancies of flats in social or state ownership to purchase their flats under favourable conditions (see paragraph 29 below). They received no reply.

11. On 7 August 1998 the Ministry of Reconstruction and Development (Ministarstvo razvitka i obnove) adopted a decision letting the flat to Z.H. and his family for their use.

12. On 16 October 2000 the Municipality of Vojnić issued a decision allowing the applicant to live in the flat. The applicant has been living in the flat ever since.

13. Meanwhile, on 12 May 2000, the applicant and his wife brought a civil action against the State in the Vojnić Municipal Court (Općinski sud u Vojniću) with a view to obtaining a judgment which would allow them to purchase the flat in accordance with the Specially Protected Tenancies (Sale to Occupier) Act. On 9 January 2001 the court dismissed their action. It found that the applicant's flat was owned by the State and not the Municipality of Vojnić and that therefore the plaintiffs should have directed their request for its purchase to the State and not to the Municipality. Following an appeal by the applicant and his wife, on 26 September 2001 the Karlovac County Court (Županijski sud u Karlovcu) quashed the first-instance judgment and remitted the case. It found, inter alia, that the fact that the plaintiffs had made their request for the purchase of the flat to the Municipality and not the State should not have been held against them.

14. In the resumed proceedings, on 11 September 2003 the Vojnić Municipal Court again dismissed the plaintiffs' action. The court first determined, as a preliminary issue, whether the plaintiffs had retained their specially protected tenancy of the flat in Vojnić, the existence of that tenancy being a statutory precondition for buying the flat under the Sale to Occupier Act. In this respect the court found that: (a) the plaintiffs had left the flat in October 1991 and (b) in the period between 5 August 1995, when Vojnić was liberated, and 23 August 1996, when the flat was awarded to Z.H., they had been living in Karlovac and had only occasionally visited and used the flat in Vojnić. That being so, the court concluded that since they had not used their flat permanently for living purposes, the plaintiffs' specially protected tenancy had been terminated. Consequently, they were not entitled to purchase the flat in question.

15. On 18 February 2004 the Karlovac County Court dismissed the plaintiffs' appeal and upheld the first-instance judgment, which thereby acquired the force of res judicata. Relying on the finding of the first-instance court that the plaintiffs had left the flat in 1991 and had not used it in the period between 5 August 1995 and 23 August 1996, the second-instance court expressly referred to section 2 of the Act on the Lease of Flats on the Liberated Territory (see paragraph 19 below) in holding that the plaintiffs' specially protected tenancy had been terminated ex lege because after the Act's entry into force they had not used their flat for a period longer than ninety days. As a result, they had no right to purchase it.

16. The applicant then lodged a constitutional complaint alleging, inter alia, infringements of his constitutional rights to equality before the law, to property and to a fair hearing.

17. On 29 June 2006 the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) dismissed the constitutional complaint and served its decision on the applicant on 20 July 2006. The relevant part of the Constitutional Court's decision reads as follows:

“The [ordinary] courts established that the flat at issue in Vojnić had on 28 August 1996 been awarded to [Z.H.] for temporary use, and that the plaintiffs had in the period between August 1995 and 28 August 1996 only occasionally visited the flat, which could not be considered use of the flat. The first-instance court therefore dismissed the plaintiff's action in accordance with section 2 of the Act on the Lease of Flats on the Liberated Territory, according to which the specially protected tenancy of flats located in the previously occupied, now liberated, territory of the Republic of Croatia was to be terminated by the operation of law if the holder of the specially protected tenancy left the flat and did not use it for a period exceeding 90 days following the Act's entry into force. The court established that the complainant had not used the flat between August 1995 and 28 August 1996 and that his specially protected tenancy had [therefore] been terminated by the operation of law. Given that his specially protected tenancy had been terminated by the operation of law after 5 January 1996, the complainant could no longer be considered the holder of a specially protected tenancy and therefore was not entitled to make a request for the purchase of the flat.

The County Court found that the first-instance judgment was correct and had been rendered on the basis of correctly and completely established facts and the correct application of the substantive law.

Assessing the arguments raised in the constitutional complaint in the light of Article 14 paragraph 2 of the Constitution, the Constitutional Court has found that the complainant's constitutional right to equality before the law was not breached by the contested judgments.

The legal views expressed in the contested judgments are based on the correct application of the relevant substantive law and on the constitutionally acceptable interpretation of that law. The Constitutional Court finds that the [ordinary] courts, relying on the facts established in the proceedings, gave reasons for their views expressed in the contested decisions, which undoubtedly do not result from the arbitrary interpretation or application of the relevant substantive law.

...

The content of the constitutional right to a fair hearing guaranteed by Article 29 paragraph 1 of the Constitution is limited to procedural guarantees of a fair hearing. Therefore, assessing the arguments raised in the constitutional complaint in the light of that constitutional right, as well as other constitutional rights guaranteed by Article 29 of the Constitution, the Constitutional Court examines possible procedural breaches in the proceedings before the courts and, on that basis and looking at the proceedings as a whole, ascertains whether the proceedings were conducted in a manner which secured a fair hearing to the complainant.

Having examined the contested decisions and the first-instance case file, the Constitutional Court finds that the complainant's constitutional right guaranteed by Article 29 paragraph 1 of the Constitution has not been breached.

As regards the complainant's argument concerning the breach of the constitutional right of ownership guaranteed by Article 48 paragraph 1 of the Constitution, it has to be noted that the Constitutional Court, on the basis of Article 48 of the Constitution, protects the right of ownership at the constitutional level in such a manner that it prevents restriction or taking of that right by the state authorities, unless a restriction or taking is provided for by law.

The Constitutional Court finds that the contested judgments are based on the relevant legislation and are well reasoned, and that the complainant's right of ownership guaranteed by Article 48 of the Constitution has not been breached.”

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. The Constitution

18. The relevant provisions of the Constitution of the Republic of Croatia (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette of the Republic of Croatia, nos. 56/1990, 135/1997, 8/1998 (consolidated text), 113/2000, 124/2000 (consolidated text), 28/2001 and 41/2001 (consolidated text), 55/2001 (corrigendum) and 76/2010) read as follows:

Article 14(2)

“All shall be equal before the law.”

Article 29(1)

“In the determination of his rights and obligations or of any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair hearing within a reasonable time by an independent and impartial court established by law.”

Article 48(1)

“The right of ownership shall be guaranteed.”

B. The Act on the Lease of Flats on the Liberated Territory

1. Relevant provisions

19. The Act on the Lease of Flats on the Liberated Territory (Zakon o davanju u najam stanova na oslobođenom teritoriju, Official Gazette no. 73/95), which was in force between 27 September 1995 and 5 August 1998 provided, in its relevant part, as follows:

Section 1(1)

“This Act regulates the lease of flats of which the specially protected tenancy ... has been terminated pursuant to the provisions of this Act, and which are located in the previously occupied, now liberated, territory of the Republic of Croatia.”

Section 2(1)

“The specially protected tenancy of the flats referred to in section 1 of this Act shall be terminated by the operation of law [i.e. ex lege] if the holder of the specially protected tenancy leaves the flat and does not use it for a period exceeding 90 days following this Act's entry into force.”

Section 3(1) and (2)

“(1) Flats referred to in section 1 of this Act which are in state ownership shall be let by the Ministry of Reconstruction and Development.

(2) Other flats [i.e. those in social ownership] shall be let by the [Sequestration] Commission established on the basis of the Temporary Takeover and Administration of Certain Property Act.”

Section 4(2) and (3)

“(2) The Ministry of Reconstruction and Development or the [Sequestration] Commission shall issue a decision ... on the lease of a flat.

(3) Against the Commission's decision referred to in the preceding paragraph one may lodge an appeal to the [competent] Ministry ... within eight days.

(4) The appeal does not suspend the enforcement of the decision.”

2. The case-law of the Constitutional Court

20. On 3 June 2003 the Constitutional Court adopted a decision in case no. U-III-1701/2000 (published in Official Gazette no. 122/2003 of 30 July 2003) where the complainant, the holder of the specially protected tenancy of a flat in Benkovac, brought an action against the local authorities in order to be allowed to purchase the flat in question. The second-instance court ruled against him, finding that his specially protected tenancy had been terminated ex lege because he had left the flat in 1991 when the town had come under the control of the occupying forces, and had returned to it only after the expiry of the time-limit set forth in section 2(1) of the Act on the Lease of Flats on the Liberated Territory. It found that he was therefore not entitled to purchase the flat at issue. The Constitutional Court ruled for the complainant and quashed the contested judgment. In so doing it held as follows:

“... [T]he Act on the Lease of Flats on the Liberated Territory refers to persons who left the previously occupied territory of the Republic of Croatia after the liberation in 1995.

The complainant did not leave Benkovac after its liberation in 1995 but was expelled therefrom in 1991. Therefore, in the view of the Constitutional Court, the complainant does not belong to the category of persons to which the Act on the Lease of Flats on the Liberated Territory applies.

The second-instance court erroneously applied to the complainant's particular legal situation ... the Act on the Lease of Flats on the Liberated Territory. Consequently, that court wrongly held in the contested judgment that the complainant's specially protected tenancy of the flat in Benkovac was terminated by the operation of section 2(1) of the Act on the Lease of Flats on the Liberated Territory after the expiry of the ninety-day time-limit following its entry into force (that is, on 5 January 1996).

For these reasons, the complainant's constitutional right to equality before the law guaranteed by Article 14 paragraph 2 of the Constitution, as well as his constitutional right to a fair hearing guaranteed by Article 29 paragraph 1 of the Constitution, was violated by the contested judgment.”

21. On 9 December 2004 the Constitutional Court adopted a decision in case no. U-III-1451/2004 (published in Official Gazette no. 187/2004 of 29 December 2004) where the complainant, the holder of the specially protected tenancy of a flat in Petrinja, brought an action against the local authorities in order to be allowed to purchase the flat in question. The ordinary courts ruled against her, finding that her specially protected tenancy had been terminated ex lege because she had left the flat and gone to live abroad in August 1995 when the Croatian authorities regained control of Petrinja following the military operation “Storm”, and had returned to Croatia only in 2001, that is, after the expiry of the time-limit set forth in section 2(1) of the Act on the Lease of Flats on the Liberated Territory. It found that she was therefore not entitled to purchase the flat at issue. The Constitutional Court firstly referred to its interpretation of the Act on the Lease of Flats on the Liberated Territory provided in decision no. U-III-1701/2000 of 3 June 2003 (see the preceding paragraph), according to which that Act applied:

“... to persons who left the previously occupied territory of the Republic of Croatia after the liberation in 1995.”

Having established that the complainant had indeed left her flat in Petrinja in August 1995 and had returned to Croatia only in 2001, the Constitutional Court dismissed her constitutional complaint.

22. On 6 May 2005 the Constitutional Court adopted a decision in case no. U-III-2174/2002 (published in Official Gazette no. 65/2005 of 25 May 2005) where the complainant, the holder of the specially protected tenancy of a flat in Pakrac, brought an action against the local authorities in order to be allowed to purchase the flat in question. The ordinary courts ruled against her, finding that her specially protected tenancy had been terminated ex lege because she had left the flat in 1991 when Pakrac had come under the control of the occupying forces, and had returned to it only in spring 1996, that is, after the expiry of the time-limit set forth in section 2(1) of the Act on the Lease of Flats on the Liberated Territory. They found that she was therefore not entitled to purchase the flat at issue. The Constitutional Court ruled for the complainant and quashed the contested judgments of the ordinary courts. In so doing it held as follows:

“... [T]he Act on the Lease of Flats on the Liberated Territory refers to persons who left the previously occupied territory of the Republic of Croatia after the liberation in 1995.

The complainant left the flat in Pakrac in August 1991. Therefore, in the view of the Constitutional Court, the complainant does not belong to the category of persons to which the Act on the Lease of Flats on the Liberated Territory applies.

The [ordinary] courts erroneously applied to the complainant's particular legal situation ... the Act on the Lease of Flats on the Liberated Territory. Consequently, the [ordinary] courts in the contested judgments wrongly held that the complainant's specially protected tenancy of the flat in Pakrac was terminated by the operation of section 2(1) of the Act on the Lease of Flats on the Liberated Territory after the expiry of the ninety-day time-limit following its entry into force (that is, 5 January 1996).

For these reasons, the complainant's constitutional right to equality before the law guaranteed by Article 14 paragraph 2 of the Constitution, as well as his constitutional right to a fair hearing guaranteed by Article 29 paragraph 1 of the Constitution ..., was violated by the contested judgments.”

C. The Housing Act

1. Relevant provisions

23. The Housing Act (Zakon o stambenim odnosima, Official Gazette nos. 51/1985, 42/1986, 22/1992 and 70/1993), which was in force between 25 December 1985 and 5 November 1996 provided, in its relevant part, as follows:

Section 97

“1. The provider of the flat may terminate the specially protected tenancy... [inter alia] if the tenant does not pay the rent or the utility charges for three consecutive months, or for three months over the last twelve months.

2. Termination of the specially protected tenancy for the reasons enunciated in paragraph 1 may be effected if the tenant does not pay the rent or the utility charges due... within a reasonable time after being warned by registered mail to do so.”

Section 99

“1. A specially protected tenancy may be terminated if the tenant [...] ceases to occupy the flat for an uninterrupted period exceeding six months.

2. A specially protected tenancy shall not be terminated under the provisions of paragraph 1 of this section in respect of a person who does not use the flat on account of undergoing medical treatment, performance of military service or other justified reasons.

3. It shall also be considered that the flat has not been used for an uninterrupted period when the tenant only occasionally visits the flat ...”

24. Under section 105(1) the provider of the flat had to bring a civil action in order to terminate the specially protected tenancy.

2. The case-law of the Supreme Court

25. In its decision no. Rev-616/1988 of 11 October 1988 the Supreme Court interpreted section 99 of the Housing Act in the following way:

“The specially protected tenancy is not lost ex lege by the mere fact of non-use of the flat for a period exceeding six months. Rather, that is a ground for termination of a specially protected tenancy that can be terminated only by the provider of the flat.”

26. The tenancy was terminated as soon as the court's judgment upholding the claim of the provider of the flat became res judicata (see, inter alia, the Supreme Court's decision no. Rev-1009/1993-2 of 15 June 1994).

27. In a series of decisions (for example, in cases nos. Rev-152/1994-2 of 23 February 1994, Rev-1780/1996-2 of 10 March 1999, Rev-1606/00-2 of 1 October 2003, Rev-998/03-2 of 4 December 2003, and Rev-590/03-2 of 17 December 2003) starting with decision no. Rev-155/1994-2 of 16 February 1994, the Supreme Court interpreted another aspect of section 99(1) of the Housing Act as follows:

“The fact that a flat that is not being used by its tenant is illegally occupied by a third person does not, per se, make the non-use [of the flat by the tenant] justified. In other words, if the tenant fails to take the appropriate steps to regain possession of the flat within the statutory time-limits set forth in section 99(1) of the Housing Act ..., then the [illegal occupation of the flat by a third person] is not an obstacle to the termination of the specially protected tenancy.”

D. The Lease of Flats Act

28. The Lease of Flats Act (Zakon o najmu stanova, Official Gazette no. 91/1996 of 28 October 1996), which entered into force on 5 November 1996, abolished the specially protected tenancy as such (section 30 paragraph 1) but provided that proceedings instituted under the Housing Act should be concluded under the provisions of that Act (section 52 paragraph 1).

E. The Specially Protected Tenancies (Sale to Occupier) Act

29. The Specially Protected Tenancies (Sale to Occupier) Act (Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, Official Gazette no. 27/91 with subsequent amendments – “the Sale to Occupier Act”), which entered into force on 19 June 1991, entitled the holder of the specially protected tenancy of a flat in social or state ownership to purchase it from the provider of the flat under favourable conditions.

30. Section 4(2) provided that a written request for the purchase of a flat had to be made within one year of the date of the Act's entry into force (this time-limit was by subsequent amendments to the Act extended until 31 December 1996 for the flats located on the liberated territory).

F. The Civil Procedure Act

31. The relevant part of the Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku, Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia nos. 4/1977, 36/1977 (corrigendum), 36/1980, 69/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990 and 35/1991, and Official Gazette of the Republic of Croatia nos. 53/1991, 91/1992, 58/1993, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008 and 123/2008) provides as follows:

Reopening of proceedings following a final judgment of the European Court of Human Rights in Strasbourg finding a violation of a fundamental human right or freedom

Section 428a

“(1) When the European Court of Human Rights has found a violation of a human right or fundamental freedom guaranteed by the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms or additional protocols thereto ratified by the Republic of Croatia, a party may, within thirty days of the judgment of the European Court of Human Rights becoming final, file a petition with the court in the Republic of Croatia which adjudicated in the first instance in the proceedings in which the decision violating the human right or fundamental freedom was rendered, to set aside the decision by which the human right or fundamental freedom was violated.

(2) The proceedings referred to in paragraph 1 of this section shall be conducted by applying, mutatis mutandis, the provisions on the reopening of proceedings.

(3) In the reopened proceedings the courts are required to respect the legal opinions expressed in the final judgment of the European Court of Human Rights finding a violation of a fundamental human right or freedom.”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1 TO THE CONVENTION

32. The applicant complained that in refusing his claim to purchase the flat the domestic authorities had infringed his right to peaceful enjoyment of his possessions. He relied on Article 1 of Protocol No. 1, which reads as follows:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

33. The Government contested that argument.

A. Admissibility

34. The Government disputed the admissibility of this complaint on three grounds. They argued that it is incompatible ratione temporis and ratione materiae with the provisions of the Convention, and that the applicant had failed to exhaust domestic remedies.

1. Compatibility ratione temporis and ratione materiae

(a) The arguments of the parties

(i) The Government

35. The Government, firstly, argued that the applicant's complaint under Article 1 of Protocol No. 1 was incompatible ratione temporis because he had lost his specially protected tenancy before the entry into force of the Convention in respect of Croatia.

36. The Government explained that, unlike in the Blečić and Mrkić cases (see Blečić v. Croatia [GC], no. 59532/00, ECHR 2006‑III, and Mrkić v. Croatia (dec.), no. 7118/03, 8 June 2006), where the judgments terminating the specially protected tenancy, based on section 99 of the Housing Act, had had a constitutive effect, the court judgments in the instant case had been of a declaratory nature because they had been based on the Act on the Lease of Flats on the Liberated Territory, which had provided for ex lege termination of the specially protected tenancy if its holder had not used the flat for a period exceeding ninety days following the Act's entry into force. Therefore, the applicant in the present case had lost his specially protected tenancy by the operation of law on 5 January 1996, that is, before the Convention had entered into force in respect of Croatia on 5 November 1997. In other words, the applicant's tenancy had not been terminated by the subsequent court judgments applying the Act on the Lease of Flats on the Liberated Territory, but ipso jure, when the period of ninety days following the Act's entry into force had expired.

37. The Government further argued that the complaint was incompatible ratione materiae with the provisions of the Convention. Relying on the Gaćeša case (see Gaćeša v. Croatia (dec.), no. 43389/02, 1 April 2008), they averred that the applicant's right to purchase the flat was a “claim” rather than an “existing possession” within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention and the Court's case-law. However, in their view, the applicant could not have had a legitimate expectation that his claim would be granted, that is, that he would have become the owner of the flat, as he had lost his specially protected tenancy ex lege before making the request for the purchase of the flat.

(ii) The applicant

38. The applicant submitted that under the case-law of the Constitutional Court the Act on the Lease of Flats on the Liberated Territory applied only to those persons who had left the previously occupied territory of Croatia after the liberation in 1995 (see paragraphs 20-22 above). Since he had left Vojnić in 1991 in order to flee the occupying forces and had returned in October 1995, the legislation in question could not have applied to him and his specially protected tenancy could not have been terminated ex lege. That being so, and given that he had made the request for the purchase of the flat within the time-limit stipulated in section 4(2) of the Sale to Occupier Act (see paragraphs 10 and 30 above), he had had a legitimate expectation that his claim for the purchase of the flat would be granted.

(b) The Court's assessment

39. The Court reiterates that an applicant may allege a violation of Article 1 of Protocol No. 1 only in so far as the impugned decisions relate to his or her “possessions” within the meaning of that provision. “Possessions” can be “existing possessions” or claims that are sufficiently established to be regarded as “assets”. Where, as in the present case, a proprietary interest is in the nature of a claim, it may be regarded as an “asset” only if there is a sufficient basis for that interest in national law (for example, where there is settled case-law of the domestic courts confirming it), that is, when the claim is sufficiently established to be enforceable (see Kopecký v. Slovakia [GC], no. 44912/98, §§ 48-49 and 52, ECHR 2004‑IX, and Stran Greek Refineries and Stratis Andreadis v. Greece, 9 December 1994, § 59, Series A no. 301‑B).

40. The Court notes that persons wishing to purchase a flat under the Sale to Occupier Act had to satisfy two conditions: (a) they had to submit their request for purchase of the flat within the time-limit fixed in section 4(2) of that Act, and (b) they had to be holders of the specially protected tenancy of the flat they wanted to buy, that is, their tenancy should not have been terminated before the expiry of that time-limit (see paragraphs 29-30 above).

41. Turning to the present case, the Court first notes that the domestic courts dismissed the applicant's claim for purchase of the flat because they found that his specially protected tenancy – the existence of which was a statutory precondition for buying the flat under the Sale to Occupier Act – had been terminated. In particular, the second-instance court, in its judgment of 18 February 2004, expressly referred to section 2 of the Act on the Lease of Flats on the Liberated Territory and held that the applicant's specially protected tenancy had been terminated ex lege because after the Act's entry into force he had not used his flat for a period longer than ninety days (see paragraph 15 above).

42. However, the Court further notes that in its decisions nos. U-III-1701/2000 of 3 June 2003, U-III-1451/2004 of 9 December 2004 and U-III-2174/2002 of 6 May 2005 the Constitutional Court held that the Act on the Lease of Flats on the Liberated Territory applied only to those holders of a specially protected tenancy who had left the previously occupied territory of Croatia after the liberation in 1995 (see paragraphs 20-22 above). Having found in two of those cases (no. U-III-1701/2000 of 3 June 2003 and no. U-III-2174/2002 of 6 May 2005) that the complainants, who were the holders of a specially protected tenancy, had left that territory in 1991, the Constitutional Court held that the Act in question could not be applied to them (see paragraphs 20 and 22 above).

43. Having regard to the fact that the domestic courts established that the applicant had left Vojnić on 1 October 1991 (see paragraphs 14-15 above), the Court is of the view that he was entitled to consider, in the light of the case-law of the Constitutional Court (see paragraphs 20-22 above), that he retained his specially protected tenancy because the Act on the Lease of Flats on the Liberated Territory, according to the interpretation provided by that court, did not apply to him.

44. Furthermore, given that the applicant made the request for the purchase of the flat on 20 December 1996 (see paragraph 10 above), that is, within the statutory time-limit set forth in section 4(2) of the Sale to Occupier Act (see paragraph 30 above), it follows that all the conditions for acquiring the right to purchase the flat were met in the applicant's case.

45. The Court therefore considers that, in contrast to the Gaćeša case relied on by the Government (see Gaćeša, cited above), on the day of the Convention's entry into force in respect of Croatia on 5 November 1997, the applicant's claim to purchase the flat in the present case had a sufficient basis in national law to qualify as an “asset” and therefore a “possession” protected by Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

46. It follows that the Government's objections as to incompatibility ratione temporis and ratione materiae must be dismissed.

2. Non-exhaustion of domestic remedies

(a) The arguments of the parties

47. The Government noted that the applicant had argued that he was unable to use the flat in question, inter alia, because Z.H. had broken into it. However, they pointed out that the applicant had not availed himself of any remedies in order to challenge Z.H.'s right to use the flat in question and/or to seek his eviction.

48. The applicant replied that he had not been a party to the administrative proceedings leading to the decision of 28 August 1996 (see paragraph 9 above) whereby the Sequestration Commission had let the flat to Z.H. and his family on a temporary basis. That decision had never been served on him and therefore he had not been able to use any remedies against it.

(b) The Court's assessment

49. The Court reiterates that the domestic courts found that the applicant's specially protected tenancy had been terminated ex lege by the application of section 2(1) of the Act on the Lease of Flats on the Liberated Territory because had not used the flat at issue in the period between 5 August 1995 and 23 August 1996 (see paragraph 15 above), that is, in the period before the local authorities had entered into his flat on the last-mentioned date and allocated it to Z.H. on 28 August 1996 (see paragraph 9 above). The Court therefore does not see how resorting to available domestic remedies with a view to contesting Z.H.'s right to use the flat and/or seeking his eviction could have prevented or remedied the termination of the applicant's specially protected tenancy.

50. It follows that the Government's objection concerning non-exhaustion of domestic remedies must also be dismissed.

51. The Court further notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It also notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. Whether there was an interference with the peaceful enjoyment of “possessions”

52. Relying on their above argument that the applicant's specially protected tenancy had been terminated ex lege before the entry into force of the Convention in respect of Croatia, (see paragraph 36), the Government submitted that the subsequent domestic court judgments refusing his claim to purchase the flat could not have amounted to an interference with his right to peaceful enjoyment of his possessions because at the time they were rendered he did not have a sufficient proprietary interest to constitute a “possession” within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

53. The applicant did not make any specific comments on this issue. However, it follows from his submissions that he considered that there had been an interference with his right to the peaceful enjoyment of his possessions.

54. In the light of its above finding that the applicant's claim for the purchase of the flat was sufficiently established to qualify as an “asset” attracting the protection of Article 1 of Protocol No. 1 (see paragraphs 39-46 above), the Court considers that the refusal of the domestic courts to grant that claim undoubtedly constituted an interference with his right to the peaceful enjoyment of possessions. This interference occurred on 18 February 2004 when the Karlovac County Court upheld the first-instance judgment of the Vojnić Municipal Court of 11 September 2003, which thereby acquired the force of res judicata.

55. The Court must further examine whether that interference was justified, that is, whether it was provided for by law, whether it was in the public or general interest and whether it was proportional.

2. Whether the interference was “provided for by law”

(a) The arguments of the parties

(i) The Government

56. The Government submitted that it was undisputed that the domestic courts' decisions were based on law, in particular the Act on the Lease of Flats on the Liberated Territory.

57. They further argued that in its decision of 29 June 2006, delivered following the applicant's constitutional complaint, the Constitutional Court had not departed from the previous case-law established by its decision U-III-1701/2000 of 3 June 2003 (see paragraph 20 above). In the last-mentioned decision the Constitutional Court had also held that the Act on the Lease of Flats on the Liberated Territory, including section 2 of that Act, which had provided for the ex lege termination of specially protected tenancies, applied to all persons who had left the previously occupied territory of Croatia after its liberation in 1995, that is, to those holders of a specially protected tenancy who had not used their flats for a period exceeding ninety days following the Act's entry into force. In the present case, the Constitutional Court had found that the applicant had not used the flat in Vojnić in the period between August 1995 and August 1996, that is, after the liberation of the previously occupied territory. Therefore, the Act on the Lease of Flats on the Liberated Territory was applicable to him. The Constitutional Court had taken the same view in its decision no. U-III-1451/2004, by which it had dismissed a constitutional complaint in a case that was factually and legally identical to that of the applicant (see paragraph 21 above).

(ii) The applicant

58. The applicant reiterated his arguments (see paragraph 38 above) that the Act on the Lease of Flats on the Liberated Territory could not be applied to him.

(b) The Court's assessment

59. The Court reiterates that the first and most important requirement of Article 1 of Protocol No. 1 is that any interference by a public authority with the peaceful enjoyment of possessions should be lawful (see Iatridis v. Greece [GC], no. 31107/96, § 58, ECHR 1999‑II). In this connection, the Court agrees with the Government that the decisions of the domestic courts in the present case had a legal basis in domestic law as their refusal to grant the applicant's claim for purchase of the flat was based on section 2 of the Act on the Lease of Flats on the Liberated Territory.

60. However, the Court further reiterates that the existence of a legal basis is not in itself sufficient to satisfy the principle of lawfulness. When speaking of “law”, Article 1 of Protocol No. 1 alludes to a concept which comprises statutory law as well as case-law and implies qualitative requirements, notably those of accessibility and foreseeability (see, for example, Mullai and Others v. Albania, no. 9074/07, § 113, 23 March 2010; Špaček, s.r.o. v. the Czech Republic, no. 26449/95, § 54, 9 November 1999; and Carbonara and Ventura v. Italy, no. 24638/94, § 64, ECHR 2000‑VI).

61. In this connection, the Court first notes that the application by the ordinary courts of the Act on the Lease of Flats on the Liberated Territory to the applicant's case was not in line with the interpretation and practice of the Constitutional Court, according to which that Act could not be applied to situations similar to that of the applicant (see paragraphs 20 and 22 above).

62. The Court further notes that, following the applicant's constitutional complaint, the Constitutional Court had an opportunity to quash the judgments of the ordinary courts, which were contrary to its previous decisions. However, it did not do so. Instead, it dismissed the applicant's constitutional complaint.

63. Therefore, in the applicant's case not only the judgments of the ordinary courts but also the decision of the Constitutional Court itself were contrary to that court's earlier case-law.

64. At this juncture the Court finds it appropriate to address the Government's argument that in dismissing the applicant's constitutional complaint the Constitutional Court did not depart from its previous case-law established in decisions nos. U-III-1701/2000 of 3 June 2003, U-III-1451/2004 of 9 December 2004 and U-III-2174/2002 of 6 May 2005. The Court notes that in those decisions the Constitutional Court clearly stated that the Act on the Lease of Flats on the Liberated Territory applied only to those holders of a specially protected tenancy who had left the previously occupied territory of Croatia after August 1995. Therefore, in two of those cases the Constitutional Court held that the legislation in question could not be applied to the complainants, as they had left their flats before 1995. It thus allowed their constitutional complaints (see paragraphs 20 and 22 above). In the remaining case it dismissed the constitutional complaint because it found that the complainant in that case, unlike the applicant in the present case, had left her flat in August 1995 (see paragraph 21 above). Having regard to the fact that in the applicant's case the ordinary courts established that the applicant had left Vojnić on 1 October 1991 (see paragraphs 14-15 above), which finding was not contested by the Constitutional Court, the Court does not find that his case was different from those mentioned above. Accordingly, the Court cannot accept the Government's argument that the Constitutional Court's decision in the applicant's case was consistent with that court's previous case-law.

65. The Court further notes that in its decision dismissing the applicant's constitutional complaint the Constitutional Court did not attempt to distinguish the applicant's case from its previous decisions, nor did it indicate its intention to depart from its interpretation of the Act on the Lease of Flats on the Liberated Territory. What is more, the Government did not furnish any relevant decisions that would indicate a change in the Constitutional Court's practice or otherwise enable the Court to ascertain why the applicant's case was decided differently. Therefore, it cannot be discerned whether in the applicant's case the Constitutional Court simply neglected its previous jurisprudence or whether it consciously departed from it and, if so, why.

66. The Court has already held, in the context of Article 6 § 1 of the Convention, that the Contracting States have an obligation to organise their legal system so as to avoid the adoption of discordant judgments (see Vrioni and Others v. Albania, no. 2141/03, § 58, 24 March 2009, and Mullai and Others, cited above, § 86), and that conflicting decisions in similar cases stemming from the same court which, in addition, is the court of last resort in the matter, may, in the absence of a mechanism which ensures consistency, breach the principle of legal certainty inherent in that Article (see, for example, Beian v. Romania (no. 1), no. 30658/05, §§ 36-39, ECHR 2007‑XIII; Tudor Tudor v. Romania, no. 21911/03, § 29, 24 March 2009; and Iordan Iordanov and Others v. Bulgaria, no. 23530/02, §§ 47-53, 2 July 2009).

67. The Court has also held that where such manifestly conflicting decisions interfere with the right to peaceful enjoyment of possessions and no reasonable explanation is given for the divergence, such interferences cannot be considered lawful for the purposes of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention because they lead to an inconsistent case-law which lacks the required precision to enable individuals to foresee the consequences of their actions (see Carbonara and Ventura, cited above, § 65; Mullai and Others, cited above, §§ 115-117; and Saghinadze and Others v. Georgia, no. 18768/05, §§ 116-118, 27 May 2010).

68. Having regard to the foregoing considerations, it follows that the impugned interference in the form of the Vojnić Municipal Court's judgment of 11 September 2003 was not foreseeable for the applicant who, relying on the existing case-law of the Constitutional Court, could reasonably have expected that his claim for the purchase of the flat would be granted. The interference was therefore incompatible with the principle of lawfulness and hence contravened Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention. This finding makes it unnecessary to examine whether a fair balance has been struck between the demands of the general interest of the community and the requirements of the protection of the applicant's fundamental rights.

There has, accordingly, been a violation of Article 1 of Protocol No. 1.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

69. The applicant further complained under Article 8 of the Convention that by breaking into his flat and letting it to Z.H. the domestic authorities had violated his right to respect for his home. Article 8 of the Convention reads as follows:

“1. Everyone has the right to respect for ... his home and his correspondence.

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

70. In so far as the applicant may be understood to complain about the actual entering into his flat on 23 August 1996 and the decision of the Sequestration Commission of 28 August 1996 (see paragraph 9 above) whereby it let the flat to Z.H., the Court notes that these events took place before the Convention entered into force in respect of Croatia on 5 November 1997.

71. To the extent that the applicant complains of the decision of the Ministry of Reconstruction and Development of 7 August 1998 (see paragraph 11 above), the Court notes that the applicant could have challenged it before the Administrative Court, but he did not do so.

72. It follows that this complaint is, in its respective aspects, inadmissible as incompatible ratione temporis with the provisions of the Convention within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention and for non-exhaustion of domestic remedies under Article 35 § 1 thereof and must therefore be rejected pursuant to Article 35 § 4.

III. ALLEGED VIOLATIONS OF ARTICLES 6 § 1 AND 13 OF THE CONVENTION

73. Lastly, the applicant complained under Articles 6 § 1 and 13 of the Convention that he had not had access to a court nor an effective remedy in order to challenge the forcible entry into his flat or the domestic authorities' decisions of 28 August 1996 and 7 August 1998 to let his flat to Z.H. Articles 6 and 13 read as follows:

Article 6 § 1

“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”

Article 13

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

74. The Court refers to its above findings (see paragraphs 70-72), according to which the applicant's complaint under Article 8 of the Convention is inadmissible as incompatible ratione temporis and for non-exhaustion of domestic remedies. It follows that in so far as the applicant's complaints under Article 6 § 1 and 13 concern the alleged lack of access to a court and an effective remedy in respect of the break-in of his flat on 23 August 1996, and the decision of the Sequestration Commission of 28 August 1996, they are also inadmissible as incompatible ratione temporis with the provisions of the Convention. To the extent that these complaints concern the decision of the Ministry of Reconstruction and Development of 7 August 1998 they are inadmissible as manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. They must therefore be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.

IV. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

75. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

76. In his application form the applicant claimed 50,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage and EUR 1,200 in respect of costs and expenses. However, he did not submit a just satisfaction claim, nor did he resubmit (even by referring to them) the claims made in the application form within the time-limit fixed for submission of his Article 41 claims, that is, within the time-limit for submission of his observations (Rule 60 § 3 of the Rules of Court). The applicant failed to (re)submit the just satisfaction claims within the time allowed even though he was reminded that he had to do so even if he had indicated his wishes concerning just satisfaction at an earlier stage of the proceedings.

77. The Government noted that the applicant had not submitted a claim for just satisfaction in his observations but they nevertheless contested the claims made in the application form.

78. The Court reiterates that a judgment in which it finds a breach imposes on the respondent State a legal obligation to put an end to the breach and make reparation for its consequences. If national law does not allow – or allows only partial – reparation to be made, Article 41 empowers the Court to afford the injured party such satisfaction as appears to it to be appropriate (see Iatridis v. Greece (just satisfaction) [GC], no. 31107/96, §§ 32-33, ECHR 2000-XI). In this connection, the Court notes that the applicant can now file a petition under section 428a of the Civil Procedure Act (see paragraph 31 above) with the Vojnić Municipal Court for the reopening of the civil proceedings in respect of which the Court has found a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

79. Given the nature of the applicant's complaint and the reasons for which it has found a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, the Court considers that in the present case the most appropriate form of redress would be to reopen the proceedings complained of in due course (see, mutatis mutandis, Trgo v. Croatia, no. 35298/04, § 75, 11 June 2009, and Vrbica v. Croatia, no. 32540/05, §§ 83-85, 1 April 2010).

80. Having regard to the foregoing, and given that the applicant did not submit a claim for just satisfaction at the time prescribed, the Court considers that there is no call to award him any sum on that account.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Declares the complaint concerning the right to peaceful enjoyment of possessions admissible and the remainder of the application inadmissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

Done in English, and notified in writing on 29 March 2011, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen                     Anatoly Kovler

Registrar                             President