Milićević protiv Crne Gore

Država na koju se presuda odnosi
Crna Gora
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
27821/16
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
06.11.2018
Članovi
8
8-1
41
Kršenje
8
8-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8) Pozitivne obaveze
(Čl. 8-1) Poštovanje privatnog života
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
Tematske ključne reči
prisilno lečenje u psihijatrijskoj ustanovi
žrtve krivičnog dela
VS deskriptori
1.8 Član 8. - pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
1.8.1 Pozitivne obaveze
1.8.3 Privatni život
1.8.3.1 Fizički i psihički integritet
1.15.1 Naknada nematerijalne i materijalne štete
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet je pokrenut predstavkom protiv Crne Gore koju je Sudu podneo crnogorski državljanin g.Zdravko Milićević (podnosilac predstavke), dana 11.maja 2016.godine. Podnosilac predstavke se žalio da država nije preduzela preventivne mere i na taj način ga zaštitila od napada mentalno obolelog lica, kojeg su rizika državni organi bili svesni. U septembru 2017.godine Vlada je obaveštena o ovoj žalbi, a ostatak predstavke je proglašen neprihvatljivim.

Podnosilac predstavke je rođen 1966.godine i živi u Podgorici. Početkom februara 2013.godine, izvesni X je napao podnosioca predstavke ispred lokala čiji je vlasnik podnosilac. Podneo je krivičnu prijavu, nakon čega je X uhapšen. Tokom postupka se ispostavilo da je X bio dugogodišnji psihijatrijski pacijent, da je patio od šizofrenije i da je nekoliko puta lečen u specijalističkoj psihijatrijskoj bolnici. Osnovni sud u Podgorici je utvrdio da postoji direktna uzročna veza između mentalnog stanja X i krivičnog dela koje je učinio, da postoji ozbiljna opasnost da bi mogao da učini neko teže delo i da mu je potrebno psihijatrijsko lečenje kako bi se izbeglo da se to dogodi. Presuda je postala pravnosnažna u junu 2013.godine, a X je upućen u specijalnu bolnicu u Kotoru. Sredinom novembra 2015.godine Osnovni sud je obustavio izbršenje obaveznog stacionarnog psihijatrijskog lečenja i zamenio ga obaveznim psihijatrijskim lečenjem na nestacionarnoj osnovi. U period između aprila 2016.godine i oktobra 2017.godine X je imao redovne mesečne kontrole kod specijaliste. Krajem maja 2013.godine podnosilac predstavke je pokrenuo građanski postupak protiv države tražeći novčanu naknadu nematerijalne štete. Tvrdio je da je X već napadao i druge ljude osim njega, među njima izvesnog V.J. Zbog toga što država nije preduzela bilo koju preventivnu meru u vezi X, on je napao podnosioca koji je pretrpeo ozbiljne povrede.U februaru 2015.godine Osnovni sud je doneo presudu protiv podnosioca presude, tvrdeći kako je policija postupila kako je trebalo pa da država nije odgovorna za navodnu nematerijalnu štetu. Presudu je potvrdio Viši sud u aprilu 2015.godine. U junu 2015.godine podnosilac je uložio ustavnu žalbu, ali ju je Ustavni sud odbacio.

Sud smatra da je nepreduzimanje dovoljnih mera od strane državnih organa, kao reakcija na ponašanje X, dovelo do povrede pozitivnih obaveza države na osnovu člana 8 Konvencije da se obezbedi poštovanje privatnog života podnosioca predstavke.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

DRUGO ODJELJENJE

PREDMET MILIĆEVIĆ PROTIV CRNE GORE

(Predstavka br. 27821/16)

PRESUDA

STRAZBUR

6. novembar 2018. godine 

Ova presuda će postati pravosnažna pod okolnostima predviđenim članom 44 stav 2 Konvencije. Može biti predmet redakcijske izmjene.

U predmetu Milićević protiv Crne Gore, Evropski sud za ljudska prava (Drugo odjeljenje), na zasijedanju Vijeća u sastavu:

Robert Spano, predsjednik,
Julia Laffranque,
Ledi Bianku,
Paul Lemmens,
Jon Fridrik Kjølbro,
Stéphanie Mourou-Vikström,
Ivana Jelić, sudije,
i Stanley Naismith, registrar Odjeljenja,

Nakon vijećanja na sjednici zatvorenoj za javnost održanoj 9. oktobra 2018. godine, Donosi sledeću presudu koja je usvojena tog dana:

POSTUPAK

  1. Predmet je pokrenut predstavkom (br. 27821/16) koju je Sudu protiv Crne Gore, na osnovu člana 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih ljudskih sloboda (u daljem tekstu: “Konvencija”) podnio crnogorski državljanin, g-din Zdravko Milićević (u daljem tekstu podnosilac predstavke”), 11. maja godine.
  2. Podnosioca predstavke je zastupao g-din R. Drakulović, advokat iz Vladu Crne Gore (u daljem tekstu: “Vlada”) je zastupala njihova zastupnica, g-đa V. Pavličić.
  3. Podnosilac predstavke je naveo, konkretno, da država nije preduzela preventivne mjere i na taj način ga zaštitila od napada mentalno oboljelog lica, kojeg su rizika državni organi bili svjesni.
  4. Dana 19. septembra 2017. godine žalba o navodnom propustu države da preduzme preventivne mjere je komunicirana Vladi, a ostatak predstavke je proglašen neprihvatljivim na osnovu Pravila 54 stav 3 Poslovnika Suda.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA 

  1. Podnosilac predstavke je rođen 1966. godine i živi u Podgorici.

 A.    Napad na podnosioca predstavke i krivični postupak koji je uslijedio 

  1. Dana 29. ili 30. januara 2013. godine podnosilac predstavke je telefonom kontaktirao policiju i prijavio X da mu prijeti.
  2. Dana 1. februara 2013. godine X je ušao u lokal čiji je vlasnik bio podnosilac predstavke i pozvao ga da izađe Kada su izašli, X je počeo da udara podnosioca predstavke. Neki prolaznici su razdvojili X od podnosioca predstavke, nakon čega je X napustio lice mjesta govoreći “donijeću nož i čekić da te ubijem”. Ubrzo nakon toga X se vratio u lokal sa kuhinjskim čekićem i počeo da udara podnosioca predstavke po glavi i svuda po tijelu, govoreći “ubiću te”. Jedan od konobara i neki gosti su razdvojili X i podnosioca predstavke i odveli podnosioca predstavke na pružanje hitne medicinske pomoći. Dežurni ljekar u urgentnom centru je primijetio da je podnosilac predstavke pretrpio povredu glave veličine 4 cm sa 1 cm nanijete čekićem.
  3. Istog dana podnosilac predstavke je pisanim putem podnio krivičnu prijavu protiv X nakon čega je X uhapšen. Dana 6. februara 2013. godine X je optužen za nasilničko ponašanje. Prilikom procesuiranja optužnice ispostavilo se da postoji još jedna optužnica protiv X koja je neriješena, podignuta oktobra 2012. godine, na osnovu koje je optužen za ubadanje V.J. i nanošenje lakših tjelesnih povreda tom licu. Postupci po ove dvije optužnice su objedinjeni u jedan niz postupaka.
  4. Dana 30. maja godine, Osnovni sud u Podgorici je utvrdio da je X kriv za nanošenje lakših tjelesnh povreda V.J. 9. oktobra 2012. godine i za nasilničko ponašanje protiv podnosioca predstavke 1. februara 2013. godine. Sud je odredio mjeru bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi lica X, i oduzimanje dva noža i kuhinjskog čekića.
  5. Tokom postupka se ispostavilo da je X bio dugogodišnji psihijatrijski pacijent, da je patio od šizofrenije i da je nekoliko puta liječen u specijalističkoj psihijatrijskoj bolnici. Takođe se ispostavilo da je nekoliko puta napadao neke od komšija, izazvao požar u sopstvenom stanu i izazvao poplavu u susjednom stanu. Tokom postupka tetka X je izjavila da je oko tri mjeseca prije napada X postao agresivniji i da je kontakt sa njim smanjila na minimum. Sud je takođe utvrdio da je X ubo V.J. bez ikakvog razloga. Iz spisa predmeta se vidjelo da je nakon napada X uhapšen a zatim pušten, ali nije bilo podataka o tačnim datumima.
  6. Sud je utvrdio da postoji direktna uzročna veza između mentalnog stanja X i krivičnog djela koje je počinio, da je postojala ozbiljna opasnost da bi mogao počiniti neko teže djelo, i da mu je potrebno psihijatrijsko liječenje kako bi se izbjeglo da se to dogodi.
  7. Ova presuda je postala pravosnažna 20. juna godine. Dana 24. juna 2013. godine Osnovni sud je tražio da zatvorska uprava prebaci X u specijalnu bolnicu u Kotoru. Dana 16. novembra 2015. godine Osnovni sud je obustavio izvršenje obaveznog stacionarnog psihijatrijskog liječenja i zamijenio ga obaveznim psihijatrijskim liječenjem na nestacionarnoj osnovi, dok god postoji potreba za liječenjem, ali ne duže od tri godine. Dana 12. aprila 2016. godine Osnovni sud je izdao nalog kojim je naloženo da se X podvrgne psihijatrijskom liječenju u Domu zdravlja. Ponovo je bio primljen u bolnicu u periodu od 22. avgusta i 21. oktobra 2016. godine, očigledno na svoj lični zahtjev. U periodu između 18. aprila 2016. godine i oktobra 2017. godine X je imao redovne mjesečne kontrole kod specijaliste.

 B.  Građanski postupci

  1. Dana 27. maja godine podnosilac predstavke je pokrenuo građanski postupak protiv države tražeći 1.700,00 eura za nadoknadu nematerijalne štete. On je tvrdio, u suštini, da je X već napadao druge ljude prije njega, uključujući V.J. četiri mjeseca ranije. Štaviše, podnosilac predstavke je prijavio X policiji zbog prijetnji prije napada. Zbog toga što država nije preduzela bilo koju preventivnu mjeru u vezi X, on je napao podnosioca predstavke koji je pretrpio ozbiljne povrede.
  2. Tokom postupka, 20. decembra 2013. godine sud je saslušao Z.Đ., policijskog službenika, koji je duže od deset godina bio u patroli u susjedstvu gdje je živio X i gdje se nalazi lokal podnosioca predstavke. On je izjavio da je dva ili tri dana prije napada podnosilac predstavke pozvao policiju da prijavi X koji mu je “stvarao probleme” i koji je rekao podnosiocu predstavke “da će vidjeti ko je glavni u kraju”. Nakon ove prijave, Z.Đ. je tražio X da bi razgovarao sa njim ali ga nije mogao naći tokom naredna dva dana. Nakon što je podnosilac predstavke napadnut, Z.Đ. je otišao na lice mjesta i “znajući da je X uvijek nosio nož ili neko drugo hladno oružje”, pitao ga je da li ima nož. Kao odgovor, X je uzeo nož iza leđa i predao mu Z.Đ. je dalje izjavio da je policija često dobijala prijave zbog buke, nereda i napada koje je izazivao X. Policija je uvijek sa  X imala “informativni razgovor” i o tome uredno obavještavala Osnovnog državnog tužioca. Ipak, on nije znao da li su ove žalbe dalje procesuirane.
  3. Dana 19. februara 2015. godine, Osnovni sud je donio presudu protiv podnosioca predstavke. Sud je utvrdio da je policija postupila kako je propisano, naročito uzimajući izjave od X i dostavljajući ih nadležnom tužiocu na dalje procesuiranje. Dodatno, nakon napada X je krivično gonjen i proglašen krivim. Stoga, nije bilo nepostupanja, pa na osnovu toga država nije odgovorna za nematerijalnu štetu koju je pretrpio podnosilac predstavke. Pozivajući se na član 148(1) Zakona o obligacionim odnosima, sud je utvrdio kako slijedi:

 “Sud odbija kao činjenično i pravno neosnovane navode podnosioca predstavke da je država bila u obavezi da izvrši hospitalizovanje X prije predmetnog događaja, jer su državni organi odredili hospitalizovanje čim su se stekli uslovi za to. Činjenica da je to bio predmetni slučaj ne utiče na drugačiji zaključak suda. Sud je zaključio da su državni organi postupili u skladu sa zakonom i njihovim ovlašćenjima povodom ovog događaja i događaja koji su prethodili, pa se, na osnovu toga, nijesu stekli uslovi za ostvarivanje prava na naknadu”. 

  1. Dana 20. aprila 2015. godine Viši sud je potvrdio prvostepenu presudu. Utvrdio je, u suštini, da ne postoji uzročna veza između postupaka države i nastale štete, s obzirom da je povreda podnosioca predstavke bila rezultat napada trećeg S toga, nije bilo odgovornosti države da mu nadoknadi traženu štetu. Sud je tvrdio da je ispitao ostale podneske, ali je utvrdio da oni nijesu uticali na presudu.
  2. Dana 12. juna godine podnosilac predstavke je uložio ustavnu žalbu. U suštini je tvrdio da: (a) država nije na odgovarajući način reagovala kada je X napao V.J.; (b) četiri mjeseca nakon toga, X je napao i povrijedio podnosioca predstavke; i (c) tri dana prije napada podnosilac predstavke je prijavio policiji da mu je X prijetio. Na osnovu toga, država je bila odgovorna, s obzirom da je imala saznanja o tomo kakva je X osoba, a nije reagovala. Podnosilac predstavke se pozvao na član 28 Ustava (vidjeti donji stav 22), i na nalaz Suda u predmetu Branko Tomašić i drugi protiv Hvatske u vezi sa članom 2 Konvencije.
  3. Dana 14. oktobra 2015. godine Ustavni sud je odbacio ustavnu žalbu podnosioca predstavke, nalazeći, konkretno: 

“[Podnosilac predstavke] se žalio na povredu svojih prava u suštini osporavajući utvrđene činjenice. 

Ustavni sud ističe da nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak redovnih sudova da to urade (vidjeti Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije i da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava. Prema tome, Ustavni sud u okviru njegovih nadležnosti ne može da zamijeni svojom procjenom činjenica procjenu redovnih sudova, jer je na tim sudovima da cijene dokaze i utvrde relevantne činjenice od značaja za ishod postupka. Stoga, u konkretnom slučaju predmetna ustavna žalba je očigledno (prima facie) neosnovana.”

 Odluka je uručena podnosiocu predstavke 13. januara 2016. godine najranije.

 C.   Ostale relevantne okolnosti 

  1. Dana 10. juna godine X je proglašen krivim za težak saobraćajni prekršaj i osuđen je na šest mjeseci zatvora, i uslovno na dvije godine. Dana 28. juna 2006. godine optužen je za izazivanje požara u svom stanu i određeno mu je obavezno vanstacionarno psihijatrijsko liječenje.
  2. Prije 24. juna godine (vidjeti gornji stav 12) X je hospitalizovan nekoliko puta: (a) tokom neodređenog perioda 1997. godine; (b) od 29. novembra do 19. decembra 2001. godine; (c) od 25. jula 2003. godine do 8. jula 2004. godine (nakon sudske odluke od 21. jula 2003. godine sa tim u vezi, nakon što je izazvao požar u stanu; kada je  smatrano da je postigao stabilno kliničko stanje, X je otpušten iz bolnice); (d) od 31. januara do 21. februara 2006. godine; (e) od 23. jula do 29. septembra 2006. godine: (f) dana 15. februara i 13. marta 2007. godine (po preporuci Doma zdravlja Podgorica nakon žalbi komšija X); (g) od 5. juna do 25. jula 2008. godine; i (h) od 24. septembra 2012. godine do 3. oktobra 2012. godine. Izgleda da je taj period hospitalizacije nastupio zbog pokušaja X da izvrši samoubistvo uzimanjem velike količine ljekova. Ipak, u otpusnoj listi od 3. oktobra 2012. godine je navedeno da X “nije želio da ostane u bolnici uprkos upornom insistiranju ordinarijusa da nastavi sa bolničkim liječenjem. Propisane su mu kontrole na sedam dana kod nadležnog psihijatra u Domu zdravlja”. Nema informacija o tome da li je X imao bilo kakvo liječenje ili medicinske kontrole nakon toga. Jasno je iz spisa predmeta da je između perioda hospitalizacije 2008. godine i 2012. godine, X posjetio psihijatra najmanje tri puta: 1. novembra 2010. godine, 22. septembra i 11. oktobra 2011. godine. U dva od tri medicinska izvještaja je navedeno da X redovno uzima terapiju.
  3. Dana 13. decembra 2013. godine X je lišen poslovne sposobnosti na predlog lokalnog centra za socijalni rad od 14. novembra 2013. godine. Neodređenog datuma nakon toga centar za socijalni rad mu je odredio pravnog staratelja. 

II.  RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A.   Ustav Crne Gore (objavljen u “Sl. listu Crne Gore”, br. 001/07 i 038/13) 

  1. Članom 28 Ustava se jemči dostojanstvo i sigurnost čovjeka, nepovredivost njegovog ili njenog psihičkog i fizičkog integriteta i njegove ili njene privatnosti i ličnih prava. 

B.  Zakonik o krivičnom postupku (objavljen u „Sl. listu Crne Gore“, br. 057/09, 049/10, 047/14, 002/15, 035/15, 058/15 i 028/18) 

  1. Članovima 18, 19, 44, 45, 59 i 271, posmatranim skupa, predviđeno je, inter alia, da krivični postupak može biti pokrenut na zahtjev ovlašćenog tužioca. Za krivična djela za koja se goni po službenoj dužnosti, ovlašćeni tužilac će biti državni tužilac. Ipak, državno tužilaštvo će odlučiti da li je podizanje optužnice ograničeno principom zakonitosti, koje zahtijeva da mora da postupa kad god postoji osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti. Za krivična djela za koja se  goni po privatnoj tužbi, ovlašćeni tužilac će biti oštećeni kao privatni tužilac.
  2. Članom 59 je predviđeno da kada državni tužilac nađe da nema osnova da preduzme gonjenje, o tome će obavijestiti oštećenog, koji će imati pravo da preduzme gonjenje u predmetu u svoje lično ime, kao „oštećeni kao tužilac“, u roku od osam dana od dana kada je obaviješten o toj odluci.
  3. Članom 254 predviđeno je, inter alia, da su sva fizička i pravna lica koja obavljaju javnu funkciju ili koja se profesionalno bave zaštitom i obezbjeđenjem ljudi i imovine, dužna da prijave krivična djela za koja se goni po službenoj dužnosti, o kojima su obaviješteni ili za koja saznaju u vršenju svoje dužnosti.
  4. Članom 256, inter alia, predviđeno je da se krivična prijava podnosi nadležnom državnom tužiocu, pisano ili Ako je prijava saopštena telefonom, o tome se mora sačiniti službena zabilješka. Ako je prijava podnijeta sudu, policiji ili nenadležnom državnom tužiocu, oni će prijavu primiti i odmah dostaviti nadležnom državnom tužiocu. 

C.   Krivični zakonik Crne Gore (objavljen u „Sl. listu RCG“ – „Sl. listu CG“ – br. 070/03, 013/04 i 047/06 i u „Sl. listu CG“, br. 040/08, 025/10, 073/10, 032/11, 064/11, 040/13, 056/13, 014/15, 042/15, 058/15 i 044/17) 

  1. Članom 168 su predviđena krivična djela ugrožavanja bezbjednosti drugih Konkretno, predviđeno je da ko ugrozi sigurnost nekog lica prijetnjom da će napasti na život ili tijelo tog lica, ili njemu bliskog lica, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine. Ako djelo izazove uznemirenost građana, počinilac će se kazniti kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine. 

D.     Zakon o zaštiti i ostvarivanju prava mentalno oboljelih lica (objavljen u „Sl. listu RCG“, br. 032/05 i „Sl. listu CG“, br. 073/10, 040/11 i 027/13) 

  1. Članom 33 predviđeno je da kada službena lica zadužena za unutrašnje poslove posumnjaju da se radi o mentalno oboljelom licu, dužna su da, bez odlaganja, to lice dovedu u najbližu zdravstvenu ustanovu radi Ovi službenici mogu, naročito u hitnim slučajevima, dovesti mentalno oboljelo lice u psihijatrijsku ustanovu, ukoliko se osnovano sumnja da on ili ona može ugroziti sopstveni život ili zdravlje, ili život ili zdravlje drugih. 

E.   Zakon o unutrašnjim poslovima (objavljen u „Sl. listu CG“, br. 044/12, 036/13 i 001/15) 

  1. Članom 10 predviđeno je da policija ima obavezu da štiti bezbjednost građana i Ustavom utvrđena prava i slobode; da sprječava vršenje i otkriva krivična djela i prekršaje; da pronađe učinioce krivičnih djela i dovede ih pred nadležne organe.
  2. Članom 23 definisana su ovlašćenja policije. Ona uključuju privođenje osumnjičenog, privremeno ograničenje slobode kretanja, davanje upozorenja i izdavanje naređenja.
  3. Članom 53 predviđeno je da će policijski službenik upozoriti lice za koje postoji vjerovatnoća da: (a) svojim ponašanjem može dovesti u opasnost svoju bezbjednost ili bezbjednost drugog lica, ili ugroziti javni red i mir; (b) može izvršiti krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti ili prekršaj.

 F.   Zakon o obligacionim odnosima (objavljen u „Sl. listu CG“, br. 47/08 i 04/11) 

  1. Članovima 148 i 149 navedeni su različiti osnovi za traženje naknade za materijalnu i nematerijalnu štetu, uključujući štetu za povredu prava ličnosti. Konkretno članom 148(1) je predviđeno da ko drugome prouzrokuje štetu, dužan je da je naknadi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
  2. Članom 166(1) predviđeno je da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
  3. Članovima 206-207 predviđeno je da svako ko pretrpi strah, fizičke ili duševne bolove kao posljedica povrede prava ličnosti, ima pravo da tuži za novčanu naknadu pred građanskim sudom i, dodatno, da zahtijeva ostale oblike naknade „koji mogu omogućiti“ dodjelu adekvatne nematerijalne naknade. Članom 207 predviđeno je da prava ličnosti uključuju fizički i psihički integritet, i pravo na zaštitu privatnog života. 

G.  Relevantna domaća praksa

  1. Dana 24. septembra 2015. godine, Vrhovni sud (Rev. br. 578/15) utvrdio je da je država odgovorna za pretrpljenu štetu kao posljedica napada mentalno oboljelog lica, jer ovlašćeni službenici koji su znali za mentalno oboljelo lice nijesu to lice odveli u psihijatrijsku ustanovu na U tom slučaju mentalno oboljelo lice je napalo maloljetnika nožem. U krivičnim postupcima koji su uslijedili on je proglašen krivim za pokušaj ubistva i određeno je da se podvrgne obaveznom psihijatrijskom liječenju u bolnici. 

Tokom građanskog postupka utvrđeno je da su se komšije ranije žalile na napadača policiji u nekoliko navrata. Sud je utvrdio da je policija znala, ili morala znati, za mentalno oboljelo lice, s obzirom na prethodne pritužbe komšija u tom smislu, pa su na osnovu toga imali obavezu da preduzmu sve radnje da zaštite živote građana.

 PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANA 8 KONVENCIJE 

  1. Podnosilac predstavke se žalio na osnovu člana 2 Konvencije da zbog nepreduzimanja neophodnih mjera, država nije spriječila napad na njega od strane mentalno oboljelog lica, kojeg rizika je policija bila svjesna.
  2. Vlada je osporila ovaj argument.
  3. Sud ponavlja da je obim predmeta koji mu je upućen prilikom izvršavanja prava na pojedinačnu predstavku određen žalbom podnosioca predstavke. Žalba se sastoji od dva elementa: činjeničnih navoda i pravnih argumenata. Na osnovu jura novit curia principa, Sud nije obavezan zakonskim osnovima koje je naveo podnosilac predstavke na osnovu Konvencije i Protokola uz nju i ima ovlašćenja da odluči o karakterizaciji koju će na osnovu prava dati činjenicama žalbi ispitujući ih na osnovu članova ili odredbi Konvencije koje su razlčite od onih na koje se poziva podnosilac predstavke (vidjeti Radomilja i drugi protiv Hrvatske, [VV], br. 37685/10 i 22768/12, stav 126, ECHR 2018).
  4. Sud smatra da žalba u konkretnom predmetu treba da bude ispitana na osnovu člana 8 Konvencije (vidjeti, mutatis mutandis, Sandra Janković protiv Hrvatske, br. 38478/05, stav 27, mart. 2009. godine i A. protiv Hrvatske, br. 55164/08, stav 57, 14. oktobar 2010. godine) koji glasi kako slijedi:

“1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se neće miješati u vršenje ovog prava sem ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprječavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.”

 A.    Prihvatljivost

  1. Vlada je tvrdila da podnosilac predstavke nije iscrpio sve domaće pravne ljekove koji su mu bili na Konkretno, nije podnio krivičnu prijavu u formi koju propisuje zakon, već se umjesto toga policiji žalio na X samo telefonskim putem. Vlada je tvrdila da je zakonodavstvo u tom smislu precizno i pozvala se na član 256 Zakonika o krivičnom postupku.
  2. Podnosilac predstavke je osporio prigovore Vlade. Tvrdio je da je relevantnim zakonima predviđena mogućnost podnošenja krivične prijave telefonskim putem, što je on i uradio.
  3. Čak i pod pretpostavkom da je podnošenje krivične prijave prije nezgode bilo neophodno u cilju iscrpljivanja ljekova, Sud primjećuje da je članom 256 eksplicitno predviđena mogućnost podnošenja krivične prijave ne samo pismenim putem već takođe i usmeno, uključujući i podnošenje prijave putem telefona (vidjeti gornji stav 26). Kako nije sporno da je podnosilac predstavke prijavio X policiji telefonom, prigovori Vlade u tom smislu moraju biti odbijeni.
  4. Sud primjećuje da žalba podnosioca nije očigledno neosnovana u smislu člana 35 stav 3 (a) Konvencije. Dalje primjećuje da nije neosnovana ni po bilo kom drugom osnovu. Stoga, mora biti proglašena prihvatljivom. 

B.     Osnovanost 

1. Podnesci stranaka 

(a)   Vlada 

  1. Vlada je priznala da je država imala pozitivne obaveze, na osnovu članova 2 i 8 Konvencije, da zaštiti život pojedinca, kao i njegov ili njen fizički ili moralni integritet od drugih pojedinaca. Ipak, ono što se mora uzeti u obzir su teškoće u radu policije u modernom društvu; nepredvidljivost ljudskog ponašanja i operativni izbori koje treba napraviti; da nemoguć ili neproporcionalan teret nije stavljen na državne organe; kao i uravnoteženost koja treba da bude postignuta između javnog interesa i interesa pojedinca, u kom smislu država ima široko polje slobodne procjene.
  2. Vlada je izjavila da su državni organi znali da je X dugogodišnji psihijatrijski pacijent, ali policija i sudovi nijesu mogli predvidjeti i nadgledati ponašanje psihijatrijskih pacijenata, imajući na umu obim posla koji su imali. Takođe, državni organi nijesu mogli znati za postojanje konkretnog rizika za podnosioca predstavke, s obzirom da nije podnio formalnu krivičnu prijavu protiv X, i s obzirom da je X konstantno bio pod nadzorom i na terapiji.
  3. Ipak, bez obzira na sve to, državni organi su postupili blagovremeno i preduzeli su sve moguće i neophodne mjere kako bi spriječili napad kao i nakon napada. Konkretno, ovlašćeni službenik koji je primio poziv podnosioca predstavke, pokušao je da nađe X, ali bez uspjeha, jer se X nije pojavio ni u komšiluku niti u stanu u kojem je živio sve do samog napada, zbog kojeg Vlada izražava svoje žaljenje. Nakon napada X je uhapšen i krivično gonjen, a određena je i mjera obaveznog stacionarnog psihijatrijskog liječenja. Kada su se stekli uslovi, ta mjera je zamijenjena adekvatnim liječenjem na nestacionarnoj osnovi. Takođe je lišen radne sposobnosti i određen mu je zakonski staratelj. Zakonskim mehanizmima koji su bili primijenjeni u konkretnom predmetu, shodno tome, su ispunjene pozitivne obaveze države u skladu sa članom 8. U smislu članova 148, 166 i 207 Zakona o obligacionim odnosima, zahtjev podnosioca predstavke za naknadu štete je takođe pravilno odbijen sa razloga koje su sudovi jasno obrazložili.
  4. Vlada je dalje tvrdila da je uopšte, X bio liječen u skladu sa važećim procedurama. Konkretno, nakon što je izazvao požar u svom stanu, on je uhapšen i pritvoren, a nakon toga privremeno smješten u psihijatrijsku bolnicu. Otpušten je tek kada se smatralo da se nalazi u zadovoljavajućem kliničkom stanju. Takođe mu je određeno da se podvrgne obaveznom psihijatrijskom liječenju na vanstacionarnoj osnovi 2006. godine, i, dodatno, hospitalizovan je u određenim periodima tokom 2007., 2008. i 2012. godine,
  5. Vlada je istakla da činjenica da je X ubo V.J. nije bila predmet konkretne predstavke pa je stoga nije komentarisala.
  6. Vlada je zaključila da je država ispunila pozitivne obaveze da zaštiti podnosioca predstavke i da nije bilo povrede Konvencije. 

(b)   Podnosilac predstavke 

  1. Podnosilac predstavke je tvrdio da se Vlada više fokusirala na ono što se desilo nakon napada, nego na ono što se desilo prije njega. On je izjavio da je naknadno lišavanje poslovne sposobnosti lica X kao i implementacija preventivnih mjera nakon 2016. godine bez značaja. Prije napada državni organi nijesu redovno nadgledali sprovođenje psihijatrijskog liječenja na nestacionarnoj osnovi, na primjer pribavljanjem izvještaja odgovornih psihijatara, kako bi saznali da li se X redovno podvrgava liječenju i uzimanju ljekova. Podnosilac predstavke nije tražio od državnih organa da nadgledaju sve psihijatrijske bolesnike, kako je to tvrdila Vlada, već samo onog koji mu je prijetio.
  2. Podnosilac predstavke je dalje tvrdio da Vlada nije dostavila dokaz da je u vrijeme kada je prijavio X, policija imala hitnije zadatke kojima je trebala da se Državni organi su bili svjesni zdravstvenog stanja X, s obzirom da je on od ranije bio poznat policiji, pa je, stoga, njegovo ponašanje bilo predvidljivo i očekivano. Dodatno, državni organi su znali da je on prijetio podnosiocu predstavke. Na osnovu toga, oni su bili u obavezi da reaguju bez odlaganja, da pozovu ili upozore X, ili da ga odvedu u medicinsku ustanovu. Ipak, X nije bio ni pritvoren ni odveden u medicinsku ustanovu nakon što je ubo V.J. ni nakon što ga je podnosilac predstavke prijavio policiji. Da je to urađeno, on bi bio spriječen da naudi drugima, ali je ostao slobodan i bez nadzora. Tek nakon napada na podnosioca predstavke on je uhapšen i pritvoren, i određeno mu je  obavezno stacionarno liječenje. Stoga, državni organi nijesu implementirali zakonski okvir koji štiti od nasilnog ponašanja drugih, jer je njihovo postupanje bilo neblagovremeno.
  3. Podnosilac predstavke se pozvao, inter alia, na članove 10, 23 i 53 Zakona o unutrašnjim poslovima (vidjeti gornje stavove 29-31).

2. Procjena Suda 

  1. Relevantni principi u vezi člana 8 su iznijeti, na primjer, u Aksu protiv Turske [VV], br. 4149/04 i 41029/04 stav 59, ECHR 2012 i Sandra Janković protiv Hrvatske, br. 38478/05, stavovi 44-45, 5. mart godine.
  2. Sud je prethodno utvrdio, u brojnim kontekstima, da koncept privatnog života u smislu člana 8 Konvencije uključuje fizički i psihički integritet ličnosti (vidjeti, na primjer, Denisov protiv Ukrajine, [VV], br. 76639/11, stav 95, 25. septembar 2018. godine i Von Hannover protiv Njemačke, br. 59320/00, stav 50, ECHR 2004-VI). Dok je osnovni cilj člana 8 da zaštiti pojedinca od proizvoljnog miješanja državnih organa, mogu postojati dodatne pozitivne obaveze svojstvene djelotvornom poštovanju privatnog života koje mogu uključivati usvajanje mjera u oblasti odnosa između pojedinaca (vidjeti Bărbulescu protiv Rumunije [VV], br. 61496/08, stav 115, 5. septembar 2017. godine (izvodi); Tavli protiv Turske, br. 11449/02, stav 28, novembar 2006. godine; i Mikulić protiv Hrvatske, br. 53176/99, stav 57, ECHR 2002-I). U tom smislu, države moraju da održavaju i primjenjuju u praksi odgovarajući pravni okvir koji pruža zaštitu od nasilnih postupaka privatnih lica (vidjeti Söderman protiv Švedske [VV], br. 5786/08, stav 80, ECHR 2013 i Isaković Vidović protiv Srbije, br. 41694/07, stav 59, 1. jul 2014. godine i izvori tamo citirani).
  3. Međutim, granice između pozitivnih i negativnih obaveza države na temelju te odredbe ne mogu se precizno definisati. Mjerodavna načela su usprkos tome, slična. U oba konteksta potrebno je uzeti u obzir pravičnu ravnotežu koju treba uspostaviti između suprotstavljenih interesa pojedinca i zajednice kao cjeline; a u oba konteksta država uživa određenu slobodu procjene (vidjeti Tavlı protiv Turske, gore citirana, stav 29, i Jeunesse protiv Holandije [VV], br. 12738/10, stav 106, 3. oktobar 2014. godine).
  4. Sud ponavlja da njegov zadatak nije da zamijeni nadležne državne organe u određivanju najprikladnijih metoda za zaštitu pojedinaca od napada na njihov lični integritet, nego da preispita, na temelju Konvencije, odluke koje su te vlasti donijele u vršenju svog ovlašćenja slobode procjene. Sud će stoga ispitati je li tužena država, u postupanju s predmetom podnosioca predstavke, prekršila pozitivnu obavezu iz člana 8 Konvencije (vidjeti, mutatis mutandis, Sandra Janković, gore citirana, stav 46).
  5. Vraćajući se na predmetni slučaj, Sud prvo primjećuje da crnogorski zakonodavni okvir predviđa krivično djelo ugrožavanja nečije sigurnosti. Sud dalje primjećuje da crnogorsko krivično pravo pravi razliku između krivičnih djela za koje gonjenje preduzima državni tužilac i krivičnih djela za koje se gonjenje preduzima od strane privatnog tužioca. Takođe je predviđeno da oštećena strana može djelovati kao supsidijarni tužilac. Kada su u pitanju krivična djela za koja krivično gonjenje preduzima državni tužilac, a kada on odbije da preduzme krivično gonjenje, po bilo kom osnovu, oštećena strana može preduzeti gonjenje kao supsidijarni tužilac. U tim okolnostima, Sud je zadovoljan da, u konkretnom predmetu, domaći zakonodavni okvir, kao takav, predviđa dovoljnu zaštitu (vidjeti Alković protiv Crne Gore, br. 66895/10, stav 68, 5. decembar 2017. godine, i Isaković Vidović, gore citirana, stav 62).
  6. Sud dalje primjećuje da se prijetnja koju je predstavljao X, što čini osnovu žalbe podnosioca predstavke na osnovu člana 8 Konvencije, ostvarila u konkretan čin fizičkog nasilja, koji je za rezultat imao povredu glave podnosioca predstavke (vidjeti, a contrario, Hajduová protiv Slovačke, br. 2660/03, stav 49, 30. novembar 2010. godine, u kojoj je Sud utvrdio da je država prekršila pozitivne obaveze na osnovu člana 8 čak i u situaciji gdje se prijetnje protiv podnosioca predstavke nijesu ostvarile).
  7. Sud cijeni da su nadležni organi intervenisali nakon što je X napao podnosioca predstavke: on je bio uhapšen, krivično gonjen i određeno je da se podvrgne obaveznom stacionarnom psihijatrijskom liječenju. Takođe je jasno da je od 18. aprila 2016. godine on redovno medicinski posmatran (vidjeti gornji stav 12, in fine). Ipak, Sud ne može da previdi činjenicu da zbog neaktivnosti organa i činjenice da nijesu obezbijedili da podnosilac predstavke bude zaštićen nakon što mu je X prijetio, ili da za X nijesu obezbijedili psihijatrijsko liječenje nakon što je ubo V.J. dovelo do toga da se ostvare prijetnje podnosiocu predstavke. Država je intervenisala tek nakon što je X napao podnosioca predstavke. Sa tim u vezi, Sud ponavlja da su domaći organi imali obavezu da preduzmu razumne preventivne mjere kada su “znali ili su morali znati u tom vremenu za postojanje realnog i neposrednog rizika” po život ili tjelesni integritet identifikovanog lica (vidjeti, mutatis mutandis, Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 28. oktobar 1998. godine, stav 116, Reports of Judgments and Decisions 1998- VIII).
  8. Nesporno je u konkretnom predmetu da je podnosilac predstavke obavijestio policiju da mu je X prijetio. Stoga, oni su toga bili svjesni. Iako prijetnja sama po sebi nije mogla zvučati previše prijeteće, bila je spojena sa još nekoliko drugih činjenica. Prvo, manje od četiri mjeseca prije prijetnje i napada na podnosioca predstavke X je napustio bolnicu iako je ordinirajući ljekar smatrao da je potrebno da nastavi sa bolničkim liječenjem (vidjeti gornji stav 20). Drugo, u vrijeme kada se podnosilac predstavke žalio policiji na prijetnje X, policija je bila dobro upoznata sa činjenicom da je X već napadao druge, s obzirom da su često dobijali izvještaje u tom smislu (vidjeti gornji stav 14). Poslednji takav napad je bio šest dana nakon što je napustio bolnicu uprkos preporuci ljekara, kada je ubo V.J. bez razloga, nanoseći mu lake tjelesne povrede. Nema dokaza u spisima predmeta da je nakon tog napada i prije napada na podnosioca predstavke, X bio odveden u bilo koju medicinsku ustanovu radi procjene da li predstavlja prijetnju za druge. Iako je protiv njega zbog toga podignuta optužnica, ona nije procesuirana sve do napada na podnosioca predstavke, kada su dvije optužnice procesuirane skupa (vidjeti gornji stav 8). Treće, policija je, po sopstvenom priznanju, takođe znala da je X uvijek nosio nož ili drugo slično oružje. Ipak, jedina mjera koju su državni organi preduzeli je bila od strane policije, koja je tražila X u naselju.
  9. Prema tome, Sud primjećuje da: (a) državni organi su bili svjesni činjenice da je X bio dugogodišnji psihijatrijski pacijent, da je imao istoriju nasilnog ponašanja, koje je uključivalo napade na susjede, izazivanje požara u sopstvenom stanu i prouzrokovanje poplave u stanu susjeda, i da je uvijek nosio nož ili drugo slično oružje; takođe su bili svjesni prethodnog krivičnog dosijea X kao i da su tokom ovih postupaka sudovi utvrdili uzročnu vezu između mentalnog stanja X i djela koja je počinio; (b) četiri mjeseca prije napada na podnosioca predstavke X je napustio bolnicu svojevoljno i suprotno preporuci ljekara; (c) nekoliko dana nakon što je napustio bolnicu ubo je J. bez ikakvog razloga; (d) nema dokaza da je X medicinski ispitivan nakon napada na V.J. kako bi se obezbijedilo da uzima ljekove, što ukazuje na nedostatak saradnje između policije i medicinskih službi; (e) optužnica za taj napad je podignuta ali nije procesuirana više od tri mjeseca, odnosno nakon što je X napao podnosioca predstavke; i (f) državni organi su bili svjesni da je X prijetio podnosiocu predstavke jer  je on to prijavio policiji. Sud smatra da su pod ovim okolnostima državni organi morali biti svjesni realnog i predstojećeg rizika nasilja protiv podnosioca predstavke (vidjeti, mutatis mutandis, Hajduová, gore citirana, stav 50).
  10. U svijetlu gore navedenog, Sud nalazi da je nepreduzimanje dovoljnih mjera od strane državnih organa kao reakcija na ponašanje X dovelo do povrede pozitivnih obaveza države na osnovu člana 8 Konvencije da se obezbijedi poštovanje privatnog života podnosioca predstavke.
  11. U smislu gore navedenog, Sud smatra da je u prethodnom slučaju bilo povrede člana 8 Konvencije.

I PRIMJENA ČLANA 41 KONVENCIJE 

  1. Član 41 Konvencije predviđa: 

“Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili Protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj strani.”

 A.    Šteta 

  1. Podnosilac predstavke je tražio 6.700,00 eura ukupno, na ime nematerijalne štete: 5.000,00 eura za povredu Konvencije i 1.700,00 eura za pretrpljenu nematerijalnu štetu koju je pretrpio kao posljedicu napada X (vidjeti gornji stav 13).
  2. Vlada je osporila zahtjeve podnosioca predstavke smatrajući ih nerealnim i neproporcionalnim u odnosu na ozbiljnost pretrpljenih povreda.
  3. Sud dodjeljuje podnosiocu predstavke 4.500,00 eura na ime nematerijalne štete.

 B.     Troškovi i izdaci

  1. Podnosilac predstavke je takođe tražio i 1.720,00 eura za troškove i izdatke nastale pred domaćim sudovima, i priložio je prevedene kopije zahtjeva za nadoknadu, zapisnike sa svih ročišta u domaćim postupcima i tarifu koja je propisana Tarifom advokatske komore. Takođe je tražio 1.970,00 eura za troškove postupka nastale pred Sudom. Ovaj iznos je uključivao i 470 eura za troškove prevođenja priložene dokumentacije.
  2. Vlada je osporila zahtjeve podnosioca predstavke kao neosnovane. Konkretno, Vlada je navela da su troškovi prevoda priložene dokumentacije bili nepotrebni.
  3. U skladu sa praksom Suda, podnosilac predstavke ima pravo na nadoknadu troškova i izdataka samo u onoj mjeri u kojoj je dokazano da su oni nužno i stvarno nastali, te da su s obzirom na visinu razumni. U konkretnom predmetu, uzimajući u razmatranje dokumentaciju koju je posjedovao i gore navedene kriterijume, Sud smatra razumnim da dodijeli iznos od 3.000,00 eura koji pokriva sve navedene troškove.

 C.     Kamata

  1. Sud smatra da je primjereno da kamatna stopa bude zasnovana na najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke uz dodatak od tri procenta poena.

 SA OVIH RAZLOGA, SUD, JEDNOGLASNO,

  1. Proglašava predstavku prihvatljivom; 
  1. Utvrđuje da je bilo povrede člana 8 Konvencije; 
  1. Utvrđuje
    • da tužena država treba da isplati podnosiocu predstavke, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane pravosnažna u skladu sa članom 44 stav 2 Konvencije, sledeće iznose:
      • 4.500,00 eura (četiri hiljade pet stotina eura), uvećano za bilo koje poreze koji se mogu naplatiti, na ime nematerijalne štete;
      • 3.000,00 eura (tri hiljade eura), uvećano za bilo koje poreze koji se mogu naplatiti podnosiocu predstavke, na ime troškova postupka;
    • da će se od dana isteka gore pomenuta tri mjeseca do dana isplate obračunavati kamata koja je jednaka najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke uz dodatak od tri procentna poena; 
  1. Odbacuje ostatak zahtjeva podnosilaca predstavke za pravičnim zadovoljenjem.

 

Sačinjeno na engleskom jeziku, u pismenoj formi, 6. novembra 2018. godine na osnovu Pravila 77 stav 2 i 3 Poslovnika Suda.

Stanley Naismith                                                                    Robert Spano

registrar                                                                                 predsjednik

 

____________________________________________
Prevod presude preuzet sa https://sudovi.me/vrhs/sadrzaj/NQN9

 

 

SECOND SECTION

CASE OF MILIĆEVIĆ v. MONTENEGRO

(Application no. 27821/16)

JUDGMENT

STRASBOURG

6 November 2018

 

FINAL

06/02/2019

 

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

 

In the case of Milićević v. Montenegro,

The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

Robert Spano, President,
Julia Laffranque,
Ledi Bianku,
Paul Lemmens,
Jon Fridrik Kjølbro,
Stéphanie Mourou-Vikström,
Ivana Jelić, judges,
and Stanley Naismith, Section Registrar,

Having deliberated in private on 9 October 2018,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 27821/16) against Montenegro lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Montenegrin national, Mr Zdravko Milićević (“the applicant”), on 11 May 2016.

2. The applicant was represented by Mr R. Drakulović, a lawyer practising in Podgorica. The Montenegrin Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mrs V. Pavličić.

3. The applicant alleged, in particular, that the State had failed to take preventive measures and thus protect him from an attack by a mentally ill person, a risk of which the authorities had been aware.

4. On 19 September 2017 the complaint about the alleged failure of the State to take preventive measures was communicated to the Government and the remainder of the application was declared inadmissible pursuant to Rule 54 § 3 of the Rules of Court.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born in 1966 and lives in Podgorica.

A. Attack on the applicant and ensuing criminal proceedings

6. On 29 or 30 January 2013 the applicant telephoned the police and reported X for threatening him.

7. On 1 February 2013 X entered a coffee-bar owned by the applicant and asked him to come outside. Once outside, X started punching the applicant. Some passers-by separated X from the applicant, after which X left the scene saying “I will bring a knife and a hammer to kill you”. Shortly afterwards, X returned to the bar with a kitchen hammer and started hitting the applicant on his head and all over his body, saying “I will kill you”. One of the waiters and some of the customers separated X from the applicant and took the applicant for emergency treatment. The doctor in charge of the emergency ward noted that the applicant had suffered a head injury measuring 4 cm by 1 cm inflicted by a hammer.

8. The same day the applicant lodged a criminal complaint in written form against X, after which X was arrested. On 6 February 2013 X was charged with violent behaviour. In the processing of the indictment it transpired that there was another indictment pending against X, issued on 30 October 2012, in which he had been charged with stabbing V.J. and inflicting light bodily injuries on him. The proceedings on those two indictments were joined into a single set of proceedings.

9. On 30 May 2013 the Court of First Instance (Osnovni sud) in Podgorica found X guilty of inflicting light bodily injuries on V.J. on 9 October 2012, and of violent behaviour against the applicant on 1 February 2013. The court ordered the mandatory psychiatric treatment of X in a hospital (mjera bezbjednosti obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi), and the confiscation of two knives and a kitchen hammer.

10. During the proceedings it transpired that X had been a long-term psychiatric patient, suffering from schizophrenia, and that he had been treated several times in a special psychiatric hospital. It also transpired that on several occasions he had attacked some of his neighbours, had set his flat on fire, and had caused a flood in the next-door flat. In the course of the proceedings X’s aunt submitted that about three months before attacking the applicant, X had become more aggressive and that she had reduced contact with him to a minimum. The court also established that X had stabbed V.J. without any reason. It transpires from the case file that after that attack, X had been arrested and then released, but there is no information as to the exact dates.

11. The court found that there was a direct causal link between X’s mental state and the criminal offences he had committed, that there was a serious danger that he might commit a more serious offence (neko teže djelo), and that he required psychiatric treatment in order to prevent that from happening.

12. That judgment became final on 20 June 2013. On 24 June 2013 the Court of First Instance requested the prison authorities to transfer X to a special hospital in Kotor. On 16 November 2015 the Court of First Instance discontinued (obustavio) the enforcement of mandatory inpatient psychiatric treatment and replaced it with mandatory psychiatric treatment on an outpatient basis, as long as there was a need for treatment but no longer than three years. On 12 April 2016 the Court of First Instance issued an order (nalog) directing X to undergo outpatient psychiatric treatment in a healthcare centre (Dom zdravlja). He was readmitted to hospital between 22 August and 21 October 2016, apparently at his own request. Between 18 April 2016 and October 2017 X had regular monthly check-ups by a specialist.

B. Civil proceedings

13. On 27 May 2013 the applicant instituted civil proceedings against the State, seeking 1,700 euros (EUR) in compensation for non-pecuniary damage. He submitted, in substance, that X had already attacked other people before attacking him, including V.J. four months earlier. Moreover, the applicant had reported X to the police for threatening him before the attack. Owing to the failure of the State to undertake any preventive measure in respect of X, the applicant had been attacked by him and had suffered injuries.

14. In the course of the proceedings, on 20 December 2013 the court heard Z.Ɖ., a police officer, who had been patrolling for more than ten years in the neighbourhood where X lived and where the applicant’s bar was located. He stated that two to three days prior to the attack, the applicant had called the police to report X who had been “causing him problems” (stvarao mu problem) and who had told the applicant that he “would see who the boss in the neighbourhood was”. Following that complaint, Z.Ɖ. had looked for X in order to talk to him but had been unable to find him for the next two days. After the applicant had been attacked, Z.Ɖ. had gone to the scene and, “knowing that X always carried a knife or some other cold weapon”, asked him whether he had a knife. In response, X had taken a knife from behind his back and handed it in. Z.Ɖ. further submitted that the police often received complaints of noise, disturbances (neredi) and attacks by X. The police would always have “an informative talk” (informativni razgovor) with X, and would duly notify the State prosecutor (Osnovni državni tužilac) thereof. He did not know, however, whether those complaints had been further processed.

15. On 19 February 2015 the Court of First Instance ruled against the applicant. The court held that the police had acted as required, notably by taking X’s statements and forwarding them to the competent prosecutor for further processing. In addition, after the attack X had been criminally prosecuted and found guilty. Therefore, there had been no lack of action and thus the State was not liable for the non-pecuniary damage suffered by the applicant. Relying on section 148(1) of the Obligations Act, the court held as follows:

“The court dismisses as factually and legally unfounded the applicant’s submissions that the State ought to have hospitalised X before the event here in issue, as the State bodies did order his hospitalisation as soon as the conditions for that had been met. The fact that it was only after the case at issue does not affect the court’s conclusion. The court has concluded that the State bodies acted in accordance with the law and their powers both pursuant to this event and other preceding events, and therefore the conditions for an award of compensation have not been met.”

16. On 20 April 2015 the High Court upheld the first-instance judgment. It considered, in substance, that there was no causal link between the State’s actions and the damage caused, given that the applicant’s injury was a result of an attack by a third person. Therefore there was no liability on the part of the State to compensate him for the said damage. The court stated that it had examined other submissions but found that they did not influence its verdict.

17. On 12 June 2015 the applicant lodged a constitutional appeal. In substance he maintained that: (a) the State had failed to react appropriately after X had attacked V.J.; (b) four months thereafter, X had attacked and injured the applicant; and (c) three days before the attack the applicant had complained to the police that X had threatened him. The State was thus responsible, as it had had knowledge of the kind of person X was, but had failed to react. The applicant relied on Article 28 of the Constitution (see paragraph 22 below), and on the Court’s findings in the case of Branko Tomašić and Others v. Croatia in respect of Article 2 of the Convention.

18. On 14 October 2015 the Constitutional Court rejected (odbacuje se) the applicant’s constitutional appeal, holding, in particular:

“[the applicant] complains of a violation of his rights in substance by challenging the established facts.

The Constitutional Court reiterates that it is not competent to substitute the regular courts in assessing the facts and evidence, but that it is the task of the regular courts to [do so] (see the European Court’s judgment in the case of Thomas v. the United Kingdom, 10 May 2005, no. 19354/02). The task of the Constitutional Court is to examine whether the proceedings as a whole were fair within the meaning of Article 6 of the European Convention and whether the decisions of the regular courts violate constitutional rights. Therefore, the Constitutional Court is not competent to replace the assessment of the regular courts by its own assessment, as it is up to those courts to assess the evidence and establish the facts relevant for the outcome of the proceedings. Therefore, the constitutional appeal here at issue is manifestly (prima facie) unfounded.”

That decision was served on the applicant on 13 January 2016 at the earliest.

C. Other relevant circumstances

19. On 10 June 2003 X was found guilty of a serious traffic offence and was sentenced to six months in prison, suspended for two years. On 28 June 2006 he was found guilty of setting his flat on fire and was ordered to undergo mandatory outpatient psychiatric treatment.

20. Before 24 June 2013 (see paragraph 12 above) X had been hospitalised on several other occasions: (a) for an unspecified period in 1997; (b) from 29 November to 19 December 2001; (c) from 25 July 2003 to 8 July 2004 (following a court decision of 21 July 2003 to that effect, after he had set his flat on fire; once it was considered that he had achieved a stable clinical condition, X was discharged from the hospital); (d) from 31 January to 21 February 2006; (e) from 23 July to 29 September 2006; (f) on 15 February and 13 March 2007 (on the recommendation of the healthcare centre in Podgorica following complaints from X’s neighbours); (g) from 5 June to 25 July 2008; and (h) from 24 September 2012 to 3 October 2012. That period of hospitalisation would appear to have been prompted by an attempt by X to commit suicide by taking a large quantity of medication. The discharge note of 3 October 2012, however, noted that X “[did] not want to remain in hospital in spite of the persistent insistence of the doctor in charge (ordinarijus) that he continue hospital treatment. He [was] prescribed a check-up in seven days’ time with a competent psychiatrist in a health care centre”. There is no information as to whether X had any treatment or a medical check-up thereafter. It is clear from the case file that between the periods of hospitalisation in 2008 and 2012, X had seen a psychiatrist on at least three occasions: on 1 November 2010, 22 September and 11 October 2011. Two of the three medical reports state that X had regularly been taking medication.

21. On 13 December 2013 X was deprived of his legal capacity following a proposal to that effect by the local social work centre of 14 November 2013. On an unspecified date thereafter, the social work centre was appointed his legal guardian.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. Constitution of Montenegro (Ustav Crne Gore; published in the Official Gazette of Montenegro - OGM nos. 001/07 and 038/13)

22. Article 28 of the Constitution guarantees everyone’s dignity and personal security, the inviolability of his or her physical and psychological integrity, and his or her privacy and personal rights.

B. Criminal Procedure Code (Zakonik o krivičnom potupku; published in OGM nos. 057/09049/10047/14002/15035/15058/15 and 028/18)

23. Articles 18, 19, 44, 45, 59 and 271, read in conjunction, provide, inter alia, that formal criminal proceedings (krivični postupak) may be instituted at the request of an authorised prosecutor. In respect of crimes subject to public prosecution, the authorised prosecutor will be the State prosecutor. However, the State prosecutor’s authority to decide whether to press charges is bound by the principle of legality, which requires that he has to act whenever there is a reasonable suspicion that a crime subject to public prosecution has been committed. For crimes subject to private prosecution (za koja se goni po privatnoj tužbi), the authorised prosecutor will be the victim (privatni tužilac).

24. Article 59 provides that, should the State prosecutor decide that there is no basis on which to press charges, he has to inform the victim of that decision, and the latter will then have the right to take over the prosecution of the case on his own behalf, as a “subsidiary prosecutor” (oštećeni kao tužilac), within eight days of being notified of that decision.

25. Article 254 provides, inter alia, that all physical and legal persons who have a public function or who deal professionally with protection and ensuring security of people and property, must report criminal offences which are prosecuted ex officio, of which they have been informed or about which they have found out in performing their duties.

26. Article 256 provides, inter alia, that a criminal complaint is to be lodged with a competent State prosecutor, orally or in writing. If the complaint has been submitted by phone, an official report (službena zabilješka) must be made in that regard. If the complaint has been lodged with a court, the police, or a State prosecutor who is not in charge (nenadležnom), they will accept the complaint and forward it immediately to the competent State prosecutor.

C. Criminal Code of Montenegro (Krivični zakonik Crne Gore, published in the Official Gazette of the Republic of Montenegro – OG RM – nos. 070/03013/04, and 047/06, and in OGM nos. 040/08025/10073/10032/11064/11040/13056/13014/15042/15058/15, and 044/17)

27. Article 168 provides for the criminal offence of jeopardising another person’s security. In particular, it provides that whosoever puts another person’s security in jeopardy by threatening their life or health, or the life or health of someone close to them, will be fined or sentenced to a term of up to a year in prison. If the offence has caused disturbance to citizens, the perpetrator will be sentenced to between three months and three years in prison.

D. Protection and Exercise of the Rights of Mentally Ill Persons Act (Zakon o zaštiti i ostvarivanju prava mentalno oboljelih lica; published in OG RM no. 032/05, and OGM nos. 073/10040/11 and 027/13)

28. Section 33 provides that when officials responsible for internal affairs suspect that an individual is mentally ill, they must, without delay, ensure that he or she is taken to the nearest healthcare institution for examination. Those officials can, especially in urgent situations, have a mentally ill person taken to a psychiatric institution if it is justifiably suspected that he or she might jeopardise his or her own life or health, or the life or health of others.

E. Internal Affairs Act (Zakon o unutrašnjim poslovima; published in OGM nos. 044/12036/13 and 001/15)

29. Section 10 provides that the police have a duty to protect the security of citizens and their constitutionally established rights and freedoms; to prevent and detect criminal and minor offences; to find the perpetrators thereof and to bring them before the competent bodies.

30. Section 23 defines police authorisations. They include the taking in of a suspect, the temporary limitation of freedom of movement, the issuing of warnings and the giving of orders (davanje upozorenja i izdavanje naređenja).

31. Section 53 provides that a police officer must warn a person for whom there is a probability that: (a) by their behaviour they may jeopardise their own security or the security of someone else, or disturb public order and peace; (b) they may commit a criminal offence which is subject to prosecution ex officio or a minor offence (prekršaj).

F. Obligations Act (Zakon o obligacionim odnosima; published in OGM nos. 47/08 and 04/11)

32. Sections 148 and 149 set out the different grounds for claiming compensation for both pecuniary and non-pecuniary damage, including for a violation of personal rights (povreda prava ličnosti). In particular, section 148(1) provides that whosoever causes somebody else damage is liable to pay compensation, unless he or she can prove that the damage caused was not his or her fault.

33. Section 166(1) provides that a legal entity is liable for the damage caused by one of its bodies when exercising its functions or related thereto.

34. Sections 206-207 provide that anyone who has suffered fear, physical pain or mental anguish as a consequence of a breach of personal rights (prava ličnosti) is entitled to sue for financial compensation in the civil courts and, in addition, to request other forms of redress “which might be capable” of affording adequate non-pecuniary relief. Section 207 provides that personal rights include the right to physical and psychological integrity, and the right to the protection of private life.

G. Relevant domestic case-law

35. On 24 September 2015 the Supreme Court (Rev. br. 578/15) held that the State was responsible for the damage suffered as a consequence of an attack by a mentally ill person, as State officials (ovlašćeni službenici) who had known about the mentally ill person had failed to take him to a psychiatric institution for examination. In that case a mentally ill person had attacked a minor with a knife. In the ensuing criminal proceedings he was found guilty of attempted murder and ordered to undergo mandatory psychiatric treatment in hospital. In the course of the civil proceedings it was established that neighbours had previously complained about the attacker to the police on several occasions. The court held that the police had known, or should have known, about the mentally ill person, given the neighbours’ prior complaints in that regard, and therefore they had an obligation to undertake all actions in order to protect the lives of citizens.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

36. The applicant complained under Article 2 of the Convention that by failing to undertake necessary measures, the State had failed to prevent an attack on him by a mentally ill person, a risk of which the police had been aware.

37. The Government contested that argument.

38. The Court reiterates that the scope of a case referred to it in the exercise of the right of individual application is determined by the applicant’s complaint. A complaint consists of two elements: factual allegations and legal arguments. By virtue of the jura novit curia principle the Court is not bound by the legal grounds adduced by the applicant under the Convention and the Protocols thereto and has the power to decide on the characterisation to be given in law to the facts of a complaint by examining it under Articles or provisions of the Convention that are different from those relied upon by the applicant (see Radomilja and Others v. Croatia [GC], nos. 37685/10 and 22768/12, § 126, ECHR 2018).

39. The Court considers that the complaint in the present case falls to be examined under Article 8 of the Convention (see, mutatis mutandisSandra Janković v. Croatia, no. 38478/05, § 27, 5 March 2009, and A. v. Croatia, no. 55164/08, § 57, 14 October 2010), which reads as follows:

“1. Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

A. Admissibility

40. The Government submitted that the applicant had failed to exhaust available domestic remedies. Notably, he had failed to lodge a criminal complaint in the form prescribed by the legislation, and instead had complained about X to the police only over the telephone. The Government maintained that the legislation in that respect was precise and referred to Article 256 of the Criminal Procedure Code.

41. The applicant contested the Government’s objection. He maintained that the relevant legislation provided for a possibility of lodging a complaint by telephone, which is what he had done.

42. Even assuming that the use of a criminal complaint prior to the incident was necessary for the purposes of exhaustion, the Court notes that Article 256 of the Criminal Procedure Code explicitly provides for the possibility of lodging a complaint not only in writing but also orally, including by telephone (see paragraph 26 above). As it is not in dispute that the applicant had reported X to the police by telephone, the Government’s objection in this regard must be dismissed.

43. The Court notes that the applicant’s complaint is not manifestly ill‑founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ submissions

(a) The Government

44. The Government acknowledged that the State had a positive obligation, under Articles 2 and 8 of the Convention, to protect an individual’s life, as well as his or her physical and moral integrity even from other individuals, respectively. However, what must be taken into account are the difficulties in police work in a modern society; the unpredictability of human behaviour and the operational choices that need to be made; that an impossible or disproportionate burden is not placed on State bodies; as well as the balance that needs to be struck between the public interest and the interest of an individual, in which respect the State enjoys a wide margin of appreciation.

45. The Government submitted that the State bodies had known that X was a long-term psychiatric patient, but that the police and the courts could not predict and monitor the behaviour of all psychiatric patients, bearing in mind the amount of work they had. Also, the authorities could not have known about the particular risk for the applicant, given that he had failed to lodge a formal criminal complaint against X, and given that X was continually monitored and on medication.

46. Regardless of that, however, the State bodies had acted promptly and had undertaken all possible and necessary measures both in order to prevent the attack as well as after the attack. Notably, the officer on duty, who had taken the applicant’s call, had tried to find X, but without success, as X had shown up neither in the neighbourhood nor in the flat where he had been living until the attack itself, for which the Government expressed their regret. After the attack X had been arrested and prosecuted, and mandatory inpatient psychiatric treatment had been ordered. Once the conditions had been met, that measure had been replaced by adequate treatment on an outpatient basis. He had also been deprived of his legal capacity and a legal guardian had been appointed for him. The statutory mechanisms applied in the present case had thus fully fulfilled the State’s positive obligations in accordance with Article 8. In view of sections 148, 166 and 207 of the Obligations Act, the applicant’s compensation claim had also been duly dismissed for reasons clearly explained by the courts.

47. The Government further submitted that in general, X had been treated in accordance with the procedures in place. In particular, after he had set his flat on fire he had been arrested and detained, and then temporarily placed in a psychiatric hospital. He had been discharged only once he was considered to be in a favourable clinical condition. He had also been ordered to undergo mandatory psychiatric treatment on an outpatient basis in 2006, and, in addition, he had been hospitalised for certain periods in 2007, 2008 and 2012.

48. The Government pointed out that the fact that X had stabbed V.J. was not the subject of the present application and therefore they had not commented on it.

49. They concluded that the State had met its positive obligations to protect the applicant and that there had been no violation of the Convention.

(b) The applicant

50. The applicant submitted that the Government had focused more on what had happened after the attack than on what had happened before it. He averred that X’s subsequent deprivation of legal capacity and the implementation of protective measures after 2016 were irrelevant. Before the attack the authorities had not regularly supervised the execution of psychiatric treatment on an outpatient basis, for example by obtaining reports from the psychiatrist responsible in order to find out whether X had been regularly undergoing the treatment or taking medication. The applicant did not ask the authorities to supervise all psychiatric patients, as submitted by the Government, but only the one who had threatened him.

51. The applicant further submitted that the Government had provided no evidence that at the time when he had reported X, the police had had more pressing tasks to deal with. The authorities had been aware of X’s state of health, as he was already known to the police, and his behaviour had thus been predictable and expected. In addition, the authorities had known that he had threatened the applicant. They had thus been obliged to act without delay, to call or warn X, or to take him to a medical institution. However, X had been neither detained nor taken to a healthcare institution, either after he had stabbed V.J. or after the applicant had reported him to the police. Had that been done, he would have been prevented from hurting others, but he had remained free and unsupervised. It was only after he had attacked the applicant that he had been arrested and detained, and been given compulsory inpatient treatment. The authorities had thus failed to implement the legal framework that protects against violent actions of others as their action was untimely.

52. The applicant referred to, inter alia, sections 10, 23 and 53 of the Internal Affairs Act (see paragraphs 29-31 above).

2. The Court’s assessment

53. The relevant principles as regards Article 8 are set out, for example, in Aksu v. Turkey [GC], nos. 4149/04 and 41029/04, § 59, ECHR 2012, and Sandra Janković v. Croatia, no. 38478/05, §§ 44-45, 5 March 2009.

54. The Court has previously held, in various contexts, that the concept of private life within the meaning of Article 8 of the Convention includes a person’s physical and psychological integrity (see, for example, Denisov v. Ukraine [GC], no. 76639/11, § 95, 25 September 2018, and Von Hannover v. Germany, no. 59320/00, § 50, ECHR 2004‑VI). While the essential object of Article 8 is to protect the individual against arbitrary interference by the public authorities, there may in addition be positive obligations inherent in effective respect for private life, which may involve the adoption of measures in the sphere of relations between individuals (see Bărbulescu v. Romania [GC], no. 61496/08, § 115, 5 September 2017 (extracts); Tavlı v. Turkey, no. 11449/02, § 28, 9 November 2006; and Mikulić v. Croatia, no. 53176/99, § 57, ECHR 2002‑I). To that end, States are to maintain and apply in practice an adequate legal framework affording protection against acts of violence by private individuals (see Söderman v. Sweden [GC], no. 5786/08, § 80, ECHR 2013, and Isaković Vidović v. Serbia, no. 41694/07, § 59, 1 July 2014, and the authorities cited therein).

55. However, the boundaries between the State’s positive and negative obligations under this provision do not lend themselves to precise definition. The applicable principles are nonetheless similar. In both contexts regard must be had to the fair balance that has to be struck between the competing interests of the individual and of the community as a whole; and in both contexts the State enjoys a certain margin of appreciation (see Tavlı v. Turkey, cited above, § 29, and Jeunesse v. the Netherlands [GC], no. 12738/10, § 106, 3 October 2014).

56. The Court also reiterates that its task is not to substitute itself for the competent domestic authorities in determining the most appropriate methods for protecting individuals from attacks on their personal integrity, but rather to review under the Convention the decisions that those authorities have taken in the exercise of their power of appreciation. The Court will therefore examine whether the respondent State, in handling the applicant’s case, has been in breach of its positive obligation under Article 8 of the Convention (see, mutatis mutandisSandra Janković, cited above, § 46).

57. Turning to the present case, the Court firstly notes that the Montenegrin legal framework provides for the criminal offence of jeopardising someone’s personal security. It further observes that Montenegrin criminal law distinguishes between criminal offences to be prosecuted by a State prosecutor and criminal offences to be prosecuted by means of private prosecution. It also provides for the injured party to act as a subsidiary prosecutor. In respect of criminal offences for which the prosecution is to be undertaken by a State prosecutor, where that official has declined to prosecute, on whatever grounds, the injured party can take over the prosecution as a subsidiary prosecutor. In those circumstances, the Court is satisfied that, in the present case, the domestic legal framework as such provides sufficient protection (see Alković v. Montenegro, no. 66895/10, § 68, 5 December 2017, and Isaković Vidović, cited above, § 62).

58. The Court further notes that the threat posed by X, which constitutes the basis of the applicant’s complaint under Article 8 of the Convention, materialised into a concrete act of physical violence, resulting in the applicant’s head injury (see, a contrarioHajduová v. Slovakia, no. 2660/03, § 49, 30 November 2010, in which the Court found that the State had breached its positive obligations under Article 8 even in a situation where the threats against the applicant had not materialised).

59. The Court appreciates that the competent bodies did intervene after X had attacked the applicant: he was arrested, prosecuted and ordered to undergo mandatory inpatient psychiatric treatment. It is also clear that as of 18 April 2016 he was medically monitored on a regular basis (see paragraph 12 in fine above). The Court cannot, however, overlook the fact that it was the domestic authorities’ inactivity and failure to ensure that the applicant was protected after X had threatened him, or to ensure that X was duly provided with psychiatric treatment after he had stabbed V.J., which led to his threat against the applicant materialising. It was only after the applicant had been attacked by X that the State intervened. In this connection, the Court reiterates that the domestic authorities were under a duty to take reasonable preventive measures where they “knew or ought to have known at the time of the existence of a real and immediate risk” to the life or bodily integrity of an identifiable individual (see, mutatis mutandisOsman v. the United Kingdom, 28 October 1998, § 116, Reports of Judgments and Decisions 1998‑VIII).

60. It is undisputed in the present case that the applicant had notified the police that X had threatened him. They were therefore aware thereof. Although the threat in itself may not have sounded too ominous, it was coupled with a few other facts. Firstly, less than four months prior to threatening and attacking the applicant, X had left the hospital even though the doctor in charge had considered that he needed to continue hospital treatment (see paragraph 20 above). Secondly, at the time when the applicant complained to the police about X’s threats, the police were well aware that X had already attacked others, given that they had often received reports to that effect (see paragraph 14 above). The latest such attack had been six days after he had left the hospital contrary to the doctor’s recommendation, when he had stabbed V.J. for no reason, inflicting light bodily injuries on him. There is no evidence in the case file that after that attack and before attacking the applicant, X had been taken to any medical centre for an assessment as to whether he represented a danger to others. Although an indictment had been issued against him in that regard, it was not processed until after the attack against the applicant, when the two indictments were processed jointly (see paragraph 8 above). Thirdly, the police, on their own admission, also knew that X always carried a knife or some other similar weapon. Nevertheless, the only measure undertaken by the domestic authorities was by the police, who kept an eye open for X around the neighbourhood.

61. The Court thus notes that: (a) the authorities were aware of the fact that X was a long-term psychiatric patient, that he had a history of violent behaviour, which included attacking his neighbours, setting his flat on fire, and causing a flood in a neighbour’s flat, and that he always carried a knife or some other similar weapon; they were also aware of X’s previous criminal record and that during those proceedings the domestic courts had established a causal link between X’s mental state and the offences he had committed; (b) four months prior to attacking the applicant X had left the hospital of his own will and contrary to the doctor’s recommendation; (c) a few days after he had left the hospital he had stabbed V.J. without any reason; (d) there is no evidence that X was medically checked after attacking V.J. in order to ensure that he was taking his medication, which indicates a lack of cooperation between the police and the medical services; (e) the indictment for that attack had been issued but it had not been processed for more than three months, that is until after X attacked the applicant; and (f) the authorities were aware of X’s threatening the applicant as the latter reported it to the police. The Court considers that in these circumstances the authorities ought to have been aware of the real and imminent risk of violence against the applicant (see, mutatis mutandisHajduová, cited above, § 50).

62. In the light of the foregoing, the Court finds that the lack of sufficient measures taken by the authorities in reaction to X’s behaviour amounted to a breach of the State’s positive obligations under Article 8 of the Convention to secure respect for the applicant’s private life.

63. In view of the above, the Court considers that in the present case there has been a violation of Article 8 of the Convention.

II. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

64. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

65. The applicant claimed 6,700 euros (EUR) in total in respect of non‑pecuniary damage: EUR 5,000 for a violation of the Convention and EUR 1,700 for non-pecuniary damage suffered due to the attack by X (see paragraph 13 above).

66. The Government contested the applicant’s claim as unrealistic and not proportional to the seriousness of the injuries suffered.

67. The Court awards the applicant EUR 4,500 in respect of non‑pecuniary damage.

B. Costs and expenses

68. The applicant also claimed EUR 1,720 for the costs and expenses incurred before the domestic courts, and enclosed translated copies of a compensation claim, the minutes of all the hearings in the domestic proceedings and the tariff issued by the Bar Association Tariff. He also claimed EUR 1,970 for the costs and expenses incurred before the Court. The latter amount includes EUR 470 for translation of the enclosed documentation.

69. The Government contested the applicant’s claim as unfounded. In particular, they argued that the costs of the translation of the enclosed documentation were unnecessary.

70. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 3,000 covering costs under all heads.

C. Default interest

71. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Declares the application admissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention;

3. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts:

(i) EUR 4,500 (four thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 3,000 (three thousand euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

 

4. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 6 November 2018, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

       Stanley Naismith                            Robert Spano
         Registrar                                       President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde


Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije